Ana, Samuelova majka, nije tipična žena, a njen život je dugo vremena sličio barki na otvorenoj, olujnoj pučini (1. Samuelova pogl. 1-2). U drevnom Izraelu smatralo se da su žene nerotkinje pod Božjim prokletstvom i stoga nisu bile društveno prihvaćene. Elkana, Anin suprug, nije razumio njenu bol. Pitao ju je: “Zašto plačeš? Zašto ti je srce rastuženo? Nisam li ti ja vredniji nego deset sinova?” Suvišna pitanja, zar ne? Prvo, Elkana nije “gubio vrijeme” tražeći Božju pomoć, već je našao Peninu, drugu ženu. Kakva utjeha! Osim toga Biblija kaže: “Penina je zanovijetala Ani,” što je bio samo dodatni uzrok tuge i boli. Ana je bila svakodnevno izložena poniženju, a Elkana pita zašto je tužna. “Uz to joj je suparnica njezina zanovijetala, da je ponizi…” (1,6). Biblija kaže da je Elkana više ljubio Anu. Ona je vjerojatno bila zbunjena jer je njen suprug pokazivao i ljubav, premda izvještaj ne kaže kako, i prezir prema njoj time sto je našao drugu ženu. Elkana je redovito dolazio u Silo da se pokloni Jahvi i prinese žrtvu. Moguće je da se Ana pitala kako to da tako pobožan čovjek uzima drugu ženu čim je saznao da je nerotkinja i zašto ne razumije njenu bol premda su razlozi bili očiti.

Ana utočište nije mogla naći ni u Šatoru od sastanka ni među svećenicima. Elijevi sinovi su napastovali žene koje su dolazile moliti se u svetište, a sam Eli je bio nemoćan da bilo što učini. Dakle, ni u starozavjetnoj “crkvi” Ana nije mogla naći mjesto utočišta. Društveno okružje u kojem je živjela knjiga Suci opisuje slijedećim riječima: “…i svatko je živio kako mu se činilo pravo.” Bilo je to nesigurno razdoblje izraelske povijesti jer ni društvo nije ulijevalo sigurnost i budilo nadu u bolju budućnost.

Ana je svoje utočište našla u Bogu. Svakodnevnim molitvama i preklinjanjem ona je tražila ispunjenje obećanja. Bog je ispunio njenu molbu i darovao joj Samuela, a kasnije još tri sina i dvije kćeri. U vrijeme kada na obzorju nije bilo nikoga tko bi Ani pružio mir i utjehu ona se obratila Bogu i pobijedila. Njena vjera u Boga, hrabrost i odlučnost u trenucima kada nigdje drugdje nije mogla naći izvor razumijevanja i nade zaslužuje mjesto u Svetom Pismu. Bog je bio Anino utočište.

Darko Pirija

Međutim, negdje u blizini razdraganog mnoštva, neki su ljudi bili jako zabrinuti. To su bili inženjeri koji su bili protiv lansiranja. Prema njihovim proračunima, sigurnosne spojke rezervnih raketa je trebalo promijeniti, jer ove postojeće nisu bile u stanju izdržati određenu temperaturu. Oni su mnogo prije lansiranja o tome izvjestili svoju tvrtku i inzistirali da se sve obustavi dok se ne zamijene neki dijelovi. Oni su znali da i visokorazvijena tehnologija mora poštovati određene zakone fizike. Ali su neki na odgovornim položajima odlučili zanemariti te zakone.

Prošlo je 70 sekundi otkako se Challenger odvojio od tla. Sve što se moglo vidjeti na nebu bio je bijeli trag od ispušnih plinova. Ali u 73. sekundi svi su mogli čuti potmulu eksploziju. Na nebu se pojavilo nekoliko bijelih tragova tvoreći neobičan buket. Tišina je potrajala oko 40 sekundi. Onda je komentator NASE objavio glasom punim emocija: “Upravo smo primili izvješće od Centra. Space shuttle je eksplodirao.”

Gotovo svi smo vidjeli te šokantne slike. Ali jeste li znali da se ta tragedija mogla izbjeći? Odgovorni u NASI su samo trebali poslušati inženjere i pokoriti se zakonima fizike. Bile one male ili najstrašnije, nesreće su se uglavnom događale zbog prekršaja nekog od zakona sigurnosti. U današnjem, visokotehnološkom svijetu, poštovanje zakona od goleme je važnosti.

Da bismo izbjegli mnoge nepotrebne tragedije i bolesti, Bog nam je dao svoje zapovijedi. Toliko nas voli da nije mogao dozvoliti ljudima da prolaze kroz život vođeni svojim nagonima. Mnogi, ipak, još uvijek vjeruju da je pametno i čak napredno odbaciti Božje zapovijedi ili im se ismijavati. Ali Bog nas uistinu voli; i to ljubavlju koja se ne ljuti zbog našeg odbacivanja; ljubavlju koja zna što je dobro za nas. Što bismo mislili o majci koja bi svoje malo dijete odvela u središte grada, a zatim mu rekla: “Ja sad idem svojim poslom, a ti sam pronađi put do kuće. Vidimo se večeras!” A zatim dodala: “Volim te!”? Bog nas ne voli na takav način. On nas ne ostavlja u zbrci životnih putova prepuštene samima sebi i tuđim hirovima, govoreći nam: “Snađi se. Vidimo se! Volim te!” On je roditelj koji nas svojim uputama usmjerava da izbjegnemo opasnosti života. Njegove su zapovijedi ograda unutar koje je naša sigurnost, a izvan nje opasnost.

U gradu Montpellier, u Francuskoj, nalazi se zoološki vrt koji je postao poznat po jednom nemilom događaju. Naime, između ostalih životinja jedan kavez nastanjuju i vukovi. Za vrijeme velikih vrućina, oni nemaju drugi hlad osima onoga uz same rešetke kaveza. Tu obično leže, izbjegavajući kretanje kada im je vruće. Da bi upozorili posjetitelje na moguću opasnost ako se približe kavezu, djelatnici zoološkog vrta su postavili nisku ogradu na kojoj su napisali: “Ne prelazi ogradu. Opasnost!”

Dogodilo se da roditelji jednog šestogodišnjaka ipak nisu pazili na opomenu te je dijete vješto prešlo ogradu i prišlo kavezu. Vukovi su se pretvarali da spavaju. ^inili su se poput plišanih igračaka. Dijete je pružilo ruke kroz rešetke u namjeri da zagrli vukove, ali prije no što ih je i dodirnulo oni su skočili i… mališan je ipak ostao živ, ali će njegovi roditelji uvijek kada pogledaju na njega vidjeti posljedice prijestupa jednog upozorenja.

Isto tako i odbacivanje Božjih zapovijedi najposlije će se pokazati kao preskupo i preopasno, kako za pojedinca tako i za cijelo društvo. Nevjera i neposlušnost Bogu koji nam želi dobro, štetno djeluje i na sve ljudske odnose. Laganje je, na primjer, ustaljena praksa u političkim i poslovnim krugovima. Posvuda se zahtijeva opreznost. Nasilje je postalo svakidašnjost, osobito u gradovima. Pojedinci puni straha pribjegavaju kupnji oružja kako bi se zaštitili. I sve to u raznim oblicima opterećuje čovječanstvo već tisućama godina. Za to vrijeme Bog je kroz Bibliju govorio ljudima: “O, da si PAZIO NA ZAPOVIJEDI moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila.”

Možda ste već pokušali držati zapovijedi, ali se vremenom pokazalo da vam je to napor i opet ste pogriješili. Ali nemojte se bojati svojih pogrešaka niti se bavite njima. Usmjerite pozornost na Isusa. On je rekao: “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.” Bez ljubavi nije moguće živjeti kršćanski. I naša djeca su najposlušnija onda kada ne žele griješiti iz ljubavi prema nama. Volimo li dovoljno Isusa da bismo držali njegove zapovijedi? On nam je spreman pomoći, ali nas ne želi prisiljavati. Ljubav je temelj odnosa. Neka naša molitva bude: “Hvala ti, Bože, za tvoju ljubav. I ja tebe želim voljeti. Želim biti poslušan zakonu koji si dao za moje dobro. Pomozi mi, Gospodine. Znam da ćeš me uslišati i hvala ti za to. Amen.”

John Graz

Nevidljivi zidovi
Naravno da je ova priča izmišljena, ali mi se čini zrcalom našeg vremena. Pritom ne mislim toliko na naše PIN-ove i lozinke bez kojih danas gotovo ništa ne funkcionira, nego na nevidljiva vrata i zidove kojima se pokušavamo zaštititi od drugih:

– Odgovarajući na pitanje “Kako ste?” kažemo “Hvala, dobro. A vi?” jer se ne usuđujemo iskazati stvarne osjećaje. Sugovornik bi mogao iskoristiti informaciju.
– Djeca pričaju roditeljima samo najnužnije jer se može dogoditi da “starci” shvate njihove izjave kao dopuštenje da se umiješaju u njihove privatne stvari.
– Ako se poslovni partner previše zanima za pojedinosti o našemu radu ili o tome kako provodimo dan, postajemo nepovjerljivi: sumnja li nešto? Možda misli da poslu ne pristupam dovoljno ozbiljno. Sumnja li na nešto?
– Ako nas šef ili kolega na poslu pohvali, istodobno nam se pali signal upozorenja pa se pitamo kakva će zamolba ili prijekor uslijediti nakon pohvale.

Šteta što sebi i drugima otežavamo već ionako težak život pa radije gradimo zidove umjesto mostove. Istina je da od previše povjerenja postajemo lakovjerni, ali od previše nepovjerenja postajemo bolesni. Previše nepovjerenja guši osjećaje u samom začetku. Ono čovjeka usamljuje, učvršćuje predrasude, koči razvoj osobnosti, čini čovjeka oholim i otuđenim.

Nepovjerenje opasno po život
Previše nepovjerenja može biti i opasno po život — pritom mislim na nesreću s podmornicom u Barentsovom moru. Ono bez sumnje nije bilo jedini razlog, ali nepovjerenje je svakako pridonijelo što je ponuđena pomoć Zapada isprva odbijena, a spašavanje nepotrebno odugovlačeno – pod cijenu ljudskih života.

Previše nepovjerenja sigurno će završiti smrću onih koji su odbacili Božju ponudu da Ga pobliže upoznaju, ispitaju istinu i vjerodostojnost Njegovih riječi i izjava. Tko je nepovjerljiv prema Bogu, pokazuje nepovjerenje prema Onome tko je bez iznimke i ograničenja dostojan povjerenja. Još nikad u povijesti nije prekršio danu riječ. Ono što je obećao, to je i ispunio. Što je nagovijestio, to se i zbilo — točno onako kako je pretkazao u svojoj Riječi, Svetom pismu. Tko unatoč tome nema povjerenja u Boga, sličan je djetetu koje kaže: “Oče, daj mi 15.000 eura da ih stavim u banku kako bih sljedećih pet godina mogao bezbrižno živjeti. Neću se svakog dana pitati hoćeš li mi dati jesti i hoćeš li se brinuti za mene.” Ne bi li takav zahtjev bio pljuska dragom ocu koji se sve vrijeme s ljubavlju brinuo za dobro svojega djeteta?

“Pljuske” nepovjerenja
Koliko takvih “pljuski” Bog iz dana u dan dobiva od svoje nezahvalne djece zato što se radije oslanjaju na dostignuća tehnike, na obećanja samozvanih gurua ili na pomnjivo izabrane banke, nego na Onoga tko ih je stvorio i radije pustio svojega Sina da umre na križu nego da digne ruke od ljudi i prepusti ih njima samima! U najtužnijim Isusovim riječima uočljiva je Božja molba za povjerenjem Njegove djece: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko put htjedoh skupiti djecu tvoju kao što kvočka skuplja piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!” (Lk 13,34)

Tko polaže povjerenje u Boga, nalazi sigurnost za sadašnjost i za budućnost. Tko nauči uzdati se u Boga, sam će razviti zdravo samopouzdanje. Pouzdanje u Boga je najbolja zaštita protiv pretjeranog nepovjerenja.

El Diez

”Jer iako su upoznali Boga, nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost. Naprotiv, postali su isprazni… Umišljajući da su mudri, postali su ludi.” (Rimljanima 1,21.22)

Praznovjerje je često prisutno kod glumaca. Francuz Rober Hossein, na primjer, prije svakog dužeg putovanja zapisuje adrese svih ljekarnica duž puta – za svaki slučaj. Još nikad nije doživio ni najmanju nezgodu.
Njegov sunarodnik Alain Delon nosi narukvicu od slonove dlake, poklon njegove Mireille Darc. ”Ne znam da li što vrijedi”, kaže, ”ali je nikad ne skidam; ni u kadi.”

Čini se da nedostatak vjere u Boga nadomješćuje praznovjerje. Čovjek se ipak nečega mora uhvatiti, kažu. No što vrijedi popis s ljekarnicama ili narukvica od slonove dlake na koje se ljudi oslanjaju?

Svatko teži za zaštitom, sigurnošću i ljubavlju. A sve to nudi Bog. ”Zakrilit ću ga jer poznaje ime moje”, kaže Bog (Ps 91,14) i dodaje: ”A tko sluša mene, bezbrižan ostaje i spokojno živi bez straha od zla.” (Izr 1,33) Razlog: ”Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.” (Jr 31,3)

Prihvatimo ova Božja obećanja i uzdajmo se u Njega, jer On ostaje vjeran onome što obeća.

Zašto bića obdarena razumom radije traže zaštitu od amuleta i predmeta koji donose sreću? Ove stvari ”obećavaju” ljudima zaštitu, a da pritom ne moraju mijenjati sebe i svoj život. Međutim Bog želi mijenjati nas i naš život, da bismo stvarno bili sretni. Krenimo ovim putem jer samo on vodi k cilju.

Odakle ova velika potreba za sigurnošću? Čovjek voli biti siguran da će ga u životu pratiti ono što je pozitivno, nastoji izbjegavati rizike i boji se negativnih doživljaja. Mogli bismo to reći i ovako: Čovjek traži sigurnost zato što je u dubini duše nesiguran.

S obzirom na veliku potrebu za zaštitom i sigurnošću, čovjek lakovjerno prihvaća obećanja osiguravajućih društava (koja ih često razvodnjuju u tekstovima sa sitno tiskanim slovima), obećanja političara pred izbore (koje poslije izbora ne ostvaruju) ili prognoze stručnjaka za predviđanje budućnosti (koji kasnije objašnjavaju zašto se dogodilo drukčije).

Velike promjene pokazuju da se čovjek ni na što ne može osloniti: pad berlinskog zida, teroristički napad 11. rujna 2001, gospodarska kriza. Ali ne samo političke i gospodarske promjene u svijetu, već i osobne krize potvrđuju da u svijetu nema potpune sigurnosti. Ni moja mirovina, ni radno mjesto, ni odlazak na posao, ni ostajanje kod kuće, ni moj brak ni zdravlje nisu sigurni. Sigurno je samo jedno: ništa nije sigurno.

Sigurnost je relativna. Znači li da je sigurnost iluzija? Kao psiholog poznajem fenomen da se ljudi, čim se ne osjećaju sigurnima, drukčije ponašaju. Mijenja se njihov način razmišljanja i osjećaji. Pokazuju simptome straha ili prisile koji mogu izazvati depresiju. U našoj praksi najčešće izražena želja je potreba za jačanjem samosvijesti i osjećaja vlastite vrijednosti, kao i sigurnosti u sebe. Minimum unutarnje i vanjske sigurnosti je preduvjet za skladan razvoj osobe.

Zato ljudi troše veliki novac, poduzimaju neobične korake i vjeruju najnevjerojatnijim obećanjima ne bi li stekli sigurnost. Često se lišavaju unutarnje slobode – u nekim slučajevima čak i vanjske – uvjereni da će konačno steći sigurnost. Danas su jako proširene ideologije i svjetonazori koji u zatvorenim skupinama izgrađuju imunitet prema vanjskom svijetu. Tko se u njima daje zarobiti, teško se oslobađa. Posebno ako je ”rasuđivanje ostavio u garderobi”. Takve ideologije prepoznajemo između ostalog po tome što je kritika nepoželjna, što se na vlastito rasuđivanje gleda s podozrenjem i što se pri diskusijama zahtijeva poslušnost i poniznost. Već je Benjamin Franklin shvatio: ”Tko se odriče slobode da bi stekao sigurnost, na kraju će izgubiti oboje.”

S obzirom da je svaka sigurnost relativna, raste težnja za apsolutnom sigurnošću. Ali tko ili što je može osigurati? U tu svrhu se pojavljuju religije i ideologije. One obećavaju neograničenu, apsolutnu sigurnost. Međutim, ni kao psiholog ni teolog ne mogu vam u kršćanstvu obećati apsolutnu sigurnost. Ali vam na osnovi uvjerenja i iskustva mogu reći: Osobe koje se uzdaju u Boga kao osobu, žive drukčije. Ne žive apsolutno sigurno, ali žive u sigurnom uvjerenju. A to nije isto. Ovakvo uvjerenje nije dokazivo, ali ono stalno pokazuje da takvi ljudi drukčije postupaju sa svojim životom, da su zadovoljniji – pa će čak i u slučaju da obole s većom vjerojatnošću brže ozdraviti.

Kao pastor vidio sam u životu mnogih: kad ”gumb” više ne drži, kad se ljudski ”patentni zatvarač” potrga, kad čovjek više ne zna kako bi dalje, onda Bog postaje posljednja nada – ”ziherica”.

Ali Bog to nije. Ono što nam On želi pokloniti ne može se mjeriti s ljudskim mjerilom sigurnosti. To nije jamstveno pismo ili osiguranje od štete. On ne jamči ni radno mjesto, ni zdravlje. On mi ne obećava bezbrižno vrijeme ili život bez straha. On je obećao da će uvijek biti sa mnom (čak i kad to ne osjećam), pomaže mi da u životu postavim prave prioritete i dao je pravila igre (na primjer, nalazimo ih u Deset zapovijedi i Isusovoj Propovijedi na gori) koja mi olakšavaju život s drugim ljudima. A u duši ostaje snažan osjećaj zaštite i zadovoljstva, čak i onda kad život nije uvijek uspješan. To dobro zvuči i stvara dobar osjećaj. Siguran? Nesumnjivo!

Tek kad se Isus po drugi put bude pojavio na Zemlji i stvorio novi svijet, težnja za sigurnim životom postat će prošlost. Tada će se riješiti mnogi problemi koji nas danas opterećuju i tada ćemo živjeti u neposrednoj prisutnosti samoga Boga (vidi Otkrivenje 21,1-4).

Kako to izgleda u vašem životu? Koliko ste polica osiguranja zaključili; koja zaštitna sredstva ugradili u svoj dom? Sve to nije pogrešno. Ali koliko se zbog toga osjećate stvarno sigurno? Hoćete li živjeti s takvom sigurnošću ili ćete živjeti s pouzdanim uvjerenjem da Bog vodi vaš život? Ja sam se odlučio za ovo drugo.

Matthias Dauenhauer