„”Tada im on reče: ‘O bezumni i sporoga srca za vjerovanje sve što su navješćivali proroci!’… I poče od Mojsija i svih proroka i tumačio im, što pisano stoji o njemu u svim Pismima… I oni rekoše jedan drugome: ‘Nije li gorjelo naše srce u nama, kad je govorio s nama putem i tumačio nam Pismo?'” (Luka 24,25.27.32.)

Isus je uskrsnuo tog dana i pridružio se dvojici svojih učenika na putu za Emaus. Emaus je bio gradić udaljen svega 10 kilometara od Jeruzalema. Raspravljali su međusobno, mrmljali i prigovarali, zašto je njihov prorok ubijen, njihov učitelj razapet. Kako je Isus riješio njihov problem? Počeo je od proroka Staroga zavjeta. Koliko proroka je spomenuo? Počeo je od svih proroka. Sve što su proroci kazali za Isusa obistinilo se. Koliko proroka Bog želi da prihvatimo? Sve proroke Biblije. Mojsije je napisao prvih pet knjiga Biblije. Napisao je i knjigu o Jobu. Napisao je i neke Psalme. Najstarija knjiga Biblije je knjiga o Jobu. Mojsije ju je napisao kao pastir u Madijanskoj zemlji. Isus je uzeo proročanstva od svih proroka u svemu pismu. To znači da u cijeloj Bibliji mi možemo naći istinu o Isusu.

Koju je Bibliju tada Isus imao? Da li je Isus čitao Novi ili Stari zavjet? Razmislimo sada malo!

Dok je Isus hodao našom zemljom nije postojao Novi zavjet. On je pisan tek poslije njegove smrti, uskrsnuća i uznesenja. Isus je čitao iz Pisma staroga zavjeta, jer Židovi su u Isusovo doba imali taj kanon, a to je onaj koji je nađen u Kumranu pored Mrtvog mora. To su bila ta pisma. On je dvojici učenika govorio iz Pisma staroga zavjeta. Deset posto od svega što je Isus rekao bilo je iz Staroga zavjeta. Napravite i vi to istraživanje, i to ćete otkriti.

Poslije krštenja Isus je otišao u pustinju i tamo ga je đavo kušao. Taj isti đavo kuša i nas danas. Tri puta je došao k Isusu s naročitom kušnjom. Isus ga je uvijek dočekao riječima: “Pisano je”. Kako je Isus znao da je pisano u Pismu? Isus je čitao Pisma.

Isus je kao dijete od 12 godina posjetio hram i tamo je slušao i učio u prisutnosti pismoznalaca. Ušao je u sinagogu u dan subotnji i ustao je da čita pisma. Čitao je knjigu proroka Izaije. Isus je bio čitatelj Biblije. On je bio stvarno biblijski učitelj.

Želio bih podvući posebno ovo što je važno ovdje. Ima mnogo divnih, poštenih i revnih kršćana koji misle da trebaju uzeti svoju Bibliju i otkinuti sve ono što je napisano prije Mateja i baciti. Ako to učine, oni bacaju Bibliju koju je Isus čitao. Ne odbacujem s time Novi Zavjet. Vjerujem da je cijelo Pismo od Boga dano. Želim vam nešto pokazati. Uzmite svoju Bibliju i nađite 1. poglavlje evanđelja po Mateju. To sada može svatko  shvatiti. Pogledajte sada svoju Bibliju! Gdje se nalazi većina Pisma? U prvom ili drugom dijelu? Tri četvrtine sačinjava Stari zavjet.

Kada đavo kuša ljude, i želi ih pridobiti za sebe tada im kaže: “Ah, s ovim je sve završeno, odbacite to”. Kada se to uradi tada se odbaci ključ za razumijevanje proročanstva, u Starom zavjetu se nalazi sve ono što se trebalo ispuniti u životu i radu Isusa Krista. Mi vjerujemo da je Isus Sin Božji na osnovu proročanstava Starog zavjeta koja su se doslovno ispunila.

Isus je na početku svoje službe rekao: “Ne mislite, da sam došao ukloniti zakon ili proroke. (zakon Mojsija=Mojsija i proroke) Nisam došao da ih uklonim, nego da ih ispunim.” Zanimljivo je da je kod kušanja i sotona citirao proročke knjige. Stvarno je to zanimljivo. Citirao je iz Psalama i Mojsijevih knjiga. Isus je citirao: Mojsija, Daniela, Izaiju, Jeremiju, Ezekiela, Davida, Jonu itd. O tome bismo trebali duboko razmišljati. Neoprostiva je greška kada ljudi odbace Stari zavjet..  Zašto odbacuju Stari zavjet? Razlog su mnoga pravila koja kršćani ne trebaju držati.

Na primjer: Ako hoću oproštenje grijeha ne trebam žrtvovati janje. U Starom zavjetu je to trebalo činiti. Janje su doveli pred svetište, stavili su ruku na njegovu glavu, priznali grijehe i tada je svojom rukom prerezao vrat tom malom nevinom janjetu. Krv je tada bila unijeta u hram.

Sretni smo što to ne moramo danas činiti, jer je Janje Božje prineseno za naše grijehe. Trebalo bi nam biti danas teže griješiti, jer iznova ubijamo Janje Božje. Kako ipak lako griješimo!

U Starom zavjetu je bilo pravilo, ako je netko htio biti potomak Abrahama, morao se obrezati. Apostol Pavao kaže: “Obrezanje je ništa i neobrezanje je ništa”. Boga zanima obrezanje srca.

Postoje mnoge stvari u Starom zavjetu koje je Isus ispunio, ali ne baca se beba zajedno s vodom u kojoj se kupala! Stoga nemojmo odbacivati Stari zavjet, jer je napisan za našu moralnu pouku.

Doug Batchelor

Ali zašto bi se itko od nas podvrgavao autoritetu neke knjige? Odgovor glasi: Biblija nije samo knjiga, ona je Božja riječ. S obzirom na to da je njezin autor Gospodin Bog, Stvoritelj neba i zemlje, u ovu je knjigu ugrađen božanski autoritet. Uostalom, tko ima vlast nad Bogom? Nitko. Zato Biblija mora biti temeljna i neprikosnovena Riječ…

Biblijski pisci izrekli su za knjige koje su pisali nevjerojatne tvrdnje. Pri iznošenju izvora svojih vijesti koristili su se izrazima: “Jahve govori”, “ovako govori Jahve”, “Riječ Jahvina, upućena…” ili “evo riječi koju mi Jahve objavi” (Izaija 1,2; Amos 1,3; Mihej 1,1; Jeremija 38,21).

Starozavjetni pisci svjedoče da su njihove poruke dolazile izravno od Boga. Tako je “riječ Jahvina” došla starozavjetnim piscima kao što su Jeremija, Ezekiel, Hošea, Amos i drugi (Jeremija 1,1.2.9; Ezekiel 1,3). Tijekom dugih stoljeća svi ovi ljudi, bez obzira na velike razlike u okolnostima u kojima su živjeli, svjedočili su isto: poruke koje su napisali nisu bile njihove vlastite, već potaknute silom Boga koji je zapovjedio da zapišu ono što im je govorio.

BOGOM NADAHNUTO

“Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi,” (2. Timoteju 3,16). Grčka riječ za “nadahnuto” u 2. Timoteju 3,16 doslovce znači “Bogom udahnuto”. Ona jasno pokazuje da je Sveto pismo poteklo od Boga. Bog je osposobio glasnike, proroke i apostole da shvate i prenesu ono što im je otkrio na pouzdan i vjerodostojan način.

Ista sila koja je stvorila svijet potaknula je postanak Svetoga pisma. Nije li to čudesna istina? Bog je svoju Riječ objavio na razne načine. Osim što se otkrio u viđenjima i snovima, svoje je poruke objavljivao izravno ili preko anđela i očevidaca (Izlazak 3,2-7; Daniel 8,15.16; 1. Ivanova 1,1-3).

Bez obzira na način na koji se Bog objavljivao piscima Biblije, oni nisu bili samo pisaći strojevi. Bog nije svoju poruku tipkao po njima kao što bismo to mi učinili po tipkovnici. Svaki je pisac imao svoj stil pisanja; ove su razlike vidljive u cijeloj Bibliji. Bitno je što njihove poruke nisu potjecale od njih; oni su pisali ono što im je Bog dao. Vijest je bila Njegova, a ne njihova (2. Samuelova 23,2; Amos 3,8).

Zbog božanskog otkrivenja Biblija se naziva i “knjiga Jahvina”, “obećanja Božja”, “evanđelje Božje”, “lijepa riječ Božja” i “Riječ Kristova” (Izaija 34,16; Rimljanima 1,1; 3,2; Hebrejima 6,5, Kolo1anima 3,16).

KRISTOVO GLEDIŠTE O SVETIM PISMIMA

Danas postoje različita mišljenja o Svetom pismu, njegovom autoritetu, vjerodostojnosti, ulozi i drugome. Na nesreću mnogi kršćani Bibliji ne priznaju autoritet koji bi trebala imati. O kakvom se autoritetu radi? Pođimo samome autoru — Isusu. Kako je On gledao na Sveto pismo?

Koliko je za Isusa bilo autoritativno Sveto pismo?

“On mu odgovori: ‘Stoji pisano: Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi, što dolazi iz usta Božjih.’ Tada ga uze đavao sobom u Sveti grad, postavi ga navrh hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se dolje, jer stoji pisano: Anđelima svojim naložio je za tebe. Oni će te nositi na rukama svojim, da ne zapneš za kamen nogom svojom.’Isus mu reče: ‘Stoji i pisano: ‘Ne kušaj Gospodina, Boga svojega!’ Tada ga uze đavao sobom na goru vrlo visoku. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s krasotom njihovom i reče mu: ‘Sve ovo dat ću tebi, ako padneš ničice i pokloniš mi se.’ Tada mu zapovjedi Isus: ‘Odstupi, sotono! Stoji pisano: ‘Gospodinu, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedino služi!'” (Matej 4,4- 10)

“Tada im reče Isus: ‘Zar nijeste nikad čitali u Pismu: Kamen koji odbaciše graditelji, postade kamen ugaoni; to je djelo Gospodnje, kao čudo stoji to pred očima našim?'” Matej 21,42)

“Isus im odgovori: ‘Varate se, ne znate ni Pisma ni moći Božje.'” (Matej 22,29)

“Ali kako bi se onda ispunilo Pismo, po kojemu to mora doći tako? … Ali se sve ovo dogodi, da se ispune Pisma proroka. Tada ga ostaviše svi učenici njegovi i pobjegoše.” (Matej 26,54.56)

“On im reče: ‘Nijeste li nikad čitali, što učini David, kad je bio u nevolji, on i drugovi njegovi ogladnjeli?'” (Marko 2,25)
“Ipak sam David kaže u Duhu Svetom: ‘Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedi mi s desnu moju, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!'” (Marko 12,36)

“On im počne govoriti: ‘Danas se ispuni ova riječ Pisma, koju ste upravo čuli.'” (Luka 4,21).

Ovo su samo neki od tekstova koji pokazuju kako je Isus gledao na autoritet Svetoga pisma. Isus je vjerovao u izvještaj o stvaranju, Noi i potopu te o Joni i velikoj ribi (Marko 10,6; Matej 24,37-39; 12,29-41).  Također je spomenuo stvaranje prvog bračnog para (Matej 19,4), a u Mateju 19,5 citirao je Postanak 2,24 gdje je riječ o prvotnom cilju braka. Sam Isus potvrdio je svoje poslanje pomoću Pisma. “Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?” (Ivan 5,46.47) Nakon uskrsnuća Isus je na putu za Emaus citirao Pismo da razjasni važnost svoje službe. “Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” (Luka 24,27)

Tijekom svojeg života na Zemlji Isus se služio Pismom, govorio iz Pisma, promicao Pismo, uzdizao ga i tumačio. “Isus je prvi tumač Svetoga pisma. Njegova vijest je ključ pomoću kojega možemo razumjeti ispravno značenje Staroga zavjeta. … Način na koji je Krist rabio izraelsko Pismo naš je uzor za tumačenje Biblije. Naše rukovodeće načelo zasnovano je na osvjedočenju da je Božje spasiteljsko djelovanje u povijesti Izraela ispunjeno u Kristu.” (Hans LaRondelle, How to Understand the End-Time Prophecies of the Bible, str. 13)

APOSTOLI I SVETA PISMA

I pisci Novoga zavjeta pokazali su puno povjerenje u Sveta pisma. U Poslanici Rimljanima Pavao više od četrdeset puta izravno citira Stari zavjet, a poglavlja u toj poslanici zapravo su građena na citatima ili aluzijama starozavjetnih Pisama. Proroka Izaiju citira najmanje dvadeset pet puta. Petar to isto čini u svojim poslanicama. Sve poslanice imaju snažan temelj u starozavjetnim Pismima (vidi i Matej 1,23; 3,3; Hebrejima 10,7; 1. Ivanova 3,12).

Pisci Novoga zavjeta uvjeravaju nas u svoje čvrsto osvjedočenje da iza Pisama stoji autoritet (Jakov 1,5). U savjetu upućenom bogatima — kako stoji u Jakovu 1,11 — pisac se služi tekstovima iz Izaije 40,6.7 i Psalma 103,15. Apostol Petar izrazio je svoje pouzdanje u starozavjetna proročanstva snažnim riječima u 2. Petrovoj 1,21.

Kad je u 1. Petrovoj 1,19 rekao da smo otkupljeni skupocjenom Kristovom krvlju, aludirao je na Stari zavjet (Izlazak 12,5).

Kad je u Rimljanima 1,17 govorio o evanđelju, Pavao je uporabio načelo iz Habakuka 2,4. U opisivanju grešne naravi ljudskog roda (Rimljanima 3,10-12), apostol se poziva na Psalam 14,1-3. Kad se obraćao Židovima u Rimu, Pavao je rekao: “Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim…” (Djela 28,25) Apostoli su bili čvrsto uvjereni da su Pisma Božja riječ. Na Pedesetnicu Petar je rekao: “Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti.” (Djela 1,16) A Pavao je kazao: “Kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili [ste] ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju.” (1. Solunjanima 2,13)

JEDINSTVO UNATOČ RAZNOLIKOSTI

To što Petar svrstava Pavlove poslanice u Pismo, unutarnji je dokaz za vjerodostojnost obaju zavjeta; oba su bila smatrana Božjom riječju (vidi i 1. Solunjanima 2,13). Unatoč velikom vremenskom razmaku i razlikama među piscima Biblije, u oba zavjeta nalazimo nevjerojatno jedinstvo.

Spisi Starog zavjeta pisani su tijekom tisuću godina. Zatim je došlo do prekida od oko pet stotina godina kad nije napisana nijedna biblijska knjiga, sve do rođenja novozavjetne Crkve. Knjige Novoga zavjeta pisane su i dovršene u posljednjoj polovini prvog stoljeća. Tako je za dovršenje Biblije bilo potrebno više od tisuću petsto godina.

Jedan od najsnažnijih dokaza da je Biblija napisana prema božanskim uputama jest njezino jedinstvo. Premda su pisci dolazili iz različitih sredina, njezin sadržaj ima zajednički cilj. Bibliju su pisali kraljevi, jedan premijer, pastiri, ribari, proroci, svećenici, jedan carinik, liječnik i mnogi drugi ljudi različitih zanimanja — ali svi su pisali o istom Bogu.

Neke su knjige povijesne, druge su proročke. Neki su pisci pisali poeziju, drugi prozu. Neke su po obliku misionarski izvještaji, druge su crkvena pisma ili privatna korespondencija. Međutim, sve one govore o istom Bogu punom ljubavi i brižnosti, obavještavaju nas o istom planu spasenja i uzvisuju isto načelo pravednosti. Svi očekuju istu vječnu nagradu. To nije slučajno. Sve to pokazuje da su biblijski pisci imali isti Izvor nadahnuća.

Jonathan  i Kathleen Kiem Oey Kuntaraf

Stoljećima su se biblijske knjige prepisivale rukom, ili na lako uništivoj koži ili pak na papirusu podrijetlom iz Egipta. Ovaj način prepisivanja održao se sve do otkrića tiskarskog stroja negdje u petnaestom stoljeću.

Zadaća ponovnog oživljavanja izvornog teksta Staroga i Novoga zavjeta obično se naziva tekstualnom kritikom ili nižom kritikom. Nijedan od autografa nije nam dakle pristupačan, ali su zato dostupni za istraživanje brojni hebrejski i grčki rukopisi što potječu od izvornih autografa. Sljedeći po važnosti su stari prijevodi, koji se obično nazivaju verzije, a bili su pod izravnim utjecajem hebrejskih i grčkih autografa. Za proučavanje Novog zavjeta od vrlo su velike važnosti citati iz Pisma očuvani u djelima starih crkvenih otaca.

Stari zavjet
Ni za jedan rukopis ili fragment Starog zavjeta ne može se sa sigurnošću tvrditi da potječe iz vremena starijeg od 400. godine prije Krista.¹. To znači daje nemoguće s apsolutnom točnošću ući u trag izvornim tekstovima koje su napisali nadahnuti pisci osobno. Pa ipak, mnoštvo dokaza ide u prilog tvrdnji da su se čak i prije 400. godine pr. Kr. tekstovi odlikovali velikom točnošću. Sama Biblija otkriva stav da se nadahnuta Božja Riječ valja brižljivo sačuvati. (Ponovljeni zakon 31,9-11; Jošua 24,25.26; 1. O Samuelu 10,25). Pisarski posao diljem Bliskog istoka reflektira konzervativni stav.

Najčuveniji orijentalist ovoga stoljeća W. F. Albright tvrdi da “višegodišnja i pomna istraživanja dokumenata sa starog Bliskog Istoka dokazuju da su i sakralni i profani dokumenti daleko pažljivije prepisivani no što je to slučaj s prijepisima koji potječu iz grčkog i rimskog razdoblja”.²

Da je ovo istina, otkrivaju i dokazi iz raspoloživih tekstova pronađenih u egipatskim piramidama: Tekst iz sarkofaga i Knjiga o mrtvima, te njihove kopije, premda nikada nije postojala namjera da obični smrtnici vide ove tekstove. Postoje i drugi raspoloživi dokazi koji potvrđuju postojanje točno određenih standarda prepisivanja rukopisa kojih su se pisari starog Bliskog istoka s velikom vjernošću držali. Jedan egipatski pisar koji je živio 1400 godina prije Krista (u Mojsijevo vrijeme) zabilježio je u završnom tekstu nakon što je prepisao svoj pogrebni tekst: ‘”[Knjiga] je kompletirana od početka do kraja nakon što je prepisana, pregledana, uspoređena i ovjerena od znaka do znaka.”³

U procesu prepisivanja vrlo je važno biti pažljiv. Pa ipak to ne znači da pisari nikada nisu ispravljali prijepis i ortografiju prema književnim konverzacijama svoga vremena. Postoje i dokazi u prilog tome kad je riječ o egipatskim tekstovima. Kod nekih su ispravke urađene tako da odgovaraju kasnijim jezičnim i gramatičkim oblicima.⁴ Ne može se jasno utvrditi je li se ova praksa naveliko upražnjavala kad je riječ o Starom zavjetu, budući da nam rukopisi nisu dostupni.

Ortografske pogreške
Usprkos krajnjoj pažlji vosti kojom su se odlikovali pisari, ipak su se u rukopisima Starog zavjeta potkrale i neke ortografske greške. Poznato je nenamjerno ponavljanje slova ili sloga (nazvano ditografija). Ili, nasuprot, moglo se dogoditi da se izostavi slovo ili slog (haplografija). Ako se izostavljanje dogodilo na početku reda, zvalo se homoeoteleuton; ali ako se to dogodilo na početku reda zbog sličnosti početka srodnih riječi, onda se to označavalo kao homeoarhija.

Događale su se i druge neobične pisarske pogreške, kao pomiješana slova, neispravna podjela riječi (metateza)⁵ i dr. Ove vrste tekstualnih pogrešaka poznate su iz postojećih rukopisa i čini se da su se pojavljivale već od samih početaka. Ove tekstualne pogreške ni na koji način ne utječu negativno na doktrinarni sadržaj Biblije. Kod prevođenja ih se obično ni ne zamjećuje.

Rukopisi (manuskripti)
Od vremena vezanog uz završetak kanona Starog zavjeta, negdje od oko 400. godine prije Krista⁶, do oko 100. godine poslije Krista kad je standardiziran tekst Staroga zavjeta, postoje vrlo snažni dokazi koji idu u prilog tendenciji očuvanja teksta u onom obliku koji je bio na raspolaganju. Do 1947. godine istražiteljima Staroga zavjeta nisu bili pristupačni hebrejski tekstovi stariji od 900. godine poslije Krista. Ovo stanje korjenito se promijenilo s fenomenalnim otkrićem Svitaka s Mrtvog mora 1947. godine u Kumranu (Qumran), kada su svjetlo dana ugledali svici starozavjetnih knjiga stariji više od tisuću godina od onih koji su dotada bili poznati.⁷ Jedanaest špilja u Judejskoj pustinji poklonilo nam je mnoštvo svitaka i na tisuće fragmenata koji pripadaju svim knjigama Staroga zavjeta, osim Knjizi o Esteri. Ono što najviše uzbuđuje jest činjenica da su ovi svici “stariji više od tisuću godina nego masoretski kodeksi”.⁸ Jedan od velikih autoriteta tekstualnih studija Staroga zavjeta, Frank Cross Jr., piše “da su novi svici pružili dokaze u prilog antiknosti tipa tekstualne tradicije koja je preživjela u obliku tradicionalne hebrejske Biblije”.⁹ Po riječima profesora B. K. Waltkea, ovako je veliki značaj ovih svitaka: “Identičnost nekih tekstova pronađenih među Svicima s Mrtvog mora (200. pr. Kr. -100.) s onim kojeg su sačuvali masoreti, a čiji najstariji postojeći tekst datira iz 900. godine poslije Krista, svjedoči o nevjerojatnom dostignuću nekih pisara u vjernom očuvanju tekstova. Mora daje ovaj tekst u svakom slučaju postojao i prije no što su napisani Svici s Mrtvog mora, jer i mnogi njegovi arhaični oblici koji su u oprjeci s drugim tipovima teksta pružaju jak razlog za vjerovanje da su tekst prepisivah (prenosili) pisci iz određena kruga, posvećeni očuvanju izvornog teksta.”¹⁰ Na kumranskim fenomenalnim pronalascima jasno je objelodanjeno s kolikom vjernošću je napravljen prijepis hebrejskog teksta Starog zavjeta.

Gerhard F. Hasel
______________________