Pri čitanju psalma iznenadit će nas deveti redak: “Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa.”

Ovi su ljudi bili vični luku i strijelama. Osim toga bili su dovoljno naoružani da se odupru neprijatelju. Bili su uvježbani ratnici, ali se to nije moglo primijetiti. U “dan bitke”, dakle na prvi znak sukoba okrenuli su leđa i dali se u bijeg. Zveka bitke učinila ih je nervoznima kao mačku u prostoriji s mnogo stolica. Premda dobro naoružani nisu imali čvrstine. Na prvi pogled doimali su se spremni, snažni bojovnici. Sve je bilo za pohvalu. Ali ispod vanjskog privida mogli ste pročitati odgovaraju i natpis: Kukavica. Najbrži njihov pokret bio je mahanje bijelom zastavom. Jedino oružje koje su upotrijebili u sukobu s neprijateljem bio je oblak prašine koji se dizao iza njihovih peta.

Kakva optužba! Efrajimovi sinovi su voljeli vojne parade i vježbe gađanja, ali kad bi zagustilo trčali bi natrag u svoje sklonište. Njima su bile nepoznate riječi kao što su disciplina i hrabrost. Lozinka im je bila lagodnost i “važno je da ostaviš dobar dojam”. Iza tanke ljuske hrabrosti nalazila se lomljiva plastika ljudske predaje.

Znate li da su Efrajimci i danas živi? Ima ih u crkvama, obiteljima i na drugim mjestima. Nećeš ih zapaziti dok nema teškoća. Oni savršeno oponašaju životni stil junačkih predaka. Njihove riječi, molitve, izjave i obećanja bliješte poput efrajimskih strijela. Ali kad im u leđa udare zrake teškoća, oni se tope kao maslac. Jednostavno ne mogu podnijeti “pritisak” i traže lakši izlaz. Traže savjet, ali odbacuju savjete Svetog pisma. Traže vrača koji ima gotov lijek, a odbacuju zahtjeve Biblije da svoje odnose srede s njom u skladu i počnu živjeti prema Božjim načelima.

Navika da se digne ruke od svega stvara teškoće, a ne rješava ih. Danas je u modi prebaciti odgovornost na drugoga. Danas važi pravilo: “Ako ti čamac počne tonuti, skači, ne izbacuj vodu!” Ili: “Ako stvari krenu loše, digni ruke od svega; ne uzbuđuj se!” Udomačile su se riječi: “Nije me briga!” Neće trebati dugo jer već počinjemo sličiti Rimu u posljednje dane – veličanstvena krinka, dojmljiva figura, ali bez unutarnje snage; mekani i rastezljivi ispod kore, u očajnom nedostatku discipline i odlučnosti.

Nema vrijednog dostignuća a da nije umrljano krvlju marljivosti i obilježeno ožiljcima razočaranja. Pobjeći, dići ruke od svega pa i sakriti se ništa ne rješava; samo odlaže sučeljavanje sa stvarnošču.

Predstoji li ti danas teška bitka? Ne bježi! Stani – odbij se povuči. Osloni se na Boga. Nema sumnje, nije lako. Nitko nikada nije rekao da je krščanski život lak. Bog vam nije obečao izležavanje u Disneylandu. On vam nudi nešto mnogo bolje: svoju ohrabrujuću prisutnost u svakoj nevolji koja vas može snaći. Nemoj se svrstati me u Efrajimce. Oni su bili strašno pothranjeni.

Znaš li pet razloga zbog kojih ne bi trebao dići ruke od svega? Pogledaj Timoteju 6, – 6 i 2. Timoteju 4,5-8.

Charles Swindol

“U dan nevolje tražim Gospodina, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, ne može se utješiti duša moja. Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane. Vjeđe moje držiš, potresen sam, ne mogu govoriti. Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina; razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje. Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek?”

“Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa. Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš?”

Odgovor Svetog pisma na bol uvijek je isti. Biblijske ličnosti, opterećene kajanjem, rastrzane tugom, očajanjem, dizale su se iz svog bijednog stanja tako što su ponovno upravile pogled na Boga cijelog svemira. U nazočnosti takve veličine, ovozemaljsko je izgubilo na značenju.

Usred vašeg obeshrabrenja nudim vam jednostavan savjet. Odredite svakog dana mjesto i vrijeme kad idete Davidu. Pročitajte jedan psalam, uživljavajući se u ono što čitate. Tugujte zbog svojih nedostataka. Izrazite svoju tugu zbog načina na koji se život odnosi prema vama. Isplačite nepravdu koju donose prilike, slabost vaše volje. A onda krenite naprijed. Čitajte odluku na kraju psalama. Ostavite za sobom vašu tugu. Pogledajte oko sebe, prema gore, naprijed i natrag k Onome koji uvijek jest i uvijek će biti. Razmišljajte o Onome čije je “prijestolje Nebo, a zemlja podnožje Njegovim nogama”. Potrudite se svojim umom shvatiti djelić Njegove veličine.

Slično Davidu i Jobu potrudite se povezati ove bogoslužbene doživljaje sa sviješću o postojanju Božjeg svijeta u prirodi. Otvorite uvečer prozor i razmišljajte o Bogu koji “u pravo vrijeme” izvodi zviježđa. Promatrajte kišnu oluju svjesni Boga koji je “jaz iskopao povodnju… prokrčio pute grmljavini da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema.”

Na kraju ustanovit ćete da je jedino što vrijedi – Bog.

Sandra Doran

Svi mi s vremena na vrijeme doživljavamo obeshrabrenja koja nam se čine nesavladivima – kad neuspjeh postane začarani krug, kad osjećaji krivnje i nedostojnosti izazivaju nove probleme. Naravno, ako smo stvarno učinili neko zlo, rješenje je oprost, a Bog je savršeno voljan oprostiti nam. Kršćani se često i nakon što su se pomirili s Bogom osjećaju krivima, a ponekad se osjećamo krivi za ono što nema gotovo nikakvih moralnih posljedica. Način na koji ste sročili svoje pitanje nagovještava da vaš problem može biti takva, a ne prava krivnja.

Psalmi su odlično oruđe za odbacivanje potištenosti i prihvaćanje nove vizije o Božjoj snazi. Stoga, kad prijeti da vas savlada osjećaj poraza, obeshrabrenja ili samookrivljavanja, pođite k Davidu. Izaberite neki psalam. Čitajte ga naglas.

Dopustite da vas njegove riječi ponesu od vaše slabosti do Božje snage.

“U dan nevolje tražim Gospodina, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, ne može se utješiti duša moja. Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane. Vjeđe moje držiš, potresen sam, ne mogu govoriti. Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina; razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje. Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek?”

“Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa. Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš?”

Odgovor Svetog pisma na bol uvijek je isti. Biblijske ličnosti, opterećene kajanjem, rastrzane tugom, očajanjem, dizale su se iz svog bijednog stanja tako što su ponovno upravile pogled na Boga cijelog svemira. U nazočnosti takve veličine, ovozemaljsko je izgubilo na značenju.

Usred vašeg obeshrabrenja nudim vam jednostavan savjet. Odredite svakog dana mjesto i vrijeme kad idete Davidu. Pročitajte jedan psalam, uživljavajući se u ono što čitate. Tugujte zbog svojih nedostataka. Izrazite svoju tugu zbog načina na koji se život odnosi prema vama. Isplačite nepravdu koju donose prilike, slabost vaše volje. A onda krenite naprijed. Čitajte odluku na kraju psalama. Ostavite za sobom vašu tugu. Pogledajte oko sebe, prema gore, naprijed i natrag k Onome koji uvijek jest i uvijek će biti. Razmišljajte o Onome čije je “prijestolje Nebo, a zemlja podnožje Njegovim nogama”. Potrudite se svojim umom shvatiti djelić Njegove veličine.

Slično Davidu i Jobu potrudite se povezati ove bogoslužbene doživljaje sa sviješću o postojanju Božjeg svijeta u prirodi. Otvorite uvečer prozor i razmišljajte o Bogu koji “u pravo vrijeme” izvodi zviježđa. Promatrajte kišnu oluju svjesni Boga koji je “jaz iskopao povodnju… prokrčio pute grmljavini da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema.”

Na kraju ustanovit ćete da je jedino što vrijedi – Bog.