Na neki način smo mi ljudi sličniji štakorima i mravima, nego pticama. Ima nešto više u današnjoj nestašici zadovoljstva i radosti, osim što su to samo elementi ljudske naravi. Kulture postindustrijskih društava ohrabruju i nagrađuju strku i marširanje više no radovanje. One posežu u ono što se čini najintimnijim područjem naših srca, i utječući na naše želje i naš osjećaj odgovornosti, kvare naše mirno zadovoljstvo i potiskuju uzgon radosti.

Radost ka kojoj težimo je kruna dobrog življenja. Ona sažima ono što nazivam afektivnom komponentom dobrog života, ili to čini barem u kršćanskoj tradiciji (druge religije i religijske tradicije imaju nešto slično). Dvije druge formalne komponente toga dobroga života su cirkumstancijske (život ide dobro) i agencijske (dobro vodim život).

Ove tri komponente nisu neovisne jedna o drugoj, ne stoji svaka sama, poput triju nogu neke udobne „stolice dobrog života“. Radost, stoga, nije nešto što iskusimo ili ne iskusimo kao dodatak dobrom vođenju života ili životu koji ide dobro. Naprotiv, poput krune na kraljičinoj glavi, radost počiva na životu i izraz je života koji se dobro živi i ide dobro, nikada, dakako, savršeno dobro, no dobro do određene mjere, i u određenom smislu, i unatoč svem pratećem bolu i žalosti, krivnji i nedostatnosti.

Kada bi radost značila samo dobar osjećaj, mogli bismo uzeti tabletu za radost, ili pušiti ‘travu’, i radovati se. No ne možemo, stoga što radost znači osjećati se dobro zbog nečeg dobrog. Dobro kojemu se radujemo mogu biti dobre okolnosti u našem životu: dobro zdravlje, divna obitelj, ili dobitak na lotu, na primjer. (Najvažnija od svih okolnosti za monoteiste jest postojanje Boga i Njegov karakter, zbog čega se oni mogu „radovati u Gospodinu“ unatoč inače neprijateljskim okolnostima.)

Dobro kojemu se možemo radovati može isto tako biti i izvrsno ponašanje, poput života s integritetom, ponizne službe ili hrabrosti. (Najvažniji izvor radosti u nekim smjerovima judaizma jest Zakon sam po sebi.)

Kada bi radost značila osjećati se dobro zbog nečega dobroga, onda bi sve što umanjuje dobro, ili naš osjećaj da je to dobro, sputavalo tu radost, što me vraća na želju, i odgovornost, i način na koji ih danas doživljavamo u kulturama postindustrijske suvremenosti.

„Da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale,“ piše pisac knjige Propovjednika (1,7-8), opisujući staro iskustvo nezasitnosti. Mi smo konačni, no naša je želja beskonačna, a ograničena je, čini se, uglavnom našom potrebom za odmorom. Nezasitnost je ljudsko stanje što ga suvremeno tržišno gospodarstvo veliča. Prema Kennethu Galbraithu, suvremeno tržište ne daje odgovor na postojeće potrebe tako što će pribaviti robu, već „stvara želje koje bi roba trebala zadovoljiti.“

Želja, glad i nezadovoljstvo su tržišno gospodarstveno gorivo. Što je više goriva, brže će moći trčati, te na taj način stvoriti prazninu koju nastoji popuniti.

Posljedica je toga jureća bujica čudesnih, i ne tako čudesnih, roba i usluga zajedno s trajnim nedostatkom zadovoljstva, te smanjenom sposobnošću za radost. Odnos između radosti i zadovoljstva u bilo kojem trenutku je jasan: što ste manje zadovoljni, to ćete imati manje radosti (iako nezadovoljstvo često prethodi radosti). Radost slavi dobrotu onoga što jest, što je bilo i što će doći; tržišno gospodarstvo hrani nezasitnost i nezadovoljstvo, sustavno urušava dobrotu onoga što jest, te osakaćuje radost.

Nezasitnost, vrsta loše beskrajnosti nezasitne želje, uspoređuje se danas s lošom beskrajnošću neprestane odgovornosti. U visoko natjecateljskom svijetu koji se, kako se čini, nikada ne zaustavlja, jedna zadaća sustiže drugu, i nikada nismo gotovi. Sizif se napreže i gunđa, uvijek pretrpan, uvijek neprilagođen; on ne pleše, niti se raduje. No nije riječ samo o tome da se osjećamo pretrpanima i neprilagođenima. S pravom ili ne, mi proživljavamo ovu nemoguću zadaću kao vlastitu moralnu odgovornost, a ne samo kao vlastitu ambiciju.

Wilfred M. McClay je napisao: U svijetu u kojemu sve bolje razumijemo isprepletenost odnosa između uzroka i posljedica, u kojemu sredstva komunikacije i transporta postaju sve djelotvornija i učinkovitija, te u kojemu pojedinci postaju sve moćniji i učinkovitiji posrednici, raspon naše potencijalne moralne odgovornosti… širi se do doslovno beskonačnih razmjera.

Zamijećena beskrajna moralna odgovornost znači stalnu krivnju, slabo oblikovanu krivnju koja izbljeđuje boje iz našeg doživljaja svijeta. Neprilagođenost i krivnja zajedno blokiraju radost i čine da joj se mišići grče. Obavijeni maglom bezvrijednosti i potištenosti, tješimo se uzbuđenjem i zabavom, no rijetko dostižemo bogatije
zadovoljstvo radosti.

Onima čije su želje bezmjerne nikada nije dosta, a ono što imaju nikada nije dovoljno dobro. Oni koji osjećaju beskrajnu odgovornost nikada ne čine dovoljno, a ono što su učinili nikada nije dovoljno dobro. Dvije loše bezmjernosti, jedna koja osakaćuje radost, i druga koja grči njezine mišiće, zapravo su jedna: osjećaj da ništa nije dovoljno dobro. Stoga nastavljamo juriti i koračati kroz život.

Ovaj naš problem je, na čudan način, i frustrirajuće složeno i iznenađujuće jednostavno nadvladati. Moramo iznova otkriti i prigrliti dobrotu malih, velikih i neusporedivo velikih stvari u životu. Kada to učinimo, ptice će se vratiti – i zapjevati.

Miroslav Volf

“Pozitivne” emocije mogu izazvati osjećaj zadovoljstva i blagostanja, a „negativne” uzrokuju bol i tjeskobu. Dok pozitivne emocije potiču dobro duševno zdravlje, duže izlaganje negativnim emocijama može uzrokovati probleme u ponašanju i odnosima. Dakle, emocije mogu igrati važnu ulogu u našem sveukupnom blagostanju.

Bog želi da budemo izloženi utjecaju pozitivnih emocija. Međutim, zbog grijeha mi se često suočavamo s učinkom negativnog emocionalnog iskustva. I biblijske osobe nisu bile imune na emocionalne uspone i padove. Neke od njih uspijevale su njima ovladati, druge su pak gubile kontrolu i dopuštale negativnim emocijama da ih vode u krive postupke.

U trenucima kad emocije izazivaju u nama bol, one nas mogu voditi da na koljenima u molitvi tražimo Boga kao jedini izvor pomoći i potpore.

Odlomak iz Ivana 16,20-24 nudi veliku nadu svakome tko proživljava tjelesnu i duševnu bol. “Zaista, zaista, kažem vam: Vi ćete plakati i tugovati, a svijet će se radovati; vi ćete se žalostiti, ali će se vaša žalost okrenuti na radost. Žena kad rađa, ima žalost, jer dođe čas njezin. Ali kad rodi dijete, više se ne sjeća muke zbog radosti, jer se rodi čovjek na svijet. Tako i vi sad imate žalost, ali ću vas opet vidjeti, i radovat će se srce vaše, i vaše radosti nitko neće uzeti od vas. I u onaj dan nećete me pitati ni za što. Zaista, zaista, kažem vam: Ako što zamolite Oca, dat će vam u ime moje. Do sada ne moliste ništa u ime moje. Molite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna.”

Evo nekoliko točaka koje možemo naučiti iz ovog teksta:

• Čini se kako je svijet pun radosti. Dok vjernik promatra život oko sebe, često se podsjeća koliko je život nepravedan. Čini se kao da zli ljudi uživaju, dok oni koji su predani Bogu pate. Ali Isus nas uvjerava da tako neće biti zauvijek. Osim toga, ono što se vidi, često je varljivo. U našoj je prirodi da često mislimo kako su drugi sretniji i uspješniji od nas.

• Žalost, bol i tjeskoba pretvorit će se u radost. Ovo je srž Isusovog obećanja. Vjernici trebaju visoko cijeniti misao da će tuga ne samo proći, već će ustupiti mjesto radosti.

• Bol iz prošlosti bit će zaboravljena. Sjećanja na neugodne doživljaje iz prošlosti često uzrokuju mnogo nevolja. Mnogi psihoterapeuti rade mukotrpno kako bi ukloniti učinke prošlosti iz sadašnjeg života svojih pacijenata. Isus nas uvjerava da kao što žena zaboravi na sve porođajne bolove kad vidi svoje novorođenče, tako će i Njegovi sljedbenici jednoga dana zaboraviti sve boli iz prošlosti.

• Nitko nam neće moći oduzeti našu radost. Radost koju Isus daje nije ona radost kakvu danas poznajemo. Isus nam nudi potpunu sreću, vječni život koji neprijatelj ne može oduzeti spašenima.

• Neće biti potreba. Isus tvrdi da pravednima neće ništa nedostajati. Oni više neće imati potrebu upućivati zahtjeve i prošnje Isusu, jer će sve njihove potrebe biti zadovoljene.

Julian Melgosa

U poslanici Rimljanima, 5. poglavlju, Pavao kaže da te tri riječi predstavljaju temeljne blagoslove koje je Bog dao onima koji vjeruju u Isusa Krista. Razmislimo malo o njima. Najprije MIR.

“Dakle: opravdani vjerom u MIRU smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu.” Mir s Bogom. Pavao kaže da ga možemo naći kada nas Bog opravda. Uistinu, mir je riječ koja savršeno opisuje stanje onoga kome je Bog oprostio grijehe. Nakon borbe i pokajanja dolazi mir.

Jedan je dječak nepažnjom pao u rijeku. Budući da nije znao plivati, njegova je mama panično zvala pomoć. Na njen poziv dotrčao je neki čovjek. Prišao je rijeci i mirno stao. Dječak se divlje borio da se ne utopi, mlatarajući i rukama i nogama. Za to vrijeme, čovjek ga je samo promatrao sa obale.

Dječakovi su pokreti konačno bili sve sporiji. Izgledalo je da se utapa. Čovjek je tada skočio u rijeku i izvukao ga na suho.

“Zašto ga niste spasili ranije?” upitala je dječakova mama. “Na smrt ste me uplašili.”
“Zato što se otimao”, objasnio je čovjek. “Mogao sam ga spasiti tek onda kada se opustio.”

Kada pokušavamo zaslužiti Božju naklonost svojim pobožnim djelima, mi se otimamo. Ali kada prihvatimo da su naši grijesi pokriveni Isusovom žrtvom, rezultat je mir. Tada nas Bog može mijenjati, spašavati nas od zla koje je u nama.

Drugi blagoslov koji primamo kroz vjeru u Krista je radost. Piše: “RADUJEMO se u nadi u slavu Božju.” Bog nas blagosilja radošću, kaže Pavao. Radost i mir su u bliskom odnosu. Jedan je stari škotski svećenik znao reći: “Mir je radost koja počiva. Radost je mir koji pleše.”

Pavao dalje nastavlja da radost možemo naći čak i u nevoljama. “Ali ne samo to, nego se radujemo i u nevoljama, svjesni da nevolja rađa strpljivost, strpljivost prokušanost, a prokušanost nadu.” Kako nevolja može biti praćena radošću? To nam najbolje može objasniti upravo Pavao. On je bio zatočenik, prognanik, bio je ismijan. Njegovo je propovjedanje izazivalo neprijateljstvo među Židovima i ruganje kod Grka. Više puta je pretrpio šibanje po leđima, brodolom, glad, studen i žeđ. Pavao je znao značenje riječi patnja. Ali nam upravo on kaže da i u stradanju možemo imati radost.

Tajna je u sljedećem. Ako vjerujemo da će nas jednoga dana Bog uvesti u svoje divno vječno kraljevstvo, teret ovog jadnog života postaje lakši. Osim toga, i neko dobro može nastati iz bolnog iskustva. Kako piše iskusni apostol, nevolja nas uči strpljivosti, stvara jači karakter, kroz koji imamo nadu. Lagan život stvara površne ljude. Nevolje nas čine dubljima i jačima. Naše nas patnje približavaju Isusu koji je patio zbog nas.

I još jedna stvar donosi radost kršćaninu. Pavao piše: “Ali ne samo to, već se i radujemo u Bogu po našem Gospodinu Isusu Kristu, po kome smo sada postigli izmirenje.” Pomirenje između dvije zavađene strane uvijek donosi radost. U ovom slučaju mi smo, zbog grijeha, bili neprijatelji Bogu. On se nije promijenio. Ostao je istinit i dobar, Bog koji voli ljude. Ali mi smo buntovni. Sada, svatko tko se izmiri s Bogom može osjetiti radost. Tako je radost u nevoljama i radost u pomirenju, drugi blagoslov onome koji vjeruje.

U 5. poglavlju poslanice Rimljanima, Pavao završava svoj kratki niz od tri temeljna blagoslova koje možemo uživati vjerom u Isusa. “Krist je, naime, dok smo još bili slabi, umro u pravo vrijeme za nas bezbožnike. Dakako, teško se umire za pravednika, a za dobročinitelja možda bi se tko i usudio umrijeti. Ali Bog pokaza svoju LJUBAV prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas.”

Treći je blagoslov ljubav. Nju nam je Bog u potpunosti otkrio kada je Isus umro za nas. Kada čujemo “umrijeti” imamo pomiješane osjećaje, ali kada čujemo da je Isus dao život u našu korist, tada smo dirnuti njegovom ljubavlju. U ljudskom se iskustvu to ne događa tako često. Vrlo rijetko se dogodi da čujemo kako je netko žrtvovao svoj život za nekoga. Vojnik može poginuti na bojišnici braneći živote svojih prijatelja. Događa se i da majka umire dok donosi na svijet dijete koje je toliko željela. Netko strada i kada spašava prijatelja koji se utapa.

Mnogi misle kako je lakše umrijeti za uzoritog građanina nego za kriminalca. One koji su od društva priznati kao dobri lakše je spasiti nego one koji prave probleme. Ali Krist je umro za nas NE kada smo bili dobri, već dok smo još bili grešnici. Umro je umjesto nas dok smo gazili Božji zakon, a ne kada smo ga poštovali. To je ljubav. Kao što je i sam Isus rekao, ne može se pokazati veća ljubav nego biti voljan dati svoj život za prijatelje.

Mi možemo biti Božji prijatelji. On nas voli. Čak je i svoga Sina, Isusa, podijelio s nama. Za uzvrat samo traži ljubav. Oni koji to prihvate, naići će na blagoslove. Pavao ih navodi samo tri – mir, radost i ljubav. Toliko ih i mi navodimo kada tijekom blagdanskog raspoloženja suosjećamo s bližnjima. Ali za one koji mu vjeruju, Bog ima i mnogo toga što niti zamisliti ne mogu.

H.M.S. Richards, Jr.