Ovo nam je dobar povod da razmotrimo zanimljiv tekst u Ezekielu 44,1-3: “Potom me odvede natrag k izvanjskim vratima Svetišta, koja gledaju na istok: bijahu zatvorena. I reče mi Jahve: ‘Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju, i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, Jahve, Bog Izraelov, kroz njih prođoh – zato neka budu zatvorena. Samo knez, jer je knez, smije sjesti tu i blagovati pred Jahvom; tada neka uđe kroz trijem vrata i istim putem neka izađe.'” Vrata se nalaze na zgodnom mjestu za pristup u grad, ali su zatvorena.

Razgovarao sam s poznatim stručnjakom za stare jezike i on mi je potvrdio da se ovaj tekst treba primijeniti na Krista. Nakon Njegove smrti i uskrsnuća vrata su zatvorena i nikad nisu otvarana, unatoč obnavljanju gradskih zidina.

Gradovi se ruše, narodi padaju, “ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka”.

Zahvalimo Bogu koji se objavio čovječanstvu preko svoje Knjige koja je sama istina i koja nam daje upute o budućnosti svijeta i budućnosti našeg života.

David Currie

U Knjizi o sucima, primjerice, Gideonov najmlađi sin priča priču o tome kako je drveće jednom imalo vrlo važan sastanak (Suci 9,8-15). Ondje su bili maslinovo drvo, smokvino drvo, vinova loza i glog. Glog je rekao ostalom drveću: “Ako me doista hoćete pomazati za kralja, u sjenu se moju sklonite. Ako nećete, iz gloga će oganj planuti i sažeći cedrove libanonske.” (Suci 9,15)
Evo prekrasne usporedbe koja je u to vrijeme ostavljala vrlo snažan dojam.
Slična usporedba pojavljuje se i u 2. kraljevima 14,9: “Libanonski je trn jedanput poslao glasnike k libanonskom cedru: ‘Daj kćer mome sinu za ženu’, ali su divlje zvijeri libanonske prošle i trn izgazile”. Jasno je da nikada nikakav trn nije nešto tako učinio. Ovaj je izraz upotrijebljen da se opiše netko koga pisac nije htio nazvati imenom.

Božja se riječ uspoređuje sa svjetiljkom ili svjetlom, hranom ili kruhom, čistim zlatom, vatrom, maljem, mačem, pa čak i s kišom i snijegom! Evo nekoliko tekstova u kojima su upotrijebljene ove snažne slike, to jest metafore.

Svjetiljka: “Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.” (Psalam 119,105)
Hrana: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Matej 4,4; Job 23,12)
Zlato i med: “Neokaljan strah Jahvin – ostaje svagda; istiniti sudovi Jahvini – svi jednako pravedni, dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka.” (Psalam 19,10.11)
Oganj: “Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim.” (Jeremija 20,9)
Malj: “Nije li riječ moja poput vatre – riječ je Jahvina – i nije li slična malju što razbija pećinu?” (Jeremija 23,29)
Mač: “Prihvatite kacigu – ono čim se spašava – i mač Duha, to jest riječ Božju.” (Efežanima 6,17)
Kiša i snijeg: “Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi, ozeleni, da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.” (Izaija 55,10.11)

Može li se Božja riječ pravilno predočiti svim tim različitim simbolima? Svakako da može; štoviše, svaki simbol donosi neko novo viđenje kojega drukčije ne bismo uočili. Svaki od njih nalik je dodatnom oknu kroz koje dopire nova svjetlost.

Još jedan primjer probrane simbolike nalazimo u mnogim izrazima vezanim uz Isusovo ime. Navodimo nekoliko imena kojima je On nazvan. Svako od imena ima osobito značenje.
Ugaoni kamen: Efežanima 2,20; 1. Petrova 2,6
Sunce s visine: Luka 1,78
Zvijezda Danica: 2. Petrova 1,19
Sjajna zvijezda Danica: Otkrivenje 22,16
Janje Božje: Ivan 1,29-36
Kruh života: Ivan 6,35
Svjetlost svijeta: Ivan 8,12
Živi kamen: 1. Petrova 2,4
Kralj iz Judinog plemena: Otkrivenje 5,5
Pastir dobri: Ivan 10,11
Vrhovni Pastir: 1. Petrova 5,4

Sva ta simbolična imena samo su dodatak izravnim titulama koje su Mu dodijeljene: Božji Sin, Sin Čovječji, Spasitelj, Otkupitelj, Savjetnik, Posrednik, Svemoćni Bog, Vječni Otac, Knez mironosni, Veliki Svećenik, Blagoslovljeni i Jedini Vladar, Čežnja svih naroda, Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima. Tako ova uporaba simbola pomaže otkriti određene osobine Kristovog karaktera koje ne bismo dovoljno razumjeli da nisu ovako oslikani. Štoviše, svaki od njih otvara cijeli niz proučavanja koja će vas, samo ako ustrajete, odvesti u pravo kraljevstvo misli koje blista od Božje slave.

Upravo se uz proročanstvo vezuje snažna simbolika, i to ne bez razloga. Kad čitajući Bibliju dođete do drugog poglavlja Knjige proroka Daniela, otkrit ćete da se ona naširoko bavi velikim metalnim kipom. Prorok Daniel ga je ovako opisao babilonskom kralju Nabukodonozoru: “Ti si, o kralju, imao viđenje: Gle, kip, golem kip. Vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti, i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju.” (Daniel 2,31-35)

Kakvog li prizora! Nijedan holivudski filmski producent nikada ne bi takvo što stvorio. Svaki njegov dio imao je određeno značenje, ne samo za Nabukodonozora, nego za cijeli svijet, čak i za današnje naraštaje.
Danielovo tumačenje razjasnilo je Nabukodonozoru da je kip ništa drugo do sažetak svega što će se dogoditi u budućnosti. Četiri glavna dijela predočavala su slijed svjetskih kraljevstava za koje se većina povjesničara slaže da su bile četiri velike sile staroga doba, a zvale su se Babilon, Medo-Perzija, Grčka i Rim.

I onda, kao što su stopala i prsti kipa bili dijelom od čelika a dijelom od gline, tako se i Rimsko Carstvo trebalo razdijeliti, kao što se i dogodilo. U “vrijeme tih careva”, ili carstava, Bog će sebi uspostaviti svoje vlastito vječno kraljevstvo. Sedmo poglavlje iste knjige uvest će vas u novu skupinu simbola. Ovdje su narodi uspoređeni za “zvijerima”. Babilon se više ne uspoređuje sa zlatnom glavom, već s lavom koji ima orlovo krilo. Umjesto s “poprsjem i rukama od srebra”, Medo-Perziju uspoređuje s leopardom, a Rim kao “četvrtu neman, strahovitu, užasnu i izvanrednu snažnu”.

Nova se sila uvodi pod simbolom “roga” i očito je iz konteksta da ona predočava veliku vjersko-političku silu koja stupa na svjetsku pozornicu s propašću neznabožačkog Rima. (Vidi Daniel 7,24.25) U Danielu 8 opet se mijenja simbolika. Ovdje prorok vidi “ovna s dva roga”, a poslije jarca koji “dolazi sa zapada povrh sve zemlje ne dodirujući tla; jarac imaše silan rog među očima”. (Daniel 8,5) Ovi se simboli nalaze u istom poglavlju gdje ovan, kako se kaže, predočava “kraljeve Medije i Perzije”, a jarac kralja Grčke. Veliki rog u ovom slučaju je “prvi kralj”. (Daniel 8,20.21) Taj prvi kralj nije nitko drugi do Aleksandar Veliki, čija je sudbina jasno prorečena u redcima koji slijede.

Ako otvorimo knjigu Otkrivenja, otkrit ćemo da je prepuna simbola, tako da neki smatraju da ju je zbog toga teško razumjeti. Pa ipak, nije tako teško. Kad jednom razjasnimo najvažnije simbole, ostatak knjige je lakše razumjeti. U prvom poglavlju gledamo Krista kako šeće između sedam svijećnjaka. Isprva to može izgledati čudno, no svijećnjaci su jednostavno simboli crkava koje su, nakon svega, trebale biti svjetlost usred mraka svjetovnosti oko njih. U petom, šestom i sedmom poglavlju govori se o sedam pečata i o otvaranju prvih četiriju pečata. Opisana su i četiri jahača, koji se često nazivaju četiri jahača Apokalipse. Očito je da su to simboli.
Ali, što znače?

S neobičnom kratkoćom i točnošću oni oslikavaju pad Crkve iz njezine prvobitne čistoće pa sve do vremena kad postaje potpuno pokvareno tijelo koje pravim Kristovim sljedbenicima donosi mučenja i smrt.
Od osmog do jedanaestog poglavlja pronaći ćete još više čudnih simbola. Ovaj put su to anđeli s trubljama koji donose strahovitu nesreću na svijet. Taj je dio teško razumjeti sve dok ne shvatimo da ove riječi oslikavaju nagovještaj uspona i napretka onih okrutnih barbarskih likova koji su odigrali veliku ulogu u raspadu Rimskog Carstva. U dvanaestom poglavlju je prava Božja Crkva predočena ženom “obučenom u sunce i s mjesecom pod njezinim nogama, a na glavi ima krunu sa dvanaest zvijezda”, što nesumnjivo predočava Crkvu i dvanaestoricu apostola. Žena ima dijete, što očito mora biti Isus Krist, Božji Sin.

U sljedećim redcima pojavljuje se prizor s “velikim Zmajem” čiji je rep povukao trećinu nebeskih zvijezda i bacio ih na zemlju. Ovo jasno oslikava Sotonu koji je na Nebu podigao veliku pobunu, zaveo mnoge anđele i u davna vremena na Zemlju donio grijeh.

Kad smo pravilno protumačili simbole, ovo dvanaesto poglavlje Otkrivenja postaje osobito važno jer ukratko prikazuje podrijetlo grijeha, pozadinu velike borbe između Krista i Sotone i prave uzroke vjekovnog progonstva prave Božje djece. U trinaestom poglavlju opisuje se jedna druga zvijer koja je, čini se, utjelovljenje svih dosad spomenutih zvijeri. Nalikuje leopardu, medvjedu i lavu, a Zvijer joj je dala svoju moć, sjedište i veliku vlast.
Jedna od sedam glava ove zvijeri je “smrtonosno ranjena”, nakon čega dolazi do izlječenja rane, čemu se sav svijet divi.

Većina protestantskih tumača smatra kako ovaj simbol predočava neobičnu povijest papinstva, koje je smrtno ranila reformacija i događaji nakon nje, a sada se ponovno uzdiže u svjetsku silu.

Još jedan snažan simbol pojavljuje se u Otkrivenju 13. Opisan je kao “druga Zvijer” koja “izlazi iz zemlje”. Imala je dva roga kao janje, a govor kao zmaj. Mnogi su uvjereni da ona predočava Sjedinjene Američke Države koje su na početku svoje povijesti podupirale dva velika načela o građanskoj i vjerskoj slobodi, a na njih će zaboraviti u konačnoj borbi za vlast u posljednje dane. Nemoguće je u ovom članku učiniti više od samog spominjanja tih vrlo važnih pitanja, od kojih svako zaslužuje pomnjivo proučavanje u koje bi se predani čitatelj trebao što prije udubiti.

Imajući sve to na umu, možda se pitate zašto se biblijski pisci nisu jasnije izražavali. Zar ne bi bilo mnogo bolje da su manje upotrebljavali slike, a više izravno iznošenje?

Postoje valjani razlozi za uporabu slika, osobito u Ivanovo vrijeme. Kao rimski zatočenik na otoku Patmosu, bio je u vrlo teškom položaju. Da je otvoreno i naširoko pisao o skoroj zloj kobi Rima, sigurno bi bio smjesta pogubljen. Pišući u simbolima i slikama, mogao je svojoj braći po vjeri uputiti vijest utjehe da će njihovi progonitelji biti konačno poraženi.

I tako, dok su Ivanovi rimski stražari mislili da pergament na kojem piše ne sadrži ništa više nego samo besmisleno mudrovanje senilnog stogodišnjaka, on je zapravo prenosio Božjem narodu poruku povjerenja i nade.

Danas kad povijest svjedoči o ispunjenju Ivanovih pretkazanja, možemo vidjeti kako je čudnovata objava koju mu je Bog dao i kako je mudra i prikladna simbolika kojom se služio. Ako ste došli u kušnju da izostavite proročke knjige u Bibliji jer su tako pune “rogova i kopita”, odbacite takvu odluku. Možda će vam trebati malo vremena da dokučite puno značenje svih upotrijebljenih simbola, no ako ustrajete u proučavanju, na kraju će vas obasjati veliko svjetlo s ovih najdragocjenijih mjesta. Tako ćete riješiti ne samo vaše trenutačne probleme u proučavanju Biblije, nego i one koji će se pojaviti ubuduće.

Dakle, u tim naizgled teškim knjigama napisana je povijest unaprijed. U njima je otkrivena budućnost, u njima Bog govori o našem vremenu i onom koje slijedi, u njima imamo “… vrlo sigurno sve proroštvo. Dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima”. (2. Petrova 1,19)

Arthur S. Maxwell

Možemo sa sigurnošću reći da za prošlih 1900 godina ni sve vojske koje su ikada marširale, niti sve mornarice koje su ikada plovile, niti svi parlamenti koju su se ikada sastajali, niti svi kraljevi koji su ikada vladali – nisu tako utjecali na povijest svijeta, koliko je utjecao taj jedan usamljeni život. Djelovao je samo tri i pol godine, ali je ipak izmijenio svijet.

Odakle je On došao? O tome je On sam rekao: “Došao sam da bi ljudi imali život i to pravi život, život u izobilju”. (Ivan 10,10)

Rekao je da je došao osloboditi ljude od ropstva grijeha: “Ako vas Sin izbavi, zaista ćete biti izbavljeni.” (Ivan 8,36) Hebreji su to pogrešno razumjeli, te su mu kazali: “Mi smo djeca Abrahamova i nikada nismo bili robovi. Kako ti možeš reći da ćeš nas osloboditi?” (Ivan 8,33)  Isus je objasnio da tko god griješi, rob je grijehu. On je došao ljude osloboditi od ropstva grijeha.

Kako možemo znati da je Isus taj za koga se izdaje?

On kaže: “Pisma svjedoče za mene”. (Ivan 5,39) Ako potražimo u Bibliji naći ćemo tko je On. Možemo pogledati sva proročanstva u Starom zavjetu koja su govorila o dolazećem Misiji, Spasitelju. Ako se On poklapa s tim opisima, On je zaista onaj za koga On tvrdi da jest. U Bibliji nalazimo stotine proročanstava o Mesiji koja su napisana prije nego što je On došao. Sada ćemo zbog ograničenog vremena pogledati samo 12 od glavnijih proročanstava i sastavit ćemo ih kao slagalicu, jedno po jedno.

Kada budemo slagali ova proročanstva, želim da se upitate – da li se poklapaju opisi.

1) Proročanstvo napisano 800 godina prije nego što se Isus rodio. Govorilo se o djevici koja će zatrudnjeti. Neobično za djevicu da zatrudni. Izaija 4,14. Što kaže Novi zavjet? Luka 1,26.27. Da li se to slaže? Savršeno se slaže, upravo onako kako je proročanstvo to proreklo.

2) Biblija je prorekla gdje će se Isus roditi. Mihej 5,2. Knjiga Miheja je u Starom zavjetu. Pisana je 800 godina prije nego što se Isus rodio. Rečeno je točno mjesto rođenja. Bio je tu jedan problem. Anđeo Gabriel je došao Mariji kada je ona bila u Nazaretu. Netko ju je trebao dobaviti u Betlehem prije nego se rodilo dijete. Što se dogodilo u te dane? Luka 2,1. Nama je ta povijest dobro poznata. Došli su u Betlehem i tamo se rodio Isus. Da li se to slaže?

Isus nije došao na ovaj svijet kao neka super zvijezda. Nije rođen u palači. On je rođen u štalici, stavljen je bio u jaslice. Rodio se u jednostavnom malom gradiću, od roditelja niskog staleža. Od rođenja, u djetinjstvu i mladosti bio je, kako kaže Biblija, poslušan svojim roditeljima. Radio je s njima, u stolarskoj radionici, bio je dijete vjerno roditeljima. Sa 12 godina počeo je ići u hram, kao i ostala hebrejska djeca. Kada je imao 30 godina došao je k Ivanu Krstitelju da ga krsti. Ne zbog toga što mu je trebalo krštenje, već da pokaže primjer nama. Bio je kršten i ispunjen Duhom Svetim kada je počeo svoju javnu službu.

3) U Starom zavjetu proročanstvo točno govori o Mesijinoj službi. Izaija 61, 1.2. Kada je otpočeo svoju službu otišao je u subotu u svoju crkvu u Nazaretu i zatražio svitak. Luka 4,16-21. Otpočeo je službu upravo kako ovaj tekst govori. Nije propovijedao evanđelje bogatima, nego većinom siromašnima, ribarima, ljudima koji su težili za boljim životom, koji nisu bili zadovoljni ovim svijetom. On je slijepima otvarao oči. Mnoge oči što su prvo vidjele bilo je Isusovo lice. Mnoge uši prvo što su čule bio je njegov glas. Ljudi su nastojali da ga se dotaknu jer su govorili, da je to dovoljno, jer iz Njega izlazi ljekovita sila. I tako ih je liječio. Ono što je najljepše u ovom proučavanju je istina da nitko nije od Isusa otišao, a da mu molba nije bila uslišena. Tko god mu je došao znao je da će mu potreba biti zadovoljena.

Isus je isti i danas i spreman je tako pomoći svakome tko ga traži pomoć. Ponovit ću riječi Isusa: “Hodite k meni svi umorni i natovareni…” On je liječio ranjene u srcu. Nitko se nije htio doticati gubavih, svi su od njih bježali. Isus je pružio svoju ruku i dodirnuo ih. Ljudi koji nisu nikada hodali, prohodali su zahvaljujući Njegovom dodiru i Njegovoj riječi. Oni su skakali oko Njega i plesali su od sreće. Sve se ovo događalo u kratkom vremenskom periodu.

Prorečeni sadržaj Mesijine službe doslovno se ispunjavao u službi Isusa. Najljepša ilustracija je ona koja kaže da će zavijati ranjene u srcu. To je najveća potreba koju svatko ima. Svima nama je potrebna ljubav. Religiozne vođe su uhitile ženu grešnicu, Mariju Magdalenu. Ona je bila prostitutka, uhvaćena je u činu preljube, dovedena je u predvorje hrama, pred Isusa. Držali su u svojoj ruci kamenje da ga bace u glavu ženi i da je ubiju. Zašto je ona tako živjela? Razlog je bio što je bila gladna ljubavi i zadovoljila se jeftinom zamjenom kao mnogi drugi ljudi i žene u današnjem svijetu, seksualno izopačeni, tražeći od jedne do druge osobe ljubav, i odlazeći od svake takve veze osjećajući se iskorišteno i prazno.

Marija je srela nekoga tko se brinuo za nju upravo takvu kakva je bila. Jedan za drugim  tužitelji su odlazili, dok je Isus po prašini pisao njihove grijehe. Svi su tužitelji pobjegli, a žena je ostala pred Isusom. On je pita: “Gdje su tvoji tužitelji, zar te nijedan nije osudio?” Ona uzvraća: “Nijedan!” Isus joj kaže: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i više ne griješi.” Da li je ona bila kriva zbog preljuba? Da, ali će Isus uzeti njezinu kaznu, a ona je to znala. Zato je i postala jedna od njegovih najvjernijih sljedbenika. On je povezao ranjene u srcu. Sreo je ženu Samarijanku kod bunara, bila je sama, jer nitko nije s njom htio ići na bunar. Imala je mnogo muževa, njen život je bio neuredan, ispunjen razvodima, a Isus joj se ipak otkrio kao Spasitelj i dao joj spasonosnu poruku. (Izaija 61,3) Da li se to slaže?

4) Neki događaji s kraja Njegovog života su najuzbudljivija proročanstva. Psalam 41,9. Nalazimo ovo zadivljujuće proročanstvo 1000 godina prije nego što se Isus rodio. Iste noći kada je Isus pružio kruh Judi, on je izašao i izdao ga. Kako se to savršeno slaže.

5) Zaharija 11,12.13. Primijetite sve to. Ista novčana suma za koju je Isus prodan, govori o njegovom najboljem prijatelju. Kaže se i što će se učiniti s tim novcem. Da li izvještaj u Novom zavjetu odgovara proročanstvu? Matej 26,14.15. Naš Spasitelj je prodan za cijenu jednog roba. Taj novac je počeo progorijevati rupu u Judinoj ruci kada je shvatio što je učinio. Shvatio je da nije korisno zadobiti čitavi svijet, a izgubiti dušu. Otišao je u hram i bacio srebrnjake u Dom Gospodnji, kao što je proročanstvo reklo. Otišao je i objesio se, a oni su za taj novac kupili lončarevo polje. Prijatelji, da li se slaže?

6) Izaija 50,6.7. “Leđa svoja dadoh onima koji su me bičevali…” One noći kada je bio izdan i vođen kroz onu rulju, oni su ga udarali, čupali mu bradu, pljuvali ga, gurali ga. Biblija kaže da su mu pljuvali u lice, udarali šakama, išli su tako daleko da su mu pokrili lice i udarali ga govoreći: “Proreci tko te je udario…” Da li se to poklapa?

7) Čak se spominju sredstva smaknuća i to 1000 godina prije nego se dogodilo. Psalam 22,16. Zanimljivo je da je David to prorekao 1000 godina ranije i to u vrijeme kada je razapinjanje na križ bilo nepoznato. Razapinjanje na križ su izmislili drugi narodi, koji su živjeli mnogo, mnogo kasnije, a Rimljani su ga uveli u praksu.

Svi znamo kako je Isus umro. Čak kada je ustao iz mrtvih rekao je sumnjičavom Tomi ono što nije rekao nikome. Toma je rekao: “Dok ne vidim ožiljke klinova na rukama i nogama i stavim prst tamo gdje su bili klinovi – neću vjerovati”. Ruke i noge su mu bile probodene, upravo onako kako je proročanstvo proreklo. Slaže li se?

8) Proročanstvo je kazalo da će biti stavljen među dva razbojnika, jer Izaija kaže da će biti uračunat među prijestupnike. Izaija 53,12. Smatrali su Isusa za jednoga od njih. Slaže li se, zar ne?

9) Kralj David u 22 Psalmu dodaje još neke detalje kada opisuje Njegovo raspeće. Psalam 22,18. Vojnici su uzeli njegov plašt i podijelili ga na 4 dijela. Dolama koju je nosio bila je bez šava, izvezena u jednom komadu. Dogovorili su se da je neće derati, nego će kockom odlučiti kome će dopasti. Tako je napisano. Da li se ovo slaže?

10) Psalam 31,5. i 22,1. kaže: “Bože moj, Bože moj! U ruke Tvoje predajem duh svoj!” Kada je Isus visio na križu ove dvije rečenice su mu izašle iz usta.

11) Psalam 34,20. tekst kaže da će biti proboden, ali mu ni jedna kost neće biti polomljena. Pogledajte što se dogodilo prilikom raspeća. Bio je to petak dan pripreme za veliki Šabat. Te subote je bio i pashalni Šabat i sedmi dan u tjednu u isti dan. Zbog toga Židovi nisu htjeli ostaviti tijela da vise na križu za vrijeme subote, tražili su da im se polome noge i da ih se skine s križa. A Isus je već bio umro. Čitajmo: Ivan 19,32-34. Da li se to poklapa? Savršeno!

12) Evo nas u Danielovoj knjizi. Do sada smo pregledali proročanstva koja govore o mjestu rođenja, načinu rođenja, o službi, o izdaji i o događajima vezanim uz Isusovu smrt – i sve se slaže sa Isusom. Pođimo u 9 glavu knjige proroka Daniela. Proročanstvo Daniela govori KADA će se to sve dogoditi. Ono što je Daniela najviše zanimalo je kada će se vratiti iz babilonskog ropstva, kada će Mesija doći i kada će biti konačno spasenje njegovog naroda.

Anđeo Gabrijel je došao i rekao mu slijedeće: Daniel 9,23-27. Pogledajmo stih 25. Od izlaska naredbe da se Jeruzalem obnovi biće 7 tjedana i 62 tjedna do pomazanika – Mesije. Ovo je jasno, biće ukupno 69 tjedana. Što predstavlja jedan dan u proročanstvima? Jedan dan je jednak godini. Dakle, 69 tjedana iznosi 483 dana ili 483 godine. U Ezdrinoj knjizi možemo naći da je naredba za obnovljenje izdata 457 godine prije Krista. Ezdra 7,7. Kralj Artaksers je izdao naredbu da se obnovi Jeruzalem kojega je razorio Nabuhodonozor. Sada pođimo nazad 483 godine i doći ćemo do trenutka kada je Mesija trebao otpočeti svoju javnu službu. Luka 3,1. Došlo je vrijeme da se Isus krsti i tada se nebo otvorilo, Sveti Duh se u obliku goluba spustio i glas s neba se čuo gdje kaže: “Ovo je Sin moj…” On je otpočeo svoju javnu službu kada je bio kršten. Pomazan je Svetim Duhom na naročiti način.

Biblija piše: “U 15 godini Tiberija Cezara…” On je počeo vladati 12 godine poslije Krista. To je pouzdano jer znamo iz povijesti. Petnaesta godina je padala u 27 godinu. Točno u godinu kada je Isus bio kršten. To se savršeno poklapa.

Proročanstvo od 483 godine završava točno na “dugme”, ali ono ide još dalje od toga. Ne bih želio da baš projurimo kroz ovo. Daniel 9,27. kaže da će Mesija potvrditi zavjet spasenja s mnogima za jedan tjedan. Koliko ima dana jedan tjedan? Sedam. On je potvrdio zavjet s mnogima za tjedan, i usred tjedna. Koliko je pola tjedna? 3,5. Usred tjedna će On učiniti kraj žrtvama i prinosima. Tisućama godina su ljudi prinosili janjad na žrtvu. Isus je učinio kraj tome nakon 3,5 godine svoje službe.

Što se dogodilo? Biblija kaže da kada je Isus umro na križu, zavjesa u hramu se razderala nevidljivom rukom od vrha prema dnu (Matej 27,51, Marko 15,38). Sve što je ukazivalo na Krista prestalo je važiti. Sva proročanstva koja su se odnosila na njegov prvi dolazak ispunila su se u potpunosti.

Ali, njegov narod nije razumio njegov dolazak. Nisu bili spremni da ga prihvate. Da li je moguće da njegov narod ne bude spreman za Njegov drugi dolazak? Da, đavo se nije promijenio. Mi to moramo znati. Mi moramo biti spremni. Zato moramo proučavati Pisma. Da su oni proučavali Pisma, bili bi gotovi dočekati Isusa kada je prvi puta došao. Mi želimo biti gotovi i zato moramo naučiti pouke iz prošlosti.

Prijatelji, Isus nam želi pomoći da nađemo put. On nam u svojoj riječi ukazuje na put u život vječni. Ako slijedimo njega nećemo pogriješiti. Nije znanje i poznavanje proročanstava ono što će nas spasiti. Spasit će nas ono što je Isus učinio na križu umirući za nas. Na tom križu nam je omogućio put spasenja.

Doug Batchelor

A sada zamislite sve vjerne ljude na svijetu, Božji narod, njegovu crkvu kao mladenku, a Krista kao ženika. To nije nikakva šašava zamisao ovoga autora. Ne. Biblija jasno govori o braku Isusa Krista i crkve kao o idealnome braku. To je zajedništvo uzor jedinstva, vjernosti, čistoće i požrtvovne ljubavi. Bog o sebi govori kao o suprugu svojega naroda. Piše: “Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Jahve nad vojskama.” I dalje: “Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu.” Isus je sebe usporedio sa zaručnikom, a to su rekli i Pavao i Ivan krstitelj za njega.

Jedno od najznačajnijih Isusovih proročanstava o njegovome drugom dolasku za simbol uzima upravo vjenčanje. U Matejevome evanđelju, 25. poglavlju, piše o ženiku koji dolazi po svoju nevjestu da otpočne svadbeno veselje. Zatim, u proročanstvima knjige Otkrivenje govori se o svadbi Isusa Krista i njegovoj mladenki koja je prekrasno ukrašena u blistavo bijelo. To je prikaz njegove crkve, vjernih ljudi koji su njegovim zaslugama skinuli sa sebe stare haljine grijeha i obukli se u čistu Kristovu pravednost.

Brak Boga i zajednice njegovih vjernih ljudi na Zemlji, slika je koja ima mnoge poruke. Neizreciva ljubav Boga pokrenula ga je da žrtvuje svoga Sina za zabludjelo čovječanstvo. Ivan krstitelj je uzviknuo kada je ugledao Isusa: “Evo jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” Ta je ljubav Isusa Krista prema nama tako čista i bezuvjetna da nas podsjeća kako više ne moramo živjeti samo za sebe, već za onoga koji nas voli i koji je dao sve od sebe za nas. Mnogi među kršćanima pokušavaju vlastitim žrtvama, trudom i ritualima preporučiti sebe Bogu i zadobiti njegovu milost. Ali sjetite se što ste činili za svoga zaručnika ili zaručnicu kada ste bili zaljubljeni jedno u drugo. Vi ste jednostavno bili u zajednici ljubavi gdje ste sve jedno drugome opraštali, a niste svakodnevno ili jednom tjedno poduzimali neke ceremonije, obrede ili žrtve kako biste ugodili svome partneru. Niste ni nastojali uvjeriti sebe da budete dobri da biste bili voljeni. Vi ste voljeni i bili ste voljeni takvi kakvi jeste. Isus je umro za nas, kaže Biblija, dok smo još bili duboko u grijehu, dok nismo imali želju za njim. On nas je volio i planirao ostvariti vječni brak s nama dok smo još bili neprijatelji Boga svojim životom.Nadalje, Bog nas poziva u zajedništvo, u brak s njime da bismo se promijenili na bolje, postali kao on. Svi primjećujemo da su dvoje ljudi sve sličniji jedno drugom što su duže u braku. Tako i mi vjerojatno nećemo svoje grešne sklonosti promijeniti preko noći, ali u braku s njime mi smo na dobrome putu da budemo pravedni, čisti kao on.

Na kraju, spomenimo da u kulturi gdje je nastajala Biblija, narodi vrlo jasno razlikuju dva djela sklapanja braka: vjenčanje i svadbenu gozbu. U zapadnoj kulturi sve se to obavi za jedan dan i ne može se odvajati. Kod bliskoistočnih i afričkih naroda najprije se obavi obred sklapanja braka, a zatim se, ponekad i danima, pristupa slavlju i gozbi. Isto tako bismo i mi mogli vjenčanje s Bogom, prema biblijskim uputama, gledati kao dva odvojena događaja. Kada prihvatimo biblijsku vijest u svoje srce, povjerujemo Bogu i pozovemo ga u svoj život, tada se događa vjenčanje. I tada, kao i u svakome braku, to zajedništvo prolazi kroz dobre i loše dane. Mi se borimo s grijehom i tražimo dobro, padamo, ustajemo, radujemo se i plačemo. Bog nas hrabri svojim Duhom iznutra i utjehom Svetoga pisma. Mi mu odgovaramo vjerom i ljubavlju.

I onda, konačno, kada se naš ženik, Isus, pojavi s neba u svojoj slavi, mi ćemo već biti pripravni za svadbeno slavlje, odjeveni u bijelo kao pravednost. Tada će naše zajedništvo s njime prerasti u vječni sklad, radost i mir. Pridružite nam se. Zamislite samo kakav će to dan biti!

Željko Bošnjak

Zadnjih je desetljeća doista nevjerojatna količina senzacionalizma i pretjerivanja potekla iz kršćanske crkve o datumu Drugog dolaska. Milijuni su knjiga prodani nudeći različite godine, 1978., 1982., 1988., 1989., 1990., 1996., 1999., 2000., 2007. i tako dalje, ili zbog samog Drugog dolaska ili zbog znakovitih događaja koji vode prema Drugom dolasku; raznolikih događaja, poput dolaska na vlast M. Gorbačova u bivšem Sovjetskom Savezu, do Zaljevskog rata ili potpisivanja mirovnog sporazuma između Izraela i Palestinaca.

Međutim, sve ovo silno nagađanje umanjuje u ljudima važnost obećanja o Kristovom povratku. Kada uvijek iznova slušaju ove stvari, a oni koji su to sve pokrenuli neslavno odu, ljudi jednostavno prestaju slušati. To je jako loše jer će se Isus vratiti, a kad se vrati, samo će oni koji su se pripremili, biti spremni za susret s Njim. No, tko će se pripremiti ako su zatvorili uši za obećanje povratka zbog svih krivih “proročanstava”?

Pogotovu je ironično to što je nemogućnost da se izračuna vrijeme Kristova povratka, ključni element koji pomaže ljudima da se pripreme za susret s Njim kada doista dođe. Dakle, kad kršćani izbrišu neizvjesnost određivanjem datuma Kristova povratka, oni poništavaju jednu od ključnih stvari koja im pomaže u pripremi za taj događaj.

Isusove riječi
Prvo pročitajmo što je sam Isus rekao o određivanju vremena Drugog dolaska:
• ‘Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna, ni anđeli nebeski, ni Sin, već jedino Otac.’ (Matej 24,36)
• ‘Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate.’ (Matej 24,44)
• ‘Dakle: bdijte, jer ne znate dana ni časa!’ (Matej 25,13)
• ‘Bdijte jer ne znate kad će doći to vrijeme!’ (Marko 13,33)

Teško je zamisliti kako bi Isus mogao biti jasniji – mi nećemo unaprijed znati vrijeme Njegova dolaska. Da, bit će znakova; da, događaji će nas upozoravati na Njegov skori povratak; da, trebamo biti spremni (vidi Marko 13,7–10, 26; Luka 21,28). No, ovo nije isto što i nagađanje o danu i satu Njegova povratka. Nitko osim Oca to ne zna – rekao je Isus – a mi pretpostavljamo da “nitko” uključuje i sve one u današnje vrijeme koji još uvijek izračunavaju datume predviđajući kada će se On vratiti. Same Isusove riječi trebaju u svakome izazvati odbacivanje svakog nagađanja koje vodi prema određivanju vremena.

Postoji još jedan, možda važniji, razlog zbog kojeg trebamo izbjegavati ovu vrstu špekuliranja, a nalazimo ga u Kristovim riječima o Drugom dolasku. U ovim govorima ne samo što Isus govori o znacima: ratovima, glasinama o ratovima, gladi, potresima i tako dalje nego isto tako govori o tome kako možemo biti spremni za Njegov povratak. I tu je ironija: Neizvjesnost što se tiče vremena događaja sredstvo je pomoći u pripremi ljudi za taj događaj!

Isus je rekao: ‘S tim je kao s čovjekom koji, polazeći na put, ostavi kuću svoju i preda upravu slugama.’ ‘Dakle, bdijte jer ne znate kad će doći gospodar kuće, uvečer, u ponoći, kad se oglase pijetli ili ujutro, da ne bi došao iznenada i našao vas gdje spavate. Što vama velim, to velim svima: Bdijte!’ (Marko 13,34–37)

Isus uspoređuje svoje napuštanje Zemlje s nekim tko, odlazeći, ostavlja svoje imanje u rukama svojih slugu. Zapazite da gospodar ne kaže: “Vratit ću se za tri mjeseca” ili “za šest mjeseci” ili “za deset godina”. Zašto? Zato što ni gospodar ne zna? U ovoj paraboli je to moguće. No, Otac zna dan Kristova povratka. Samo nam nije rekao. Zašto? Ključ je u pripremi.

Gospodin želi da stalno budemo pripravni, u svakom trenutku. I dokle god vjerujemo da se On može vratiti bilo kada, pogotovo uskoro, trebamo više nastojati da budemo neprestano spremni. Stoga što sluge ne znaju kada će njihov gospodar doći, on im kaže: ‘Bdijte! Kad bi točno i sigurno znali kada će se gospodar vratiti, bi li se trudili dotad bdjeti?’

Već sad spremni

Zamislite da su oni koji su živjeli prije 100, 200 ili 500 godina znali da će proći i godina 2000. a Krist se još neće vratiti. Kako bi im bilo lako upasti u duhovnu bolesnu pospanost ili čak u grijeh i prepuštanje užicima, jer je  povratak tako daleko. U tom smislu Isus je ispričao usporedbu o sluzi koji je, vjerujući da je njegov gospodar odgodio svoj povratak, počeo zlostavljati ostale sluge i “jesti, piti i opijati se” (Luka 12,45). Sve se to dogodilo upravo stoga što je sluga mislio da je povratak jako daleko. Da je, međutim, razmišljao kako se njegov gospodar može uskoro u bilo kojem trenutku vratiti, možda bi se drukčije ponašao.

Tako, držeći vrijeme skrivenim, ne dopuštajući da itko zna kada će se On vratiti, osim da će to biti uskoro, Isus je postavio na pravo mjesto mehanizam koji će čuvati one koji Njegov povratak željno i stalno iščekuju.

‘Dakle, bdijte jer ne znate kad će doći gospodar kuće, uvečer, u ponoći, kad se oglase pijetli ili ujutro, da ne bi došao iznenada i našao vas gdje spavate. Što vama velim, to velim svima: Bdijte!’ (Marko 13,35.36) Kao što sluga nije znao, ni mi ne znamo i stoga nikada ne trebamo spavati. Osobito naglašavajući da ne znamo kada će se On vratiti, Isus je želio sve koji ga vole potaknuti na stalnu spremnost.

Ukratko, čini se da ono najvažnije što je Isus učinio kako bi nas pripremio za kraj, nalazimo u onome što nam nije rekao, a to je kada će se vratiti. To nam puno, samo po sebi govori o načinu pripreme. Upravo stoga što ne znamo i što to može biti danas, sutra ili sljedeće godine, trebamo biti spremni već sada.

Clifford Goldstein

Matejeva ukupna slika Ivanove odjeće i onoga čime se hranio odiše jednostavnošću. Njegov način života je u velikoj suglasnosti s njegovim propovijedanjem i porukom o pokajanju.

Iako je Krstiteljev način života vjerojatno bio jednostavan, njegova vijest je istovremeno i složena i duboka. Na prvom mjestu i prije svega Ivanova vijest je poziv na pokajanje (Matej 3,2). Baš taj poziv ponovo postavlja Ivana u liniju s prorokom Ilijom, čija se služba koncentrirala oko njegovog sukoba s Ahabom, Izabelom i otpalim svećenstvom, kada je pozivao i Izrael i njegove vođe da se pokaju od onoga što rade.

Grčka riječ za pokajanje može se prevesti u smislu “predomisliti se” ili “promijeniti svoj način razmišljanja”. Međutim, u Ivanovim mislima, kao i u cijelom Novom zavjetu generalno, pokajanje podrazumijeva ne samo promjenu misli nego i promjenu života. Zahvaljujući tome, Ivan od svojih slušalaca traži da “rode rod dostojan pokajanja” (Matej 3,8). Mentalna osvjedočenja o tome što je pravo nisu dovoljna. Ivan poziva na promjenu u usmjerenju cjelokupnih života svojih slušatelja, usmjerenju koje se odražava u životima koji će se živjeti u skladu s Božjim načelima.

Drugi element u Krstiteljevom propovijedanju je izjava da “se približi kraljevstvo nebesko” (Matej 3,2). Ta najava podrazumijeva da je ispunjenje proročanstva na pragu, da će se Bog još jednom otkriti kao Kralj Izraela, kako su to pretkazali proroci. U tom trenutku je došao kraj jedne ere, jednog doba, a druga će uskoro početi. Nebesko kraljevstvo će uskoro probiti zemaljske sfere; Narodi na Zemlji uskoro će biti suočeni s Božjim spasenjem i sudom.

Nažalost, kako Ivan vidi — Hebreji i njihove vođe ne razumiju ni dubinu traženog pokajanja niti značenje traženog roda. Oni su pogrešno shvatili uvjete spasenja. Ubrajati se u djecu Abrahamovu neće biti dovoljno za prolazak kroz predstojeći sud (Matej 3,9). Za mnoge Hebreje je bilo nezamislivo da potomci velikog patrijarha budu izuzeti od Božjih blagoslova.

Hebreji nisu jedini koji su primili tu misao. Mnogi kršćani u svojim različitim denominacijama bavili su se sličnim mislima. Međutim, svako takvo razmišljanje je varljivo. Bog nije zavisio od Abrahamovih potomaka po pitanju ostvarenja svojih namjera u Ivanovo vrijeme, niti On u danas zavisi od bilo koje određene grupe. Ono što je pred Bogom vrijedno, je, po Ivanovim riječima, srce koje se kaje i život obilježen rađanjem zdravog roda.

George Knight

Ranije je nebeski Bog pokušavao prići ovom neznabožačkom kralju i omogućiti mu da sazna kako postoji Netko veći od njega. Nabukodonozor je imao jedan san. Kada ga je zaboravio, Daniel je mogao stupiti na scenu. Sam Bog je otkrio Danielu san i Nabukodonozor ga je prepoznao. Daniel mu je i protumačio san. Nabukodonozoru je bilo rečeno da je on glava od zlata. Međutim, time nije bilo do kraja protumačeno sve iz sna. Nabukodonozoru se nije dopao dio tumačenja o mišićima i grudima od srebra i o ostalim kraljevstvima koja će uslijediti. Zato je odlučio sagraditi lik iz svog sna, ali od zlata. Sigurno se sjećate cijelog događaja. Nebeski Bog se još jednom otkrio Nabukodonozoru.

Više sam zainteresiran za kamen-stijenu iz Daniela 2. glave nego za bilo što drugo. Ponekad smo provodili mnogo vremena proučavajuci četiri kraljevstva i deset kraljevstava, a zanemarili pravog junaka cijele priče, stijenu, kamen odvaljen bez ruku.

Što biste vi izabrali kad bi vam bilo ponuđeno da birate između zlata i kamena? Na prvi pogled izgledalo bi da je zlato mnogo bolji izbor. Ali Bog gleda pojedinosti drugačije od nas. Kamen odvaljen od planine, bez ruku, izabran je da predstavi Isusa. Sve zlato, srebro, bronza i željezo iščezavaju. Sve će to biti razbijeno u komadiće i postati će kao pljeva u vrijeme žetve koju će vjetar odnijeti.

Kraljevstva ovog svijeta će išceznuti u ništavilu. I sve što čovjek stavlja na mjesto Boga na kraju će se pokazati bezvrijednim. “U vrijeme onih kraljeva Bog će nebeski podignuti kraljevstvo, koje se neće raspasti dovijeka.”

Morris L. Venden

To je zapravo središnja tema Isusova odgovora te istodobno i najistaknutiji znak što upućuje na Njegov dolazak. Isus kao da želi reći kako se prave i najveće dragocjenosti nastoje krivotvoriti. Stoga su učestala zavođenja i krivotvorine pokazatelji da postoji i dolazi ono što je izvorno, istinito i po božanskoj promisli — u cijelosti ostvareno kraljevstvo Božje. Uočimo niz motiva koji podupiru ovu misao:

Pravi proroci najavljuju mesijansko doba pravednosti i milosti, dok “lažni proroci mnoge zavode” (24,10), nakon čega slijedi sračunata pobožnost u kojoj se bezakonje razmahuje a ljubav hladi. (24,1 1). “Grozota pustoši”, koja si prisvaja “sveto mjesto” (24,15) što pripada samo Bogu, starozavjetni je opis iz Knjige proroka Daniela, prema kojem lažni mesije (kristi ili pomazanici) koji su, tijekom povijesti, ukidali pravu žrtvu i silom nametali svoju žrtvu — svoje spasenje.

Pojavljuju se “lažni kristi i lažni proroci” (24,24) koji čine brojne čudesne znakove da bi zaveli i one koji su upozoreni. Opasnosti od zavođenja čak i onih kojima je to kazano unaprijed snažno opisuje varljivost ovih duhovnih vođa. Na drugom mjestu Isus opisuje narav tog zavođenja: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi.” (Mt 7,15) Ovi se lažljive! javljaju na različitim mjestima (24,26), zato im ne vjerujte, upozorava Isus, “jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada”. (24,27) Nakon ove usporedbe nalazimo najznačajniji dio Isusova odgovora učenicima — opis Njegova slavnog dolaska. Taj će jedinstveni događaj biti, sam po sebi, jasan znak (24,30/a) Njegova dolaska i posljetka svijeta, na što se i odnosilo postavljeno pitanje na Maslinskoj gori. Tada će svi “ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom”. (24,30/c) Veliko je okupljanje svih spašenih (izabranika) završni prizor ovog nadasve osobitog i konačnog događaja. (24,31)

Učenici su bili zadivljeni hramskom građevinom. Za njih je ona bila simbol veličanstvenosti i trajnosti. Sada Isus slika drugi, neusporedivo sjajniji prizor nebeskih stvarnosti koje ponovno postaju i ostaju vječnim domom spašenih.

Ovo je glavni sadržaj Isusova odgovora učenicima. Međutim, u Isusovu se odgovoru nalaze i brojne pojedinosti koje su također znaci Kristova dolaska, samo imaju određenu prateću ulogu i opisuju vrijeme kad “nije još svršetak”. (24,6.8) Sam se Kristov dolazak događa usred “poljuljanih nebeskih sila” (24,2 i Lk 21,26), što se očituje znacima “na suncu, mjesecu i zvijezdama”. (24, 29; Lk 21,25) Taj stravični nebeski vatromet opisuje i apostol Ivan u Otkrivenju: “I sunce pocrnje kao dlakava kostrijet, sav mjesec posta kao krv. I zvijezde padoše s neba na zemlju kao što smokva smokvice stresa kad je potrese žestok vjetar.” (Otk 6,12-13) Smrtonosni je strah još jedan znak posljetka (24,30/b; Lk 21,26). Ali tu je odmah i ohrabrenje: “… uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.” (Lk 21,28) Popis znakova se nastavlja.

Isus spominje ratove između naroda i kraljevstava, gladi i pošasti, potrese zemlje (24,6.7; Lk 21,11), stradanja Krista radi i izdaje u obitelji (24,9; Lk 21,16), posrtanje u vjeri i međusobnu mržnju (24,10), propovijedanje Radosne vijesti o Kraljevstvu po cijelom svijetu (24,14), samoživost i raskalašenost kao u Noino vrijeme (24,37). Sve su to znaci, najave ili podsjetnici koji u vremenu upućuju na neizbježnost Kristova dolaska u slavi.

Jedno od ključnih pitanja u vezi sa znakovima vremena jest: kada se oni događaju? Biblijski komentatori nisu uvijek suglasni o tome. Neki ih previše smještaju u prošlost i tamo im nalaze ispunjenje. Drugi pak očekuju njihovo ispunjenje u budućnosti. Ima i onih koji smatraju da su to znaci opomene i ohrabrenja za sve naraštaje kroz svu povijest, a osobito nakon što se čovječanstvu “dogodio” Krist. Konačni, eshatološki kraj razlikuje se od drugih vremena znakom Sina Čovječjega (24,30/a) i intenzitetom događanja, ali svi ostali znaci imaju svoje mjesto u povijesti kao upozorenja i usmjerenja u vremenu. Poznavanje vremena i te kako je važno jer vrijeme lako postaje dezorijentirano, zbunjujuće i uspavljujuće. Zasigurno su se Isusovi učenici pitali kakve veze ima Kristov odgovor s njihovim vremenom. I Isus im je ukazao na neposredne nevolje i kušnje kojima će biti izloženi. Još u 23. poglavlju Evanđelja po Mateju Isus kori, opominje i najavljuje događaje koji će snaći Jeruzalem i njegove stanovnike: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste. Evo, napuštena vam kuća.” (Mt 23,37-38)

Prema Tacitu, između 31. i 70. godine razorni su potresi bili učestali: Na Kreti 46., u Rimu 51., u Frigiji 60. i Kampaniji 63.’ Glad u Judeji 44. godine opisana je i u Djelima apostolskim 11. poglavlju, a za Klaudija, od 41.—54. bile su četiri gladi. I napokon, opsada i zauzeće Jeruzalema 70. godine od strane Vespazijana i njegova sina Tita, kad su uistinu rimski vojnici pomicali svaki kamen Hrama tražeći u pukotinama zlato rastopljeno od požara, značilo je ispunjenje Isusovih riječi što ih je izgovorio prije četrdesetak godina. U svemu tome zlu svi koji su vjerovali Isusovim upozorenjima prepoznali su svoje vrijeme i, ohrabreni, izbjegli ili istrpjeli nevolju želeći što prije ugledati znak Sina Čovječjega koji donosi trajno izbavljenje.

Slično su doživljavali svi naraštaji vjernih. Za sve njih je Isusova poruka bila ohrabrenje. Kad su tijekom kasnijih stoljeća kršćani stradavali u progonstvima, ta ih je nevolja podsjećala da je ovaj svijet suzna dolina i da upravo te suze bistre pogled prema trajnom rješenju: dolasku Sina Čovječjega kojim počinje vječno Božje Kraljevstvo milosti i ljubavi. Kako izgleda naše doba? Obilježavaju li naše vrijeme znaci Kristova dolaska i svršetka svijeta? Ima li danas lažnih krista? Tko bi danas sve bio lažni prorok? Jesu li to samo utjecajne ličnosti koje oblikuju naš svijet? Je li se ikad toliko i tako najavljivala Radosna vijest? Kakvi su danas naši ratovi? Kako je s prirodnim nepogodama — jesmo li ih ukrotili? Ima li gladi? Bojimo li se bolesti i raznih pošasti? Što danas najviše zanima suvremenoga čovjeka? Da li iste stvari kao u doba Noino?

Vjerujem da ovi pokazatelji vremena u kojem živimo mogu pomoći i nama da se hrabrije nosimo s teškoćama života i još usrdnije poželimo doslovni susret s našim Gospodinom.

Dragutin Matak

Osim uništavanja čovjekove životne sredine, vlade svih zemalja se suočavaju is mnogim drugim teškim problemima. Ekonomska recesija i nestabilnost u Europi, Rusiji, Australiji, Sjedinjenim Državama i Južnoj Americi. Tisuće koje svakoga dana umiru od gladi u Indiji i Africi. Eksplozivno stanje na Bliskom Istoku. Što nam donosi budućnost?

Hoćemo li uvijek osjećati strah od tame neizvjesnosti? Biblija kaže: NE. Mi možemo pogledati kroz prozore biblijskih proročanstava i jasno vidjeti što će se zbivati sutra.

Jednom davnom vladaru koji je živio u gradu Babilonu, Bog je kroz san unaprijed pokazao cijelu povijest svijeta. Događaj je zapisan u Bibliji, u knjizi proroka Daniela. Kralj Nabukodonozor je sanjao san koji mu nitko nije znao rastumačiti osim Božjeg proroka. Tako je pozvan Daniel koji je stupio pred kraljev prijestol i protumačio njegov san. Opisao je veliki kip – divovsku statuu čovjeka – koja je bila načinjena od različitih kovina. Zamislimo tu golemu uspravljenu figuru od nekoliko vrsta metala. Glava toga kipa je bila od zlata, prsa i mišice od srebra, trbuh i bokovi od bronce, noge od željeza, a stopala od mješavine željeza i gline. Potom je odnekud doletio kamen koji je udario u stopala kipa i zdrobio ga. Taj je kamen zatim narastao i ispunio cijeli planet.

S jedva 150 riječi Bog je u tom snu opisao 2500 godina ljudske povijesti – od vremena drevnog Babilona pa sve do kraja svijeta. Zanima li vas tumačenje toga sna i vaša budućnost? Poslušajmo pažljivo.

Daniel se ovako obratio kralju Nabukodonozoru: “Ti si glava od zlata!” Babilon je glava. Povjesničari potvrđuju da je zlato prikladan simbol Babilonskog kraljevstva, jer je ta dragocjena kovina bila obilno upotrebljavana za ukrašavanje njegovih građevina i umjetnina. Međutim, ma koliko blistav i dojmljiv, taj je veliki grad bio prijestolnica samo jednog u nizu velikih imperija. Daniel odvažno nastavlja tumačiti san koji je Bog dao babilonskom kralju: “A nakon tebe nastat će drugo carstvo, manje od tvojega.” Tako je i bilo. Nakon zlatne glave došla su na red srebrna prsa. Medijci i Perzijanci, skrenuvši tok rijeke Eufrat koja je protjecala kroz Babilon, ušli su praznim riječnim koritom iza zidina velikoga grada. Pobjedonosni su pokliči Kirove vojske nadjačali užasnute krike Babilonjana.

Tako je nova super-sila zavladala svijetom. Ali prema Božjem proročanstvu danom u snu, ni vladavina srebrnog imperija nije mogla potrajati vječno. Nakon srebra, na proročkom kipu se mogao vidjeti trbuh od mjedi ili bronce. Danielovo tumačenje sna Nabukodonozoru se nastavlja: “Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo, slabije od tvoga, pa TREĆE, od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom.” Sjajni mladi grčki vojskovođa Aleksandar Veliki pobijedio je Perzijanca Darija III u bici kod Arbele, 331. godine prije Krista. Veliki dio opreme grčke vojske bio je načinjen od bronce. Povjesničar Herodot opisuje grčke pirate kao ljude od bronce, koji dolaze s mora. Tako se pred Nabukodonozorovim, ali i pred našim očima, kroz golemi kip od različitih metala, kao na filmskom platnu odvija burna povijest svijeta.

Četvrti svjetski imperij, Bog je predstavio željeznim nogama velike figure. Daniel je objasnio: “A četvrto kraljevstvo bit će tvrdo poput željeza.” Koji je veliki imperij savladao Grčku? Rim. Rim je bio gospodar koji je vladao željeznom stegom i željeznim nogama satirao svoje protivnike. No, i Rimu je došao kraj, ali ne naporima nekog drugog, nadmoćnijeg imperija. Nijedno carstvo nije naslijedilo Rim – upravo onako kako je protumačio prorok Daniel. Što je on rekao babilonskom kralju o stopalima velikog kipa koja su došla nakon željeznih nogu? “Stopala koja si vidio, dijelom glina, a dijelom željezo, jesu podijeljeno kraljevstvo.” Bog je točno predvidio da nakon starog Rima neće doći neko novo svjetsko carstvo, već da će se Rim raspasti na manje države, koje danas prepoznajemo kao države Europe. Baš kao što su stopala proročkog kipa bila načinjena od mješavine gline i željeza, koji ne prianjaju jedno za drugo, nitko od velikih europskih vladara do danas nije uspio, ni uz maksimalne vojne napore, ujediniti ta manja kraljevstva u jedno golemo carstvo. Ni Karlu Velikom, ni Karlu V, ni Luju XIV, ni Napoleonu, ni Wilhelmu, a ni Hitleru to nije pošlo za rukom.

Ali Daniel nastavlja. S očitom radošću i sigurnošću, prorok dolazi do zapanjujućeg vrhunca svog tumačenja, a i vi se držite za svoja sjedala dok ulazimo u završnicu najuzbudljivijeg proročanstva. Nakon kipa od raznih metala i njegovih stopala od mješavine gline i željeza, dolazi kamen iz svemira koji udara u podnožje kipa i satire ga. Čitamo: “U vrijeme tih kraljeva Bog nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti.” U dane kraljeva predočenih s deset prstiju na nogama velikog kipa, znači u dane današnjih europskih država, Bog će osnovati svoje kraljevstvo koje će trajati vječno. Taj je događaj i za nas budućnost. Jedini događaj koji se još, prema Bibliji, mora zbiti je drugi dolazak Isusa Krista i uspostava njegovog kraljevstva.

Kralj Nabukodonozor je ostao zapanjen ovim tumačenjem i poklonio se Bogu, gospodaru svega. Međutim, ono više zapanjuje nas danas koji smo svjedoci njegovog doslovnog ispunjenja. Ako smo uvjereni u vjerodostojnost tog proročanstva onda smo sigurno svjesni da bismo uskoro i mi mogli biti dio velikog vrhunca povijesti. Zadivljen, babilonski kralj bi se i danas cijelim srcem obratio Bogu, a kakav je naš odgovor?

Mark Finley

Creddockova ilustracija predstavlja izazov za vjernike. Držati se obećanja o Drugom dolasku jeste test istrajnosti u vjeri. Ako je svaki naraštaj vjernika od uznesenja očekivao da Krist dođe baš u njihovo vrijeme, zašto On nije došao?  Kako živjeti radosno i u iščekivanju kad smo suočeni sa prividnim odlaganjem Kristovog dolaska?

Tenzija

Proročanstvo o Drugom dolasku u Mateju sadrži tri scenarija kraja svijeta – Noev potop (kraj pretpotopnog svijeta), razorenje Jeruzalema (kraj Izraela kao izabranog naroda) i Parusiju (kraj Sotone i kraljevstva grijeha). Ispunjenje prva dva proročanstva služi kao garancija da će se i treće ispuniti.

Ali, dok Isus majstorski spaja tri proročanstva u jedno, izranjaju dva oprečna principa eshatologije, stvarajući tenziju koja se ne može potpuno razriješiti. Mada smo mi skloni pokušajima da to učinimo – ono proturječno neodvojivo od proročanstva mora ostati. Vjernici su pozvani da ne racionaliziraju proročanstvo o Parusiji, već da žive, vjerom, čak i tenzijom koju nalaze unutar toga.

Prvi od dva oprečna principa jeste izvjesnost. Isus je rekao: “A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto. Tako i vi kad sve to ugledate, znajte: blizu je, na vratima!” (Matej 24,32.33). Smokvino drvo ukazuje na događanje u prirodi, kao znak izvjesnosti Gospodinovog povratka. To je snažan simbol.

Drvo smokve bilo je jedno od najobičnijih drveta u Palestini. Isus i učenici mora da su sjedili ispod takvog jednog drveta dok je On izgovarao spomenute riječi. Kad grane drveta omekšaju u prisutnosti životvornog soka i počnu pupati, ljeto se približava. Poredak u prirodi potvrđuje obećanje o nečemu što će doći. Ukazujući na smokvino drvo, Isus nam prilazi na našem nivou, nivou činjenica koje svatko može provjeriti. Kad zapazimo promjene na drvetu smokve, pouzdano znamo da su one nagovještaj specifične promjene godišnjeg doba. Kao što ljeto sigurno dolazi poslije znakova zapaženih na drvetu smokve, Drugi Kristov dolazak isto tako slijedi poslije pojava pobrojanih u Mateju 24.

Međutim, iako Krist uspoređuje, On ne izjednačava prirodu sa Riječju Božjom. Smokvino drvo je samo znak o važnosti obećanja. Obećanje se oslanja na nešto mnogo veće od onoga što je stvoreno. Ono se oslanja na ono što je uzrok svemu stvorenom. Sunce se rađa na istoku i zalazi na zapadu; trava se pokosi i ponovno poraste; rijeke teku, oblaci daju kišu; lososi plove uzvodno; i “sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće.” (Postanak 8,22). Ali, sigurnija od svega ovog zajedno jeste nepobjediva riječ Božja, riječ koja je sve pozvala u postojanje. Bog koji ne može lagati progovorio je i rekao: Isus ponovno dolazi.

Obećanje ne može a da se ne ispuni, ali ne zato što mi u to vjerujemo. Obećanje je pouzdano zato što je Bog Bog i ne može negirati sebe (2. Timoteju 2,13). Prve riječi Biblije su “u početku Bog”, a Matej 24 nas uvjerava da je “na kraju Bog”. Svijet nije stvoren slučajno, niti će njegov kraj biti proizvod slučaja. Mi imamo sigurnost zato što obećanje ima svoj izvor u Bogu.

No, postoji i jedna suprotna realnost jasno izražena u proročanstvu. “A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac” (Matej 24,36).

Taj element upotpunjuje učenje i otkriva u sebi sadržanu tenziju. Postoji jedan paradoks na planu izvjesnosti i neizvjesnosti. Isus obećava da se sigurno vraća, ali vrijeme nije otkriveno. Vjernik zna što će se dogoditi, ali ne zna kada. I jasno je da je taj element neizvjesnosti Božji plan koji treba da u sluzi Božjem proizvede poseban odgovor: “Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi… Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi” (Matej 24,42.44).

Paradoks ovog obećanja dovodi Crkvu u jedinstven položaj. Što je sigurno, kada je nejasno. I baš kao što izvjesnost odolijeva našim sumnjama, tako se neizvjesnost suprotstavlja našim istraživanjima. Vrijeme Gospodinovog povratka nije samo neodređeno – ono je neodredivo.

Opasnost od nepostojanja znanja

Povijest spasenja otkriva, kao kakvu konstantu, da je vjernicima naloženo da žive sa opasnošću od nepostojanja znanja. U ključnim oblastima svog odnosa sa Bogom, pozvani smo da idemo u vjeri iako ne vidimo. Razumije se da ono što vidimo ne moramo vjerovati. Neke stvari, pak, moramo prihvatiti bez punog razumijevanja.

Kad je Bog pozvao Abrahama da napusti sve u što je bio siguran i da Ga slijedi, bila je to jasna zapovijed , ali dana u izmaglici nepostojanja znanja i u tmini nejasnosti. Abraham nije znao kuda ide, a Bog mu to nije ni rekao. Zemlja koja mu je bila obećana još nije bila njegova u trenutku njegove smrti. Živio je u šatorima čitavog svog života i iskustva sa Bogom. Jedina zemlja koju je ikada posjedovao tijekom svog života, i koju je morao platiti, bila je polje kupljeno od Hetita za obiteljsku grobnicu (Postanak 25,9.10).

Job nikada nije dobio objašnjenje za svoje nevolje, niti odgovor na neka od svojih najdubljih pitanja. Kad je Bog konačno odgovorio svome sluzi, bilo je to u vidu pitanja – “Bokove svoje opaši kao junak: ja ću te pitat’, a ti me pouči” (Job 38,3). I Gospodinov sluga se sjetio svog pravog mjesta: “Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta” (Job 40,4).

Hebrejski mladići nisu znali da li će Bog intervenirati da ih spasi iz babilonske peći. Njihova dužnost prema Bogu bila je sasvim jasna, ali koliko će ih to koštati bilo je sakriveno.

Svi ovi primjeri pokazuju postojanu vjeru u Boga bez potpunog poznavanja mnogih bitnih činjenica. Ipak, neznanje nije spriječilo vjeru; nasuprot, ono ju je još pojačalo. A svjedočanstvo ovih ljudi ukazuje na junačku prirodu njihovog pouzdanja u Boga. “No ako toga i ne učini (spasi)”, govorili su, “znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.” (Daniel 3,18). “On me ubiti može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam” (Job 13,15). “Zaputi se ne znajući kamo ide” (Hebrejima 11,8).

Izvjesnost i neizvjesnost dio su kršćanskog života, a obećanje o Drugom dolasku pogotovo. Ako se ijedan od tih elemenata izostavi iz proroštva, gubi se sila Kristovog učenja. Istinitost jednog obećanja potkrjepljuje nadu, neizvjesnost u pogledu vremena njegovog ispunjenja predstavlja poziv na straženje, istrajnost i vjeru.

Vjernik stoga živi u stanju iščekivanja jednog događaja koji se mora dogoditi jednoga dana, i može naići bilo kad. Tenzija između znanja i nepostojanja znanja, izvjesnost i neizvjesnost održavaju nas na našem duhovnom vrhuncu. To je život vjere koji iziskuje stalno osluškivanje, dinamičan, a ne statičan život.

Svakodnevno hodanje sa Isusom

Ovdje valja naglasiti neophodnost relacionog kršćanstva. Isus Krist nije vjerovanje, On je živa Osoba. Jedini način da Ga upoznamo jeste da iz dana u dan, svakoga trenutka budemo u zajednici s Njim. Mi ne možemo usvojiti nekoliko doktrina a onda se osloniti na te doktrine. Jedini način da saznamo što će Bog dalje činiti jeste da hodamo s Bogom i onda ćemo Ga, kad bude progovorio, čuti, a kad se bude pomjerio, to i osjetiti.

Ne smije nas iznenaditi što će se naša vjera suočavati sa izazovima. Ako su naša uvjerenja ispravna, moramo očekivati izazove. Sama priroda hodanja u vjeri neodvojiva je od kušanja vjere koja na taj način raste i dokazuje se.

Pojava rugača neće niti može oslabiti snagu Božjeg obećanja. Naprotiv, to samo služi da osnaži obećanje, jer proroštvo predviđa njihovu pojavu. “Znajte ponajprije ovo: u posljednje će se dane pojaviti podrugljivi izrugivači; povoditi će se za svojim požudama i pitati: ‘Što je s obećanjem njegova Dolaska? Jer i otkad Oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja'” (2. Petrova 3,3.4).

Zlo u rugačima ogleda se u racionalizaciji obećanja. Postavljajući svoju logiku kao mjerilo vrijednosti Božje riječi, oni padaju u zamku. Oni nisu dovoljno ponizni priznati da je empirijsko znanje samo jedan vid znanja i da se sve istine, naročito one najdublje i najdalekosežnije, ne mogu jednostavno dokazati onako kako to oni očekuju. Tada, u težnji da opravdaju svoj skepticizam, oni pretjeruju što se tiče činjenica: ” sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja”, govore oni. Petar sumnja u iskrenost njihovih motiva kad kaže: “naumice zaboravljaju…” (5. stih).

Obećanje o Kristovom ponovnom dolasku temelji se na vjeri u Božju riječ i Božje obećanje. Po svojoj prirodi, ono ne može biti samo stvar racionalnog. Izvjesno je da vjerovati nije nešto iracionalno, ali to je jasno samo onima koji vjeruju Riječi obećanja.

Isus uskoro dolazi. Postoji hitnost u pogledu vijesti, ali koja nije određena našim satovima ili kalendarima. Mi ne možemo suditi o beskonačnom Bogu na osnovi pravila konačnog vremena – imajući na umu da “jedan je dan kod Gospodina tisuću godina” (2. Petrova 3,8).

Obećanje nas poziva da ga prihvatimo na osnovu pouzdanosti Riječi Onoga koji ga je dao, i da zajedno s njim prihvatimo da nas Bog vodi mnogim stazama koje su nam, uz toliko drugih stvari, nedovoljno jasne. Ali, staze nisu nepoznanica i za Boga, a kako je naše krajnje povjerenje povjerenje u Njega, mi radosno očekujemo ispunjenje Njegove riječi u pogledu “navršavanja” vremena.

Pogledajmo u izvještaje o Božjem postupanju. Iako se čini da ispunjenje Njegovih obećanja donekle kasni, Onaj koji je suveren i svemoćan uvijek je sigurno ispunjavao svoja obećanja. Još jednom, obećanje je apsolutno sigurno, samo je vrijeme njegovog ispunjenja van domašaja našeg saznanja sve do trenutka njegovog ostvarenja.

Zaključak

Kad sam bio dječak, imali smo običaj svakog vikenda ići u crkvu podzemnom željeznicom. Nas petero je sa ocem tako putovalo u New York. Nikada neću zaboraviti dan kada nas je on ostavio u vlaku. Zaustavili smo se u postaji gdje je trebalo presjesti iz vlaka u vlak. Kad su se vrata na vlaku “A” otvorila, on je istrčao na peron ostavljajući nas sve, što nikada ranije nije učinio.

Dok smo gotovo uspaničeni trčali za njim, ubrzo smo shvatili značenje njegovog prividnog napuštanja. Vlak “GG” samo što nije krenuo sa postaje bez nas, a vozač je nervozno pritiskao ručicu. Međutim, tu je bio naš otac, koji je stajao na vratima držeći ih otvorena da bismo svi mogli ući. I tako smo se, jedan po jedan, svi sigurno ukrcali u vlak, pod okriljem svog oca koji je stajao raširenih ruku.

Na isti način, Isus nas je ostavio da bi nam pripremio mjesto gdje ćemo moći zauvijek biti zajedno. I premda nismo sami zahvaljujući stalnoj prisutnosti Učitelja, čeznemo da svog Spasitelja vidimo uživo i da promatramo Njegovo lice. No, Bog traži da u vjeri trčimo za Njim, slijedeći Ga pravcem koji ne možemo sagledati, vjerujući u Njega u situacijama kad nešto ne možemo u potpunosti objasniti ili razumjeti.

Kad se otac postavio između krila na vratima vlaka u podzemnoj željeznici, nismo znali što on to radi, ali smo znali toliko da ga trebamo slijediti. A i otac je znao da ćemo poći za njim. Jer, djeca nemaju drugog izbora. Isto je i sa kršćanima. Možda ne znamo zašto se On već nije vratio ili kad će ponovno doći, ali mi poznajemo Isusa. Možda smo ponekad zbunjeni. Njegovi putovi mogu za nas biti tajanstveni, ali ne i Njegov karakter. Znamo da je On vjeran i pouzdan Učitelj, da je Onaj koji nas ljubi istinit i nepromjenjiv. On će držati svoje obećanje koje nam je dao o svom ponovnom dolasku. Naše je da budemo budni, vjerni i spremni, nikada ne sumnjajući da će On učiniti baš kao što je rekao.

John S. Nixon