Stražnje dvorište bilo je u još gorem stanju. Stanovnici prije nas držali su dva velika psa u malom prostoru ograđenom daskama. Sve je bilo puno lanaca i komada starog tepiha na tridesetak centimetara slame pomiješane s pasjim izmetom. Na jednoj strani tog dvorišta nalazio se „sanduk za pijesak“ veličine 4 x 6 metara. Druga strana bila je pokrivena nacijepanim drvima za peć koja se nalazila u kući. Pored kuće nije bilo niti jedne biljke koja bi ukrašavala njezine temelje.

I unutrašnjost kuće bila je jednako loša. Sve je trebalo ponovno oličiti, a kuhinju je trebalo srušiti i sagraditi je od samog temelja. Raniji vlasnici su bili toliko čudni da su sa sobom ponijeli kuhinjske elemente sa štednjakom i čak sve žarulje. U cijeloj kući nije bilo niti jedne jedine žarulje.

Možda se pitate zašto smo uopće kupili takvu kuću. Zato što smo u njoj vidjeli mogućnosti. Građevinski je bila zdrava, a mi smo je dobili za vrlo prikladnu cijenu. Znali smo da će, kad je uredimo, ona zasjati i vrijediti mnogo više nego što smo je platili.

Ugovore za kupnju kuće potpisali smo na početku veljače te godine, ali smo dotadašnjim vlasnicima dali mjesec dana da se isele. Pravno smo je preuzeli prvog ožujka. Tijekom veljače smo s vremena na vrijeme dolazili pogledati kuću i čak smo u nju ušli dan ili dva nakon što smo čuli da se prijašnji vlasnik iselio.

Ali u kuću smo zapravo ušli tek prvog ožujka i započeli veliki posao čišćenja i preuređivanja. Prije to nismo mogli jer nam kuća još nije pripadala.

Tek kad je potpuno bila naša, mogli smo ući i početi s radom.

Težak posao čišćenja, preuređivanja i uređivanja okoliša trajao je punih šest mjeseci. U naše slobodno vrijeme nismo ništa drugo niti radili. Sljedećeg proljeća sam oličio fasadu i posadio potpuno nove biljke u stražnjem dvorištu. Od tog vremena smo obnovili vrata koja vode u stražnje dvorište, podigli šupu, a sanduk s pijeskom pretvorili u mali vrt. Namjeravao sam još uvesti sustav za prskanje trave i jednom sagraditi kat nad garažom i dnevnom sobom.

Supruga i ja smo otkrili da kad se kuću dugo vremena pušta propadati, potrebno je mnogo vremena da je se dovede u poželjno stanje.

Isusovo „preuređivanje“ na nama

Biblija kaže da su naša tijela Božji hram – dom u kojem On prebiva: „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?“ (1. Korinćanima 3,16) Kad se Bog useli u naš život, mi smo u još gorem stanju od kuće koju smo moja supruga i ja kupili. Srećom, Bog prelazi na preuređivanje koje je u mnogočemu slično onome koje smo supruga i ja poduzeli kod naše kuće – osim što je Njegovo preuređivanje mnogo važnije. Supruga i ja i nadalje stalno nešto radimo na kući koja će jednog dana biti uništena. Ali Isus popravlja svoj narod da vječno živi.

Isus nas je kupio Dakle, trebalo je proći mjesec dana od trenutka kad smo supruga i ja dali predujam i potpisali ugovore za našu novu kuću, i sve to vrijeme nismo mogli ući i početi s preuređivanjem. Slično tome, Isus je prije dvije tisuće godina na Golgoti platio cijenu za nas, ali tek kad „ugovori“ budu u redu, On može ući i početi obnavljati naš život. Isusovi „ugovori“ ne zahtijevaju samo Njegov potpis (tinta je Njegova krv), već i vaš i moj.

Prije nego što budemo spašeni, naša „kuća“ pripada Sotoni. On je „prvi vlasnik“, a Isus neće ući dokle god se taj vlasnik ne iseli. „Potpis“ koji čini da je pogodba zaključena – koji omogućuje da se On može useliti – jest naša odluka da Ga prihvatimo kao svojega Spasitelja.

Ta činjenica je toliko važna za naše razmatranje, da se neko vrijeme moramo njome pozabaviti, prije nego što možemo vidjeti kako Isus kreće u obnovu vašeg i mojeg života.

Kad smo supruga i ja prvog ožujka ušli u našu kuću, ona je bila potpuno naše vlasništvo. Nama je pripadalo sve – ne samo kuća, zbog koje nam je bilo drago, već i zaraslo prednje dvorište, zbog kojega nam baš nije bilo drago. Bili smo vlasnici i ružnog stražnjeg dvorišta, i unutrašnjosti kuće s prljavim zidovima i groznom kuhinjom. U vrijeme kad smo kuću preuzeli kao vlasnici, posao preuređenja bio je tek stvar budućnosti. Bili smo vlasnici svega – dobroga i lošega zajedno.

I to nam nije smetalo. Znali smo za loše strane kuće prije nego što smo je kupili, i to smo prihvatili. Osim kuhinje koja je nedostajala i žarulja kojih nije bilo, točno smo znali što dobivamo.

Slično tome, kad nas je Isus kupio na Golgoti, On je dobro znao da će biti potrebno provesti veliko preuređenje.

On je prihvatio naše nesavršenosti davno prije nego što je platio cijenu za nas, i davno prije nego što će preuzeti vlasništvo nad našim životom. On ne doživljava nikakvo iznenađenje kad Mu predamo svoje srce da se može useliti – čak i ako nedostaju kuhinjski elementi i žarulje. Njega čeka posao preuređenja; On je vlasnik svega – dobroga i lošega zajedno.

To je platio – i to je dobio.

Od sudbonosne je važnosti da razumijemo kako spasenje počinje u trenutku kad Isus postaje našim Vlasnikom, a ne u trenutku kad je posao preuređivanja završen. Mi smo spašeni sa svim našim nedostacima, jer tek kad smo pod Isusovim vlasništvom, On nas ima pravo preurediti.

Neki misle da oni trebaju izvršiti neko preuređivanje, poput kućevlasnika koji oliči i izvrši popravke na svojoj kući ne bi li je učinio privlačnijom za moguće kupce. Ali mi to ne možemo učiniti. Preurediti nas može samo Isus, a to može početi samo nakon što postane Vlasnik svojeg novog doma, nikako prije toga.

Postoji razlog zbog čega je važno da ovo razumijemo. Često se događa da ljudi, nakon što postanu kršćani, gledaju visoko biblijsko mjerilo za kršćanski život, pa se obeshrabre jer znaju da se ne uklapaju u taj ideal. „Čini mi se da me Bog ne može upotrijebiti“, kažu i odustaju.

Ali Isus je platio cijenu za nas znajući sve o našim lošim navikama i grešnom življenju. Znao je sve o strasti

ma koje vladaju nama i mrzovoljnoj ćudi kojom ne možemo vladati. Za Njega je to samo još jedan izazov u preuređenju koje treba obaviti nakon što se useli.

Tijekom svake sekunde ovog postupka preuređivanja, od prvog obeshrabrujućeg trenutka do konačne pobjede nad kušnjom, mi imamo stalno jamstvo spasenja i mjesto u Njegovom vječnom kraljevstvu. Ništa, baš ništa u tom postupku preuređivanja ne djeluje na to jamstvo, jer Isus je sve to vrijeme naš Vlasnik. On ne bi mogao nastaviti preuređivanje da to ne može.

Pogledajmo sada kako Isus vrši preuređenje našeg života tako da možemo odražavati Njegov karakter.

Tko što čini?

Kad smo supruga i ja preuređivali našu novu kuću, puno toga smo sami napravili. Posjekli smo i iščupali sve staro grmlje i posadili novo. Ja sam ličio zidove, a ona je šamponom prala tepihe i sve zavjese. Našli smo stolara koji je izradio ormariće za novu kuhinju, a zidar je proširio ognjište da odgovara zakonskim propisima.

I vi ćete to ustanoviti dok budete napredovali u Isusu. Nešto će On tražiti da učinite sami, dok će drugo On učiniti za vas.

Kršćanin i dobra djela Neki ljudi smatraju da kršćanin ne treba ništa učiniti sam. „Mi se spašavamo milošću, a ne djelima“, kažu takvi.

 „Djela nemaju nikakve veze s kršćanskim životom.“ Molim vas, pročitajte sljedeće biblijske retke – posebno dio označen kosim slovima – a onda sami odlučite imaju li djela ikakvo mjesto u kršćaninovu životu: „Da, milošću ste spašeni -po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao. Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.“ (Efežanima 2,8-10) Na prvi pogled čini se da ovaj tekst proturječi sam sebi. Prvo Pavao kaže da se kršćani spašavaju milošću po vjeri, a da djela s tim nemaju nikakve veze; a onda kaže da nas je Bog stvorio da činimo dobra djela.

Mislite li da nas je Bog stvorio da činimo loša djela? Nipošto! Kršćanstvo nije način da se oslobodimo djela. Kršćanstvo nam zapravo omogućuje da činimo dobra djela i da se čuvamo zlih.

Upravo o tome govori ovo naše razmatranje.

Budući da sam to ustvrdio, dopustite mi da vas požurim uvjeriti kako Biblija daje posebno upozorenje o pogrešnoj uporabi djela. Upravo smo pročitali tekst u Efežanima: „Da, milošću ste spašeni -po vjeri. To ne dolazi od djela.“ Evo dva izvanredna biblijska teksta koji govore to isto: „Jer nikoga neće opravdati pred njim vršenje Zakona. … Tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona.“ (Rimljanima 3,20.28) Pavao želi reći da se naše spasenje – naše jamstvo vječnoga života – ne zasniva na tome kako dobro živimo.

Isus nas je kupio i platio cijenu za nas, s našim pogreškama i svime. Za to nikad nikakvim dobrim djelima ne možemo steći zaslugu. Ali od trenutka kad postane naš Vlasnik, On počinje preuređivati naš karakter kako bi postao sličan Njegovom. I upravo u tom preuređivanju imamo priliku pomoći. Ovdje imaju udjela naša dobra djela.

Prije više godina čuo sam priču – koliko je istinita ne znam, ali mogla bi biti – o poljodjelcu koji je kupio godinama zapušteno imanje. Sve je zaraslo u korov i grmlje, pa je taj čovjek proveo mnoge dane pripremajući njive za sjetvu. Godinu dana kasnije imanje je dalo popriličan urod.

Ubrzo nakon žetve, kad je taj čovjek nakon bogoslužja izlazio iz crkve, pastor mu je živahno stisnuo ruku i rekao: „Joe, ti i Gospodin obavili ste prošle godine silan posao s tim imanjem.“ „Da, pastore,“ odgovorio je čovjek, „ali trebali ste vidjeti imanje dok je bilo samo Gospodnje vlasništvo.“ Razmislite za trenutak o podjeli odgovornosti između Joea i Boga. Joe je

proveo niz dana čisteći korov i grmlje, obrađujući zemlju i sijući sjeme. „To je puno napornog rada“, reći ćete.

„Mnogo više nego što je Bog uložio u tu njivu.“ Stvarno? Što je lakše: čupati korov i obrađivati zemlju, ili učiniti da sunce sije i kiša pada? I što je lakše: sijati sjeme, ili učiniti da ono nikne? Kad stanete i razmislite, morate priznati da je Bog uložio mnogo više mudrosti i snage za Joeovu žetvu od njega samog.

Ali Joe je bio u pravu: „Trebali ste vidjeti to imanje dok je bilo samo Gospodnje vlasništvo.“ Koliko god malen bio, Joeov udio bio je sudbonosan za uspješnu žetvu.

Ono što je istina u tjelesnom području, istina je i u duhovnom. Naš udio može biti sasvim malen, ali je presudan.

Prije više godina, dok sam bio pastor jedne crkve u Teksasu, jedno sam poslijepodne posjetio ženu koja je očajnički htjela prekinuti s pušenjem.

„Pastore,“ rekla je, „ne razumijem zašto mi Bog ne oduzme želju za cigaretama.“ Pokušao sam joj objasniti da i ona treba učiniti svoj dio da bi pobijedila cigarete. Ali ona je stalno ponavljala: „Zašto mi Bog ne oduzme želju za cigaretama?“ Koliko mi je poznato, ona još uvijek puši – zato što nije shvatila da u svladavanju grijeha u životu svojega naroda Bog ne radi sam. Naš udio može biti sasvim malen, ali je presudan.

Ako želimo savladati svoje grijehe i napredovati u Isusu, za vas i mene je najvažnije da razumijemo razliku između onoga što Bog za nas čini i onoga što traži da mi učinimo u suradnji s Njim. Mi nikad ne možemo učiniti Njegov dio – kao što ni Joe nije mogao učiniti da sunce sije ili kiša pada. Ali ni Bog neće učiniti dio koji traži da mi učinimo – neće ukloniti korov i trnje, preorati zemlju i posijati sjeme na našoj njivi.

Bog mijenja našu sebičnost; mi mijenjamo svoje navike

U nastavku bih vam volio na vrlo jednostavan način iznijeti što sam otkrio da je sudbonosna razlika između Božjeg i našeg dijela – i odnosa između njih – po pitanju nadvlađivanja grijeha i napredovanja u Isusu.

Razumijevanje naše sebičnosti U našem prirodnom stanju i načinu na koji smo rođeni na ovaj svijet, svatko od nas je do same srži sebičan.

Sebičnost je naš najveći grijeh, i iz tog grijeha proizlaze svi drugi grijesi: materijalizam, oholost, zavist, nemoralnost, srdžba i pohlepa – da spomenemo samo neke. Sebičnost je slična onečišćenom izvoru u našem srcu koji stalno izbacuje nečista i smrdljiva stajališta i pobude.

Veći dio vremena uspijevamo nadzirati ove osjećaje, pa drugi nisu svjesni zla u nama. Želja za prihvaćanjem u društvu čini da prikrivamo svoje najveće tajne. Ali Bog sve zna, a povremeno to saznaju i drugi ljudi. Prije ili kasnije naš supružnik, djeca, susjed ili osoba s kojom radimo vide sjenku srdžbe ovdje i zračak požude tamo. Razdraženi smo, pričamo prljave šale, pomalo varamo kod troškova tvrtke u kojoj radimo. Neki od nas se stvarno razbjesne, gledaju najgore pornografske filmove i mrtvo hladni kradu u trgovinama. Neki čak siluju i ubijaju.

Možete odmahivati glavom kad spominjem silovatelja ili ubojicu, no jeste li znali da su vaša prljava šala i srdžba potpuno isti grijeh? Razlika je samo u mjeri u kojoj ste vi i silovatelj i ubojica počinili grijeh, a ne u vrsti grijeha koji svatko od vas čini. Dakle, vaš grijeh i grijeh silovatelja potječu iz istog izvora, iz sebičnosti.

Upravo se s tom osnovom sebičnosti u našoj naravi mora pozabaviti sam Bog, jer mi to ne možemo. Bog nas želi promijeniti tako da umjesto sebičnosti u našoj biti zavlada ljubav.

A kako to Bog čini? Postupkom koji se zove preobrazba.

Apostol Pavao je jednom prigodom napisao: „Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma …“ (Rimljanima 12,2)

Zapazite kako Pavao kaže da se to događa „obnovom svoga uma“.

Kad Bog preuzme vaš život, On počinje obnavljati, mijenjati ili obraćati vaš um, vaše osjećaje i vaše najdublje vrijednosti, tako da ono što vam je inače bilo od najveće važnosti, sada izgleda kao smeće. Ono što ste nekad voljeli, sada mrzite, a ono što ste nekad mrzili, sada volite.

Isus je taj preobražaj nazvao novorođenjem: „Zaista, zaista, kažem ti: tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.“ (Ivan 3,3) Pavao je taj preobražaj nazvao smrću i uskrsnućem: „Dakle, s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom.“ (Rimljanima 6,4) Zvuči li vam to sve nestvarno? Uvjeravam vas da nije nestvarno. To je čudo koje Bog vrši u ljudima koji Mu predaju svoj život; a Njemu je jako stalo da to čudo izvrši u vama. Ne zaboravite: vi to čudo ne možete učiniti sami. Vi možete uspjeti u tome da izvana izgledate društveno prihvatljivi, ali ne možete preobraziti svoju najdublju narav. To može samo Bog. A dok to ne učini, vi ste i dalje grešnik u srcu, grešnik do srži, što će se prije ili kasnije pokazati.

Trebamo razumjeti svoje navike Najbolji način da razumijemo svoje navike jest da shvatimo kako smo neku naviku uopće stekli. To će nam pomoći da nadvladamo one loše.

Ranije smo objasnili da je, otkad smo se rodili, svatko od nas sebičan u samoj srži svojega bića. Ta sebičnost je snažna pokretačka snaga koja oblikuje naše cjelokupno ponašanje. Budući da jesmo sebični, mi ćemo sebično postupati. I kako ponavljamo sebične postupke, oni se postupno pretvaraju u naviku. Nakon nekog vremena naše sebične navike postaju tako snažne da ih bez Božje pomoći ne možemo slomiti. Ali kod osobe koja je doživjela preobrazbu ili novorođenje, događa se nešto zapanjujuće. Pogledajte kako to Pavao opisuje:

 „Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim. … Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću. … Prema tome, otkrivam ovaj zakon: kad hoću da činim dobro, zlo mi se nameće. Istina, moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovima. Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?“ (Rimljanima 7,15-24) Jeste li se ikad tako osjećali?

Molim vas, zapazite da je Pavao u vrijeme pisanja ovih riječi već doživio novorođenje. Zar nije rekao: „Istina, moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom“? Neobraćeni ljudi ne uživaju u Božjem zakonu.

U čemu je onda bio Pavlov problem? To je sasvim lako objasniti. On je sav svoj život proveo čineći ono što je prirodno proizlazilo ih njegove sebične naravi, do trenutka kad je razvio neke jako snažne navike. Onda je Isus promijenio njegovu sebičnu narav i ispunio je ljubavlju, tako da je mogao težiti za Božjim načinom života, ali je još uvijek imao sve one loše navike.

Njegove novooblikovane želje vukle su ga na jednu, a loše navike na drugu stranu. Pavao se našao u središtu tog vučenja. Nije čudo što je rekao: „Jadan li sam ja čovjek!“

Sažetak onoga što smo dosad naučili

Možda će kratak pregled pomoći da u vašem umu sjedinimo sve ove misli. Sebičnost, koju smo naslijedili rođenjem, čini da postupamo sebično, a sebično ponašanje ponovljeno mnogo

puta razvija snažne sebične navike. Srećom, Bog mijenja našu temeljnu sebičnost i preobražava naš um tako da umjesto toga postajemo spremni voljeti.

Na nesreću, loše navike koje smo razvili tijekom niza godina još uvijek snažno djeluju, a često ih niti ne želimo odbaciti. Tako se nalazimo u rascjepu između naše nove želje da budemo nesebični i puni ljubavi, i naše stare navike da se ponašamo sebično.

Rekli smo kako je dio koji Bog čini preobrazba našeg uma, tako da u dubini svog bića više ne budemo sebični.

Mi s naše strane trebamo mijenjati svoje navike. Zapravo, ovo dvoje je tijesno povezano, i tijekom cijelog tog postupka Bog se mora osloniti na nas, a mi opet na Njega.

Marvin Moore

To nije posvema loše, ponekad je čak i nužno, za napredak evanđelja, no kulturalni ustupci mogu postati idolizirani pa kršćanstvo gubi svoju jedinstvenost. Međutim, u srži naše vjere nalaze se jedinstvene odlike. Evo pet kršćanskih odlika koje su trajno i radikalno protivne kulturi:

STRPLJIVOST
„Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljivošću“ (Rimljanima 8,25 – Biblija, Šarić). U svijetu koji je opsjednut trenutnim podacima, brzim dopunama vijesti, viralnim širenjem informacija i stalnim kretanjem, postalo je sve teže čekati ili jednostavno mirovati. Strpljenje je protukulturni čin povjerenja u Boga i prihvaćanja činjenice kako su neke stvari izvan naše kontrole.

U društvu koje vrednuje neprestani rad, učinkovitost, akciju i interakciju, a podcjenjuje odmor, tišinu i mir, može biti vrlo teško odvojiti se od svega. Isključivanje, odmaranje, čekanje i slušanje onoga što Bog govori vrlo je neočekivano i radikalno postignuće.

KROTKOST
„Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju” (Matej 5,5).

Živimo u bučnoj kulturi koja nagrađuje najglasnije, najnakićenije i najupadljivije. Dreka, svađanje, vikanje i bučno ometanje postali su novo pravilo.

Čak se i kršćanska poruka opredijelila za svađajuće frakcije koje se bore kako bi postale najmoćnije, najutjecajnije i najvidljivije, no ovakvim procesom zapravo dokazuju kako su samo obična ili prosječna varijacija svijeta koji ih okružuje.

Senzacionalizam je način na koji naše društvo prodaje, oglašava i komunicira u okruženju koje uvažava samo slavu, priznanje i pozornost.

No, poniznost nije slabost, već zapravo jedinstven izvor snage koji omogućuje ljudima da ne postanu skloni populističkoj mržnji, općem bijesu, bezočnom pretjerivanju, neracionalnom strahu, suludom nasilju, bezobzirnoj propagandi, rasističkoj retorici i sustavnoj nepravdi.

Kada smo blagi i tihi u pobješnjeloj civilizaciji, koja je brza da osudi, optuži, ustraši i razori, tada se možemo usredotočiti na Boga. Krotkost se dokazuje djelovanjem i služenjem bez traženja osobnog priznanja, uz istodobno proslavljanje Boga, te na taj način postaje dubok i izvanredan čin obožavanja.

PONIZNOST
„Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen” (Luka 14,11).

Tehnologija i društveni mediji omogućili su nam prikazivanje uljepšane slike o sebi koja se sastoji od uređenih fotografi ja, savršenih navoda, zanimljivih doživljaja i samouvjerenih postova.

Stalno nam se govori kako trebamo biti potpuno otvoreni i ne sramiti se svojeg ponašanja i svojih uvjerenja. No, lako je biti sebičan i drzak u političkim pogledima, teološkim stavovima, vjerskim predajama i društvenim svjetonazorima.

Vrlo rijetko nas uče pozornom slušanju, sustavnom učenju, ljubaznom razgovoru, iskrenom ispričavanju ili priznavanju da smo u krivu. Priznati vlastite pogreške, prihvatiti vlastita ograničenja i ponizno živjeti zahtijeva iznimnu samokontrolu i hrabrost. Poniznost ostaje izvanredna odlika u kulturi koja poštuje slavu i neprestano naglašava vrijednost uzdizanja vlastitog ega.

NADA
„A Bog, izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga” (Rimljanima 15,13).

Nakon što su uništeni naši odnosi, zajednica nas povrijedila, ustanove nas izdale, organizacije izmanipulirale, vlade razočarale, a religije oštetile, teško je ne biti ciničan i pesimističan prema doslovno svemu.

No, za one koji imaju nadu nadahnutu Isusom postoji osjećaj smisla, namjere i optimizma u odnosu na život. Ova nada, unatoč kaosu nestalnog svijeta koji nas okružuje, usidrit će nas u Kristu, omogućujući nam sigurnu plovidbu kroz život ispunjen nesigurnošću.

VJERA
„Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Hebrejima 11,1).

U beskrajno složenom svijetu punom različitih pogleda teško je vjerovati u bilo što, stoga se ljudi sve rjeđe odlučuju na snažno povjerenje u neku osobu, stvar, zamisao ili filozofiju.

Vjera ne znači odsutnost dvojbe, tajnovitosti ili složenosti, već dopuštanje povjerenja u nešto, povjerenje u odnos s nekim. Već je dovoljno značajno svoje povjerenje i nadu polagati u nešto, no imati vjeru u nevidljivog, nemjerljivog, nadnaravnog Boga jest čin koji je u najvećoj mjeri protivan kulturi.

Stephen Mattson

Nabukodonozor je, svakako, spadao među uspješne pripadnike ljudskog roda. Pripadao je vrhuški i bio je svjestan toga. Bio je ponosan – ponosan na ono što jest, ponosan na svoja dostignuća, ponosan na svoje dostojanstvo. Bio je sve, samo ne i siromah u duhu. Bio je ponosan na svoj duh, radovao se što ga ima.

Nabukodonozorov duhovni stav izražava samu srž problema grijeha. Grijeh je pogrešno usmjerena ljubav. Srž grijeha je preusmjeravanje naše ljubavi s Boga i naših bližnjih na nas same. To je stavljanje našeg malog “ja” u samo središte svemira; to je ponos što smo upravo takvi kakvi jesmo. To je bio i Luciferov problem. “Uspet ću se na nebesa,” hvalisao se, “povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,13.14) Ukratko, Lucifer je proglasio sebe bogom svog života. Čineći to, postao je Sotona, protivnik Božji i Kristov.

Adam i Eva su krenuli sličnim putem kada su uzdigli svoju volju i svoj put iznad Božje volje i Božjeg puta. Taj buntovni grijeh je izazvao svu bijedu koja je otada zadesila planet Zemlju. Oholost i samodovoljnost sačinjavaju samu srž problema grijeha. Upravo zato je Isus započeo objašnjavanje načela svoga kraljevstva izrekom: “Blago siromasima u duhu!” Želio je da odmah pogodi u samo srce problema. Ništa se nije moglo učiniti sve dok se ne razobliči srž problema. Najveća potreba ljudskih bića je presađivanje srca. Bog želi uzeti moj sebični, egocentrični život i preobraziti ga u život nesebične ljubavi prema Bogu i prema bližnjima. Prvi korak u božanskom kirurškom zahvatu na srcu je postavljanje dijagnoze, otkrivanje problema. Zatim se svaki od nas mora pojedinačno suočiti s tim problemom u sebi. Na taj način Isus “napada” našu ljudsku narav, naše uobičajene ljudske putove. On želi da ja i ti uvidimo kako je siromaštvo duhom prvi korak u približavanju Njegovom kraljevstvu. Pitanje je želim li biti siromah da bih ušao u Njegovo kraljevstvo?

George R. Knight