Još od grčkog filozofa Platona, našim svijetom vlada ideja dualizma između duše i tijela. Duša je smatrana besmrtnom i dobrom, a tijelo smrtnim i zlim. Kao posljedica takvog stava, mnogi koji žele biti duhovni odbacuju seksualni užitak, a oni među njima koji ipak žele uživati u seksu, gonjeni su osjećati se kao da rade nešto prljavo. S druge strane, oni koje nije briga za duhovnost, uživat će u seksu baš zato što je prljav – dirty, kinky seks je za njih mjerilo uzbudljivosti seksa. Međutim, ideje o prljavosti seksa preuzeli su upravo iz grčkog dualizma (kojeg su kasnije usvojili srednjevjekovna crkva i otac moderne filozofije René Descartes). Izvorno biblijsko kršćanstvo, naprotiv, seks ne poistovjećuje s nečim prljavim. Kao prvo, prema Bibliji čovjek nije razdijeljeno biće s besmrtnom dušom koja nastavlja živjeti nakon smrti tijela. U Postanku 2,7 čitamo:

„Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.“

Da, dobro ste pročitali. Bez obzira na nikad veću seksualiziranost našeg društva i kulture, dobrog seksa ima kronično malo. Evo zašto.

Duša nije ušla u tijelo. „Živa duša“ je nastala kada je čovjekovo tijelo oživljeno dahom života. Dakle, živa duša (čovjek) = tijelo + dah života. Kao drugo, nakon što je Bog oblikovao i oživio tjelesnog čovjeka – „muško i žensko“ (Post 1,27) – opisao je to svoje tjelesno stvorenje kao „veoma dobro“ (1,31). Bog je dizajnirao čovjeka za vječni tjelesni život (i zato je nada biblijskog kršćanina u uskrsnuću tijela, a ne životu bestjelesne duše). Kada kršćani na tijelo gledaju kao na nešto negativno, oni zastupaju ideje grčke filozofije, a ne Biblije. Kao što je poznati teolog Reinhold Niebuhr rekao:

„Biblija ne zna ništa o dobrom umu i zlom tijelu.“

Seks je stvoren u bezgrešnom Edenu. Nije nam otkriveno kako su Adam i Eva proveli svoje prve zajedničke trenutke, ali moralo je biti uzbudljivo budući da je prva poezija koja se pojavljuje u Bibiji upravo Adamova pjesnička izjava kada ugleda Evu, nakon čega pripovjedač zaključuje: „i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24).

Za detaljniji opis idealnog seksa kako ga je Bog zamislio za čovjeka, trebamo zaviriti u biblijsku knjigu Pjesmu nad pjesmama. Ovdje se nalaze ljubavni, romantični i, da, erotični spjevovi kralja Salomona i njegove drage. Neki kršćani smatraju da je seks opravdan samo ako se rade djeca. No, u Pjesmi nad pjesmama nema ni riječi o reprodukciji. Radi se o čistom seksualnom užitku. Zasladimo se sa samo nekoliko redaka (a vi slobodno pročitajte cijelu Pjesmu):

„Poljubi me poljupcem usta svojih, ljubav je tvoja slađa od vina.“ (1,2)

„Dragi moj promoli ruku kroz otvor, a sva mi utroba uzdrhta. Ustadoh da otvorim dragome svome, a iz ruke mi prokapa smirna“ (5,4.5)

„Lijepa si, prijateljice moja … Odvrati oči svoje od mene jer me zbunjuju.“ (6,4.5)

„Pregibi su bokova tvojih kao grivne stvorene rukom umjetnika. Pupak ti je kao okrugla čaša koja nikad nije bez pića.“ (7,2.3)

„Kako si lijepa i kako si ljupka, o najdraža, među milinama! Stas je tvoj kao palma, grudi su tvoje grozdovi. Rekoh: popet ću se na palmu da dohvatim vrške njezine, a grudi će tvoje biti kao grozdovi na lozi“ (7,7-10)

„Ja pripadam dragome svome i on je željan mene. Dođi, dragi moj, ići ćemo u polja, noćivat ćemo u selima. Jutrom ćemo ići u vinograde da vidimo pupa li loza, zameće li se grožđe, jesu li procvali mogranji. Tamo ću ti dati ljubav svoju.“ (7,11-13)

Već ovo je dovoljno da nam dočara ljepotu edenskog seksa (usput, Eden znači „milina“). To je holistički seks – cjelovito spajanje s ljubavnikom ili ljubavnicom, postajanje jednim tijelom na fizičkoj i mentalnoj razini, i više od toga – na vremenskoj razini. Svaki seks koji nije doživotan, djelomičan je i prekinut, jer seks između dvije osobe može cvjetati i produbljivati se jedino kada je trajan – svaki njihov seks je sve bolji i bolji, i muž i žena se sve više stapaju u jedno tijelo. Zato ljubavnici u Pjesmi kažu:

„ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela!“ (8,4)

„za te sam ga [svoje voće] čuvala, o najdraži moj!“ (7,14)

i „Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni“ (6,3)

Ako ste do sada mislili da je seks prljav i prakticirali ga kao takvog (bilo s nekim, bilo sami), znate iz vlastitog iskustva da vas to, nakon kratkotrajnog hormonalnog rollercoastera, na kraju ostavlja praznim, jadnim i samim. Nije kasno okrenuti se od toga. Bog vas je dizajnirao za nešto mnogo slađe. Želite trajno uzbudljiv, ispunjavajući, edenski seks? Primijenite ljubavne savjete iz Pjesme nad pjesmama i imat ćete ga.

Matija Kovačević

Kad bismo mi pisali knjigu koja bi trebala biti temelj za vjerovanje i vjeru, napisali bismo samo ono što oduševljava, ohrabruje i iznosi najbolje poruke. Ali Bog je bio pametniji. Dao je zapisati loše, pa i zle ljudske strane zajedno s dobrima. Kad čitate o ljudima koji su činili zlo i onda im je Bog ukazao svoju milost, to je najveće moguće ohrabrenje.

Izvještaj o tome kako je Bat-Šeba privukla Davida pun je spletki, laži i ubojstava. David nije otišao u rat zajedno sa svojim ljudima. Premda je imao sav mogući luksuz doma i društvenog života, njegov je pogled lutao ulicom, a nedaleko od njega kupala se Bat-Šeba, uvjerena da je nitko ne promatra. Njezino ime znači “kći subote”, odnosno “kći zakletve”. David je poželio ovu “kćer” jer je bila vrlo privlačna. U njegovim mislima prvo mjesto je imala želja za spolnim odnosom pa je, bez obzira na to što je ona već bila udana za Uriju, on legao s njom. Kad je zatrudnjela, obavijestila je Davida o svojem stanju. Davidov grijeh sada se pretvorio u veliko zlo. Odmah je pozvao Uriju da napusti bitku i dođe kući. Zatim ga je nastojao navesti da spava sa svojom ženom kako bi pomislio da je dijete, kad se rodi, njegovo. Kakva podlost! Urija je suosjećao sa svojim ljudima u ratu i njegova osobna etika nije mu dopuštala luksuz da spava sa svojom ženom dok je to uskraćeno njegovim ljudima.

Kad ovaj trik nije uspio, David je dao upute svojem vojskovođi da Uriju stavi na najopasnije mjesto u borbi kako bi tijekom opsade Rabe poginuo. Plan je uspio i jadna Bat-Šeba sada je morala žalovati i pokopati svojeg muža. Međutim, kad je prošlo vrijeme tugovanja za mužem, David se njome oženio i uzeo je na svoj dvor. Dijete se rodilo, ali se razboljelo i umrlo. Kralj je bio shrvan zbog njegove smrti.

Meni se dopada način na koji je Bog postupio s Davidovim velikim zlom. On šalje proroka Natana da s njim razgovara. Prorok počinje razgovor o Davidovom grijehu alegorijom. Neki je čovjek imao samo jedno janje koje je jako volio. Ali došao je bogataš i uzeo mu ga, a jadnika ostavio bez ičega. Kad je to David čuo, strašno se razgnjevio zbog okrutnosti bogataša i izjavio da ga treba osuditi na smrt. Na to je Natan priču usmjerio na zlo koje je David učinio Uriji: “Ti si taj čovjek!” rekao je. “Uzeo si Bat-Šebu, ubio si Uriju u bitci i uzeo je za svoju ženu.” (2. Samuelova 12,9 — parafrazirani tekst) David je u svojem grijehu poželio, učinio preljub, lagao i ubio. U Psalmu 51 nalazimo njegovo priznanje. U službi u Svetištu nije bilo žrtve za grijeh s predumišljajem. David je učinio jedino što mu je preostalo. Pokajao se pred Bogom, priznao svoj grijeh i učinio sve da popravi učinjeno zlo.

Ovo je jedan od mnogih izvještaja u kojima jasno vidimo Božju milost. David je dobio oprost i mogao je ovim psalmom drugima otkriti Božje preveliko sažaljenje. Čudesna je činjenica da je Bog pokazao svoju milost i više nego što se moglo zamisliti. Bat-Šebin drugi sin bio je Salomon, jedan od predaka našega Gospodina. Međutim, zanimljivo je da je u Matejevom rodoslovlju Krista Bat-Šeba naznačena kao “žena Urijina” (Matej 1,6).

Koliko god mi daleko otišli putem grijeha ili što god učinili, pokajanje, priznanje i žaljenje zbog grijeha donosi Božju čudesnu milost u oprostu i obnovi. Možemo iznova ili po prvi put živjeti s Bogom i, bez obzira na našu prošlost, imati Njegovo jamstvo slavne budućnosti. Nije li to radosna vijest?

David i Gaya Currie

Prva nas priča upoznaje s bogatim i širokim značenjem židovskog monoteizma Staroga zavjeta, dok nam druga prikazuje kako je teško živjeti bez Božje prisutnosti, ali samo do dolaska Mesije. U trećoj priči isti Bog, objavljen kao Sveti Duh, ili Bog koji oživljava i udahnjuje novu stvarnost nebeskog Kraljevstva, djeluje do samoga kraja naše povijesti. Dakle, čemu nas poučava prva priča?

Od Abrahama preko Egipta do Kanaana

Povod za prvu priču, u kojoj susrećemo Jahvu, Boga Abrahama, Izaka i Jakova, jest potreba ljudskog roda za božanskim spasenjem od buntovnosti i naivne samodovoljnosti. Čovjek se priklonio Luciferu i jedino mu novi Gospodar može podariti oprost, obnovu i slobodu. Bog je taj jedini novi Gospodar koji ne čeka da Njegovo odlutalo stvorenje popravi narušene odnose, već sâm poduzima prve korake koji vode k pomirenju. Bog sklapa ugovore ili saveze s čovjekom kako bi Njegovo nastojanje bilo što vjerodostojnije i ohrabrilo izgubljene na povratak – baš kao u Isusovoj usporedbi o izgubljenom sinu (Luka 15,11-24). Ivan Blažen piše: “Božja se vječna namjera za čovjekovo spasenje ostvaruje preko Njegovih saveza učinjenih u protoku vremena. Premda Biblija o savezu govori u množini (Rimljanima 9,4; Galaćanima 4,24; Efežanima 2,12), u Svetom pismu postoji samo jedan osnovni savez spasenja. On je po svojem karakteru obećanje – Bog daje blagoslove i spasenje bez zasluga ljudskih bića, a od ljudi očekuje vjeru i poslušnost. Srž je ovog saveza Božja nepokolebljiva ljubav o kojoj je riječ u cijelom Svetom pismu i koja je ponekad izjednačena sa savezom (Ponovljeni zakon 7,9; 1. o Kraljevima 8,23; Nehemija 9,32; Daniel 9,4). Oblik množine, savezi, znači da je Bog svoje spasiteljske nakane objavio ponavljanjem svojeg saveza na različite načine kako bi zadovoljio potrebe svojeg naroda u različitim vremenima i situacijama. Svaki oblik saveza ima određenu ulogu u Njegovoj jedinstvenoj nakani spasenja.”¹

“Savez s Adamom odnosi se na Božje obećanje u Postanku 3,15, nazvanom protoevanđelje (prva najava Evanđelja), prema kojem će, u svojem krajnjem značenju, Krist sjeme nadvladati Zloga (Rimljanima 16,20). Savez s Noom je obećanje milosti i života. Bog se zakleo da će sačuvati stvoreni život na Zemlji (Postanak 6,18-20; 9,9-11).”² “Savez milosti s Abrahamom (Postanak 12,1-3; 15,1-5; 17,1-14) temelj je cjelokupnog tijeka povijesti spasenja (Galaćanima 3,6-9.15-18). Bog će preko Abrahamova sjemena, a to se odnosilo ne samo na njegove bezbrojne potomke, nego posebno na Jednoga, na Krista (redak 16), blagosloviti svijet. Svi koji budu dio Abrahamova sjemena, ustanovit će da je Jahve njihov Bog, a oni Njegov narod. Obrezanje će biti znak (Postanak 17,11) već postojećeg pravog odnosa s Bogom, uspostavljenog vjerom (Postanak 15,6; Rimljanima 4,9-12).”³

Abraham i njegovi potomci – izraelski narod, kao i Mesija Isus, biti će glavni nositelji ove božanske zavjetne inicijative. Iz toga je razloga Bog pozvao Abrahama: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov.” (Postanak 12,1.2) Životni putovi Abrahama, njegovog sina Izaka i unuka Jakova nisu – zato što ih je Bog pozvao – bili posuti cvijećem; već naprotiv: suočavali su se sa svojim osobnim problemima i izazovima svojega naroda i vremena. Iako ga je Bog pozvao na posebnu misiju, Abraham se odlučio lagati u vezi sa svojom ženom Sarom da bi se zaštitio (Postanak 12,13; 20,2), a zaboravio je da Bog bdije nad njim. Isti je problem imao njegov sin Izak (Postanak 26,6), a unuk Jakov je prevario svojega oca i brata da bi se dokopao prvenačkog nasljedstva (Postanak 27). Međutim, svi su ti ljudi, zahvaljujući Božjoj dobroti i strpljivosti, postali pobjednici nad svojim grešnim sklonostima. Abraham je nazvan Božjim prijateljem (Jakov 2,23) i ocem vjere, a Bog je dao Jakovu novo ime,⁴ Izrael – što znači “on će biti knez Božji”. Duhovno zavjetno iskustvo ovih triju ljudi postalo je toliko značajno da se kod gorućeg grma Bog predstavlja Mojsiju kao Jahve, Bog Abrahama, Izaka i Jakova (Izlazak 3). Ono što je Bog učinio za Abrahama, Izaka i Jakova, sada čini za Izraelski narod – spašava ga iz egipatskog ropstva i nastanjuje u Kanaanu, zemlji “kojom teče med i mlijeko” (Izlazak 3,8).

Ova priča nije bajka, nego sveta povijest koja svjedoči o jednom i jedinstvenom Bogu koji spašava. Ivan Blažen nastavlja: “Prema Starome zavjetu, spasenje se zbiva u povijesti; ono nije mit ni obred, kako je to slučaj u starim religijama na Bliskom istoku. Božje spašavanje Izraela iz Egipta vrhunska je demonstracija Njegovog spasiteljskog djelovanja i slika Njegovog spasenja u budućnosti. Tvrdnja u Izaiji 43,11 da postoji samo jedan Bog i Spasitelj primijenjena je u Hošei 13,4 na izlazak iz Egipta. Božja skrb za Izraela očitovala se u spašavanju iz egipatskog ropstva, izbavljenju kod Crvenog mora, skrbi u pustinji i uvođenju u Kanaan (Ponovljeni zakon 6,21-23; 11,3-5; 26,8.9). Izlazak iz Egipta, ostvaren Božjom snagom (Ponovljeni zakon 7,19), bio je središte vjere Izraela. Ovu su spasiteljsku povijest Izraelci ponavljali u izjavama vjere (Ponovljeni zakon 6,20-24; 26,5-9; Jošua 24,2-13), ponavljali u preambuli Zakona (Izlazak 20,2; Ponovljeni zakon 5,6), povezivali s glavnim blagdanima (Ponovljeni zakon 16,1-3.9-12; Levitski zakonik 23,39-43), proslavljali u psalmima hvale (Psalam 66,2-8; 78,11-16; 105; 106; 135,8.9; 136,10-16) i rabili kao ključ tumačenja za razumijevanje posebnih obreda u životu Izraela (Izlazak 13,3-16; posebno redci 8 i 14).”⁵

Bog stanuje sa svojim narodom

U središtu pobožnosti izraelskog naroda nakon izlaska iz Egipta je Šator sastanka u pustinji i Salomonov hram ili prvi Hram. Bog je bio prisutan na simboličan i praktičan način. “A onda oblak prekri Šator sastanka i slava Jahvina ispuni Prebivalište.” (Izlazak 40,34-38) Oblak je danju štitio izraelski narod od vrućine, a tijekom noći je svijetlio. U središnjem dijelu svetišta u Svetinji nad svetinjama iznad zavjetnog kovčega uzdizala se šekina – sjajni oblačić.

Ista je simbolika prisutna u Salomonovom hramu. “Kad Salomon dovrši molitvu, spusti se oganj s neba i spali paljenicu i klanice i slava Jahvina ispuni Dom.” (2. Ljetopisa 7,1) “A kad su svećenici izašli iz svetišta, oblak ispuni dom Jahvin, i svećenici ne mogoše od oblaka nastaviti službe: slava Jahvina ispuni dom Božji!” (1. o Kraljevima 8,10-13)

Božja prisutnost se nije očitovala samo u nadnaravnim zbivanjima u i oko središta bogoštovlja, već daleko učestalije u materijalnim i duhovnim blagoslovima koji su ispunjavali Izraelovu svakodnevicu i koji su se stapali s religijskim sadržajima.

Pasha, središnje vjersko okupljanje, podsjećalo je na izlazak iz Egipta; mana, nebeska hrana koju su Izraelci jeli u pustinji, čuvala se u kovčegu zavjeta ispod šekine, zajedno s pločama Zakona i Aronovom palicom; Zakon na Sinaju je određivao vjerski i civilni život; a u kanaanskoj zemlji gotovo da je doslovno tekao med i mlijeko – dakako, u vrijeme kad su se Izraelci htjeli družiti s Bogom koji je među njima prebivao. Na ovom stvarnom i za sva vremena poučnom događanju temelji se židovsko vjerovanje i doživljaj jednoga i jedincatoga Boga.

Židovski monoteizam Staroga zavjeta

Najprirodnije je početi opisivati židovski monoteizm ulomkom iz Ponovljenog zakona: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (Ponovljeni zakon 6,4.5) Ova ispovijed vjere (takozvana šema) bila je uzvikom radosti života i vapaj pri stradanju mnogih Židova u njihovoj dugoj i izazovnoj povijesti. To nije bila naučena mantra na usnama, već duboko iskustvo odanosti i predanosti jednome i jedinome Bogu koji svojim blagoslovom obuhvaća cijeli čovjekov život. Spomenimo tri osnovna vida židovskog monoteizma:⁶

1. Kreacionistički monoteizam. Bog nije samo jedan, On je jedini koji stvara i održava sve što postoji (Postanak 1). Na ovoj temeljnoj istini počiva cjelokupna Božja aktivnost prema čovjeku i svoj stvarnosti te Njegova vlast. Osim što je sve stvorio, On održava i “sve nosi snagom riječi svoje” (Hebrejima 1,1-3) uspostavljanjem narušenog sklada ili spasenja od učinaka zla. Po tome što je jedini Stvoritelj, Bog je i Održavatelj, Spasitelj, jedini dostojni Vladar. Takav monoteizam isključuje: a) vjerovanje da postoje drugi bogovi (henoteizam);b) tvrdnju da je Bog sve i u svemu, što Ga izjednačava sa stvorenim i drži odgovornim i za postojanje zla (panteizam); c) epikurejsko vjerovanje u kršćanstvu kako je Bog udaljen od svojega stvorenja (deizam); d) uzvisivanje tajne spoznaje koja je dostupna samo odabranima po kojoj je materijalni svijet stvorilo nadnaravno biće, a ne Bog (gnosticizam); i e) vjerovanje da svemir nastanjuju mnogi bogovi (poganstvo).

Zapazimo da se Sveto pismo ne bavi numeričkim opisivanjem Boga, već ističe jedinstvenost i nezamjenjivost u Njegovom djelovanju. Budući da je područje Njegovog djelovanja široko i da su aktivnosti raznovrsne, višeznačnost (pluralnost) jednoga Boga nije strana monoteizmu. Svaki opis Boga otkriva Njegovo najpotrebnije i najprimjerenije djelovanje u uspostavljanju narušenog sklada – spasenja.

2. Providnosni monoteizam (eshatološki). Poštujući čovjekov izbor i slobodnu volju samo je Bog konstruktivno i neposredno uključen u tokove povijesti. “On mijenja doba i vremena, ruši i postavlja kraljeve, daje mudrost mudrima a znanje pronicavima.” (Daniel 2,21) “Blago narodu kojemu je Jahve Bog, narodu koji on odabra sebi za baštinu! … Gospodin motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje. … Oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu.” (Psalam 33,12.13.18) “On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju.” (Izaija 2,4) U monoteizmu Staroga zavjeta jedini Bog u svojoj providnosti sigurno vodi tokove naše povijesti sigurnom i poželjnom kraju.

3. Monoteizam saveza. Usprkos čovjekovom priklanjanju Božjem neprijatelju Bog sklapanjem saveza poduzima inicijativu u ponovnom pridobivanju čovjeka za sebe. (Postanak 3,15) Adalbert Rebić iznosi bît saveza: “Savez je središnji pojam čitavoga Svetoga pisma, kako Staroga tako i Novoga zavjeta. Berit [hebrejskli izraz za ‘savez’] Boga s ljudima tema je koja objedinjuje i osmišljuje svu Bibliju. I nijedan događaj svete povijesti ne poručuje u tolikoj mjeri kako je Bog Biblije osobni Bog, pun dobrote i silaženja k ljudima, kao upravo Savez Božji s ljudima. On sažimlje srž, bit religije staroga i novoga Saveza, tako da je prema Daniel 11,28.30 ‘sveti savez’ istoznačan s religijom Izraela.”⁷ Bog je jedan i jedinstven, jer nezahvalnom i buntovnom čovjeku nije samo ponudio ruku pomirenja, nego i svojega Sina, Sebe, na Golgoti. Ellen G. White objašnjava: “Otac nas voli, ali ne zbog velike Žrtve pomirnice, već se On za Žrtvu pomirnicu i pobrinuo zato što nas voli. Krist je bio posrednik po kojemu se Božja beskonačna ljubav izlila na grešni svijet. ‘Bog bijaše Onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom…’ Bog je trpio sa svojim Sinom. Smrtna borba u Getsemaniju i smrt na Golgoti bili su cijena koju je srce Beskrajne Ljubavi platilo za naš otkup.”⁸

Kao izvor blagoslova u ovome Savezu postoji i horizontalna dimenzija – čovjekov odgovor na Božju dobrotu. Nakon poznatog iskaza vjere (šeme) slijedi podsjetnik na poslušnost Božjim naredbama i na obećanje blagoslova izraelskom narodu kojega je Bog pozvao da bude pronositeljem i svjedokom jedinstvene Božje zauzetosti za čovjeka. “A kad te Jahve, Bog tvoj, dovede u zemlju za koju se zakleo tvojim ocima, Abrahamu, Izaku i Jakovu, da će je tebi dati -u velike i lijepe gradove kojih nisi zidao; … pazi da ne zaboraviš Jahvu koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. (Ponovljeni zakon 6,10.12) Sluge i sluškinje neka ravnopravno sudjeluju na gozbi bogoštovlja (Ponovljeni zakon 12,18); “prema siromasima valja biti podašne ruke” (Ponovljeni zakon 15,7); a vladari ne smiju imati veliki apetit i težiti nepotrebnim stvarima (Ponovljeni zakon 17,14-20). Ovako se objavljuje Bog Abrahama, Izaka i Jakova koji je iz egipatskog ropstva izveo svoj narod.

U skladu sa židovskom misli u Starom zavjetu, Bog djeluje na različite načine: Božji Duh lebdi nad vodom; Božja riječ stvara novi život; Božji zakon vodi Njegov narod; Bog prebiva među svojim narodom u oblaku, stupu od ognja i šekini; Božja mudrost pokazuje što znači biti istinski čovjek koji odsjajuje Božji lik. Spomenimo još množinu u izrazu “načinimo” iz Postanka 1, 26 i jedninu u retku 27 -“stvori Bog čovjeka”. Nakon pomnjive analize ovog teksta i njegovog konteksta, Gerhard F. Hasel zaključuje: “Prijelaz s množine u izrazu ‘načinimo’ u retku 26 na jedninu u izrazu ‘stvori Bog’ u retku 27 odražava sklad, jer pluralnost ‘Osoba’ unutar božanskoga Bića stavlja ih sve unutar božanskoga statusa i zadržava naglasak na stvaranju kroz jednog Boga.”⁹

Judaizam se nikad ne bavi numeričkom analizom Boga, već prepoznaje višestranost božanskog djelovanja bez kompromitiranja monoteizma. Simultano se govori o Božjem suverenitetu i Njegovoj intimnoj prisutnosti – i te dvije istine se ne razdvajaju.  Stručni teološki izrazi “transcendentan” i “imanentan” u judaizmu ne pomažu mnogo.¹⁰

Na kraju ove iznimne priče u kojoj se Bog objavljuje kao Spasitelj pojedinaca i naroda, slijedi slavljenje i veličanje Boga. Jedan od najljepših primjera radovanja Bogu dogodio se nakon izlaska iz Egipta i čudesnog prijelaz preko Crvenog mora. “Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: ‘U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati.’” (Izlazak 15,1.2)

Bog Abrahama, Izaka i Jakova doživljava se na osoban način, u stvarnom životu. U prvoj priči nitko i ne pomišlja raspravljati o Božjoj naravi, “analizirati”, “secirati”, “skenirati” Boga i utvrđivati njegov DNK. Umjesto toga se zahvaljuje, pjeva i poštuje Božje sveto tlo kod gorućeg grma. Židovi pišu i pjevaju psalme svojemu Bogu, dok stari Grci analitički raspravljaju o svojim bogovima. Ne prispodobljujmo Boga sebi niti Ga rastavljajmo na “sastavne dijelove”. Radije zapjevajmo zahvalnost Te Deum štujući Boga:

Tebe, Bože, hvalimo!
Divna su sva Tvoja djela,
Moć je Tvoja čudesna,
Divi Ti se Zemlja cijela!
Sjajne zvijezde kliču Ti:
Vladaj, Bože svemoćni!

U sljedećem članku čitajte o Bogu Isusu Kristu u drugoj velikoj biblijskoj “priči” – od Babilona do Mesije.

Dragutin Matak

_______________________