Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha
Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja
Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo
Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno.

I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Od svojeg sam oca naučio mnoge stvari. Sjećam se da je volio uzgajati voće i povrće, a poslije i cvijeće. Svatko tko je posjetio naše imanje, otišao je kući s punom vrećicom plodova. Mnogo puta su gosti objedovali u našem domu.

Moj otac imao je dobru narav i bio je vrlo ugodan sugovornik. Zabavljao je ljude svojim šalama. Znao sam mu slati šale koje bih našao na internetu. Poslije sam čuo da ih je pričao ljudima s kojima se susretao.

Uživao je u životu unatoč teškoćama na koje je nailazio. Bolovi u leđima stvarali su mu velike zdravstvene probleme, pa je neko vrijeme morao nositi ortopedsko pomagalo nakon dekompresijske terapije u bolnici. Unatoč tomu, uvijek je svima oko sebe uljepšavao život.

Kada je umro, osjetio sam veliku prazninu. I, poput većine ljudi u takvim trenucima, odlučio sam istražiti neka pitanja o životu, smrti i onome što dolazi poslije.

Smrt kao san
Jedna od stvari koje sam naslijedio od oca bila je ljubav prema Svetome pismu. Biblijske istine postale su mi nakon njegove smrti još bliže dok sam o njima duboko promišljao, očajnički pokušavajući naći odgovore na pitanja o životu.

Tada sam otkrio koliko duboko značenje imaju Isusove riječi. Nekoliko dana nakon što je primio vijest o teškoj bolesti svojeg prijatelja Lazara, Isus je rekao: „Naš prijatelj Lazar spava, ali ja idem da ga probudim.“ (Ivan 11,11)
Pomislivši da je Lazar samo zaspao, učenici su rekli: „Ako spava, Gospodine, bit će zdrav.“ (redak 12)

Međutim, Biblija nam kaže da je „Isus govorio o njegovoj smrti, a oni su mislili da govori o običnom spavanju. Tada im istom reče otvoreno: ‘Lazar je umro.’“ (redci 13.14)

Na taj je način Isus savršeno jasno rekao da je smrt poput sna – nema više boli ni problema, već samo stanje bez svijesti.

Biblija ide i dalje govoreći vrlo izravnim jezikom da „živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti.“ (Propovjednik 9,5.6)

Evo i redaka iz Knjige o Jobu: „Jer kad umre čovjek, zar uskrsnut može? Čekao bih te sve dane vojske svoje, dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. … Djecu mu poštuju, o tim ništa ne zna; ako su prezrena, o tom ne razmišlja.“ (Job 14,14.21)

Čovjek po Božjem srcu, David, kaže isto. Rekao je: „Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u podzemlje.“ (Psalam 115,17) Mrtvi ne hvale Boga, a i ne mogu Ga hvaliti jer spavaju.

Nije još na Nebu
Mnogi razmišljaju s mnogo emocija kako ih njihovi umrli promatraju s Neba. Takvima će se činiti čudnim što ja nalazim utjehu u tome da moj otac nakon smrti nema pojma što se događa ovdje na Zemlji.

Ne bi li to bilo strašno kada bi mrtvi znali da njihovi dragi koje su ostavili iza sebe, boluju od neizlječivog raka ili su nastradali u nekoj strašnoj nesreći? Nebo ne može biti raj ako oni koji na njemu žive znaju sve o nesrećama, bolestima i smrti koje se događaju u ovom našem svijetu.
Zato sam sretan što je smrt u Bibliji jasno prikazana kao potpuni odmor, dubok san, bez svijesti o događajima na ovom svijetu.

U Svetome pismu ima mnogo ulomaka koji mi donose utjehu, sigurnost i nadu. Isus je rekao: „Ja sam uskrsnuće i život. … Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.“ (Ivan 11,25)

I Pavao se služi sličnom logikom koja donosi utjehu: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti.“ (1. Korinćanima 15,22) Ove riječi obećavaju da dolazi vrijeme obnove, vrijeme novog života. Pavao kaže da će o Kristovom drugom dolasku „u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube … zatrubiti truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti“ (redak 52). Stoga se tješim spoznajom da moj otac spava i čeka to veliko jutro uskrsnuća. To je obećanje uklesano u kamenu. Ne postoji možda ni vjerojatno. Biblija jasno kaže: „Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu.“ (1. Solunjanima 4,16)

To je velika sigurnost i bogato obećanje života svima koji prihvate Isusa Krista kao svojega Gospodina.

Taj veliki dan
U Bibliji možemo pronaći nadu koju su izrekli kralj David, apostol Pavao i Isus. To nam je utjeha kada smrt uzme nekoga od naših voljenih.

Svima nam je obećana svijetla budućnost s Isusom. Evo velikog viđenja koje je apostol Ivan primio o Kristovom povratku: „Tada čuh jak glas gdje dolazi od prijestolja kako viče: ‘Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on, sam Bog, bit će s njima. On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti, neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.’“ (Otkrivenje 21,3.4)

S nestrpljenjem očekujem taj veliki dan kad ću vidjeti svojeg oca. No nadasve želim vidjeti Isusa. Želim Mu zahvaliti što mi je sve ovo omogućio, što mi je dao nadu, sigurnost i mir, što mi je dao spoznaju da moj otac sada mirno spava, a ono što će njegove oči najprije ugledati, bit će Isus koji ponovno dolazi.

Harlod Harker

Uostalom, osobi kojoj su aplaudirali pripisuje se stvaranje „radničkog raja“, čovjeku koji je pri rođenju dobio ime Josif Džugašvili, a u povijesti je postao poznatiji pod imenom „čelični čovjek“.

Prije ovog događaja 1938. godine, Josif je veći dio svog života proveo nastojeći stvoriti savršenu državu, egalitarističko društvo u kojemu je svatko doprinosio prema svojim sposobnostima i primao prema svojim potrebama. No, ljudi kao ljudi, nisu se svi složili s tom zamisli. Ako takvo društvo treba biti stvarnost, tada se sebičnost mora ostaviti po strani. Ako je ljudi ne ostave po strani svojevoljno, tada ih, kako je Josif zaključio, država mora na to prisiliti, čak i ako ih to učini nesretnima. I tako je Josif postao poznat kao Staljin, „čelični čovjek“, upravo stoga što je bio vrlo temeljit u postupanju s onima koji su se, kako je smatrao, protivili njegovom stvaranju savršene države.

Primjerice, državna služba zvana NKVD toga je dana promatrala one koji su pljeskali da bi vidjeli tko se tajno protivio Josifu i njegovu savršenom društvu. Prvi koji bi prestali aplaudirati i sjeli, bili su prepoznati kao neovisni mislioci, i time opasnost za državu. Mnogi su otišli u zatvor, a neki su i ubijeni. Sve u ime savršenog društva koje će ukinuti bol i patnju.

Moglo bi se činiti čudnim što mi upravo ovo dolazi na um kad god čujem pitanje „Zašto dobri Bog dopušta bol i patnju?“ Konačno, zašto dobri Bog ne bi svakome želio život učiniti što je moguće više ugodnijim i udobnijim? Nažalost, povijest pokazuje da svaki put kada pokušamo ukloniti bol i patnje na način da ih spriječimo, takva nastojanja, bez iznimke, završavaju tiranijom.

Stvaranje utopije?
Relativno je lako zamisliti utopijsko društvo u kojem nema predrasuda i sebičnosti, gdje svi rade zajedno da uklone bolest. No napori da se stvori takvo društvo uvijek bivaju zaustavljeni ljudskom naravi.

Nije u pitanju samo to što su ljudska bića sebična – iako zasigurno jesmo, i nije u pitanju to što umiremo – iako umiremo. Gotovo sav bol i patnja nastaju zbog ove dvije stvarnosti: zbog toga što smo sebični i zbog toga što umiremo.

No, čak i kada bismo mogli ukloniti bolest i smrt, to ne bi uklonilo bol i patnju. Mi doživljavamo emocionalnu bol i patnju čak i kada smo savršeno tjelesno zdravi. Ljudi koje volimo ne uzvraćaju nam ljubav, ljudi kojima vjerujemo izdaju naše povjerenje, mi propuštamo prilike i doživljavamo razočaranje. Kada se ovakve stvari dogode, doživljavamo bol i patimo.

Koliko god pokušaj bio plemenit, naši napori da smanjimo bol i patnju djelovanjem vlasti, često samo mijenjaju primatelje nepravde, umjesto da je smanje. Kao što pokazuju podaci o komunizmu, dobronamjerni pokušaji stvaranja utopijskog društva metodama prisile nužno završavaju tiranijom.

Naravno, postojanje boli i patnje mnogi koriste kao dokaz da nema Boga. Oni vjeruju da bezumna sila prirode, koja je najveličanstvenije predstavljena u djelovanju evolucije, omogućuje stvarne pokretače ljudske naravi i ljudskog društva. Evolucija ne samo da tolerira bol i patnju, već ih i zahtijeva.

Evolucija i smrt
U određenom smislu, smrt je bog evolucije. Kako mogu takvo što reći?

Prema teoriji evolucije, prirodna selekcija osigurava mehanizam koji potiče trajno poboljšanje vrsta. No prirodna selekcija je jednostavno još jedno ime za smrt. Za evolucioniste, život je kaotičan, nediscipliniran i neprekidno mutira i mijenja se. Većina tih mutacija i promjena ne bi značila napredak; u evolucijskim terminima to su „slijepe ulice“, promjene koje ne vode nikamo. No kako znamo da ne vode nikamo? Koji kozmički izvršitelj uklanja ove slijepe ulice i time usmjerava životne energije u drugom smjeru? Zašto baš smrt? Neprilagodljivi organizmi umiru.

U evoluciji, smrt odrađuje teške poslove. Kad mutacija učini organizam manje sposobnim, smrt ga eliminira. Kada nova vrsta, sposobnija vrsta, popuni evolucijsku nišu, smrt eliminira staru. Ne zaboravimo da su, prema evoluciji, dinosauri, divovski gmazovi, vladali Zemljom milijunima godina, višestruko dulje od postojanja ljudske rase.

Na našu sreću, znanstvenici vjeruju da je divovski meteor pogodio Zemlju, ubivši dinosaure. Smrt je raščistila put za razvoj naših tzv. predaka, relativno sićušnih sisavaca.

I što ćemo sada s time? Svi umjetni pokušaji eliminacije boli i patnje razbijaju se na stijenama ljudske sebičnosti i smrtnosti. Sebičnost nas tjera da ozlijedimo druge, a smrtnost znači da ćemo umrijeti i ožalostiti druge. Evolucija ne samo da ne izvršava obećanje da će okončati bol i patnju, već joj je smrt zapravo potrebna kako bi mogla djelovati. Ono s čime se moramo boriti jest činjenica da bol i patnje postoje.

Kako je počela patnja
Biblija nam kaže da bol i patnja postoje zbog odluka koje su donijela slobodna moralna bića, anđeoska i ljudska. Otkrivenje nam kaže da je sve to počelo kao rat na nebu (Otkrivenje 12,7). Prije toga nije bilo boli ni patnje, no jednom kada su nastale, pojavio se problem kako postupiti.

Bog je uvidio da bi jednostavno uništenje Sotone i pobunjenih anđela imalo za posljedicu neki oblik tiranije. Svako razumno biće slušalo bi Boga iz straha. Poput strahom potaknutog pljeska Josifu Staljinu, stanovnici neba bi Boga slavili izvana, a iznutra bi još uvijek osjećali sumnju i strah – vrlo bolne emocije.

Umjesto uklanjanja pobune i boli koju je donijela, uništenje pobunjenika na kraju bi proširilo bol na svako stvorenje na Zemlji i učinilo je trajnom.

Još jednu činjenicu ne smijemo izgubiti iz vida, a to je da je sam Bog iskusio bol od trenutka kada je pobuna počela. Osjećao je bol gledajući stvorenja koja je načinio radosnima kako se okreću protiv Njega i posvuda siju sumnju i nesreću. No, da je pobunjenike uništio, žalio bi zbog njihova gubitka, i istodobno izgubio povjerenje ostalih stvorenja.

Lucifer je taj koji je donio bol i patnju, i čim je to učinio, Bog ih je doživio, jer, kao što Pavao kaže: „Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo“ (Djela 17,28). Bog proživljava bol i patnju svakoga od svojih stvorenja.

Bog je iskusio patnju

To znači da Bog o boli i patnji zna više no što bilo koje ljudsko biće može ikada znati. Doživio ih je prije prvog ljudskog bića i doživljava svu bol i patnju kao i mi. Samo Bog može otkloniti dvostruki uzrok boli i patnje: ljudsku sebičnost i ljudsku smrtnost. Budući da smo toliko upoznati s Biblijom, ponekad izgubimo iz vida nevjerojatnu smjelost Božjeg lijeka za probleme ljudske sebičnosti i ljudske smrtnosti.

Bog uviđa veličinu problema, jer nam psalmist kaže: „Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.“ (Psalam 14,2-3). Sebičnost je zarazila svako ljudsko srce, a smrt čeka svakoga. Jedino rješenje – jedino moguće rješenje – jest da Bog na sebe preuzme ljudsku sebičnost i smrt. Kako bi se pobrinuo za smrt i sebičnost, Bog ih se morao latiti na njihovu izvoru – morao je postati čovjekom.

Upravo je to i učinio. Proroci i vidioci, pjesnici i propovjednici razmatraju Utjelovljenje već 2.000 godina – 20 stoljeća – i još ne možemo potpuno razumjeti tko je Krist i što je učinio. No, Bog je, postajući čovjekom u Kristu, došao i podijelio s nama bol i patnje, ponio je svu našu krivnju – i konačno svojom smrću – uzeo ljudsku sebičnost i ljudsku smrtnost na beskonačnog sebe, i zauvijek ih pobijedio.

On tu pobjedu želi podijeliti s nama. Jedino mjesto u svemiru gdje možemo naći utočište od boli i patnje je u Kristu. Kada se On vrati na ovaj svijet, učinit će kraj patnjama i smrti. No mi već sada možemo naći utjehu. Kao što je rekao žalosnoj Mariji i Marti na Lazarovu grobu: „Ne morate čekati kraj. Ja sam, sada, uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. A svatko tko živi vjerujući u mene neće uopće zauvijek umrijeti“ (Ivan 11,25)

Staljinov komunizam, i ostali umjetni pokušaji postajanja Bogom i uklanjanja mogućnosti patnje, uvijek nam iznova pokazuju kako sva nastojanja na prevenciji patnje imaju za posljedicu tiraniju i još više patnje. Istinski dobar Bog stoga je morao dopustiti slobodu. Kada su njegova stvorenja zlouporabila tu slobodu i tako uzrokovala patnju i smrt, taj nadasve dobar Bog preuzeo je tu patnju i smrt na sebe, i čineći tako osigurao put svakom ljudskom stvorenju da izbjegne bol, patnju i smrt. No On nas neće prisiljavati da izaberemo Njegov izlaz. Ljepota Božjeg rješenja problema patnje nalazi se u tome da smo slobodni prihvatiti ga ili odbaciti.

Izbor je naš.

Dean Edgar

John je svojoj teti odgovorio otprilike ovako: “Kad su mi umrli roditelji obećala si da ćeš mi biti ljubazna majka. Tvoj je sluga došao po mene i uslijedio je dug put prema tvojoj kući. Bila je kasna noć. Uplašen, pitao sam slugu: ‘Mislite li da će teta otići na spavanje prije no što stignemo?’ Sluga se nasmiješio i rekao: ‘Ne Stvoreni za vječnost Patty Froese Ntihemuka brini, ona će te čekati. Na prozoru će biti svijeća. Vidjet ćeš!’

I doista, kad smo kasno te noći stigli, svijeća je svijetlila u prozoru. Uvela si me unutra i poslužila večerom. Odvela si me gore u moju vlastitu sobu i sjedila pokraj mene sve dok nisam zaspao. Jednako tako možeš vjerovati da će Bog za tebe učiniti ono što si ti učinila za mene. Neka Bog bude s tobom sada kad odlaziš na počinak, i znaj da te čeka topla dobrodošlica.”

Strah od smrti
Smrt zastrašuje i najhrabrije među nama. Sama pomisao na umiranje može biti užasavajuća, no pomisao da nam smrt može oduzeti one koje najviše volimo, još je strašnija. Podložnost smrti je činjenica s kojom moramo živjeti, ali znamo da nismo sami pri susretu s usamljenošću i prazninom koju smrt ostavlja.

“Jahve dao, Jahve oduzeo ” (Job 1, 21). Ne izgovaraju li to ljudi često? Oduvijek sam mrzio taj redak jer Boga prikazuje kao udaljenog i nemarnog, kao da smrt u Njegovim očima ne predstavlja ništa. Ali, to nije istina. Smrt slama naša srca, a često ne shvaćamo kako smrt slama i Božje srce.

Kad je Gospodin stvorio Adama i Evu zahtijevao je da ne jedu samo s jednog drveta u Vrtu. Ako s njega budu jeli umrijet će. Bog nije želio njihovu smrt. Ta, On ih je stvorio za vječni život, za vječno uživanje u svem stvorenom. I mi smo stvoreni da bismo zauvijek živjeli. Biblija kaže kako je Bog u naša srca stavio vječnost (Propovjednik 3, 11). Zato nam je smrt strašan šok, bez obzira kada se dogodila. Osjećamo da smrt nije u redu jer nije dijelom prvotnog plana.

Dok je Isus živio na zemlji imao je jako dobrog prijatelja, Lazara, koji se razbolio i umro. Lazarove su sestre poslale po Isusa za pomoć, ali kada je On stigao, Lazar je već bio mrtav. Biblija nam kaže da “Isus proplaka” (Ivan 11, 35). Isus je plakao. Žalovao je s obitelji svog dragog prijatelja i oplakivao gubitak drage osobe. Smrt je bolna za one koji ostaju. Nekako se moramo pribrati i kroz sve to proći. I Isus je iskusio bol iako je znao da će Lazara podići iz mrtvih. Smrt boli, ali ne samo nas već i Boga.

Božje žalovanje
Bog s nama žaluje nad gubitkom naših najdražih. Nije On anđeo smrti što nam odnosi naše voljene. On je Otac pun ljubavi kojemu će umrli nedostajati više no nama. Kad plačemo i On plače. Kad se osjećamo užasno osamljenima i On se tako osjeća. U žalosti nismo sami. Kada umrete, nedostajat ćete Bogu. Nedostajat će mu razgovori s vama. Nedostajat će mu prigode da vam tijekom dana daruje male darove, poput zelenog vala kako bi na vrijeme stigli na posao ili blagog povjetarca kad vam je zbog žurbe bilo vruće. Nedostajat će mu prigode kada je na vašem životnom putu tako postavljao stvari kako bi pomogao da s Njim produbite odnose ili naučite više o svijetu oko sebe. Nedostajat će mu prigoda da vas čuva dok spavate. Dragocjeniji ste Bogu no što je dijete dragocjeno majci, a zamislite samo koliko ona bdije nad svojim djetešcem! Kad umrete, jako ćete nedostajati Bogu, toliko da vas u Njegovu srcu nitko nikada neće moći zamijeniti.

Umirati nije lako, ali Bog neće dopustiti da kroz sve to prolazimo sami. Neće nas napustiti. Držat će nas čvrsto do našeg posljednjeg daha. Ovit će nas svojom ljubavlju i dati nam najveći zagrljaj koji postoji, za rastanak, do trenutka ponovnog susreta. A kad naposljetku umremo, On će spomen na nas čuvati u svom srcu, jer, tu nije kraj!

Dolazi dan uskrsnuća!
Bog ima plan koji se ostvario kad je Isus došao i umro za nas. Dok smo na ovoj zemlji i mi možemo umrijeti, ali Isus će se vratiti i ponovno nas podići u život tako da zauvijek možemo biti s Njim. Biblija kaže: ” …jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom” (Prva Solunjanima 4, 16. 17).

Ovaj je biblijski prizor zapravo vrlo bučan. Naravno, pa to je slavlje! Kada dođe pravo vrijeme, Bog ni trenutka više neće čekati na sastanak. Prvo će uskrsnuti mrtve. Ja mislim da je to stoga što je nestrpljiv da ih ponovno vidi. Čekao je dugo, vrlo dugo, da ponovno ugleda svoje drage prijatelje, pa više ni trena neće oklijevati!

Zamislite samo kako ćete biti presretni kad ugledate ljude koji su prerano umrli, one za kojima ste tako dugo i duboko tugovali, ponovno žive i nasmiješene. Pomnožite tu radost s milijun i onda ćete tek nejasno razumjeti koliko će Bog toga dana biti sretan.

Smrt može biti dijelom života samo zbog grijeha na svijetu, ali Bog vas nije stvorio za smrt. Slušajte samo taj tihi glas u svojoj nutrini koji vam govori kako tu nešto nije u redu, kako je bolno i nestvarno kada morate reći Zbogom. To je Božji glas koji vas podsjeća da ste stvoreni za vječnost.

Puno smo toga prošli. Previše smo bola podnijeli. Rekli smo Zbogom voljenima prije no što smo za to bili pripremni. Prolili smo previše suza. Ali to nije kraj. Bog još nije ispunio svoj plan. On nas je stvorio za vječnost, pa ako se budemo čvrsto držali prijateljstva s Njim, onda ćemo je imati. Imat ćemo pred sobom cijelu vječnost kada ćemo jedni drugima iskazivati ljubav, biti blizu i nadoknaditi propuštene trenutke.

A tome se danu Bog raduje više od nas!

Patty Froese Ntihemuka

Prije nego što Knjigu proglasite nepouzdanom, uzmite vremena i proučite nejasne dijelove. U većini slučajeva vidjet ćete da uopće nema problema. Kad upadnete u poteškoće ovakve vrste, trebate imati na umu najvažnije načelo biblijskog proučavanja: “usporedi tekst s tekstom”. To znači usporediti teško razumljivo mjesto s drugima koji se bave istom temom. Kad ovako postupite, opća i sveobuhvatna biblijska učenja postaju jasna, a sumnje i pitanja se gube.

To je nešto nalik na spajanje dijelova mozaika, ili na igračku puzzle, slagalicu: što se više dijelova spoji u cjelinu, to je lakši ostatak posla.

Ako postupate ovako, oduševit će vas uočljivi sklad u Svetom pismu. Problematični dijelovi nestajat će jedan za drugim i iznova ćete se diviti jedinstvu i dosljednosti Biblije.

Razmotrimo nekoliko primjera.

Ne zadržavaj me
U Evanđelju po Ivanu 20,17 čitamo da je Isus rekao Mariji: “Nemoj me dulje držati, jer još nisam uzišao k Ocu…” U Evanđelju po Mateju, u 28,9 za žene koje su posjetile grob piše: “… obujmiše mu noge i pokloniše mu se”. Na prvi pogled čini se da su izvještaji u potpunoj suprotnosti. Ali suprotnosti zapravo nema. Zahvaljujući boljem poznavanju grčkog jezika do kojeg je došlo u novije vrijeme, otkriveno je da riječ koja je prevedena s “držati” ima u sebi i značenje “zadržavati”. Prema tome, ono što je Isus zapravo rekao Mariji glasi: “Nemoj me držati,” ili “Nemoj me zadržavati”.

Isus je trebao obaviti važan posao i nije želio da Ga netko zadržava, no postojala je mogućnost da Ga dvije žene u svojem oduševljenju obožavaju, zagrle Mu noge i tako Ga zadržavaju. Tako se ova dva teksta jednostavno uklapaju u događaj i nema nikakve proturječnosti.

Duhovi u zatvoru
U Prvoj Petrovoj poslanici nailazimo na sljedeće neobične tvrdnje: “Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu; on koji je bio ubijen u tijelu, ali oživje duhom. U duhu je otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe, kad se gradila lađa u koju se skloni mali broj – svega osam duša – i bi spašen vodom.” (1. Petrova 3,18-20)

Prirodno je da se svatko zapita tko su duhovi u tamnici. Kako im je Krist mogao propovijedati i kada? Da nije možda riječ o kakvoj pogreški? Nije. Ako ovaj dio teksta usporedite s izvještajem o Potopu koji je zapisan u Postanku 6, sve postaje jasno. Tekst se odnosi na Svetog Duha i tim je Duhom Krist propovijedao “duhovima koji su se nalazili u tamnici” koji su opisani u dvadesetom retku kao osobe “koje su nekoć bile nepokorne”. To “nekoć” prepoznaje se kao “kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe”.

Prema tome, vrijeme je bilo u Noino doba, mjesto je bio pretpotopni svijet, sredstvo kojim se Krist trudio oko čovjeka bio je Sveti Duh i ta je činjenica jasno naglašena u Postanku 6,3. Noina služba, ispunjena i pokrenuta Duhom, trajala je 120 godina i to je bilo vrijeme kad je Bog nastojao osloboditi ljude iz tamnice grijeha i spasiti ih u lađi. Većina njih je odbila, samo je “osam duša… spašeno vodom”.

Bogataš i Lazar
Ovu ćete usporedbu pronaći u Evanđelju po Luki 16,19-31. Počinje ovako: “Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan a iz dana se u dan sjajno gostio. Neki siromah imenom Lazar ležao sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo s bogataševa stola. … Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš i bijaše pokopan. Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrama i Lazara u njegovu krilu…”

Zatim slijedi razgovor između bogataša i Abrahama u kojem bogataš prvo zahtijeva od Abrahama da pošalje Lazara i olakša mu muke, a zatim da Abraham šalje Lazara bogataševoj petorici braće da ih pozove na pokajanje. Veliko je pitanje radi li se ovdje o stvarnom događaju ili o priči. Ako je to zapis stvarnog događaja, onda se suočavamo sa strašnom činjenicom da su Nebo i pakao vrlo blizu jedno drugome tako da spašeni u punoj slavi imaju stalno pred očima strahovite muke kojima su zli izloženi. To se nikako ne slaže s cjelokupnim učenjem Svetoga pisma o zagrobnom životu jer u Propovjedniku 9,5 čitamo: “… a mrtvi ne znaju ništa…”

U Psalmu 146,3-4 piše: “Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja. Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove.”

Zatim nas se jasno uvjerava u Novome zavjetu da će pravednici biti podignuti iz smrti prigodom drugog Kristovog dolaska da s Njim provedu vječnost u slavnome novome svijetu u kojem “neće biti više ništa prokleto”. (Vidi Otkrivenje 22,1-5; 1. Korinćanima 15,51-57; 1. Solunjanima 4,16.17)

Prihvatiti priču o bogatašu i Lazaru kao stvaran događaj znači proglasiti besmislenim cjelokupni biblijski nauk o čovjekovom stanju nakon smrti i budućem životu. Zbog toga to ne može biti stvaran događaj. Ne ostaje nam drugo nego zaključiti da je riječ o priči ili ilustraciji koju je Isus ispričao želeći svojim slušateljima pružiti vrlo važnu pouku o ludosti pohlepe.

Vrijedi zapaziti da postoji bliska veza između usporedbe o bogatašu i Lazaru i one o nepravednom upravitelju, koja je zabilježena u prvih trinaest redaka istog poglavlja.

U četrnaestom retku čitamo da su “lakomi farizeji” ismijali Krista pošto su čuli usporedbu o upravitelju, i Kristov zaključak u vezi s tim: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” Tako je Krist ispričao još jednu priču da bi pouka bila jasnija. Prema usporedbi, dok su nepravedni upravitelj i bogataš bili slični u svojoj sebičnosti, bogataš se od upravitelja razlikovao po tome što je zanemario pripremiti se za budućnost.

Krist je nastojao istaknuti i nerazumnost bogataševe lakomosti i istinu da čovjek za života određuje svoju vječnu sudbinu. Treća, isto tako vrlo važna pouka, nalazi se u tome da bogataša nije spasila činjenica što je bio Abrahamov potomak. U Božjoj riječi, u spisima koje su Židovi nazivali “Mojsije i Proroci”, možemo pronaći put u život i izbjeći vječnu propast.

U vijeke vjekova
U Otkrivenju 14,11 nailazimo na jedan od najproblematičnijih tekstova u Novome zavjetu: “I dim se njihovih muka diže u vijeke vjekova; i nemaju mira ni dan ni noć koji se klanjaju Zvijeri i njezinu kipu te koji prime žig njezina imena!” Znači li to da će Bog zle mučiti kroz cijelu vječnost? Ako je tako, kako to možemo pomiriti s onom slavnom izjavom iz 1. Ivanove 4,8 da je “Bog ljubav”, ili s najljepšim biblijskim retkom iz Ivana 3,16: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”?

Očito je da se te dvije tvrdnje ne mogu pomiriti. I kao što nijedan otac ne bi vječno mogao mučiti svoje dijete, tako ne može ni Bog, jer: “Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.” (Psalam 103,13) Mora postojati neki način da se ovi tekstovi usklade. I postoji, i to bez ikakvog mijenjanja Pisma.

Tako se događa da nas izvorne riječi, prevedene s “vječan”, “vječit” i “zauvijek”, navode na pomisao kako je riječ o “doživotnom” i da duljina vremena ovisi o kontekstu.

U Judinoj poslanici, primjerice, u sedmom retku čitamo kako Sodoma i Gomora “… ispaštajući kaznu – vječni oganj – stoje za primjer…” Pa ipak, svatko zna da ovi gradovi danas ne gore. U 2. Petrovoj 2,6 Biblija kaže da je Bog pretvorio Sodomu i Gomoru u prah i pepeo. Tako je “vječni oganj” gorio samo dok je imalo što gorjeti.

U Otkrivenju 14,6 čitamo o “neprolaznoj radosnoj vijesti”, ili “vječnom evanđelju”, a očito je da se Evanđelje neće propovijedati kroz cijelu vječnost jer nakon Kristovog povratka u slavi više neće biti grešnika koje treba opominjati niti spašavati. Tako riječi “u vijeke vjekova” u ovom slučaju jasno govore o ograničenom razdoblju.

U Izlasku tako čitamo o robu koji je za gospodara bio vezan “zauvijek”, no ta je odredba imala značaj samo za vrijeme njegovog života na Zemlji. Nitko ne bi mogao doći na pomisao da njegovo ropstvo potraje i nakon smrti. U Knjizi proroka Jone 2,6.7 govori se o prorokovom iskustvu u utrobi velike ribe: “Trave mi glavu omotaše, siđoh do korijena planina. Nada mnom se zatvoriše zauvijek zasuni zemljini.” Ovo “zauvijek” trajalo je samo tri dana i tri noći. Uzevši u obzir ostale uporabe pojmova “u vijeke vjekova”, “vječni” i “zauvijek”, bilo bi posve pogrešno smatrati da redak u Otkrivenju 14,11 dokazuje kako će Bog mučiti zle kroz cijelu vječnost. Zli će uistinu biti kažnjeni. Nakon konačnog suda progutat će ih “ognjeno jezero (Otkrivenje 20,14.15; Malahija 4,1-3), i ono će donijeti smrt, a ne doživotnu muku (vidi Rimljanima 6,23).

Vjera i djela
Ako biste nakon pročitanog retka u Djelima apostolskim 4,12 odmah nekim slučajem otvorili navod iz Poslanice Filipljanima 2,12, mogli biste doći u iskušenje pomisliti da je opet riječ o nekoj proturječnosti.

U Djelima 4,12 čitamo: “… jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti”. U Filipljanima 2,12 piše: “Stoga, ljubljeni moji, poslušni, kako ste uvijek bili … sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje.”

Ima li kakvog razloga da netko “nastoji postići” svoje spasenje ako ga je već dobio na dar kroz vjeru u Isusa Krista? Jesmo li se ovdje možda suočili s nepremostivom poteškoćom?

Ne. Sve je zapravo vrlo jednostavno. Sjetimo se samo da je upravo apostol Pavao rekao čuvaru tamnice u Filipima: “Vjeruj u Gospodina Isusa … pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.” (Djela 16,31) Tamni čar je bez sumnje postao jedan od prvih obraćenika i vjernika u Filipi, i bilo bi nepojmljivo da Pavao piše istome čovjeku i kaže mu kako postoji još nešto što mora učiniti da bi mogao biti spašen. Novo svjetlo pada na ovaj problem ako otvorimo Jakovljevu poslanicu gdje u 2,17 piše: “Tako je i s vjerom: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi.”

Jakov se dotiče vrlo važne točke kad pita: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera može spasti? Ako su neki brat ili neka sestra goli i bez svagdašnje hrane, pa im netko od vas rekne: ‘Idite u miru, utoplite se i nasitite se!’ a ne dadnete im ono što im je potrebno za tijelo, što to koristi? … Želiš li vidjeti … da je vjera bez djela beskorisna?” (Jakov 2,14-16.20)

Tako postaje jasno da se spasenje dobiva samo kroz vjeru u Isusa Krista, pa je Pavao ispravno rekao da “se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona”. (Rimljanima 3,28) Pa ipak, ako se čovjek prihvatio Isusa kao svojeg Spasitelja, pokazat će obraćenje svojim životom i djelima. Da bi osigurao dobrodošlicu u Božjem kraljevstvu, čovjek treba ispravno vjerovanje popratiti ispravnim djelima. Vjera i djela se nadopunjuju, a nikako ne proturječe.

Tri dana i tri noći
U Evanđelju po Mateju 12,40 čitamo: “Kako je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći.”

No Matej 16,21 kaže: “Otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.” Prirodno je postaviti pitanje kako je Isus mogao biti “tri dana i tri noći … u krilu zemlje” i uskrsnuti trećeg dana.

Jedno je sigurno: On je doista uskrsnuo trećeg dana. To je potvrđeno na više mjesta (vidi Luka 24,6. 7.19-21.46; Djela 10,40 i 1. Korinćanima 15,3.4). Kako onda može biti “tri dana i tri noći”? Ovaj izraz bio je samo uzrečica kojom su se koristili Židovi u Kristovo doba, i nikada nije obvezatno značila tri puna dana i noći. Židovska enciklopedija kaže: “U židovskom javnom životu dio dana se katkada računao kao cijeli dan. Evo primjera: dan pogreba, čak i kad se pogreb obavi kasno popodne, računa se kao prvi od sedam dana žalosti; kratko razdoblje rano ujutro sedmog dana računa se kao sedmi dan; obrezanje se obavljalo osmog dana, a prvi se dan računao kao cijeli, čak kad bi se dijete rodilo samo nekoliko minuta prije isteka dana.” (Jewish encyclopedia, sv. 4., str. 457)

Tako je Krist nakon raspeća pokopan u petak, na dan pripreme (Luka 23,54-56) ležao u grobu do sunčevog zalaska toga dana, kroz cijelu subotu pa sve do rano ujutro u nedjelju kad je ustao iz mrtvih. U grobu je zapravo bio jedan cijeli dan i djelomice druga dva dana, no za Židove je to bilo posve prihvatljivo kao ispunjenje proročanstva da će ostati u grobu “tri dana i tri noći”. Nitko u to vrijeme nije potezao pitanje tumačenja ove rečenice, pa čak ni Kristovi neprijatelji koji bi se radovali svakoj prilici da dokažu kako je On lažni prorok.

Opseg ove knjižice nam ne dopušta da se pozabavimo još nekim “problematičnim” dijelovima, a prethodni primjeri mogli bi biti dovoljni da nam pokažu kako se problemi mogu riješiti pozornim razmišljanjem i proučavanjem. Ako slučajno naiđete na mjesta koja vas zbunjuju, pokušajte pronaći odgovor pomoću biblijske konkordancije ili pouzdanog biblijskog komentara. Imajte na umu da su ista pitanja stotinama godina proučavali najveći kršćanski umovi, a plodovi njihovih istraživanja stoje vam na raspolaganju. Jedno je sigurno: kad konačno riješite neki od naoko teških tekstova, dušu će vam ispuniti osjećaj velikog zadovoljstva. Bit će to kao kad iz mračne prostorije stupite na dnevnu svjetlost. Čudit ćete se kako niste prije vidjeli rješenje problema. Još više ćete poštovati ljepotu i moć Biblije.

Arthur S. Maxwell

U poznatom poglavlju o uskrsnuću (1. Korinćanima 15), apostol Pavao naglašava da je nada u uskrsnuće bitan sastojak naše vjere (redci 12-19). Ako nema uskrsnuća, naša je vjera zaludna.

Naravno, ima mnogo elemenata tjelesnog uskrsnuća koje ne razumijemo. Ali jedno je sigurno: naše „uskrsnuće“ ne ovisi o očuvanju sadašnjih kemijskih elemenata našeg tijela. Ono ovisi o moći našeg Stvoritelja da sačuva našu osobnost i da nas u danom trenutku ponovno stvori s novim (savršenim) tijelom kojemu nikad neće biti potrebna estetska kirurgija ili sredstva protiv starenja.

Nemamo pojma kako će Bog učiniti ovo čudo, ali ako je ovdje mogao stvoriti život, On zasigurno ima moć ponovno stvoriti Zemlju i napuniti je ljudima čiju je osobnost sačuvao u božanskom sjećanju. Naša nada nije utemeljena ni na čemu što možemo potvrditi svojim razumom ili osjetilima. Uskrsnuće podrazumijeva područje postojanja koje nadilazi sve što nam znanost može prikazati. Ali ono je zasnovano na činjenici da je Krist pobijedio smrt. Zbog toga je smrt vjernika samo privremeni „san“ iz kojeg će se probuditi u vječni život.

Rainder Bruinsma

Buduća je utjeha za one koji tuguju gotovo bezgranična. Hvalite Boga što ovaj život nije sve što možemo očekivati od postojanja! Slavite Boga što grob nije kraj svega za one koji vjeruju u Isusa! Pavao se doista lijepo izrazio kada je napisao: “Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” (1. Korinćanima 15,19) Velika je istina da je Krist ostvario pobjedu nad smrću i grobom – nad Sotoninom tvrđavom i njegovim carstvom smrti.

Ta je pobjeda izražena uskrsnućem Lazara (Ivan 11). Isus ima vlast nad smrću. On je pokazao tu vlast kada je pozvao svog prijatelja da izađe iz groba.

Propovjednik Dwight Moody je obično govorio da je Isus vrlo promišljeno prvo izgovorio Lazarevo ime i tek onda rekao: “Iziđi iz groba!” Da nije tako učinio, svi bi se grobovi otvorili na Njegovu zapovijed. Ali, jednoga će se dana upravo to dogoditi i svi će oni koji su se oslonili na Kristovu žrtvu izaći iz groba.

Međutim, Lazarevo je uskrsnuće bilo samo putokaz na putu pobjede. Tek je uskrsnuće samoga Isusa Krista odjeknulo kao posmrtno zvono smrti i pripremilo put za uskrsnuće svih Kristovih sljedbenika.

Grob Ga nije mogao zadržati i budući da Njega nije mogao zadržati, neće moći zadržati ni nas. Njegovo uskrsnuće daje jamstvo za naše. Pavao kaže za Isusa: “Ali sad, Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvenac umrlih… jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti!” (1. Korinćanima 15,20-22)

Dio slavne utjehe evanđelja je da će jednoga dana i posljednji neprijatelj, smrt, biti konačno i potpuno uništen (1. Korinćanima 15,26).

George R. Knight

Najveći stvaratelji-kipari na Zemlji nikada neće moći isklesati tako plemenito biće. Možda bi Michelangelo i mogao oblikovati sjajnu vanjštinu, ali što s anatomijom i fiziologijom koja je brižljivo zamišljena da bi funkcionirala i odavala savršenost?

Savršeni je kip ležao završen s kosom, trepavicama i noktima na njihovim mjestima, ali Bog još nije završio posao. Ovaj čovjek nije trebao sakupljati prašinu, već živjeti, misliti, stvarati i rasti u slavi. Nagnuvši se nad ovim veličanstvenim oblikom, Tvorac mu u nosnice “udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša”. (Post 2,7; usporedi: 1,26). Uzimajući u obzir čovjekovu potrebu za društvom, Bog mu je načinio “pomoć kao što je on”. Bog “pusti tvrd san” na Adama i dok je Adam spavao, Bog mu je izvadio jedno rebro i stvorio ženu (Post 2,18.21.22). “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” Tada ih je Bog blagoslovio i rekao im: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite” Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!” Adamu i Evi poklonjen je dom u vrtu koji je bio veličanstveniji od najljepšeg
suvremenog doma na Zemlji. U njemu su bila stabla, vinove loze, cvijeće, brda, doline – sve je to ukrasio sam Umjetnik. Dva su posebna stabla, drvo života i drvo spoznaje dobra i zla, bila tamo. Bog je dao Adamu i Evi dozvolu da slobodno jedu sa svakoga drveta, osim s drveta spoznaje dobra i zla (Post 2,8.9.17).

Tako je ostvaren vrhunski događaj tjedna stvaranja. I “vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Post 1,31)

Koji su svojstveni dijelovi ljudskog bića? Je li ono sačinjeno od stanovitog broja neovisnih sastavnih dijelova, kao što su tijelo, duša i duh?

Dah života. “Jahve Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahnu dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Post 2,7)

Kad je Bog bitne sastojke zemlje promijenio u živo biće, On je “udahnuo dah života” u nozdrve Adamovog beživotnog tijela. Ovaj dah života je “dah Svesilnoga” (Job 33,4) – iskra života. Mi ga možemo usporediti s električnom strujom, koja – dok protječe kroz različne električne sastavne dijelove, preobražava mirnu, sivu, staklenu ploču na kutiji u treperavo razlijevanje boja i radnji – kad okrenemo dugme na televizoru u boji. Električna struja donosi zvuk i pokret tamo gdje nikada nije bilo ničega.

Čovjek – živa duša. Što je učinio dah života? Kad je Bog oblikovao ljudsko biće od bitnih sastojaka zemlje, svi su organi bili zastupljeni – srce, pluća, bubrezi, jetra, slezena, mozak – sve savršeno, ali beživotno. Tada je Bog udahnuo dah života u ovu beživotnu tvar i “tako postane čovjek živa duša”.

Pismena jednadžba je pravocrtna: prah zemaljski (bitni sastojci zemlje) + dah života = živo biće, živa duša. Sjedinjenje bitnih sastojaka zemlje s dahom života imalo je kao rezultat živo biće ili dušu.

Ovaj “dah života” nije ograničen samo na ljude. Svako ga živo biće ima. Biblija, na primjer, pripisuje dah života i onim životinjama koje su ušle u Noinu arku i onima koje nisu ušle (Post 7,15.22).

Hebrejski izraz za Postanak 2,7, koji je preveden riječima “živa duša” ili “živo biće” je nephesh chayyah. Ovaj izraz ne određuje izričito čovjeka, jer se odnosi i na morske životinje, kukce, gmazove i divlje zvijeri (Post 1,20.24; 2,19).

Nephesh (nefeš) je preveden kao “biće” ili “duša” i potječe od riječi naphash, što znači ‘disati’. Njegov je grčki ekvivalent u Novom zavjetu psyche. Budući da je dah najočitiji dokaz života, nephesh u osnovi označuje čovjeka kao živo biće, osobu. Kad se primjenjuje na životinje, kao u izvještaju o stvaranju, onda ih opisuje kao živa stvorenja koja je Bog stvorio. Važno je zamijetiti da Biblija kaže da je čovjek postao živa duša. Ništa u izvještaju o stvaranju ne upućuje na to da je čovjek primio, dobio dušu – neku vrst odvojenosti cjeline koja je prigodom stvaranja sjedinjena s ljudskim tijelom.

Nedjeljiva cjelina. Važnost izvještaja o stvaranju za pravilno razumijevanje čovjekove naravi ne može se dostatno naglasiti. Ističući njegovo organsko jedinstvo, Sveto pismo slika čovjeka kao jednu cjelinu. Kako se onda duh i duša dovode u vezu s čovjekovom naravi?

1. Biblijsko značenje duše. Kao što smo već spomenuli, starozavjetna “duša” je prijevod hebrejske riječi nephesh. U Postanku 2,7 ona označuje čovjeka kao živo biće nakon što je dah života ušao u fizičko tijelo sačinjeno od bitnih sastojaka zemlje. Isto tako nova duša počinje živjeti kad god se jedno dijete rodi, svaka “duša” postaje novom jedinicom života, jedinstveno različna i odvojena od svih ostalih sličnih jedinica. Ovaj kvalitet individualnosti u
svakom živom biću koji ga uobličuje u jedinstvenu cjelinu, čini se da je misao koju ističe hebrejska riječ nephesh. Kad se upotrebljuje u ovom smislu, nephesh nije dio neke ličnosti, on jest ličnost i u mnogim slučajevima prevodi se kao “čovjek”, “lice” (vidi: Post 14,21; Br 5,6; Pnz 10,22; usporedi: Ps 3,2) ili kao “sam” (Lev 11,43; 1 Kr 19,4; Iz 46,2 itd.).
“S druge strane, izrazi kao ‘moja duša’, ‘tvoja duša’, ‘njegova duša’, itd. obično su idiomi ličnih zamjenica ‘ja’, ‘mene’, ‘ti’, ‘on’, itd. (vidi: Post 12,13; Lev 11,43.44; 19,8; Jš 23,11; Ps 3,2; Jr 37,9; itd.) Na više od 100 od 755 mjesta u Starom zavjetu nephesh se prevodi kao ‘život’ (Post 9,4.5; 1 Sam 19,5; Job 2,4.6; Ps 31,13, itd.).

Često se nephesh odnosi na želje, prohtjeve ili strasti (usporedi: Pnz 23,24; Izr 23,2; Prop 6,7), pa se katkad prevodi i riječima ‘apetit, prohtjev, lakomost’ (Izr 23,2; Prop 6,7). Može se odnositi i na sjedište osjećaja (Post 34,3; Pj 1,7 itd.), a ponekad predstavlja i čovjekovu volju, kao kad se prevodi riječima zadovoljstvo, uživanje u Pnz 23,24; Ps 105,22; Jr 34,16. U Brojevima 31,19 nephesh je ‘ubio’, a u Sucima 16,30 (gdje je ova riječ prevedena u ja – formi) umire. U Brojevima 5,2 (‘mrtvac’) i 9,6 (‘mrtvo tijelo’) odnosi se na leš (usporedi: Lev 19,28; Br 9,7.10)

Poraba grčke riječi psyche u Novom zavjetu slična je porabi riječi nephesh u Starom zavjetu. Upotrebljuje se kako za životinjski, tako i za ljudski život (Otk 16,3). U Svetom pismu prevedena je četrdeset puta jednostavno kao ‘život’ ili ‘životi’ (vidi: Mt 2,20; 6,25; 16,25; itd.). U nekim slučajevima upotrebljuje se u jednostavnom značenju ‘ljudi’, ‘narod’ (vidi Dj 7,14; 27,37; Rim 13,1; 1 Pt 3,20; itd), a u drugim je ona izjednačena u značenju s ličnom zamjenicom (vidi: Mt 12,18; 2 Kor 12,15; itd.). Katkad se odnosi na osjećaje (Mk 14,34; Lk 2,35), na duh (Dj 14,2; Fil 1,27) ili na srce (Ef 6,6).

Psyche nije besmrtna, već podliježe smrti (Otk 16,3). Ona se može uništiti (Mt 10,28). Biblijski citat upućuje da se ponegdje nephesh i psyche odnose na cijelu ličnost, a drugdje na posebno čovjekovo svojstvo kao što su osjećaji, prohtjevi, sklonosti. Ovakva poraba, međutim, ni u kom slučaju ne ističe da je čovjek biće sastavljeno od dvaju posebnih i različnih dijelova. Tijelo i duša postoje u zajednici; oni zajedno čine nedjeljivo jedinstvo. Duša nema nikakav svjestan život izvan tijela. Ne postoji tekst koji upućuje na to da duša kao svjesno biće nadživljuje tijelo.

2. Biblijsko značenje duha. Dok hebrejska riječ nephesh prevedena riječju duša označuje individualnost ili osobu, dotle se starozavjetna hebrejska riječ ruach, prevedena riječju duh, odnosi na iskru života koja daje snagu i bitna je za osobni opstanak. Ona označuje božansku silu ili životno počelo koje daje život ljudskom biću.

Ruach se pojavljuje 377 puta u Starom zavjetu i najčešće se prevodi riječima ‘duh’, ‘vjetar’, ili ‘dah’ (Post 8,1; itd.). Riječ se takodjer upotrebljuje da označi životnu snagu (Suci 15,19), hrabrost (Jš 2,11), narav ili ljutitost (Suci 8,3), raspoloženje (Iz 54,6), moralni karakter (Ez 11,19) i sjedište osjećaja (1 Sam 1,15).

U smislu daha, ruach je kod ljudi istovjetan s onim kod životinja (Prop 3,19). Čovjekov ruach napušta tijelo prilikom smrti (Ps 146,4) i vraća se Bogu (Prop 12,7; usporedi: Job 34,14). Ruach se često upotrebljuje za Božji Duh kao u Knjizi proroka Izaije 63,10. U Starom zavjetu ruach u odnosu na čovjeka nikada ne označuje inteligentnu cjelinu kadru za osjećajno postojanje izvan fizičkog tijela.

Novozavjetni ekvivalent za ruach je pneuma ‘duh’, od pneo ‘puhati’ ili ‘disati’. Kao i kod ruach ni u ovoj riječi nema ničeg nedjeljivo povezanog što bi označilo cjelinu u čovjeku kadru za svjestan opstanak izvan tijela, a niti njena novozavjetna poraba u odnosu na čovjeka ni na koji način ne označuje neki takav koncept. U navodima kao što su Rim 8,15; 1 Kor 4,21; 2 Tim 1,7; 1 Iv 4,6, pneuma označuje ‘raspoloženje’, ‘stav’ ili ‘stanje osjećaja’. Također se upotrebljuje kao oznaka raznih vidova ličnosti kao u Galaćanima 6,1; Rim 12,11; itd. Kao što je i s ruach, pneuma se vraća Bogu u trenutku smrti (Lk 23,46; Dj 7,59). Kao i ruach, pneuma se također upotrebljuje i za Božji Duh (1 Kor 2,11.14; Ef 4,30; Heb 2,4; 1 Pt 1,12; 2 Pt 1,21. itd).

3. Jedinstvo tijela, duše i duha. Kakav je odnos između tijela, duše i duha? Kakav je utjecaj ovog odnosa na čovjekovo jedinstvo?

a) Dvostruka sjedinjenost. Premda Biblija sagledava čovjekovu narav kao jedinstvo, ona precizno ne određuje odnos između tijela, duše i duha. Ponekad se riječi duša i duh upotrebljuju naizmjenično. Zamijetite njihov paralelizam u Marijinom izricanju radosti nakon priopćenja što joj ga je prenio anđeo: “Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome.” (Lk 1,46.47.)

U jednom je slučaju Isus okarakterizirao čovjeka kao tijelo i dušu (Mt 10,28), a u drugom slučaju apostol Pavao kao tijelo i duh (1 Kor 7,34). U prvom se tekstu duša odnosi na uzvišeniju čovjekovu sposobnost, po svoj prilici na um preko koga on komunicira s Bogom. U drugom se riječ duh odnosi na ovu uzvišeniju čovjekovu sposobnost. U oba slučaja tijelo obuhvaća fizički, kao i osjećajni vid ličnosti.

b) Trostruka sjedinjenost. Postoji jedan izuzetak od općeg određenja čovjeka koji obuhvaća dvostruku sjedinjenost. Apostol Pavao koji govori o dvostrukom jedinstvu tijela i duha, također govori i o trostrukoj sjedinjenosti. On tvrdi: “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti. I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!” (1 Sol 5,22.23) Ovo mjesto priopćuje apostolovu želju da nijedan od ovih vidova jedne osobe ne bude isključen iz procesa posvećenja.

U ovom slučaju duh se može shvatiti kao “više načelo inteligencije i misli kojim je čovjek obdaren i preko koga Bog može komunicirati svojim Duhom (vidi: Rim 8,16). Obnovljenjem uma što ga izvršuje Sveti Duh pojedinac se preobražava u Kristov lik (vidi: Rim 12,1.2). S pomoću ‘duše’ … kad se razlikuje od duha, može se shvatiti dio čovjekove naravi koji se izražava preko nagona, osjećaja i želja. Ovaj dio čovjekove naravi također se može posvetiti.
Kad se, radom Svetoga Duha, um dovede u sklad s Božjim umom i posvećeni um zavlada nad nižom naravi, nagoni, koji bi inače bili u suprotnosti s Bogom, pokoravaju se Njegovoj volji.

Tijelo nad kojim vladaju viša ili niža narav je fizički sklop – meso, krv i kosti. Pavlov redoslijed: prvo duh, zatim duša i na kraju tijelo, nije stjecaj okolnosti. Kad je duh posvećen, um je pod božanskim nadzorom. Posvećeni će um, opet, imati posvećujući utjecaj na dušu, tj. na želje i osjećaje. Osoba u kojoj dođe do ovog posvećenja, neće zloupotrijebiti
svoje tijelo pa će onda njeno fizičko zdravlje napredovati. Na taj će način tijelo postati posvećenim sredstvom kojim će kršćanin moći služiti svome Gospodinu i Spasitelju. Pavlov poziv na posvećenje jasno je ukorijenjen na pojmu o sjedinjenosti ljudske naravi i pokazuje da efikasna priprema za Kristov drugi dolazak zahtijeva pripremu cijele ličnosti – duha, duše i tijela.

c) Nedjeljiva, suosjećajna sjedinjenost. Jasno je da je svako ljudsko biće nedjeljiva cjelina. Tijelo, duša i duh djeluju usko surađujući i otkrivajući jak suosjećajni odnos između čovjekovih duhovnih, duševnih i tjelesnih sposobnosti. Nedostaci u jednoj oblasti, ometat će druge dvije. Bolestan, nečist ili zbrkan duh ili duša imat će isto tako presudni utjecaj na čovjekovo emotivno i tjelesno zdravlje. Obratni je slučaj također istinit. Slab će bolestan tjelesni sklop koji pati imati štetan utjecaj na čovjekovo emotivno i duhovno zdravlje. Utjecaj što ga darovi vrše jedni na druge znači da svaki pojedinac ima odgovornost koju mu je Bog dao za očuvanje tih darova u najboljem mogućem stanju. Čineći tako, on predstavlja obnovu životno važnog dijela bića po Tvorčevom obličju.

Stoga ne čudi da se danas i od fundamentalističkih propovjednika koji, bar teoretski, još uvijek vjeruju u takvo što, nerijetko čuju propovijedi o paklu koji gori ognjem i sumporom. Možda osjećaju da Bog, koji je toliko ljubio svijet da je i svojega jedinorođenog Sina poslao da spasi grješnike, ne može biti Bog koji beskrajno muči ljude, pa bili to i najgori grješnici. Taj neprihvatljivi paradoks potaknuo je biblijske znanstvenike svih kršćanskih religija da ponovno ispitaju biblijska učenja o konačnoj kazni.

Nebiblijska gledišta o paklu

Na nesreću, neki su došli do nebiblijskih rješenja ovog problema; među njima su univerzalizam i metaforičko gledište o paklu. Metaforičko gledište zastupa mišljenje da pakao traje zauvijek, ali se trpi mentalno, a ne tjelesno — bol potječe od osjećaja odvojenosti od Boga. Billy Graham iskazao je to mišljenje riječima: “Često sam se pitao nije li pakao strašna goruća želja u našem srcu za Bogom, za zajedništvom s Bogom, vatra koju nikad ne možemo ugasiti.”

Mnogi znanstvenici počinju shvaćati da gledište o potpunom uništenju najbolje objašnjava biblijsko učenje o paklu. To je gledište zasnovano na četirima biblijskim elementima: (1) smrti kao kazni za grijeh, (2) terminologiji “uništenju zlih”, (3) moralnim odjecima vječnog mučenja i (4) kozmološkim odjecima vječne patnje.

Kažnjavanje grijeha

Biblija prikazuje smrt kao prestanak života i dosljedno, u Starom i Novom zavjetu, konačni kraj zlih prikazuje kao njihovo potpuno uništenje: “Duša koja zgriješi, ona će poginuti” i “Jer je plaća grijeha smrt.” (Ez 18,4.20; Rim 6,23)

Sveto pismo govori o dvjema smrtima: prvoj i drugoj. Gotovo svi ljudi, pravednici i zli, doživljaju prvu smrt, no za pravednike toj će smrti doći kraj kad Krist po drugi put dođe. Međutim, od druge smrti nema uskrsnuća, jer će oni kojima je namijenjena biti uništeni u onome što Biblija naziva “ognjenim jezerom.” (Otk 20,14) To je konačno uništenje.

Kojim je riječima opisano uništenje

Bogati prikaz uništenja, često uziman u Starom i Novom zavjetu da opiše sudbinu zlih, drugi je razlog za vjerovanje u potpuno uništenje izgubljenih. Basil Atkinson kaže da Stari zavjet koristi više od dvadeset pet imenica i glagola da opiše konačno uništenje zlih. Primjerice, u Psalmu 37 čitamo da zlih “više nema”, da će se “poput dima … rasplinuti” da će se svi “istrijebit“. (Ps 37,10.20.38) U Psalmu 145,20 pjesnik potvrđuje: “Jahve štiti one koji njega ljube, a zlotvore sve će zatrti.”

U prvom poglavlju svoje knjige Izaija proglašava: “Otpadnici i grešnici skršit će se zajedno, a oni što Jahvu napuštaju poginut će.” (Iz 1,28) Posljednja stranica Starog zavjeta pruža slikovit opis uništenja zlih: Gospodnji dan “dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih — govori Jahve nad Vojskama — da im neće ostati ni korijena ni grančice.” (Mal 3,19)

Isus se služio različitim metaforama da opiše sudbinu zlih, ali sve ukazuju na potpuno uništenje. Zli se vežu “u snopove da se spale“, rđave se ribe bacaju, štetne se biljke čupaju, besplodne voćke se sijeku, osušene loze spaljuju, a nevjerne sluge ubijaju. (Mt 13,30.40; 13,48; 15,13; Lk 13,7; Iv 15,6 i Lk20,16)

Oni koji se pozivaju na Kristove riječi o paklenom ognju kako bi poduprli svoje vjerovanje u vječne muke, propuštaju shvatiti, kako to John Stott ispravno pokazuje, da “se za samu vatru kaže da je ‘vječna’ i ‘neugasiva’, i da bi bilo vrlo čudno kad bi ono što se u nju baca bilo neuništivo. Očekivali bismo suprotno: da će to zauvijek izgorjeti, a ne zauvijek gorjeti. Otuda se i dim (dokaz da vatra vrši svoj posao) ‘diže u vijeke vjekova’ (Otk 14,11;usp. 19,3).”

Isusovu svečanu izjavu: “Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,46) neki često uzimaju kao dokaz svjesnog vječnog mučenja. Ovakvo tumačenje zanemaruje razliku između vječne kazne i vječnog kažnjavanja. Izraz “vječan”, koji u grčkome (aionios) doslovno znači “vremensko trajanje”, često govori o trajnim posljedicama, a ne nastavljanju nekog procesa. Primjerice, Juda u sedmom retku kaže da su Sodoma i Gomora ispaštali “kaznu — vječni (aionios) oganj”. Jasno je da je vatra koja je uništila ova dva grada vječna, ali ne u smislu trajanja, nego trajnih posljedica.

Još jedan prikladan primjer nalazimo u 2 Solunjanima 1,9. Govoreći o onima koji odbacuju evanđelje, Pavao kaže: “Oni će biti kažnjeni vječnom propašću.” Propast svakako predočava uništenje. Uništenje zlih je vječno ne zato što proces uništenja zauvijek traje, već zato što su posljedice trajne.

Riječi kojima je opisano uništenje osobito se često javljaju u Otkrivenju. Prema njemu će davao, Zvijer, lažni prorok, smrt i podzemni svijet, svi biti bačeni u ognjeno jezero koje je “druga smrt”. (Otk 20,14) Da bi protumačio izraz druga smrt kao vječno svjesno mučenje ili odvajanje od Boga, čovjek mora nijekati biblijsko značenje “smrti” kao prestanka života.

Neprihvatljive moralne posljedice

Treći razlog za vjerovanje u konačno uništenje izgubljenih su neprihvatljive moralne posljedice učenja o vječnim mukama. Zamisao Boga koji samovoljno muči grešnike kroz beskrajne vjekove vječnosti ne može se pomiriti s biblijskim otkrivenjem Boga kao beskonačne ljubavi. Koliko god su Njegova stvorenja griješila, Bog koji ih kažnjava beskrajnim mukama mnogo više sliči Sotoni nego Ocu punom ljubavi, kako nam Ga je Isus Krist otkrio.

Glede moralnih posljedica učenja o vječnim mukama, John Stott prikladno kaže: “Ne bi li onda postojao ozbiljan nerazmjer između svjesno učinjenih grijeha u vremenu i muka svjesno trpljenih za čitavu vječnost? Ne umanjujem strahotu grijeha kao pobune protiv Boga, našeg Stvoritelja, ali sumnjam da se ‘vječne svjesne muke’ mogu uskladiti s biblijskom objavom o božanskoj pravdi.”

Uostalom, svako učenje o paklu mora proći test moralnosti, a učenje o doslovnim beskonačnim mukama taj test ne može proći. Međutim, učenje o potpunom uništenju to može, jer priznaje da Božje konačno kažnjavanje zlih nije opravdanje pa zahtijeva vječne muke, nego razuman postupak pa vodi do njihovog trajnog uništenja.

Kozmološke posljedice

Četvrti razlog za vjerovanje u uništenje izgubljenih je činjenica da vječne muke pretpostavljaju vječni kozmički dualizam. Prema ovom gledištu, nebo i pakao, sreća i bol, dobro i zlo, nastavit će postojati zauvijek jedno pokraj drugoga. No, takvo gledište nije moguće pomiriti s onim što prikazuje proročko viđenje, prema kojemu na novome svijetu neće više biti “ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe”. (Otk 20,4) Kako može nestati jauka i boli ako je na vidiku stradanje izgubljenih, kao što je to prikazano u usporedbi o bogatašu i Lazaru?¹

Prisutnost bezbrojnih milijuna koji zauvijek podnose strahovite muke, čak i kad bi to bilo daleko od doma spašenih, samo bi uništilo mir i sreću novoga svijeta. Novo stvaranje bi od prvog dana bilo okaljano, jer bi grješnici svu vječnost ostali u Božjem svemiru i Bog nikad ne bi mogao biti “sve u svemu”, (l Kor 15,28)

Bog je načinio plan spasenja da ukloni grijeh i grješnike s ovoga svijeta. Zato doista možemo reći da je Božja spasiteljska misija bila neusporediva pobjeda samo ako grješnici, Sotona i njegovi demoni izgore u ognjenom jezeru i nestanu u drugoj smrti. Vječne muke bacile bi trajnu sjenu mraka na novostvoreni svijet.

Recimo na kraju da naš naraštaj treba naučiti i te kako se bojati Boga; zato moramo govoriti o posljednjem sudu i kazni. Moramo upozoriti ljude da će one koji odbacuju Božja životna načela i ponudu spasenja na kraju dočekati strašni sud pa će “biti kažnjeni vječnom propašću”, (l Sol 1,9) Vraćanje na biblijsko gledište može pomoći propovjednicima, jer ono znači da ga mogu objaviti ljudima koji ga trebaju čuti bez straha da Bog bude prikazan kao čudovište.

Samuele Bacciocchi

__________________________________________________

Nema mnogo prijepora, ni u prošlosti ni sada, o tome je li povijesna osoba po imenu Isus bila osuđena i razapeta.

Teži dio za razumijevanje jest uskrsnuće: tvrdnja da je Isus iz Nazareta, koji je umro u petak poslijepodne, ustao iz mrtvih u nedjelju ujutro. S tim pitanjem bore se mnogi ljudi. Uostalom, raspeće Židova u Judeji bila je uobičajena pojava. Ali da je Židov ustao iz mrtvih nakon raspeća? To je sasvim drugo pitanje.

Ipak, bez vjere u uskrslog Isusa, kršćanska vjera ne bi postojala. Pavao je napisao: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” (1. Korinćanima 15,14.19) Isusova smrt morala je biti praćena Njegovim uskrsnućem zato što u Njegovom uskrsnuću počiva sigurnost našeg uskrsnuća.

Kada govorimo o Isusovom uskrsnuću, imamo dvije mogućnosti. Prva je da promatramo ovaj izvještaj kao sentimentalnu propagandu napisanu od strane nekoliko usamljenih Isusovih sljedbenika u želji da očuvaju sjećanje na Njega, kao što mi pokušavamo održati sjećanje na neku poznatu osobu nakon smrti. Druga mogućnost, kada govorimo o izvještaju o uskrsnuću, jest da ga prihvatimo doslovno, kao izvještaj napisan iz prve ruke o izuzetnom događaju koji se odnosi na svako ljudsko biće koje je ikad živjelo.

Andy Nash