Najčešće rabimo GPS koji moja supruga ima na svom mobilnom telefonu. Ona jednostavno svom telefonu kaže kamo želimo stići i on za nas planira put, kaže nam koliko nam otprilike treba vremena, upozorava nas na svako skretanje, a kaže nam i da smo stigli na odredište. Ako skrenemo s puta koji nam je predložio, uređaj odmah reagira prilagođujući svoje upute tako da nas dovede do cilja unatoč skretanjima s pravog puta koja su nam se dogodila.

Ne bi li bilo divno kada bismo imali takvo što da nas vodi u životu? Pa, kao što pretpostavljate, vjerujem da imamo. Proročanstva su jedan od Božjih darova, a njihova je prvenstvena svrha da nas u ovom životu vode k vječnosti.

Najvažniji posao proroka bio je prenošenje poruke koju im je Bog dao za ljude kojima ju je namijenio. Ove su poruke uglavnom govorile ljudima što Bog želi da čine, na koji način Bog želi da žive, ili su ljude koji su griješili, koji su odbacivali Njegovo vodstvo, upozoravale na neizbježne posljedice.

Naravno, mnogi ljudi su ove stvari razumjeli, no nisu postali prorocima. Pravi proroci bili su oni koje je Bog pozvao na izvršenje neke osobite zadaće ili da budu Njegovi glasnogovornici. On im je rekao što trebaju reći i kome. U stvari, „rekao“ i nije najbolja riječ. Bog je nekim prorocima prenio svoju poruku tako što im se obratio riječima, no rabio je i druge načine prenošenja poruke. Koristio je najmanje šest različitih načina.

Anđeli

Bog proroku nije uvijek davao poruku izravno, već mu je poruku umjesto Njega uputio anđeo. Primjer ovog načina nalazimo u prva dva retka knjige Otkrivenje: „Otkrivenje Isusa Krista koje mu dade Bog da pokaže slugama svojim što se ima uskoro dogoditi. I on [Isus, ili Bog] to pokaza znacima po svom anđelu kojega posla svome sluzi Ivanu. Ovaj svjedoči za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista – za sve što je vidio“ (Otkrivenje 1,1-2).

Iako je Bog ponekad slao anđele kao svoje vjesnike, uglavnom je svoje poruke osobno prenosio proroku. Činio je to na sljedeće načine:

Snovi

To je nešto poput božanskog videa koji seže u prorokov um i stavlja u njega slike. Te slike prenose poruku koju Bog želi da prorok prenese dalje. Ovaj način prenošenja poruke, te sljedeći koji ćemo navesti nakon ovoga, razlikuju se uglavnom po dobu dana u kojemu se javljaju. Biblijska knjiga Daniel sadrži oba primjera.

Prvo veliko proročanstvo u Danielovoj knjizi dano je u snu. Nabukodonozor, babilonski kralj, usnuo je san koji je smatrao vrlo važnim. San je bio simboličan i Nabukodonozor nije znao što simboli znače, pa je pozvao svoje poganske savjetnike da mu pomognu.

Bog je nakon njihova neuspjeha, djelujući iza kulisa, povezao Nabukodonozora s Danielom koji je učio za savjetnika, a koji je obožavao Boga. Daniel je molio Boga za pomoć, pa mu je te noći Bog dao isti san koji je prije dao Nabukodonozoru, no ovaj put je uključio i njegovo tumačenje. Daniel je to prenio Nabukodonozoru, a i nama danas. Sve to nalazimo u drugom poglavlju Danielove knjige u Bibliji.

Viđenja

Kako bi svoje poruke prenio svojim prorocima Bog je rabio i viđenja. Viđenja su poput snova koje Bog ljudima šalje danju, umjesto noću. Prorok prima viđenje dok je budan, a ne za vrijeme spavanja. (U Danielu 7,1 prorok izjednačuje snove i viđenja). I u Novom zavjetu pisac knjige Djela apostolskih piše kako je đakon Stjepan, dok je njegova vjera bila na kušnji, imao viđenje „Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane“ (Djela 7,56).

Glas (bez tijela)

Bog ponekad govori proroku samo svojim glasom. Samuel je bio još dijete kada je prvi put čuo Božji glas koji mu govori. Jedne večeri, tek što je legao u krevet, začuo je kako ga netko doziva, pa je pošao svećeniku Eliju, kod kojega je živio, te ga upitao što želi. Eli mu je rekao da ga nije zvao i neka se vrati u svoj krevet.

Ovo se ponovilo nekoliko puta i konačno je Eli rekao Samuelu neka sljedeći put kad začuje glas kaže: „Govori, sluga tvoj sluša“ (1. Samuelova 3,9). Kada je Samuel ponovo začuo Glas, odgovorio je onako kako mu je Eli savjetovao i Bog mu je dao poruku koju je trebao reći Eliju i njegovoj obitelji.

Licem u lice

Kada je Bog pozvao Mojsija da napusti svoj siguran, miran život i povede Izrael iz Egipta, Mojsije se složio s time, iako bi radije ostao tamo gdje se nalazio (Izlazak, 3 i 4). Jasno je da je Mojsije bio jedan od Božjih proroka te da je imao tako blizak odnos s Bogom da je osoba koja je pisala njegov posmrtni govor rekla: „Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Jahve poznavao licem u lice!“ (Ponovljeni zakon 34,10).

Isus

I na kraju, Isus je dao najtočniju sliku života kojim Bog želi da živimo, živeći osobno takvim životom. Učenici koji su bili apostoli, a kasnije i proroci, saznali su Božju volju promatrajući Isusov život, te su o tome posvjedočili propovijedanjem i pisanjem u Bibliji.

Zašto je Bog svoje poruke prorocima davao na različite načine? Možda stoga što su proroci imali različite osobnosti. Ili je Bog želio da poruke budu oblikovane na način koji će sigurno privući pozornost onih koji su ih trebali primiti.

No još je važnije pitanje: Zašto je Bog preko proroka poslao poruke koje želi da i mi primimo? Zašto jednostavno ne govori svakome od nas izravno?

Bog je ljudima uvijek govorio izravno, kako prorocima, tako to čini i dalje. On nam govori u prirodi, u odnosima s drugim ljudima, preko Svetog Duha i putem Biblije. A na osobit način nam je govorio preko Isusa, i u Starom i u Novom zavjetu. No mi baš ne slušamo, pa stoga ponekad pomiješamo stvari. (U stvari, uspijevamo pomiješati stvari čak i onda kada slušamo!)

Preko proroka – Božji GPS – primamo pouzdanu verziju Božjeg vodstva koja će nas voditi u životu do konačnog cilja – Božjeg doma u kojemu, kako On kaže, ima mjesta za nas za cijelu vječnost. I kao što je to kralj Jošafat rekao: „Pouzdajte se u Jahvu, svoga Boga i održat ćete se; pouzdajte se u njegove proroke i budite sretni!“ (2. Ljetopisa 20,20).

David Jarnes

Kada je napisao: “K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše” (Iv 1,11), apostol Ivan nije mislio samo na mnoštvo oko križa ili čak na Izrael, već isključivo na generaciju koja je u to vrijeme živjela. Osim šačice ljudi, cijelo čovječanstvo, kao i ta promukla svjetina na Golgoti, nije u Isusu prepoznala svoga Boga i Spasitelja. Ovaj propust, najveći i najtragičniji propust ljudskog roda, pokazuje da je znanje čovječanstva o Bogu vrlo oskudno.

Mnoge teorije u svom pokušaju da objasne Boga i mnogi dokazi za i protiv Njegova postojanja, pokazuju da ljudska mudrost ne može prodrijeti u ono što je božansko.

Oslanjanje samo na ljudsku mudrost u želji da se dokuči Bog, slično je porabi lupe u proučavanju sazviježđa. Otuda je za mnoge Božja mudrost”tajanstvena i sakrivena” (1 Kor 2,7). Za njih je Bog tajna. Apostol Pavao piše: “… onu (mudrost Božju) koju nije upoznao ni jedan od knezova ovoga svijeta – da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.” (1 Kor 2,8)

Jedna je od temeljnih zapovijedi Svetoga pisma: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom.” (Mt 22,37; usporedi Pnz 6,5) Mi ne možemo voljeti nekoga o komu ništa ne znamo, a ipak istraživanjem ne možemo dokučiti tajne Božje (Job 11,7). Kako onda možemo ostvariti poznavanje Tvorca i ljubavi prema Njemu?

Razumijevajući ljudski položaj, Bog nas je – u svojoj ljubavi i milosti – dosegao preko Biblije. To otkriva da kršćanstvo nije svjedočanstvo o čovjekovu traganju za Bogom; ono je rezultat Božje objave samoga Sebe i svojih ciljeva čovjeku. Ova samoobjava premošćuje provaliju između buntovnog svijeta i Boga ljubavi.

Izricanje najveće Božje ljubavi došlo je kroz Njegovu najuzvišeniju objavu, kroz Isusa Krista, Njegovog Sina. Preko Isusa možemo upoznati Oca. Evo kako to apostol Ivan kazuje: “Znamo, također, da je Sin Božji došao i da nam je dao razum, da upoznamo Istinoga. Mi smo u Istinitome, u njegovu Sinu Isusu Kristu. On je Istinit, Bog i vječni život.” (1 Iv 5,20)

Isus je rekao: “A ovo je vječni život spoznati tebe, jedino pravoga Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Iv 17,3)

To je dobra vijest. Premda je nemoguće potpuno spoznati Boga, Sveto pismo pruža praktično znanje o Njemu, dostatno da ostvarimo spasonosni odnos s Njim.

Kao i druge spoznaje, spoznaja o Bogu je potreba srca koliko i uma. Ona obuhvaća cjelovitu čovjekovu ličnost, a ne samo um. U tome se mora vidjeti postoji li otvaranje prema Svetome Duhu i spremnost da se izvrši Božja volja (Iv 7,17. usporedi: Mt 11,27). Isus je rekao: “Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati.” (Mt 5,8)

Oni koji ne vjeruju, ne mogu pojmiti Boga. Pavao je uzviknuo: “Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje li je istraživač ovoga svijeta? Zar nije Bog učinio ludom mudrost svijeta? Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja.” (1 Kor 1,20.21)

Način na koji učimo spoznavati Boga iz Biblije razlikuje se od svih ostalih metoda u stjecanju znanja. Ne možemo se postaviti iznad Boga i ponašati se prema Njemu kao prema nekom predmetu koji treba ispitati ili okarakterizirati. U našem traganju za spoznajom o Bogu moramo se potčiniti autoritetu Njegove samoobjave – Bibliji. Budući da Biblija sama sebe tumači, moramo se potčiniti njezinim načelima i metodama. Bez ovih biblijskih smjernica ne možemo upoznati Boga.

Zašto toliko mnogo ljudi iz Isusova vremena nije bilo kadro vidjeti Božju samoobjavu u Isusu? Zato što se nisu htjeli potčiniti vodstvu Svetoga Duha preko Svetoga pisma, pogrešno su tumačili Božju vijest i raspeli svog Spasitelja. Njihov problem nije bio problem uma. Bio je to problem zatvorena srca i potamnjela uma koji je vodio u vječnu propast.