Vjerske vođe Isusovog vremena su dosta istraživale Pismo, pa ipak su odbacili Isusa i odbili doći k Njemu. Život imamo kad dođemo Isusu; Pismo je samo sredstvo koje nas osposobljava da dođemo k Njemu.

Postojao je čovjek farizej, po imenu Nikodem, koji je došao k Isusu noću. On je u suštini rekao Isusu: “Ti si veliki učitelj, a ni ja nisam tako loš. Član sam Sinedrija, znaš! Hajdemo malo prodiskutirati!”

Isus mu je neposredno rekao: “Ono što ti je potrebno jeste novorođenje.”

O tome možete čitati u 3. poglavlju Evanđelja po Ivanu. Nikodem nije mogao razumjeti stvari koje su se ticale Božjeg kraljevstva zato što još uvijek nije bio obraćen. 1. Korinćanima 2,14. kaže: “Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati.” Razumijevanje Pisma ne ovisi toliko od jačine intelekta s kojim se istražuje, koliko od iskrene želje za pravednošću. Tjelesan čovjek je u neprijateljstvu s Bogom. Ako još nismo novorođeni, mi ćemo redovito iz Božje riječi dobivati samo puka obavještenja. A kada smo novorođeni, osposobljeni smo po prvi put iskusiti druženje s Kristom kroz Pismo.

Prvenstveni cilj proučavanja Biblije nije dobivanje obavještenja, već održavanje veze. Biblija u prvom redu nije dana da nas pouči poukama iz povijesti. Dok čitate, ubacite i zamislite sebe u slici. Ako čitate o ženi na studencu, vi ste ta žena na studencu. Vi ste osoba koja teži zadovoljiti želju svoga srca stvarima ovoga svijeta. Vi ste osoba koja traži nešto bolje. I vi ste onaj koji se konačno, licem u lice, sreće sa samim Kristom. Vi ste izgubljena ovca koju je Pastir pošao tražiti. Vas On nosi na svom ramenu nazad u siguran tor. Dok čitate o razbojniku na križu, vi ste taj razbojnik na križu. Vi izgovarate riječi “Sjeti me se, Gospode!” (Luka 23,42) I vi ste onaj kome je dan odgovor: “Bit ćeš sa mnom u raju.” (stih 43)

Ponekad ljudi pitaju: “Što da radim ako mi misli lutaju?” Pa, dopustite mi da vam postavim jedno pitanje. Kad ste bili u školi i učili za najdosadniji predmet koji ste morali svladati, što ste radili dok su vam misli lutale? Jeste li bacili udžbenik u korpu za smeće i napustili školu? Ili ste se ponovno vraćali i ponovno čitali sve dok niste zapamtili ono što ste trebali razumjeti? Ako su pouke u školi povezane samo sa sedamdesetak godina ovozemaljskog života, a Pismo povezano s vječnosti, zar ne biste prema Bibliji mogli postupiti bar jednako kao prema školskim udžbenicima?

Prvenstvena namjera proučavanja Biblije jeste stupanje u zajednicu i druženje s Isusom. Dok tražite Njegovu prisutnost i otvarate Njegovu Riječ, trudeći se sebe zamisliti u pojedinim događajima, da biste razumjeli što vam On govori iz dana u dan, sve ćete Ga bolje upoznavati i sve ćete Mu više vjerovati.

Moris Venden

Ovo napredovanje u Isusu je zajednički pothvat Boga i nas, i čudesno je što sve možemo postići kad surađujemo. Premda može zvučati čudno kad kažemo da pomažemo Bogu u Njegovom dijelu ovog postupka, to je istina.

Jako se malo može dogoditi u preobrazbi našeg karaktera da bi postao sličan Isusovom, ako ne surađujemo s Bogom.

Mi možemo učiniti dosta toga.

Proučavanje Biblije. Božji udio je, prema onom što smo saznali, preobraziti ili obratiti naše srce tako da u njemu umjesto sebičnosti vlada ljubav.

I premda je istina da mi ne možemo izvršiti tu promjenu, mi možemo učiniti mnogo u suradnji s Njim.

Proučavanje Biblije je nešto što možemo činiti u suradnji s Bogom. Evo biblijskog retka koji nam pomaže da to razumijemo: „Jer ste ponovo rođeni, ne iz raspadljiva, nego neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga.“ (1. Petrova 1,23) Kad uklonite sve osim najbitnijih riječi, ovaj tekst želi reći da smo nanovo „rođeni É riječju … Boga“. Vjerujem da nam je svima poznato da je Biblija Božja riječ. Tako možemo reći da se nanovo rađamo zahvaljujući Bibliji.

Božja duhovna sila je u Njegovoj Riječi, i kad čitate Bibliju, ta sila preobražava srce. Zapazite kako to kaže pisac Poslanice Hebrejima: „Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca.“ (Hebrejima 4,12) Premda smo vi i ja nemoćni da promijenimo svoje vlastito srce, mi možemo učiniti nešto što će unijeti Božju snagu u naš život. Možemo čitati Bibliju, i Njegova sila koja se nalazi u Njegovoj Riječi preobrazit će naša srca.

Sjećate li se Joeove farme? Joe je morao čupati korov i sjeći grmlje, preorati njive i posijati sjeme. Je li išta od toga učinio Bog? Naravno da nije. Koliko mi je poznato, Bog Joea čak nije ni podsjetio da to učini.

Jeste li možda čuli da je Bog došao nekom poljodjelcu i rekao mu: „Sine, evo pluga, a evo i sjemena; a sad kreni na posao.“ Ja nikad nisam čuo za tako nešto.

Isto tako nikad nisam čuo da je Bog zapovjedio nekome od svoje djece, pružajući mu Bibliju: „Sine moj, kćeri moja, evo moje Riječi. Uzmi je i čitaj!“ Ne, Bog sve to prepušta nama.

Ako odlučimo biti toliko zaposleni da nemamo vremena uzeti u ruke Božju riječ, to je naša odluka i On se neće miješati. Njemu je drago kad odvojimo vrijeme za proučavanje Njegove Riječi, ali nas neće prisiliti da to činimo.

Molitva. Ne poznajem niti jedan poseban biblijski redak koji bi rekao da Božja preobražavajuća sila ulazi u naš život kroz molitvu, ali vam iz osobnog iskustva mogu reći da se to događa kad se kršćanin moli.

Jedan mi je kršćanski psihijatar rekao: „Kad bi kršćani znali kako da se mole, vi pastori mogli biste osloboditi i izliječiti svakoga tko dolazi u moju ordinaciju.“ Tijekom godina otkrio sam da je to što je rekao moj prijatelj psihijatar prava istina. Naučio sam kako se moliti učinkovito da mi stvarno pomaže u savlađivanju srdžbe, straha i požude. Upravo to Isus kaže: „Bdijte i molite da ne padnete u napast!“ (Matej 26,41) Molitva je još nešto važno što vi i ja možemo učiniti da u svoj život unesemo Božju preobražavajuću silu. Bog neće ući u vaš dom, uprijeti prst u pod i reći: „Spusti se na koljena!“ On previše poštuje našu slobodu izbora da bi učinio tako nešto. Ali ako se mi odlučimo moliti svakoga dana, mnogo ćemo brže napredovati u Isusu.

Dolaženje u crkvu. Možda će vas iznenaditi ako kažem da je dolaženje u crkvu važan način da unesete Božju silu obraćenja i preobraženja u svoj život; ali to je istina. Zapazite što je Isus rekao: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima.“ (Matej 18,20) Neki kažu: „Ne moram ići u crkvu da bih bio spašen.“ Ili kažu: „Bog je moj Spasitelj, a ne Crkva.“ Naravno, u određenom smislu sve je to istina. Ja doista očekujem na Nebu sresti osobe koje nikad nisu prekoračile prag neke crkve, i savršeno je točno da je Bog, a ne neka Crkva, naš Spasitelj. Ali uvidio sam, gotovo bez iznimke, da oni koji tako što kažu, zapravo traže izgovore ne samo za to da ne idu u crkvu, već i da ne čine ništa što nam je Bog učinio dostupnim za suradnju s Njim dok napredujemo u Isusu.

Pretpostavimo da je Joe rekao svojem pastoru: „Ne moram orati svoju njivu niti posijati sjeme da bih mogao žeti.“ Joe bi vjerojatno bio u pravu. Ako je jedne godine sijao pšenicu, vjerojatno bi i sljedeće godine dobio pristojnu količinu samonikle pšenice. Ali hoće li se poljodjelac koji drži do sebe iz godine u godinu osloniti na samoniklu pšenicu?

Kršćanin kojemu je stalo da napreduje i postane sve sličniji Isusu koristit će svaku priliku da u svoj život unese Božju preobražavajuću silu, uključujući i dolaženje u crkvu.

Bog nam pomaže da obavimo svoj dio

Prije nego što počnemo razmatrati kako nam Bog pomaže da obavimo svoj dio, želio bih ponoviti što smo dosad naučili. Božji udio u pomaganju pri našem napredovanju u Isusu jest promjena naše sebičnosti, a rekli smo i o načinima na koje možemo surađivati s Bogom u onome što On radi. Naš udio, s druge strane, jest da promijenimo svoje loše navike. Vrijeme je da otkrijemo kako to činimo i kako nam Bog u tome pomaže.

Jeste li nekad promatrali kako malo dijete uči hodati? Počinje hvatajući se za namještaj i hodajući uz njega po kući. Nekoliko dana kasnije vidjet ćete kako podiže svoju stražnjicu obloženu pelenama, a onda se polako i nesigurno uspravlja na noge. Isprva samo tako stoji i smiješi se svima, a onda čini prvi nesiguran korak dok ga mama i tata ohrabruju.

Dakle, dolazi trenutak kad se u to uključuju i mama i tata. Drže ga za ruke i vode, a kad padne, podižu ga da opet stoji na nogama.

Ali mama i tata su mudri; oni neće prisiljavati svoje dijete da hoda. Umjesto toga, čekaju dok to ono samo ne pokuša. Kad ono odluči pokušati, mama i tata su ovdje da ga ohrabre, da ga drže za ruku i pomognu mu ustati ako padne.

Mislim da je ovo dobar primjer kako nam Bog pomaže da se riješimo loših navika. On nas ne prisiljava da ih pobijedimo. Umjesto toga, On čeka dok to nismo spremni sami pokušati, a onda nas hrabri, drži za ruku i pomaže nam ako padnemo.

Ovdje je ključna riječ odluka. Bog neće nikad prijeći preko našeg prava da biramo. Ako odlučimo nastaviti raditi ono što volimo, pustit će nas bez obzira kako to može biti pogubno za naše tjelesno ili duševno i duhovno zdravlje.

Primijenimo to u životu. Pretpostavimo da kad god ste zbog nečega frustrirani, imate lošu naviku uzimanja Božjeg imena uzalud. Od vašeg djetinjstva, svaki put kad vam je bilo odbijeno nešto što je vaša sebična narav željela, razljutili ste se i opsovali. I svaki put kad biste opsovali, navika psovanja je postala jača kad god biste se razljutili.

A onda vam je Bog jednog dana pokazao da je psovanje loše, i sada se, svaki put kad opsujete, osjećate neugodno. Ovaj osjećaj nelagode zove se osjećaj krivnje. Ako ste slični meni, onda ne volite taj osjećaj, ali je on jedan od

najboljih dokaza da u vašem životu djeluje Božja preobražavajuća sila.

Konačno jednog dana kažete: „Prestat ću psovati.“ Bogu je vrlo drago što ste to odlučili. On takvu odluku nije mogao donijeti umjesto vas, ali sada kad ste odlučili, On će vam pomoći da je ostvarite.

Pavao je rekao: „Sve mogu u onome koji mi daje snagu.“ (Filipljanima 4,13) Tako vam Bog pomaže da ostvarite svoju odluku. On vam daje snagu.

Bez Njegove pomoći vaše su odluke slične kulama od pijeska.

Jeste li stvarno odlučili?

Sad je vrijeme da razmotrimo najčešće pogrešno shvaćene aspekte kršćaninova sukoba s duboko ukorijenjenom grešnom navikom: Jeste li stvarno odlučili da želite prestati?

Mnogi krive Boga da im ne pomaže, a zapravo oni nikada nisu stvarno odlučili prestati. Mi kršćani učinit ćemo najneobičnije podvige kako bismo sebe prevarili, misleći da smo odlučili prestati, a zapravo nismo.

Jednog ću dana prestati Jedna od najčešćih pogrešaka jest odluka da ćemo prestati jednoga dana. Kršćani koji imaju ovaj problem znaju da bi trebali prestati i, teoretski rečeno, oni bi željeli prestati. Reći će:

 „Sutra ću se početi baviti ovim problemom.“ Ali odluku o prestanku treba donijeti u vrijeme kad je kušnja najsnažnija. Tu i jest problem, jer kad je želja za nečim u čemu stvarno uživate najjača, onda se sutra čini najboljim vremenom da počnete prestati. Sada možete nastaviti i činiti što želite, i još se uvijek osjećati pravednima zbog svoje odluke za sutra. Međutim, ne postoji odluka o prestanku koja nije povezana s kušnjom kojoj ste upravo sada izloženi.

Razmišljat ću o tome, ali neću ništa poduzeti Druga vrlo česta pogreška koju kršćani čine jest što se igraju s kušnjom u svojim mislima, uvjereni da dokle god joj ne popuste i ne počine djelo, u tome nema ništa loše. Ovakvo rasuđivanje krije u sebi dva problema. Prvi je:

Isus je rekao da je mentalno uživanje u grijehu isto tako zlo kao i sam čin.

Kao primjer uzeo je preljub, ali ovo načelo važi za mentalno uživanje u bilo kojem grijehu. Isus je rekao: „Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već – u svom srcu – s njom učinio preljub.“ (Matej 5,27.28) Drugi problem s mentalnim uživanjem u grijehu jest ono što nazivamo Evinim sindromom. Sjetit ćete se kako je Eva otišla do stabla spoznaje dobra i zla i kako joj se Sotona obratio preko zmije, a ona je ostala na tom opasnom mjestu i upustila se u raspravu s njim.

Pretpostavimo da želite smršaviti, a na stolu u blagovaonici nalazi se komad kolača. Ako taj kolač promatrate jedan trenutak, a onda ga uzmete i pomirišete, što mislite da bi mogao biti sljedeći korak? Uvjeravam vas da ćete ga prije ili kasnije pojesti.

Mnogi kršćani kojima nikad ne bi palo na um da počine preljub završili su tako što su ga počinili – zato što su dopustili da „slatka“ misao o preljubu tjednima i mjesecima prebiva u njihovoj mašti, prije nego što su počinili stvarno djelo. Ljudi koji ne nadziru svoja maštanja ne mogu pobijediti grijeh.

Jedanput učinjeno neće škoditi Većina ljudi zna da je pušenje vrlo štetno za zdravlje, ali začuđuje koliko njih nastavlja pušiti jednu cigaretu za drugom. „Još jedna mi neće jako naškoditi“, kažu i iz kutije izvlače još jednu cigaretu da je zapale. Naravno, pola sata kasnije sve se ponavlja s istim izgovorima.

Na nesreću, ti su ljudi u pravu. Jedna cigareta neće jako naškoditi. Ali problem je u tome što pitanje pušenja odbijaju riješiti sada, u trenutku kad je kušnja najsnažnija. To je ona ista pogreška koju čini osoba koja kaže da će sutra prestati.

Još jedan gnjevni ispad, još jedna nepoštena poslovna transakcija, još jedna prljava šala – ništa od toga nije štetno. Ali svako od toga je odbijanje da problem riješimo sada.

Samo malo neće naškoditi Jako blizu mudrovanju „Još jedna neće naškoditi…“ jest kad ljudi kažu: „Ovo malo neće mi naškoditi.“ Pretpostavimo, primjerice, da ste cijelog svog života uživali u listanju pornografskih časopisa, dok vam Bog jednog dana nije pokazao da je pornografija zlo, i vi ste odlučili s tim prekinuti.

Bacili ste čitavu svoju zbirku i prestali kupovati takve časopise. Ali onda ste jednog dana na kiosku primijetili oskudno odjevenu djevojku na naslovnici takvog časopisa. „Neću ga kupiti“, kažete sebi dok prilazite izloženim časopisima. „Zapravo, neću ga niti cijelog pročitati. Samo da malo pogledam naslovnicu i zavirim u umetak u sredini.“ To nije ništa drugo nego Evin sindrom. Današnji brzi pogled gotovo će sigurno prijeći u sutrašnji dugi pogled, a mnogi muškarci i žene su uvidjeli da „dugi pogledi“ završavaju u preljubu.

Marvin Moore

I drugo, morate se s njim upoznati. I zatim ćete u njega spontano imati povjerenje. S druge strane, ako postoji netko tko nije dostojan povjerenja, i vi ga upoznate, sasvim spontano nećete imati povjerenja u njega!

Osnovna postavka kršćanskog Evanđelja je da je Bog apsolutno dostojan povjerenja. Prema tome sve što trebate uraditi da biste stekli povjerenje u Njega jeste upoznati Ga. A kako ćete Ga upoznati? Na koji način upoznajete bilo koju drugu osobu? Da biste nekoga upoznali, morate održavati vezu s njim. A da biste održavali vezu s nekim morate odvojiti vrijeme. Odvajanje vremena za održavanje zajedništva s Njim jeste ono što donosi povjerenje. Tako, ako se želimo “boriti u dobroj borbi vjere”, (1. Timoteju 6,12) trudit ćemo se da se osobno upoznamo sa Onim tko je dostojan povjerenja. Nije moguće napredovati u sve boljem zajedništvu s nekim, ako se ne odvaja vrijeme za održavanje tog zajedništva.

Vrijeme. Želio bih vam ukazati na to da je ovo pojedinost ka kojoj mora biti usmjeren sav promišljeni napor u kršćanskom životu. Sav. Ne trošim ja dio vremena i napora na pokušaje da budem dobar a drugi dio na zajedništvo s Bogom. Sav svoj namjerni napor ulažem u to da provodim vrijeme s Bogom, a putem iskustva vjere i ovisnosti o Njemu On obavlja djelo spasenja u meni.

Koliko vremena? Sigurno da čitanje biblijskog teksta određenog za taj dan s rukom na bravi vrata neće biti dovoljno. Iz Isusove usporedbe između našeg tjelesnog uzimanja hrane i duhovnog uzimanja hrane možemo vidjeti koliko je važno da provodimo bar onoliko vremena hraneći se duhovno koliko vremena provodimo hraneći se tjelesno. A taj sat ili pola sata s Bogom i razmišljanja o Njemu je najvažnije vrijeme našeg dana. “O, ja nemam toliko vremena”, reći ćete. Ako nemam vremena za Boga, nemam vremena ni za sam život. Da li vjerujete u to?

Poznato je kako je televizija dokazala američkoj javnosti da vrijeme nikada nije problem. Na suvremeni način ponovno se potvrdila stara izreka da imate vremena za ono što stvarno smatrate važnim. Zato odvojite vrijeme za upoznavanje Boga!

Morris Venden

Elektronička pošta, tekstualne poruke, mobilni telefoni i pageri znače da je posao postao sve složenija cjelodnevna operacija za one koji su tehnički osposobljeni. To također znači da su radna mjesta iznimno ranjiva i osjetljiva na konkurenciju iz bilo kojeg mjesta na Zemlji. Povećanje opsega poslova i neuskladivi rasporedi obveza oduzeli su obiteljima stabilnost i trajnost. Mjesto na kojemu ćete živjeti više ovisi o slučaju nego o izboru. I uža i proširena obitelj se raspadaju.

Kako da zadržimo i sačuvamo vjeru u ovom sekularnom, postmodernističkom okruženju? Zauzimanje obrambenog stava, život u strahu i sumnja u svakoga tko se razlikuje od nas nisu rješenje. Umjesto toga, trebali bismo agresivno iskoristiti stvarnost Božje istinske prisutnosti u ovakvom novom svijetu. To znači da trebamo razviti živu vezu s Njim na istim mjestima na kojima je Njegova prisutnost ili odbačena ili zloupotrijebljena. Ali, kako da uspostavimo živu vezu s nekim koga ne možemo vidjeti, čuti ili dodirnuti? Kako da Bog danas postane stvaran u našem životu?

Mjesto na kojemu trebamo početi je naš molitveni život. Kao što sam već ranije ustvrdio, pojava slabosti u osobnom molitvenom životu sadrži prva dva koraka na putu prema sekularnoj promjeni. Zato trebamo usporiti, razmisliti i potražiti Njegovu prisutnost. Najjasnija poruka o Bogu koju će većina sekularnih ljudi ikada vidjeti i čuti je upravo ona koju će “pročitati” u životu nekog kršćanina kojega poznaju.

Uspješni odnosi se grade na dvostranoj komunikaciji — na slušanju i pričanju. Mi učimo o drugim osobama slušajući, i otkrivamo svoju skrivenu osobu govoreći o onome što nam se čini važno. Zamisao o razgovoru s Bogom nije čudna. Svi smo upoznati s pojmom molitve. Međutim, jednostrana komunikacija i jednostrani odnos brzo zastarijevaju i gube privlačnost. Kad je riječ o nekome koga ne možemo vidjeti, čuti i dodirnuti, slušanje može postati prilično izazovno.

Proučavajte kao dio života

Jedan od ključeva žive veze s Bogom u sekularnom postmodernističkom svijetu jest da naučimo kako slušati glas koji većina ljudi nikada nije čula. Najuobičajeniji način kojim se vjernici služe da postignu taj cilj je čitanje Biblije i drugih knjiga i članaka koji govore o Bogu.

Dakle, mjesto na kojemu najbolje možemo čuti Božji glas danas nalazi se u Njegovoj pisanoj Riječi i u drugim spisima visoke duhovne vrijednosti.

Život molitve

Kad je riječ o odnosu prema Bogu, razgovarati s Njim u molitvi izgleda da ima više smisla nego slušati nekoga koga ne možete čuti. Osobni molitveni život vjerojatno predstavlja najveći izazov s kojim se većina kršćana suočava. Ja sam se puno puta osjećao kao gubitnik u molitvi. Međutim, tijekom godina sam naučio nekoliko činjenica koje su mi vrlo korisne. Mislim da bi neke od tih činjenica bile korisne i vama:

1. Pri molitvi zauzmite onaj stav koji vam najviše odgovara. Nema nijednog propisanog stava pri molitvi. Neki ljudi će vam reći da je jedini ispravan stav da u molitvi budete na koljenima, sa zatvorenim očima i sklopljenim rukama. I, da budem pošten, to je upravo stav koji najčešće zauzimam pri molitvi. Ali, molitve opisane u Bibliji govore o mnoštvu raznovrsnih položaja tijekom moljenja. Biblija opisuje ljude kako stoje, kleče ili leže ničice. Neki su se molili otvorenih očiju, a neki zatvorenih. Molili su se sklopljenih ruku ili ruku ispruženih prema nebu. Povezati se s Bogom tijekom molitve je mnogo važnije od položaja koji zauzimate. Zauzmite položaj koji vam najviše odgovara. Ključno je da usredotočite svoje misli na Boga i smanjite vanjske utjecaje.

2. Usredotočite misli na Boga tako što ćete Mu napisati pismo. Drugi način da usredotočite svoje misli jest proces pisanja. Ali, kad je riječ o molitvi, pisanje je upućeno samom Bogu. Pisati molitvu je kao da Bogu pišete pismo. To se može pretvoriti u prekrasno iskustvo. Ja to uvidim svaki put kad si uzmem vremena da pažljivo sročim riječi i stavim ih na papir. Molitva tako postaje još značajnija. Cijeli proces pisanja mi pomaže da kažem Bogu upravo ono što želim, ono što Mu inače ne bih rekao na neki drugi način.

Ukoliko vam zamisao o “zbirci molitava” izgleda pomalo čudno, sjetite se da je najveći dio Psalama zapravo niz pisanih molitava. Ukoliko ste vješti na računalu, možete razmišljati o pisanju molitava kao o elektroničkim pismima koje upućujete Bogu umjesto da mu pišete pismo. E-mail nas je naučio da je moguće izgrađivati odnose s drugima čak i kad nismo osobno prisutni. Iz nekih razloga ljudi su skloniji da budu pošteniji dok pišu e-mail nego kad komuniciraju na bilo koji drugi način. Spremni su u e-mailu izraziti ono što nikad ne bi napisali u formalno pismo ili rekli čovjeku u lice. Prema tome, poslati e-mail Bogu može biti uspješan način da unaprijedite svoj molitveni život.

3. Neka molitva izražava bît. Čovjek se može lako moliti kad u molitvi nakratko posjećuje misionare i literarne evanđeliste i moli se za njihov duhovni odnos s Bogom. Jedan od razloga zašto molitva može biti potpuno nepovezana sa svakodnevnim životom krije se i u tome što mi često zanemarujemo iznijeti Bogu upravo ono što nam je važno. Molitva postaje stvarno značajna jedino kad se potpuno otvorimo pred Bogom, kad Mu iznosimo svoje najdublje misli i tjeskobe. Molitva je prilika kad možete govoriti i o onome o čemu ne razgovarate ni sa svojim bračnim drugom. Zapravo ništa od onoga što bismo mogli reći Bogu neće Ga iznenaditi. On već unaprijed sve zna, mnogo prije nego što smo smogli snage doći pred Njega, i On nas voli upravo takve kakvi jesmo.

4. Dopustimo Bogu da odgovori na naše molitve. Druga uspješna molitvena metoda jest da pružimo Bogu priliku da odgovori na naše molitve. Lako je protrčati kroz popis naših molitvenih zahtjeva i onda nastaviti sa svojim svakodnevnim poslovima, nikad ne očekujući da nam Bog stvarno odgovori na neki način. Umjesto toga, uzmite olovku i papir, stavite ih pred sebe i čekajte. Kad završite molitvu, uzmite olovku i pišite sve što vam padne na um. Nešto od toga može biti nevažno i bez mnogo veze. Međutim, u tišini Bog ponekad može odlučiti utjecati na srce na neki poseban način koji će se pokazati kao božanski.

Jednoga dana objavio sam na predavanju tu misao. Jedan student iz Kanade bio je potaknut da to iskuša te večeri. Nakon molitve imao je ponovljeni osjećaj da jedna žena u Kanadi želi razgovarati. Budući da je u to vrijeme njegova supruga bila u Kanadi, ne tako daleko od mjesta u kojemu je ta žena živjela, odlučio je pozvati svoju suprugu telefonom i zamoliti je da razgovara s njom.

Sljedećeg dana supruga ga je nazvala i rekla da nije mogla stupiti u vezu s tom ženom. On ju je molio da ne odustane. Bio je snažno osvjedočen da Gospodin ima neki razlog da upravo u to vrijeme netko treba stupiti u vezu s njom.

Supruga je nazvala još jednom. Ovaj put je žena odgovorila. Njezin odgovor je bio zaprepašćujući. “Prije osam dana umro mi je suprug, i upravo sam se vratila kući od liječnika koji me je obavijestio da imam rak. Sjedila sam kraj telefona i pitala se je li ikome stalo do mene.” Student iz Kanade nije više imao razloga sumnjati da Bog i danas razgovara sa svojim narodom.

5. Naglasak na zahvalnost. Jedan od mojih najomiljenijih propovjednika, Glenn Coon, obično je naglašavao tekst iz Nehemije 8,10: “Radost Jahvina vaša je jakost.” On je čvrsto vjerovao da se tajna duhovne sile krije u radosti koja dolazi od duha zahvalnosti i slavljenja. Nitko ne može ostati žalostan dugo vremena ako se neprestano podsjeća na načine na koje je Gospodin obogatio i blagoslovio njegov život.

Coon je predlagao da svakog jutra provedemo malo vremena zapisujući deset razloga za zahvalnost Bogu.  Tijekom dana svaki od tih razloga treba postati osnova za kratku molitvu. “Hvala Ti, Gospodine, na čistom zraku!” “Hvala Ti, Gospodine, na crvenim ružama koje sam dobio!” “Hvala Ti, Gospode, što sam živ!” Vrlo “prizemne” i praktične molitve! Iako ovo može izgledati mnogo pojednostavljeno, znam na temelju iskustva da djeluje. Kad se zahvaljujemo Gospodinu na posebnim djelima kojima je utjecao na naš život, naše srce je puno neizrecive radosti, povjerenja i zahvalnosti. Ništa nam ne može tako uljepšati život kao duh zahvalnosti i slavljenja!

Pronaći vrijeme

Kako pronaći vremena za proučavanje i molitvu usred strašnog tereta odgovornosti koji većina od nas nosi i pod kojim se lomi? Zapravo, vrlo malo ljudi ima na raspolaganju dovoljno vremena da završi sve što želi završiti tog dana. To znači da je na nama da odlučimo što je doista vrijedno našeg vremena, a što nije. Vi ništa ne možete dodati svojemu životu — ukoliko nešto ne oduzmete iz njega!

Problem je u tome što većina od nas ne želi učiniti takav izbor. Mi se trudimo obaviti sve što se postavi pred nas, i to nam doista ne uspijeva. Neizbježno, mi žrtvujemo ili obitelj, ili molitveni život — ili i jedno i drugo — na oltaru naše neodlučnosti. Kad netko zatraži od mene da prihvatim neko zaduženje ili posao, ja si postavljam pitanje: “Koju ću aktivnost morati izostaviti? Je li to novo važnije i zanimljivije od onoga što moram izostaviti?” Ako mi ne budemo birali, sam život će birati umjesto nas! I možda ćemo biti nesretni zbog njegovog izbora.

Sve to ostavlja velike posljedice na naš duhovni i molitveni život. Naše vrijeme s Bogom često istisnu manje važni poslovi. Prema tome, prvi korak u čvršćoj zajednici s Bogom je pravljenje popisa prioriteta u našem životu.

Činjenica je da se snaga volje jača uporabom. Odluči da ćeš Boga staviti na prvo mjesto. Kaži to glasno! Piši o tome svojim prijateljima. Odluči što mora otići iz tvojega života ukoliko tvoje duhovno iskustvo treba rasti. Budi pažljiv u dodavanju novih zaduženja i odgovornosti. U svom duhovnom životu, iznad svega ostalog, moramo imati na umu riječi apostola Pavla: “Ali kažem samo jedno …” (Filipljanima 3,13)

Vjera na djelu

Živa veza s Bogom započinje, naravno, s vremenom koje provodimo slušajući Njegov glas iz Njegove Riječi i razgovarajući s Njim u molitvi. Ali ako je naša veza s Bogom ograničena samo na vrijeme provedeno u proučavanju i u molitvi, neće imati na nas onaj trajni utjecaj koji nam je nužan. Bez konkretne, praktične vjere koja djeluje u našem životu, duhovno iskustvo će lako biti ograničeno na sáme misli. To bi moglo dovesti do shizofrenog stanja u kojemu vjera utječe na naš život samo kratko vrijeme tijekom dana, nakon kojega dolazi bitno posvjetovljeno postojanje u ostatku vremena. Ako trebamo postići promjenu u sekularnom svijetu, naš odnos s Bogom mora dolaziti do izražaja upravo tamo gdje se to može vidjeti.

Jon Paulien

Ovaj redak se obično razumije kako on znači da Bog ima čudesan plan za život svakoga od nas. Ako ostanemo u okviru Njegove volje, onda u budućnosti možemo očekivati velike stvari od Boga.

Lijepo zvuči, zar ne? Jedini problem s ovim retkom je što on tako nešto ne kaže. U stvari on znači nešto sasvim drugo.

Ovaj ulomak je zapravo dio pisma koje je prorok Jeremija pisao Izraelcima koji su bili odvedeni u ropstvo u Babilon. U tom pismu Jeremija upućuje izbjeglice da se smjeste u svoje nove domove jer će tamo ostati dugo vremena – sedamdeset godina zapravo. Ovome odmah slijedi jedanaesti redak u kojemu jasno stoji da Bog u budućnosti namjerava blagosloviti njihov narod.

Jasno je da Jeremija 29,11 u izvorniku ne obećava pojedinačnim kršćanima danas da Bog ima čudesan plan za život svakoga od njih. Umjesto toga, to je prvo bilo obećanje izgnanim Izraelcima o Božjim dugoročnim planovima za njihov narod. U stvari prvobitni primatelji tog pisma razumjeli su da ono ne govori o njihovoj osobnoj koristi, pošto će oni nakon sedamdeset godina gotovo sigurno biti mrtvi.

To bi trebalo biti očito jasno svakome tko si uzme vremena da ovaj redak pročita u njegovom kontekstu. U stvari trebali bismo se čuditi kako to da toliko dobronamjernih kršćana tumači ovaj tekst na ovaj način. Odgovor je vrlo jednostavan.

Važnost konteksta

Postoje dva ključna razloga da kršćani ovaj i druge ulomke u Svetom pismu često pogrešno tumače. Prvi je uobičajena sklonost da se propusti proučiti kontekst. To znači, važno je da izbjegnemo zamku čitanja biblijskih tekstova same za sebe. Isto načelo važi za nebiblijske spise.

Tako kontekts objašnjava zašto ne smijemo protumačiti Jeremiju 29,11 kao jamstvo osobnog prosperiteta za pojedinačnog vjernika danas. Kontekst je razlog što ne povezujemo Matej 27,5 („ode te se objesi“) automatski s Luka 10,37 („Idi pa i ti čini tako!“). Ovo su ispravni citati uzeti iz Biblije, ali to svakako nije razumna upotreba ovih tekstova.

Upravo nemar prema kontekstu jedan je od glavnih uzroka što vjerske skupine tako loše tumače Sveto pismo. Oni nasumce uzimaju tekstove kojima će potvrditi svoje argumente, ali propuštaju jasno značenje tih tekstova u njihovom kontekstu.

Na primjer, Jehovini svjedoci se uporno drže vjerovanja da je Isus stvoreno biće i prema tome nije drugi član Trojstva. Zbog toga uzimaju tekstove kao što je Ivan 14,28 („Otac je veći od mene.“), ali propuštaju vidjeti način na koji Ivan u svom evanđelju, počevši od samog prvog retka, podržava istinu o punom božanstvu Isusa. Mi možemo razumjeti tko je Isus samo ako smo voljni pročitati retke o Njemu u njihovom kontekstu.

Zato je opasno da našu doktrinu zasnivamo na izoliranim tekstovima kao dokazima. Kad govorimo o stanju mrrtvih, mnogi kršćani upadaju u zamku, pa citiraju Pavlove riječi u Filipljanima 1,23: „Želja mi je otići i s Kristom“ kao dokaz da naše duše žive poslije smrti. Međutim, ovaj tekst trebamo uzeti s Pavlovim dugim izlaganjem o važnosti uskrsnuća tijela u 1. Korinćanima poslanici. U tom ulomku Pavao i te kako jasno pokazuje da je buduće uskrsnuće tijela, a ne sadašnje bestjelesno postojanje duše, razlog što možemo biti uvjereni da pokojni vjernici nisu propali u svojim grijesima.

Zato je važno ispitati retke u njihovom neposrednom kontekstu i pokušati shvatiti u kakvom su odnosu prema drugim dijelovima Biblije.

Shvatiti kulturološki kontekst

Međutim, za ispravno razumijevanje konteksta to nije sve, ako ispravno pročitamo riječi koje nalazimo prije i poslije nekog ulomka. Važno je da razumijemo povijesne i kulturološke prilike vremena u kojem je određeni tekst napisan. To se može nazvati kulturološkim kontekstom.

Da to ilustriramo vratimo se u Jeremiju 29,11. Kako smo već rekli, mnogi kršćani tumače ovaj redak kao osobno jamstvo napretka u našem današnjem životu. Mi snažno naglašavamo nezavisnost i slobodu izbora za svakog čovjeka. Prema tome, kad dođemo do takvog teksta kakav je u Jeremiji 29,11 čini nam se da je skrojen za našu želju da Bog blagoslovi svakoga u njegovom osobnom životu.

Ali to nije kulturološki kontekst u kojem je Jeremija živio. Kultura drevnih Izraelaca mnogo je snažnije naglašavala dobro kolektiva, nasuprot pojedincu. Na primjer, naši prijevodi ovog retka jasno pokazuju da se radi o množini, a ne jednini. Zato bi ljudi u ono doba protumačili ovo Božje obećanje tako da se odnosi na cijeli narod, a ne na život pojedinca.

Ako je Bog mislio na pojedinog Izraelca, onda ovo obećanje postaje besmisleno dok ga Bog još nije ni do kraja izgovorio. Moramo biti svjesni da izraz „naume mira, a ne nesreće“ obuhvaća i ubijanje i odvođenje u ropsto tisuća pojedinačnih Izraelaca, koji bi s pravom rekli da Bog – preko proroka – ne govori istinu.

Naš zapadnjački individualizam je uglavnom kriv za Jabesovu molitvu. Bruce Wilkinson je 2000. godine izdao knjigu „Jabesova molitva: kako se probiti do blagoslovljenog života“ (Prayer of Jabez), koja odmah postala evangelički bestseler. U svojoj knjizi Wilkinson je tvrdio da jedna opskurna molitva u 1. Ljetopisa 4,10 preobražava život kršćana i vodi velikim Božjim blagoslovima. Sve što je potrebno jeste da redovno ponavljamo Jabesovu molitvu.

Međutim, nije vjerojatno da je pisac 1. Ljetopisa namjeravao da se ovaj tekst koristi na ovaj način. Umjesto da osigura jamstvo o zdravlju i bogatstvu svakom sretniku koji je otkrio ovaj redak među mnoštvom rodoslovnih podataka, ovaj redak bilježi postupke jednog pripadnika Judinog plemena, koji je postupao časnije od svoje braće. Mi možemo učiti od Jabesa ako oponašamo njegov primjer vjernosti Bogu, ali ne bez razmišljanja recitirajući riječi iz njegove molitve.

Tako Isus, kad su ga učenici molili da ih nauči kako moliti, nije rekao da trebaju recitirati Jabesovu molitvu. Umjesto toga naučio ih je onome što danas nazivamo Očenašom (Mt 6,9-13). Prvih nekoliko redaka usredotočeni su na Božje mjesto u Nebu, na Njegovo sveto ime i dolazak Njegova kraljevstva. Tek nakon toga trebamo moliti za svagdašnji kruh. Molitva je usredotočena na Boga, a ne na naše individualne potrebe i želje.

Kako čitati biblijska proročanstva?

Kao što smo vidjeli, razumijevanje konteksta, s jezične i kulturološke strane, sastavni je dio pravilnog razumijevanja Svetog pisma. To nije lak posao, ali je nešto što moramo učiniti.

Jedan od najboljih načina za razvijanje razumijevanja konteksta jest redovno čitanje Biblije kao cjeline. Uronjavanjem u Božju Riječ mi se osposobljavamo za razlikovanje istine od zablude. Umjesto da ograničimo čitanje Biblije na izolirane ulomke ili omiljene biblijske knjige, mi ne smijemo izostaviti nijedan tekst. Na ovaj način ćemo uvijek čitati svaki redak u svjetlosti ostale Biblije.

Osim toga, danas su dostupni mnogi biblijski rječnici i komentari (pogotovu na engleskom jeziku). Oni pružaju mnoštvo informacija, naročito o kulturi u kojoj su živjeli biblijski pisci.

I na kraju, uvijek moramo pristupati Bibliji s poniznim i poučljivim duhom i dopustiti Svetome Duhu da nas vodi u svaku istinu. Biblija je Božja Riječ i mi trebamo poslušati što nam Bog kroz nju želi reći, čak i ako to nije uvijek ono što bismo voljeli čuti. Nasuprot tome, koristiti Bibliju za dokazivanje neke unaprijed smišljene točke ili za rješavanje nekog spora, siguran je put u pogrešna tumačenja. Pažljivo čitanje Svetog pisma ne samo što će nam pomoći da slušamo Boga Biblije – ono će nam također pomoći da njezine istine podijelimo s drugima.

Michael Zwaagstra

Čitanje Biblije nije ispit izdržljivosti, poput kakvog maratona, utrke ili sličnog napornog sporta, a brzo čitanje nije niti mudro niti potrebno. Ne treba juriti kroz poglavlja. Dakle, čitajte bez napora.

Nedavno mi je prijatelj ponosno priopćio da je pročitao cijelu Bibliju za samo tjedan dana! Pa što? Zna se da je Bibliju moguće pročitati za otprilike stotinu sati. Ali taj moj prijatelj, osim što je postigao nešto neobično, nije imao baš puno koristi. Priuštio si je određeno osobno zadovoljstvo, ali je li išta dobio u duhovnom smislu? Biblijska blaga ne mogu se crpsti u strci i jurnjavi.

Biblija je knjiga za promišljanje. Mnogo je bolje pročitati samo jedno poglavlje polako, uz molitvu i razmišljanje, negoli projuriti kroz cijelu Bibliju s namjerom da se postigne nekakav rekord kad se stigne do posljednjeg retka.

Za mnoge je ljude razmišljanje postalo izumrla djelatnost. Pa ipak, ono je od životne važnosti i moramo se iznova naučiti razmišljati da bismo dobili što više od čitanja Svetog pisma.

Odvojite određeno vrijeme za užitak  u čitanju Biblije. Odmarajte se uz čitanje. Pokušajte razmišljati o pravom značenju svake riječi. Dopustite da vam se um bavi lijepim jezičnim i književnim izrazima. Iznenadit ćete se koliko će oni još dobiti na ljepoti.

Ponekad provodim sate u proučavanju i razmišljanju o nekim kratkim redcima, a to se pokazalo vrlo zahvalnim. Eto, tako to biva kad Biblija pozitivno utječe. Kad nakon duljeg čitanja odložite Bibliju, imate dojam da ste bili u prisutnosti samog Boga.

Slavne misli naviru iz naizgled suhih i beznačajnih riječi, poput visibaba koje izbijaju iz promrzle zemlje u rano proljeće. Tekstovi kojima prije niste davali nikakvu važnost, postaju odjednom žice na harfi na kojoj anđeli sviraju nebeske melodije.

To iskustvo doživio sam više puta dok sam pisao Biblijske priče, što je bio vrlo zahtjevan posao. Trebalo je Bibliju učiniti jednostavnom i privlačnom djeci.

Evo kako se to radi:

Uzmite, primjerice, sljedeći tekst iz Evanđelja po Luki: „Poslije toga ode Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i veliko mnoštvo naroda. Kad se približi gradskim vratima, iznosili su na ukop mrtvaca, jedinca sina u majke koja bijaše udovica. Pratio ju je mnogi narod iz grada. Kad je Gospodin opazi, sažali se nad njom te joj reče: ‘Nemoj plakati!‘ Zatim pristupi k lijesu, dotače ga se – nosioci stadoše – te reče: ‘Mladiću, tebi govorim, ustani!’ Mrtvac se podiže i poče govoriti; a Isus ga dade njegovoj majci.“ (Luka 7,11-15)

Na prvi pogled to je tek humano djelo učinjeno sirotoj udovici. U tradiciji je poznato kao uskrisenje udovičina sina.

Ali ako zastanemo na časak i dublje razmislimo o tome, shvatit ćemo kako ovo djelo zrači ljubavlju i snagom. Najednom gledamo pred sobom dvije povorke, a ne jednu. U prvoj su Isus i Njegovi učenici, u drugoj sirota udovica i narikače. Jedna ide u gradić Nain, druga izlazi iz njega. Na čelu jedne je Knez života, a na čelu druge mrtvac. Jedna je povorka radosti, a druga povorka žalosti. U trenutku se susreću – i život trijumfira nad smrću. Eto zašto sam toj priči dao naslov Prekinuti sprovod. Baš tako je i bilo. Isus je i došao zato da zauvijek prekine pogrebe dajući vječni život svakome tko Ga prihvati. Njegovo uskrsnuće jamstvo je uskrsnuća svih spašenih. Ono će značiti vječno uništenje smrti.

Pogledajmo sada navod iz Evanđelja po Luki 23,50-53: „Uto neki čovjek imenom Josip, vijećnik, rodom iz judejskoga grada Arimateje, dobar i pravedan čovjek – on ne bijaše odobrio odluke i djela drugih – koji je očekivao kraljevstvo Božje, dođe k Pilatu i zatraži tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, zavi ga u platno i položi u grob, izduben u pećini, gdje još nitko nije bio položen.“

Kad prvi put čitamo ovaj tekst, stječemo dojam da je to samo kratki izvještaj o onome što se dogodilo s Isusovim tijelom odmah nakon raspeća. No, zastanimo na trenutak, nemojmo tako jako žuriti. Pročitajmo ga iznova, pa onda još jednom. Usporedimo ga s izvješćem u Evanđelju po Ivanu 19,38-40 i gledajmo kako nam počinje bivati jasniji.

Pogledajmo! Naslonili su ljestve na križ. Po njima se penje neki starac, dok drugi, zabrinutog lica, čeka podno njih.

Onda onaj na ljestvama vadi čavle koji Isusa drže prikovanog za križ. Treba mu pomoć. Prislanjaju i druge ljestve. Po njima se penje drugi starac. Obojica vrlo pažljivo spuštaju tijelo, a Isusove klonule ruke, viseći o njihovom vratu, kao da govore: „Hvala vam, prijatelji, što ste mi došli pomoći.“ Divne li spoznaje da Njegovi dobri prijatelji nisu pobjegli i ostavili Ga samog. Ovi starci, tajni učenici, pritekli su Mu u pomoć. Uzbudljiva je i spoznaja da je čavle u Isusove ruke zabijao netko tko Ga je mrzio, a vadio netko tko Ga je ljubio.

I događaj opisan u Evanđelju po Ivanu 21,9-13 može nam ukazati kako je važno mirno razmišljati nad biblijskim događajima.

„Kad iziđoše na kopno, opaziše kruh, razgorjelu žeravu i na njoj ribu. Reče im Isus: ‘Donesite od riba što ih sada uhvatiste!‘ Uspe se u lađicu Šimun Petar te izvuče na kopno mrežu krcatu: sto pedeset tri velike ribe. Iako ih je bilo toliko mnogo, mreža se nije rastrgala. Reče im Isus: ‘Dođite i doručkujte!’ Nitko se od učenika nije usuđivao zapitati ga: ‘Tko si ti?’ jer su znali da je Gospodin. Isus se primakne, uzme kruh pa im ga dadne; ribu isto tako.“

Na prvi pogled se čini da je riječ samo o Isusovom posljednjem susretu s učenicima na obali Galilejskog jezera.

Daljnje proučavanje otkrit će da je to zapravo rudnik duhovnih blagoslova.

Zapazite „razgorjelu žeravu“. Tko ju je zapalio? Isus, u svakom slučaju; a tko bi drugi! Ne za sebe, već za svoje prozeble, umorne učenike koji su cijelu noć ribarili i ništa nisu ulovili. A On je imao ribu na žeravici.

Kako je samo bio pažljiv! Pripremio im je hranu tako rano i pozvao ih: „Dođite i doručkujte“, ili kako bismo mi danas rekli: „Izvolite, dobar tek!“

Divnog li i nezaboravnog prizora!

Isus, Gospodar života, tek uskrsnuo iz mrtvih, poziva svoje prijatelje da s Njim doručkuju. To je možda najljepši od svih poziva koji se mogu naći u Bibliji. Budući da je doručak prvi dnevni obrok, njime je obilježen početak novog dana i novog života za učenike. Za njih je to bio kraj ribarenja na Galilejskom jezeru.

Oni će odsad ići u ime Učiteljevo i „loviti ljude“ za Božje kraljevstvo.

Četvrtu ilustraciju naći ćemo u Djelima 9,36-42.

„U Jopi bijaše učenica imenom Tabita, što znači ‘Košuta’. Njezin se život sastojao samo od djela ljubavi i djela milosrđa koja je činila. Baš u ono vrijeme obolje te umrije. Tada je okupaše i staviše u gornju sobu. A kako je Lida blizu Jope, učenici, čuvši da je Petar u Lidi, poslaše k njemu dva čovjeka s molbom: ‘Dođi k nama, ne oklijevaj!’ Petar se diže i krenu s njima. Čim stiže, odvedoše ga u gornju sobu; svi se u suzama skupiše oko njega te mu pokazaše haljine i ogrtače koje je radila Košuta dok je bila na životu. Petar istjera sve van te kleknu i pomoli se. Zatim se okrenu prema mrtvom tijelu i reče: ‘Tabita, ustani!’ Ona tada otvori oči, pogleda Petra te sjede. A on joj pruži ruku i podiže je. Zatim dozva svete i udovice te im je pokaza živu. Vijest o tom raširi se po svoj Jopi te mnogi prigrliše vjeru u Gospodina.“

Čitajući ovaj izvještaj, mnogi bi mogli pomisliti da je riječ o dostojanstvenoj starijoj gospođi koja je osnovala dobrotvornu udrugu u kojoj je vrijedno šivala odjeću za siromašne, a onda se razboljela i umrla, zasigurno od starosti. Bila bi to obična priča da joj kraj nije uljepšan zadivljujućim čudom. Pogledajmo malo pozornije.

Kako se zvala ta gospođa? Tabita ili Košuta. Vjerojatno joj je Košuta bio nadimak. A što to znači? Ništa drugo do živahna košuta!

Koliko taj maleni podatak mijenja značenje događaja! Tabita nije bila draga bakica „s jednom nogom u grobu“.

Naprotiv, bila je mlada, živahna, puna oduševljenja, neumorna u obilaženju siromaha. Toliko je jurila da su je u gradu poznavali pod imenom Košuta. Možda je imala krupne bistre oči poput košute, oči koje su se zanimale za ljude i pokazivale puno razumijevanja i suosjećajnosti za njihove probleme i tuge. Ne vjerujem da je umrla od starosti. Mislim da je radila i skrbila o drugima toliko da je umrla od iscrpljenosti. Nije stoga ni čudno da su poslali po Petra da je podigne iz smrti. Bila je jako potrebna svojoj maloj crkvi. A jednako tako i Bogu.

Ovih nekoliko primjera, odabranih nasumce, kazuju da svatko, baš svatko, u Bibliji može pronaći divne misli koje nadahnjuju. Gotovo svaki biblijski tekst može uroditi sličnim plodom ako se o njemu razmišlja dovoljno i uz molitvu.

To je možda najuvjerljiviji dokaz nadahnutosti Biblije. Ona nadahnjuje onoga tko je čita, pokreće um, uzdiže misli i puni srce radošću.

Nijedno drugo iskustvo ne može donijeti takvu duhovnu obnovu, takav duševni zanos, tako duboku i trajnu radost kao čitanje Biblije.

Čitajte Bibliju sami i uvidite! Budite ustrajni u čitanju. Polako. Pažljivo. S poštovanjem. S očekivanjem. Bit ćete divno i bogato nagrađeni!

Arthur S. Maxwell

Što trebate učiniti?

Hoćete li započeti s prvom stranicom i uporno čitati do zadnje stranice, kao da je riječ o uobičajenom književnom djelu, romanu ili putopisu? Ni u kom slučaju!

Hoćete li preskakati s jednog kraja Biblije na drugi u nadi da ćete pronaći nešto što bi vas moglo zanimati? Ni to ne bi bilo mudro.

Postoji bolji način.

Istini za volju, čitamo li u Bibliji samo ono što nam se dopada, još uvijek je bolje nego da je uopće ne čitamo. Ali na taj način nećemo steći pravu sliku o Bibliji i njezinoj sveopćoj namjeni. U krajnjem slučaju, takav način čitanja vodi površnosti. Psalam o Dobrom pastiru djeluje doista utješno (Psalam 23), Izaijin opis Mesije koji će doći izrazito je lijep (Izaija 53), Kristovo nastojanje da utješi svoje učenike djeluje vrlo ganutljivo (Ivan 14), Pavlova rasprava o ljubavi književni je dragulj neusporedive vrijednosti (1. Korinćanima 13).

No, beskrajno ponavljanje čitanja tih stranica nepotrebno ograničava razumijevanje ostalog sadržaja Biblije i Božje namjere koja se u njoj nalazi. Takav način čitanja Biblije može se usporediti sa životom u prekrasnom cvjetnom vrtu iz kojega nikada ne bismo bacili pogled preko živice na livade pune cvijeća, na zelene brežuljke ili na planinske vrhove pokrivene snijegom.

Mnogi dobri kršćani očituju svoju pobožnost čitajući Bibliju kroz godinu – od prvog poglavlja prve knjige, Knjige Postanka, pa do posljednjeg poglavlja u Otkrivenju. To jest korisno za one koji već poznaju Bibliju, no za početnika je svakako bolje da bude manje ambiciozan.

Mnogi koji na takav način pokušavaju čitati Bibliju, svladaju bez muke poglavlja Postanka i Izlaska, ali redovito zapnu na Levitskom zakoniku ili Ponovljenom zakonu. Čak i ako im uspije ne odustati kod ovih težih knjiga, gotovo sigurno će dignuti ruke od čitanja kad dođu do Knjige proroka Jeremije, Ezekiela, Daniela ili knjiga takozvanih malih proroka.

No, ako nije mudro početi čitati od početka, ako i čitanje napreskokce nije preporučljivo, kako onda treba čitati Bibliju?

Evo nekoliko prijedloga za čitanje Biblije koji bi mogli biti vrlo korisni. Već su mnogima bili na blagoslov, pa će i vama zasigurno pomoći ne samo da uživate u čitanju Biblije, već i da otkrijete kako je ona lijepa i divna Knjiga.

1.  Započnite s jednom od najjednostavnijih knjiga, primjerice s Evanđeljem po Marku. Pročitajte ga cijelog. Za to će vam trebati oko sat vremena. U tom Evanđelju se nalazi jedan od prvih izvještaja o životu i smrti Isusa Krista koje je opisao očevidac Ivan Marko.

Budući da se često spominje ime apostola Petra, skloni smo zaključiti da je poznati ribar i Isusov učenik osobno dao piscu Ivanu Marku mnogo podataka, što samo Evanđelje čini još zanimljivijim.

Evanđelje po Marku prepuno je akcije i čitanje vam sigurno neće biti jednolično. Ono će vas uvesti ne samo u Novi zavjet, nego vas i upoznati s osnovama kršćanskog vjerovanja.

2. Čitajte zatim Evanđelje po Mateju. Ova knjiga napisana je nekoliko godina nakon Markove i ponavlja gotovo sve što tamo već piše. No, u njoj ipak nalazimo mnoga Isusova učenja koja Marko nije iznio.

Matej je zabilježio šest Isusovih govora, a prvi i najpoznatiji je govor na Gori blaženstava. U njemu se nalaze blaženstva, zlatno pravilo i molitva Očenaš. Drugi govor, zapisan u desetom poglavlju, govori nam kako treba propovijedati Radosnu vijest. Treći, zapisan u trinaestom poglavlju, kroz niz usporedbi i slika govori o rastu Božjeg kraljevstva. Četvrti, u osamnaestom poglavlju, naučava o praštanju i poniznosti. Peti govor nalazi se u dvadeset trećem poglavlju i njime Isus ukorava farizeje. Šesti, u dvadeset četvrtom i dvadeset petom poglavlju, zapravo je proročanstvo o razorenju Jeruzalema i kraju svijeta.

Ovih šest govora lijepo će vam objasniti divnu poruku koju je Isus uputio ljudima svojega vremena.

3. Čitajte potom Evanđelje koje je napisao Luka. On je nazvan prvim povjesničarem Crkve jer je posvetio pozornost vrlo važnim pojedinostima, poput imena i godine vladavine rimskog guvernera u doba kad je Ivan Krstitelj otpočeo s propovijedanjem. (Luka 3,1-3)

Lukino očito zanimanje za zdravstvene teme dalo je njegovom Evanđelju humanistički naglasak. To ga je zasigurno navelo da zapiše usporedbe o milostivom Samarijancu, izgubljenom sinu te bogatašu i siromašnom Lazaru.

Kad pročitate Evanđelje po Luki, za što će vam trebati oko dva sata, još ćete više cijeniti i poštovati Isusovu istinsku veličinu.

4. Nastavite s čitanjem Evanđelja po Ivanu, koje se posve razlikuje od prethodnih triju Evanđelja i na neki je način najljepše. Napisano je bar trideset godina nakon triju postojećih Evanđelja, a u međuvremenu su se zbile mnoge promjene.

Prošla su dva naraštaja od Isusove smrti na križu. Osnovana je kršćanska Crkva, unatoč mukama i progonstvima, a očevidac Ivan je, da bi je ohrabrio, zapisao svoja najdraža sjećanja na Isusa.

Kad pročitate sva četiri Evanđelja, napravit ćete najbolji mogući uvod u čitanje Biblije. Tada ćete biti spremni upustiti se u čitanje Djela apostolskih, gdje ćete naći Lukinu povijest prve Crkve ili, ako vam više odgovara, vratite se na Knjigu Postanka da biste otkrili začetak tragedije izazvane grijehom, koja je u konačnici izazvala Kristovu smrt. Nakon toga možete krenuti u bilo kojem smjeru.

5. Potražite biblijske događaje. Ima ih na stotine. Ako slučajno posjedujete Biblijske priče (Bible Stories, bogato ilustrirani niz od deset svezaka, dostupan na engleskom, njemačkom i španjolskom jeziku), u njima ćete ih pronaći četiri stotine i devet.

Kad sam tražio po Bibliji sve te događaje i prepričavao ih jezikom razumljivim djeci, o Bibliji sam saznao mnogo više nego što sam dotad znao. Otkrio sam da je to najzanimljivija Knjiga koju sam ikada čitao. Izgarao sam od znatiželje. I vi možete doći do takvog otkrića.

6. Potražite i životopise. U Bibliji ih je zapisano mnogo. Za razliku od drugih biografskih knjiga, Biblija iznosi i dobre i loše osobine osoba o kojima govori. Prvo biste mogli usmjeriti pozornost na Josipa. Pročitajte sve o njemu kao Rahelinom prvorođencu pa do velikog dana kad mu je faraon povjerio u ruke sudbinu Egipta. Potražite to u Knjizi Postanka od 37. do 50. poglavlja.

Proučite i životopis Mojsija, velikog hebrejskog osloboditelja. Pratite njegov čudesan život od dana kad ga je majka položila u košaricu od papirusove trske i pustila je da otplovi Nilom, pa sve dok nije na vrhu Sinaja razgovarao s Bogom „licem k licu“. Njegov je životopis pomnjivo zapisan u Knjizi Izlaska od 1. do 24. poglavlja, zatim od 31. do 35. i u Knjizi Brojeva od 10. do 27. poglavlja. U Jošuinom životopisu naći ćete mnoštvo uzbudljivih trenutaka, počevši od njegove prve bitke s Amalečanima (Izlazak 17,9-13) pa sve do osvajanja Jerihona, Aja i konačno cijele Palestine (Jošua od 1. do 24. poglavlja).

Zasigurno će vam se dopasti Davidov životopis. Čitajući ga od trenutka kad je stupio na biblijsku pozornicu kao nedužni pastir, pa sve do njegovog ganutljivog govora na kraljevskoj smrtnoj postelji, sigurno će vas se jako dojmiti. Ovo je slučajno i najdulji od svih životopisa zapisanih u Starom zavjetu. Trinaestina svih biografskih tekstova odnosi se na Davida.

Najveći dio zapisan je u Prvoj knjizi o Samuelu od 16. do 31. poglavlja, u Drugoj knjizi o Samuelu te u prvom i drugom poglavlju Prve knjige o kraljevima.

Ako želite doznati nešto više o Salomonu, kralju koji je bio nadaleko poznat po svojoj mudrosti, i po razboritoj presudi da se raspolovi dijete oko kojeg su se svađale dvije žene, otvorite prvih jedanaest poglavlja Prve knjige o kraljevima.

Ilija je zacijelo još jedna iznimna osoba koju ćete poželjeti upoznati. On i Elizej, njegov nasljednik, bili su najveći hebrejski proroci iz devetog stoljeća prije Krista.

Kao malo tko prije njih, spoznali su kako postići da Božja sila radi u njihovim životima. Pošlo im je za rukom dobiti vatru s neba, vraćati u život mrtve i činiti razna druga čudesna djela. Potražite to u Prvoj knjizi o kraljevima od 17. poglavlja do Druge knjige o kraljevima 13. poglavlja.

Od svih životopisa Novoga zavjeta, ako izdvojimo Isusov i nekoliko crtica o Njegovim učenicima, najznačajniji je životopis apostola Pavla. Pavao po prvi put stupa na biblijsku pozornicu u Djelima apostolskim 7,58 kao službenik Velikog vijeća, prigodom kamenovanja Stjepana.

U središte pozornosti dolazi već u devetom poglavlju i ostaje u gotovo cijelom ostatku knjige. S puno pojedinosti opisana su njegova tri misijska putovanja kojima je nastojao proslijediti spoznaju o Kristu u Jeruzalem, Damask, Antiohiju, Tarz, Atenu, Korint, Filipu, Efez i napokon u sam Rim. Bio je evanđelist velikih gradova, stručnjak za znamenita gradska središta u prvom stoljeću naše ere. Pavlov životopis ne biste nikako smjeli propustiti.

7. Sljedeći vrlo koristan pristup Bibliji jest da na nju gledamo kao na knjižnicu u kojoj možemo proučavati razne teme. Za to je potrebna dobra konkordancija, a mnogo može pomoći i Biblija u kojoj su navedeni usporedni tekstovi.

Služeći se tim pomagalima, a posebice internetskim tražilicama s dostupnim usporednim prijevodima (primjerice, www.biblija-govori.hr), možete izabrati bilo koju od stotinjak tema i proučiti što Biblija o njima govori.

Recimo da odlučite istražiti pojam molitve. Kratki pogled u konkordanciji pokazat će vam stotinjak načina kako je upotrijebljena ova riječ ili riječ sličnog značenja. Otkrit ćete imena ljudi koji su se  molili, kad su se i zašto molili i kakav je bio ishod njihovih molitava. Takvo proučavanje otkrit će vam razloge zbog kojih Bog odgovara na iskrene molitve, i zašto ponekad ne odgovara.

Pojam vjere druga je od mogućih tema koje vas mogu zanimati. Što je vjera? Zašto i kako je Bog vrednuje? Od kolike je ona važnosti za kršćanski život?

Vaša Biblija dat će odgovor na sva takva važna pitanja.

Poslušnost i neposlušnost sljedeće su teme koje će vam rasvijetliti mnogi biblijski životopisi. Isto se može odnositi i na probleme ljubavi i mržnje, vjernosti i nevjernosti, lakomosti i darežljivosti, pravde i nepravde, radosti i tuge.

Svakako ćete poželjeti proniknuti u Božju milost i Njegov sud, u važnost Zakona i milosti, ili u problem nagrađivanja pravednika i nepravednika.

Sljedeća iznimno zanimljiva tema su biblijska proročanstva. Biblija njima obiluje. Zapisane su sve vrste pretkazanja s opisom njihovih ispunjenja. Ništa neće toliko izgraditi vaše povjerenje u Bibliju koliko otkriće da se sve ono što su proroci pretkazali – točno tako i ispunilo!

Želite li praktične dokaze, proučite mnoge znanstvene podatke koji pokazuju da je Biblija uvijek bila ispred suvremenih znanstvenih istraživanja. Za početak, evo ih nekoliko.

1. „On drži Zemlju o ništa obješenu.“ (Job 26,7) Sve do 1500. godine i Kopernikovog otkrića, za ovo se u znanosti nije znalo.
2. „Jer [Bog] pogledom granice zemlje hvata. … Kad htjede vjetru odredit težinu…“ (Job 28,24.25) Tek je 1630. godine Galileo Galilei prvi utvrdio da zrak ima težinu.
3. „Jer život svakoga živog bića jest njegova krv.“ (Levitski zakonik 17,14) William Harvey je tek 1616. godine opisao funkciju krvi.
4. „U taj će dan nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počela će se u ognju rastopiti…“ (2. Petrova 3,10) Tek u dvadesetom stoljeću znanstvenici su ustvrdili da je doista moguće sveopće uništenje atomskom fisijom.

Ako vam se dogodi da ne dođete do zaključka tijekom nekog proučavanja, nastavite s njim drugi put, sve dok ne pronađete rješenje kojim ćete biti zadovoljni.

Kao što je dr. John Sutherland Bonnell jednom rekao: „Čitajte sve dok ne naiđete na redak za koji ćete osjećati da vam je Božja poruka za taj dan.“

Ako mislite da vam to pomaže, nemojte se ustručavati podcrtavati određene retke u Bibliji. Mnogima je jako pomoglo uredno obilježavanje tekstova različitim bojama.

Raspoloženje u kojem čitate još je važnije od bilo kakvog plana ili načina čitanja. Ako Bibliji pristupate kritički, tražeći u njoj pogreške i „slaba mjesta“, onda vam čitanje neće donijeti mnogo dobra.

Čitate li pak s iskrenom molitvom u srcu da vas Bog vodi u vašem čitanju, otkrit ćete da je Biblija ne samo neiscrpan izvor mudrosti i radosti, nego i „… voda što struji u život vječni“. (Ivan 4,14)

Arthur S. Maxwell

Ili je to bilo tako davno da kada bismo bili iskreni sami prema sebi, mogli bismo se složiti da zapravo ne poznajemo svoju Bibliju? Razgovor o biblijskom učenju bio bi nam pretežak da se u njega uključimo. Osjećali bismo se kao tinejdžer koji ima najnoviji smartphone, ali mu je beskoristan jer je baterija prazna. No Biblija nam može dati mnogo više od običnog zadovoljstva da posjedujemo jednu na svojoj polici, iako je to, naravno, prvi korak u dobrom smjeru.

Jer Biblija je namijenjena tomu da se čita i da je se sluša: Bog vam želi govoriti kroz svoju Riječ. Mi se moramo sprijateljiti s njom. Ona je Božje pismo za nas. Jedino će tada ona postati ono što treba i biti: Božja Riječ za tebe osobno.

Riječ Božja, kaže prorok Jeremija (Jr 23,29), tako je jaka da može smrviti u komade čak i stijenu. Ona prodire živote. Vjerovali ili ne, ako provodimo vrijeme istražujući Bibliju, bit ćemo promijenjeni! Mi ulazimo u područje Božjeg moćnog utjecaja koji postaje izvorom snage za svakodnevni život. Kada čitamo i proučavamo Njegovu riječ, Bog će nam otkriti što, a najviše tko nam je najpotrebniji da ga upoznamo: Isusa kao put, istinu i život. On će nas tada dovesti do toga da prigrlimo vječni život i iskusimo novi život u pobožnosti.

Nemojte me krivo shvatiti… Nisam neka asocijalna osoba koja nema potrebu za prijateljstvom s drugima. Naprotiv, osoba sam s velikom potrebom za odnosima s drugima. Odgojila sam tri dječaka, tako da znam što to znači imati djecu u svojoj kući gotovo stalno, a kasnije i tinejdžere. Bilo je predivno. A tada sam odjednom ostala sama.

Ja, osoba koja je živjela svoju rutinu brinući se za obitelj više od 20 godina, najednom sama. Taj oblik usamljenosti može biti vrlo bolan i zbunjujuć. Što je veća potreba, to je veći rizik od pogrešnih koraka i bolnih posljedica. Dakle, nakon što sam shvatila da život može biti bolan, trenutak kada sam otkrila igre na mobitelu došao je poput poklona s neba. To mi je noću i vikendom postalo prijateljskom navikom.

Postala sam ovisnica.

Ali ja sam kršćanka.

Ne trebam se osjećati usamljeno… Uvijek mogu razgovarati s Bogom o tome. Naša djeca nisu tu zato da bi zauvijek ostala s nama. Mi im trebamo pomoći da postanu samostalni, korisni članovi društva. Oni nas i trebaju napustiti. Kako se suočiti s tim? Jedna igra na mobitelu, dva ili više noćnih sati igrajući igru sa slučajnim ljudima koje možda nikada nećemo sresti – sve se to činilo bezazlenim. Nema vrijeđanja, nema odbacivanja, nema rizika ili izdaje. Nema ničega od toga. Potpuno je bezopasno.

U svojoj želji da prebivam u Kristu morat ću promijeniti svoj način razmišljanja. Moram biti pažljiva. Igranje igre s riječima na mobitelu je vrlo bezazleno. To nije „grijeh“, nije čak ni kušnja. Kod mene je počelo samo kao nešto što će popuniti moje vrijeme. Ali opasnost leži u tome da bilo što što može odvojiti vaš um od Krista, što može zamijeniti ono što jedino On može dati, postaje idol. Povratak je vrlo jednostavan, ali zahtijeva disciplinu. Više se nije dogodilo da sam trošila dva ili više noćnih sati i bezbrojne vikende igrajući igru sa slučajnim ljudima. Umjesto toga ulažem u provođenje vremena i brojnih vikenda s Onim s kojim se planiram sresti jednoga dana.

Ako se mučite kao što sam se ja mučila, možda će vam stvaranje rutine pomoći da uspostavite komunikaciju s Bogom. Moja rutina izgleda približno ovako:
1. Molitva.
2. Čitanje Biblije ujutro najmanje 30 minuta.
3. Posao, škola i ostale dnevne aktivnosti koje treba
odraditi.
4. Vrijeme za odmor.
5. Čitanje Biblije uvečer najmanje 30 minuta.
6. Molitva.
7. Spavanje.

Martin Luther je jednom rekao: „Biti kršćanin bez molitve je jednako nemoguće kao ostati živ bez disanja.”

Čitanje Biblije i molitva su meni važni. Iskustvo me naučilo da kada učinim molitvu prioritetom, posebna veza između mene i Boga jača, a to što volim čitati i pisati bilješke izvrsno mi pomaže da objedinim molitvu i čitanje Biblije. Kada to činim, osjećam se puno bliže Bogu. Bog će nam uvijek govoriti na načine koji ne samo da nas mijenjanju iznutra prema van nego nam također daju bolju spoznaju o tome tko mi zapravo jesmo i što nama upravlja.

Maria Manderson

Prva i najosnovnija zadaća u tumačenju Pisma je osigurati pristup onome što Sveto pismo jeste – kako u izvornim jezicima tako i u suvremenom prijevodu. Ovo zahtijeva obraćanje pozornosti na proučavanje teksta i na načela prevođenja.

Proučavanje teksta

a. Očuvanje biblijskog teksta. Budući da je u hermeneutskom pristupu važna pisana Riječ, trebamo, koliko je to moguće, odrediti izvorni biblijski tekst. Sama Biblija naglašava potrebu za očuvanjem riječi svetih spisa. O Tori je Mojsije pisao: “Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam – niti što od toga oduzimljite.” (Pnz 4,2; usp. 12,32) Izreke ovo načelo protežu na cjelokupnu Božju Riječ: “Svaka je Božja riječ prokušana… Ne dodaji ništa njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivim.” (Izr 30,5.6) Na kraju biblijskog kanona nalazimo slično upozorenje: “Tko ovomu što nadoda, Bog će mu dodati zla opisana u ovoj knjizi; a ako što oduzme od riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio na stablo života i na Sveti grad.” (Otk 22,18.19)

U starozavjetnom Izraelu za očuvanje Tore je bilo predviđeno da se “knjiga Zakona” smjesti pored Kovčega saveza u Svetinju nad svetinjama (Pnz 31,26). Toru je trebalo javno čitati svakih sedam godina na Blagdan sjenica (rr. 9-13).

Na nesreću nisu ostali originalni rukopisi ni starozavjetnih ni novozavjetnih Pisama. No povijest prenošenja teksta pokazuje kako je biblijski tekst bio brižljivo i strpljivo očuvan tijekom niza stoljeća do naših dana. Prije Drugog svjetskog rata kritički raspoloženi znanstvenici su vrlo loše ocjenjivali točnost primljenog (masoretskog) hebrejskog teksta, budući da su najraniji rukopisi postojali tek od oko 900. godine, a kritička izdanja hebrejske Biblije davala su tisuće mogućih ispravaka teksta. No od 1947. i otkrića rukopisa u blizini Mrtvog mora, koja sadrže rukopise ili njihove fragmente svake starozavjetne knjige osim Estere, znanstvenici su bili iznenađeni kad su ustanovili kako je mesoretski tekst dao zapravo bez ikakve promjene tekstualnu tradiciju koja je postojala tisuću godina ranije.

Količina dokaza u rukopisima za grčki tekst Novog zavjeta obilnija je od svakog drugog dokumenta staroga svijeta. Postoji više od tri tisuće grčkih rukopisa dijelova ili cijelog novozavjetnog teksta, uz oko dvije tisuće drevnih grčkih lekcionara (novozavjetna štiva složena prema liturgijskoj uporabi), oko osam tisuća latinskih rukopisa, više od dvije tisuće u drugim drevnim prijevodima kao što su sirijski i koptski i tisuće citata – u stvari čitav Novi zavjet – u navodima različitih ranih crkvenih otaca (Greenlee, 697.707). Stvarna količina stvarnih varijacija među tolikim rukopisima je vrlo mala. F. F. Bruce potvrđuje: “Varijacije tekstova o kojima uopće ostaje neka sumnja među kritičarima teksta Novog zavjeta ne utječe ni na jedno važno pitanje o povijesnoj činjenici ili kršćanskoj vjeri i životu.” (19.20)

b. Potreba za proučavanjem teksta. Premda nam proteklih 150 godina marljivog tekstualnog istraživanja potvrđuju da je Sveto pismo do nas došlo suštinski takvo kako je bilo napisano, postoje male varijacije među drevnim biblijskim rukopisima. Znanost (ili umijeće) dolaženja do što je moguće izvornijeg teksta Staroga i Novoga zavjeta je proučavanje teksta, često nazvano i “tekstualna kritika”. Ovo proučavanje, kad ga primjenjuje osoba koja prihvaća puni autoritet Pisma, odbacuje pretpostavke povijesno-kritičke metode i nastoji na tome da se konačno mjerilo za određivanje autentičnosti teksta Pisma nalazi u samome Svetom pismu.

Prijevodi i izdanja

Samo Sveto pismo daje brojne primjere prijevoda za pojašnjenje značenja. Među njima su Neh 8,8; Mt 1,23; Mk 5,41; 15,22.34; Iv 1,42; 9,7; Dj 9,36; 13,8; Heb 7,2. Isticanje potrebe za razumijevanjem Pisma (vidi Dj 8,30-35) ukazuje na važnost vjernog prijevoda.

a. Teškoće kod prevođenja. Teško je u suvremenim jezicima točno prikazati oblik i sadržaj izvornog jezika Biblije, jer u postupku prevođenja prevodilac mora nastojati da premosti različite prepreke kao što su vremenski razmak, kultura i geografija; promijenjene društveno-ekonomsko-političke prilike i različiti sklopovi razmišljanja.

Najznačajnija teškoća u postupku prevođenja  jeste razlika u samim jezicima. Raspon značenja jedne riječi u izvornom jeziku može biti veći ili manji od njezine istoznačnice u jeziku na koji se prevodi. Tako se sporedna značenja izvorne riječi iskrivljuju bezveznim značenjima povezanim s najpribližnijom istoznačnicom u suvremenom jeziku.

Nije uvijek moguće na odgovarajući način prikazati gramatičke i sintaktične elemente izvornih jezika u suvremenom prijevodu. Na primjer hebrejski glagol naglašava stanje, grčki ističe vrstu djelovanja, dok engleski naglašava vrijeme.

Ponekad je značenje izvorne riječi nejasno. Prevoditelj mora odlučiti hoće li nejasnoću ostaviti ili je pokušati ukloniti – pri čemu postoji mogućnost zablude ako izabere pogrešno značenje.

b. Vrste prijevoda. Tri glavne filozofije ili teorije o tome što je najbolji prijevod dovodi do tri veoma različite vrste prijevoda. Formalni prijevodi  naglašavaju istoznačan prijevod riječ po riječ. Na taj način se dobiva točniji prijevod izvornog hebrejskog/aramejskog i grčkog teksta. Rezultat je izuzetno dobra studijska Biblija. Međutim, tekst pri čitanju često zvuči ukočeno i bombastično, a može se izgubiti estetska kvaliteta i ritam izvornika. Dinamični prijevodi naglašavaju prijevod značenja za značenje, umjesto riječi za riječ. Prevodilac restrukturira prijevod u idiomatski izraz koji predstavlja jednaku misao ili značenje. Prednost dinamičnog prijevoda je njegova idiomatska suvremenost, čitkost i jasnoća. Njegov nedostatak je da tumačenje može biti varljivo ili pogrešno – ovisno o ispravnosti ili neispravnosti prevoditeljeva tumačenja. Parafraza je mnogo slobodnija s izvornikom od dinamičnog prijevoda. Takav je tekst najčešće namijenjen uporabi na osobnom bogoslužju nego ozbiljnom doktrinalnom proučavanju. Zbog toga što je parafraza često više tumačenje nego prijevod, čitatelji moraju paziti kako se njome koriste.

S obzirom na teškoće u prevođenju i različitim načinima na koje se može prevoditi, istraživači Biblije trebaju biti oprezni pri izboru prijevoda. Prijevod Biblije kojega je izdala neka vjerska zajednica može biti usmjeren ili čak iskrivljen kako bi podržao određene doktrine. Slična slabost postoji i kad je prevoditelj Biblije jedna osoba; nedostaje ravnoteža i pridonos mnogih umova. Oprez je na mjestu i kad se radi o Biblijama sa sistemom bilježaka ili tumačenja. Isto tako, kod prijevoda u pojednostavljeni suvremeni jezik za djecu prijeti opasnost iskrivljavanja značajnih biblijskih tema. Izdanja koja su sklonija tumačenjima treba pažljivo uspoređivati s formalnim prijevodom riječ za riječ, ako ne s izvornim hebrejskim/aramejskim i grčkim.

Povijesni kontekst

Da bismo razumjeli Pisma, moramo prvo odrediti što su ona značila u svojoj izvornoj sredini. Moramo vidjeti u kakvoj je situaciji izneseno svako učenje – povijesnu pozadinu; tko je što rekao, kome i u kakvim okolnostima.  Kad ovo shvatimo, lakše ćemo primijeniti biblijsku vijest na suvremene prilike.

Sve osobe, događaji i institucije u Starome i Novome zavjetu prikazane su kao dio izvještaja autentične i pouzdane povijesti. Kasniji starozavjetni proroci, Isus i novozavjetni pisci često se pozivaju na izvještaje o stvaranju i potopu. Ustvari svaki novozavjetni pisac izričito ili nagovješteno potvrđuje povijesnost Postanka 1–11 (vidi Mt.19,4.5; 24,37-39; Mk 10,6; Lk 3,38; 17,26.27; Rim 5,12; 1 Kor 6,16; 2 Kor 11,3; Ef 5,31; 1 Tim 2,13.14; Heb 11,7; 1 Pt 3,20; 2 Pt 2,5; Jak 3,9; 1 Iv 3,12; Jd 11.14; Otk 14,7). Kasniji biblijski pisci također govore o vremenu patrijaraha, izlasku iz Egipta i drugim događajima starozavjetne i novozavjetne povijesti, tumačeći ih kao pouzdane opise Božjeg stvarnog zajedništva s Njegovim narodom u prostoru i vremenu.

Povijesno okružje biblijskih izvještaja primamo kao istinito, ne pokušavajući povijest rekonstruirati da bude drukčija od one koja je prikazana u biblijskom izvještaju. Novozavjetni pisci u svom tumačenju Starog zavjeta pokazuju značajno slaganje s općim tokom i pojedinostima starozavjetne povijesti (vidi Dj 7; 1 Kor 10) Tipološki argumenti novozavjetnih pisaca prihvaćaju povijesnu vjerodostojnost osoba, događaja i institucija kao tipove povijesne stvarnosti (vidi 1 Kor 10,1-11; Rim 5;12-21; 1 Pt 3,18.22).

Jednako tako, u suprotnosti većini današnjih kritičkih znanstvenika, ali u skladu s novozavjetnim piscima u njihovom tumačenju Starog zavjeta, biblijski utemljena heremeneutika prihvaća takvima kakvi jesu biblijske izvještaje o stvaranju svijeta u u nizu od šest doslovnih dana, od po dvadeset i četiri sata (Post 1 i 2), i o stvarnom, sveopćem potopu (Post 6–9). Ona također prihvaća povijesnost izvještaja o patrijarsima (Post 12–50), izlazak iz Egipta u petnaestom stoljeću prije Krista (Izlazak–Ponovljeni zakon; 1 Kr 6,1), osvajanje Kanaana (Jošua 1–12) i druge povijesne tvrdnje Pisma, uključujući i natprirodne, čudesne događaje u Starom kao i u Novom zavjetu.

Pri unutarnjoj biblijskoj hermeneutici biblijskih pisaca pažnju posvećujemo “pitanjima uvoda” (datumu, autorstvu i životnoj sredini biblijskih knjiga); ova pitanja postaju ponekad vrlo važna za argument nadahnutog pisca. Tamo gdje ih u tekstu nalazimo, iskaze prihvaćamo kao istinit prikaz autorstva, kronologije i životne sredine. Na primjer činjenica da je David pisac Psalma 110 (kako ga nalazimo u naslovu psalma) od najveće je važnosti za Isusov argument vezan uz Njegovo mesijanstvo (Mt 22,41-46). Činjenica da je David autor isto je tako važna za Petrovu propovijed na Pedesetnicu, jer je prorekao Mesijino uskrsnuće (Dj 2,23-35). “Životna sredina” Abrahamova opravdanja vjerom u izvještaju u Postanku značajna je za Pavlov argument kojim je Rimljanima pokazao da se to dogodilo prije Abrahamova obrezanja (Rim 4,1-12).

Nasuprot tvrdnjama velikog dijela suvremenih biblijskih kritičara, biblijski zasnovana hermeneutika prihvaća da je Mojsije pisac Petoknjižja, a da ono nije kasnija redakcija različitih izvornih dokumenata (vidi Izl 24,4.5; 34,27; Pnz 31,9.11; Još 1,7.8; 1 Kr 2,3). Izaiju smatra piscem cijele knjige (Iz 1,1; vidi Mt 3,3; 8,17; 12,17-21). David je pisac psalama koje natpisi pripisuju njemu ili ih novozavjetni pisci proglašavaju Davidovim (73 psalma; Mt 22,41-46; Dj 2,25-35; i dr.). Salomon je pisac većine Izreka, Pjesme nad pjesmama i Propovjednika (Izr 1,1; 10,1; 25,1; Pj 1,1; Prop 1,1.12.13). Daniel, zarobljenik i državnik u Babilonu u šestom stoljeću, pisac je knjige koja nosi njegovo ime (Dn 8,1; 9,2; vidi Mt 24,14). Zaharija je napisao cijelu knjigu koja nosi njegovo ime (Zah 1,1). Apostol Petar je bio pisac Druge Petrove poslanice (2 Pt 1,1), a Ivan, pisac Evanđelja, napisao je i Apokalipsu (Otk 1,1-4).

Treba reći da u nekima od biblijskih knjiga ne nalazimo ime pisca, vrijeme ili povijesne prilike za vrijeme pisanja. Najbolje rješenje za pitanja uvoda u ovim knjigama mora, u svjetlosti dostupnih vanbiblijskih dokaza, biti utemeljeno na svim poznatim biblijskim podacima i sukladno s njima.

Povijesnu pozadinu za bilo koji ulomak pružaju podaci izneseni u Pismu i izvanbiblijski izvori. Zbog toga je za prikaz povijesne sredine Svetog pisma od najveće važnosti poznavanje cjelokupne svete povijesti, kao i sredine u kojoj se svaki pojedini događaj odigrao. Ovo je važno za razumijevanje kasnijih aluzija na protekle događaje. Na primjer, kad govori kako je “Mojsije podigao zmiju u pustinji” (Iv 3,14), Isus se jasno poziva na Brojeve 21,4-9. Isto tako, kad čitamo da rijeka Eufrat presušuje (Otk 16,12), moramo držati na umu pad Babilona koji je prorečen u Jeremiji 51 i ostvaren skretanjem rijeke Eufrat da tako otvori put Medijcima i Perzijancima.

Materijal za povijesnu sredinu u Svetom pismu povećan je obiljem drevne literature. Posebno su korisni apokrifi i pseudoepigrafi, kao i targumi i kasniji rabinski materijali. Pojedini pisci, kao Filo i Josip Flavije, također pridonose boljem razumijevanju Svetog pisma.

U proteklih dvije stotine godina arheološka otkrića na Bliskom istoku osvijetlila su osobe, događaje i život u biblijska vremena. Tekstovi pronađeni u Mari, Nuzi i Ebli osvjetljavaju različite običaje iz razdoblja patrijaraha. Premda se u Mojsijevim zakonima visoko mjerilo moralnosti i utemeljenost Zakona u karakteru božanskog zakonodavca razlikuje od drugih kodeksa onog vremena, njegovi zakoni pokazuju sličnost  s kodeksima iz drugog tisućljećja prije Krista, kao što je Hamurabijev. Iako je njihov sadržaj jedinstven, struktura biblijskih Saveza između Boga i ljudskih bića nalik je podaničkim ugovorima između hetitskih gospodara i njihovih vazalnih kraljeva u drugom tisućljećju prije Krista. Babilonski dokumenti pisani klinastim pismom pokazuju zašto je “kralj” Baltazar mogao Danielu ponuditi samo treće mjesto u kraljevstvu (Dn5,29): njegov otac Nabonid još je uvijek bio legitimni, premda odsutni kralj Babilona.

Jednako tako je razumijevanju Novog zavjeta jako pomoglo poznavanje vjersko-društvenopolitičkog stanja u judaizmu i u rimskome svijetu prvog stoljeća u kome je pisan Novi zavjet. Na primjer, rasprave između Isusa i farizeja osvjetljava proučavanje struja u židovstvu. Športske igre u 2. Timoteju 4,6-8 i trijumfalni ulazak imperatora u 2. Korinćanima 2,14 postaju jasniji kad ih gledamo u okviru običaja onog vremena.

U povijesnu pozadinu treba uključiti mnoge druge čimbenike: kronologiju – kad se nešto zbilo – i geografiju – gdje se zbilo; sve to pridonosi razumijevanju Svetog pisma. Osim toga, pozornost zaslužuju i utezi, mjere i novčani sustavi. Između ostalog treba voditi računa o sljedećem: hebrejskom kalendaru i ciklusu blagdana, biljnom i životinjskom svijetu, urbanizaciji, vojnim taktikama, klimi i poljodjelstvu.

Prividna neslaganja s nalazima svjetovne povijesti

Stoljećima su biblijski znanstvenici sumnjali u točnost i vjerodostojnost brojnih povijesnih pojedinosti u biblijskom izvještaju, kao što su povijesnost izlaska iz Egipta i osvajanje Kanaana te postojanje Darija Medijca spomenutog u Danielovoj knjizi. Važno je zamijetiti da su, prije svega, zahvaljujući dubljem proučavanju nestale mnoge od ovih navodnih povijesnih netočnosti u Pismu. Na primjer, znanstvenici su do kasno u devetnaestom stoljeću isticali kako Hetiti, spomenuti u Bibliji (Post 15,20 i drugi), nikad nisu postojali. A onda su iskapanja u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća otkrila dokaze o postojanju čitave hetitske civilizacije. Tako su mnogi znanstvenici u devetnaestom stoljeću tvrdili da su običaji iz razdoblja patrijaraha anakronični; no otkrića iz doba patrijaraha u Nuzi, Mari, Ebli i drugim mjestima pokazala su da postoje paralele gotovo svim običajima prikazanim u izvještajima o patrijarsima. Također se pokazalo da se izvještaj o izlasku iz Egipta može dobro uklopiti u povijest osamnaeste egipatske dinastije. Nedavno ponovno provedena analiza podataka koje su dala iskapanja drevnog Jerihona, pokazala je (suprotno ranijim zaključcima i zajedničkom mišljenju suvremenih znanstvenika nastalom kao posljedica iskapanja) da je grad razoren oko 1410. pri. Kr. i da se pojedinosti oko tog razaranja savršeno uklapaju u biblijski izvještaj. Isto su tako analize medijsko-perzijskih izvještaja pokazale da u povijesnom izvještaju ima prostora za Darija Medijca.

Dosad nisu riješena sva prividna neslaganja između biblijskog izvještaja i nalaza svjetovne povijesti. Biblijski utemeljena hermeneutika uključuje i vjeru u povijesnu vjerodostojnost Pisma i uvjerenje da će i u ovim točkama, kao u mnogim drugima, dodatno arheološko ili povijesno proučavanje smanjiti ova neslaganja. Istodobno, važno je da Sveto pismo ne robuje pronalascima svjetovne znanosti. Mnoge izvještaje u Pismu svjetovna povijest nikad neće potvrditi – posebno čuda koja nisu ostavila tragova. Na kraju kažimo da biblijske događaje ne primamo zato što ih potvrđuje svjetovna povijest, već zato što su zapisani u pouzdanoj Božjoj Riječi.

Prividna neslaganja u paralelnim biblijskim izvještajima

U povijesnom materijalu Svetog pisma, posebno u starozavjetnim knjigama Samuelova/Kraljevi i Ljetopisi te novozavjetnim Evanđeljima, paralelni izvještaji ponekad pokazuju razlike u pojedinostima ili naglašavanju (na pr. Mt 21,33-44; Mk 12,1-11 i Lk 20,9-18). U rješavanju ovih prividnih neslaganja može nam pomoći nekoliko načela.

a. Prepoznajmo različite namjere različitih pisaca. Četiri su Evanđelja pisana s pomalo različitim općim ciljevima i planom. Matej često slaže svoj materijal po predmetima, a ne kronološkim redom. Marko o Isusovom djelovanju izvještava gotovo u jednom dahu. Luka kao da Isusa prikazuje neznabošcima. A Ivanovo je Evanđelje jedinstveno – pisano je, priznaje, da potiče vjeru.

b. Shvatimo da svaki pisac iznosi dijelove događaja koje treba kombinirati s drugim izvještajima da bismo dobili cjelinu. Paralelni izvještaj o Davidovoj kupovini gumna na brdu Moriji (2 Sam 24,24; 1 Ljet 21,25) daje različitu svotu koja je plaćena i različito ime vlasnika. No oba opisa ne moraju proturječiti. Pedeset srebrnih šekela plaćeno je za dva vola i drvena kola  (a vjerojatno i mali komad stvarnog tla gumna), dok je šesto zlatnih šekela plaćeno “za ono mjesto”, dakle za cijeli posjed. Arauna i Ornan su jednostavno dva načina izgovora istog imena.

Drugi slučaj: paralelni uvodi u Isusovu Propovijed na Gori, kako su ih zapisali Matej i Luka, na prvi pogled kao da proturječe. Matej za Isusa kaže da se “uspe… na goru” (Mt 5,1), dok Luka kaže da Isus “siđe s njima i zaustavi se na nekoj visoravni” (Lk 6,17). Ellen White kombinira oba teksta i Markovo svjedočanstvo kao dio šireg prizora: “Nakon rukopolaganja apostola [na brdu, Mk 3,13], Isus je zajedno s njima pošao na obalu mora. Tu se narod počeo okupljati još od ranog jutra… Na uzanoj obali nije bilo čak ni mjesta za stajanje na kojemu bi Njegov glas mogao dosegnuti sve one koji su Ga željeli čuti, pa ih je Isus poveo natrag na padinu brijega. Spustivši se na zaravan koja je bila prijatno mjejsto za okupljanje mnoštva, On sam sjeo je na travu, a učenici i mnoštvo slijedili su Njegov primjer.” (Čežnja vjekova, str. 245.246) Među druge primjere prikladnog i mogućeg usklađivanja opisa u Evanđeljima možemo ubrojiti paralelne izvještaje o bogatom mladiću (Mt 19,16-30; Mk 10,17-31; Lk 18,18-30), slijepom prosjaku (Mt 20,29-34: Mk 10,46-52; Lk 18,35-43) i okružju uskrsnuća (Mt 28,1-15; Mk 16,1-8; Lk 24,1-11; Iv 20,1-10).

c. Shvatimo da povijesna vjerodostojnost ne zahtijeva identičnost različitih izvještaja. To što pisci Evanđelja rabe različiti jezik dokaz je njihove neovisne autentičnosti i poštenja. Matej navodi prve dvije Isusove molitve u Getsemanskom vrtu koje sadrže istu misao, ali izrečenu malo drukčijim riječima, a onda u Mateju 26,44 izvješćuje da je “i treći put molio onim istim riječima”.

d. Shvatimo da su se prihvaćeni običaji za pisanje povijesti u prvom stoljeću razlikovali. Pisci često rabe “fenomenološki” ili “promatrački” jezik, ilustriran izrazima svakodnevnog jezika kao “kad sunce zađe” ili “četiri ugla” ili “do kraja zemlje”, a da pritom ne misle na geocentričnu kozmologiju ili ravnu Zemlju. Često rabe približne brojeve, kao na primjer kad govore o onima koji su pomrli pod Sinajem (1 Kor 10,8; usp. Bro 25,1-18). Ne smijemo očekivati veću preciznost no što je bila uobičajena u biblijsko vrijeme.

e. Prihvatimo činjenicu da su se neka slična Isusova čuda i kazivanja zapisana u paralelnim Evanđeljima mogla zbiti u različito vrijeme. U Isusovoj službi tijekom tri i pol godine bez sumnje je bilo ponavljanja učenja i udvostručavanja čuda. Jedan primjer je kad je nahranio 5000 i 4000 ljudi. Možda bismo došli u iskušenje da ova dva različita izvještaja smatramo istim događajem, da s­m Isus nije o njima govorio kao o dva odvojena slučaja (Mt 16,9.10).

f. Prihvatimo činjenicu da u Svetom pismu postoje neke manje greške u pisanju. Ovo je posebno vidljivo iz pisanja brojeva u paralelnim izvještajima u Samuelovim knjigama, Kraljevima i Ljetopisima. Proučavanje teksta može pripomoći određivanju najboljeg teksta.

g. Priznajmo da je ponekad potrebno odložiti prosudbu o nekim prividnim neslaganjima dok ne budemo imali više informacija. Primjer su kronološki podaci o kraljevima u Izraelu i Judi u knjigama o Kraljevima i Ljetopisima. Činilo se da na tom području postoji beznadna zabuna dok Edwin Thiele svojom doktorskom disertacijom, objavljenom pod naslovom The Mysterious Numbers of the Hebrew Kings (1951; revidirano izdanje 1983), nije pokazao kako primjena četiriju osnovnih načela kronološkog računanja potpuno sinkronizira biblijske brojeve i izvanbiblijske podatke.

Richard M. Davidson