Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha
Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja
Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo
Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno.

I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Ova upečatljiva slika Krista koji oprašta jedna je od onih koje otkrivaju Njegovu ljubav za nezaslužene grešnike. On je postao jedno s nama i poistovjetio se s nama u našem trpljenju, iskušenjima i slabostima (Hebrejima 4,15). Zaštitni znak Isusove službe na Zemlji bio je “da je prolazio čineći dobro” (Djela 10,38).

A onda je došao najtužniji trenutak u povijesti kad su Ga ljudi, koje je On došao tražiti i spasiti, odbacili i odrekli Ga se. S Njim su postupali gorje nego sa običnim zločincem i okrutno Ga razapeli na križ pred očima svjetine koja Mu se rugala i ismijavala Ga. Međutim, u završnim trenucima svojih muka On je uzviknuo: “Oče, oprosti im; ne znaju što čine!” Čak i dok se suočavao sa smrću, Isus je živio ono što je propovijedao. Sa dubokom je iskrenošću poučavao: “Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one, koji vas progone!” (Matej 5,44)

Kristova molitva za oproštenje Njegovim krvnicima i ubojicama bila je sveobuhvatna molitva. Odnosila se i na Rimljane i na Hebreje koji su Ga razapeli. U širem smislu podrazumijevala je i sve grješnike svih vremena. Molitva Krista koji oprašta sadrži veoma radosnu vijest. To je Radosna vijest da je onima koji prihvaćaju Njegovo oproštenje zaista oprošteno u svakom pogledu. Preko njihovih imena Njegovom je dragocjenom krvlju otisnuta riječ oprošteno (1. Ivanova 1,9).

George W. Brown

Možemo sa sigurnošću reći da za prošlih 1900 godina ni sve vojske koje su ikada marširale, niti sve mornarice koje su ikada plovile, niti svi parlamenti koju su se ikada sastajali, niti svi kraljevi koji su ikada vladali – nisu tako utjecali na povijest svijeta, koliko je utjecao taj jedan usamljeni život. Djelovao je samo tri i pol godine, ali je ipak izmijenio svijet.

Odakle je On došao? O tome je On sam rekao: “Došao sam da bi ljudi imali život i to pravi život, život u izobilju”. (Ivan 10,10)

Rekao je da je došao osloboditi ljude od ropstva grijeha: “Ako vas Sin izbavi, zaista ćete biti izbavljeni.” (Ivan 8,36) Hebreji su to pogrešno razumjeli, te su mu kazali: “Mi smo djeca Abrahamova i nikada nismo bili robovi. Kako ti možeš reći da ćeš nas osloboditi?” (Ivan 8,33)  Isus je objasnio da tko god griješi, rob je grijehu. On je došao ljude osloboditi od ropstva grijeha.

Kako možemo znati da je Isus taj za koga se izdaje?

On kaže: “Pisma svjedoče za mene”. (Ivan 5,39) Ako potražimo u Bibliji naći ćemo tko je On. Možemo pogledati sva proročanstva u Starom zavjetu koja su govorila o dolazećem Misiji, Spasitelju. Ako se On poklapa s tim opisima, On je zaista onaj za koga On tvrdi da jest. U Bibliji nalazimo stotine proročanstava o Mesiji koja su napisana prije nego što je On došao. Sada ćemo zbog ograničenog vremena pogledati samo 12 od glavnijih proročanstava i sastavit ćemo ih kao slagalicu, jedno po jedno.

Kada budemo slagali ova proročanstva, želim da se upitate – da li se poklapaju opisi.

1) Proročanstvo napisano 800 godina prije nego što se Isus rodio. Govorilo se o djevici koja će zatrudnjeti. Neobično za djevicu da zatrudni. Izaija 4,14. Što kaže Novi zavjet? Luka 1,26.27. Da li se to slaže? Savršeno se slaže, upravo onako kako je proročanstvo to proreklo.

2) Biblija je prorekla gdje će se Isus roditi. Mihej 5,2. Knjiga Miheja je u Starom zavjetu. Pisana je 800 godina prije nego što se Isus rodio. Rečeno je točno mjesto rođenja. Bio je tu jedan problem. Anđeo Gabriel je došao Mariji kada je ona bila u Nazaretu. Netko ju je trebao dobaviti u Betlehem prije nego se rodilo dijete. Što se dogodilo u te dane? Luka 2,1. Nama je ta povijest dobro poznata. Došli su u Betlehem i tamo se rodio Isus. Da li se to slaže?

Isus nije došao na ovaj svijet kao neka super zvijezda. Nije rođen u palači. On je rođen u štalici, stavljen je bio u jaslice. Rodio se u jednostavnom malom gradiću, od roditelja niskog staleža. Od rođenja, u djetinjstvu i mladosti bio je, kako kaže Biblija, poslušan svojim roditeljima. Radio je s njima, u stolarskoj radionici, bio je dijete vjerno roditeljima. Sa 12 godina počeo je ići u hram, kao i ostala hebrejska djeca. Kada je imao 30 godina došao je k Ivanu Krstitelju da ga krsti. Ne zbog toga što mu je trebalo krštenje, već da pokaže primjer nama. Bio je kršten i ispunjen Duhom Svetim kada je počeo svoju javnu službu.

3) U Starom zavjetu proročanstvo točno govori o Mesijinoj službi. Izaija 61, 1.2. Kada je otpočeo svoju službu otišao je u subotu u svoju crkvu u Nazaretu i zatražio svitak. Luka 4,16-21. Otpočeo je službu upravo kako ovaj tekst govori. Nije propovijedao evanđelje bogatima, nego većinom siromašnima, ribarima, ljudima koji su težili za boljim životom, koji nisu bili zadovoljni ovim svijetom. On je slijepima otvarao oči. Mnoge oči što su prvo vidjele bilo je Isusovo lice. Mnoge uši prvo što su čule bio je njegov glas. Ljudi su nastojali da ga se dotaknu jer su govorili, da je to dovoljno, jer iz Njega izlazi ljekovita sila. I tako ih je liječio. Ono što je najljepše u ovom proučavanju je istina da nitko nije od Isusa otišao, a da mu molba nije bila uslišena. Tko god mu je došao znao je da će mu potreba biti zadovoljena.

Isus je isti i danas i spreman je tako pomoći svakome tko ga traži pomoć. Ponovit ću riječi Isusa: “Hodite k meni svi umorni i natovareni…” On je liječio ranjene u srcu. Nitko se nije htio doticati gubavih, svi su od njih bježali. Isus je pružio svoju ruku i dodirnuo ih. Ljudi koji nisu nikada hodali, prohodali su zahvaljujući Njegovom dodiru i Njegovoj riječi. Oni su skakali oko Njega i plesali su od sreće. Sve se ovo događalo u kratkom vremenskom periodu.

Prorečeni sadržaj Mesijine službe doslovno se ispunjavao u službi Isusa. Najljepša ilustracija je ona koja kaže da će zavijati ranjene u srcu. To je najveća potreba koju svatko ima. Svima nama je potrebna ljubav. Religiozne vođe su uhitile ženu grešnicu, Mariju Magdalenu. Ona je bila prostitutka, uhvaćena je u činu preljube, dovedena je u predvorje hrama, pred Isusa. Držali su u svojoj ruci kamenje da ga bace u glavu ženi i da je ubiju. Zašto je ona tako živjela? Razlog je bio što je bila gladna ljubavi i zadovoljila se jeftinom zamjenom kao mnogi drugi ljudi i žene u današnjem svijetu, seksualno izopačeni, tražeći od jedne do druge osobe ljubav, i odlazeći od svake takve veze osjećajući se iskorišteno i prazno.

Marija je srela nekoga tko se brinuo za nju upravo takvu kakva je bila. Jedan za drugim  tužitelji su odlazili, dok je Isus po prašini pisao njihove grijehe. Svi su tužitelji pobjegli, a žena je ostala pred Isusom. On je pita: “Gdje su tvoji tužitelji, zar te nijedan nije osudio?” Ona uzvraća: “Nijedan!” Isus joj kaže: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i više ne griješi.” Da li je ona bila kriva zbog preljuba? Da, ali će Isus uzeti njezinu kaznu, a ona je to znala. Zato je i postala jedna od njegovih najvjernijih sljedbenika. On je povezao ranjene u srcu. Sreo je ženu Samarijanku kod bunara, bila je sama, jer nitko nije s njom htio ići na bunar. Imala je mnogo muževa, njen život je bio neuredan, ispunjen razvodima, a Isus joj se ipak otkrio kao Spasitelj i dao joj spasonosnu poruku. (Izaija 61,3) Da li se to slaže?

4) Neki događaji s kraja Njegovog života su najuzbudljivija proročanstva. Psalam 41,9. Nalazimo ovo zadivljujuće proročanstvo 1000 godina prije nego što se Isus rodio. Iste noći kada je Isus pružio kruh Judi, on je izašao i izdao ga. Kako se to savršeno slaže.

5) Zaharija 11,12.13. Primijetite sve to. Ista novčana suma za koju je Isus prodan, govori o njegovom najboljem prijatelju. Kaže se i što će se učiniti s tim novcem. Da li izvještaj u Novom zavjetu odgovara proročanstvu? Matej 26,14.15. Naš Spasitelj je prodan za cijenu jednog roba. Taj novac je počeo progorijevati rupu u Judinoj ruci kada je shvatio što je učinio. Shvatio je da nije korisno zadobiti čitavi svijet, a izgubiti dušu. Otišao je u hram i bacio srebrnjake u Dom Gospodnji, kao što je proročanstvo reklo. Otišao je i objesio se, a oni su za taj novac kupili lončarevo polje. Prijatelji, da li se slaže?

6) Izaija 50,6.7. “Leđa svoja dadoh onima koji su me bičevali…” One noći kada je bio izdan i vođen kroz onu rulju, oni su ga udarali, čupali mu bradu, pljuvali ga, gurali ga. Biblija kaže da su mu pljuvali u lice, udarali šakama, išli su tako daleko da su mu pokrili lice i udarali ga govoreći: “Proreci tko te je udario…” Da li se to poklapa?

7) Čak se spominju sredstva smaknuća i to 1000 godina prije nego se dogodilo. Psalam 22,16. Zanimljivo je da je David to prorekao 1000 godina ranije i to u vrijeme kada je razapinjanje na križ bilo nepoznato. Razapinjanje na križ su izmislili drugi narodi, koji su živjeli mnogo, mnogo kasnije, a Rimljani su ga uveli u praksu.

Svi znamo kako je Isus umro. Čak kada je ustao iz mrtvih rekao je sumnjičavom Tomi ono što nije rekao nikome. Toma je rekao: “Dok ne vidim ožiljke klinova na rukama i nogama i stavim prst tamo gdje su bili klinovi – neću vjerovati”. Ruke i noge su mu bile probodene, upravo onako kako je proročanstvo proreklo. Slaže li se?

8) Proročanstvo je kazalo da će biti stavljen među dva razbojnika, jer Izaija kaže da će biti uračunat među prijestupnike. Izaija 53,12. Smatrali su Isusa za jednoga od njih. Slaže li se, zar ne?

9) Kralj David u 22 Psalmu dodaje još neke detalje kada opisuje Njegovo raspeće. Psalam 22,18. Vojnici su uzeli njegov plašt i podijelili ga na 4 dijela. Dolama koju je nosio bila je bez šava, izvezena u jednom komadu. Dogovorili su se da je neće derati, nego će kockom odlučiti kome će dopasti. Tako je napisano. Da li se ovo slaže?

10) Psalam 31,5. i 22,1. kaže: “Bože moj, Bože moj! U ruke Tvoje predajem duh svoj!” Kada je Isus visio na križu ove dvije rečenice su mu izašle iz usta.

11) Psalam 34,20. tekst kaže da će biti proboden, ali mu ni jedna kost neće biti polomljena. Pogledajte što se dogodilo prilikom raspeća. Bio je to petak dan pripreme za veliki Šabat. Te subote je bio i pashalni Šabat i sedmi dan u tjednu u isti dan. Zbog toga Židovi nisu htjeli ostaviti tijela da vise na križu za vrijeme subote, tražili su da im se polome noge i da ih se skine s križa. A Isus je već bio umro. Čitajmo: Ivan 19,32-34. Da li se to poklapa? Savršeno!

12) Evo nas u Danielovoj knjizi. Do sada smo pregledali proročanstva koja govore o mjestu rođenja, načinu rođenja, o službi, o izdaji i o događajima vezanim uz Isusovu smrt – i sve se slaže sa Isusom. Pođimo u 9 glavu knjige proroka Daniela. Proročanstvo Daniela govori KADA će se to sve dogoditi. Ono što je Daniela najviše zanimalo je kada će se vratiti iz babilonskog ropstva, kada će Mesija doći i kada će biti konačno spasenje njegovog naroda.

Anđeo Gabrijel je došao i rekao mu slijedeće: Daniel 9,23-27. Pogledajmo stih 25. Od izlaska naredbe da se Jeruzalem obnovi biće 7 tjedana i 62 tjedna do pomazanika – Mesije. Ovo je jasno, biće ukupno 69 tjedana. Što predstavlja jedan dan u proročanstvima? Jedan dan je jednak godini. Dakle, 69 tjedana iznosi 483 dana ili 483 godine. U Ezdrinoj knjizi možemo naći da je naredba za obnovljenje izdata 457 godine prije Krista. Ezdra 7,7. Kralj Artaksers je izdao naredbu da se obnovi Jeruzalem kojega je razorio Nabuhodonozor. Sada pođimo nazad 483 godine i doći ćemo do trenutka kada je Mesija trebao otpočeti svoju javnu službu. Luka 3,1. Došlo je vrijeme da se Isus krsti i tada se nebo otvorilo, Sveti Duh se u obliku goluba spustio i glas s neba se čuo gdje kaže: “Ovo je Sin moj…” On je otpočeo svoju javnu službu kada je bio kršten. Pomazan je Svetim Duhom na naročiti način.

Biblija piše: “U 15 godini Tiberija Cezara…” On je počeo vladati 12 godine poslije Krista. To je pouzdano jer znamo iz povijesti. Petnaesta godina je padala u 27 godinu. Točno u godinu kada je Isus bio kršten. To se savršeno poklapa.

Proročanstvo od 483 godine završava točno na “dugme”, ali ono ide još dalje od toga. Ne bih želio da baš projurimo kroz ovo. Daniel 9,27. kaže da će Mesija potvrditi zavjet spasenja s mnogima za jedan tjedan. Koliko ima dana jedan tjedan? Sedam. On je potvrdio zavjet s mnogima za tjedan, i usred tjedna. Koliko je pola tjedna? 3,5. Usred tjedna će On učiniti kraj žrtvama i prinosima. Tisućama godina su ljudi prinosili janjad na žrtvu. Isus je učinio kraj tome nakon 3,5 godine svoje službe.

Što se dogodilo? Biblija kaže da kada je Isus umro na križu, zavjesa u hramu se razderala nevidljivom rukom od vrha prema dnu (Matej 27,51, Marko 15,38). Sve što je ukazivalo na Krista prestalo je važiti. Sva proročanstva koja su se odnosila na njegov prvi dolazak ispunila su se u potpunosti.

Ali, njegov narod nije razumio njegov dolazak. Nisu bili spremni da ga prihvate. Da li je moguće da njegov narod ne bude spreman za Njegov drugi dolazak? Da, đavo se nije promijenio. Mi to moramo znati. Mi moramo biti spremni. Zato moramo proučavati Pisma. Da su oni proučavali Pisma, bili bi gotovi dočekati Isusa kada je prvi puta došao. Mi želimo biti gotovi i zato moramo naučiti pouke iz prošlosti.

Prijatelji, Isus nam želi pomoći da nađemo put. On nam u svojoj riječi ukazuje na put u život vječni. Ako slijedimo njega nećemo pogriješiti. Nije znanje i poznavanje proročanstava ono što će nas spasiti. Spasit će nas ono što je Isus učinio na križu umirući za nas. Na tom križu nam je omogućio put spasenja.

Doug Batchelor

A kao rezultat svega ovoga, mi gledamo križ kao vrhunac fizičke patnje, zar ne? Najzad, to je bio zaista smrtni bol izazvan barbarskim načinom mučenja, koji je učinio da život isteče iz Isusa, šapućemo dok stojimo u nekoj tihoj umjetničkoj galeriji i zurimo u umjetnički prikaz raspeća u ulju. Međutim, do ovog zaključka dolazimo samo ako smo požurili na Golgotu, a propustili da se prvo zadržimo u Getsemaniu. Jer, ako je Golgota prikaz ljudskog bola, onda je bilo mučenika koji su propatili još više nego Isus na Golgoti. Bilo je oboljelih od raka koji su provodili dane i tjedne u nadljudskom bolu.

Sjećam se kako sam stajao pored kreveta čovjeka koji mi je cijelog života bio prijatelj, i koji se do kraja borio protiv opakog raka. Ono što je do kraja ostalo uz njega bila je kutija sa morfijem koji je ističući kap po kap, bio posljednji ljudski znanstveni napor da se umanje patnje smrti koja se približavala. Ne možete mi reći da se tri sata na Golgoti mogu izjednačiti sa tri mjeseca umiranja od raka. Ako križ za nas postane samo simbol fizičkog bola, promašili smo kritičnu točku.

Postoji razlika između mučenika i onih koji umiru od raka i smrti i imaju ponovnu zajednicu s Bogom, ali Isus je iskusio smrt u stanju da poslije nje neće biti uskrsnuća, s tim užasom Isus je izašao iz Getsemania i pošao na Golgotu. Prema zapisima evanđelista, tajanstveni crni pogrebni plašt ogrnuo je Golgotu i Isusa između podneva i tri sata popodne tog kobnog petka (Marko 15:33). I u natprirodnom mraku u Kristovom srcu se ponavlja očajnička getsemanska borba. Samo sada, ono čega se Isus zgražao u vrtu, tu na vrhu brijega, postalo je beznadna stvarnost. Sada nije bilo „Ava“, „Tata“, „Oče“, uzvika iz Isusovog uzdrhtalog srca. Sada, u tami jedan glas vrišti u očaju. „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Marko 15:34).

Ja nisam čuo mnogo ljudskih vrisaka. Kao otac, čuo sam djecu kako vrište od bola ili od straha. Kao svećenik, prolazio sam bolničkim hodnicima i čuo prigušene vriske bola iza nekih zatvorenih vrata. Ali nikada nisam čuo čisti i goli užas koji proističe iz krika kakav je bio onaj na Golgoti: „Bože moj, Bože moj…“

Ali, opet to su iste riječi koje često čujemo iz fatalne „crne kutije“ koju istražni organi nađu nakon avionske nesreće.

U večernjim vijestima emitirali su jednu takvu u svojoj strahoti, čuli smo snimak posljednjih riječi između nesretnog pilota i nepoznatog glasa s kontrolnog tornja. Mnogo puta takva snimka otkrije da su posljednje pilotove riječi bile: „O Bože moj …“ A onda „klik“ i tišina. Ali ni to nije isto – te riječi neposredno prije smrti, i one riječi golog užasa: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Da li je prvo to bio vrisak, a na kraju jecaj? Ili ih je u tom gustom mraku mumlajući ponavljao opet i opet? „Bože moj, Bože moj, zašto …“?

To je pravo pitanje – taj samrtni Isusov krik, zar ne? Zašto, zašto, zašto? Prigušeni ljudski uzvik patnje – da li je to što ovdje imamo? Roditelj slomljenog srca, koji tuži pored metalnog kovčega svojeg djeteta: „Bože moj, zašto … zašto … zašto …?“ Da li se to ovdje pita?

Ali završimo njegovu rečenicu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Ostavljen. Od Boga ostavljen. Iz ovih tajanstvenih riječi izranja tajanstvena istina. U Isusovom umiranju se tajanstveno obistinilo ono presjecajuće, konačno odvajanje od Boga, koje je posljedica grijeha. Nikada prije toga svemir nije vidio užas vječne smrti (ili „druge smrti“, kako to Ivan opisuje u Otkrivenju 20:6).

Istina, ljudi, žene i djeca umirali su na ovoj pobunjenoj planeti tisućama godina prije Golgote. Ali, upravo kao što je učinio s Evom u prvom vrtu (Postanak 3:4) Sotona je kroz povijest tvrdio da smrt koja dolazi kao posljedica grijeha jednostavno nije istina. Čovjek može nastaviti živjeti poslije griješenja i smrti, šaputao je varajući. Ali sada, iz drugog vrta dolazi strašna stvarnost smrti koja znači vječno odvajanje od Boga – smrt koju svaki pobunjenik konačno izabira ako odbije Njega koji je vječni život i beskonačna ljubav. Očajnički krik sa Isusovih žednih usana zauvijek utišava podlu sotonsku prevaru da za grijeh nema nikakve kazne: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Nikakve? Za Boga je cijena bila tako visoka da je dao sebe u svom Sinu da bi svijet i svemir zauvijek mogli znati užasnu krvavu cijenu našeg grijeha i spasenja. I u tome je dobra vijest: „Druge je spasavao“, rekli su, a „samoga sebe ne može spasiti“ (Marko 15:31). Podrugljivi svećenici i rulja toga dana na Golgoti nisu ni znali da su objavljivali najveću vijest u Kozmosu. Upravo zato što je Isus odlučio spasiti nas a ne sebe, Njegova duša je drhtala u Getsemaniu i očajavala na Golgoti?

Da spasi takve kakvi smo ti i ja, bio je spreman izgubiti sebe! I tako, tog kobnog petka koji je zauvijek ostao petak, izgledalo je kao da je mač s koga je kapala krv presjekao životnu vezu između Isusovog srca i srca Njegovog Oca. „Bože moj, Bože moj!“ I Isus je umro – od Boga ostavljeni Bog.

Cijelog svog života Krist je palom svijetu objavljivao dobre vijesti o Očevoj milosti i ljubavi koja prašta. Često je govorio o spasenju za najveće grešnike. Međutim, sada sa strašnim teretom krivice, koji je nosio nije mogao vidjeti milostivo Očevo lice. Povlačenje božanskog lica od Spasitelja u ovom času najveće patnje probolo je njegovo srce takvim bolom koji čovjek nikada ne može potpuno razumjeti. Njegova duševna patnja bila je tako velika da je jedva osjećao svoje tjelesne bolove … Žestokim iskušenjima sotona je navaljivao na Isusovo srce.

Spasitelj nije mogao vidjeti preko groba. Nada mu nije pokazivala da će izaći iz groba kao pobjednik … Bojao se da je grijeh tako odvratan Bogu da će njihovo razdvajanje biti vječno.

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Taj krik je dovoljan dokaz da je Isus na križu iskusio krajnju strahotu i krajnji užas završne posljedice grijeha, a to je – biti konačno, za svu vječnost odvojen od našeg Aba, Oca. Kako je u toj davnoj prošlosti prorok rekao „A Gospod je stavio na njega grijehe zlodjela sviju nas.“ (Izaija 53:6). Ili apostol Pavao: „Njega, koji nije poznao grijeha, učini za nas grijehom, da mi postanemo pravda Božja u njemu.“ (2 Korinćanima 5:21). Vidite, Golgota nije slika ljudskog bola, to je slika božanske cijene.

I Isus ju je u cijelosti platio.

Neshvatljiva ljubav

Međutim, vi kažete: čekaj malo. Kako može biti da je Isus platio cijenu vječnog odvajanja od Oca? Najzad, zar nije neposredno prije nego što se smrt spustila na Njega uskliknuo: „Svršeno je. Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Ivan 19:30; Luka 23:46). Teško da se ovaj krik vjere može nazvati dokazom da je jedno srce osuđeno na vječno odvajanje od Boga!

I naravno, imate vi pravo. Ovo ipak jako liči na priču koje se tako živo sjećam još iz mojih dječačkih dana. To je priča o dječaku koji je bio teško bolestan – ustvari tako bolestan da su ljekari rekli da će umrijeti. Osim – i od toga je zavisila njegova sudbina – ako uspiju da nađu nekog koji ima njegovu rijetku krvnu grupu.

Tako su se okupili svi članovi familije i bili su testirani uzorci njihove krvi. Ničija krv nije se slagala sa dječakovom, osim krvi njegove sestrice. Njena krv je savršeno odgovarala njegovoj. Bila im je potrebna njena krv da spasu njegov život. Doktori i roditelji su objasnili djevojčici prirodu ove hitne situacije i pitali je da li bi bila voljna da nešto svoje krvi da svom veoma bolesnom bratu. Ona nije odmah odgovorila, njen dječji um izgledao je izgubljen u dubokom razmišljanju. Ali, konačno je podigla oči i potvrdno klimnula svojim uvojcima. Da, daće krv za svoga brata. Odmah su počele pripreme za transfuziju. Djevojčica je dovedena u bolničku prostoriju u kojoj su medicinski tehničari iglom ušli u njenu venu. Mala plastična vrećica počela je da se puni njenom krvlju koja je trebalo da spasi život. Minuti su sporo prolazili, i konačno, cijela procedura bila je završena. Dok su djevojčicu izvodili napolje drhtavih usana i očiju punih suza, pogledala je u lice svog oca i tiho upitala: „Tata, kad ću ja sad umrijeti?“

Kada je pristala da da krv, za nju je to značilo: da, daću svoj život za svog brata. Ona je dala svoj život, zar ne? Pa naravno da jeste. Za nju je to u stvari bilo umiranje. Jer, blistava je istina da je u svom malom srcu ona prošla kroz davanje svog života za nekoga koga je voljela.

Nikada nisam zaboravio tu priču. Jer, između njenih redaka ja čujem istu priču kao što je i ona sa starog, grubog križa. I ljubav tako duboku i tako potpunu da donese i odluku: da bih spasio Dwighta, ja ću umrijeti zauvijek. Od Boga ostavljeni Bog.

Dok stojimo između Getsemania i Golgote, naša srca su suočena s dvije neosporive i krajnje činjenice: kako je krajnje strašan naš grijeh, ali i kako krajnje je čudesna Njegova ljubav! Bio je spreman odvojiti se od Boga za svu vječnost da bi nas Bog mogao spasiti za svu vječnost! Ostavljen da bismo mi mogli biti nađeni, odbačen da bismo mi mogli imati drugu priliku. U cijelom našem slabom ljudskom jeziku nema izraza za takvu žrtvu, osim riječ LJUBAV.

George Matheson je bio zaljubljen. On i djevojka njegovih snova trebalo je uskoro da se vjenčaju. Onda se dogodila nesreća. George je bio pogođen neobičnim sljepilom. Ali, iako njegove oči više nisu mogle vidjeti, srce je moglo nastaviti voljeti ženu koja mu je trebala postati supruga.

Onda se dogodila druga nesreća. Jednog jutra, Matheson je čuo da se njeni koraci približavaju. Kad je njegova zaručnica progovorila, objasnila mu je da je u svom srcu odlučila da se ne može udati za čovjeka koji je slijep. I dok su odzvanjali koraci kojima je ona odlazila iz njegovog života zauvijek, oči koje nisu vidjele isplakale su suze koje su se mogle samo osjetiti. U vlastitoj agoniji Matheson je jednog dana uzeo pero i pisao o drugoj ljubavi:

„O, ljubavi, koja me nećeš napustiti

svoju umornu dušu u Tebi odmaram.

Život koji imam u Tebi ću vratiti.

Obiljem Tvojim hoću da se napajam

na moru Tvome uvijek da nastavam.“

Što je ubilo Isusa? Vrt i križ dokazuju da je Njegova ljubav prema nama nadjačala naš grijeh prema Njemu. To je bilo ono što je odnijelo Njegov život na Golgoti. To je bio klinovima zakovan zagrljaj ljubavi koja te nikada neće napustiti.

„Jer sam uvjeren, da ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sila, ni visina, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne može nas rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 8:38.39).

Dwight Nelson

Papir koji posjedujem? To je smrtovnica izdana od države Michigan. Sa zadovoljstvom javljam da je moj prijatelj nije popunio za mene. Ne zbog toga što se ja bojim smrti. Nego, što je Woody Allen jednom rekao: „Ne bojim se umrijeti, samo ne želim biti tamo kad se to dogodi.“ A tko želi?

Ali to se već dogodilo. Yehohananu ben Hagkolu. Umro je. Ne postoji njegova smrtovnica. Ali su našli njegove kosti, izbjeljene i prašnjave u zapuštenom kovčegu. A iz skeleta koji se raspada izranja njegova tragična priča:

ime – Yehohanan ben Hagkol (aramejsko za Ivan sin Hagolov),
narodnost – Hebrej,
starost – negdje između 24 i 28 godina,
visina – 170 cm,
ekonomski status – iz bogate obitelji,
zanimanje – nema tragova teškog rada,
zdravlje – nema tragova nikakvog ozbiljnog oboljenja (iako asimetrična forma njegove lubanje ukazuje da je u prvim tjednima nakon začeća i ponovno kasnije, kratko vrijeme prije ili za vrijeme samog rođenja, njegov život bio ozbiljno ugrožen nepoznatim traumatičnim događajima),
mjesto življenja – Jeruzalem,
vrijeme smrti – negdje između 30 i 40 godina poslije Krista.

A kako je ovaj mladi čovjek preminuo? Nasilno.

Cjevanica njegove lijeve noge je slomljena, vjerojatno od udarca nekom batinom i vjerojatno kao posljedica tog udarca obje kosti donjeg djela njegove desne noge također su bile slomljene. Što više, pošto je izdahnuo, njegova stopala su morala biti amputirana udarcem sjekire, da bi mu tijelo bilo sklonjeno. Zašto? Jednostavno. Yehohanan ben Hagkol je bio žrtva rimskog razapinjanja.

Pronađen je klin kojim je njegova peta prikovana za križ (očigledno, savijeni vrh klina ostao je zariven u čvoru drveta, što objašnjava amputaciju mladićevih stopala). Tragovi klina također su pronađeni između palčane i lakatne kosti njegove lijeve ruke, što ukazuje na to da su mu i ruke i noge bile prikovane za križ. Tragovi križa koji su pronađeni otkrivaju da je križ bio napravljen od maslinovog drveta.

Tko je bio Yehohanan ben Hagkol? povijest o njemu ništa ne zna. Skup njegovih prašnjavih kostiju pronašlo je Izraelsko ministarstvo stanovanja u lipnju 1968. na tlu hebrejskog groblja u sjevernom dijelu Jeruzalema. Ono što ovo arheološko otkriće čini tako značajnim je činjenica da je to prvi ostatak razapetog čovjeka koji datira iz vremena Rimljana, koji je pronađen u nekoj kosturnici.

Međutim svijetu nije potrebna priča o Yehohananu da bi saznao za tragediju raspeća, zar ne?

Priča o drugom mladom čovjeku na drugom rimskom križu izvan istog antičkog grada u istom vremenu povijesti već je i previše rekla o tome. Mi znamo šta je ubilo Yehohanana ben Hagkola. Ali što je ubilo Isusa iz Nazareta?

Što je ubilo Isusa?

Kasno, tog fatalnog petka u podne, prije nego što je zalazeće sunce učinilo nebo nad svetim gradom krvavo crvenim, šta je crni isljednik upisao na umrlici kao uzrok smrti?

Što je ubilo Isusa?

Tri rimska klina? Koplje jednog satnika? Četrdeset manje jedan udarac po leđima koje je dobio od legionara? Kruna ispletena od trnja i nabijena na njegovo okrvavljeno čelo? Ili teško disanje koje je konačno ugušilo žrtvu na križu? Što je ubilo Isusa?

Zapitajmo američko medicinsko udruženje i njihov časopis je već spreman sa precizno razrađenim znanstvenom odgovorom. U stvari, oni su objavili svoj odgovor prije nekoliko godina u članku koji se našao na naslovnoj strani časopisa američkog medicinskog udruženja. William D. Edwards, doktor i Wesley J. Gebel, pastor, zajedno sa Floyd E. Hosmer, anatomom sa klinike Mayo, udruženo su pažljivo ispitivali posljednja 24 sata Isusovog života. Posle fascinantnog i grafički predstavljenog istraživanja, autori završavaju svoja otkrića sljedećim riječima: „Isusova smrt je možda samo bila ubrzana njegovom iscrpljenošću i teškim povredama izazvanim bičevanjem koje su dovele do gubitka krvi i prethodile stanju šoka. Činjenica da nije mogao nositi svoj patibulum (drveni križ za koji je žrtva konačno bila prikovana) podupire ovo objašnjenje. Stvarni uzrok Isusove smrti, kao i ostalih razapetih žrtava, može biti sačinjen od mnogo faktora, a u vezi je prvenstveno sa hipovolemičnim šokom, gušenjem od iscrpljenosti, a možda i akutnim srčanim zastojem. Fatalna srčana aritmija možda je doprinijela očiglednom završnom događaju.“

„Očiglednom katastrofalnom završnom događaju.“ Tako su oni nazvali ono što mi jednostavno kažemo smrt. To znači da je Isus umro. Tako završavaju ova trojica istraživača koji su pažljivo razmatrali više faktora uzročnika smrti. Za medicinare, ovaj odgovor je zadovoljavajući. Ali, da li je to stvarno odgovor? Ostavljajući na stranu fiziološko i anatomsko proračunavanje, pitanje ostaje: što je ubilo Isusa?

I bez znanstvenog istraživanja, mi imamo spreman odgovor, zar ne? Naravno. U ostalom, oduvijek smo učeni i trenirani brzom i jednostavnom odgovoru na pitanje što je ubilo Isusa? Bez ikakvog razmišljanja, kažemo: naši grijesi? Koji grijesi? Pa, eto, naša oholost i zaokupljenost sobom, naše zle naravi i neukroćeni jezici, naše srce koje voli strasti, naš skučeni um, naša mržnja i ljutina, ubojstvo i pobuna, nemoral i nečistoća, naši izopačeni apetiti, naše bezvjerje i nepoštenje. Ukratko, svi naši grijesi – to je ubilo Isusa tog petka izvan Jeruzalema.

Međutim, da li je to zaista bilo tako? Ili, može biti da smo toliko uvjereni da smo u pravu, da i ne sagledavamo pravu istinu? Jer, kad tražimo odgovor na pitanje što je ubilo Isusa, mi se žurnim koracima pobožno uputimo prema križu i stojimo tamo kao i svi drugi koji teoretiziraju o tom petku. Našim suvremenim umovima i srcima analiziramo križ, teoretiziramo o njemu, filozofiramo, brižno istražujemo i čak stvaramo teologiju o njemu. A onda, sjedinjenim glasovima odlazimo od Golgote zadovoljni i uvjereni da smo riješili problem i otkrili tajnu.

Zakašnjenje od dvanaest sati

Problem je u tome što, odlazeći na Golgotu, mi kasnimo dvanaest sati. Uzeli smo prečicu i tako promašili pravi put. Jer, put ka Golgoti uvijek vodi kroz Getsemani. U stvari, Golgota bez Getsemania je odgovor bez pitanja. A to je i razlog da, ako hoćemo da konačno saznati istinu, moramo najprije požuriti u vrt, prije nego požurimo prema križu.

Grupica mladih ljudi kreće se tiho pod mirnim, srebrno – bijelim mjesecom koji gleda na usnuli grad. Bešumno, oni izlaze kroz istočnu kapiju, spuštajući se u krivudavu, mrakom pokrivenu dolinu koja se zove Kedron, pažljivo birajući put preko potoka koji je noćas tekao tamno crven. Voda je noćas krvava jer ovo je pashalni tjedan i krv miliona zaklanih jaganjaca posuta je danas u skerletni Kedron. Njihovi su glasovi pritajeni i utišani dok se penju krivudavom stazom kroz mjesečinu i sjenke ka vrtu.

Aramejsko ime ovog vrta znači „presa za ulje.“ I zaista nedaleko od ulaza u vrt nalazi se „getsemani“ – presa za maslinovo ulje. Grupa zastaje pored krvavih maslinovih stabala, kojih se mnoštvo nalazi oko ulaza u Getsemani. Još nekoliko prigušenih riječi i osmorica mladih ljudi zauzima mjesta u blizini ulaza. Ostala četvorica ulaze u mračnije sjenke sivo-zelenog maslinovog ogrtača.

Dok njih četvorica hodaju, srebrne zrake padaju im na lica i u tom oskudnom svijetlu mi gledamo na Lice koje odražava neobičan teret i uznemirenost. Nešto se događa sa Isusom, ali pisci evanđelja namjerno šute, ne odobravajući tragediju koja se približavala. U stvari, Ivan u svom evanđelju o tome ne zapisuje ni slova. Samo sinoptička evanđelja šapuću o ovoj mračnoj tajni, i mada je opisuju, oni je ne objašnjavaju. „Dođoše u zaselak, koji se zvao Getsemani. On reče učenicima svojim: Sjedite ovdje, dok se pomolim! Samo Petra, Jakova i Ivana uze sobom. Tada počne drhtati i plašiti se.“ (Marko 14:32.33).

Grčke riječi ovdje upotrijebljene mogu se doslovce prevesti da je „osjećanje zastrašujućeg iznenađenja“ ovladalo njime. Nešto se počinje događati Isusu? Da li je to isti Isus koji je samo prije nekoliko minuta u gornjoj sobi rekao: „Ovo vam rekoh, da bude radost moja u vama, i radost vaša da se ispuni.“ Da li je to isti Isus koji se samo nekoliko sati prije smiješio na svoje učenike i rekao: „Neka se ne plaši srce vaše!“ Da li je to isti Isus koji je s iskrenim oduševljenjem pjevao pashalnu himnu: „Hvalite Gospoda, svi narodi! … Jer nas dobrota njegova čuva moćno.“ Ako jeste, onda mu se nešto zastrašujuće i teško događa.

„Žalosna je duša moja do smrti“, rekao je „ostanite ovdje i bdijte!“ (Marko14:34). „Petre, Jakove, Ivane, meni se nešto čudno događa. Osjećam kao da mi se smrt prikrada. Ostanite ovdje. Nemojte me sada napustiti. Molite se za mene.“ „Tada otide malo dalje, baci se na zemlju ničice.“ (stih 35).

Promatrajte vlastitim očima kako Gospodar svemira koji je postao čovjek, posrćući ide dublje u mjesečinom okupani vrt i s jaukom pada na gladno noćno tlo. Pridržavajući se za zemlju kao da ga neke mračne sile vuku u pakao, Isus očajničkim glasom prolama tihi noćni zrak: „Aba, Oče“, uzvikuje On (stih 36).

Kao iz nekog hebrejskog molitvenika za malu djecu. „Aba“ je aramejska riječ za tata, ime koje i naša djeca koriste za svoje očeve. „Moj dragi Tata, Oče“, jeca Isus u hladnu zemlju, „uzmi ovu čašu od mene.“ (stih 36). Kakvu čašu? Oh, Isus se ne usuđuje ni imenovati strah koji je obuzeo njegovo srce. „Ovu čašu, ovu čašu. O moj dragi Oče, ovu čašu. Oče moj, pronesi je mimo mene. Ako je tvoja volja.“

Onda nastupa tišina … vide se samo nejasni obrisi Božjeg Sina naslonjenog na vlažnu zemlju. Polako, Isus ustaje na noge. Vratit će se svojim najbližim prijateljima, jer oni će sigurno, pošto su bili svjedoci njegove duboke agonije, imati riječi ljudske utjehe za njega. Ali, avaj! Boga, koji se ponizio uzevši tijelo pozdravilo je samo teško uspavano disanje trojice.

„Simone“, rekao je Petru, „ti spavaš?“ „Zar nisi mogao bdjeti ni jednu uru?“ (stih 37). Tragično, zar ne? Sve što je Isus od njega tražio, bio je jedan sat. Da li je to previše od tebe što traži Krist koji pati? Jedan sat s Jayem Lenoom, jedan sat s Metsima iz New Yorka, jedan sat s palicom za golf, jedan sat s košarkom, jedan sat na proslavi, jedan sat s našim prijateljima. Ali nema vremena preostalog za Isusa? „Zar niste mogli bdjeti sa mnom jedan sat?“

Zbogom zauvijek

Kroz srebrnu svjetlost i sjenke Isus posrćući ide natrag do mjesta gdje je zemlja još bila topla od kada je malo prije prvi put pao na nju. Evanđeoski zapis ponavlja isti očajnički krik. Ali samo Luka, doktor, grafički unosi u svoj izvještaj svu strahotu mentalne agonije kroz koju je Isus prolazio. „I molio se je još usrdnije. Znoj je njegov bio kao kaplje krvi, što su tekle na zemlju.“ (Luka 22:44).

Našem ograničenom, oslabljenom ljudskom umu ideja o krvi koja je potisnuta iz kapilarnog sistema u znojne žlijezde i tako izbija na površinu kože skoro je neshvatljiva. Kakvo je ovo pretjerivanje? Život i stradanje ne treba uzeti tako ozbiljno. Ustani i podnesi sve kao čovjek. Izdržat ćeš ti to. Samo se drži. Kako prazan i besmislen savjet smo mi spremni dati drugima … i Isusu.

Možemo li mi makar malo zamisliti, kroz što je ovaj čovjek, ovaj Bogo – čovjek prolazio.

Što kaže Pismo? „Jer je plača za grijeh smrt; a milost Božja: Život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 6:23). Za grijeh se dobiva plača, a plača je smrt. Kakva smrt? Pošto je protuvrijednost vječna smrt, to dakle znači da je i plata za grijeh slavom i časti da bi po blagodati Božjoj za sve okusio smrt (Hebrejima 2:9). Kakvu vrstu smrti je Isus okusio i propatio? Smrt kakvu svako ljudsko biće zaslužuje kao buntovni grešnik – vječnu smrt. Jer, „Gospod je stavio na njega grijehe zlodjela sviju nas.“ (Izaija 53:6).

Što sve ovo znači za Isusa? Za njega, koji nije znao za grijeh, (vidi 2 Kor 5:21 – „Njega, koji nije poznao grijeha, učini za nas grijehom.“ Hebrejima 4:15 – „Koji je u svemu iskušan kao i mi, osim grijeha.“ i 1 Pet. 2:22 – „Koji ne učini grijeha, i u čijim se ustima ne nađe prijevara.“) da spremno dozvoli, značilo je da on mora podnijeti vječnu smrt – vječno odvajanje od Onoga koji je izvor svakoga života. A tko je taj izvor? Pa naravno, to je – Bog. Onaj s kojim je Krist, prije nego što je došao u tijelu dijelio vječnu prošlost! Više nikada ne vidjeti Boga, više nikada ne biti s Ocem koji je nekad bio vječni suradnik i zajedničar, Onaj s kojim je dijelio ljubav prije nego što je postojao svemir da u njemu budu zajedno.

Ponekad se kući kasno vratim u noći i vidim da je moja supruga umorna poslije dana u kojem je bila domaćica i majka naše dvoje djece, već zaspala. Tamo u srebrnoj svjetlosti sa upola odškrinutim vratima susjedne prostorije, promatram njeno usnulo lice.

I pitam se kako bih mogao preživjeti ako bih morao biti odvojen od nje. Ne volim ni kada moram biti na putu vikendom i cijeli tjedan. Ali za svu vječnost? Biti odsječen od njene ljubavi zauvijek? Moje srce zadrhti pri toj pomisli? Ne postoji ništa u ovom životu niti itko na ovom svijetu, tko bi me mogao uvjeriti da ostavim život i ljubav koju s njom dijelim.

A evo Isusa, naslonjenog na tlo u Getsimanu, kako zabada prste u prašinu i plače, od tuge koja slama Njegovo srce: „O Oče moj, dragi moj Oče, uzmi ovu čašu mimo mene, ako je tvoja volja.“ Tri puta je izustio ovu molitvu. Tri puta je ljudska priroda ustuknula pred posljednjom, najvećom žrtvom. Sudbina čovječanstva podrhtavala je na mjerilima, Krist je mogao čak i sada odbiti čašu dodijeljenu grješnom čovječanstvu. Još nije bilo prekasno. Mogao je otrti krvavi znoj sa svoga čela i ostaviti čovjeka da pogine u svom bezakonju.

Da li mislite da je on patio sam? Nikako. Možemo biti sigurni u srcu da je i otpali Lucifer – sotona, anđeo koji se pobunio protiv Boga, bio uvijen u crne sjenke Getsimania. I za vrhovnog neprijatelja neba i ljudske rase bilo je sve ili ništa. Ako Krist ode na Golgotu i umre kao vječni dokaz Božanske ljubavi, a i vječne posljedice ljudskog grijeha, tada će odzvoniti posmrtno zvono za sotonu i njegove legione. Tako, sa ognjenom žestinom pakla, dok su učenici spavali, onaj koji se okomio na Isusa u pustinji, nasrnuo je na njega i u vrtu. „Pusti ih neka umru. Pusti ih neka umru, neka umru, …“ šaputao je u srce Bogo – čovjeka.

„Napusti ih, spasi sebe, Isuse, idi kući svome Ocu gdje i pripadaš … Ovo je moj svijet i moje kraljevstvo … i svi oni pripadaju meni … Gledaj ih, tvoji najbliži prijatelji na zemlji … Spavaju dok ti patiš … Ne mare … Nitko ne mari … Ni Bog više ne mari. Zato idi kući, Tati, gdje pripadaš.“

Da li je ovo bilo iskušenje za Isusa? Krvavo tlo nad kojim je vapio Isus u srebrnom mraku Getsimania dovoljan je odgovor. Čaša misterije skoro se prolila iz Njegove ruke, ali sa konačnim očajničkim krikom u noći, Isus se srušio na tlo.

Donio je odluku. Spasit će čovjeka ma koliko to koštalo. Pošto je donio odluku, pao je kao mrtav na tlo. Agonija njegovog srca bila je tako velika, da bi Krist i umro u tami Getsimania, da nije bilo anđela kojeg je Luka opisao da je došao s prijestolja svemira sa svjedočanstvom o Očevoj ljubavi (vidi Luka 22:43). Neka učenici samo spavaju. Ovaj anđeo će obrisati krvavo čelo svog voljenog Zapovjednika. I Isusu će biti dano dovoljno snage da izađe iz Getsimania i popne se na Golgotu. Po svaku cijenu spasit će tebe i mene.

Dwight Nelson

(nastavit će se)

Matej bilježi ono što teolozi nazivaju “povikom odbačenosti”. Odbačena osoba smatra se napuštenom, ostavljenom, samom u potrebi. U ovom slučaju vidimo kako Isus doživljava odbačenost od strane Oca. Tama koja se nadvila nad zemljom u to vrijeme prikazivala je božanski sud (Izaija 13,9-16; Amos 5,18-20; Jeremija 13,16); Isus je u svojem iskustvu osjetio strašne posljedice grijeha, potpuno odvajanje od Oca.

On je radi nas primio božansku osudu grijeha koju smo mi trebali podnijeti. “Jednako će se i Krist, pošto je prinesen samo jedanput da uzme grijehe sviju, drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje.” (Hebrejima 9,28; vidi 2. Korinćanima 5,21) Isus na križu navodi riječi iz Psalma 22,2 zato što je na jedinstven način doživio ono što doživljavaju ljudi, odvajanje od Boga zbog grijeha. “Nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.” (Izaija 59,2)

Nije bilo pretvaranja. Isus je doista osjetio Božji gnjev protiv grijeha; kazna za naše prijestupe pala je na Njega i ispunila Njegovu dušu potištenošću i užasom kada je ponio težinu krivnje, naše krivnje. Koliko je grijeh strašan u Božjim očima kada je nagnao jednu Osobu Božanstva da ponese krivnju i podnese kaznu za grijeh da bismo mi mogli primiti oprost!

Pa ipak, čak i usred ovog užasa Isus je povikao: “Bože moj, Bože moj!” Usprkos svemu što Mu se događalo, Njegova vjera ostala je netaknuta. Ostao je vjeran do kraja bez obzira na patnju, bez obzira na osjećaj da Ga je Otac napustio.

Andy Nash

Čitanje Biblije nije ispit izdržljivosti, poput kakvog maratona, utrke ili sličnog napornog sporta, a brzo čitanje nije niti mudro niti potrebno. Ne treba juriti kroz poglavlja. Dakle, čitajte bez napora.

Nedavno mi je prijatelj ponosno priopćio da je pročitao cijelu Bibliju za samo tjedan dana! Pa što? Zna se da je Bibliju moguće pročitati za otprilike stotinu sati. Ali taj moj prijatelj, osim što je postigao nešto neobično, nije imao baš puno koristi. Priuštio si je određeno osobno zadovoljstvo, ali je li išta dobio u duhovnom smislu? Biblijska blaga ne mogu se crpsti u strci i jurnjavi.

Biblija je knjiga za promišljanje. Mnogo je bolje pročitati samo jedno poglavlje polako, uz molitvu i razmišljanje, negoli projuriti kroz cijelu Bibliju s namjerom da se postigne nekakav rekord kad se stigne do posljednjeg retka.

Za mnoge je ljude razmišljanje postalo izumrla djelatnost. Pa ipak, ono je od životne važnosti i moramo se iznova naučiti razmišljati da bismo dobili što više od čitanja Svetog pisma.

Odvojite određeno vrijeme za užitak  u čitanju Biblije. Odmarajte se uz čitanje. Pokušajte razmišljati o pravom značenju svake riječi. Dopustite da vam se um bavi lijepim jezičnim i književnim izrazima. Iznenadit ćete se koliko će oni još dobiti na ljepoti.

Ponekad provodim sate u proučavanju i razmišljanju o nekim kratkim redcima, a to se pokazalo vrlo zahvalnim. Eto, tako to biva kad Biblija pozitivno utječe. Kad nakon duljeg čitanja odložite Bibliju, imate dojam da ste bili u prisutnosti samog Boga.

Slavne misli naviru iz naizgled suhih i beznačajnih riječi, poput visibaba koje izbijaju iz promrzle zemlje u rano proljeće. Tekstovi kojima prije niste davali nikakvu važnost, postaju odjednom žice na harfi na kojoj anđeli sviraju nebeske melodije.

To iskustvo doživio sam više puta dok sam pisao Biblijske priče, što je bio vrlo zahtjevan posao. Trebalo je Bibliju učiniti jednostavnom i privlačnom djeci.

Evo kako se to radi:

Uzmite, primjerice, sljedeći tekst iz Evanđelja po Luki: „Poslije toga ode Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i veliko mnoštvo naroda. Kad se približi gradskim vratima, iznosili su na ukop mrtvaca, jedinca sina u majke koja bijaše udovica. Pratio ju je mnogi narod iz grada. Kad je Gospodin opazi, sažali se nad njom te joj reče: ‘Nemoj plakati!‘ Zatim pristupi k lijesu, dotače ga se – nosioci stadoše – te reče: ‘Mladiću, tebi govorim, ustani!’ Mrtvac se podiže i poče govoriti; a Isus ga dade njegovoj majci.“ (Luka 7,11-15)

Na prvi pogled to je tek humano djelo učinjeno sirotoj udovici. U tradiciji je poznato kao uskrisenje udovičina sina.

Ali ako zastanemo na časak i dublje razmislimo o tome, shvatit ćemo kako ovo djelo zrači ljubavlju i snagom. Najednom gledamo pred sobom dvije povorke, a ne jednu. U prvoj su Isus i Njegovi učenici, u drugoj sirota udovica i narikače. Jedna ide u gradić Nain, druga izlazi iz njega. Na čelu jedne je Knez života, a na čelu druge mrtvac. Jedna je povorka radosti, a druga povorka žalosti. U trenutku se susreću – i život trijumfira nad smrću. Eto zašto sam toj priči dao naslov Prekinuti sprovod. Baš tako je i bilo. Isus je i došao zato da zauvijek prekine pogrebe dajući vječni život svakome tko Ga prihvati. Njegovo uskrsnuće jamstvo je uskrsnuća svih spašenih. Ono će značiti vječno uništenje smrti.

Pogledajmo sada navod iz Evanđelja po Luki 23,50-53: „Uto neki čovjek imenom Josip, vijećnik, rodom iz judejskoga grada Arimateje, dobar i pravedan čovjek – on ne bijaše odobrio odluke i djela drugih – koji je očekivao kraljevstvo Božje, dođe k Pilatu i zatraži tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, zavi ga u platno i položi u grob, izduben u pećini, gdje još nitko nije bio položen.“

Kad prvi put čitamo ovaj tekst, stječemo dojam da je to samo kratki izvještaj o onome što se dogodilo s Isusovim tijelom odmah nakon raspeća. No, zastanimo na trenutak, nemojmo tako jako žuriti. Pročitajmo ga iznova, pa onda još jednom. Usporedimo ga s izvješćem u Evanđelju po Ivanu 19,38-40 i gledajmo kako nam počinje bivati jasniji.

Pogledajmo! Naslonili su ljestve na križ. Po njima se penje neki starac, dok drugi, zabrinutog lica, čeka podno njih.

Onda onaj na ljestvama vadi čavle koji Isusa drže prikovanog za križ. Treba mu pomoć. Prislanjaju i druge ljestve. Po njima se penje drugi starac. Obojica vrlo pažljivo spuštaju tijelo, a Isusove klonule ruke, viseći o njihovom vratu, kao da govore: „Hvala vam, prijatelji, što ste mi došli pomoći.“ Divne li spoznaje da Njegovi dobri prijatelji nisu pobjegli i ostavili Ga samog. Ovi starci, tajni učenici, pritekli su Mu u pomoć. Uzbudljiva je i spoznaja da je čavle u Isusove ruke zabijao netko tko Ga je mrzio, a vadio netko tko Ga je ljubio.

I događaj opisan u Evanđelju po Ivanu 21,9-13 može nam ukazati kako je važno mirno razmišljati nad biblijskim događajima.

„Kad iziđoše na kopno, opaziše kruh, razgorjelu žeravu i na njoj ribu. Reče im Isus: ‘Donesite od riba što ih sada uhvatiste!‘ Uspe se u lađicu Šimun Petar te izvuče na kopno mrežu krcatu: sto pedeset tri velike ribe. Iako ih je bilo toliko mnogo, mreža se nije rastrgala. Reče im Isus: ‘Dođite i doručkujte!’ Nitko se od učenika nije usuđivao zapitati ga: ‘Tko si ti?’ jer su znali da je Gospodin. Isus se primakne, uzme kruh pa im ga dadne; ribu isto tako.“

Na prvi pogled se čini da je riječ samo o Isusovom posljednjem susretu s učenicima na obali Galilejskog jezera.

Daljnje proučavanje otkrit će da je to zapravo rudnik duhovnih blagoslova.

Zapazite „razgorjelu žeravu“. Tko ju je zapalio? Isus, u svakom slučaju; a tko bi drugi! Ne za sebe, već za svoje prozeble, umorne učenike koji su cijelu noć ribarili i ništa nisu ulovili. A On je imao ribu na žeravici.

Kako je samo bio pažljiv! Pripremio im je hranu tako rano i pozvao ih: „Dođite i doručkujte“, ili kako bismo mi danas rekli: „Izvolite, dobar tek!“

Divnog li i nezaboravnog prizora!

Isus, Gospodar života, tek uskrsnuo iz mrtvih, poziva svoje prijatelje da s Njim doručkuju. To je možda najljepši od svih poziva koji se mogu naći u Bibliji. Budući da je doručak prvi dnevni obrok, njime je obilježen početak novog dana i novog života za učenike. Za njih je to bio kraj ribarenja na Galilejskom jezeru.

Oni će odsad ići u ime Učiteljevo i „loviti ljude“ za Božje kraljevstvo.

Četvrtu ilustraciju naći ćemo u Djelima 9,36-42.

„U Jopi bijaše učenica imenom Tabita, što znači ‘Košuta’. Njezin se život sastojao samo od djela ljubavi i djela milosrđa koja je činila. Baš u ono vrijeme obolje te umrije. Tada je okupaše i staviše u gornju sobu. A kako je Lida blizu Jope, učenici, čuvši da je Petar u Lidi, poslaše k njemu dva čovjeka s molbom: ‘Dođi k nama, ne oklijevaj!’ Petar se diže i krenu s njima. Čim stiže, odvedoše ga u gornju sobu; svi se u suzama skupiše oko njega te mu pokazaše haljine i ogrtače koje je radila Košuta dok je bila na životu. Petar istjera sve van te kleknu i pomoli se. Zatim se okrenu prema mrtvom tijelu i reče: ‘Tabita, ustani!’ Ona tada otvori oči, pogleda Petra te sjede. A on joj pruži ruku i podiže je. Zatim dozva svete i udovice te im je pokaza živu. Vijest o tom raširi se po svoj Jopi te mnogi prigrliše vjeru u Gospodina.“

Čitajući ovaj izvještaj, mnogi bi mogli pomisliti da je riječ o dostojanstvenoj starijoj gospođi koja je osnovala dobrotvornu udrugu u kojoj je vrijedno šivala odjeću za siromašne, a onda se razboljela i umrla, zasigurno od starosti. Bila bi to obična priča da joj kraj nije uljepšan zadivljujućim čudom. Pogledajmo malo pozornije.

Kako se zvala ta gospođa? Tabita ili Košuta. Vjerojatno joj je Košuta bio nadimak. A što to znači? Ništa drugo do živahna košuta!

Koliko taj maleni podatak mijenja značenje događaja! Tabita nije bila draga bakica „s jednom nogom u grobu“.

Naprotiv, bila je mlada, živahna, puna oduševljenja, neumorna u obilaženju siromaha. Toliko je jurila da su je u gradu poznavali pod imenom Košuta. Možda je imala krupne bistre oči poput košute, oči koje su se zanimale za ljude i pokazivale puno razumijevanja i suosjećajnosti za njihove probleme i tuge. Ne vjerujem da je umrla od starosti. Mislim da je radila i skrbila o drugima toliko da je umrla od iscrpljenosti. Nije stoga ni čudno da su poslali po Petra da je podigne iz smrti. Bila je jako potrebna svojoj maloj crkvi. A jednako tako i Bogu.

Ovih nekoliko primjera, odabranih nasumce, kazuju da svatko, baš svatko, u Bibliji može pronaći divne misli koje nadahnjuju. Gotovo svaki biblijski tekst može uroditi sličnim plodom ako se o njemu razmišlja dovoljno i uz molitvu.

To je možda najuvjerljiviji dokaz nadahnutosti Biblije. Ona nadahnjuje onoga tko je čita, pokreće um, uzdiže misli i puni srce radošću.

Nijedno drugo iskustvo ne može donijeti takvu duhovnu obnovu, takav duševni zanos, tako duboku i trajnu radost kao čitanje Biblije.

Čitajte Bibliju sami i uvidite! Budite ustrajni u čitanju. Polako. Pažljivo. S poštovanjem. S očekivanjem. Bit ćete divno i bogato nagrađeni!

Arthur S. Maxwell

Pjevali su da je On Spasitelj zato što će “izbaviti svoj narod od grijeha”. (Matej 1,21) To je Dijete bilo ženin Potomak kojega je Bog obećao u Edenskom vrtu: da će doći i smrviti glavu zmiji. (Postanak 3,15)

Anđeli su pjevali da je Novorođenče Krist. Ime Krist je grčki izraz, što znači Pomazanik; hebrejski izraz je Mesija. Betlehemski Dječačić bio je Mesija kojega su najavili drevni proroci. (Ivan 1,41.45) U nebeskoj pjesmi anđeli su pjevali da je On Gospodar. Prema Bibliji koju su pastiri poznavali, a to je Stari zavjet, Gospodin je bio Bog Izraela; veliki “Ja jesam” koji se čudnovato pokazao Mojsiju u gorućem grmu; Jahve, Bog, Stvoritelj svijeta i čovjeka. (Izaija 43,11; Izlazak 3,14; Postanak 2,7) Djetešce iz Betlehema zapravo nije bilo obično dijete. Ono je bilo Bog na Zemlji! U doba dječaštva On je bio Bog koji se s djecom iz susjedstva igrao, a kao mladić On je bio Bog koji je pomagao poočimu Josipu u stolarskoj radionici, ili majci Mariji u domu. Isus Krist je svoju javnu službu otpočeo kao Bog nazočan na svadbi u Kani Galilejskoj. Tako je pomogao mladom bračnom paru iskričava pogleda u ostvarenju njihovih snova. (Ivan 2,1-11)

On je potom bio Bog koji je u podne nekog vrućeg i prašnjavog dana sjedio pokraj zdenca, pomažući rastavljenoj nesretnici Samarijanki da ponovno skupi dijelove svojih raspršenih snova. (Ivan 4,5-26) Jedne zvjezdane večeri On je bio Bog koji je bojažljivom bogoslovu Nikodemu objašnjavao duboke tajne spasenja, čineći ih tako jednostavnima da ih je moglo razumjeti svako dijete. (Ivan 3,1-17) Isus je bio Bog koji je na Galilejskom moru u dva navrata obuzdao silu vjetra i oluje da bi zaštitio svoje prestrašene prijatelje. (Matej 8,23-26; Ivan 6,18-20) Jedne subote poslijepodne On se uputio prema lječilištu kraj ribnjaka Bethesde. Bio je Bog koji je uložio napore da bi podigao obeshrabrenog grešnika i dao mu sigurnost u oprost, a zatim ga izliječio od bolesti koju je sam ponio. (Ivan 5,1-16)

On je bio Bog koji je stajao kraj groba u Betaniji, uz ožalošćene sestre Mariju i Martu, suosjećajući s njima dok su tugovale za svojim bratom. Isus je bio Bog koji je pokojnog Lazara pozvao natrag u život, otklanjajući i najmanju sumnju u buduće uskrsnuće, donoseći tako radost i nadu tamo gdje je uvijek prije toga vladala tama i očajanje. (Ivan 11,1-26)

Na Cvjetnu nedjelju On je bio Bog koji je plakao jer je Njegov narod oklijevao da Ga prihvati. Gledajući Jeruzalem, zaplakao je nad njim: “Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir!” (Luka 19,42) Ljudi su se opirali spasenju, a vrijeme je istjecalo. U četvrtak uvečer tog istog tjedna betlehemsko Dijete je bilo Bog koji se molio u Getsemaniju, sa čijeg je čela u samrtnoj borbi kapao krvavi znoj – za naše grijehe. U petak poslijepodne On je bio Bog na križu, koji je molio: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?” (Matej 27,46) Bog zaboravljen od Boga?! Tko može razumjeti ovakvu tajnu? Koliko je Bog morao propatiti za nas!

U nedjelju ujutro na dan uskrsnuća On je bio Bog koji je pobjedonosno izišao iz groba zauvijek lomeći okove grijeha i smrti.

Četrdeset dana kasnije na Maslinskoj gori On je bio Bog koji je, neposredno pred uzašašće, obećao svojim zbunjenim učenicima da će opet doći. Da, uskoro ćemo Ga vidjeti! Ne više usnulog u jaslama u skromnoj štalici. Betlehemsko Djetešce će ovaj puta doći kao Kralj nad kraljevima i kao Gospodar nad gospodarima. Pobjedonosno će se pokazati u svojoj sili i slavi na nebeskom svodu. Ovog puta neće doći živjeti s nama životom kakvim mi živimo. Doći će i uzeti nas k sebi da mi živimo životom kakvim On živi.

Djetešce iz Betlehema – Spasitelj, Isus Krist i Gospodin. Hvala Bogu što je to Dijete bilo mnogo više od onoga što se vidjelo! Pri istjecanju ovog jedanaestog sata, dok povijest našeg starog planeta hita svom kraju, ne želite li i vi biti sigurni da je On vaš osobni Spasitelj, Krist i Gospodar?

Lawrence Maxwell

Ako poznajemo svijet i kulturu u vremenu Novog zavjeta i kome su namijenjeni ovi izvještaji, brzo ćemo uočiti da upravo nelogičnosti i neobične činjenice u ovom izvještaju svjedoče o njegovoj povijesnoj vjerodostojnosti i autentičnosti.

Naviještanje evanđelja u židovskom i grčko-rimskom svijetu zahtijevalo je posebnu apologetiku da bi se objasnilo kako su tvrdnje neke grupe posebne i superiornije od drugih. To je bilo posebno nužno ako ste tvrdili da se židovski radnik, kojeg je rimski upravitelj Pilat dao razapeti, ustao iz mrtvih, javio raznim ljudima i osnovao novu zajednicu sljedbenika nakon što su njegovi raniji sljedbenici izgubili svaku nadu.

Pri tome treba držati na umu da je problem za Isusove sljedbenike bio u tome što je kultura Bliskog istoka u ono vrijeme (kao i danas) bila kultura časti i sramote, a da je u tom svijetu razapinjanje bio najsramotniji način smrti. Razapinjanje nije bilo nikakva plemenita mučenička smrt. Ljudi onog vremena vjerovali su da način smrti otkriva čovjekov karakter. Prema tome Isus je bio propalica, izdajica svoje zemlje, čovjek koji je zaslužio kaznu namijenjenu sudionicima ustanka robova. Rimljani su razapinjanje nazivali ”izuzetnom kaznom” i nijedan rimski građanin nije mogao biti kažnjen na taj način.

Ne bi imalo nikakvog smisla izmisliti priču o tome da je razapeti i uskrsnuli čovjek spasitelj svijeta – ukoliko niste stvarno vjerovali u njezinu povijesnu točnost – jer instinktivna reakcija na takvu vijest bit će upravo onakva kakvom ju je opisao Pavao, jedan od najranijih novozavjetnih pisaca: ”Židovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor 1,23).

Ako ste imali priliku vidjeti poznati grafit u poganskoj katakombi u Rimu – crtež magarca kako naglavce visi s križa, s Rimljaninom koji kleči ispod njega – sa sarkastičnom primjedbom o ”čovjeku koji se klanja svome bogu”, shvatit ćete kako je takva vijest mogla izgledati onima koji su u rimskome svijetu slušali evanđelje.

Osim toga, u izvještajima o smrti i uskrsnuću postoje neke neobične činjenice. Ako ste naumili osnovati neku religiju u isključivo patrijarhalnom svijetu, onda nećete izmisliti priče o tome kako su svi muški učenici napustili Isusa (osim jednoga, omiljenog učenika) i kako su žene bile glavni svjedoci. Žene posljednje kod križa, prve kod groba, prve da čuju anđeosku poruku ”ustao je”, prve da vide uskrslog Isusa, prve da idu i svjedoče muškim učenicima koji čuče iza zaključanih vrata u Jeruzalemu u strahu od židovskih vlasti.

Svjedočenje žena je većina u svijetu prvog stoljeća smatrala sumnjivim, pa u Luki 24,11 čitamo da su učenici smatrali kako žene izmišljaju kad su došle i bez daha tvrdile da je grob prazan i da je Isus uskrsnuo.

Razmislite o izvještajima Isusova javljanja poslije uskrsnuća. Najduži su oni o Mariji Magdaleni i o dotad nepoznatim učenicima na putu u Emaus. A nije se javio nijednom članu Dvanaestorice. Osobno javljanje Petru spomenuto je samo usput, inače nije obrađeno u Mateju, Marku ili Luki, našim najranijim evanđeljima (Lk 24,34).

A u kanonskim evanđeljima nema spomena da se Isus javio svom bratu Jakovu, premda Pavao odlučno tvrdi da se to dogodilo, a Pavao je više puta razgovarao s Jakovom u Jeruzalemu (vidi 1 Kor 15,7).

Ako su radi evangeliziranja namjeravali stvoriti neki mit ili sagu koje bi prihvatili i povjerovali ljudi u kulturama prvog stoljeća, način na koji su to prvi kršćani učinili svakako ne bi bio razuman.

Kako to da je skupina poraženih i potištenih učenika, koji su poslije Isusova raspeća izgubili svaku nadu (sjetite se primjedbe u Luki 24,21: ”A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.”), odjednom oživjela i bila toliko nadahnuta da je radosnu vijest o Isusu objavila od Jeruzalema do Rima i dalje? Martin Dibelius, poznati stari njemački utemeljitelj kritike forme evanđelja, jednom je priznao da morate staviti veliki X da objasnite širenje kršćanstva nakon sramotne smrti Isusa na rimskome križu. Bio je u pravu.

Što je potaklo dezertere da postanu mučenici, oni koji su se odrekli da postanu svjedoci, žene da prihvate činjenicu da će ih sud ismijati zato što govore muškarcima da ”je ustao i javio nam se”? Za Isusove sljedbenike pojava uskrslog Isusa kojeg su vidjeli označila je razliku između razapetog Isusa i grupe koja je evangelizirala svijet. Vjerovali su da je u Isusovom slučaju Božje ukazivanje na život snažnije od smrti.

Ben Witherington III

Nema mnogo prijepora, ni u prošlosti ni sada, o tome je li povijesna osoba po imenu Isus bila osuđena i razapeta. Teži dio za razumijevanje jest uskrsnuće: tvrdnja da je Isus iz Nazareta, koji je umro u petak poslijepodne, ustao iz mrtvih u nedjelju ujutro. S tim pitanjem bore se mnogi ljudi. Uostalom, raspeće Židova u Judeji bila je uobičajena pojava. Ali da je Židov ustao iz mrtvih nakon raspeća? To je sasvim drugo pitanje.

Ipak, bez vjere u uskrslog Isusa, kršćanska vjera ne bi postojala. Pavao je napisao: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” (1. Korinćanima 15,14.19) Isusova smrt morala je biti praćena Njegovim uskrsnućem zato što u Njegovom uskrsnuću počiva sigurnost našeg uskrsnuća.

Kada govorimo o Isusovom uskrsnuću, imamo dvije mogućnosti. Prva je da promatramo ovaj izvještaj kao sentimentalnu propagandu napisanu od strane nekoliko usamljenih Isusovih sljedbenika u želji da očuvaju sjećanje na Njega, kao što mi pokušavamo održati sjećanje na neku poznatu osobu nakon smrti. Druga mogućnost, kada govorimo o izvještaju o uskrsnuću, jest da ga prihvatimo doslovno, kao izvještaj napisan iz prve ruke o izuzetnom događaju koji se odnosi na svako ljudsko biće koje je ikad živjelo.

Andy Nash