Danas je Butch O’Hare mnogo poznatiji nego kada je postao pilot ratnog zrakoplovstva Sjedinjenih država. Njegova je jedinica bila smještena na nosač aviona u južnome Pacifiku. Jednoga je dana cijela eskadrila bila poslana u akciju.

Nakon što je uzletio, Butch je ustvrdio da netko nije napunio njegov rezervoar, te da zbog manjka goriva neće uspjeti obaviti zadaću i vratiti se na brod. Obratio se zapovjedniku postrojbe, a ovaj mu je rekao neka se odmah vrati na nosač. Nevoljko je napustio formaciju i krenuo prema floti.

Dok se vraćao na matični brod, ugledao je nešto strašno. Eskadrila japanskih lovaca jurila je prema brodovima Američke flote. Svi su američki avioni bili na zadatku, pa je tako flota imala gotovo nikakvu obranu od napada iz zraka. Više nije mogao stići svoju eskadrilu da ih zove u pomoć. Promislivši, zaključio je da mu je ostala samo jedna stvar. Mora se potruditi da nekako Japance odvrati od flote. Podigao se iznad japanskih lovaca i po cijenu vlastite sigurnosti zaletio se među njih kao jastreb među kokoši. Neprekidno je otvarao vatru iz oružja na krilima svoga zrakoplova i napadao jedan po jedan japanski avion. Razbio je njihovu formaciju i sada je nastojao uništiti što više letjelica. Ali mu je nestalo streljiva. No, ni to ga nije omelo u namjeri. Nastavio je uporno napadati zapanjene Japance gledajući da krajem krila ili trupa zakači po neki vitalni dio njihovih aviona i omete ih ili sruši. Očajnički je nastojao učiniti sve što je mogao da ih zadrži što dalje od američkih brodova.

Konačno, ogorčeni ostaci japanske eskadrile okrenuli su se suprotnom smjeru. S nevjerojatnim olakšanjem, Butch O’Hare je svoj izudarani avion spustio na nosač zrakoplova. Njegovi su zapovjednici pregledali film koji je zabilježio sve trenutke borbe i zapanjili se kada su se osvjedočili u O’Hareovu nevjerojatno hrabru odlučnost i požrtvovnost da spasi svoju flotu. Proglašen je junakom i odlikovan najvišim vojnim odličjem. Danas, golema zračna luka O’Hare, u Chicagu, nosi ime u čast toga velikog čovjeka.

U godinama prije Drugoga svjetskog rata, u Chicagu je živio čovjek koga su poznavali po nadimku Easy Eddie. Bio je jedan od najboljih odvjetnika onoga vremena, ali u službi Al Caponea, čovjeka koji je čeličnom rukom i zločinima vladao Chicagom. Eddieva je odvjetnička sposobnost Caponea godinama čuvala od zatvora. Za to mu je mafijaški vođa dobro plaćao. Easy Eddie je uz novac od Caponea dobivao sve što je htio – vile, igrališta, automobile. Uživao je sa svojom obitelji, ne mareći za zao glas koji ga je pratio.

Ali je Easy Eddie imao jednu slabu točku. Imao je sina jedinca kojeg je jako volio. Kako je mali rastao, Eddie je shvatio da je od svega što ima on najveća vrijednost. Zato mu je pružio sve najbolje: od odjeće i automobila do najboljega školovanja. Mladić je živio kao kraljević. Iako je bio duboko upleten u organizirani kriminal, Eddie je nastojao sina poučiti što je dobro, a što loše. Želio je da izraste u boljega čovjeka nego što je on. Ipak, i pored svega što mu je pružio, Eddie nije mogao dati djetetu dvije stvari, jer ih je žrtvovao Al Caponeu – dobro ime i dobar primjer.

Jednoga je dana Easy Eddie donio tešku odluku. Važnije je sinu dati časno ime nego sve bogatstvo koje mu je mogao ostaviti. Odlučio je ispraviti sve zlo što je učinio. Imao je namjeru otići vlastima i reći sve što je znao o prljavim poslovima Al Caponea. To je značilo i da mora svjedočiti protiv Mafije, a to ga je moglo koštati života. Međutim, Eddie je više od svega želio skinuti prljavštinu s imena i dati sinu dobar primjer. Izišao je pred sud i svjedočio. Za manje od godinu dana poginuo je pod vatrom strojnica na ulici Chicaga. Svome je sinu dao najveći mogući dar po najvišoj cijeni.

Sada se sigurno pitate u kakvoj su vezi ove dvije priče. Pa, vidite, požrtvovni pilot Butch O’Hare, koji je spasio svoju flotu, bio je sin odvjetnika Eddiea.

Već smo govorili o velikom utjecaju roditelja na svoju djecu. Spominjali smo i onaj poznati Biblijski redak: “Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.” Dosta je posvećeno dobrome odgoju. Ali naraštaji dolaze i odlaze, poučne radio emisije također nestaju u zaboravu. Stoga, da bismo osigurali dobru budućnost našemu društvu, mi moramo stalno nastojati, na ovaj ili onaj način, da novim naraštajima, našoj djeci danas, damo dobar primjer i dobru pouku. Vi osobno uz ove napore nastojte im dati i dobro ime. Što tko sije to će i žeti. Neka ta žetva bude dobra.

Željko Bošnjak

Kad je Richard odrastao, njegov je otac služio u crkvi – skupljao je milodare, svirao i propovijedao kad je pastor bio odsutan. Richard se sjeća kako je ukočeno sjedio u prvom redu u crkvi, stalno na oku ocu. Nije se usuđivao progovoriti, zadržavao je za sebe svoju tajnu ne usuđujući se prekršiti zakon šutnje.

A onda, s četrnaest godina, nešto se u njemu slomilo. Richard se usprotivio ocu kad je trebalo ići u crkvu. Počeo je psovati, piti, tući se, uzimati droge. Zakoračio je u svijet koji je bio mračniji od onoga koji je dotad poznavao. Sve se sručilo na njega. Dvaput si je pokušao oduzeti život.

Njegov otac, svjestan da je izgubio nadzor, poslao ga je u jednu kršćansku školu s internatom. U sljedeće dvije godine Richard je sustavno nalazio načine da pravi štetu na kampusu – oštećivao bi ormariće, rezao stolove u blagovaonici, razbijao prozore, uništavao knjige.

A onda, tijekom tjedna posvećenog duhovnom rastu, do njega je doprlo nešto što je propovjednik rekao. Dok je Richard s oklijevanjem izlazio pred propovjedaonicu, činilo se da navire sva bol proteklih šesnaest godina. Plakao je bez srama ispred male skupine svojih prijatelja.

Idući mjeseci nisu bili laki. Prijatelji su ga odbacili. Nastavnici, navikli na njegovu buntovnost, sumnjali su u iskrenost obraćenja. Unatoč svemu, Richard se čvrsto držao svojih novih osvjedočenja. Ali i dalje ga je mučio svaki navodni dokaz njegove nesavršenosti. Zamišljao je kako Božje oko s neodobravanjem gleda svaki novi korak. Pokušao je živjeti novim životom sve vrijeme osjećajući nad glavom oblak kriticizma, strogog Oca koji od njega zahtijeva više nego što je mogao dati.

Richard je postao kritičan prema drugima. Prestao se smijati, provodio je svaki trenutak dana sa suzdržanim dahom bojeći se da ne počini neku pogrešku. Pročitao je svaku knjigu do koje je mogao doći i koja govori o poslušnosti, ispravnom životu i vršenju zakona. Kad bi ljeti otišao kući, pokušao je pokazati promjenu svojega karaktera. No Richardov otac je i dalje pjevao u crkvi, skupljao milodare – i vikao na Richarda i za najmanji prijestup.

Richard je proveo sljedećih osam godina nastojeći ugoditi Bogu koji je za njega bio slika njegovog zemaljskog oca. Slušao je propovijedi o Božjoj ljubavi, sućuti i ljubaznosti, ali je više slušao unutarnji glas koji mu je govorio da nije dovoljno dobar, da Bog namrgođena lica broji svaku pogrešku, svako zlo sa sve većim negodovanjem.

A onda se s dvadeset i četiri godine Richard oženio. Kad je ubrzo nakon vjenčanja zamalo udario u stražnji dio automobila svojeg tasta, postariji se čovjek samo nasmiješio i njegovu ispriku prihvatio riječima: “To se događa i najboljim vozačima.” Tijekom godina koje su slijedile, Richard je u tom dobrom čovjeku vidio očinsku figuru koja je pokazivala povjerenje, poštovanje, ljubav i opraštanje. Postupno se Richard počeo oslobađati svojeg iskrivljenog gledišta o grubom i nemilosrdnom nebeskom Ocu. Uživajući u prihvaćanju svojeg tasta, počeo je sebi opraštati male prijestupe. Postao je ljubazniji i blaži prema drugima.

“Tražite…”
Priča o Richardu nije izuzetak. Bezbrojni odrasli koje su odgojili strogi i kritički raspoloženi roditelji nastoje stvoriti sliku o Bogu koja ne bi bila iskrivljena nedostacima njihovih zemaljskih roditelja. Kako se osloboditi pomisli da Bog samo traži pogreške, da je samovoljan i hladan, kad je vaš jedini primjer otac koji vas je tukao zato što niste pojeli sve što je bilo na tanjuru? Kako se možete grijati toplinom ljubaznog nebeskog Roditelja, ako je sve što znate okrutni zemaljski roditelj koji vas je zlostavljao?

Počnite čitanjem biblijskih tekstova koji opisuju karakteristike vašeg nebeskog Oca. U prvom retku Biblije čitamo da je stvorio naš svijet i sve što je u njemu. U vrt je stavio cvijeće za nas, stvorio ptice koje će lepršati oko naših hranilica, nacrtao šaru na leđima vjeverice. On je silni Bog, reda, ljepote i svrhe.

Druga knjiga Biblije nastavlja s prikazom Božjeg portreta. Dok je Mojsije stajao na vrhu Sinajske gore s dvije isklesane kamene ploče u rukama očekujući da se Bog pojavi, sam Bog mu je objavio svoj karakter: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup.”¹

Novi zavjet nastavlja otkrivati Boga. Tu vidimo Njegov karakter u ljudskom tijelu, riječima i postupcima – preko Njegova Sina. Kad je Filip zatražio da njemu i drugim učenicima pokaže Oca, Isus je odgovorio: “I ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: ‘Pokaži nam Oca!’ Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni?”² Veoma poznati tekst u Ivanu 3,16 podsjeća nas da se Otac toplo brine za one koje je stvorio: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.”

Bog je poslao svoje Dijete da živi s nama, da ponese naše terete, da izliječi naše tuge, da umre našom smrti. Otac je Bog sućuti, opraštanja i milosti. “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.”³

Ovi i drugi tekstovi slični njima uvjeravaju nas da je Bog Roditelj u čijoj ljubavi možemo počivati. Kad nas sumnje žele vratiti u skučeni prostor naše patetične prošlosti, dobro je ponovno pročitati podsjetnike na Očevu ljubav i sućut.

Sandra Doran

Obitelj – što je to?

Jedno dijete je na to pitanje odgovorilo: “Obitelj — to smo tata, mama i ja.” Kao vrhovni autoritet za kršćane, Biblija daje odgovor i na ovo pitanje. Odmah na početku Biblije nalazimo važne informacije o domu i obitelji: čitamo da je Bog stvorio čovjeka, muža i ženu, kao krunu stvaranja i vezao ih jedno uz drugo bračnom zajednicom. “I reče Jahve, Bog: Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć da bude kao što je on … Bog pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro … od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku … I blagoslovi ih Bog i reče im: plodite se i množite i napunite zemlju.” (Post 1,28, i 2,18.21.22)

Brak — Božji poklon iz Raja

Onima koji imaju povjerenja u Bibliju ovaj tekst jasno govori o važnosti i svetosti braka, ali i obitelji. Zašto? Prvo, sam Bog je stvaranjem odredio svrhu, cilj i smisao braka. Drugo, On je osobno vjenčao prvi bračni par, blagoslovio ga i time dao osobitu važnost obitelji. Treće, rađanjem i množenjem čovjeku je dana mogućnost da sudjeluje u prokreaciji, da surađuje s Bogom u održanju ljudske vrste i u naseljavanju Zemlje. Time mu je namijenio svoje blagoslove, ali i povjerio velike odgovornosti. Blagoslovi su bili ljubav, zajedništvo i sreća, koje će bračni par dijeliti u toj novoj, dubokoj i trajnoj zajednici.

Nadalje, Bog je osnovao brak na temeljima ljubavi, samoodricanja i spremnosti na požrtvovanje. Savršen brak je duhovna, duševna i tjelesna veza u kojoj “dvoje postaju jedno tijelo” i u kojoj svatko ima svoje mjesto i ulogu. Nije samo čovjekovo sudjelovanje u prokreaciji, očuvanju ljudske vrste i naseljavanju Zemlje bila uloga obitelji, nego i blagoslov koji čovjeku omogućava da kroz roditeljsku ljubav i brigu prema svojoj djeci može bolje razumjeti Božju ljubav, odnos i brigu prema njemu samome.

Obitelj zapisana i u zapovijedima

Da Bog smatra zajednicu braka svetom, ali i obitelj iznimno važnom, vidi se i iz činjenice što je dao dvije od deset zapovijedi da zaštiti brak i obitelj. Tako peta zapovijed, “Poštuj oca i majku svoju, da imadneš dug život…” (Post 20,12), postavlja pravi temelj za odnose među djecom i roditeljima. I sedma zapovijed, “Ne učini preljuba” (Post 20, 14), ukazuje na nužnu vjernost bračnih drugova i na važnost očuvanja obitelji. Jedan muškarac i jedna žena mogu osnovati zajednicu braka. Sve druge kombinacije što ih nameće moderni svijet i pojedine kulture neprirodni su prema biblijskim načelima morala i stvaranja: poligamija (mnogoženstvo), nazovibrakovi između pripadnika/ca istog spola. Takve zajednice krše Božju volju i Bog ih nije blagoslovio pa, prema tome, i ne mogu imati nikakav legitimitet ma koliko to netko pokušao nametnuti ili opravdati. Jednostavno ne mogu ni na koji način ispuniti svrhu i smisao braka kako ih je Bog odredio još u Raju.

Nažalost, stvari su krenule u pogrešnom smjeru. Ateizam, sekularizam i “novi” način života potisnuli su iz obitelji Boga i Njegova načela pokušavajući Ga neuspješno zamijeniti nečim drugim, čini se, ispraznim.

Upravo isključivanje Boga i Njegovih načela iz obitelji dovodi do ozbiljnih problema u domu. Spomenimo neke od njih: zahladnjenje odnosa među supružnicima, bračne nevjere, razvode, nesretnu djecu koja se nerijetko prepuštaju raznim ovisnostima i tako postaju najveće žrtve propalog doma. Nažalost, iz najnovijih statistika je uočljivo da se u mnogim zemljama svijeta postotak razvoda približio brojci pedeset, što znači da se svaki drugi brak raspada.

Ima li Božji koncept braka alternativu?

Kakva je onda budućnost doma? Hoće li, i mogu li, socijalne ustanove preuzeti brigu o nesretnoj djeci? Je li Božji plan s obitelji, koju je On načinio, pred propašću? Ima li Božji koncept doma i obitelji alternativu pred atomskim tehnokonceptom obitelji, u kojem većina pravih vrijednosti — kao što su ljubav, zajedništvo, poštovanje, požrtvovnost, vjernost, sigurnost i sreća — postupno, ali sigurno nestaju? Sigurno ne! Poznati pedagog Pestaloci je rekao: “Uništi ptici gnijezdo, time si uništio sav njezin život. Upropasti ljudima domove i život će izgubiti svaku vrijednost.”

Iako se današnja slika obitelji u mnogo čemu promijenila, naše osnovne potrebe za ljubavlju, identitetom, zajedništvom, sigurnošću, pripadnošću i razumijevanjem nisu se promijenile. Ipak, mnogi danas svjesno ne žele preuzeti bračne obveze pa brak smatraju nekom vrstom ugovora koji se može zaključiti i poništiti onoliko puta koliko to strankama ugovornicama odgovara. Je li obitelj danas promijenila svoj smisao i hoće li ga, kako neki misle, u budućnosti sasvim izgubiti? Istina je da su brak i obitelj danas ozbiljno ugroženi s više strana i da neće biti nimalo lako ispraviti razne devijacije koje donosi današnja filozofija života. Ipak vjerujemo da još nije sve izgubljeno i da se još uvijek može mnogo učiniti na popravljanju stanja u domovima. Kako? Vratimo se korijenima, početku i onim temeljnim vrijednostima na kojima je Stvoritelj uspostavio božansku ustanovu braka i obitelji.

“Društvo je sastavljeno od obitelji i ono je onakvo kakvim ga čine glave obitelji… Dom je srce društva, Crkve i naroda. Od utjecaja doma ovisi dobro društva, napredak Crkve i blagostanje naroda.” (E. G. White, Temelji sretnog doma, str. 9)

Ono što dom može i treba učiniti za svoje članove jest – ponuditi i čuvati najveće moralne i duhovne vrijednosti, što ne može ni škola, ni Crkva, niti koja druga odgojna ustanova. Upravo zbog toga dom i obitelj, onakvi kakvima ih je Stvoritelj zamislio, nemaju alternative.

Miroslav Đidara

”Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! … Budite istomišljenici među sobom!” (Rimljanima 12,10.16)

”U obitelji je došlo do svađe. Otac i majka izmjenjuju oštre riječi. Djeca nijemo promatraju što se događa. Dvanaestogodišnjakinja se potajno iskrada, trči do telefonske govornice i naziva broj roditelja. Otac kod kuće iznenađeno sluša djevojački glas: ‘Dobar dan! Ja sam novinarka i vršim anketu za jedan ilustrirani časopis. Volite li svoju ženu?’ Otac – potpuno zbunjen jer mu se glas čini poznatim – dugo oklijeva: ‘Ovaj, da, svakako!’ A onda zove: ‘Helga, dođi malo.’ Nakon jedne sekunde ispunjene strahom, majka prepoznaje glas svoje kćeri: ‘Oprostite, vršim anketu: Volite li svog muža?’ ‘Da’, odgovara zbunjeno. ‘Hvala!’ odgovara djevojački glas na drugom kraju i prekida vezu. ‘Sad mi je prvo potrebna jedna kava’, uzdiše otac.” (H. Nitschke, Erzälende Predigten)

Nikad nije bilo toliko propalih brakova kao danas. Rastave se množe. U žutom tisku se na široko izvještava ili špekulira o propalim partnerskim odnosima među javnim osobama. I često se piše: Počelo je s velikom ljubavi, ali onda…

Između zaljubljenosti i ljubavi postoji razlika kao što je nebo udaljeno od zemlje. Dok nas lijepi doživljaj zaljubljivanja iznenada svlada i potiskuje sve drugo, ljubav (agape) o kojoj Pavao piše Rimljanima, nije povezana s osjećajima već je čin volje. Bog zahtijeva: ”Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” (Matej 22,39) A bližnji su bračni drug, djeca i roditelji. Da bismo imali dobre zajedničke odnose Pavao savjetuje: ”Pretječite jedni druge poštovanjem!” (Rimljanima 12,10) Tko voli drugoga, trudi se da ga ne povrijedi već ga stavlja na višu razinu od sebe. U tom slučaju se više ne radi o tome da svakako moramo biti u pravu i drugome uskratiti njegovo mišljenje. Radije ćemo težiti onome što je zajedničko i biti spremni da se nečega odreknemo kako ne bismo raskinuli vezu ljubavi. ”Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav.” (1. Korinćanima 13,4)

Kurt Selchow