Ljute, pokretne, narančaste baklje surovo su probijale srebrnastu tamu još jedne pashalne noći. Kao jato krijasnica baklje su se ubrzano lelujale krivudajući stjenovitim putom koji je vodio u vrt na obronku. Grubi glasovi parali su ponoćnu tišinu u kojoj su prije samo nekoliko trenutaka zamukli prigušeni jecaji Sina Čovječjega koji je plakao nad tragičnim posljedicama grijeha. Ali Isusove suze već su se osušile. On se uspravio sam u tami, spreman da dočeka svojega izdajnika.

Ne znam je li vas ikada izdao netko vrlo blizak, netko koga ste voljeli, u koga ste duboko vjerovali. Ako jest, onda ste zapamtili bol. Prodornu, razdiruću bol koja je počinjala negdje u dnu utrobe i koja se podizala sve do grla. Bol koja se nije mogla izraziti jecajem. Bol koja nije željela umrijeti.

Isus je stajao sam u noći i gledao u nejasno narančasto lice svojega izdajnika. I dok je promatrao Judino lice, kakve su se misli rojile u Njegovoj glavi? Isus je oduvijek poznavao Judino srce. Od samog početka kad je Juda nametnuo svoje upravljačke sposobnosti neiskusnoj skupini učenika. Mislite li da je Isusu bilo nepoznato tko to prazni oskudnu blagajnu, tko uzima novac koji su učenici prikupili među sobom? Učitelj je, naravno, znao tko prisvaja zajednička sredstva. Juda.

Ali Isus nikad nije razobličio Judu pred javnošću. On je s vremena na vrijeme ispričao poneku usporedbu koja je Judu proglašavala krivcem, ali je samo i jedino Juda znao da se ona odnosi na njega.

O, da, Isus je poznavao Judu! A ipak je božanska ljubav stalno pozivala to pokvareno srce. Zašto je te iste noći, samo nešto ranije, Isus kleknuo da opere noge Njegovom izdajniku? Da bi mu još jedanput pokazao koliko mu je stalo do njega. Ali Juda se poslužio svojim neotuđivim pravom da odbije božansku ponudu. A sada je već pala noć. Duboka tamna noć.

Isus je stajao u vrtu Getsemaniju kad je to čelično hladno srce – srce koje se nije htjelo odazvati niti pozivima najveće ljubavi u svemiru – istupilo iz sjene i krenulo prema Njemu. Ispruženih ruku, glumeći ljubav, Juda je spustio glasan poljubac na obraz svojega Učitelja. Kad se našao u zagrljaju svojega izdajnika, što mislite, kako mu se Isus obratio? “Ti, prljavi, izgubljeni, pakleni grešniče, ne dotiči me se!” – je li Spasitelj odgovorio tako? O, ne! Isus je imao jednostavnu riječ za onoga koji Ga je izdao. Nazvao ga je prijateljem. Čitajte sami opis toga nevjerojatnog događaja: “Prijatelju, zašto si došao?” (Matej 26,50) Možete li to vjerovati? Bog gleda u lice svojega izdajnika i naziva ga prijateljem!

Nikad nemojte zaboraviti tu sliku o Bogu, prijatelji! Ona je dragocjenija od mnogo tisuća riječi i stotina knjiga. Kad je Isus Judu nazvao svojim prijateljem, tada smo konačno otkrili istinu: Bog nije netko koga se moramo bojati – On je netko s kim se možemo sprijateljiti! Te iste noći, nekoliko sati kasnije, i Petar je otkrio tu istu istinu u trenutku kad je posegnuo za svojom ribarskom zbirkom kletvi i učinio da se studeni noćni uzduh zažari od njegovih riječi: “Nikad u životu nisam vidio toga ni takvog Čovjeka u svojoj blizini!”

Nitko više ne bi mogao niti pomisliti da bi on bio jedan od sljedbenika i prijatelja toga osuđenog Isusa iz Nazareta. Ali čim su kletve sišle s njegovih usana, čuo se pijetao koji je najavljivao zoru i Petar se smjesta sjetio Isusovog proročanstva da će on zanijekati svojega Gospodina tri puta. Petar se odmah osvrnuo oko sebe da ustanovi je li Isus mogao čuti njegovo kletvama potvrđeno nijekanje. Luka opisuje taj tragični trenutak: “Gospodin se okrenu i pogleda Petra.” (Luka 22,61) I Isusove su oči prenijele Petru istu poruku koju su Njegove usne uputile Judi: “Prijatelju!” Isti Isus. Ista riječ “prijatelju”. Juda ju je čuo, ali pošto je odrastao s tom lažju da je Bog netko koga se moramo bojati, odlazi i oduzima sebi život. I Petar je čuje, ali pošto je naučio da Bog nije netko koga se moramo bojati, već Netko s kim se možemo sprijateljiti, ne oduzima sebi život. On izlazi, slomljena srca, i pronalazi put koji vodi u život.

Da je Juda samo pronašao tu istu istinu, dobio bi isti oprost koji je dobio Petar. Odreći se Boga, izdati Ga, sagriješiti Mu – još nije sve izgubljeno pred Bogom jer Njegova je milost neizmjerna, mnogo veća od sotonske edenske laži!

“U ljubavi nema straha; naprotiv, savršena ljubav isključuje strah.” (1. Ivanova 4,18) Savršena Ljubav nije netko koga bismo se morali bojati – Savršena Ljubav je netko s kim se možemo sprijateljiti.

Ne moramo se bojati, već se možemo sprijateljiti! To je razlika kao između života i smrti.

Dwight Nelson

Strah i zabrinutost dio su ljudskog postojanja od trenutka kad je grijeh došao na Zemlju. Zabrinutost ili strah od onoga što se može dogoditi jedna je od najopasnijih emocija za duševno i tjelesno zdravlje.

Srednjevjekovna legenda govori o putniku koji je jedne noći sreo Strah i Kugu na putu za London, gdje su trebali pobiti 10.000 ljudi. Putnik je upitao Kugu hoće li ona ubiti baš sve te ljude. “O, ne,” odgovorila je Kuga, “ubit ću samo nekoliko stotina. Moj prijatelj Strah ubit će ostatak.”

Strah i tjeskoba vrlo su uobičajeni. To su vrlo česti, razarajući i bolni osjećaji. Uobičajeni simptomi tjeskobe uključuju strahovanje, brigu, nesanicu, nervozu, napetost, glavobolju, umor, vrtoglavicu, drhtanje, nedostatak daha, znojenje, poteškoće u koncentraciji i hiperbudnost. Tjeskoba može također izazvati i napadaje panike. Bog nas želi osloboditi ovakvih neželjenih iskustava i poziva nas da imamo povjerenje u Njega. Budućnost našeg života, pa čak i budućnost nakon naše smrti nalazi se u rukama našeg nebeskog Oca. On zna da je sloboda od tjeskobe jedna od naših najvećih potreba i želi da budemo zadovoljni onim što imamo danas i sigurni u ono što dolazi sutra.

“Zato vam kažem: Ne budite tjeskobno zabrinuti za život svoj, što ćete jesti i što ćete piti, ni za tijelo svoje, u što ćete se obući. Nije li život više od hrane i tijelo nije li više od odijela? Pogledajte na ptice nebeske! One ne siju, ne žanju, ne skupljaju u žitnice: Otac ih vas nebeski hrani. Niste li vi više vrijedni od njih? Tko od vas može svojim brigama produljiti život svoj i za jedan samo pedalj? I što ste tako tjeskobno zabrinuti za odijelo? Pogledajte na ljiljane u polju! Kako rastu! Ne rade i ne predu; a ipak kažem vam: Ni Salomon u svemu svojemu sjaju nije bio tako odjeven kao jedan jedini od njih. I kad Bog travu, što danas stoji na polju, a sutra se baca u peć, tako odijeva, koliko će više vas, malovjerni! Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti i ne pitajte: Što ćemo jesti? Što ćemo piti? Čim ćemo se odjenuti? Za sve to brinu se neznabošci. A zna Otac vaš nebeski, da vam to sve treba. Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, i ovo će vam se sve dodati.” (Matej 6,25-33) U ovom snažnom tekstu Isus poučava o brojnim načelima koja, ako ih prihvati, vjernika mogu zaštititi od mnogih nevolja.

• Sagledajte cjelokupnu situaciju (redak 25). Grozničavi dnevni raspored može učiniti da izgubimo iz vida bitne stvari. Svakidašnja rutina može nas odvratiti od temeljnih istina u koje vjerujemo. Bog nam je dao život. Bog je stvorio naše tijelo. Ako On ima moć i voljnost da to učini, zar neće osigurati hranu za održavanje svojih stvorenja? Zar neće učiniti da imamo potrebnu odjeću za naše tijelo?
• Neka vas nadahnjuju jednostavne stvari iz prirode (redci 26.28- 30). Vrapci i ljiljani su među najčešćim motivima u prirodi. Isus ih rabi kako bi naglasio razliku u odnosu na golemu složenost ljudskih bića. Očito je da se vrapci ne brinu za sutrašnjicu i da se ljiljani ne trude da budu odjeveni po najnovijoj modi, a ipak su dobro odjeveni. “Zar neće mnogo radije vas odijevati?” (redak 30)
• Briga je beskorisna i besmislena (redak 27). Baviti se problemom radi pronalaženja mogućih rješenja može biti uspješno, ali brinuti se samo zato da bismo se brinuli ne samo što neće riješiti problem, već će ga još i povećati.
• Odredite svoje prioritete (redak 33). Kršćani ponekad mogu biti uhvaćeni u vrtlog materijalizma ili drugih stvari koje ih mogu odvratiti od onoga što je istinski važno u životu, ali Isus ih podsjeća: “Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!”

Winston Churchill je rekao: “Sjećam se kako je jedan starac na samrtničkoj postelji rekao da je imao mnogo problema u svojem životu od kojih se većina nikada nije ostvarila.”

Isus ne traži od nas da ne planiramo ili da budemo manje brižni. On nas jednostavno poziva da se prestanemo brinuti o onome što bi se moglo dogoditi i da se ne opterećujemo onim tipičnim dilemama: “Što ako se razbolim?” “Što ako izgubim svoj posao?” “Što ako doživim nesreću?” “Što ako moje dijete umre?” “Što ako me tko napadne?”

Sljedeći popis nabraja nekoliko stvari koje prosječnu osobu čine tjeskobnom. Tjeskobna osoba usredotočit će se na:

• pedeset posto događaja koji se nikada neće dogoditi.
• dvadeset pet posto događaja iz prošlosti koji se ne mogu promijeniti.
• deset posto neutemeljenih kritika od strane drugih.
• deset posto problema vezanih za zdravlje (velikim dijelom zbog straha).
• pet posto stvarnih problema s kojima će biti suočena 

Jedan od ključeva smirenog života jest zadovoljstvo, učinkovit protuotrov za brigu. Zadovoljstvo nije nasljedan stav, već stečena osobina. Pavao je rekao: “Navikao sam na sve: biti sit i gladovati, obilovati i oskudijevati.” (redak 12) U ovom stoljeću u kojem se suočavamo s toliko mnogo problema, postoji potreba da osjećamo zadovoljstvo onim što sada imamo i da se ne brinemo o tome što bi moglo doći sutra. 

“Neću vas ostaviti siročad. Vratit ću se k vama” (Ivan 14,18), kaže nam Isus. Pazimo na Njegove riječi, vjerujmo u Njegova obećanja, ponavljajmo ih iz dana u dan i razmišljajmo o njima i budimo sretni. 

Julian Melgosa

Poput 20 milijuna ostalih Amerikanaca i Rachel pati od anksioznog poremećaja koji uzrokuje bezrazložnu zabrinutost, razdražljivost, eksplozivnost, dekoncentriranost, depresivnost i nesanicu. Ona izbjegava ljude i okolnosti koje potiču napadaje panike, no mehanizam izbjegavanja uskraćuje joj neke dobre prilike i ugrožava kakvoću života. Kako se osobe poput Rachel (ili mene i vas) mogu osloboditi pretjeranog straha i istodobno biti svjesni onoga što Gavin de Becker, pisac knjige The Gift of Fear (Dar straha), naziva „sjajnim unutarnjim čuvarom”? Strah je prirodan i najjači signal za preživljavanje, kaže Becker. Upozorava nas na opasnost, svraća pozornost na moguću ugroženost, podsjeća nas da se ne treba igrati oružjem ili lutati opasnim gradskim četvrtima. Takav strah ne treba miješati s anksioznošću (strepnjom zbog neke buduće nesreće koja bi nas mogla zadesiti). Anksioznost koči, a ispravan strah potiče.

U stvarnom životu opasnosti od povređivanja su posvuda: rat, terorizam, politika, filmovi, televizija, pa čak i religija. Psihološke posljedice nakon 11. rujna, i sve veći broj napadaja straha, postali su životna stvarnost. No mnoge ljude muče neopravdani strahovi – prestravljeni su kada su sami, prestrašeni su od gužve, živčani su kada govore u javnosti, strahuju od donošenja odluka ili su zgroženi mogućnošću da pogriješe. Biblijski primjer nezdravog straha je čovjek koji je zakopao svoj jedini talent jer se bojao neuspjeha (Matej 25,14-30).

Uvjetovani za strah
Kada je strah prepreka za osobni rast ili poduzimanje razumnih rizika, tada je neprimjeren i destruktivan, kaže dr. Susan Jeffers. Paralizirajuća anksioznost je rezultat prethodnog uvjetovanja. „Nikad nisam čula majku koja govori svom djetetu pri odlasku u školu, ‘Danas se izloži opasnostima, dušo’”. Vjerojatnije je da će djetetu poručiti da bude oprezno, što podrazumijeva svijet kao opasno mjesto. Tko može tvrditi da nije tako? Medicinski stručnjaci nisu sigurni što uzrokuje da zdravi strah postane nezdrava anksioznost, no većina se slaže kako stresna iskustva (poput ranih trauma) stvaraju neravnotežu u kemiji mozga koja pridonosi nastanku anksioznih poremećaja, društvenih fobija, napadaja panike i slično. Tijekom 1970-ih znanstvenici su počeli razvijati istraživanja u svrhu mapiranja moždanih putova programiranih kao odgovor na opasnost. Uvidjeli su da se učenje vezano za strah odvija u dijelu mozga zvanom amigdala, a to je jedno malo područje u obliku badema, koja prima signale za potencijalnu opasnost i aktivira samozaštitne mehanizme. Odgovor strahom je kod većine ljudi zdrava reakcija, no kod nekih je iskrivljena zbog učenja koje je povezano s traumom, što onda snižava moždani prag za uzbunu. „Otisak užasa u sjećanju, i posljedična preosjetljivost, može trajati cijeli život”, kaže dr. Daniel Goleman, pisac knjige Emocionalna inteligencija.

Ponovno postavljanje emocionalnog sustava za uzbunu
Je li moguće ponovno postaviti emocionalne sustave za uzbunu? Možemo li se odučiti od ograničavajućih misli i vjerovanja? Možemo i ne možemo. Kognitivno-bihevioralna terapija bila je uspješna u „uvježbavanju“ nekih ljudi da razmišljaju i ponašaju se racionalnije, no rezultati neurooslikavanja pokazuju da pretjerano uznemirena amigdala ne daje odgovarajući odgovor na ovakvo uvježbavanje. Kod ovakvih osoba niti cjeloživotna terapija namijenjena mijenjanju ponašanja neće spriječiti nenormalnu reakciju na strah. U takvim slučajevima može pomoći terapija lijekovima, no mnogi oklijevaju uzimati propisane lijekove zbog straha da će postati ovisni o njima, ili će ih netko optužiti da su slabi, ili će im Bog zamjeriti na nedostatku vjere. Ne vjerujem da bi Bog bilo koga okrivio zbog prihvaćanja dostupne medicinske pomoći, no svatko mora sam donijeti takvu odluku.

Ako svoje strahove ne možemo otkloniti ili izliječiti lijekovima ili psihoterapijom, možemo li ih nadzirati ili njima upravljati na neki drugi način? Pokušaji nadzora nad strahom često ga još više pojačaju, kaže psiholog Robert Sardello. „Ako strahu pristupimo nadajući se da ćemo ga zaustaviti samo vanjskim sredstvima, primjenjujemo pogrešne alate. Stvarna moć straha nalazi se u našoj želji da ga izbjegnemo“. Kada pokušavamo potisnuti strah, on postaje još jači. Sardello predlaže da naučimo vrednovati svoje strahove. „To ne znači da ih trebamo zvati da dođu, već uvidjeti da su već tu, oko nas, i da u većoj ili manjoj mjeri utječu na nas.“ Hrabrost počinjemo stjecati kada prihvatimo i priznamo naše osjećaje.

Biblijske ličnosti i strah
Kako su biblijske ličnosti podnosile strah? Često su pred njim posrtale! Obuzet političkim i vojnim prijetnjama, David je popustio na razini spolnosti i pretrpio strašne posljedice. U drugim prigodama primijenio je učinkovitije obrambene mehanizme, poput molitve i umjetničkog stvaralaštva (poezije i glazbe). Iako je Abraham dva puta rekao Sari da laže kako bi on umirio svoje strahove, na kraju je ipak svladao svoj strah i postao čovjek vjere. Izraelski narod, preplašen od neprijatelja, oklijevao je ispuniti Božje obećanje, povukao se u pustinju kako bi naučio važne pouke, i u konačnici krenuo naprijed u vjeri. Strah od neodobravanja naveo je Petra da zaniječe svoj odnos s Isusom, no pogreška ga je navela na oblikovanje primjernog karaktera.

Zamijetite sljedeća svjedočenja: David je rekao: „Kad me strah spopadne, u tebe ću se uzdati“. Mojsije je savjetovao: „Ohrabrite se i budite odlučni… Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti. Ne bojte se…“. A Jošua je poticao uplašen izraelski narod: „Samo budi odvažan i hrabar“ (Psalam 56,3; Ponovljeni zakon 31,6-8; Jošua 1,7).

Zdravi strah pobuđuje mudrost, nalaže oprez i upućuje na izbjegavanje opasnih ljudi i mjesta. Svakodnevne učestale tjeskobe (strah od kritike, strah od promjene i strah od neodobravanja) stvaraju hrabrost. Pružaju nam priliku da zakoračimo na duhovni put i krenemo hrabro naprijed, i tako povećavamo snagu svog karaktera.

Suočavanje sa strahom
Sposobnost hrabrog suočavanja sa strahom zahtijeva tri vrste vjere: (1) pouzdanje u Boga, (2) pouzdanje u sebe, i (3) pouzdanje u ljude. Pouzdanje u Boga je vjera da će Bog učiniti za nas ono što ne možemo učiniti sami za sebe. Pouzdanje u sebe znači imati tjelesnu spremnost, izgrađivati emocionalnu snagu i razvijati socijalne vještine. Možda ćemo se morati obratiti savjetnicima koji nam mogu pomoći u razvijanju kompetencija poput zdravog unutarnjeg govora, komunikacije, vještine postavljanja granica, vještine opuštanja i drugih obrambenih mehanizama. Kada ljudi odrastu do pune odrasle zrelosti i u potpunosti zauzmu svoj prostor, osjećaju se manje ranjivima. Pouzdanje u ljude nas usmjerava na oslanjanje na podršku pouzdanih prijatelja kada nam je to potrebno. Takvi ljudi nam mogu pomoći pri ublažavanju naših iracionalnih strahova i ponuditi nam snagu i sigurnost kada postoji stvarna opasnost. Osim obitelji i crkvene zajednice, što su dobri izvori ohrabrenja, postoje još i društva „12-koraka“ poput Anonimna udruga opsesivno-kompulzivnih, Anonimna udruga emocionalnih, te udruga Anonimnih alkoholičara, koje pružaju dobre mogućnosti za suočavanje s anksioznošću i strahovima. Tu se sudionicima pomaže u rastu i preuzimanju nadzora nad vlastitim životom, što samo po sebi smanjuje razinu anksioznosti i smanjuje strah. U nekim je slučajevima navika negativnog mišljenja toliko duboko ukorijenjena da je potrebna pomoć stručnjaka. Možemo je naći u izvanbolničkim zdravstvenim programima ili pak intenzivnim bolničkim programima.

Moguće je razviti veće povjerenje u Boga, u sebe i u druge ljude. Možemo uživati u slobodi od nepotrebne tjeskobnosti! Apostol Pavao opisuje savršeno sredstvo protiv straha koje će donijeti oslobođenje: „Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu, prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti. I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu“ (Filipljanima 4,6-7).

Carol Cannon

“Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakog drveta u vrtu?” Nevino pitanje lukave zmije bilo je samo fasada iza koje se krila prepredena prijevara kojom se varalica uspješno služio od samog početka. Da li je Bog ikada zabranio Adamu i Evi da jedu plodove sa drveća u vrtu? Ne! U stvari, Bog im je rekao upravo suprotno – rekao im je da jedu sa svakog drveta u vrtu, osim sa jednog! Bog je ljubav, a ljubav se nikada ne nameće nikome, čak ni svojoj prvoj djeci. Upravo zato je Bog i postavio drvo usred vrta da bi Adam i Eva mogli otići do njega ukoliko odluče da odbace Stvoriteljevu ljubav i prihvate Luciferove laži.

Lucifer je potpuno zamračio pitanje slobodnog izbora i umjesto toga zaogrnuo Boga plaštem sebičnog uskraćivanja. Zar biste mogli voljeti Nekoga koji je toliko surov da nešto tako dobro stavi van vašeg domašaja? A ako Ga ne možete voljeti, kako biste Mu mogli vjerovati? Ako Mu ne možete vjerovati, onda je On netko koga se morate plašiti!

Poznajem mnoge koji su čitali Bibliju i brojali koliko puta je Bog kažnjavao ljude. S đavolskim osmijehom sotona je božanski testament ljubavi pretvorio u svjedočanstvo straha. Oni koji kažu da Biblija opisuje Boga kao Nekoga koga se moramo plašiti, zanemaruju, međutim, jedan presudni dokaz – kritičnu kockicu u mozaiku na kome je oblikovana Božja slika. To je tekst koji odbacuje laž i razotkriva prijevaru – Ivan 3,16. Čak i kada Ga ne želite primiti. Čak i kada Mu na kraju okrenete leđa, kada odete od Njega i kada izjavite da ne želite imati posla s Njim. Čak i tada, Bog nije netko koga se morate plašiti.

Ta zadivljujuća istina zasjala je u svoj svojoj slavi one izdajničke noći prije nego što je Isus umro. Ne znam da li vas je ikada izdao netko veoma blizak, netko koga ste voljeli? Ako jeste, onda ste zapamtili bol. Isus je stajao sam u noći i gledao u nejasno lice svog izdajnika. Ispruženih ruku, glumeći ljubav, Juda je spustio poljubac na obraz svoga Učitelja. Kako mu se Isus obratio? Isus je imao jednu, jednostavnu riječ za onoga koji Ga je izdao. Nazvao ga je prijateljem.

Nikada nemojte zaboraviti tu sliku o Bogu! Kada je Isus Judu nazvao prijateljem, tada smo konačno otkrili istinu: Bog nije netko koga se moramo plašiti – On je netko s kim se možemo sprijateljiti! Ne moramo se plašiti, već se možemo sprijateljiti! Razlika je kao između života i smrti. Zar nije vrijeme da i mi odbacimo laž i da prihvatimo Život?

Dwight Nelson

Paralizirani i hipnotizirani Izraelci sjedili su u svojim šatorima. Jedini zvuk koji se od njih čuo bio je sudaranje koljena i cvokotanje zubima – unisono. Do tog trentuka Golijat je bio vrlo uspješan u svojoj strategiji ponižavanja. Njegove prijetnje, koje su redovno odjekivale preko doline, izazvale su željeni rezultat – strah. I tako četrdeset dana jutrom i večerom. No zora četrdeset prvog dana bila je početak kraja za diva iz Gata.

Na udaljenosti oko petnaestak kilometara otac je zgodnog, mišićavog mladića poslao na bojište svojoj braći. Onako svjež iz pustoši, ovčjih staza i, što je važnije, iz zadivljujuće Božje blizine, David je zaprepašteno gledao prizor pred sobom.

Odbijajući tumačenje svoje braće i ne osvrčući se na divove prijetnje, David je pronikao filistejsku strategiju i odupro joj se čistom čvrstom vjerom.

Svi znamo konačan kraj. S otrcanom kožnom praćkom i glatkim kamenom te nepokolebljivim pouzdanjem u svog moćnoga Boga, David je Golijata i svu filistejsku vojsku upoznao s Gospodom nad vojskama, na čije su ime dovoljno dugo hulili. Izvještaj kaže: “Tako je David praćkom i kamenom nadjačao Filistejca… a nije imao mača pri ruci.” (1. Sam 17,50)

Zanimljiva strategija. Do današnjeg dana dvije velike istine o borbi s divovima. Savlađivanje divova ne postiže se korištenjem njihove tehnike. Golijat je mogao izgledati kao ratni brod, ali David… nije čak imao ni mača. Njegovo najjače oružje, kojim je pobijedio bio je unutarnji štit vjere. On ga je štitio od straha, učinio ga gluhim za prijetnje, dao mu smirenost usred kaosa i jasnu viziju.

Savlađivanje divova ne postiže se bez velike spretnosti i discipline. Voditi Božje bitke zahtijeva više stručnosti i kontrole no što možemo zamisliti. Uporaba praćke i kamena Svetoga Duha je mnogo delikatnija od mahanja tjelesnom toljagom. Ali, kako je slatka pobjeda kad kamen pogodi cilj.

Sučeljavaš li se s nekim divom? Vrlo je vjerojatno da si ovog tjedna sretao više njih. Je li ti dosta njihovih prijetnji? Ne bježi, budi sličan Davidu. Predaj svoga diva Jahvi. Kaži svome moćnome Bogu kako ti je stalo da pobijediš u Njegovo ime. A onda uzmi svoju praćku, vojniče, i ne zaboravi kamenje. Radi se o najvažnijem trenutku u tvom životu. Moli, kao David, riječi iz Psalma 18,31-37 (rr. 30-36 u DK).

Charles R.Swindoll

“Veliki satovi sudbine otkucavaju danas” i sa svakim gromovitim udarom zbiva se neki novi događaj što stvara epohu. Dugo potiskivane mržnje izbijaju u plamtećoj pobuni. Stari imperiji teturaju i ruše se. Znanost prelazi još jednu prepreku na putu u nepoznato. Ovo je revolucionarno doba u svakom životnom području. Posvuda se osjeća kako kipti nemir dok se oko šest milijarda stanovnika Zemlje nastoji opredijeliti za samozvane vođe. “Posljednjih smo pola stoljeća svjedocima nezamislivih promjena, i po naravi i po opsegu”, kaže Cyril Garbett, bivši nadbiskup Yorka. “Moguće je da su se u ovom kratkom razdoblju zbile veće promjene negoli od Kristova rođenja pa sve do sredine ovog stoljeća.” (In an Age of Revolution, str. 13)

Ovo je također doba otkrića i pronalazaka kojima nema premca. Prešli smo s parnog doba na električno, zatim na atomsko i na svemirsko, pa na plastično i na doba računala. Budući da je osvojio posljednje Zemljine granice, čovjek sad poseže za zvijezdama…

Zauzdavanje atoma stavilo je na raspolaganje čovjeku više snage no što ju je imao otkad postoji. Izvori energije koji su danas na raspolaganju toliko su golemi da mogu pretvoriti svijet u raj ili pakao. Na nesreću, njihova osnovna namjena bila je stvaranje tako razornih oružja da samo desetak njih može razoriti svaki veći grad u bilo kojoj državi na koji bi pali.

Računala su donijela nezamislive tehničke promjene. Sve veća minijaturizacija omogućila je pojavu prijenosnih računala, svakovrsnih memorijskih kartica, multimedijskih i bluetooth uređaja, CD i DVD snimača i reproduktora, digitalnih fotoaparata i mnoštva drugih proizvoda. U samo nekoliko proteklih godina plastika je promijenila način našeg života…

David Sarnoff, predsjedajući Američke radio udruge (RCA), pisao je: “Naši su laboratoriji prepuni napola ostvarenih snova koji se čine isto tako fantastičnima kao što su to bili radio i televizija u mom djetinjstvu. Kako je ono rekao Isaac Newton, mi samo skupljamo pijesak na obali, dok pred nama leži neistraženi veliki ocean istine.” (“What I See Ahead”, Reader’s Digest, travanj 1957.) Danas je to točnije nego u vrijeme kad je objavljeno.

Tragično je što smo unatoč tim sjajnim mogućnostima ušli i u doba bezakonja kojemu nema premca, osim pokvarenosti što je prevladavala u pretpotopnom svijetu. Ne vidi se to samo u sve većem broju ubojstava, silovanja i oružanih pljački, već i u naoko beznadnoj borbi koju policija i druge građanske vlasti vode protiv maloljetničke delinkvencije i ilegalnih droga. Pretrpani zatvori i popravni domovi pričaju istu tužnu priču kao i dnevna izvješća o okrutnim sadističkim zločinima što se gomilaju na stranicama naših novina. Laž i prijevara toliko su uobičajeni da se čini kao da su istina i poštenje nestali sa Zemlje. U nekim su zemljama sukobljene strane odbacile sve stege i ne poznaju zakon osim nasilja.

Iz tog razloga živimo u doba straha. Nikad se ljudi nisu toliko bojali budućnosti. Opisujući “sjene straha koje danas pomračuju nade čovječanstva”, Bertrand Russel je rekao: “Nikad ranije nije postojao tako opravdan razlog za takav strah. Nikad ranije nije takav osjećaj uzaludnosti remetio vidike mladeži. Nikad ranije nije bilo takvog razloga za osjećaj da ljudski rod putuje stazom što završava jedino u ponoru bez dna.” …

Tko će zaštititi svijet od zagađenja, kiselih kiša, globalnog zatopljenja, uništenja ozonskog omotača, prenapučenosti, smanjenja proizvodnje hrane, lakomosti nekih naroda za bogatstvom svojih susjeda — te gomile drugih problema koji poput zastrašujućih oblaka bacaju svoje crne sjene na budućnost svijeta?

Ne treba se čuditi što James T. Farrell, poznati romanopisac, u djelu The Race for Space, izražava mišljenje da je grozan strah koji danas obuzima mnoga srca obnovio zabrinutost kako je možda kraj svijeta blizu. “Mi mislimo da se može ostvariti sada ili za našeg života”, kaže. “Ponekad se čak pitamo nećemo li biti posljednji naraštaj.”

U Senatu Sjedinjenih Američkih Država kapelan Frederick Brown Harris izgovorio je ovu molitvu: “Bože naš i Oče, Ti kojemu su tisuće godina kao jedan dan, u ovom vulkanskom satu povijesti spasi nas, molimo Te, od panike i očaja!”

Kakav prikladan opis našeg vremena! Ovo i jest vulkansko doba, budući da se svijetom prolama grmljavina stoljetnog nezadovoljstva i frustracija, izbacujući užarenu lavu mržnje i bijesa sve većom snagom i učestalošću. Dim stalnih erupcija guši sve nade u mir i blagostanje, ugušuje svaki vrijedan napor za čovjekov boljitak i puni svako srce strahom da je završna krunska katastrofa blizu.

Kapelanova molitva: “Spasi nas, molimo Te, od panike i očaja!”, dolazi u pravi čas. Ona izražava naše najdublje misli i težnje svih srca u ovo strašno doba. Nedvojbeno je da svi trebamo pomoć iz nekog izvorišta što je izvan nas samih. Trebamo mir u duši. Trebamo hrabrost i nadu. Trebamo vodstvo i usmjerenje. U oluji što se sprema treba nam svjetlo koje se neće ugasiti. Usred sve gušće tame i zbrke treba nam glas koji će sa sigurnošću reći: “To je put!” Ali, gdje je moguće naći takvu pomoć? U nekoj skupini koja raspravlja o ovim temama? U nekom političkom forumu? Ili na kauču psihijatra?

Postoji jedno bolje mjesto. U Vašoj Bibliji!

Ako uzmete vremena za čitanje te dragocjene knjige, otkrit ćete da je to uistinu Knjiga za ovaj trenutak. Ona sadrži poruku za naše vrijeme, za cijelo čovječanstvo i za Vas.

Ona tako značajno predviđa prilike u današnjem svijetu da se čini kao da je pisana posebno za naš naraštaj. Premda je stara mnogo stoljeća, začudno je suvremena. U njoj se govori o predmetima od općeg značenja. Ona nudi rješenje za naše sadašnje probleme. Ona čak razgrće zavjesu budućnosti, otkrivajući ono što će doći.

Otvorite ju sada! Pogledajte kako su čudesne njezine riječi utjehe i ohrabrenja, nadahnuća i izazova, tako važne za naše vrijeme i tako potrebne Vašem srcu!

Arthur S. Maxwell