Stražnje dvorište bilo je u još gorem stanju. Stanovnici prije nas držali su dva velika psa u malom prostoru ograđenom daskama. Sve je bilo puno lanaca i komada starog tepiha na tridesetak centimetara slame pomiješane s pasjim izmetom. Na jednoj strani tog dvorišta nalazio se „sanduk za pijesak“ veličine 4 x 6 metara. Druga strana bila je pokrivena nacijepanim drvima za peć koja se nalazila u kući. Pored kuće nije bilo niti jedne biljke koja bi ukrašavala njezine temelje.

I unutrašnjost kuće bila je jednako loša. Sve je trebalo ponovno oličiti, a kuhinju je trebalo srušiti i sagraditi je od samog temelja. Raniji vlasnici su bili toliko čudni da su sa sobom ponijeli kuhinjske elemente sa štednjakom i čak sve žarulje. U cijeloj kući nije bilo niti jedne jedine žarulje.

Možda se pitate zašto smo uopće kupili takvu kuću. Zato što smo u njoj vidjeli mogućnosti. Građevinski je bila zdrava, a mi smo je dobili za vrlo prikladnu cijenu. Znali smo da će, kad je uredimo, ona zasjati i vrijediti mnogo više nego što smo je platili.

Ugovore za kupnju kuće potpisali smo na početku veljače te godine, ali smo dotadašnjim vlasnicima dali mjesec dana da se isele. Pravno smo je preuzeli prvog ožujka. Tijekom veljače smo s vremena na vrijeme dolazili pogledati kuću i čak smo u nju ušli dan ili dva nakon što smo čuli da se prijašnji vlasnik iselio.

Ali u kuću smo zapravo ušli tek prvog ožujka i započeli veliki posao čišćenja i preuređivanja. Prije to nismo mogli jer nam kuća još nije pripadala.

Tek kad je potpuno bila naša, mogli smo ući i početi s radom.

Težak posao čišćenja, preuređivanja i uređivanja okoliša trajao je punih šest mjeseci. U naše slobodno vrijeme nismo ništa drugo niti radili. Sljedećeg proljeća sam oličio fasadu i posadio potpuno nove biljke u stražnjem dvorištu. Od tog vremena smo obnovili vrata koja vode u stražnje dvorište, podigli šupu, a sanduk s pijeskom pretvorili u mali vrt. Namjeravao sam još uvesti sustav za prskanje trave i jednom sagraditi kat nad garažom i dnevnom sobom.

Supruga i ja smo otkrili da kad se kuću dugo vremena pušta propadati, potrebno je mnogo vremena da je se dovede u poželjno stanje.

Isusovo „preuređivanje“ na nama

Biblija kaže da su naša tijela Božji hram – dom u kojem On prebiva: „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?“ (1. Korinćanima 3,16) Kad se Bog useli u naš život, mi smo u još gorem stanju od kuće koju smo moja supruga i ja kupili. Srećom, Bog prelazi na preuređivanje koje je u mnogočemu slično onome koje smo supruga i ja poduzeli kod naše kuće – osim što je Njegovo preuređivanje mnogo važnije. Supruga i ja i nadalje stalno nešto radimo na kući koja će jednog dana biti uništena. Ali Isus popravlja svoj narod da vječno živi.

Isus nas je kupio Dakle, trebalo je proći mjesec dana od trenutka kad smo supruga i ja dali predujam i potpisali ugovore za našu novu kuću, i sve to vrijeme nismo mogli ući i početi s preuređivanjem. Slično tome, Isus je prije dvije tisuće godina na Golgoti platio cijenu za nas, ali tek kad „ugovori“ budu u redu, On može ući i početi obnavljati naš život. Isusovi „ugovori“ ne zahtijevaju samo Njegov potpis (tinta je Njegova krv), već i vaš i moj.

Prije nego što budemo spašeni, naša „kuća“ pripada Sotoni. On je „prvi vlasnik“, a Isus neće ući dokle god se taj vlasnik ne iseli. „Potpis“ koji čini da je pogodba zaključena – koji omogućuje da se On može useliti – jest naša odluka da Ga prihvatimo kao svojega Spasitelja.

Ta činjenica je toliko važna za naše razmatranje, da se neko vrijeme moramo njome pozabaviti, prije nego što možemo vidjeti kako Isus kreće u obnovu vašeg i mojeg života.

Kad smo supruga i ja prvog ožujka ušli u našu kuću, ona je bila potpuno naše vlasništvo. Nama je pripadalo sve – ne samo kuća, zbog koje nam je bilo drago, već i zaraslo prednje dvorište, zbog kojega nam baš nije bilo drago. Bili smo vlasnici i ružnog stražnjeg dvorišta, i unutrašnjosti kuće s prljavim zidovima i groznom kuhinjom. U vrijeme kad smo kuću preuzeli kao vlasnici, posao preuređenja bio je tek stvar budućnosti. Bili smo vlasnici svega – dobroga i lošega zajedno.

I to nam nije smetalo. Znali smo za loše strane kuće prije nego što smo je kupili, i to smo prihvatili. Osim kuhinje koja je nedostajala i žarulja kojih nije bilo, točno smo znali što dobivamo.

Slično tome, kad nas je Isus kupio na Golgoti, On je dobro znao da će biti potrebno provesti veliko preuređenje.

On je prihvatio naše nesavršenosti davno prije nego što je platio cijenu za nas, i davno prije nego što će preuzeti vlasništvo nad našim životom. On ne doživljava nikakvo iznenađenje kad Mu predamo svoje srce da se može useliti – čak i ako nedostaju kuhinjski elementi i žarulje. Njega čeka posao preuređenja; On je vlasnik svega – dobroga i lošega zajedno.

To je platio – i to je dobio.

Od sudbonosne je važnosti da razumijemo kako spasenje počinje u trenutku kad Isus postaje našim Vlasnikom, a ne u trenutku kad je posao preuređivanja završen. Mi smo spašeni sa svim našim nedostacima, jer tek kad smo pod Isusovim vlasništvom, On nas ima pravo preurediti.

Neki misle da oni trebaju izvršiti neko preuređivanje, poput kućevlasnika koji oliči i izvrši popravke na svojoj kući ne bi li je učinio privlačnijom za moguće kupce. Ali mi to ne možemo učiniti. Preurediti nas može samo Isus, a to može početi samo nakon što postane Vlasnik svojeg novog doma, nikako prije toga.

Postoji razlog zbog čega je važno da ovo razumijemo. Često se događa da ljudi, nakon što postanu kršćani, gledaju visoko biblijsko mjerilo za kršćanski život, pa se obeshrabre jer znaju da se ne uklapaju u taj ideal. „Čini mi se da me Bog ne može upotrijebiti“, kažu i odustaju.

Ali Isus je platio cijenu za nas znajući sve o našim lošim navikama i grešnom življenju. Znao je sve o strasti

ma koje vladaju nama i mrzovoljnoj ćudi kojom ne možemo vladati. Za Njega je to samo još jedan izazov u preuređenju koje treba obaviti nakon što se useli.

Tijekom svake sekunde ovog postupka preuređivanja, od prvog obeshrabrujućeg trenutka do konačne pobjede nad kušnjom, mi imamo stalno jamstvo spasenja i mjesto u Njegovom vječnom kraljevstvu. Ništa, baš ništa u tom postupku preuređivanja ne djeluje na to jamstvo, jer Isus je sve to vrijeme naš Vlasnik. On ne bi mogao nastaviti preuređivanje da to ne može.

Pogledajmo sada kako Isus vrši preuređenje našeg života tako da možemo odražavati Njegov karakter.

Tko što čini?

Kad smo supruga i ja preuređivali našu novu kuću, puno toga smo sami napravili. Posjekli smo i iščupali sve staro grmlje i posadili novo. Ja sam ličio zidove, a ona je šamponom prala tepihe i sve zavjese. Našli smo stolara koji je izradio ormariće za novu kuhinju, a zidar je proširio ognjište da odgovara zakonskim propisima.

I vi ćete to ustanoviti dok budete napredovali u Isusu. Nešto će On tražiti da učinite sami, dok će drugo On učiniti za vas.

Kršćanin i dobra djela Neki ljudi smatraju da kršćanin ne treba ništa učiniti sam. „Mi se spašavamo milošću, a ne djelima“, kažu takvi.

 „Djela nemaju nikakve veze s kršćanskim životom.“ Molim vas, pročitajte sljedeće biblijske retke – posebno dio označen kosim slovima – a onda sami odlučite imaju li djela ikakvo mjesto u kršćaninovu životu: „Da, milošću ste spašeni -po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao. Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.“ (Efežanima 2,8-10) Na prvi pogled čini se da ovaj tekst proturječi sam sebi. Prvo Pavao kaže da se kršćani spašavaju milošću po vjeri, a da djela s tim nemaju nikakve veze; a onda kaže da nas je Bog stvorio da činimo dobra djela.

Mislite li da nas je Bog stvorio da činimo loša djela? Nipošto! Kršćanstvo nije način da se oslobodimo djela. Kršćanstvo nam zapravo omogućuje da činimo dobra djela i da se čuvamo zlih.

Upravo o tome govori ovo naše razmatranje.

Budući da sam to ustvrdio, dopustite mi da vas požurim uvjeriti kako Biblija daje posebno upozorenje o pogrešnoj uporabi djela. Upravo smo pročitali tekst u Efežanima: „Da, milošću ste spašeni -po vjeri. To ne dolazi od djela.“ Evo dva izvanredna biblijska teksta koji govore to isto: „Jer nikoga neće opravdati pred njim vršenje Zakona. … Tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona.“ (Rimljanima 3,20.28) Pavao želi reći da se naše spasenje – naše jamstvo vječnoga života – ne zasniva na tome kako dobro živimo.

Isus nas je kupio i platio cijenu za nas, s našim pogreškama i svime. Za to nikad nikakvim dobrim djelima ne možemo steći zaslugu. Ali od trenutka kad postane naš Vlasnik, On počinje preuređivati naš karakter kako bi postao sličan Njegovom. I upravo u tom preuređivanju imamo priliku pomoći. Ovdje imaju udjela naša dobra djela.

Prije više godina čuo sam priču – koliko je istinita ne znam, ali mogla bi biti – o poljodjelcu koji je kupio godinama zapušteno imanje. Sve je zaraslo u korov i grmlje, pa je taj čovjek proveo mnoge dane pripremajući njive za sjetvu. Godinu dana kasnije imanje je dalo popriličan urod.

Ubrzo nakon žetve, kad je taj čovjek nakon bogoslužja izlazio iz crkve, pastor mu je živahno stisnuo ruku i rekao: „Joe, ti i Gospodin obavili ste prošle godine silan posao s tim imanjem.“ „Da, pastore,“ odgovorio je čovjek, „ali trebali ste vidjeti imanje dok je bilo samo Gospodnje vlasništvo.“ Razmislite za trenutak o podjeli odgovornosti između Joea i Boga. Joe je

proveo niz dana čisteći korov i grmlje, obrađujući zemlju i sijući sjeme. „To je puno napornog rada“, reći ćete.

„Mnogo više nego što je Bog uložio u tu njivu.“ Stvarno? Što je lakše: čupati korov i obrađivati zemlju, ili učiniti da sunce sije i kiša pada? I što je lakše: sijati sjeme, ili učiniti da ono nikne? Kad stanete i razmislite, morate priznati da je Bog uložio mnogo više mudrosti i snage za Joeovu žetvu od njega samog.

Ali Joe je bio u pravu: „Trebali ste vidjeti to imanje dok je bilo samo Gospodnje vlasništvo.“ Koliko god malen bio, Joeov udio bio je sudbonosan za uspješnu žetvu.

Ono što je istina u tjelesnom području, istina je i u duhovnom. Naš udio može biti sasvim malen, ali je presudan.

Prije više godina, dok sam bio pastor jedne crkve u Teksasu, jedno sam poslijepodne posjetio ženu koja je očajnički htjela prekinuti s pušenjem.

„Pastore,“ rekla je, „ne razumijem zašto mi Bog ne oduzme želju za cigaretama.“ Pokušao sam joj objasniti da i ona treba učiniti svoj dio da bi pobijedila cigarete. Ali ona je stalno ponavljala: „Zašto mi Bog ne oduzme želju za cigaretama?“ Koliko mi je poznato, ona još uvijek puši – zato što nije shvatila da u svladavanju grijeha u životu svojega naroda Bog ne radi sam. Naš udio može biti sasvim malen, ali je presudan.

Ako želimo savladati svoje grijehe i napredovati u Isusu, za vas i mene je najvažnije da razumijemo razliku između onoga što Bog za nas čini i onoga što traži da mi učinimo u suradnji s Njim. Mi nikad ne možemo učiniti Njegov dio – kao što ni Joe nije mogao učiniti da sunce sije ili kiša pada. Ali ni Bog neće učiniti dio koji traži da mi učinimo – neće ukloniti korov i trnje, preorati zemlju i posijati sjeme na našoj njivi.

Bog mijenja našu sebičnost; mi mijenjamo svoje navike

U nastavku bih vam volio na vrlo jednostavan način iznijeti što sam otkrio da je sudbonosna razlika između Božjeg i našeg dijela – i odnosa između njih – po pitanju nadvlađivanja grijeha i napredovanja u Isusu.

Razumijevanje naše sebičnosti U našem prirodnom stanju i načinu na koji smo rođeni na ovaj svijet, svatko od nas je do same srži sebičan.

Sebičnost je naš najveći grijeh, i iz tog grijeha proizlaze svi drugi grijesi: materijalizam, oholost, zavist, nemoralnost, srdžba i pohlepa – da spomenemo samo neke. Sebičnost je slična onečišćenom izvoru u našem srcu koji stalno izbacuje nečista i smrdljiva stajališta i pobude.

Veći dio vremena uspijevamo nadzirati ove osjećaje, pa drugi nisu svjesni zla u nama. Želja za prihvaćanjem u društvu čini da prikrivamo svoje najveće tajne. Ali Bog sve zna, a povremeno to saznaju i drugi ljudi. Prije ili kasnije naš supružnik, djeca, susjed ili osoba s kojom radimo vide sjenku srdžbe ovdje i zračak požude tamo. Razdraženi smo, pričamo prljave šale, pomalo varamo kod troškova tvrtke u kojoj radimo. Neki od nas se stvarno razbjesne, gledaju najgore pornografske filmove i mrtvo hladni kradu u trgovinama. Neki čak siluju i ubijaju.

Možete odmahivati glavom kad spominjem silovatelja ili ubojicu, no jeste li znali da su vaša prljava šala i srdžba potpuno isti grijeh? Razlika je samo u mjeri u kojoj ste vi i silovatelj i ubojica počinili grijeh, a ne u vrsti grijeha koji svatko od vas čini. Dakle, vaš grijeh i grijeh silovatelja potječu iz istog izvora, iz sebičnosti.

Upravo se s tom osnovom sebičnosti u našoj naravi mora pozabaviti sam Bog, jer mi to ne možemo. Bog nas želi promijeniti tako da umjesto sebičnosti u našoj biti zavlada ljubav.

A kako to Bog čini? Postupkom koji se zove preobrazba.

Apostol Pavao je jednom prigodom napisao: „Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma …“ (Rimljanima 12,2)

Zapazite kako Pavao kaže da se to događa „obnovom svoga uma“.

Kad Bog preuzme vaš život, On počinje obnavljati, mijenjati ili obraćati vaš um, vaše osjećaje i vaše najdublje vrijednosti, tako da ono što vam je inače bilo od najveće važnosti, sada izgleda kao smeće. Ono što ste nekad voljeli, sada mrzite, a ono što ste nekad mrzili, sada volite.

Isus je taj preobražaj nazvao novorođenjem: „Zaista, zaista, kažem ti: tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.“ (Ivan 3,3) Pavao je taj preobražaj nazvao smrću i uskrsnućem: „Dakle, s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom.“ (Rimljanima 6,4) Zvuči li vam to sve nestvarno? Uvjeravam vas da nije nestvarno. To je čudo koje Bog vrši u ljudima koji Mu predaju svoj život; a Njemu je jako stalo da to čudo izvrši u vama. Ne zaboravite: vi to čudo ne možete učiniti sami. Vi možete uspjeti u tome da izvana izgledate društveno prihvatljivi, ali ne možete preobraziti svoju najdublju narav. To može samo Bog. A dok to ne učini, vi ste i dalje grešnik u srcu, grešnik do srži, što će se prije ili kasnije pokazati.

Trebamo razumjeti svoje navike Najbolji način da razumijemo svoje navike jest da shvatimo kako smo neku naviku uopće stekli. To će nam pomoći da nadvladamo one loše.

Ranije smo objasnili da je, otkad smo se rodili, svatko od nas sebičan u samoj srži svojega bića. Ta sebičnost je snažna pokretačka snaga koja oblikuje naše cjelokupno ponašanje. Budući da jesmo sebični, mi ćemo sebično postupati. I kako ponavljamo sebične postupke, oni se postupno pretvaraju u naviku. Nakon nekog vremena naše sebične navike postaju tako snažne da ih bez Božje pomoći ne možemo slomiti. Ali kod osobe koja je doživjela preobrazbu ili novorođenje, događa se nešto zapanjujuće. Pogledajte kako to Pavao opisuje:

 „Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim. … Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću. … Prema tome, otkrivam ovaj zakon: kad hoću da činim dobro, zlo mi se nameće. Istina, moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovima. Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?“ (Rimljanima 7,15-24) Jeste li se ikad tako osjećali?

Molim vas, zapazite da je Pavao u vrijeme pisanja ovih riječi već doživio novorođenje. Zar nije rekao: „Istina, moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom“? Neobraćeni ljudi ne uživaju u Božjem zakonu.

U čemu je onda bio Pavlov problem? To je sasvim lako objasniti. On je sav svoj život proveo čineći ono što je prirodno proizlazilo ih njegove sebične naravi, do trenutka kad je razvio neke jako snažne navike. Onda je Isus promijenio njegovu sebičnu narav i ispunio je ljubavlju, tako da je mogao težiti za Božjim načinom života, ali je još uvijek imao sve one loše navike.

Njegove novooblikovane želje vukle su ga na jednu, a loše navike na drugu stranu. Pavao se našao u središtu tog vučenja. Nije čudo što je rekao: „Jadan li sam ja čovjek!“

Sažetak onoga što smo dosad naučili

Možda će kratak pregled pomoći da u vašem umu sjedinimo sve ove misli. Sebičnost, koju smo naslijedili rođenjem, čini da postupamo sebično, a sebično ponašanje ponovljeno mnogo

puta razvija snažne sebične navike. Srećom, Bog mijenja našu temeljnu sebičnost i preobražava naš um tako da umjesto toga postajemo spremni voljeti.

Na nesreću, loše navike koje smo razvili tijekom niza godina još uvijek snažno djeluju, a često ih niti ne želimo odbaciti. Tako se nalazimo u rascjepu između naše nove želje da budemo nesebični i puni ljubavi, i naše stare navike da se ponašamo sebično.

Rekli smo kako je dio koji Bog čini preobrazba našeg uma, tako da u dubini svog bića više ne budemo sebični.

Mi s naše strane trebamo mijenjati svoje navike. Zapravo, ovo dvoje je tijesno povezano, i tijekom cijelog tog postupka Bog se mora osloniti na nas, a mi opet na Njega.

Marvin Moore

Prije šezdeset pet godina Elie Wiesel bio je zatočenik nacističkog logora u Buni. U logoru je otkriveno tajno skrovište oružja koje je pripadalo jednom Nizozemcu. Čovjeka su odmah prebacili u Auschwitz. On je imao slugu, dječaka profinjena i lijepa lica da mu sličnog nije bilo u cijelom logoru. Dječak je imao lice tužnog anđela. Malog su slugu zajedno s gospodarom okrutno mučili, ali on nije odao tajnu. Tako su SS-ovci osudili na smrt dječaka i još dvojicu zatvorenika koji su imali oružje. Wiesel priča:

“Jednoga dana, kad smo se vratili s rada, vidjeli smo kako na zbornom mjestu podižu troja vješala, tri crne vrane. Prozivka. SS-jedinice svuda oko nas. Strojnice zapete: uobičajen postupak. Tri žrtve u lancima, a jedna od njih bila je mali sluga, anđeo tužnih očiju. SS-ovci su bili užurbaniji i uznemireniji nego obično. Objesiti dječaka pred tisućama promatrača nije bila mala stvar. Zapovjednik logora pročitao je presudu. Sve oči bile su uprte u dječaka koji je bio pepeljasto blijed, gotovo miran, osim što je grizao usnicu. Vješala su na njega bacila svoju sjenu. Ovaj put je zapovjednik logora odbio biti izvršitelj smaknuća. Zamijenili su ga SS-ovci. Tri su se žrtve istodobno uspele na stolce. Na tri vrata istodobno su namaknute omče. ‘Živjela sloboda!’ povikala su dvojica odraslih. Dijete je šutjelo. ‘Gdje je Bog? Gdje je?’ – zapitao se netko iza mene. U cijelom logoru mrtva tišina. Na obzoru je zalazilo sunce. ‘Skini kapu!’ viknuo je zapovjednik logora. Glas mu je bio hrapav. Plakali smo. ‘Pokrijte glave!’ Onda je počeo mimohod. Dvojica odraslih muškaraca više nisu bila živa. Jezici su im visjeli, modri i otečeni. Ali treće uže se micalo; dijete je bilo prelagano, bilo je još živo… Više od pola sata ostalo je tamo, između života i smrti, umirući u polaganoj agoniji pred našim očima. A mi smo ga morali gledati u lice. Bilo je živo dok sam prolazio pokraj njega. Jezik mu je bio crven, a oči još nisu postale staklaste. Iza mene je isti glas pitao: ‘Gdje je sada Bog?’ Začuo sam glas u sebi koji mu odgovara: ‘Gdje je Bog? Ovdje – visi na ovim vješalima.’ Te večeri juha je imala okus smrti.”¹

Što je zlo? Odakle potječe? Odakle potječe sukob između dobra i zla? Zašto dobri Bog dopušta postojanje zla?

Gene Roddenberry, tvorac znanstvenofantastične serije Zvjezdane staze, čvrsto je izrazio svoj stav: “Moramo preispitati logičnost priče da postoji sveznajući i svemogući Bog koji stvara ljude s greškom, a onda za vlastite pogreške okrivljuje njih.” Kao scenarij za cijeli svemir, postojanje zla svjedoči protiv Božje dobrote, kao što su mnogi opazili. Postojanje zla najveći je prigovor Bogu. Primjerice:

• “Ako je Bog savršeno dobar, onda nije svemoćan. Ako je svemoćan, onda nije savršeno dobar.” (Norman Mailer)
• “Svijet u kojem živimo možemo shvatiti kao posljedicu nereda i slučajnosti, no ako je posljedica hotimične namjere, onda je ta namjera morala poteći od zle sile. Što se mene tiče, smatram da je slučajnost manje bolna, a uvjerljivija hipoteza.” (Bertrand Russell)
• “Nije da ja ne prihvaćam Boga, nego ne prihvaćam i ne mogu prihvatiti svijet koji je On stvorio.” (Dostojevski)
• “Postojanje patnje nedvojbeno je najveći izazov kršćanskoj vjeri.” (John Stott)
• “Jedino opravdanje za Boga jest da On uopće ne postoji.” (Friedrich Nietzsche)
• “Problem zla… Zašto ga Bog dopušta? Ili, ako je Bog svemoćan, a u tom je slučaju dopuštenje i stvaranje ista stvar, zašto ga je Bog stvorio, zašto ga je onda Bog stvorio?” (Sir William Temple)
• ”Bogovi ili mogu ukloniti zlo sa svijeta a ne žele; ili žele a ne mogu; ili ni ne mogu ni ne žele; ili, na koncu, i mogu i žele. Ako imaju volju ukloniti zlo a ne mogu, onda nisu svemogući. Ako mogu a neće, onda nisu dobrostivi. Ako ne mogu ni ne žele, onda nisu ni svemogući ni dobrostivi. I konačno, ako mogu i žele uništiti zlo, kako to da ono postoji?” (Epikur)

Dakle, Bog ili nije svemoćan – jer ne uklanja zlo iako bi mogao, ili nije sveznajuć – jer ne zna ili ne priznaje da zlo postoji. Ili Bog nije savršeno dobar stoga što je stvorio zlo ili mu dopušta da postoji. “Ako Boga ima, odakle dolazi zlo? Ako Ga nema, odakle dolazi dobro?” (Boecije, VI. st.) Bog ili može ukloniti zlo a ne uklanja ga, ili nije moćan i ne može ga ukloniti, zar ne?

Ali što ako je Bog doista dobar, a zlo ipak postoji? Mora postojati neki drugi odgovor koji uključuje dublje razloge osim samo ili-ili. Zamislite ovakvu situaciju: Sukobili ste se s nekim tko vas naziva svim mogućim pogrdnim imenima pod suncem. Naziva vas lažljivcem, varalicom, otimačem, ucjenjivačem, napadačem, kradljivcem, silovateljem, pa čak i ubojicom. Kako ćete uzvratiti?

Branit ćete se. Odbacit ćete sve optužbe. Žalit ćete se da su sve optužbe potpuno i sasvim neutemeljene. No vaš tužitelj ostaje pri svojim optužbama za “zločine”. Nastavljate braniti svoju nevinost. I tako sve počinje nalikovati na dječju igru: “Jesi!” “Nisam!”

Početak ove situacije opisan je u posljednjoj biblijskoj knjizi – Otkrivenju. Ona nam otkriva da je nastao “rat na nebu” (Otkrivenje 12,7) Zanimljivo! Većina ljudi Nebo zamišlja kao mjesto savršenog mira i tišine. Pa kako može biti rata tamo gdje je savršenstvo? Što je pošlo po zlu? Oko čega se vodi rat i kako će završiti?

Što je uzrok sukoba? Lucifer i njegove odluke. Kao najuzvišenije stvoreno biće u Božjem svemiru (Lucifer znači “Svjetlonoša”), on je mogao birati što god je želio. Lucifer je želio moć, vlast i položaj. Konačno je doveo u pitanje i Božji karakter i pravednost božanske vladavine. Događaj nam je ukratko ispričan u Ezekielu i slikovito prikazan opisom tirskog kralja: “Tvoje se srce uzoholi, ti reče: ‘Ja sam Bog!’ … Ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše. … Bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina… Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odnemari zbog svojega blaga!” (Ezekiel 28,2.13-15.17)

Drugim riječima, Lucifer je odlučio biti veći i uspješniji od Boga! Izaija dodaje još neke pojedinosti koje pojašnjavaju sebične pobude ove pobune protiv Boga: “Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,12–14)

Bog lažno optužen

Sotonina je najveća želja bila da bude kao Bog, ali sredstvima koja Bog nikada ne bi upotrijebio! Kleveta je njegovo najveće oružje u pobuni protiv Boga. Čak se osmjelio zahtijevati da ga sam Bog obožava, kada je Bog kao Krist došao na ovaj svijet: “Ponovo ga [Isusa] odvede đavao na goru vrlo visoku te mu pokaza sva kraljevstva ovoga svijeta i njihovu raskoš, pa mu reče: ‘Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš.'” (Matej 4,8.9)

Đavao optužuje Boga za narav kakvu zapravo ima on sam – zlu, sebičnu, osvetoljubivu, okrutnu i grubu. On tvrdi kako se u Boga ne može imati povjerenja i vodi stalan duhovni rat lažima i prijevarama, ocrnjujući i pogrešno prikazujući istinu o Bogu. Đavao tvrdi kako sve najbolje zna, a Boga naziva lašcem.

Lucifer je skončao ne samo varajući druge, već zavaravajući i samoga sebe. Od samog početka Sotona (drugo ime za đavla) iznosi laži o Bogu.

A kako je Bog odgovorio na taj izazov? Zahtijevanjem poslušnosti? Osiguravanjem svojih prava uporabom božanske sile? Uklanjanjem izvora ove izopačenosti? Ubijanjem Lucifera? Ne.

Nakon što je dobio priliku da pokaže svoj karakter i djela, Lucifer je konačno bio zbačen s Neba. Isus se sjeća te slike: “Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba!” (Luka 10,18) Pa ipak Sotona, nazvan još i Tužitelj, nastavlja svoj napad na Boga i Njegovu istinu, a u to smo i mi uključeni. Zbog toga smo postali “prizorom svijetu, anđelima i ljudima” (1. Korinćanima 4,9), i dokaz Božjeg odgovora na ovu optužbu.

Zašto postoji zlo i patnja? Zato što se đavao odlučio suprotstaviti Bogu i lukavo vlada svojim područjem. A ljudi su mu povjerovali. Svatko od nas iskusio je gorke posljedice, ali ne zbog Božjeg osvetničkog neprijateljstva, već zato što donosimo pogrešne odluke.

Obnavljanje povjerenja zahtijeva vrijeme. Stalna bitka s lažima, prijevarom, pretvaranjem, ogovaranjem i pogrešnim tumačenjem zahtijeva puno vremena za opovrgavanje. Optužbe protiv svojeg karaktera Bog ne može odbaciti samo riječima: “Hej, ljudi, to nije istina!” Kako bi dokazao neistinitost optužbi, Bog mora svoju pravu narav pokazati s vremenom te tako svima otkriti da su Sotonine optužbe neistinite.

Dok Bog želi imati prijatelje koji Mu vjeruju, đavao zarobljava one koji se pokoravaju njegovim zahtjevima. “Bog traži prijatelje i očekuje ljubav, đavao traži robove i očekuje poslušnost”, napisao je Rabindranath Tagore.

Zamislite da ste kupili neki novi uređaj. Sve dijelove za sastavljanje stavili ste na pod. Onda uzimate upute koje kažu: “Stavite nazubljeni kotač (5) preko zupčanika (b) dok ne zahvati uski klin s provučenom niti (f2) i vodilica (vidi sl. 31) ne dostigne vitičastu spiralu.” Zbunjeno odmahujete glavom dok čitate ovu besmislenu uputu.

Preostaje vam samo da pozovete prijatelja stručnjaka. “O, da, to je jednostavno!” kaže on. Onda uzme dijelove i pred vašim očima brojne djeliće spaja dok sve ne dovrši. “Pogledaj kako ovo radi”, kaže on. To je prava pomoć, jer kad ste jedanput vidjeli, možete reći: “Pa, naravno!” Upravo to je razlog što smo još na ovom zlom svijetu – ne zbog toga što ga Bog ne može ili ne želi okončati, već zbog višeg cilja dokazivanja. Optužbe protiv Boga nikada ne bi dobile odgovor kad ne bi bilo ovakvog dokaza. Riječi nisu dovoljne; svi mi moramo vidjeti neizbježne posljedice.

Postavlja se pitanje: Kome možemo vjerovati? Tko govori istinu? Tko je u pravu? Između Krista i Sotone vodi se velika borba, a okolnosti u kojima se nalazimo nude nam dokaze na osnovi kojih moramo donijeti svoju odluku. Je li Bog hladnokrvni mučitelj i diktator kakvim Ga đavao prikazuje? Ili je istina na Božjoj strani, a ova sadašnja borba otkriva đavolje laži?

Ja vjerujem da Božje srce želi izliječiti ovaj svijet od zla i obrisati suze sa svakog oka, biti sa svojim narodom licem u lice kao njegov Bog (Otkrivenje 21 i 22). A stoga što je Bog i što želi da Ga svatko razumije i voli bez prisile, On čeka. On “vas strpljivo podnosi jer neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju” (2. Petrova 3,9). To je nešto zbog čega trebamo biti sretni! Zašto postoje patnja i zlo? Zato što se đavao odlučio suprotstaviti Bogu. Kako možemo reći da je Bog ravnodušan i da hotimično dopušta grijeh i patnje? Zlo često uzrokujemo mi sami, ili đavao, a onda za to okrivljujemo Boga!

Razmislite na trenutak. Koja je druga mogućnost? Može li se Bog miješati u svaku situaciju: zaustaviti prometnu nesreću, spriječiti potres ili deaktivirati terorističku bombu? U tom slučaju svijet nikada ne bi vidio zlo onakvim kakvo jest jer se đavolje posljedice nikada ne bi pokazale.

Tek kada u sukobu spadne maska sa stvarnog lica zla, tek kada se pokaže da je Bog – kao što sam kaže – suosjećajno Biće, tek kada shvatimo da je Bog sve vrijeme bio u pravu, tada će On ovu pobunu privesti kraju.

Zašto je došao Isus? Da bismo mi mogli spoznati i razumjeti istinu. Laži su nas učinile slijepima za Božji plan koji ne možemo jasno vidjeti. A mi, čini se, više volimo laži. Nije li istinita izreka da “laž već putuje svijetom dok istina još obuva cipele”? Bog nije mogao ostaviti svijet u ovom stanju zbunjenosti. On želi biti siguran da shvaćamo razliku i ne miješamo istinu i zabludu, kako bismo mogli donijeti izbor na temelju dobre obaviještenosti. Biblija nas poziva da hodimo u istini, da ostanemo u istini i kaže da će nas istina osloboditi (Ivan 8,32) U tom smislu vidjeti znači vjerovati – u otkrivenu istinu. Upravo stoga Bog kaže: “Kušajte i vidite kako dobar je Jahve.” (Psalam 34,8) Provjerite i otkrijte sami kako ova istina djeluje u stvarnosti. Isprobajte i ispitajte što Bog govori i što čini.

Jonathan Gallagher

__________________

“Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakog drveta u vrtu?” Nevino pitanje lukave zmije bilo je samo fasada iza koje se krila prepredena prijevara kojom se varalica uspješno služio od samog početka. Da li je Bog ikada zabranio Adamu i Evi da jedu plodove sa drveća u vrtu? Ne! U stvari, Bog im je rekao upravo suprotno – rekao im je da jedu sa svakog drveta u vrtu, osim sa jednog! Bog je ljubav, a ljubav se nikada ne nameće nikome, čak ni svojoj prvoj djeci. Upravo zato je Bog i postavio drvo usred vrta da bi Adam i Eva mogli otići do njega ukoliko odluče da odbace Stvoriteljevu ljubav i prihvate Luciferove laži.

Lucifer je potpuno zamračio pitanje slobodnog izbora i umjesto toga zaogrnuo Boga plaštem sebičnog uskraćivanja. Zar biste mogli voljeti Nekoga koji je toliko surov da nešto tako dobro stavi van vašeg domašaja? A ako Ga ne možete voljeti, kako biste Mu mogli vjerovati? Ako Mu ne možete vjerovati, onda je On netko koga se morate plašiti!

Poznajem mnoge koji su čitali Bibliju i brojali koliko puta je Bog kažnjavao ljude. S đavolskim osmijehom sotona je božanski testament ljubavi pretvorio u svjedočanstvo straha. Oni koji kažu da Biblija opisuje Boga kao Nekoga koga se moramo plašiti, zanemaruju, međutim, jedan presudni dokaz – kritičnu kockicu u mozaiku na kome je oblikovana Božja slika. To je tekst koji odbacuje laž i razotkriva prijevaru – Ivan 3,16. Čak i kada Ga ne želite primiti. Čak i kada Mu na kraju okrenete leđa, kada odete od Njega i kada izjavite da ne želite imati posla s Njim. Čak i tada, Bog nije netko koga se morate plašiti.

Ta zadivljujuća istina zasjala je u svoj svojoj slavi one izdajničke noći prije nego što je Isus umro. Ne znam da li vas je ikada izdao netko veoma blizak, netko koga ste voljeli? Ako jeste, onda ste zapamtili bol. Isus je stajao sam u noći i gledao u nejasno lice svog izdajnika. Ispruženih ruku, glumeći ljubav, Juda je spustio poljubac na obraz svoga Učitelja. Kako mu se Isus obratio? Isus je imao jednu, jednostavnu riječ za onoga koji Ga je izdao. Nazvao ga je prijateljem.

Nikada nemojte zaboraviti tu sliku o Bogu! Kada je Isus Judu nazvao prijateljem, tada smo konačno otkrili istinu: Bog nije netko koga se moramo plašiti – On je netko s kim se možemo sprijateljiti! Ne moramo se plašiti, već se možemo sprijateljiti! Razlika je kao između života i smrti. Zar nije vrijeme da i mi odbacimo laž i da prihvatimo Život?

Dwight Nelson

Sotona je uspio donijeti grijeh na ovaj svijet, što je za posljedicu imalo sveobuhvatnu promjenu. Međutim, Gospodin je odmah intervenirao pitanjem: “Gdje si?” Ovo pitanje ne treba gledati kao osudu, već kao poziv da se prvi ljudi vrate k Njemu, Onome koji ih je stvorio i koji ih ljubi. Bio je to poziv da se odvrate od onoga tko ih je prevario i vrate svojem Stvoritelju.

Zapazimo što se događa. Prvih nekoliko rečenica koje izlaze iz Gospodnjih usta u ovom palom svijetu jesu pitanja (vidi Postanak 3,9.11.13). Potom, nakon što je završio s pitanjima, Bog objavljuje sud protiv zmije. No što Bog čini dalje u 15. retku, što kaže usred objave osude zmiji?

U 15. retku nailazimo na prvu objavu Radosne vijesti. Onog trenutka kada Bog izriče sud zmiji, On odmah objavljuje i prvu poruku o milosti, otkupljenju i spasenju čovječanstva. I tek onda, nakon objave Radosne vijesti, započinje s izricanjem osude ženi i muškarcu. Unatoč njihovom padu, prvo što im Bog daje jesu milost i nada — milost kao kontekst u kojem će se odvijati sud. Stoga je čak i prije suda dano obećanje o milosti onima koji će prihvatiti Boga.

Za Sotonu je prekasno; njegova propast je sigurna. Ali čak i tu, usred osude izrečene muškarcu i ženi, Bog objavljuje svoju milost. Tako se na početku povijesti palog čovječanstva razvija odnos između grijeha, suda i Božje milosti. Iako Bog mora suditi i osuditi grijeh, obećanje o milosti je uvijek tu, uvijek prisutno, uvijek dostupno onima koji je traže.

Jo Ann Davidson

“Razmišljam nešto o vašoj zemlji”, rekao je Rus ozbiljno gledajući svoga prijatelja. “Je li to doista velika zemlja čuda o kojoj svi mi stalno slušamo, ili i vi imate svojih problema?” Amerikanac je odmahnu glavom, a zatim počeo objašnjavati.

“Da, mi imamo svoja prekrasna prirodna prostranstva i bogate gradove. Ali kao suprotnost tome, imamo i beskućnike koji lutaju ulicama, spavaju u kartonskim kutijama i noći provode pod mostovima. Imamo zemlju bogatih obitelji koje žive u uglednim predgrađima, ali i rastavljene obitelji i razočarane tinejdžere koji propadaju naočigled, čeznući za ljubavlju i toplinom.

Mi imamo poznate sportaše, glumce i političare, ali i narkomane, alkoholičare i bludnice. Amerika je zemlja velikih suprotnosti. Mi imamo svoj mir i slobodu, ali i svoje strahove i nesigurnost zbog zločina, zaraznih bolesti i ekonomske krize…”

Rus je podigao svoju ruku da zaustavi to nabrajanje i upitao: “To znači da se vaši problemi ne razlikuju od naših. Ali gdje vi, gospodine, vidite rješenje tih problema?”

Bez ikakvog oklijevanja Amerikanac je odgovorio: “Mnogi Amerikanci vjeruju da postoji samo jedno jedino rješenje – kralj!”

Rus je bio šokiran: “Kralj? U Americi?”

Amerikanac je spokojno odgovorio: “Da, kralj! Jedan posebni kralj koji bi trebao uskoro doći i riješiti sve što muči svijet. Ja mislim na kralja Isusa Krista!”

Kralj Isus! Ljudi i žene već dvije tisuće godina iščekuju njegovu vladavinu, držeći se obećanja da će se vratiti. Kršćani nikada nisu izgubili nadu da postoji rješenje za sve zločine, bolesti, smrt i teškoće u životu. Isusovo obećanje o povratku jedina je nada da će ljudi preživjeti, jedina sigurnost da o njihovoj sudbini neće odlučivati nepredvidive svjetske sile.

Ali Biblija opisuje da će prije samog Isusovog dolaska sotona pokušati zavesti svijet kroz lažni Kristov dolazak. Znajući to, Isus nam je otkrio točne pojedinosti svoga dolaska kako bismo prepoznali prijevaru, jer ako ne budemo znali kako prepoznati pravog Isusa, iskusni varalica će nas lako prevariti. Razmislimo za trenutak: zamislimo da smo uključili večernji dnevnik i čuli novinara kako govori da se Isus pojavio. Sve su se televizijske mreže sjatile u New York. Kamere prate plemenito biće kako liječi bolesne, čini čuda, izgovara poruke ljubavi, mira i kršćanskog jedinstva. Zatim prikazuju mase ljudi koji se guraju da ga vide i dodirnu. U svim mjestima u kojima se taj prijenos vidi – u Berlinu, Pekingu, Singapooreu, Cairu, Moskvi, Rio de Janeiru – ljudi reagiraju suzama i uzbuđenjem kakvo se još nije vidjelo u naše doba.

Što ćete vi učiniti? Kada to biće dođe u naš dio Europe, hoćete li istrčati da ga vidite? Hoćete li pasti na koljena i obožavati ga?

Bez jasnog poznavanja onoga što Biblija kaže o Kristovom povratku, bit ćemo podložni svakoj inteligentnoj prijevari koju zamisli božji neprijatelj. Isus je rekao: “Zato reknu li vam: ‘Eno ga u pustinji!’ –  nemojte izlaziti! ‘Eno ga u tajnim odajama!’ nemojte vjerovati!” Upozorenje našeg Gospodina je nedvojbeno – čovjek može učiti kao Krist, može liječiti kao Krist, može zvučati kao Krist, može čak prevariti i mnoge kršćane, ali taj je čovjek ipak samo lažni Krist. Zato je važno ne oslanjati se čak ni na vlastita osjetila. Biblija je jedini siguran vodič.

Kristov će povratak biti vidljiv svima. Mi nećemo morati uključivati televizore da bismo na dnevniku gledali taj događaj. Mi ćemo ga osobno vidjeti, jer Biblija kaže: “Evo dolazi u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko.” Zamislimo to. Umorne oči starih i iscrpljenih koji s Isusom očekuju vječnu mladost. Blistave oči djece. Inteligentne oči mladih. Suzne oči žalosnih. Čak i oči slijepih koji će tada progledati. Svi će ga ugledati!

Isus neće doći sam. Pratit će ga mnoštvo blistavih anđela koji će ispunjavati nebo neviđenim sjajem i pjesmom. Osim toga, Krist neće biti nekakav duh, već će se očitovati u tijelu, upravo kako je i otišao sa Zemlje. Kao dodatak tome, Biblija tvrdi da iako će doći isti kakav je bio prije dvije tisuće godina, Isus kralj neće stati nogom na tlo, već će na oblacima obići cijeli planet.

Zatim tu će biti i dramatičnih promjena u prirodi kao mnoštvo munja, udaranja gromova, neviđenih potresa. A sve će to nadjačavati neobično jak zvuk trube i Božji glas koji će pozivati u život mrtve vjerne ljude. Kako? Nismo li upravo spomenuli mrtvace? Da. Jedan od najupečatljivijih znakova po kojima će se raspoznavati pravi dolazak pravog Isusa Krista je masovno uskrsnuće mrtvih koje će se odvijati pred našim očima.

Vidimo li kako prijevare blijede kada se usporede s biblijskim prikazom Kristovog dolaska? Ako ga ne bude vidjelo svako ljudsko oko, ako ne bude došao u pratnji mnoštva anđela, ako ne bude uputio poziv na masovno uskrsnuće vjernih umrlih, onda to neće biti pravi Krist. To je tako jednostavno. Ostaje samo pitanje: Hoćemo li biti spremni za taj slavni događaj? O tome odlučujemo već danas. Danas još imamo priliku izabrati Isusa za svoga Spasitelja. Biblija kaže da će toga slavnoga dana biti mnogih koji će bježati pred njegovom pojavom, ali će biti i onih koji će govoriti: “Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio!” Hoćemo li i mi biti među njima? Kristov poziv glasi: “Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!” Ali ima i nešto što do sada vjerojatno niste znali – i vaše je ime na toj svečanoj pozivnici.

Mark Finley

Jedan događaj od prije nekoliko godina usmjerit će naše misli prema izvoru svakoga zla. Neki je čovjek preživio nesreću u kojoj je bio pogođen udaren strujom visokog napona. Nakon što se malo oporavio, uputio je zahtjev za odštetu svojoj osiguravajućoj tvrtki. Tvrtka je odbila platiti štetu, izgovarajući se da je do nesreće došlo pod utjecajem ‘više sile’, da je za nju odgovoran samo Bog. Sud se složio s tom izjavom. Čovjek je onda postupio kreativno. Podnio je tužbu protiv Boga i tvrtke, pozivajući na odgovornost sve kršćanske zajednice u gradu. Došlo je do pometnje, ali je tijekom sudske procedure jedan svećenik izjavio: “Mislim da je izraz ‘viša sila’ pogrešno protumačen. Nije Bog odgovoran za tu nesreću. Izraz ‘viša sila’ u ovom slučaju se odnosi na sotonu!”

Prema Bibliji, taj je svećenik apsolutno bio u pravu, a osiguravajuća tvrtka nije. U svijetu i svemiru postoje dvije međusobno suprotstavljene sile – jedna dobra i jedna zla. Kao začetnik ljubavi i reda, Bog ni na koji način nije odgovoran za bilo koje zlo na planetu Zemlji. On voli svoja stvorenja i njegov zakon ljubavi omogućuje sklad i sreću na svim stvorenim svjetovima. Ali zašto je dozvolio da čitav jedan planet bude u rukama zla? Biblija daje odgovor, objašnjavajući da je prvi ljudski par, kome je naš planet Bog dao na upravljanje, bio prevaren i odlučio je stati na stranu grijeha, a tako i na stranu začetnika svakog zla. Sotona je preuzeo naš novostvoreni svijet. Opijen svojim uspjehom, nakon što je prevario ljude, proglasio je sebe vladarom Zemlje. Tako je savršeno stvoreni svijet bio zatamnjen prokletstvom grijeha. Prekrasni biser sunčevog sustava, planet Zemlja, postao je uzavreli kotao pun bolesti, okrutnosti i smrti!

Možda nigdje drugdje nije sotonina strategija tako jasno otkrivena kao u Bibliji, u knjizi o Jobu. Priča počinje dramom na nebu. Božja su stvorenja došla pred Boga, a među njima se, nepozvan, pojavio i sotona. Došao je spreman da se ruga Bogu, hvaleći se svojom vlašću nad ljudima i ženama sa Zemlje. Čitamo: “Nato će Jahve: ‘Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!'” Ali sotona je na to tvrdio kako Job služi Bogu iz interesa. Rekao je nešto kao: “Dao si mu bogatstvo i čast. postao je najveći čovjek na istoku. Oduzmi mu to što ima i javno će te proklinjati!” Na to je Gospodin dozvolio sotoni da osiromaši Joba.

Udarci su počeli padati nemilice. Prvo su pljačkaši otjerali svu njegovu stoku i pobili pastire. Potom su neprijateljski ratnici odveli deve. Ali najbolnija vijest je glasila da je tornado opustošio dom najstarijeg Jobovog sina, pobivši odjedanput svu njegovu djecu. Premda obuzet bolom, Job je i dalje ostao nepokolebljivo vjeran Bogu. Poznate su njegove riječi: “Jahve dao, Jahve uzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!”

Ali sotonina okrutnost još nije izgubila zamah. Obrušio se na Joba bolešću, prekrivši ga od tabana do tjemena bolnim čirevima. Potom je željno čekao da čuje bujicu kletvi protiv Boga, iz usta čovjeka čiji se cijeli svijet tako neočekivano srušio. Ali Biblija je zabilježila: “Uza sve to, nije sagriješio Job, niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.”

Tko je to, prema Bibliji, toliko namučio Joba? Sotona. Tko mu je oduzeo stoku i pobio sluge? Sotona. Tko je doveo tornado i pobio desetoro Jobove djece? Sotona. Tijekom  svih stoljeća sotona je stalno radio na ljudskoj bijedi. Nije prezao ni od samoga Boga kada je došao k nama kao čovjek Isus Krist. Od djetinjstva ga je proganjao i bio mu za petama. Međutim, svoje opako lice je pokazao tek na Golgoti. Uložio je svaki napor da Božjeg Sina zbriše s lica zemlje. Učinio je da bude predan u ruke krvožednim vjerskim vođama, koji su ga zatim ubili. Bog je, naravno, na svoj mudar način, tu smrt pretvorio u pobjedu, jer sada Isus ima puno pravo pred zakonom da oprosti svakome grešniku koji se kaje.

Iako je okrutno lice grijeha razotkriveno, sotona i dalje radi obavijen tajanstvenošću. Mnogi ljudi i dalje ne žele otvoriti Biblijske stranice da bi našli odgovore na svoja pitanja, već odgovornost za sve što im se događa odmah pripisuju Bogu. Zašto se zlo događa dobrim ljudima? Žeđ za vlašću, sebičnost i okrutnost nagone sotonu da muči ljude i navodi ih na pobunu protiv Boga. Vjerovali ili ne, upravo zato mi patimo.

Jednoga će dana Gospodin ipak kazati: “Svršeno je!” Naš uzurpirani planet uskoro će biti oslobođen. Zauvijek će nestati grijeha i patnji. Sam će se Isus pojaviti pred nama, ali ne kao prezreni Galilejac, ne kao netko kome su se rugali, koga su pljuvali i koga su odbacili, već kao kralj nad kraljevima. I tada će doći konačno rješenje, naizgled beskrajne, ljudske patnje.

Mark Finley

Veliko Kristovo iskušenje tokom cijelog Njegovog zemaljskog života bilo je da izbjegne križ. To iskušenje je suština 4. glave Mateja. To iskušenje će i dalje ostati vidljivo u velikim kriznim momentima Kristovog života, sve do Getsemanije, u kojoj se On bori s odlukom da izvrši Božju volju.

Đavo pristupa Isusu najprije na točki Njegove najveće neposredne potrebe — na hrani. Ovdje vidimo jednu istinsku potrebu, koju Isus može zadovoljiti ako tako odluči. Iskušenje da od kamenja načini kruh je usmjereno na Onoga koji ne samo što ima moć to učiniti, nego je i svjestan da je ima.

Usprkos razlikama među njima, drugo i treće iskušenje treba promatrati u istom svjetlu kao prvo. Ako je prvo iskušenje došlo u trenutku Isusove najveće neposredne slabosti (glad), u drugom je na meti bila najistaknutija točka Njegove snage — Njegova bliskost s Biblijom i Božjim obećanjima. Pošto je Isusa odveo na vrh jeruzalemskog hrama, citirajući Bibliju sotona nagovara Isusa da svoju božansku prirodu dokaže skakanjem u zgusnuto mnoštvo dolje u podnožju. Hebreji su željeli da Mesija koji dođe bude spektakularan. Skok s nacionalnog hrama je bio iskušenje upravo zato što bi bilo popularnije i bezbolnije na taj način okupiti sljedbenike nego putem raspeća.

Treće iskušenje je upereno protiv samog razloga i svrhe Isusovog dolaska na Zemlju. On može postati vladar svijeta ako samo padne i pokloni se sotoni. Međutim, Isus se neće ni na koji način igrati sa đavolom ili njegovim metodama. Iz ovog svog iskustva izaći će s potpuno definiranim planom i namjerom. Ići će Božjim putem Sluge koji pati i strada, putem koji će ga na kraju dovesti i do mrskog križa. Ukupno promatrano, to je jedini pravi, legitimni put ka cilju Kralja-osvajača (vidi Otkrivenje 19).

Iskušenja su završena. Isus se opredijelio za Božji put, umjesto za stazu udobnosti i manjeg otpora. Odlučio se za put križa — križa koji će biti kulminacija Evanđelja.

George R. Knight

“Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: ‘Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.’” (Izaija 14,12-14)

Kad su njujorške tornjeve blizance razorili zrakoplovi koji su bili uporabljeni kao bombe, poginulo je oko tri tisuće ljudi. Kad su bombe eksplodirale u vlaku u Madridu, bilo je mnogo poginulih. Kad su u londonskoj podzemnoj željeznici eksplodirale bombe i mnogi ljudi izgubili život, tko je na kraju za sve bio odgovoran? Da, svakako su donekle odgovorni bombaši samoubojice i njihova mreža Al-Qaeda. No vratimo se u prošlost.

Kad je Bog stvorio zemlju, u Postanku čitamo: “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Postanak 1,31) Ubrzo nakon toga čitamo kako je zmija kušala Evu i kako je u Edenskom vrtu sve završilo loše. Iza zmije se krio Sotona, arkanđeo koji je posijao sumnju u Božju ljubav. Pojava grijeha u savršenom svemiru bila je potpuno nelogična i neshvatljiva. Ali Bog nije stvorio robote, već bića koja su mogla voljeti ako su tako odlučila, razmišljati i postupati po Njegovoj volji ako su to željela. Dokle god je njihova pobuda bila ljubav prema Bogu, željeli su živjeti sukladno Njegovim planovima i ciljevima. Ali onda je Lucifer počeo izražavati sumnju u Božje namjere i planove. Tako je došlo do velikog sukoba.

Bog je planirao i stvorio svemir u kojem će vladati ljubav. Tu je ljubav pokazao i prema Luciferu i ostalom svemiru. Nije želio odmah uništiti Sotonu jer bi Mu u tom slučaju svemir služio iz straha. Ivan je u Otkrivenju 12,7-9 napisao: “Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara Zmija koja se zove đavao — sotona, zavodnik cijeloga svijeta — bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli.”

Adam i Eva podlegli su Sotoninim kušnjama kad je on opet izrazio sumnju u božansku mudrost i silu. Bombaši samoubojice i njihovi nalogodavci slijedili su Sotonine lukave zamisli. “Okrivimo Boga za nasilje, patnju i smrt”, kaže Sotona. Veliki sukob između Krista i Sotone nastavlja se, ali hvala Bogu i Njegovu Sinu Isusu Kristu, on će uskoro završiti. Ovaj veliki sukob mnogi ljudi ne razumiju. Oni niječu postojanje Sotone. Drugi vjeruju da će zemlja postupno postati bolja i da će na njoj na kraju zavladati utopija jer će ljudi naučiti živjeti u miru i više neće međusobno ratovati. Veliki sukob pokazuje da zemlja i ljudi postaju sve gori; da ima sve više ratova, bolesti i epidemija. Ali Bog će se u svoje vrijeme umiješati i spasiti one koji Ga ljube. Njegovom krvlju otkupljena djeca radovat će se što će zavladati ljubav, a ne mržnja.

David i Gaya Currie