Kada je napisao: “K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše” (Iv 1,11), apostol Ivan nije mislio samo na mnoštvo oko križa ili čak na Izrael, već isključivo na generaciju koja je u to vrijeme živjela. Osim šačice ljudi, cijelo čovječanstvo, kao i ta promukla svjetina na Golgoti, nije u Isusu prepoznala svoga Boga i Spasitelja. Ovaj propust, najveći i najtragičniji propust ljudskog roda, pokazuje da je znanje čovječanstva o Bogu vrlo oskudno.

Mnoge teorije u svom pokušaju da objasne Boga i mnogi dokazi za i protiv Njegova postojanja, pokazuju da ljudska mudrost ne može prodrijeti u ono što je božansko.

Oslanjanje samo na ljudsku mudrost u želji da se dokuči Bog, slično je porabi lupe u proučavanju sazviježđa. Otuda je za mnoge Božja mudrost”tajanstvena i sakrivena” (1 Kor 2,7). Za njih je Bog tajna. Apostol Pavao piše: “… onu (mudrost Božju) koju nije upoznao ni jedan od knezova ovoga svijeta – da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.” (1 Kor 2,8)

Jedna je od temeljnih zapovijedi Svetoga pisma: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom.” (Mt 22,37; usporedi Pnz 6,5) Mi ne možemo voljeti nekoga o komu ništa ne znamo, a ipak istraživanjem ne možemo dokučiti tajne Božje (Job 11,7). Kako onda možemo ostvariti poznavanje Tvorca i ljubavi prema Njemu?

Razumijevajući ljudski položaj, Bog nas je – u svojoj ljubavi i milosti – dosegao preko Biblije. To otkriva da kršćanstvo nije svjedočanstvo o čovjekovu traganju za Bogom; ono je rezultat Božje objave samoga Sebe i svojih ciljeva čovjeku. Ova samoobjava premošćuje provaliju između buntovnog svijeta i Boga ljubavi.

Izricanje najveće Božje ljubavi došlo je kroz Njegovu najuzvišeniju objavu, kroz Isusa Krista, Njegovog Sina. Preko Isusa možemo upoznati Oca. Evo kako to apostol Ivan kazuje: “Znamo, također, da je Sin Božji došao i da nam je dao razum, da upoznamo Istinoga. Mi smo u Istinitome, u njegovu Sinu Isusu Kristu. On je Istinit, Bog i vječni život.” (1 Iv 5,20)

Isus je rekao: “A ovo je vječni život spoznati tebe, jedino pravoga Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Iv 17,3)

To je dobra vijest. Premda je nemoguće potpuno spoznati Boga, Sveto pismo pruža praktično znanje o Njemu, dostatno da ostvarimo spasonosni odnos s Njim.

Kao i druge spoznaje, spoznaja o Bogu je potreba srca koliko i uma. Ona obuhvaća cjelovitu čovjekovu ličnost, a ne samo um. U tome se mora vidjeti postoji li otvaranje prema Svetome Duhu i spremnost da se izvrši Božja volja (Iv 7,17. usporedi: Mt 11,27). Isus je rekao: “Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati.” (Mt 5,8)

Oni koji ne vjeruju, ne mogu pojmiti Boga. Pavao je uzviknuo: “Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje li je istraživač ovoga svijeta? Zar nije Bog učinio ludom mudrost svijeta? Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja.” (1 Kor 1,20.21)

Način na koji učimo spoznavati Boga iz Biblije razlikuje se od svih ostalih metoda u stjecanju znanja. Ne možemo se postaviti iznad Boga i ponašati se prema Njemu kao prema nekom predmetu koji treba ispitati ili okarakterizirati. U našem traganju za spoznajom o Bogu moramo se potčiniti autoritetu Njegove samoobjave – Bibliji. Budući da Biblija sama sebe tumači, moramo se potčiniti njezinim načelima i metodama. Bez ovih biblijskih smjernica ne možemo upoznati Boga.

Zašto toliko mnogo ljudi iz Isusova vremena nije bilo kadro vidjeti Božju samoobjavu u Isusu? Zato što se nisu htjeli potčiniti vodstvu Svetoga Duha preko Svetoga pisma, pogrešno su tumačili Božju vijest i raspeli svog Spasitelja. Njihov problem nije bio problem uma. Bio je to problem zatvorena srca i potamnjela uma koji je vodio u vječnu propast.