To je neobičan fenomen koji je često prisutan, zar ne? Dvoje (ili više) braće i sestara, od istih roditelja, žive u istom domu, jednako su odgajani, jednako voljeni, čak su jeli istu hranu — jedno od njih postaje duhovno, vjerno, služi Gospodinu, dok drugo iz nepoznatog razloga ide u sasvim suprotnom smjeru. Koliko god bilo teško razumjeti, to nam pokazuje stvarnu snagu slobodne volje.

Tekst nam ne kaže kako je došlo do dijaloga između oca i sina i je li ga otac odgovarao moleći ga da preispita svoju odluku, da ne bude tako brzoplet, da promisli o svojem postupku. Najvjerojatnije je to i učinio, ali je na kraju sinu dao “dio baštine” koja mu je pripadala, i on je otišao. Isto načelo možemo zapaziti u cijeloj Bibliji: Bog daje ljudskim bićima slobodu izbora da idu svojim putem, da žive kako sama žele. Naravno, kao što dobro znamo, naš izbor dolazi s posljedicama, posljedicama koje mi ne možemo zamisliti ili predvidjeti.

Raširene ruke
Zamislite oca koji promatra kako njegov odvažni sin stavlja svoje stvari u naprtnjaču, spreman da napusti svoj dom. Možda je pitao svojeg sina kamo ide, kakav mu je plan u vezi sa zapošljavanjem, koji su njegovi snovi za budućnost. Tko zna što mu je sin odgovorio. Njegovi odgovori vjerojatno nisu bili ohrabrujući, barem za oca. Sin je bio više nego spreman da se dobro provede.

Uostalom, zašto ne? Bio je mlad, pustolovnog duha, imao je nešto gotovine i želio je vidjeti svijeta. Život na obiteljskom gospodarstvu vjerojatno je smatrao glupim i dosadnim za razliku od svih mogućnosti koje mu je svijet nudio.

Teško je pretpostaviti kako bi ova priča završila da je rasipnom sinu krenulo dobro u životu. Pretpostavimo da je našao načina za stjecanje prihoda i da mu je bilo dobro. Iz onog što ovdje možemo iščitati, nije baš vjerojatno da bi se vratio “na koljenima”, zar ne? Tko od nas nije ponekad osjetio žaljenje, ne toliko zbog grijeha koliko zbog posljedica, pogotovo kad smo bili uhvaćeni? Čak će i okorjeli mnogobožac požaliti što je učinio preljub ako je zbog toga dobio herpes, gonoreju ili neku drugu spolno prenosivu bolest. Ako snosimo bolne posljedice zbog našeg pogrešnog izbora, to nije pravo kršćanstvo, zar ne?

Što se dakle dogodilo s ovim mladim čovjekom? Iako nema sumnje da su strašne okolnosti u kojima se našao rezultirale promjenom stava, do čega inače ne bi došlo, njegovo razmišljanje, kao što tekst otkriva, pokazuje istinsku poniznost i spoznaju da je sagriješio i protiv oca i protiv Boga. Čini se kako govor koji je pripremio pokazuje iskrenost njegova pokajanja.

Možeš se ponovno vratiti kući
U drugim dvjema usporedbama u Luci 15. izgubljeni objekti nisu toga bili svjesni (posebno drahma), i nisu se mogli vratiti natrag čak i da su htjeli, dok je izgubljeni sin, koji se udaljio od “istine”, tek nakon vremena provedenog u tami (vidi Ivan 11,9.10) shvatio koliko je izgubljen. Tijekom povijesti spasenja Bog se morao nositi s onima koji su se namjerno okrenuli od svjetla koje su imali i otišli svojim putem. Dobra je vijest u ovoj usporedbi da čak i u takvim slučajevima, kada Bogu okrenu leđa ljudi koji su svjesni Njegove dobrote i ljubavi — On ih je još uvijek voljan vratiti na položaj koji su nekad imali u Njegovoj obitelji Saveza. Ako je mladić svojom slobodnom voljom odlučio otići, morao je tom istom slobodnom voljom odlučiti da se vrati. Tako je i s nama.

U ovim je usporedbama također zanimljiv kontekst u kojem su ispričane. Pročitajte Luka 15,1.2. Zapazite različite ljude koji slušaju ono što Isus govori. Za sve nas trebala bi biti snažna poruka da Isus, umjesto da upućuje upozorenja o završnim apokaliptičnim događajima ili o propasti svijeta i osudi onih koji se ne pokaju, kazuje usporedbe koje pokazuju očevu žarku ljubav i brigu za sve one koji su izgubljeni, bez obzira na okolnosti koje su ih do toga dovele.

Najbolja haljina
Kao što smo vidjeli, sin je morao donijeti odluku o povratku kući. Nije bilo nikakve prisile od strane njegovog oca. Bog nikog ne prisiljava na poslušnost; ako nije prisilio Sotonu na poslušnost na Nebu ili Adama i Evu u Edenu, zašto bi to učinio sada, dugo nakon što su posljedice neposlušnosti opustošile čovječanstvo (Rimljanima 5,12-20)?

Sin je sve priznao ocu, ali iz ovog teksta možemo dobiti dojam da ga otac gotovo nije čuo. Pogledajmo redoslijed zbivanja: otac trči u susret sinu, grli ga i ljubi. Naravno, priznanje je dobro i vjerojatno je više koristilo ocu nego sinu, ali u tom su trenutku sinova djela govorila jasnije od njegovih riječi.

Otac je također naredio slugama da donesu najbolju haljinu i odjenuo ga. Grčka riječ koja je ovdje prevedena kao “najbolja” (protos), često znači “prvi” ili “najistaknutiji”. Otac mu je dao najbolje što je imao. Razmislimo također i o kontekstu: sin je živio u siromaštvu tko zna koliko dugo. Vjerojatno nije došao kući obučen u najbolju odjeću. Uostalom, on je dosad čuvao svinje. Nema sumnje da je postojala razlika između onoga u što je bio odjeven kad ga je otac prihvatio (zapazite također da otac nije zagrlio sina tek nakon što se ovaj okupao) i odjeće u koju ga je otac odjenuo.

Ovo između ostalog pokazuje da je obnova njihovog odnosa u tom trenutku bila potpuna. Upravo u tom trenutku i na tom mjestu sin je dobio sve što mu je bilo potrebno. Izgubljeni sin se pokajao, priznao i odvratio od svojih putova. Otac je učinio ostalo. To je najljepša slika spasenja.

Myrna Tetz

Prvo, došao je da ponovno uspostavi vlast koju je Adam izgubio (Rimljanima 5,12.15). Isusovu kraljevsku stranu (kao onoga koji ima vlast) nakratko možemo vidjeti u trenutku kada je izazvao oduševljenje mnoštva (5000 ljudi željelo Ga je okruniti za kralja) i kada su djeca pjevala: “Hosana” (oblik hvale koji se upućivao spasitelju naroda od neprijatelja). Isusovu vlast također zapažamo u Njegovom odnosu prema djelima stvaranja, u Njegovoj sposobnosti da slomljena ljudska bića ponovno obnovi u cjelovita bića (na primjer u slučaju čovjeka koji je rođen slijep i žene koja je dvanžst godina bolovala od krvarenja) i Njegovoj sili nad prirodom, kada je utišao oluju i naredio vjetrovima i valovima da se umire.

Drugo, donio je sud i došao je uništiti đavolja djela (Ivan 9,39; 1. Ivanova 3,8). Koliko se često pitamo zašto zlo napreduje? Isus se bavi pitanjem nepravde i uvjerava nas da je kraj blizu. Demoni su priznali da Isus ima vlast nad njima. Često su naglas otkrivali Njegovu narav, katkad i prije nego što ju je Isus bio spreman otkriti. On je pružao mir osobama opsjednutim demonima i vraćao im razum u trenucima kada su drugi bježali od straha.

Treće, Isus je došao na ovaj svijet da nađe i spasi što je izgubljeno (Luka 19,10) i da uzme čovjekove grijehe (Ivan 1,29). Postao je u svemu sličan nama da bi mogao biti vjeran Veliki svećenik i vratiti nas Bogu (Hebrejima 2,17). “Rješavanje pitanja grijeha, spašavanje ljudskog roda, izlijevanje milosti na čovjeka, pružanje oprosta, opravdanja i slave — sve ovo je bio cilj Saveza od početka, sada ispunjenog u Isusu Kristu.” (N. T. Wright, Justification: God’s Plan and Paul’s Vision)

Konačno, Isus nam je došao pokazati kakav je Bog, nama i čitavom svemiru otkriti kakav je Njegov pravi karakter (Ivan 14,9).

David Tasker

Isus je dospio na križ jer je hrabro stajao na strani dobra, nije pravio razlike među ljudima, već je u svima stvarao smisao za duhovne vrijednosti bezuvjetne ljubavi, optimizma, mira, vjernosti i poniznosti. Pa zašto bi onda takav Dobročinitelj zaslužio poruge, pljuvanje i napose smrt razapinjanjem? Tu nešto nije u redu. Postoji opća zbrka u takvom razmišljanju i postupanju. Događaj na križu razotkriva ljudske opačine prikrivene formalnom pobožnošću i uspostavlja točnu dijagnozu paradoksalnog stanja u kojem se čovječanstvo nalazi: “Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova.” (Ivan 3,19-20)

Koju je dakle tamu svjetlost križa odagnala? Slobodu od kojih zabluda i opasnosti je Isusova požrtvovnost omogućila? Navedimo samo nekoliko misli o slobodi od obmane i zla kojima svi pomalo robujemo, a možemo biti slobodni:

1) Isusova molitva za svoje krvnike na Golgoti, “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Luka 23,34) oslobađa nas od “opravdanih” osvetničkih stavova koje tako revno branimo. Isus je primjerom pokazao što znači duhovno načelo: “Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.” (Rimljanima 12,21) Treba li ovu mudrost i slobodu križa dalje tumačiti? Ona je jasno rečena i potvrđena požrtvovnim Isusovim primjerom. Valja ju samo živjeti!

2) Isusovo dostojanstvo i nevinost na križu čime prosvjetljuje nerazumne i smiruje neobuzdane ima univerzalni karakter, jer čak ni neprijatelji nisu izuzeti oslobađajućih učinaka. Utjecaj slobode je odmah počeo donositi svoj rod kad je jedan od zlikovaca koji su umirali pored Isusa pokajnički molio: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” (Luka 23,42) Poziv slobode s križa je upućen svima jer Bog “hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” (1 Timoteju 2,4)

3) Isusov križ oslobađa i od neumitnosti i prolaznosti vremena. Biblija postavlja događaj križa u središte vremena, ne kronološki, već značenjem. U povijesti čovječanstva sve je jasnije i sve ima više smisla, kada vrijeme doživljavamo u svjetlu događaja Krista. Uspostavljanje narušenog odnosa između Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja jamči svojim životom Isus na početku povijesti (Postanak 3,15). Osnovna poruka žrtvenog sustava starih Hebreja upućivala je na nevinog Jaganjca koji strada, a oslobođenje iz egipatskog sužanjstva postaje stvarna slika slobode od svake vrste ropstva.

Nakon ostvarenja vjekovnih nadanja u Kristovom životu i smrti, ustanovljen je simbolični podsjetnik na središnji događaj povijesti, slavljenje večere Gospodnje ili euharistije. Ovo podsjećanje se proteže do kraja vremena. (1 Korinćanima 11,23-26) Uistinu, prolaznost vremena nije prijetnja kada Boga prepoznajemo u povijesti i ostvarujemo odnos povjerenja u Njega.

4) Cjelokupna stvarnost poprima neki novi smisao kada Isusov život, djelo i stradanje imaju središnje mjesto u životu. Na kraju svojega eseja Is Theology Poetry? (Je li teologija poezija?) C. S. Lewis je napisao: “Vjerujem u kršćanstvo kao što vjerujem da je sunce izašlo, ne samo zato što ga vidim, već zato što pomoću njega vidim sve drugo.” (They Asked for a Paper, London: Geoffrey Bles, 1962. str. 164-165) Vjerovanje u Krista čini nas slobodnim zadržati optimizam i nadu u nesigurnom i prijetećem svijetu; ono nas čini spremnijim da se razborito i pošteno postavljamo u međuzavisnom svijetu. Vjerovanje u Krista ne postoji ukoliko se ne očituje i dokazuje pozitivnim odnosima u društvenoj zajednici koje slobodno izražavamo prema svim ljudima.

Na kraju izlaganja o teologiji i poeziji činilo se da ovaj pobožni propovjednik, C. S. Lewis nije dao izravan odgovor na pitanje. On se zanio govorom o superiornom smislu svega što nam donosi događaj Krista. Na kraju je ipak objasnio: “Ako je teologija poezija onda baš nije dobra poezija”, jer za razliku od poezije, u teologiji “cijela kozmička priča iako je puna tragičnih elemenata, na kraju nije tragedija.” (Isto.) Ovakav optimizam može ostvarivati samo istinsko oslanjanje na Boga.

Isusova smrt na križu iza koje slijedi uskrsnuće i uznesenje na nebo predivna je istina koja daje životu preglednost, orijentira nas u vremenu te nas oslobađa od pogubnih predrasuda i zaokupljenosti sobom. “Za tu slobodu Krist nas je oslobodio. Budite postojani i ne dajte se ponovo upregnuti u jaram ropstva.” (Galaćanima 5,1)

Dragutin Matak

Robert Robinson je u vrijeme očeve smrti imao osam godina i živio je bezbrižno u malom engleskom selu. Bio je vrlo bistar, no tvrdoglav dječak, pa ga je majka sve teže odgajala. Kada je Robert napunio četrnaest godina, majka ga je poslala u London na šegrtovanje kod brijača. Robert je nastavio upadati u sve veće nevolje. Živio je besciljno i počeo se sve više opijati, te je prokockao svaku, pa i najmanju zaradu.

Sa sedamnaest je Robert, s još nekoliko svojih prijatelja s kojima je pio, odlučio posjetiti evangelizacijski sastanak, s planom da napravi šalu od bogoslužja i naruga se govorniku. Kada je George Whitefield počeo propovijedati o Isusu, Robert je duboko u srcu osjetio neobjašnjivo ganuće. U njemu se probudio čudan osjećaj ljubavi prema Kristu. Preplavila ga je misao o Božjoj milosti.

Te večeri nije odgovorio na poziv da se promijeni, no riječi koje je čuo proganjat će ga sljedeće tri godine. U dobi od dvadeset godina, 10. rujna 1755. godine, Robert je konačno svoj život predao Kristu, a ubrzo nakon toga odgovorio je i na poziv u pastorsku službu. Tri godine kasnije, dok se pripremao za propovijed u metodističkoj kapelici u Norfolku, u Engleskoj, Robert je napisao himnu „Come, Thou Fount of Every Blessing“ (Dođi Izvore svakog blagoslova) kako bi dopunio svoju propovijed.

Tekst himne govori o milosti koju ne zaslužujemo i dugu koji ne možemo otplatiti. Govori o nevjerojatnom milosrđu, neshvatljivu praštanju i milosti koja je iznad ljudskog razumijevanja. Možda su vam poznate riječi ove stare himne, možda ste je čak mnogo puta pjevali.

„Dođi, Izvore svih blagoslova,
Srce mi ugodi da milost tvoju hvalim.
Bujice milosrđa što stalno teku,
Nek poziv budu da pjesmom te slavim.“
Treća strofa me najviše taknula:
„O, kako milosti dužnik sam velik,
Svakoga trena znam da je tako!
Dobrota tvoja stog nek me veže
Za srce tvoje, ko spona jako.“

Apostol Pavao je sigurno bio zadivljen Božjom čudesnom milošću.

Pavao i milost
Poslanica Rimljanima prepuna je Božje milosti. Pavao nas upućuje na jedini poticaj dovoljno snažan da osposobi Božju crkvu za objavljivanje vječnog evanđelja svemu svijetu, u pripremi za dolazak našega Gospodina. „Ja sam dužnik i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima. Odatle moja želja da propovijedam Evanđelje i vama, stanovnicima Rima. Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakomu vjerniku, kako, u prvom redu Židovu, tako Grku. Jer u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: ‘Pravednik će živjeti od vjere.’“ (Rimljanima 1,14-17).1

Upravo ovaj osjećaj dugovanja potiče i motivira Pavla na svjedočenje. Pavao je bio dužnik. U Kristu je našao milost; u Kristu je našao praštanje; u Kristu je našao oprost; u Kristu je našao milost; u Kristu se njegov život preoblikovao, postao nov; u Kristu je našao novi smisao života.

Razapeti Krist izbavio ga je od osude i krivnje vlastite prošlosti. Uskrsli Krist dao mu je snagu za sadašnjost, a Krist koji će se vratiti dao mu je nadu u budućnost. Pavao uzvikuje iz dubine svoga bića: „Ja sam dužnik milosti.“

Više o ovoj čudesnoj milosti može se naći u Poslanici Rimljanima. Evo samo nekih otkrića Svetoga Duha o veličini milosti koja nalazimo u ovoj poslanici.

„I svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri, da učini očitom svoju pravednost – jer je ostavio nekažnjene prošle grijehe u vrijeme Božje strpljivosti – da učini očitom svoju pravednost u sadašnje vrijeme i da dokaže da je pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa“ (Rimljanima 3,24-26).

Zamijetite tri glavne točke ovog ulomka: (1) opravdani smo milošću, i to besplatno, (2) milost je objava o Božjoj pravednosti; i (3) milošću Bog opravdava one koji vjeruju u Isusa. I na kraju, evo još jednog dijela Poslanice Rimljanima koji je ispunjen milošću: „Krist je naime, dok smo još bili slabi, umro u pravo vrijeme za nas bezbožnike. Dakako, teško se umire za pravednika, a za dobročinitelja možda bi se tko i usudio umrijeti. Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas“ (Rimljanima 5,6-8).

Milost koja nema smisla
Kristova milost je nezaslužena, nestečena, nezarađena. Isus je umro mučnom, bolnom smrću kojom će umrijeti izgubljeni grešnici. On je okusio puninu Očeva gnjeva ili osude protiv grijeha. Bio je odbačen kako bismo mi mogli biti prihvaćeni. Umro je smrću koja je bila naša, kako bismo mi mogli živjeti životom koji je bio njegov. Nosio je trnovu krunu kako bismo mi mogli nositi slavnu krunu. Bio je u mukama i bolovima, čestit pribijen na križ kako bismo mi mogli vladati na prijestolju s otkupljenicima svih vremena i zauvijek nositi kraljevske odore. Čudo nad čudima, Isus nas u našoj sramoti i krivnji nije odbacio, već je u ljubavi posegnuo prema nama kako bi nas prihvatio.

To je izvješće o milosti. To je povijest o Spasiteljevoj nemjerljivoj ljubavi. To je pripovijest o Isusu koji nas toliko voli da bi radije sam iskusio propast no izgubio ijednoga od nas. To je pripovijest o bezgraničnoj, nepojmljivoj, neshvatljivoj, neuništivoj, beskrajnoj, beskonačnoj ljubavi koja čezne za nama kako bismo zauvijek bili s njim. On je bio voljan primiti krivnju, osudu i posljedice našega grijeha i, ako je potrebno, zauvijek biti odvojen od svojega Oca kako bismo mi bili spašeni.

Razumijevanje ove božanske ljubavi navelo je Pavla na uzvik: „Ja sam dužnik i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima. Odatle moja želja da propovijedam Evanđelje“ (Rimljanima 1,14-15).

Dužnička obveza
U Pavlovo vrijeme Grci su sebe smatrali profinjenim intelektualcima, obrazovanom elitom, skepticima uvjerenim kako su na svaki način iznad svih drugih. Barbari su bili svi ostali, a Grci su ih smatrali neobrazovanim poganima ili nepismenim idolopoklonicima. Pavao kaže: „Ja sam dužnik i obrazovanima i neobrazovanima, bogatima i siromašnima, kraljevskom sloju i radničkom sloju. Ja sam dužnik cijelom čovječanstvu.“

Pokušajmo uhvatiti barem iskru Pavlova žara za izgubljenim ljudima. U Djelima 16 Pavao govori o Božjoj milosti prema poslovnoj ženi iz Tijatire čiji život biva promijenjen. Nastavimo li čitati ovo poglavlje naći ćemo Pavla i Silu kako u zatvoru pjevaju o Božjoj milosti, a zatvorski čuvar iz Filipa i cijela njegova obitelj budu kršteni. U Djelima 17 Pavao govori o Božjoj milosti fi lozofi ma u Ateni i neki među njima potvrdno odgovaraju na tvrdnje evanđelja. Kasnije, u knjizi Djela, on otvoreno govori o Feliksu i Agripi, te za vrijeme svojeg zatočeništva u Rimu ima obraćenike čak i u Cezarovu kućanstvu.

Pavao neumorno iznosi evanđelje posvuda u knjizi Djela. Objavljuje ga od Jeruzalema do Rima. Objavljuje ga rimskim vladarima i židovskim sluškinjama. Propovijeda ga u zatvorima i na brodovima, na tržnicama i u privatnim kućama.

Što ga je poticalo, što ga je motiviralo, što ga je gonilo da svjedoči za Krista u najizazovnijim okolnostima? Što ga je održavalo u najtežim trenucima? Poticala ga je jedna i samo jedna stvar – ljubav. On to jasno kaže u svom pismu Korinćanima: „Ljubav Kristova potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli. A on je umro mjesto sviju, da živi ne žive više za same sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih“ (2. Korinćanima 5,14-15).

Pavlovo oduševljenje može biti i naše
I mi, spašeni po milosti, odrazujemo iste osjećaje. Milost nas oslobađa, milost nas opunomoćuje, milost nas mijenja, milost nas preoblikuje. Milost nas nagoni da pripovijedamo evanđelje. Ne možemo ništa drugo. Radosnu vijest treba širiti. I mi smo zbog ove milosti dužnici cijelom čovječanstvu. Što je Krist učinio za vas?

Božjom providnošću i vi ste isto tako dodirnuti milošću. Njegova vam je milost oprostila. Njegova vas je milost oslobodila krivnje. Njegova vas je milost otkupila. Njegova vas je milost osnažila. Po njegovoj ste milosti Božji sin ili Božja kći. 

Ljubav nas nagoni. Ona nas potiče. Ona nas tjera. Ne potiču nas brojke. Ne potiče nas statistika. Ne potiče nas želja za pozornošću. Ne potiče nas želja da budemo poznati. Ne potiče nas želja da budemo prvi ili najveći. Nisu nam privlačne svjetovne motivacijske tehnike.

Nas motivira milost. Potaknuti smo ljubavlju prema Onome koji nas je izbavio. Motivira nas Krist koji nas je spasio na golgotskom križu – nebo je za to platilo beskonačnu cijenu. Potiče nas ljubav koja je tako moćna, tako otkupljujuća, tako mijenjajuća, da ništa drugo niti ne možemo, osim pronositi ovu vijest.

To je sudbina na koju ste pozvani. To je nebeski poziv upućen vašem srcu. To je Kristov zov upućen vašoj duši. Hoćete li prihvatiti poziv s neba? Hoćete li se odazvati Kristovu pozivu?

Kao dužnici milosti, hoćete li dati sve što imate ovomu Kristu koji je za vas platio nemjerljivu cijenu? Hoćete li biti sudionici njegova poslanja i širenja njegove milosti umirućem svijetu?

Mark A. Finley

Zatim zamislite kako taj trenutak traje onoliko koliko vi želite da traje – možda zauvijek – i dobit ćete samo blijedu, nesavršenu sliku onoga što je Bog spremio onima koji ga vole.

Bog je ovu zemlju učinio lijepom kako bi nam pokazao koliko nas voli. Kršćanska spisateljica Ellen G. White je napisala: “‘Bog je ljubav’ piše na svakom pupoljku što se rascvjetava, na svakoj vlati mlade trave. Ljupke ptice što ispunjavaju prostor veselim pjesmama, cvjetovi nježnih boja što mirišu u svojemu savršenstvu, bogato razlistano veličanstveno šumsko drveće – sve nam svjedoči o Božjoj očinskoj brižnosti i pažljivosti i o Njegovoj želji da usreći svoju djecu”. Na ovoj staroj zemlji ima dovoljno prave ljepote, prave ljubavi i duboke radosti da nam da predukus naročito lijepog života koji nam Bog priprema kada ovaj život završi.

Naš ne baš nebeski svijet
No, ja sam prilično siguran kako ni vi, kao ni ja, niste imali život ispunjen samo savršenim trenucima. Kao i svi ostali ljudi na našem planetu, iskusili smo gubitak, razočaranje, neuspjeh i tjelesnu i emotivnu bol. Veoma rano u životu bili smo prisiljeni shvatiti da ne možemo uvijek dobiti ono što želimo, a čak i kada dobijemo, to nas ne mora nužno učiniti sretnima.

Henry Wadsworth Longfellow je napisao, “Tvoja sudbina je jednaka sudbini sviju, u svakom životu mora pasti malo kiše.” Iako očekujemo razočaranje, nikada ga ne prihvaćamo, pogotovo kada se dotiče samog života – kada se ja, ili netko koga volim, suočava s grobom. Ukratko, lako je zamisliti svijet koji je mnogo bolji od ovoga.

Upravo takvo besprijekorno postojanje Bog je imao na umu kada je prvotno opremio i napučio Zemlju. Priča vam je poznata: Božji tek stvoreni svijet bio je zaražen grijehom te su od tada naši trenuci radosti prekinuti posljedicama grijeha. Ono što je zmija (koja je bila prerušeni zli anđeo Lucifer) obećala Evi da će se zbiti ako jede od zabranjenog drveta, to se i ispunilo: Adam i Eva, i svi mi koji smo potekli od njih, stekli smo spoznaju dobra i zla (Postanak 3,22). Tek nakon što je zavladalo zlo naši su praroditelji shvatili koliko im je prije bilo dobro.

Otada žalimo zbog pogrešnog izbora. Sada znamo za potrese, rak, ratove, glad, bankrot, ubojstva, rastave i mnoštvo drugih žalosti – no više bismo voljeli da za njih ne znamo.

Od svega samo najbolje
Kako će izgledati nebo? Možda imate svoju vlastitu mentalnu predodžbu koja potječe od slika ili crteža koje ste vidjeli. Jedan popularan scenarij (nerijetko pozadina za šale) prikazuje osobu koju kod bisernih vrata čeka Sveti Petar. Petar toj osobi daje bijelu haljinu, krila i krunu, te on ili ona provode vječnost na mekanom bijelom oblaku svirajući harfu.

Iako su ti elementi – krune, haljine, biserna vrata i ostalo – prisutni u Svetom pismu, oni nigdje ne prikazuju ovakvu sliku neba. Pretpostavljam da bi većini od nas cijela vječnost sviranja harfe vjerojatno bila prilično jednolična!

Ruralno nebo
Ono što je Bog zamislio bit će mnogo zanimljivije i vrjednije od toga. Prorok Izaija je, primjerice, zamišljao idiličan život nakon smrti, u kojem ljudi žive mirno, grade kuće i uzgajaju vlastitu hranu (Izaija 65,21). Čak i priroda će biti ukroćena. Izaija kaže da će nebo biti “miroljubivo kraljevstvo” (najdraži umjetnički motiv) u kojem će “vuk prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit… Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje.” (Izaija 11,6.8).

Urbano nebo
Dok je Izaijin opis neba ruralan, Ivanov je izrazito urban. On opisuje grad velikih razmjera sagrađen od dragocjenih materijala – poput zlata, jaspisa i safira – koje je danas nemoguće koristiti u graditeljstvu. Znajući kakvu vrstu gradova njegovi čitatelji poznaju, Ivan prikazuje Sveti Grad okružen visokim, ukrašenim zidovima, iako naglašava da njegovi stanovnici ne trebaju zaštitu gradskih zidova. ‘Njegova se vrata nikada neće zatvarati danju’, kaže Ivan, ‘jer tu, naime, neće biti noći’ (Otkrivenje 21,25).

Uz veličanstvene građevine Ivan vidi i osobit gradski park: ‘Potom mi anđeo pokaza rijeku života, bistru kao kristal, koja istječe iz Božjeg i Janjetova prijestolja. Svuda između gradskog trga i rijeke rastu stabla života koja rađaju dvanaest puta: svakog mjeseca daju svoj plod’ (Otkrivenje 22,1.2).

Nije moguće reći jesu li Izaija i Ivan doista mislili do u pojedinosti opisati kako će nebo izgledati. Možda vam vječno uzgajanje voćnjaka ne bi bilo privlačno, a dvojim i to da je zlato baš najbolji opločni materijal! No jedno je sigurno: ono što nebo čini nebom neće biti hortikultura niti arhitektura već potpuna promjena u samoj naravi postojanja. Evo nekih promjena koje Bog obećava: Nema tuge ni žalosti: ‘On će otrti svaku suzu s njihovih očiju’ (Otkrivenje 21,4) i ‘u njemu više neće čuti ni plača ni vapaja’ (Izaija 65,19). Besmrtnost: ‘smrti više neće biti’ (Otkrivenje 21,4), i ‘tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom’ (Prva Solunjanima 4,17).

Potpuno ostvarenje svih naših nastojanja: ‘Izabranici moji dugo će uživati plodove ruku svojih. Neće se zalud mučiti’ (Izaija 65,22.23). Sveopći mir: ‘Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj’ (Izaija 11,9).

Nema zločina niti zlih ljudi: ‘Ništa nečisto nikada neće u nju ući; nijedan koji čini što je odurno i lažno’ (Otkrivenje 21,27).

Savršena sreća: ‘Prijašnje se više neće spominjati niti će vam na um dolaziti. Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram’ (Izaija 65,17.18). Ponovno ujedinjenje s voljenima: ‘I najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu’ (Prva Solunjanima 4,16.17)

Bog će obitavati s nama: ‘Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima’ (Otkrivenje 21,3). Naš slavni novi dom bit će sve ono što je Bog prvotno namjeravao s nama kada je stvorio ovaj svijet!

Ponovno učinjeno dobrim
Nedavno sam pročitao u novinskom izvješću jednu od mnogih tužnih priča sa Srednjeg istoka. Pogrešno usmjerena bomba pala je na kuću i ubila ženu i svu djecu. Patnja ovog oca bila je tako snažna, a ono što se dogodilo bilo je tako nepravedno da sam počeo shvaćati zašto se neki ljudi pitaju postoji li Bog u tako strašno zlom svijetu.

No, mi koji vjerujemo u Božju dobrotu nalazimo nadu u obećanjima iz Pisma. Bog će nam sve nadoknaditi! On će ublažiti našu tugu, vratiti izgubljeno i dati nam tako savršen život da se nećemo zadržavati na tragedijama koje smo ovdje doživjeli. Među blagoslovima koji su nam obećani nalazi se i prednost da ćemo vječnost provesti sa svojim Spasiteljem. Isus je rekao: ‘Idem da vam pripravim mjesto! Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja’ (Ivan 14,2.3). Nebo nije mitološko mjesto već blažena nada i vječni dom onima koji su svoje duše povjerili Bogu. Postoji stara pjesma koja kaže: ‘Taj svijet moj nije dom, ja prolaznik sam tu, a blago moje sve na nebu čeka me’. Bog je stvorio svijet na kojemu mi sada živimo i unatoč zagađenosti grijehom njegova preostala ljupkost potiče nas na očekivanje neba.

Mogu li se onda ovdje osjećati kao kod kuće kada znam da je sve što mi On priprema tako savršeno i tako bogato duhovnim vrijednostima, pa mi sve što ovdje vidim izgleda poput daleke tamne sjene?

Ja želim biti tamo. Nadam se da to želiš i ti!

Loren Seibold

Kontekst

Tri najpoznatije Isusove priče nalaze se u 15. poglavlju Lukinog evanđelja. U Luci 14,25-35 nalazimo Isusa okruženog velikim mnoštvom. Učitelj govori o cijeni učeništva koristeći različite slike. Obitelj, čak i roditelji, moraju zauzeti drugo mjesto (stihovi 26 i 27); graditelj mora napraviti dugoročan financijski plan (28. stih); kralj treba razmisliti o troškovima ratovanja (stihovi 31-33); sol mora ostati slana (stihovi 34 i 35). Na kraju svih ovih slika Isus podiže svoj glas: “Tko ima uši da čuje neka čuje!” (35. stih).

Sljedeća scena je značajna. Luka kaže da su se carinici i grješnici tiskali oko Isusa da Ga čuju. Oni su razumjeli poziv, dok su farizeji i književnici negodovali (Luka 15,1.2).

Znajući sve ovo, Isus priča priču – u stvari tri priče, koje obrađuju istu temu. Sve one slijede sličnu shemu: netko izgubi nešto, očajnički ga traži, pronalazi ga, i slavi – kraj priče.

Priča o ovci, novčiću i izgubljenom sinu

U prvoj priči javlja se pastir koji, primijetivši da je jedna ovca zalutala u vrelo doba dana, ostavlja preostalih 99 ovaca i traži onu izgubljenu. Da li ste ikada razmišljali o ispravnosti pastirove odluke da naizgled zapostavi 99 ovaca i usredotoči se na onu koja se izgubila? Poslovni ljudi bi rekli da je gubitak od jedan posto u proizvodnji uobičajen. Zašto pastir napušta 99 ovaca da bi pronašao jednu izgubljenu? Isusovo objašnjenje u sedmom stihu nagovještava odgovor: Nebo se raduje zbog svakog grješnika koji se kaje, dok ostalih 99 možda i ne osjeća potrebu za promjenom. Možete li zamisliti izraz na licima farizeja u tom trenutku?

Priča o izgubljenom novčiću ukazuje na nešto drugo. Ovoga puta Isus povećava faktor gubitka na 10 posto. Dok je brojala svoje srebrne novčiće, najvjerojatnije svoj miraz, žena otkriva da jedan novčić nedostaje. Njegova vrijednost odgovarala je iznosu deset dnevnica. Žena je i dalje imala 90 posto, ali počinje ga grozničavo tražiti. Po dnevnom svjetlu, ona pali lampu kako bi zavirila u svaki ugao kuće. Kada konačno pronađe novčić, poziva prijatelje i susjede da s njima podijeli radosnu vijest (9. stih). Žena mnogo ulaže (ne zaboravite da u to vrijeme nije bilo struje, a ulje za lampu je bilo skupo) da bi povratila svoje blago; zatim, svoju radost dijeli sa zajednicom. Ponovno Isus podsjeća slušatelje da grješnik koji se kaje donosi radost u nebeskim dvorovima.

Posljednja priča još više iznenađuje. Ovog puta slušatelji su sigurno uzdahnuli kada su čuli da je mlađi od dva sina (ne prvorođeni) otišao ocu zatražiti svoje nasljedstvo. To je bilo neuobičajeno u to vrijeme. Bio je to sramni čin nepoštovanja. Poznat vam je nastavak priče. Mladić odlazi od kuće i živi burnim životom. Na kraju ostaje ponižen, bez prebijene pare, radi kao svinjar i jede otpatke od njihove hrane. Na izmaku snage, odlučuje se vratiti kući ne kao sin, već kao sluga.

U međuvremenu, otac ga svakoga dana iščekuje. Jednoga dana ugleda pognutu priliku kako se polako kreće ka kući. Osoba mu je poznata – da, to je njegov sin. Sljedeća scena nadilazi sva očekivanja. Otac počinje trčati prema svom odrpanom, zapuštenom sinu. Očev zagrljaj kao da traje čitavu vječnost – konačno se izgubljeni sin vratio kući. Zabava je brzo organizirana, na kojoj se veseli cijeli dom – odnosno, skoro cijeli dom. Stariji brat, ogorčen i nesretan, nije se spreman priključiti gozbi. Isus posvećuje osam stihova dijalogu između oca i starijeg sina. Stihovi 31 i 32 su ključni: “Sine, ti si uvijek s menom, i sve je moje tvoje. A trebalo je održati radosnu gozbu i proveseliti se; jer ovaj brat tvoj bio je mrtav i živi opet; bio je izgubljen, i nađe se.”

Paradoks spasenja

Iz ove tri priče možemo izvući mnoge pouke. Sve tri nas podsjećaju da spasenje zahtjeva pomoć sa strane. Bilo da je u pitanju pastir, žena koja mahnito traži novčić, ili otac koji čeka svoga sina: kada se izgubimo, Bog je taj koji preuzima inicijativu da nas spasi (Ivan 6,44). Kada postanemo svjesni svog bespomoćnog stanja, moramo donijeti odluku da se “vratimo kući” i dozvolimo Božjem Duhu da nas promijeni u novu tvar (2. Korinćanima 5,17). U Božjoj matematici 1% + 10% + 50% = 1 – jedan koji se izgubio. Božja spasonosna milost nadilazi brojke i vjerojatnoću. Čitav svemir promatra veliku borbu za sudbinu čovječanstva. Svaka nađena osoba podstiče uzvik radosti u nebeskim dvorovima. Svaka odluka protiv Krista izaziva suze i bol u nebeskoj obitelji.

Promatrajući mnoštvo koje je slušalo Njegove ključne priče o nebeskom kraljevstvu, Isus je tragao za onima koji će čuti i prigrliti Božju spasonosnu i preobražavajuću milost. On i danas još uvijek traga.

Gerald A. Klingbeil

Možemo sa sigurnošću reći da za prošlih 1900 godina ni sve vojske koje su ikada marširale, niti sve mornarice koje su ikada plovile, niti svi parlamenti koju su se ikada sastajali, niti svi kraljevi koji su ikada vladali – nisu tako utjecali na povijest svijeta, koliko je utjecao taj jedan usamljeni život. Djelovao je samo tri i pol godine, ali je ipak izmijenio svijet.

Odakle je On došao? O tome je On sam rekao: “Došao sam da bi ljudi imali život i to pravi život, život u izobilju”. (Ivan 10,10)

Rekao je da je došao osloboditi ljude od ropstva grijeha: “Ako vas Sin izbavi, zaista ćete biti izbavljeni.” (Ivan 8,36) Hebreji su to pogrešno razumjeli, te su mu kazali: “Mi smo djeca Abrahamova i nikada nismo bili robovi. Kako ti možeš reći da ćeš nas osloboditi?” (Ivan 8,33)  Isus je objasnio da tko god griješi, rob je grijehu. On je došao ljude osloboditi od ropstva grijeha.

Kako možemo znati da je Isus taj za koga se izdaje?

On kaže: “Pisma svjedoče za mene”. (Ivan 5,39) Ako potražimo u Bibliji naći ćemo tko je On. Možemo pogledati sva proročanstva u Starom zavjetu koja su govorila o dolazećem Misiji, Spasitelju. Ako se On poklapa s tim opisima, On je zaista onaj za koga On tvrdi da jest. U Bibliji nalazimo stotine proročanstava o Mesiji koja su napisana prije nego što je On došao. Sada ćemo zbog ograničenog vremena pogledati samo 12 od glavnijih proročanstava i sastavit ćemo ih kao slagalicu, jedno po jedno.

Kada budemo slagali ova proročanstva, želim da se upitate – da li se poklapaju opisi.

1) Proročanstvo napisano 800 godina prije nego što se Isus rodio. Govorilo se o djevici koja će zatrudnjeti. Neobično za djevicu da zatrudni. Izaija 4,14. Što kaže Novi zavjet? Luka 1,26.27. Da li se to slaže? Savršeno se slaže, upravo onako kako je proročanstvo to proreklo.

2) Biblija je prorekla gdje će se Isus roditi. Mihej 5,2. Knjiga Miheja je u Starom zavjetu. Pisana je 800 godina prije nego što se Isus rodio. Rečeno je točno mjesto rođenja. Bio je tu jedan problem. Anđeo Gabriel je došao Mariji kada je ona bila u Nazaretu. Netko ju je trebao dobaviti u Betlehem prije nego se rodilo dijete. Što se dogodilo u te dane? Luka 2,1. Nama je ta povijest dobro poznata. Došli su u Betlehem i tamo se rodio Isus. Da li se to slaže?

Isus nije došao na ovaj svijet kao neka super zvijezda. Nije rođen u palači. On je rođen u štalici, stavljen je bio u jaslice. Rodio se u jednostavnom malom gradiću, od roditelja niskog staleža. Od rođenja, u djetinjstvu i mladosti bio je, kako kaže Biblija, poslušan svojim roditeljima. Radio je s njima, u stolarskoj radionici, bio je dijete vjerno roditeljima. Sa 12 godina počeo je ići u hram, kao i ostala hebrejska djeca. Kada je imao 30 godina došao je k Ivanu Krstitelju da ga krsti. Ne zbog toga što mu je trebalo krštenje, već da pokaže primjer nama. Bio je kršten i ispunjen Duhom Svetim kada je počeo svoju javnu službu.

3) U Starom zavjetu proročanstvo točno govori o Mesijinoj službi. Izaija 61, 1.2. Kada je otpočeo svoju službu otišao je u subotu u svoju crkvu u Nazaretu i zatražio svitak. Luka 4,16-21. Otpočeo je službu upravo kako ovaj tekst govori. Nije propovijedao evanđelje bogatima, nego većinom siromašnima, ribarima, ljudima koji su težili za boljim životom, koji nisu bili zadovoljni ovim svijetom. On je slijepima otvarao oči. Mnoge oči što su prvo vidjele bilo je Isusovo lice. Mnoge uši prvo što su čule bio je njegov glas. Ljudi su nastojali da ga se dotaknu jer su govorili, da je to dovoljno, jer iz Njega izlazi ljekovita sila. I tako ih je liječio. Ono što je najljepše u ovom proučavanju je istina da nitko nije od Isusa otišao, a da mu molba nije bila uslišena. Tko god mu je došao znao je da će mu potreba biti zadovoljena.

Isus je isti i danas i spreman je tako pomoći svakome tko ga traži pomoć. Ponovit ću riječi Isusa: “Hodite k meni svi umorni i natovareni…” On je liječio ranjene u srcu. Nitko se nije htio doticati gubavih, svi su od njih bježali. Isus je pružio svoju ruku i dodirnuo ih. Ljudi koji nisu nikada hodali, prohodali su zahvaljujući Njegovom dodiru i Njegovoj riječi. Oni su skakali oko Njega i plesali su od sreće. Sve se ovo događalo u kratkom vremenskom periodu.

Prorečeni sadržaj Mesijine službe doslovno se ispunjavao u službi Isusa. Najljepša ilustracija je ona koja kaže da će zavijati ranjene u srcu. To je najveća potreba koju svatko ima. Svima nama je potrebna ljubav. Religiozne vođe su uhitile ženu grešnicu, Mariju Magdalenu. Ona je bila prostitutka, uhvaćena je u činu preljube, dovedena je u predvorje hrama, pred Isusa. Držali su u svojoj ruci kamenje da ga bace u glavu ženi i da je ubiju. Zašto je ona tako živjela? Razlog je bio što je bila gladna ljubavi i zadovoljila se jeftinom zamjenom kao mnogi drugi ljudi i žene u današnjem svijetu, seksualno izopačeni, tražeći od jedne do druge osobe ljubav, i odlazeći od svake takve veze osjećajući se iskorišteno i prazno.

Marija je srela nekoga tko se brinuo za nju upravo takvu kakva je bila. Jedan za drugim  tužitelji su odlazili, dok je Isus po prašini pisao njihove grijehe. Svi su tužitelji pobjegli, a žena je ostala pred Isusom. On je pita: “Gdje su tvoji tužitelji, zar te nijedan nije osudio?” Ona uzvraća: “Nijedan!” Isus joj kaže: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i više ne griješi.” Da li je ona bila kriva zbog preljuba? Da, ali će Isus uzeti njezinu kaznu, a ona je to znala. Zato je i postala jedna od njegovih najvjernijih sljedbenika. On je povezao ranjene u srcu. Sreo je ženu Samarijanku kod bunara, bila je sama, jer nitko nije s njom htio ići na bunar. Imala je mnogo muževa, njen život je bio neuredan, ispunjen razvodima, a Isus joj se ipak otkrio kao Spasitelj i dao joj spasonosnu poruku. (Izaija 61,3) Da li se to slaže?

4) Neki događaji s kraja Njegovog života su najuzbudljivija proročanstva. Psalam 41,9. Nalazimo ovo zadivljujuće proročanstvo 1000 godina prije nego što se Isus rodio. Iste noći kada je Isus pružio kruh Judi, on je izašao i izdao ga. Kako se to savršeno slaže.

5) Zaharija 11,12.13. Primijetite sve to. Ista novčana suma za koju je Isus prodan, govori o njegovom najboljem prijatelju. Kaže se i što će se učiniti s tim novcem. Da li izvještaj u Novom zavjetu odgovara proročanstvu? Matej 26,14.15. Naš Spasitelj je prodan za cijenu jednog roba. Taj novac je počeo progorijevati rupu u Judinoj ruci kada je shvatio što je učinio. Shvatio je da nije korisno zadobiti čitavi svijet, a izgubiti dušu. Otišao je u hram i bacio srebrnjake u Dom Gospodnji, kao što je proročanstvo reklo. Otišao je i objesio se, a oni su za taj novac kupili lončarevo polje. Prijatelji, da li se slaže?

6) Izaija 50,6.7. “Leđa svoja dadoh onima koji su me bičevali…” One noći kada je bio izdan i vođen kroz onu rulju, oni su ga udarali, čupali mu bradu, pljuvali ga, gurali ga. Biblija kaže da su mu pljuvali u lice, udarali šakama, išli su tako daleko da su mu pokrili lice i udarali ga govoreći: “Proreci tko te je udario…” Da li se to poklapa?

7) Čak se spominju sredstva smaknuća i to 1000 godina prije nego se dogodilo. Psalam 22,16. Zanimljivo je da je David to prorekao 1000 godina ranije i to u vrijeme kada je razapinjanje na križ bilo nepoznato. Razapinjanje na križ su izmislili drugi narodi, koji su živjeli mnogo, mnogo kasnije, a Rimljani su ga uveli u praksu.

Svi znamo kako je Isus umro. Čak kada je ustao iz mrtvih rekao je sumnjičavom Tomi ono što nije rekao nikome. Toma je rekao: “Dok ne vidim ožiljke klinova na rukama i nogama i stavim prst tamo gdje su bili klinovi – neću vjerovati”. Ruke i noge su mu bile probodene, upravo onako kako je proročanstvo proreklo. Slaže li se?

8) Proročanstvo je kazalo da će biti stavljen među dva razbojnika, jer Izaija kaže da će biti uračunat među prijestupnike. Izaija 53,12. Smatrali su Isusa za jednoga od njih. Slaže li se, zar ne?

9) Kralj David u 22 Psalmu dodaje još neke detalje kada opisuje Njegovo raspeće. Psalam 22,18. Vojnici su uzeli njegov plašt i podijelili ga na 4 dijela. Dolama koju je nosio bila je bez šava, izvezena u jednom komadu. Dogovorili su se da je neće derati, nego će kockom odlučiti kome će dopasti. Tako je napisano. Da li se ovo slaže?

10) Psalam 31,5. i 22,1. kaže: “Bože moj, Bože moj! U ruke Tvoje predajem duh svoj!” Kada je Isus visio na križu ove dvije rečenice su mu izašle iz usta.

11) Psalam 34,20. tekst kaže da će biti proboden, ali mu ni jedna kost neće biti polomljena. Pogledajte što se dogodilo prilikom raspeća. Bio je to petak dan pripreme za veliki Šabat. Te subote je bio i pashalni Šabat i sedmi dan u tjednu u isti dan. Zbog toga Židovi nisu htjeli ostaviti tijela da vise na križu za vrijeme subote, tražili su da im se polome noge i da ih se skine s križa. A Isus je već bio umro. Čitajmo: Ivan 19,32-34. Da li se to poklapa? Savršeno!

12) Evo nas u Danielovoj knjizi. Do sada smo pregledali proročanstva koja govore o mjestu rođenja, načinu rođenja, o službi, o izdaji i o događajima vezanim uz Isusovu smrt – i sve se slaže sa Isusom. Pođimo u 9 glavu knjige proroka Daniela. Proročanstvo Daniela govori KADA će se to sve dogoditi. Ono što je Daniela najviše zanimalo je kada će se vratiti iz babilonskog ropstva, kada će Mesija doći i kada će biti konačno spasenje njegovog naroda.

Anđeo Gabrijel je došao i rekao mu slijedeće: Daniel 9,23-27. Pogledajmo stih 25. Od izlaska naredbe da se Jeruzalem obnovi biće 7 tjedana i 62 tjedna do pomazanika – Mesije. Ovo je jasno, biće ukupno 69 tjedana. Što predstavlja jedan dan u proročanstvima? Jedan dan je jednak godini. Dakle, 69 tjedana iznosi 483 dana ili 483 godine. U Ezdrinoj knjizi možemo naći da je naredba za obnovljenje izdata 457 godine prije Krista. Ezdra 7,7. Kralj Artaksers je izdao naredbu da se obnovi Jeruzalem kojega je razorio Nabuhodonozor. Sada pođimo nazad 483 godine i doći ćemo do trenutka kada je Mesija trebao otpočeti svoju javnu službu. Luka 3,1. Došlo je vrijeme da se Isus krsti i tada se nebo otvorilo, Sveti Duh se u obliku goluba spustio i glas s neba se čuo gdje kaže: “Ovo je Sin moj…” On je otpočeo svoju javnu službu kada je bio kršten. Pomazan je Svetim Duhom na naročiti način.

Biblija piše: “U 15 godini Tiberija Cezara…” On je počeo vladati 12 godine poslije Krista. To je pouzdano jer znamo iz povijesti. Petnaesta godina je padala u 27 godinu. Točno u godinu kada je Isus bio kršten. To se savršeno poklapa.

Proročanstvo od 483 godine završava točno na “dugme”, ali ono ide još dalje od toga. Ne bih želio da baš projurimo kroz ovo. Daniel 9,27. kaže da će Mesija potvrditi zavjet spasenja s mnogima za jedan tjedan. Koliko ima dana jedan tjedan? Sedam. On je potvrdio zavjet s mnogima za tjedan, i usred tjedna. Koliko je pola tjedna? 3,5. Usred tjedna će On učiniti kraj žrtvama i prinosima. Tisućama godina su ljudi prinosili janjad na žrtvu. Isus je učinio kraj tome nakon 3,5 godine svoje službe.

Što se dogodilo? Biblija kaže da kada je Isus umro na križu, zavjesa u hramu se razderala nevidljivom rukom od vrha prema dnu (Matej 27,51, Marko 15,38). Sve što je ukazivalo na Krista prestalo je važiti. Sva proročanstva koja su se odnosila na njegov prvi dolazak ispunila su se u potpunosti.

Ali, njegov narod nije razumio njegov dolazak. Nisu bili spremni da ga prihvate. Da li je moguće da njegov narod ne bude spreman za Njegov drugi dolazak? Da, đavo se nije promijenio. Mi to moramo znati. Mi moramo biti spremni. Zato moramo proučavati Pisma. Da su oni proučavali Pisma, bili bi gotovi dočekati Isusa kada je prvi puta došao. Mi želimo biti gotovi i zato moramo naučiti pouke iz prošlosti.

Prijatelji, Isus nam želi pomoći da nađemo put. On nam u svojoj riječi ukazuje na put u život vječni. Ako slijedimo njega nećemo pogriješiti. Nije znanje i poznavanje proročanstava ono što će nas spasiti. Spasit će nas ono što je Isus učinio na križu umirući za nas. Na tom križu nam je omogućio put spasenja.

Doug Batchelor

Današnja slika Isusa jednako je tako značajna koliko je i lijepa. Apostol Pavao izjavljuje da je Krist “mir naš”.

U Bibliji postoji čitav niz naziva koji povezuju Isusa sa mirom. Mir se uvijek povezuje sa Mesijom. On je opisan kao Bog mira (1. Solunjanima 5,23), Knez mira (Izaija 9,6), Davatelj mira (Ivan 14,27), itd. Svako od tih imena slika poseban vid Kristove uloge mira u planu spasenja. Ali današnje ime u određenom smislu natkriljuje sva druga imena povezana sa mirom koja su dana Isusu. Pavao kaže da je On više nego Davatelj mira, više nego Mirotvorac, pa čak i više nego Knez mira. Za njega je On “mir naš”. Mir nam daje ono što je Krist učinio i ono što nam On daje. Krist je mir u jednoj osobi, samo utjelovljenje mira. Pošto je On naš Mir, oni koji imaju Njega, imaju mir i, prema tome, pomireni su jedan s drugim. Zato među onima koji su u Njemu ne može biti nikakvog neprijateljstva ni nesuglasica.

Ovaj je mir izražen kao osoba i utjelovljen. Isus je naš Mir. Ovo daje miru koji imamo sa našim predivnim Spasiteljem pečat nečeg osobnog. Pošto je Isus naš Mir pred Bogom, On je uveo mir i među one koji su u zajednici s Njim. Imati Njega, naš Mir, stvarno znači imati mir koji nadilazi svako poimanje.

George W. Brown

Sve su njene zamolbe bile odbijene i njoj se to činilo u redu. Bila je spremna nastaviti živjeti da donese promjenu ili umrijeti i tako, kako je vjerovala, vidi svoga Spasitelja. Dok je oluja debate oko njenoga pogubljenja bješnjela, ona je izgleda bila jedina osoba koja je imala pravi mir. Čak i do samoga trenutka svoje smrti. Svojim se posljednjim riječima obratila obitelji njenih žrtava: “Žao mi je. Nadam se da će vam ovime Bog dati mir.” I na kraju je rekla: “Ja ću biti licem u lice s Kristom. Sve vas stvarno volim. Vidjet ćemo se kada se jednoga dana sretnemo tamo.” Novinar koji je bio svjedok njenoga pogubljenja opisao ju je kao smirenu i sabranu do samoga kraja.

Karla Tucker je zaslužila umrijeti zbog onoga što je učinila. Ali zbog vjere da je Isus umro i za njene grijehe živjela je i umrla s dubokim osjećajem osobnoga mira. To je bio mir kakav bi mnogi ljudi željeli imati. Mir bez obzira na greške prošlosti. Mir u svezi s onime što nas čeka kada se nađemo pred Bogom. A taj je mir, zapravo, dostupan svakome.

Isus je rekao: “Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.” On je ovdje govorio o osuđenim ljudima, ljudima određenim za smrt. On je tu govorio o tebi i meni. Uznemirujuća je činjenica u Bibliji da svi mi živimo na odjelu za osuđenike na smrt. Kazna za grijeh je vječna smrt, zauvijek razdvajanje od Boga i njegove ljubavi. U Bibliji piše: “Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.” To znači da svatko od nas, zbog prisutnosti grijeha, živi pod smrtnom osudom. A grijeh podrazumijeva mnogo više od brutalnoga ubojstva ili drugog zločina. Grijeh je naša odluka, izbor da bez Boga vodimo svoje živote, da činimo što želimo bez Božjega zakona. I to svijet dovelo u stanje kakvo je danas i koje može biti samo još gore.

Zbog osude za koju smo sami krivi, Božja nam riječ zvuči fantastično: “Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.” Bog poručuje osuđenim ljudima da mogu biti slobodni. Ljudi osuđeni da umru u samo jednome trenutku mogu imati svoju osudu poništenu i primiti dar vječnoga života. Kako? Oslanjajući se u punome povjerenju na Isusa. On je bio razapet na križ kao vaša zamjena, primajući na sebe smrtnu kaznu. Apostol Pavao je stajao pred čovjekom koji je doživio duboko osvjedočenje da mu treba mir i nada u vječni život. Zavapio je: “Što mi je činiti da se spasim?’ Oni će mu: ‘Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!'”

Ako to nikada niste učinili, a želite mir bilo u životu ili zbog smrti, recite Isusu da mu vjerujete i da želite njega kao svoga Spasitelja od grijeha. On će vam tada sve oprostiti i vaše će se ime na nebu zapisati u Knjigu života. Tada više niste stanovnik ovoga zemaljskoga zatvora, odjela za osuđenike na smrt. Pomilovao vas je Isus Krist osobno, gospodar nad gospodarima. Vrijeme koje još provodite ovdje, provodit ćete ga kao slobodni stanovnik Božje države u misiji pomaganja drugim osuđenicima da se promijene.

Željko Bošnjak

Nema mnogo prijepora, ni u prošlosti ni sada, o tome je li povijesna osoba po imenu Isus bila osuđena i razapeta.

Teži dio za razumijevanje jest uskrsnuće: tvrdnja da je Isus iz Nazareta, koji je umro u petak poslijepodne, ustao iz mrtvih u nedjelju ujutro. S tim pitanjem bore se mnogi ljudi. Uostalom, raspeće Židova u Judeji bila je uobičajena pojava. Ali da je Židov ustao iz mrtvih nakon raspeća? To je sasvim drugo pitanje.

Ipak, bez vjere u uskrslog Isusa, kršćanska vjera ne bi postojala. Pavao je napisao: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” (1. Korinćanima 15,14.19) Isusova smrt morala je biti praćena Njegovim uskrsnućem zato što u Njegovom uskrsnuću počiva sigurnost našeg uskrsnuća.

Kada govorimo o Isusovom uskrsnuću, imamo dvije mogućnosti. Prva je da promatramo ovaj izvještaj kao sentimentalnu propagandu napisanu od strane nekoliko usamljenih Isusovih sljedbenika u želji da očuvaju sjećanje na Njega, kao što mi pokušavamo održati sjećanje na neku poznatu osobu nakon smrti. Druga mogućnost, kada govorimo o izvještaju o uskrsnuću, jest da ga prihvatimo doslovno, kao izvještaj napisan iz prve ruke o izuzetnom događaju koji se odnosi na svako ljudsko biće koje je ikad živjelo.

Andy Nash