Isus je dospio na križ jer je hrabro stajao na strani dobra, nije pravio razlike među ljudima, već je u svima stvarao smisao za duhovne vrijednosti bezuvjetne ljubavi, optimizma, mira, vjernosti i poniznosti. Pa zašto bi onda takav Dobročinitelj zaslužio poruge, pljuvanje i napose smrt razapinjanjem? Tu nešto nije u redu. Postoji opća zbrka u takvom razmišljanju i postupanju. Događaj na križu razotkriva ljudske opačine prikrivene formalnom pobožnošću i uspostavlja točnu dijagnozu paradoksalnog stanja u kojem se čovječanstvo nalazi: “Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova.” (Ivan 3,19-20)

Koju je dakle tamu svjetlost križa odagnala? Slobodu od kojih zabluda i opasnosti je Isusova požrtvovnost omogućila? Navedimo samo nekoliko misli o slobodi od obmane i zla kojima svi pomalo robujemo, a možemo biti slobodni:

1) Isusova molitva za svoje krvnike na Golgoti, “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Luka 23,34) oslobađa nas od “opravdanih” osvetničkih stavova koje tako revno branimo. Isus je primjerom pokazao što znači duhovno načelo: “Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.” (Rimljanima 12,21) Treba li ovu mudrost i slobodu križa dalje tumačiti? Ona je jasno rečena i potvrđena požrtvovnim Isusovim primjerom. Valja ju samo živjeti!

2) Isusovo dostojanstvo i nevinost na križu čime prosvjetljuje nerazumne i smiruje neobuzdane ima univerzalni karakter, jer čak ni neprijatelji nisu izuzeti oslobađajućih učinaka. Utjecaj slobode je odmah počeo donositi svoj rod kad je jedan od zlikovaca koji su umirali pored Isusa pokajnički molio: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” (Luka 23,42) Poziv slobode s križa je upućen svima jer Bog “hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” (1 Timoteju 2,4)

3) Isusov križ oslobađa i od neumitnosti i prolaznosti vremena. Biblija postavlja događaj križa u središte vremena, ne kronološki, već značenjem. U povijesti čovječanstva sve je jasnije i sve ima više smisla, kada vrijeme doživljavamo u svjetlu događaja Krista. Uspostavljanje narušenog odnosa između Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja jamči svojim životom Isus na početku povijesti (Postanak 3,15). Osnovna poruka žrtvenog sustava starih Hebreja upućivala je na nevinog Jaganjca koji strada, a oslobođenje iz egipatskog sužanjstva postaje stvarna slika slobode od svake vrste ropstva.

Nakon ostvarenja vjekovnih nadanja u Kristovom životu i smrti, ustanovljen je simbolični podsjetnik na središnji događaj povijesti, slavljenje večere Gospodnje ili euharistije. Ovo podsjećanje se proteže do kraja vremena. (1 Korinćanima 11,23-26) Uistinu, prolaznost vremena nije prijetnja kada Boga prepoznajemo u povijesti i ostvarujemo odnos povjerenja u Njega.

4) Cjelokupna stvarnost poprima neki novi smisao kada Isusov život, djelo i stradanje imaju središnje mjesto u životu. Na kraju svojega eseja Is Theology Poetry? (Je li teologija poezija?) C. S. Lewis je napisao: “Vjerujem u kršćanstvo kao što vjerujem da je sunce izašlo, ne samo zato što ga vidim, već zato što pomoću njega vidim sve drugo.” (They Asked for a Paper, London: Geoffrey Bles, 1962. str. 164-165) Vjerovanje u Krista čini nas slobodnim zadržati optimizam i nadu u nesigurnom i prijetećem svijetu; ono nas čini spremnijim da se razborito i pošteno postavljamo u međuzavisnom svijetu. Vjerovanje u Krista ne postoji ukoliko se ne očituje i dokazuje pozitivnim odnosima u društvenoj zajednici koje slobodno izražavamo prema svim ljudima.

Na kraju izlaganja o teologiji i poeziji činilo se da ovaj pobožni propovjednik, C. S. Lewis nije dao izravan odgovor na pitanje. On se zanio govorom o superiornom smislu svega što nam donosi događaj Krista. Na kraju je ipak objasnio: “Ako je teologija poezija onda baš nije dobra poezija”, jer za razliku od poezije, u teologiji “cijela kozmička priča iako je puna tragičnih elemenata, na kraju nije tragedija.” (Isto.) Ovakav optimizam može ostvarivati samo istinsko oslanjanje na Boga.

Isusova smrt na križu iza koje slijedi uskrsnuće i uznesenje na nebo predivna je istina koja daje životu preglednost, orijentira nas u vremenu te nas oslobađa od pogubnih predrasuda i zaokupljenosti sobom. “Za tu slobodu Krist nas je oslobodio. Budite postojani i ne dajte se ponovo upregnuti u jaram ropstva.” (Galaćanima 5,1)

Dragutin Matak

U takvom svijetu mnogi se pitaju: Je li Isus još uvijek bitan? Što god mislili o kršćanima, ipak ne biste voljeli svijet bez Isusa, a evo i razloga zbog kojih je Isus još uvijek važan: njegov život i učenje posijali su sjeme koje je urodilo preokretom u načinu razmišljanja. Koja je zamisao u pitanju?

Zlatno pravilo
Započnimo sa zlatnim pravilom: „Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.“ (Matej 7,12). Istina je da su mnoge kulture još prije Isusa izrazile varijacije ovog načela u niječnom obliku, a što mnogi nazivaju srebrnim pravilom: „Ne činite drugima ono što ne želite da oni čine vama.“ Ponovno izreći ovo načelo u potvrdnom obliku nama izgleda jednostavno, no tisućama godina to nitko nije učinio.

Ova jednostavna promjena naglaska čini veliku razliku. Niječan oblik jednostavno zabranjuje uzrokovanje boli ili neugode drugoj osobi. No, zlatno pravilo izriče potvrdnu obvezu djelotvornog nastojanja na radosti i dobrobiti drugih ljudi. Kao što je to slučaj kod mnogih snažnih zamisli, tako i značenje i posljedice zlatnog pravila sežu mnogo dalje od onoga što se na prvi pogled čini.

Isus je ovo načelo primijenio u izvještaju o milostivom Samarijancu. U to vrijeme Židovi su Samarijance gledali vrlo nepovjerljivo, a išli su čak tako daleko da su ih smatrali „nečistima“ i duhovno zagađenima. Srebrno pravilo bi samo spriječilo Samarijanca u dometanju nesreće na žrtvinu patnju. No, Isus prikazuje Samarijanca koji pokazuje zlatno pravilo.

On spašava Židova koji je bio žrtva nasilnika, čineći za nesretnog čovjeka ono što bi sam želio da mu bude učinjeno u sličnim okolnostima. Samarijanac se nije mogao nadati da bi mu, bolesnom ili ranjenom, Židov u zbilji ukazao pomoć. No, to nije bilo važno. Zlatno pravilo svima propisuje dužnost djelatnog nastojanja na dobru drugih, pa tako i onih koji nas mrze. U svojoj propovijedi na gori Isus ovo još proširuje: „Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone“ (Matej 5,44).

Rasne predrasude
Činjenica da je u ovoj pripovijesti govorio o Samarijancu pokazuje kako je Isus u svojem životu i učenju korjenito mijenjao način na koji mi gledamo na stvari. Isus je u ovoj pripovijesti, prikazujući zlatno pravilo, naveo Židove da u omrznutim Samarijancima vide svoje bližnje, one koji zaslužuju njihovo poštovanje. Stoga zlatno pravilo udara u korijen rasnih predrasuda, navodeći nas da one prema kojima imamo predrasude promatramo kao sebi slične. No, tu nije kraj.

Evanđelje po Ivanu bilježi Isusov susret sa ženom Samarijankom skandalozne reputacije, na zdencu u blizini grada Sihara (Ivan 4,4-38). Umjesto pokazivanja prijezira Isus joj je dao jedinstvenu čast: postala je prva osoba kojoj se otkrio kao Mesija. Čast i suprotnost časti naglašuju se stoga što se u prethodnom poglavlju Isus susreo s Nikodemom, članom Sanhedrina i istaknutim židovskim vođom. Isus Nikodemu nije rekao da je Mesija, a ženi Samarijanki je otkrio ovu značajnu objavu!

U još jednom dramatičnom susretu pri kojemu je žena Kananejka zatražila ozdravljenje svoje kćeri, Isus je najprije namjerno izrekao predrasudu koju su njegovi učenici zasigurno osjećali. No onda je, kako bi pokazao sveopću primjenu zlatnog pravila, ispunio ženin zahtjev i pohvalio njezinu vjeru. Ako su Židovi u Isusovo vrijeme
ikoga prezirali više no Samarijance, onda je to bila osvajačka rimska vojska. No ipak, kada je rimski stotnik zamolio za izlječenje svoga sluge, Isus nije samo izliječio njegova slugu, već je pohvalio vojnikovu uzornu vjeru, objavljujući kako tolike vjere nije našao ni u koga u Izraelu (Matej 8,10).

Položaj žena u društvu
Isusovo postupanje prema ženama također je položilo nove temelje. Već smo spomenuli dvije žene, k tome još i strankinje, prema kojima je Isus pokazao nešto što je tada bilo vrlo neuobičajen izraz poštovanja. No istražit ćemo još tri Isusova susreta sa ženama. Prvi je bio susret sa ženom uhvaćenom u preljubu (Ivan 8,1-11). Kada se skupina muškaraca udružila u javno sramoćenje nesretne žene, umjesto da osudi ženu, Isus je upravo muškarce držao odgovornima za njihovo ponašanje, što ih je nagnalo na povlačenje. Drugi susret uključuje ženu, vjerojatno istu, koja je mirisom oprala Isusova stopala. I tada je bila izložena sramoćenju, ali ovaj put zbog rasipanja novca koji se mogao potrošiti na siromahe. No, Isus je stao u njezinu obranu. Isusovo ponašanje se u oba slučaja smatralo skandaloznim.

Sva četiri evanđelja potvrđuju kako je u posljednjem događaju Isus udijelio Mariji Magdaleni prednost da ostalim učenicima obznani njegovo uskrsnuće. Zbog toga nju ponekad nazivaju „apostolom apostolima“. Ponavljamo, što god mislili o Isusovim tvrdnjama, ove slike pokazuju uzvisivanje položaja žene, što je za ljude onog vremena
bilo vrlo čudno.

Robovanje
Često čujemo kritičare kršćanstva koji naglašuju kako Biblija nigdje jasno ne osuđuje ropstvo, već se, naprotiv, čini kako ga odobrava. I dok je ova optužba tehnički ispravna, takvi kritičari propuštaju razumjeti kako bi se osuđivanje robovlasništva smatralo apsurdom i izdajom, budući da je Rimsko Carstvo ovisilo o robovskom radu. Što se tiče mišljenja ljudi ondašnjeg vremena, robovanje je za njih oduvijek postojalo. Tako Enuma Elish, babilonski mit o stvaranju, kaže kako je Marduk stvorio ljudska bića kao robove bogova. Stari narodi su, prema tome, ropstvo smatrali ugrađenim u samo tkivo stvarnosti, poput gravitacije.

Međutim, Isusov život i učenje ipak su posijali sjeme koje je potkopalo ropstvo i dovelo do njegova konačnog ukidanja. Kada se Isus izjednačio s „najmanjima“ to je zasigurno uključivalo i robove. Sve ono što je Isus pokazivao životom i što je naučavao, to je Pavao ovako pojasnio: „Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog; jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu“ (Galaćanima 3,28). A Pavao je poticao Filemona na prihvaćanje povratka svog odbjeglog roba Onezima, no neka mu bude „ne više kao rob, nego više od roba, kao dragi brat“ (Filemon 1,16). Ljudska se bića mijenjaju vrlo polako, osobito kada je u pitanju nešto što smatraju bitnim za svoj napredak, a ljudska srca mogu biti vrlo tvrda. No, na duge staze, nakon Isusova i Pavlova učenja ropstvo jednostavno nije moglo preživjeti.

Skrb za bolesne i potrebite
U današnje vrijeme smatramo normalnom svoju dužnost pomaganja onima koji su manje sretni od nas. No, u stara vremena su siromašni i bolesni smatrani žrtvama božanskog gnjeva, pa nitko nije želio posredovati u njihovu korist kako na sebe ne bi navukao Božju srdžbu. Čak su i učenici, iako su živjeli u židovskoj kulturi koja je propovijedala skrb prema nesretnima, bili žrtve ovakvog načina razmišljanja. Pri susretu s čovjekom koji je bio slijep od rođenja pitali su Isusa tko je sagriješio, slijepac ili njegovi roditelji (Ivan 9,1-2). Isus nije samo ispravio njihovo mišljenje, već je išao i dalje objavljujući kako onaj tko nahrani gladnoga, napoji žednoga, obuče gologa ili posjeti nekoga u zatvoru, kao da je te iste stvari učinio za njega – za samoga Isusa! (Matej 25,40).

Odvojenost crkve od države
U starim su kulturama vjera i politika bile jedno. Faraon je tvrdio da je sin egipatskog boga Sunca, boga Ra. Rimski imperatori su tvrdili da su bogovi. Oslanjajući se na ovu zamisao, farizeji su Isusu postavili zamku (Matej 22,15-22). Upitali su ga trebaju li plaćati porez ili ne. Ako kaže da trebaju, optužit će ga za obožavanje Cezara i sramoćenje hebrejskog Boga. Ako kaže ne, optužit će ga za izdaju Rima. Tu istu optužbu na kraju su i uporabili kako bi nagovorili Pilata da im dopusti da pogube Isusa. „Dobili“ su ga u svakom slučaju.

No, Isus je odgovorio načelom koje je zauvijek odvojilo različita područja vjere i politike, crkve i države. Zamjećujući da kovanice namijenjene plaćanju poreza nose Cezarov lik, rekao je: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje“ (redak 21). Iako su farizeji pokazali divljenje, nikome nije palo na um kako zahtjevi, potrebe te vlast crkve i države mogu biti odvojeni, kako se mogu jedni od drugih razlikovati, te kako domoljublje i svetost nisu jedno te isto.

Protivljenje rasnim predrasudama, uzdizanje položaja žene, potkopavanje ropstva, skrb za potrebite, odvojenost crkve od države smatramo tek nedavnim postignućima. No, ona su utemeljena u Isusovu životu i učenjima. Ne morate ga smatrati božanskim bićem kako biste prepoznali ove učinke njegova učenja. No, što ako je doista bio, i jest, ono što je tvrdio da jest?

Bog ljubavi
Čujemo kako današnji ljudi kažu: „Ja ne mogu vjerovati u Boga koji…“, i onda spominju nešto okrutno ili nepravedno što se dogodilo. Bilo bi potpuno smisleno ovakvu kritiku uputiti svojedobnoj poganskoj kulturi, budući da su bogovi starih naroda bili zahtjevni, nepredvidljivi i okrutni. No, Isus je stalno naučavao kako je Bog pun ljubavi i dobar. Biblija tvrdi kako je Isus bio (i jest) vidljiv, od krvi i mesa, prikaz samoga Boga (Ivan 1,14), te kako vidjeti Isusa znači vidjeti tko je Bog i što On čini (Ivan 14,9). Isusov život i učenje otkrivaju Boga koji je ljubav (1. Ivanova 4,8), Boga koji zbog nas pati (Izaija 53,4-6) i s nama tuguje.

Ako su Isusove tvrdnje istinite, onda je On prihvatio i iskusio smrt kako bi je pobijedio, i svima nudi mogućnost vječnog života.

Da, u svijetu koji nas okružuje još uvijek vidimo patnju, okrutnost i pokvarenost. Ponekad religiozni ljudi učine strašne zločine u ime religije. Vidimo kako još uvijek postoje mjesta gdje su rasne predrasude uobičajene i prihvaćene, gdje su žene svedene na razinu vlasništva, gdje ropstvo i dalje otvoreno postoji, gdje se crkva i država udružuju u pritiscima na savjest, gdje su potrebiti meta izrugivanja namjesto samilosti. No, povijest nam govori kako Isusov život i učenje ljude čini svjesnima koliko su ove stvari zle i kako nisu neizbježne, te da je moguće promijeniti vlastite stavove i djela. Sama po sebi ova svjesnost predstavlja veliki napredak u ljudskoj misli. Znamo koliko je teško iskorijeniti mnoge zle stavove i djela, no Isus nam je obećao pomoći u bitci protiv ovih zala. Obećao je da će ona jednoga dana doći svome kraju.

Nadalje, Isus je pobijedio smrt, koja je najgore zlo, i obećava nam vječni život u zemlji gdje zla više neće biti. Ovo su razlozi zbog kojih je Isus danas Isus jako važan, važniji no ikad prije.

Ed Dickerson

Viktorijanski pjesnik Algernon Charles Swinburne zapisao je gorak sažetak Isusova utjecaja: “Pobijedio si, o blijedi Galilejče; svijet je postao siv od tvojega daha.” Pogrešno. Pogrešno zbog dvaju razloga. Isus nije bio blijed: bio je Židov i ten mu je bio taman zbog kretanja na otvorenom. A gdje god bi došao donosio bi svjetlo nade i slobode.

Više no riječi
Noelene i ja smo 1960. godine, upravo vjenčani, stigli u Indiju. Bili smo spremni promijeniti svijet. Indijski je narod bio, nakon samo 13 godina neovisnosti, još uvijek zanesen okusom slobode.

Jednoga sam dana sjedio, s još jednim misionarom, na velikom okupljanju u gradu Indore u središnjoj Indiji. Došli smo čuti Jawaharlala Nehrua, prvog premijera slobodne Indije. Odjeven u karakterističnu odjeću s ružom zataknutom za rever, Nehru je govorio hindskim jezikom. Među slušateljstvom, koje je brojilo oko 5.000 osoba, moj kolega i ja smo, kao jedini prisutni stranci, vjerojatno odskakali od ostalih. Iznenada je Nehru napravio stanku, pogledao u našem smjeru, i počeo govoriti engleskim jezikom. Nakon nekoliko rečenica ponovno je nastavio govoriti hindski.

Nehru, kojemu je Mahatma Gandhi bio nadanuće i mentor, doveo je Indiju do slobode. On i Gandhi to nisu postigli organizirajući vojsku i vodeći bitke, već oživotvorujući načela iz Isusove propovijedi na gori. Svoj su narod učili da se pokornošću odupiru sili: kada prime udarac, neka okrenu i drugi obraz.

U predvečerje rođenja Indije kao slobodne nacije, 14. kolovoza 1947., Nehru se obratio ustavotvornoj skupštini. U jednome od velikih govora dvadesetog stoljeća, on je rekao: “Prije mnogo godina načinili smo ugovor sa sudbinom, a sada dolazi vrijeme kada ćemo izvršiti obećanje… Kada kucne ponoćni sat, dok svijet spava Indija će se probuditi u život i slobodu.” Tako je spuštena zastava Ujedinjenog kraljevstva, a podignuta zastava Indije: zastava boje šafrana (narančasta, napom. prev.), bijela i zelena. Boje slobode. Isus je oslobodio ljude – njihov um, tijelo i duh.

Prave boje
U nekim drugim državama sloboda ima crvenu, bijelu i plavu boju, ili niz drugih boja. Osim sive. Nije mi poznata ni jedna siva zastava na cijelom svijetu. Siva boja nije boja kojom Isus iz Nazareta boji svijet. Proučite četiri izvješća o njegovu životu: Mateja, Marka, Luku i Ivana. Nigdje nećete naći sivog Isusa. On je oslobađao muškarce i žene, djevojčice i dječake; oslobađao ih je da bi pjevali, smijali se i živjeli novim životom.

U njemu “bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima”, pisao je ljubljeni Ivan (Ivan 1,4). I sam Isus je rekao: “Ja sam došao da… imaju život i da ga imaju u izobilju” (Ivan 10,10).

Takvu zamisao ne biste pronašli u ponašanju mnogih Isusovih sljedbenika u prošlosti. Isusu je loše služila crkva koja je postavila za ideal život asketizma, odricanja i povlačenja iz društva. Sve do danas neprijatelj održava Swinburneovu laž kojom on opisuje Isusa, Onoga koji donosi slobodu, kao nekog tko crpi radost iz života, gazi osobnost i stvaralaštvo. Kakva parodija Isusa koji je davno hodao galilejskim putovima! Samo čišćenjem nakupljenog stoljetnog smeća i povratkom Isusu iz evanđelja možemo ga vidjeti onakvim kakav je bio. Onakvim kakav doista jest.

Poruka i poslanje
Na početku službe Isus je izložio svoju poruku i poslanje. Jedne subote u sinagogi u Nazaretu, kada je bio pozvan čitati ulomak iz Pisma za taj dan, Isus je počeo čitati iz Izaijine knjige i objavio: “Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje” (Luka 4,18-19).

Kada su pogledi svih prisutnih bili na njemu, ustvrdio je: “Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo” (redak 21).

Razmotrite snagu ulomka koji je Isus naveo: radosna vijest, sloboda, vraćanje vida, oslobađanje potlačenih, Gospodnja naklonost. Ove riječi zrače nadom i životnošću. Poruka ovih riječi je poruka novog početka i nade. Poruka slobode.

Isus iz Nazareta je živio ovu poruku. “Isus je prošao čineći dobro i ozdravljujući sve koje đavao bijaše tlačio, jer Bog bijaše s njim” (Djela 10,38). Isus je ljudima davao slobodu tijela, uma i duha. On je bio osloboditelj, donositelj slobode.

Isus i subota
Jedne subote, dok je Isus poučavao u sinagogi, žena s povijenom kralježnicom nalazila se među pobožnicima. Dugih 18 godina bila je savijena pod pravim kutom, nesposobna podići glavu prema nebu.

Isus ju je zamijetio i pozvao naprijed. Stavljajući svoju ruku na nju, rekao je: “Ženo, oslobođena si od svoje bolesti” (Luka 13,12). Istog trena žena se uspravila i počela hvaliti Boga. No, nisu svi bili sretni zbog ovog čuda. Nadstojnik sinagoge, ogorčen što je Isus ovu ženu izliječio u subotu, ukorio je narod: “Ima šest dana za rad! U te dane dolazite i liječite se! A ne u subotu” (redak 14).

Kakve li sljepoće! Kakve li izopačenosti istinskog bogoštovlja!

Isus obećava konačnu slobodu. Isus ga nije poštedio. “‘Licemjeri!’, odvrati mu Gospodin. ‘Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga odvede i napoji?” (redak 15)

Isusovo zaključivanje udara u srž: U ime držanja subote bolje su postupali sa životinjama no s ljudskim bićima. Evanđelja bilježe sedam subotnjih Isusovih čuda (Ivan 5,1-15; Marko 1,21-28; 29-31; Marko 3,1-6; Ivan 9,1-41; Luka 13,10-17; Luka 14,1-4). Niti jedna od ovih osoba, koje je Isus izliječio, nije bila “hitan” slučaj. Poput žene s iskrivljenom kralježnicom, i oni su mogli pričekati još jedan dan. Čovjek koji je ležao pored ribnjaka bio je oduzet trideset i osam godina (Ivan 5); prosjak u Jeruzalemu bio je slijep od rođenja (Ivan 9). Zašto nisu pričekali da prođe subota? No, zašto bi čekali? Oni su bili u okovima, a Isus je došao ljude osloboditi. Oslobođenje nije želio odgoditi ni za jedan dan.

Konačna sloboda
U raspravi s onovremenim vjerskim vođama Isus je iznio čudnu tvrdnju: “Ako ustrajete u mojoj nauci… upoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi… ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti oslobođeni” (Ivan 8,31-36). Židovi su odgovorili kako oni nikada nisu bili ničiji robovi. Većina današnjih ljudi dala bi sličan odgovor.

No, svi smo mi, bez izuzetka, robovi navika koje nas drže u okovima. Za neke je to alkohol, duhan, droge ili neumjerenost u jelu. Za druge su to umne loše navike koje nas opterećuju: brige, pohlepa, požuda, ponos ili zavist.

Muči nas prošlost: svi smo mi zabrljali: učinili smo ili rekli užasne stvari. Ili, nismo učinili ono što smo trebali učiniti. Muči nas sadašnjost: strahujemo za zdravlje, posao ili djecu. Muči nas budućnost: kako ćemo se održati u zastrašujućim vremenima koja dolaze na zemlju?

No, Isus nas uvjerava: “Ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti oslobođeni”. On je osloboditelj, On je donositelj slobode. Došao nas je osloboditi: osloboditi od okova koji nas sputavaju i osloboditi za bezgranične mogućnosti radosti, rasta i širenja vidokruga.

A Isus je obećao konačno oslobođenje od smrti i strahova. Svojim životom među nama i smrću na križu svladao je moć starog neprijatelja. “Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, jednako i sam postade sudionik u tome da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla, i da oslobodi sve koji cijeli život bijahu podvrgnuti ropstvu strahom od smrti” (Hebrejima 2,14-15).

Jedino kada znamo kako umrijeti, možemo znati kako živjeti. Oslobađajući nas za suočavanje sa smrću, Isus nas oslobađa za istinski život. Aleluja, kakvog li Spasitelja! Isus je osloboditelj i donositelj slobode! Dakle, Swinburne je sasvim u krivu. Istina je upravo suprotna: “Pobijedio si, o snažni Galilejče; svijet je postao slobodan od tvojega daha.”

William G. Johnson

Odakle ova velika potreba za sigurnošću? Čovjek voli biti siguran da će ga u životu pratiti ono što je pozitivno, nastoji izbjegavati rizike i boji se negativnih doživljaja. Mogli bismo to reći i ovako: Čovjek traži sigurnost zato što je u dubini duše nesiguran.

S obzirom na veliku potrebu za zaštitom i sigurnošću, čovjek lakovjerno prihvaća obećanja osiguravajućih društava (koja ih često razvodnjuju u tekstovima sa sitno tiskanim slovima), obećanja političara pred izbore (koje poslije izbora ne ostvaruju) ili prognoze stručnjaka za predviđanje budućnosti (koji kasnije objašnjavaju zašto se dogodilo drukčije).

Velike promjene pokazuju da se čovjek ni na što ne može osloniti: pad berlinskog zida, teroristički napad 11. rujna 2001, gospodarska kriza. Ali ne samo političke i gospodarske promjene u svijetu, već i osobne krize potvrđuju da u svijetu nema potpune sigurnosti. Ni moja mirovina, ni radno mjesto, ni odlazak na posao, ni ostajanje kod kuće, ni moj brak ni zdravlje nisu sigurni. Sigurno je samo jedno: ništa nije sigurno.

Sigurnost je relativna. Znači li da je sigurnost iluzija? Kao psiholog poznajem fenomen da se ljudi, čim se ne osjećaju sigurnima, drukčije ponašaju. Mijenja se njihov način razmišljanja i osjećaji. Pokazuju simptome straha ili prisile koji mogu izazvati depresiju. U našoj praksi najčešće izražena želja je potreba za jačanjem samosvijesti i osjećaja vlastite vrijednosti, kao i sigurnosti u sebe. Minimum unutarnje i vanjske sigurnosti je preduvjet za skladan razvoj osobe.

Zato ljudi troše veliki novac, poduzimaju neobične korake i vjeruju najnevjerojatnijim obećanjima ne bi li stekli sigurnost. Često se lišavaju unutarnje slobode – u nekim slučajevima čak i vanjske – uvjereni da će konačno steći sigurnost. Danas su jako proširene ideologije i svjetonazori koji u zatvorenim skupinama izgrađuju imunitet prema vanjskom svijetu. Tko se u njima daje zarobiti, teško se oslobađa. Posebno ako je ”rasuđivanje ostavio u garderobi”. Takve ideologije prepoznajemo između ostalog po tome što je kritika nepoželjna, što se na vlastito rasuđivanje gleda s podozrenjem i što se pri diskusijama zahtijeva poslušnost i poniznost. Već je Benjamin Franklin shvatio: ”Tko se odriče slobode da bi stekao sigurnost, na kraju će izgubiti oboje.”

S obzirom da je svaka sigurnost relativna, raste težnja za apsolutnom sigurnošću. Ali tko ili što je može osigurati? U tu svrhu se pojavljuju religije i ideologije. One obećavaju neograničenu, apsolutnu sigurnost. Međutim, ni kao psiholog ni teolog ne mogu vam u kršćanstvu obećati apsolutnu sigurnost. Ali vam na osnovi uvjerenja i iskustva mogu reći: Osobe koje se uzdaju u Boga kao osobu, žive drukčije. Ne žive apsolutno sigurno, ali žive u sigurnom uvjerenju. A to nije isto. Ovakvo uvjerenje nije dokazivo, ali ono stalno pokazuje da takvi ljudi drukčije postupaju sa svojim životom, da su zadovoljniji – pa će čak i u slučaju da obole s većom vjerojatnošću brže ozdraviti.

Kao pastor vidio sam u životu mnogih: kad ”gumb” više ne drži, kad se ljudski ”patentni zatvarač” potrga, kad čovjek više ne zna kako bi dalje, onda Bog postaje posljednja nada – ”ziherica”.

Ali Bog to nije. Ono što nam On želi pokloniti ne može se mjeriti s ljudskim mjerilom sigurnosti. To nije jamstveno pismo ili osiguranje od štete. On ne jamči ni radno mjesto, ni zdravlje. On mi ne obećava bezbrižno vrijeme ili život bez straha. On je obećao da će uvijek biti sa mnom (čak i kad to ne osjećam), pomaže mi da u životu postavim prave prioritete i dao je pravila igre (na primjer, nalazimo ih u Deset zapovijedi i Isusovoj Propovijedi na gori) koja mi olakšavaju život s drugim ljudima. A u duši ostaje snažan osjećaj zaštite i zadovoljstva, čak i onda kad život nije uvijek uspješan. To dobro zvuči i stvara dobar osjećaj. Siguran? Nesumnjivo!

Tek kad se Isus po drugi put bude pojavio na Zemlji i stvorio novi svijet, težnja za sigurnim životom postat će prošlost. Tada će se riješiti mnogi problemi koji nas danas opterećuju i tada ćemo živjeti u neposrednoj prisutnosti samoga Boga (vidi Otkrivenje 21,1-4).

Kako to izgleda u vašem životu? Koliko ste polica osiguranja zaključili; koja zaštitna sredstva ugradili u svoj dom? Sve to nije pogrešno. Ali koliko se zbog toga osjećate stvarno sigurno? Hoćete li živjeti s takvom sigurnošću ili ćete živjeti s pouzdanim uvjerenjem da Bog vodi vaš život? Ja sam se odlučio za ovo drugo.

Matthias Dauenhauer