U pokušajima da se ovaj problem objasni razumski mi smo iscrpili gotovo sve raspoložive ideje. Knjige, članci, propovijedi i predavanja o ovom predmetu dobar su pokazatelj širokog zanimanja i neprekidnih napora da se otkrije neka nova točka gledišta o problemu koji je pred nama.

U ovom članku želim predložiti jednu misao, po mom mišljenju ključnu za bolje razumijevanje takozvane odgode Kristova povratka. Ona je povezana s kulturom ljudi kojima je poruka Pisma prvotno bila upućena.

Danas se kulturološki pristup sve više i više primjenjuje na tumačenje Svetog pisma, što je, općenito, donijelo dobre rezultate.

Istočnjačko poimanje vremena

Prije nekoliko godina imao sam prednost posjetiti Švicarsku i raditi u njoj, u zemlji u kojoj sat ima najveći utjecaj na način života. Švicarski su vlakovi, na primjer, dobro poznati po svojoj točnosti i putnik uvijek treba gledati na točne satove koji se nalaze na svakom željezničkom kolodvoru.

Promatrati jednim okom sat doista je obilježje cijele suvremene zapadne kultre. To je količinski koncept u kojem se vrijeme smatra nečim što se mjeri i koristi za stjecanje materijalnih dobara. Zidni su i ručni satovi, kalendari i kronometri postali karakteristika zapadne tehnološke kulture.

To je sasvim različito od tradicionalne istočnjačke kulture u kojoj je Biblija našla svoj prvi dom. U tom okružju općeprihvaćene su se norme temeljile na različitim vrednotama, među kojima je i beskonačnost i nepromjenjivost. Za njih je vrijeme bilo kvalitativni koncept. Oni su više bili orijentirani prema samom događaju, prema njegovoj pouzdanosti, nego vremenu. “Hoće li se to doista dogoditi?” bilo je daleko važnije pitanje od “Kada će se to dogoditi?” Nije bilo važno je li se neki događaj odigrao jučer ili danas sve dok je bilo sigurno da će se on zbiti.

Štoviše, za istočne narode vrijeme je bilo nešto što se prvenstveno trebalo proživjeti i uživati, a ne mjeriti. Vrijeme se smatralo dragocjenim božanskim darom koji dobivamo u obilju.

Ovakvo gledište ima izravan utjecaj na pitanje čekanja i odgode kojem se sada okrećemo.

Događaj, a ne vrijeme

Vrijeme, ili biti na vrijeme, nije bilo od najveće važnosti u biblijskom svijetu. Činitelji kao što su zakazani sastanci i vremenom uvjetovani dogovori bili su samo sredstvo jačanja međusobnih veza, koje su smatrali slugama, a ne gospodarima. Sat je ili kalendar rijetko bio glavni razlog za prekid nekog odnosa.

Naravno, biti sretan i biti na vrijeme smatralo se idealnim. Ali ako bi istočnjak morao izabrati samo jedno od ovo dvoje, on bi sigurno glasao za sreću. Čini se da i suvremena kultura zadržava nešto od te stare mudrosti. Stoga i upozorenja koja vidimo duž autoceste: “Upamti! Važnije je stići nego stići na vrijeme. Smanjite brzinu!”

U istočnim kulturama spremnost i priprema skupine koja čeka također je bila važan činitelj. Stoga se u planovima za dolaska ostavljalo dovoljno vremena da se sve uredi, čime se osiguravala spremnost onih koji dolaze i onih koji čekaju.

Petar je ovo držao na umu kad je opominjao vjernike u prvom stoljeću: “Jedno vam, ljubljeni, ne smije biti nepoznato: da je u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne odustaje Gospodin od izvršenja obećanja, kako to neki misle, nego vas strpljivo podnosi jer neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obećanju. Ali će doći dan Gospodnji…” (2. Petrova 3,8-10).

Gospodar određuje svoj trenutak

U tradicionalnom istočnjačkom društvu gospodar je bio poznat po svojoj velikodušnosti i po činjenici da se nikada previše ne žuri. Trčanje bi bila sramota za njegovo dostojanstvo (činjenica koja, usput rečeno, daje novo značenje prispodobi o izgubljenom sinu u kojoj otac trči u susret svom sinu nauštrb svog dostojanstva).

Za sklapanja ugovora isključiva je prednost jednog gospodara bila da se pojavi u trenutku kad on zaželi. S nekim rijetkim izuzecima istočnjačka su gospoda i gospodari obično vrlo obilno koristili ovu prednost. Karakterističan je primjer bio Samuelovo odgađanje dolaska Šaulu u ključnom trenutku prije bitke s Filistejcima, odgoda koja se produljila na nekoliko dana (vidi 1. Samuelova 13).

U okomitoj dimenziji, u odnosu gospodara i sluga, sluge nisu trebale nadzirati gospodarev raspored. Gospodar je birao i određivao vrijeme kao što se može vidjeti u brojnim biblijskim događajima, a posebno u Isusovim prispodobama.

Što je veća važnost, veće je zakašnjenje

U suvremenoj zapadnoj kulturi, što je osoba važnija, dolazak će biti “točniji”. Nije li jedna od uloga vođa da drugima pokažu primjer točnosti?

Međutim, u tradicionalnim istočnjačkim kulturama još je i danas upravo suprotno. Važnost neke osobe se može mjeriti trajanjem njegove odgode. Kad god je Isus u svojim usporedbama rekao: “Ženik je kasnio” ili “Gospodar je došao nakon dugo vremena”, njegovi su slušatelji razumjeli značenje njegovih riječi.

Istočnjačka su vjenčanja čak i danas poznata po svojoj posvemašnjoj nezainteresiranosti za vrijeme. Rečeno mi je da u nekim zabačenim dijelovima istočne Azije gosti, nazočni vjenčanju, nisu čak sigurni ni kojeg će dana nevjesta doći. Čekanje u ovom kontekstu se ne smatra teretom, a odlaganje nije nužno nešto loše. U stvari, smatra se da duže čekanje stvara veći stupanj očekivanja i uzbuđenja.

Slika vjenčanja je uobičajena metafora u Bibliji za Boga koji dolazi svom narodu. Metafora se nalazi i u Starom i u Novom zavjetu. Držeći na umu činjenicu da se nijedno vjenčanje ne događa bez duljeg odlaganja ženikova dolaska, prirodno je očekivati da će se najvažnije vjenčanje dogoditi kasnije no što se očekuje.

Dvije vrste kašnjenja

U tradicionalnoj istočnjačkoj kulturi mogu se prepoznati najmanje dvije vrste odgode. U prvoj je vrsti skupina koja čeka, sigurna u dolazak osobe na koju se čeka. Oni se drže u neizvjesnosti, ali kako vrijeme prolazi, oni su sigurniji da se bliži željeni trenutak.

U drugoj vrsti odgode čekanje je obilježeno nedostatkom sigurnosti da će osoba uopće doći. To stvara sasvim različit prizor. Ono što skupinu koja čeka čini nervoznom nije produljeno čekanje, već sve veća nesigurnost hoće li se dolazak zbiti. Deborina pjesma, u kojoj je opisana smrt zapovjednika Sisere, izraelskog neprijatelja, podsjeća nas: “Kroz prozor motri Siserina mati, kroz prozor motri, na rešetku jada: Dugo mi se kola ne vraćaju: što im je zapreg tako spor?” (Suci 5,28).

Biblija ponekad razlučuje ove dvije vrste odgode dvjema različitim riječima. Dobar primjer se nalazi u Habakuku 2,3: “Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti.”

Prva je vrsta odgode izražena glagolom “stizati polako” ili “zadržati se”, druga se može prevesti s “oklijevati, odustati” ili čak “doći prekasno”.

Velika uloga znakova

U kulturi u kojoj je kvaliteta važnija od količine vremena znaci su vrlo važan podsjetnik o pouzdanosti događaja. Skupina koja čeka stapa znakove i događaj na takav način da oni postaju nedjeljivi. Često kad Biblija koristi priloge “blizu” i “na vratima”, to znači da ona podvlači pouzdanost nečega.

Stoga je prorok Joel, koji je živio četiri stoljeća prije prvog Kristovog dolaska, mogao reći: “Da, blizu je dan Jahvin” (Joel 3,14). Psalmist isto tako izražava istu misao kad kaže: “Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje.” (Psalmi 85,9). Poznat je slučaj Isusova propovijed o kraju vremena kojoj su prethodila dva pitanja što su ih postavili učenici: “Kaži nam kad će to biti i koji je znak tvoga dolaska i svršetka vijeka?” (Matej 24,3). U poduljoj raspravi koja je uslijedila Isus se prvenstveno bavio znacima vremena čiji je cilj bio da istakne pouzdanost, a ne nacrt kronologije događaja koji vode njegovu dolasku.

Pitanje duljine vremena koje prethodi Kristovom dolasku može biti ključno za suvremene kršćane. Međutim, u svakoj raspravi o ovom predmetu treba uzeti u obzir kulturu biblijskih zemalja i naroda.

Još u Kristovo vrijeme, a i ranije, židovski su rabini tvrdili da će Krist doći kad izraelski narod bude savršeno držao svih 318 zakona. U naše se vrijeme čuje da će Krist doći kad se njegova vijest bude propovijedala u svim zemljama. Premda su ovakva predviđanja dobar poticaj da se “uzbrza” njegov dolazak, uvijek trebamo držati na umu da Gospodin zadržava pravo da dođe u vrijeme koje On odredi.

Točno vrijeme Gospodinova dolaska nije u žarištu Biblije. Naglasak je na spremnosti onih koji čekaju. “Dakle: bdijte,” kaže Isus, “jer ne znate u koji dan dolazi vaš Gospodin!” (42. redak). Međutim, nema sumnje da će on doći. Znaci oko nas govore o apsolutnoj sigurnosti.

Zdravko Stefanović

Oni su Isusa u stvari pitali: “Da li u ovo vrijeme treba nastati kraljevstvo posljednjeg vremena?” Zapazimo kako Isus odgovara: “Nije vaše znati vremena ili časove, što ih je Otac zadržao u svojoj vlasti.” (7. stih). Tko zna kada će Isus doći? Zna Otac. Nije vaše i moje da znamo “vremena ili časove”. Zašto? Zato što za nas ne bi bilo dobro da to znamo.

Teško je opisati koliko želimo saznati budućnost! Možda je to u nekoj vezi s Evinim iskušenjem da postane kao Bog i da zna ono što samo Bog treba znati.

Postoji priča o radoznaloj maloj djevojčici koja je postavljala mnogo, mnogo pitanja u neprekidnom nizu. Na kraju, majka više nije imala strpljenja, pa joj je rekla: “Zar ne znaš da je radoznalost koštala mačku života?”

To je djevojčicu zaustavilo u trenu … ali samo nekoliko sekundi! Onda je ponovno upitala: “Mama, što je to mačka htjela znati?”

Ne znam kako Vi, ali ja sam baš kao ta djevojčica; i ja sam radoznao. Želio bih znati kada će Gospodin doći. Ipak, Isus kaže da za mene nije dobro da to znam.

Kako održati ravnotežu između “ispunjavanja vremena” i iščekivanja? Putokaz nalazimo u jednoj od Pavlovih poslanica. Nalazi se u 1. Solunjanima 5,1-3, u jednoj od poslanica koje je apostol Pavao uputio ranim kršćanskim crkvama: “A o vremenu i času, braćo, ne treba da vam pišemo.” (1. stih).

Koristeći izraz “za vremena i časove”, Pavao nas podsjeća na Isusove riječi zapisane u Djelima 1,6.7. Očito je da su vjernici iz crkve u Solunu pitali Pavla: “Kada će Isus doći?”

Međutim, zašto Pavao kaže da nema potrebe o tome im pisati? “A o vremenu i času, braćo, ne treba da vam pišemo. Jer sami dobro znate, da će dan Gospodnji i doći tako kao tat u noći.” (1. Solunjanima 5,1.2).

Pavao opominje kršćane iz solunske crkve da ne budu opsjednuti utvrđivanjem vremena Isusovog dolaska. Njegov dolazak će biti kao “tat (kradljivac) u noći”. Točno vrijeme dolaska bit će potpuno iznenađenje.

Kako je Pavao to znao? Zato što je Isus to već jednom rekao (vidi Matej 24,43.44). “Jer sami dobro znate, da će dan Gospodnji i doći tako kao tat u noći. Jer kad reknu: Mir i sigurnost! onda će iznenada napasti na njih propast, kao bol na trudnu ženu, i neće uteći.” (1. Solunjanima 5,2.3).

Pavao koristi dvije slike iz života kao analogije za Drugi Kristov dolazak. On ga uspoređuje s dolaskom lopova i s početkom kontrakcija kod trudne žene. Može li netko od vas pretkazati kada će lopov provaliti u vašu kuću? Svakako da ne može.

Međutim, nije ni neophodno da znate kada će lopov doći da biste bili spremni. Ja sam spreman. Ispod svog kreveta držim aluminijsku bejzbol-palicu. Ona će se možda saviti, ali se neće slomiti. Spreman sam za lopova! “Ali vi, braćo, niste u tami, da vas onaj dan kao tat iznenadi. Jer ste vi svi sinovi svijetla i sinovi dana; nismo noći niti tame.” (stihovi 4. 5).

Iako je vrijeme Isusovog dolaska iznenađenje, kaže Pavao, Njegov narod neće biti iznenađen jer će biti spreman. Ti ne znaš kada će Isus doći, ali možeš biti spreman. Ne znaš kada će lopov doći, ali možeš biti spreman.

Ovo je poruka koju je Pavao pokušavao uputiti preko 1. Poslanice Solunjanima. Mi ne znamo točno kada će Isus doći. Sva određivanja datuma u najboljem slučaju su približna procjena, a u najgorem — duhovna noćna mora.

Ipak, radosna vijest glasi da ne moramo točno znati kada će Isus doći da bismo bili spremni za Njegov dolazak. Oni koji se očajnički trude izračunati kada će biti kraj, nisu od koristi za kršćansko življenje. Točnije, mogli bi nas čak odvratiti od najvažnijeg pitanja. Spremnost ne ovisi od toga da li znamo kada će Isus doći. Možeš biti spreman već danas, a ako nisi siguran da si spreman, možeš reći Gospodinu, sada, u tišini svoje duše, da želiš da te On učini spremnim, bez obzira na cijenu.

Gospodin nikada neće odbiti takvu molitvu, sve dok traje vrijeme milosti.

Jednom je jedan učenik prišao rabinu i upitao: “Kada ću biti prav pred Bogom?”

Rabin je odgovorio: “Na dan kad budeš umirao.”

Učenik je uzvratio: “Ali kada ću umrijeti?”

Odgovara rabin: “Nitko to ne zna. I zato Božja riječ kaže: ’Danas, ako glas Njegov čujete, ne budite drvenastih srca.’”

Jon Paulien

Creddockova ilustracija predstavlja izazov za vjernike. Držati se obećanja o Drugom dolasku jeste test istrajnosti u vjeri. Ako je svaki naraštaj vjernika od uznesenja očekivao da Krist dođe baš u njihovo vrijeme, zašto On nije došao?  Kako živjeti radosno i u iščekivanju kad smo suočeni sa prividnim odlaganjem Kristovog dolaska?

Tenzija

Proročanstvo o Drugom dolasku u Mateju sadrži tri scenarija kraja svijeta – Noev potop (kraj pretpotopnog svijeta), razorenje Jeruzalema (kraj Izraela kao izabranog naroda) i Parusiju (kraj Sotone i kraljevstva grijeha). Ispunjenje prva dva proročanstva služi kao garancija da će se i treće ispuniti.

Ali, dok Isus majstorski spaja tri proročanstva u jedno, izranjaju dva oprečna principa eshatologije, stvarajući tenziju koja se ne može potpuno razriješiti. Mada smo mi skloni pokušajima da to učinimo – ono proturječno neodvojivo od proročanstva mora ostati. Vjernici su pozvani da ne racionaliziraju proročanstvo o Parusiji, već da žive, vjerom, čak i tenzijom koju nalaze unutar toga.

Prvi od dva oprečna principa jeste izvjesnost. Isus je rekao: “A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto. Tako i vi kad sve to ugledate, znajte: blizu je, na vratima!” (Matej 24,32.33). Smokvino drvo ukazuje na događanje u prirodi, kao znak izvjesnosti Gospodinovog povratka. To je snažan simbol.

Drvo smokve bilo je jedno od najobičnijih drveta u Palestini. Isus i učenici mora da su sjedili ispod takvog jednog drveta dok je On izgovarao spomenute riječi. Kad grane drveta omekšaju u prisutnosti životvornog soka i počnu pupati, ljeto se približava. Poredak u prirodi potvrđuje obećanje o nečemu što će doći. Ukazujući na smokvino drvo, Isus nam prilazi na našem nivou, nivou činjenica koje svatko može provjeriti. Kad zapazimo promjene na drvetu smokve, pouzdano znamo da su one nagovještaj specifične promjene godišnjeg doba. Kao što ljeto sigurno dolazi poslije znakova zapaženih na drvetu smokve, Drugi Kristov dolazak isto tako slijedi poslije pojava pobrojanih u Mateju 24.

Međutim, iako Krist uspoređuje, On ne izjednačava prirodu sa Riječju Božjom. Smokvino drvo je samo znak o važnosti obećanja. Obećanje se oslanja na nešto mnogo veće od onoga što je stvoreno. Ono se oslanja na ono što je uzrok svemu stvorenom. Sunce se rađa na istoku i zalazi na zapadu; trava se pokosi i ponovno poraste; rijeke teku, oblaci daju kišu; lososi plove uzvodno; i “sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće.” (Postanak 8,22). Ali, sigurnija od svega ovog zajedno jeste nepobjediva riječ Božja, riječ koja je sve pozvala u postojanje. Bog koji ne može lagati progovorio je i rekao: Isus ponovno dolazi.

Obećanje ne može a da se ne ispuni, ali ne zato što mi u to vjerujemo. Obećanje je pouzdano zato što je Bog Bog i ne može negirati sebe (2. Timoteju 2,13). Prve riječi Biblije su “u početku Bog”, a Matej 24 nas uvjerava da je “na kraju Bog”. Svijet nije stvoren slučajno, niti će njegov kraj biti proizvod slučaja. Mi imamo sigurnost zato što obećanje ima svoj izvor u Bogu.

No, postoji i jedna suprotna realnost jasno izražena u proročanstvu. “A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac” (Matej 24,36).

Taj element upotpunjuje učenje i otkriva u sebi sadržanu tenziju. Postoji jedan paradoks na planu izvjesnosti i neizvjesnosti. Isus obećava da se sigurno vraća, ali vrijeme nije otkriveno. Vjernik zna što će se dogoditi, ali ne zna kada. I jasno je da je taj element neizvjesnosti Božji plan koji treba da u sluzi Božjem proizvede poseban odgovor: “Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi… Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi” (Matej 24,42.44).

Paradoks ovog obećanja dovodi Crkvu u jedinstven položaj. Što je sigurno, kada je nejasno. I baš kao što izvjesnost odolijeva našim sumnjama, tako se neizvjesnost suprotstavlja našim istraživanjima. Vrijeme Gospodinovog povratka nije samo neodređeno – ono je neodredivo.

Opasnost od nepostojanja znanja

Povijest spasenja otkriva, kao kakvu konstantu, da je vjernicima naloženo da žive sa opasnošću od nepostojanja znanja. U ključnim oblastima svog odnosa sa Bogom, pozvani smo da idemo u vjeri iako ne vidimo. Razumije se da ono što vidimo ne moramo vjerovati. Neke stvari, pak, moramo prihvatiti bez punog razumijevanja.

Kad je Bog pozvao Abrahama da napusti sve u što je bio siguran i da Ga slijedi, bila je to jasna zapovijed , ali dana u izmaglici nepostojanja znanja i u tmini nejasnosti. Abraham nije znao kuda ide, a Bog mu to nije ni rekao. Zemlja koja mu je bila obećana još nije bila njegova u trenutku njegove smrti. Živio je u šatorima čitavog svog života i iskustva sa Bogom. Jedina zemlja koju je ikada posjedovao tijekom svog života, i koju je morao platiti, bila je polje kupljeno od Hetita za obiteljsku grobnicu (Postanak 25,9.10).

Job nikada nije dobio objašnjenje za svoje nevolje, niti odgovor na neka od svojih najdubljih pitanja. Kad je Bog konačno odgovorio svome sluzi, bilo je to u vidu pitanja – “Bokove svoje opaši kao junak: ja ću te pitat’, a ti me pouči” (Job 38,3). I Gospodinov sluga se sjetio svog pravog mjesta: “Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta” (Job 40,4).

Hebrejski mladići nisu znali da li će Bog intervenirati da ih spasi iz babilonske peći. Njihova dužnost prema Bogu bila je sasvim jasna, ali koliko će ih to koštati bilo je sakriveno.

Svi ovi primjeri pokazuju postojanu vjeru u Boga bez potpunog poznavanja mnogih bitnih činjenica. Ipak, neznanje nije spriječilo vjeru; nasuprot, ono ju je još pojačalo. A svjedočanstvo ovih ljudi ukazuje na junačku prirodu njihovog pouzdanja u Boga. “No ako toga i ne učini (spasi)”, govorili su, “znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.” (Daniel 3,18). “On me ubiti može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam” (Job 13,15). “Zaputi se ne znajući kamo ide” (Hebrejima 11,8).

Izvjesnost i neizvjesnost dio su kršćanskog života, a obećanje o Drugom dolasku pogotovo. Ako se ijedan od tih elemenata izostavi iz proroštva, gubi se sila Kristovog učenja. Istinitost jednog obećanja potkrjepljuje nadu, neizvjesnost u pogledu vremena njegovog ispunjenja predstavlja poziv na straženje, istrajnost i vjeru.

Vjernik stoga živi u stanju iščekivanja jednog događaja koji se mora dogoditi jednoga dana, i može naići bilo kad. Tenzija između znanja i nepostojanja znanja, izvjesnost i neizvjesnost održavaju nas na našem duhovnom vrhuncu. To je život vjere koji iziskuje stalno osluškivanje, dinamičan, a ne statičan život.

Svakodnevno hodanje sa Isusom

Ovdje valja naglasiti neophodnost relacionog kršćanstva. Isus Krist nije vjerovanje, On je živa Osoba. Jedini način da Ga upoznamo jeste da iz dana u dan, svakoga trenutka budemo u zajednici s Njim. Mi ne možemo usvojiti nekoliko doktrina a onda se osloniti na te doktrine. Jedini način da saznamo što će Bog dalje činiti jeste da hodamo s Bogom i onda ćemo Ga, kad bude progovorio, čuti, a kad se bude pomjerio, to i osjetiti.

Ne smije nas iznenaditi što će se naša vjera suočavati sa izazovima. Ako su naša uvjerenja ispravna, moramo očekivati izazove. Sama priroda hodanja u vjeri neodvojiva je od kušanja vjere koja na taj način raste i dokazuje se.

Pojava rugača neće niti može oslabiti snagu Božjeg obećanja. Naprotiv, to samo služi da osnaži obećanje, jer proroštvo predviđa njihovu pojavu. “Znajte ponajprije ovo: u posljednje će se dane pojaviti podrugljivi izrugivači; povoditi će se za svojim požudama i pitati: ‘Što je s obećanjem njegova Dolaska? Jer i otkad Oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja'” (2. Petrova 3,3.4).

Zlo u rugačima ogleda se u racionalizaciji obećanja. Postavljajući svoju logiku kao mjerilo vrijednosti Božje riječi, oni padaju u zamku. Oni nisu dovoljno ponizni priznati da je empirijsko znanje samo jedan vid znanja i da se sve istine, naročito one najdublje i najdalekosežnije, ne mogu jednostavno dokazati onako kako to oni očekuju. Tada, u težnji da opravdaju svoj skepticizam, oni pretjeruju što se tiče činjenica: ” sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja”, govore oni. Petar sumnja u iskrenost njihovih motiva kad kaže: “naumice zaboravljaju…” (5. stih).

Obećanje o Kristovom ponovnom dolasku temelji se na vjeri u Božju riječ i Božje obećanje. Po svojoj prirodi, ono ne može biti samo stvar racionalnog. Izvjesno je da vjerovati nije nešto iracionalno, ali to je jasno samo onima koji vjeruju Riječi obećanja.

Isus uskoro dolazi. Postoji hitnost u pogledu vijesti, ali koja nije određena našim satovima ili kalendarima. Mi ne možemo suditi o beskonačnom Bogu na osnovi pravila konačnog vremena – imajući na umu da “jedan je dan kod Gospodina tisuću godina” (2. Petrova 3,8).

Obećanje nas poziva da ga prihvatimo na osnovu pouzdanosti Riječi Onoga koji ga je dao, i da zajedno s njim prihvatimo da nas Bog vodi mnogim stazama koje su nam, uz toliko drugih stvari, nedovoljno jasne. Ali, staze nisu nepoznanica i za Boga, a kako je naše krajnje povjerenje povjerenje u Njega, mi radosno očekujemo ispunjenje Njegove riječi u pogledu “navršavanja” vremena.

Pogledajmo u izvještaje o Božjem postupanju. Iako se čini da ispunjenje Njegovih obećanja donekle kasni, Onaj koji je suveren i svemoćan uvijek je sigurno ispunjavao svoja obećanja. Još jednom, obećanje je apsolutno sigurno, samo je vrijeme njegovog ispunjenja van domašaja našeg saznanja sve do trenutka njegovog ostvarenja.

Zaključak

Kad sam bio dječak, imali smo običaj svakog vikenda ići u crkvu podzemnom željeznicom. Nas petero je sa ocem tako putovalo u New York. Nikada neću zaboraviti dan kada nas je on ostavio u vlaku. Zaustavili smo se u postaji gdje je trebalo presjesti iz vlaka u vlak. Kad su se vrata na vlaku “A” otvorila, on je istrčao na peron ostavljajući nas sve, što nikada ranije nije učinio.

Dok smo gotovo uspaničeni trčali za njim, ubrzo smo shvatili značenje njegovog prividnog napuštanja. Vlak “GG” samo što nije krenuo sa postaje bez nas, a vozač je nervozno pritiskao ručicu. Međutim, tu je bio naš otac, koji je stajao na vratima držeći ih otvorena da bismo svi mogli ući. I tako smo se, jedan po jedan, svi sigurno ukrcali u vlak, pod okriljem svog oca koji je stajao raširenih ruku.

Na isti način, Isus nas je ostavio da bi nam pripremio mjesto gdje ćemo moći zauvijek biti zajedno. I premda nismo sami zahvaljujući stalnoj prisutnosti Učitelja, čeznemo da svog Spasitelja vidimo uživo i da promatramo Njegovo lice. No, Bog traži da u vjeri trčimo za Njim, slijedeći Ga pravcem koji ne možemo sagledati, vjerujući u Njega u situacijama kad nešto ne možemo u potpunosti objasniti ili razumjeti.

Kad se otac postavio između krila na vratima vlaka u podzemnoj željeznici, nismo znali što on to radi, ali smo znali toliko da ga trebamo slijediti. A i otac je znao da ćemo poći za njim. Jer, djeca nemaju drugog izbora. Isto je i sa kršćanima. Možda ne znamo zašto se On već nije vratio ili kad će ponovno doći, ali mi poznajemo Isusa. Možda smo ponekad zbunjeni. Njegovi putovi mogu za nas biti tajanstveni, ali ne i Njegov karakter. Znamo da je On vjeran i pouzdan Učitelj, da je Onaj koji nas ljubi istinit i nepromjenjiv. On će držati svoje obećanje koje nam je dao o svom ponovnom dolasku. Naše je da budemo budni, vjerni i spremni, nikada ne sumnjajući da će On učiniti baš kao što je rekao.

John S. Nixon