Najčešće rabimo GPS koji moja supruga ima na svom mobilnom telefonu. Ona jednostavno svom telefonu kaže kamo želimo stići i on za nas planira put, kaže nam koliko nam otprilike treba vremena, upozorava nas na svako skretanje, a kaže nam i da smo stigli na odredište. Ako skrenemo s puta koji nam je predložio, uređaj odmah reagira prilagođujući svoje upute tako da nas dovede do cilja unatoč skretanjima s pravog puta koja su nam se dogodila.

Ne bi li bilo divno kada bismo imali takvo što da nas vodi u životu? Pa, kao što pretpostavljate, vjerujem da imamo. Proročanstva su jedan od Božjih darova, a njihova je prvenstvena svrha da nas u ovom životu vode k vječnosti.

Najvažniji posao proroka bio je prenošenje poruke koju im je Bog dao za ljude kojima ju je namijenio. Ove su poruke uglavnom govorile ljudima što Bog želi da čine, na koji način Bog želi da žive, ili su ljude koji su griješili, koji su odbacivali Njegovo vodstvo, upozoravale na neizbježne posljedice.

Naravno, mnogi ljudi su ove stvari razumjeli, no nisu postali prorocima. Pravi proroci bili su oni koje je Bog pozvao na izvršenje neke osobite zadaće ili da budu Njegovi glasnogovornici. On im je rekao što trebaju reći i kome. U stvari, „rekao“ i nije najbolja riječ. Bog je nekim prorocima prenio svoju poruku tako što im se obratio riječima, no rabio je i druge načine prenošenja poruke. Koristio je najmanje šest različitih načina.

Anđeli

Bog proroku nije uvijek davao poruku izravno, već mu je poruku umjesto Njega uputio anđeo. Primjer ovog načina nalazimo u prva dva retka knjige Otkrivenje: „Otkrivenje Isusa Krista koje mu dade Bog da pokaže slugama svojim što se ima uskoro dogoditi. I on [Isus, ili Bog] to pokaza znacima po svom anđelu kojega posla svome sluzi Ivanu. Ovaj svjedoči za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista – za sve što je vidio“ (Otkrivenje 1,1-2).

Iako je Bog ponekad slao anđele kao svoje vjesnike, uglavnom je svoje poruke osobno prenosio proroku. Činio je to na sljedeće načine:

Snovi

To je nešto poput božanskog videa koji seže u prorokov um i stavlja u njega slike. Te slike prenose poruku koju Bog želi da prorok prenese dalje. Ovaj način prenošenja poruke, te sljedeći koji ćemo navesti nakon ovoga, razlikuju se uglavnom po dobu dana u kojemu se javljaju. Biblijska knjiga Daniel sadrži oba primjera.

Prvo veliko proročanstvo u Danielovoj knjizi dano je u snu. Nabukodonozor, babilonski kralj, usnuo je san koji je smatrao vrlo važnim. San je bio simboličan i Nabukodonozor nije znao što simboli znače, pa je pozvao svoje poganske savjetnike da mu pomognu.

Bog je nakon njihova neuspjeha, djelujući iza kulisa, povezao Nabukodonozora s Danielom koji je učio za savjetnika, a koji je obožavao Boga. Daniel je molio Boga za pomoć, pa mu je te noći Bog dao isti san koji je prije dao Nabukodonozoru, no ovaj put je uključio i njegovo tumačenje. Daniel je to prenio Nabukodonozoru, a i nama danas. Sve to nalazimo u drugom poglavlju Danielove knjige u Bibliji.

Viđenja

Kako bi svoje poruke prenio svojim prorocima Bog je rabio i viđenja. Viđenja su poput snova koje Bog ljudima šalje danju, umjesto noću. Prorok prima viđenje dok je budan, a ne za vrijeme spavanja. (U Danielu 7,1 prorok izjednačuje snove i viđenja). I u Novom zavjetu pisac knjige Djela apostolskih piše kako je đakon Stjepan, dok je njegova vjera bila na kušnji, imao viđenje „Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane“ (Djela 7,56).

Glas (bez tijela)

Bog ponekad govori proroku samo svojim glasom. Samuel je bio još dijete kada je prvi put čuo Božji glas koji mu govori. Jedne večeri, tek što je legao u krevet, začuo je kako ga netko doziva, pa je pošao svećeniku Eliju, kod kojega je živio, te ga upitao što želi. Eli mu je rekao da ga nije zvao i neka se vrati u svoj krevet.

Ovo se ponovilo nekoliko puta i konačno je Eli rekao Samuelu neka sljedeći put kad začuje glas kaže: „Govori, sluga tvoj sluša“ (1. Samuelova 3,9). Kada je Samuel ponovo začuo Glas, odgovorio je onako kako mu je Eli savjetovao i Bog mu je dao poruku koju je trebao reći Eliju i njegovoj obitelji.

Licem u lice

Kada je Bog pozvao Mojsija da napusti svoj siguran, miran život i povede Izrael iz Egipta, Mojsije se složio s time, iako bi radije ostao tamo gdje se nalazio (Izlazak, 3 i 4). Jasno je da je Mojsije bio jedan od Božjih proroka te da je imao tako blizak odnos s Bogom da je osoba koja je pisala njegov posmrtni govor rekla: „Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Jahve poznavao licem u lice!“ (Ponovljeni zakon 34,10).

Isus

I na kraju, Isus je dao najtočniju sliku života kojim Bog želi da živimo, živeći osobno takvim životom. Učenici koji su bili apostoli, a kasnije i proroci, saznali su Božju volju promatrajući Isusov život, te su o tome posvjedočili propovijedanjem i pisanjem u Bibliji.

Zašto je Bog svoje poruke prorocima davao na različite načine? Možda stoga što su proroci imali različite osobnosti. Ili je Bog želio da poruke budu oblikovane na način koji će sigurno privući pozornost onih koji su ih trebali primiti.

No još je važnije pitanje: Zašto je Bog preko proroka poslao poruke koje želi da i mi primimo? Zašto jednostavno ne govori svakome od nas izravno?

Bog je ljudima uvijek govorio izravno, kako prorocima, tako to čini i dalje. On nam govori u prirodi, u odnosima s drugim ljudima, preko Svetog Duha i putem Biblije. A na osobit način nam je govorio preko Isusa, i u Starom i u Novom zavjetu. No mi baš ne slušamo, pa stoga ponekad pomiješamo stvari. (U stvari, uspijevamo pomiješati stvari čak i onda kada slušamo!)

Preko proroka – Božji GPS – primamo pouzdanu verziju Božjeg vodstva koja će nas voditi u životu do konačnog cilja – Božjeg doma u kojemu, kako On kaže, ima mjesta za nas za cijelu vječnost. I kao što je to kralj Jošafat rekao: „Pouzdajte se u Jahvu, svoga Boga i održat ćete se; pouzdajte se u njegove proroke i budite sretni!“ (2. Ljetopisa 20,20).

David Jarnes

Budisti i hinduisti imaju mnoge svete spise, među kojima su Sutre i Tripitaka (budizam), Vede i Bagavad Gita (hinduizam). Ti spisi naučavaju duhovnim istinama, njeguju identitet zajednice i pružaju pojedincima smjernice za duhovnu praksu. Tri monoteističke religije (kršćanstvo, islam i judaizam) smatraju da su njihovi sveti spisi „Božja riječ“ zasnovana na božanskom otkrivenju.

Premda poštuju druge religije, kršćani vjeruju da je Biblija jedinstvena u usporedbi sa spisima drugih religioznih tradicija, i to iz sljedećih razloga:

– Biblija je jedinstvena po svom porijeklu: Za razliku od Kurana koji je napisao Muhamed, Bibliju je pisalo više od 40 autora u vremenskom rasponu od 1.500 godina, na tri različita jezika (hebrejskom, aramejskom i grčkom) i na tri različita kontinenta (Afrika, Azija, i Evropa). Pa ipak, svi ti autori, premda su se bavili stotinama kontroverznih tema, pisali su tako usklađeno i povezano, na način nezabilježen u ljudskoj povijesti.

Stručnjak za Novi zavjet, F. F. Bruce, lijepo je to rezimirao: „Sami pisci su jedna prilično heterogena grupa ljudi, uzajamno razdvojenih ne samo stotinama godina i stotinama kilometara, već i time što su se bavili najrazličitijim poslovima i pripadali najrazličitijim društvenim slojevima. Među njima je bilo kraljeva, pastira, vojnika, zakonodavaca, ribara, državnika, dvoranina, svećenika i proroka. Među njima je i rabin koji je pravio šatore i jedan poganski liječnik, da ne spominjemo ostale o kojima ne znamo ništa osim spisa koje su nam ostavili.

Sami spisi, opet, pripadaju veoma raznovrsnim književnim žanrovima. Oni obuhvaćaju povijesne izvještaje, zakone (građanske, krivične, etničke, ritualne, sanitarne), religioznu poeziju, didaktično štivo, lirske pjesme, usporedbe i alegorije, biografije, osobnu prepisku, memoare i dnevnike, osim tipično biblijskih proročanstava i apokaliptike. Zbog svega toga, Biblija nije obična antologija. Unutar nje postoji jedinstvo koje sve to povezuje. Uostalom, svaku antologiju sastavlja antologičar, ali nijedan antologičar nije sastavio Bibliju.“ ¹

Razlog za takvo jedinstvo je, naravno, to što su „ponukani od Duha Svetoga govorili sveti Božji ljudi.“ (2. Petrova 1,21).

– Biblija je jedinstvena i po svojoj rasprostranjenosti: Biblija je također i najprevođenija knjiga u povijesti. U ovom trenutku, cijela Biblija je prevedena na više od 530 različitih jezika, Novi zavjet na još 1.300, a dijelovi Biblije (obično jedno od Evanđelja), na još 1.000 drugih jezika, što ukupno čini 2.800 jezika. Nijedna druga knjiga, ni sveta ni sekularna, ne može joj prići ni blizu.

Svake godine milioni Biblija distribuiraju se širom svijeta. Zašto je Biblija još uvijek najtraženija knjiga na svijetu? Zato što istine otkrivene u njoj odgovaraju na potrebe ljudi u svim okolnostima i kakvo god da je njihovo životno iskustvo.

– Biblija ima jedinstvenu povijest: Osim što ima natprirodno poreklo, Biblija je također i čudesno očuvana kroz stoljeća. Premda su svi autografi biblijskih knjiga izgubljeni, mi danas imamo više dokaza u vidu manuskripata o stotinama starozavjetnih rukopisa i oko 5.000 grčkih rukopisa Novog zavjeta u usporedbi s veoma ograničenim brojem rukopisa drugih drevnih knjiga. Na primjer, imamo oko 600 rukopisa Homerove Ilijade, desetine rukopisa Cezarovog Galskog rata, 20 rukopisa Livijeve Povijesti Rima, i dva po kojima je poznat rimski povjesničar Tacit. ²

„Nijedna druga knjiga nikad nije bila predmet takvog protivljenja kao Biblija“, piše znanstvenik Henry Morris. „I u drevna i u moderna vremena, kraljevi i svećenici su očajnički pokušavali uništiti je, a nevjerujući intelektualci ismijavati i opovrgavati. Nebrojeno puta njeni primjerci su bili spaljivani i uništavani, a mnogi njeni zagovornici proganjani i ubijani. Međutim, ona se samo sve više umnožavala, a danas u nju vjeruje i čita je više ljudi, iz više naroda, i na više jezika nego ikad ranije.“ ³

– Biblija sadrži jedinstvena proročanstva: Sve svjetske religije imaju neku vrstu proročanstava. U hinduizmu Hare Krišna je predvidio da će Zlatno doba nastupiti 5.000 godina nakon njegovog vremena i da će trajati 10.000 godina. Budizam predviđa zlo doba kada ljudi više neće imati nikakvu religiju kojoj bi mogli okrenuti radi utjehe. Islam ima neka specifična proročanstva.

Na primjer: „Oni će preinačiti Alahovo stvaranje“ (Sura 4,119) – proročanstvo za koje muslimani vjeruju da se ostvarilo s pojavom genetskog inženjeringa. Biblija je jedina knjiga koja sadrži detaljna proročanstva u vezi sa poganskim narodima i gradovima, Izraelom i pojedinim osobama. Na primjer, u 2. poglavlju Knjige proroka Daniela, Bog je pokazao caru Nabuhodonozoru da će nakon njegovog kraljevstva nastati tri druge svjetske sile (Medo-perzija, Grčka i Rim), i da će se poslije propasti četvrtog kraljevstva (Rima) mnogi narodi boriti za prevlast, ali da nijedan neće uspjeti u tome sve dok Bog ne uspostavi svoje vječno kraljevstvo(predstavljeno kamenom) nakon Kristovog drugog dolaska.

Povijest je dokazala istinitost tog proročanstva. Bog je obećao Abrahamu da će od njega načiniti veliki narod (Postanak 12,2), da će se njegovi potomci mučiti u stranoj zemlji 400 godina (Postanak 15,13), ali da će na kraju imati vlastitu zemlju između egipatske vode i rijeke Eufrat (Postanak 15,18). Sve se to ispunilo tijekom izraelske povijesti.

U vezi s Babilonskim kraljevstvom, prorok iz osmog stoljeća prije Krista je predvidio: „Evo, ja podižem na njih Medijce … Babilonu, uresu kraljevstvima, ponosnome sjaju Kaldejaca, dogodit će se kao Sodomi i Gomori, kad ih je Bog razrušio iz temelja.“ (Izaija 13,17-19).

U Izaijino vrijeme Medijci su bili beznačajan narod. Međutim, 559. godine prije Krista, Kir Veliki je postao perzijski car, a devet godina kasnije je osvojio Medijce i na taj način ujedinio Medijsko i Perzijsko kraljevstvo. A onda je, 539. godine prije Krista, vojska Medijaca i Perzijanaca osvojila Babilon i uništila ga, baš kao što je Izaija prorekao.
Mesijanska proročanstva su predvidjela da će Isusa roditi djevica (Izaija 7,14; Matej 1,18-25) u Betlehemu (Mihej 5,2; Matej 2,1-6), da će prije Njega doći naročiti glasnik (Izaija 40,3; Matej 3,1-3), da će ući u Jeruzalem na magarcu (Zaharija 9,9; Matej 21,1-7), da će biti prodat za 30 srebrnika (Zaharija 11,12; Matej 26,14.15) i razapet s razbojnicima (Izaija 53,12; Matej 27,38).

Biblija sadrži i mnoga druga proročanstva o narodima, gradovima i ljudima koja su se doslovno ispunila tijekom povijesti. Ništa slično tome ne može se naći ni u jednoj drugoj svjetskoj religiji.

Biblija ima jedinstvenu poruku: Premda se bavi velikim brojem različitih tema, Biblija objavljuje jednu jedinstvenu poruku – poruku o spasenju vjerom za razliku od spasenja djelima, što naučavaju sve druge religije. To je jedina knjiga iz antičkih vremena koja daje logične odgovore na pitanja kao što su: Odakle potječemo? Zašto smo ovdje? Kuda idemo?

Iznad svega, njena poruka otkriva Božju milost i korake koje On poduzima da bi osigurao lijek za propast koju je grijeh izazvao. To je jedina knjiga iz daleke prošlosti koja ima moć da čovječanstvo osvjedoči o grijehu i da ga uputi na Jedinoga koji ih može i osloboditi od sile grijeha.

Gerhard Pfandl
____________________________

Novi zavjet tvrdi da će Kristov dolazak biti osoban, vidljiv, iznenadan, slavan i trijumfalan. Kristov povratak bit će nesumnjivo osoban. Dok su gledali svojega Gospodina kako se uzdiže na Nebo, učenike su ohrabrila dva anđela govoreći: “Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo.” (Djela 1,11)

Ovaj ulomak sasvim jasno pokazuje da će se uskrsli Gospodin, koji je uzašao na Nebo kao osoba, isto tako vratiti na Zemlju. Njegov će povratak biti jednako osoban kao što je bio i odlazak. Ovo jasno naučavanje odbacuju mnogi liberalni teolozi pa duhovno tumače i Njegovo uzašašće i drugi dolazak. Prema njima, uzašašće je jednostavno vizionarski prikaz Kristove više razine postojanja.

Jednako tako tumače Kristov povratak kao veće očitovanje Njegove duhovne sile u svijetu. Oni vjeruju da se Krist osobno ne vraća na Zemlju, ali da će vršiti sve veći duhovni utjecaj na ljudski rod.

Spiritualizacija Kristovog drugog dolaska prelazi preko mnogih veoma jasnih opisa Njegovog osobnog povratka. Pavao u Filipljanima 3,20.21 piše: “Spasitelja postojano očekujemo, Gospodina Isusa Krista, koji će … preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu.” A u 1. Solunjanima 4,16 apostol kaže: “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići.” (usp. Kološanima 3,4; 1 Korinćanima 15,22; Titu 2,13) Ovakvi tekstovi jasno opovrgavaju tumačenje o duhovnoj naravi Kristova povratka. “Sam Gospodin” “sići” će s Neba, a ne Njegova sila.

Kristov će dolazak biti vidljiv
Tijesno povezan s osobnim i fizičkim karakterom Kristova dolaska jest njegova vidljivost. Ona je svojstvena dvjema riječima koje obično rabimo da opišemo Njegov dolazak, naime, parousia – dolazak i epiphaneia – javljanje, pojavak. Ovi izrazi ne opisuju nutarnji, nevidljivi duhovni doživljaj, već stvarni sastanak s vidljivom osobom.

Poslanica Hebrejima objašnjava kako se Krist “jedanput zauvijek – u punini vremena – pojavio da svojom žrtvom uništi grijeh … Jednako će se (i Krist) … drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje” (Hebrejima 9,26.28). Ova usporedba pokazuje da će se On po drugi put pojaviti isto onako kao što se pojavio prvi put.

Sam Isus nije ostavio nikakve sumnje u vidljivost svojeg povratka. Upozorio je učenike na prijevaru o tajnom dolasku, uspoređujući svoj dolazak s vidljivošću munje “što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada” (Matej 26,26.27). Krist je dodao: “Tada će se ukazati na nebesima znak – Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje silazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom.” (r. 30)

Ista je istina veličanstvenim riječima posebno naglašena u Otkrivenju 1,7: “Evo, dolazi u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko, i oni koji su ga proboli. Zbog njega će proplakati svi narodi na zemlji.” Misao o nevidljivom Kristovom dolasku, vidljivom samo oku vjere, kako to naučavaju Jehovini svjedoci, kao i misao o tajnom Kristovom dolasku s namjerom da Crkvu odvede sa Zemlje, kako naučavaju mnogi dispenzacionalisti, strana je biblijskom razmišljanju. Ivan ukazuje na vidljivost Kristovog povratka kao sigurnost našeg konačnog preobraženja: “Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1. Ivanova 3,2)

Kristov će dolazak biti neočekivan
Krist će se također vratiti neočekivano i iznenaditi ljude. Da ilustrira iznenadnost svojeg dolaska, Krist ga je usporedio s iznenadnim uništenjem potopa: “Kao što su ljudi jeli i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa uđe u lađu … tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega.” (Matej 24,38.39)

Krist je ilustrirao iznenadan i neočekivan način svojeg povratka i slikom neočekivane provale lopova: “Kad bi domaćin znao u koju će noćnu stražu doći lopov, bdio bi i ne bi dopustio da mu prokopa kuću!” (r. 43) Zbog svojeg iznenadnog i neočekivanog povratka Krist je pozvao vjernike da budu stalno budni: “Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate.” (r. 44; usp. 1. Solunjanima 5,6)

Iznenadnost Kristovog povratka ne protivi se ispunjenju znakova vremena kraja jer, kako sam to obradio na drugom mjestu,1 njihova je zadaća poticati na stalnu pripremu, a ne davati senzacionalne prognoze. Znakovi kraja što ih je Krist dao a novozavjetni pisci pojasnili, poticajne su naravi jer su dani s ciljem da jačaju vjeru i nadu vjernika tijekom vremena.

Kristov povratak bit će slavan i trijumfalan
U dramatičnoj suprotnosti prema Kristovom prvom dolasku, kad je Krist došao na naš svijet kao bespomoćno Djetešce u jednom zabačenom mjestu, On će se vratiti kao Osvajač, u Božjoj sili i slavi. Isus je sam opisao svoj drugi dolazak kao vidljivo i sveopće očitovanje svoje moći i slave. “Sin Čovječji ima doći u slavi Oca svoga, u pratnji anđela, te će tada platiti svakomu prema djelima njegovim.” (Matej 6,27) Pavao djelomice ponavlja Kristove riječi u svojem opisu drugog dolaska. “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom i sa zvukom trube Božje sići s neba.” (1 Solunjanima 4,16; usp. Kološanima 3,4; Titu 2,13)

Ivan u Otkrivenju na izuzetno dramatičan način prikazuje slavu Kristova povratka uspoređujući Ga s Jahačem na bijelom konju koji blješti slavom, a slijede Ga nebeske vojske “obučene u bijel, čist lan”, s imenom “Kralj kraljeva i Gospodar gospodara” ispisanim na “svom ogrtaču – na boku” (Otkrivenje 19,11-16).

Možda je najdjelotvornija slika u Bibliji kojom je prikazana slava i veličanstvo Kristova dolaska ona u kojoj je rečeno da “dolazi na oblacima nebeskim”. Sam Krist je uporabio ovu sliku kad je govorio o svojem povratku. Na upit učenika kako će se vratiti, Krist je odgovorio: “Tada će se ukazati na nebesima znak – Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje silazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom.” (Matej 24,30) Tijekom saslušanja pred velikim svećenikom, Krist je objavio: “Ali ja vama kažem da ćete poslije ovoga vidjeti Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega i gdje dolazi na oblacima nebeskim.” (Matej 26,64) Iste riječi nalazimo i u Otkrivenju: “Evo, dolazi u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko.” (Otkrivenje 1,7)

Izvor ovog opisa možemo naći kod starozavjetnih proroka, posebno kod Daniela koji je pisao: “Gledah u noćnim viđenjima i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji … Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo.” (Daniel 7,13.14; usp. Joel 2,2; Sefanija 1,14-18) Zašto je Kristov povratak povezan s oblacima? Bogato značenje “oblaka” u biblijskoj povijesti ukazuje na tri moguća razloga.

Kristov povratak na oblacima nagoviješta, prije svega, da će to biti jedinstveno, vidljivo očitovanje božanske moći i slave. Budući da su oblaci kola Božje slave (Psalam 104,3) i da ih Bog koristi da njima prikaže svoju slavnu prisutnost (Iz 24,14.15), oni prikladno izražavaju veličanstvo i sjaj koji će pratiti Kristov povratak.

Kristov dolazak na oblacima također ukazuje na ispunjenje Božjeg saveza prema kojem će nagraditi vjerne, a kazniti nevjerne. Savez koji je Bog načinio s Noom nakon potopa postavljanjem “duge svoje u oblak” (Postanak 9,13), i vodstvo koje je obećao svojem narodu da će ga pomoću oblaka voditi kroz pustinju, konačno će se ostvariti pojavom oblakâ Njegova dolaska kad vjernici završe svoje hodočašće i kad ih Spasitelj dočeka dobrodošlicom u Obećanoj zemlji trajnog počinka.

Oblaci koji najavljuju Kristov dolazak uz to su i vjesnici kazne i smrti za nevjernike. Proroci opisuju pojavu velikog dana Gospodnjeg kao “dan pomrčine i naoblake” (Sefanija 1,15; usp. Joel 2,2). Još od vremena Izlaska oblaci u Bibliji predstavljaju obećanje o zaštiti za vjernike i upozorenje o kazni za nevjernike.

Gospodnji dolazak na oblacima ukazuje i na radosno sjedinjenje s Kristom i s vjernicima svih vremena. Pavao objašnjava da će uskrsnuli i preobraženi sveti biti zajedno odneseni “u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” (1 Solunjanima 4,16.17) Ovdje su oblaci prikazani kao mjesto susreta s Gospodinom i vjernima iz svih vremena. Upravo kao što su Izraelci doživljavali božansku blizinu i moć živeći “pod oblakom” i svi bili kršteni “u oblaku” (1 Korinćanima 10,1-5), tako će spašeni doživjeti Kristovu blizinu i moć prigodom velikog susreta na oblacima Kristovog slavnog povratka. Ovdje oblaci dolaska prikazuju mjesto preobraženja za sve vjernike, mjesto na kojem počinje vječna zajednica vjernika.

Ove karakteristike Kristova dolaska kao osobnog, vidljivog, iznenadnog, slavnog i trijumfalnog moramo smatrati slabašnim pokušajima opisivanja najveličanstvenijeg događaja kojeg će ljudska bića ikada vidjeti.

Svrha Kristova dolaska

Dovršenje otkupljenja
Zašto je potrebno da se Krist vrati? Osnovni odgovor glasi: Da dovrši djelo otkupljenja koje je počeo svojim utjelovljenjem. Božja pobjeda nad silama zla ostvarena je dvama velikim događajima: utjelovljenjem i drugim dolaskom. Oscar Cullmann ovu pobjedu u dva koraka ilustrira analogijom pobjede saveznika nad nacističkom Njemačkom.¹ Ova dva koraka u pobjedi poznati su kao Dan D i Dan V. Dan D je pobjeda poznata kao uspješno iskrcavanje saveznika na obalama Normandije, kojim je preokrenut tijek rata. Premda je još preostalo mnogo ogorčenih bitaka prije konačne kapitulacije njemačke vojske, odlučni je udarac zadan i tijek rata preokrenut. Dan V prikazuje formalnu predaju njemačke vojske i proslavljanje pobjede koje je uslijedilo.

Svojim pobjedonosnim životom, smrću i uskrsnućem Krist je zadao odlučan udarac Sotoninom kraljevstvu (Dan D). Pavao to kaže ovako: “Razoruža Poglavarstva i Vlasti i javno ih izloži ruglu vodeći ih u pobjedonosnoj povorci pobijeđene njime.” (Kološanima 2,15) Od Pedesetnice svijetu se naviješta Evanđelje o Božjem kraljevstvu i sve veći broj ljudi oslobađa se od Sotonine vlasti da bi prešao u Kristovo kraljevstvo. Premda je Sotona pretrpio odlučujući poraz, on još uvijek nije uništen. Njegove su sile još uvijek prisutne među nama. Mržnja, nasilje, zločin, progonstvo i ratovi još uvijek su bolna svakidašnjica. Zato je potrebno da se Krist vrati i “položi svoje neprijatelje pod svoje noge [Dan V]. Neprijatelj koji će posljednji biti uništen jest smrt.” (1 Korinćanima 15,25.26)

Neprijatelj Božjeg kraljevstva duhovni je neprijatelj koji utječe na ljudski um i postupke. Konačna pobjeda protiv ovih demonskih sila može biti izvojevana samo izravnom božanskom intervencijom. Svrha je Kristova povratka otkriti svoju skrivenu moć uništenjem svih oblika zla i zlikovaca te uspostavljanje vječnog Kraljevstva mira i pravednosti.

Okupljanje otkupljenih
Višeput tijekom svoje službe Krist je objavio da će primarni razlog Njegova povratka biti okupljanje sve Njegove otkupljene djece (Matej 24,31; 25,32-34) tako da, kako je Isus rekao, “vi budete gdje sam ja” (Ivan 14,3). To što je Kristu toliko stalo do našeg društva da se želi vratiti po nas, trebalo bi biti razlog da nam srce poskakuje od radosti na pomisao da ćemo biti s Njim. Kristov povratak je toliko tijesno povezan s okupljanjem spašenih da Pavao u jednom dahu govori o dolasku “našega Gospodina Isusa Krista i za naše skupljanje oko njega” (2 Solunjanima 2,1).

Nemoguće je zamisliti kako će to biti veličanstveno kad se otkupljeni iz svih vremena okupe oko Spasitelja. Kao što je Krist poslao svoje sljedbenike da svjedoče “sve do kraja zemlje” (Djela 1,8), tako će poslati svoje anđele “i skupiti svoje izabranike od četiri vjetra, od kraja zemlje do kraja neba” (Marko 13,27). Nijedan vjernik neće biti izostavljen. Pri posjetu nekog državnika malo njih može imati čast da mu izrazi dobrodošlicu. A prigodom Kristova dolaska svaki vjernik koji je ikada živio, bio mlad ili star, obrazovan ili neobrazovan, bogat ili siromašan, crn ili bijel, sudjelovat će u velikoj proslavi dolaska.

Samuele Bacchiocchi
________________________

Činjenica je da je Biblija izložena stalnim napadima. Zanimljivo je da kritičari dolaze i odlaze, a Biblija ostaje. Kritičke ideje o Bibliji, koje su se nekad smatrale vrlo suvremenima i revolucionarnima, davno su zaboravljene, ali Biblija ostaje. Ljudi koji su se smatrali poznatim znanstvenicima, koji su u svojim djelima izražavali sumnju u autentičnostMojsijevih ili Izaijinih spisa, danas su gotovo nepoznati, dok se ovi spisi još uvijek čitaju diljem svijeta. Budući da prije više tisuća godina nije bilo aparata za kopiranje i digitalnih skenera, koliko su točni rukopisi koje danas imamo? Po čemu ćemo znati da su točni? Zašto im možemo vjerovati? Potražimo odgovore na ova pitanja.

PODACI

Od samog početka Sotona je mrzio Bibliju. Uostalom, ona je otkrivala cjelokupni plan spasenja, od početka do kraja. Zahvaljujući njoj, svatko može naći put u vječni život. Nije čudo što je Sotona mrzi. Tijekom stoljeća poduzeo je mnoge pokušaje da je uništi. Kad je, na kraju, zbog masovnog širenja Bibliju postalo nemoguće uništiti, Sotona je pribjegao novoj taktici: ako ne može uništiti samo Sveto pismo, uništit će njezinu vjerodostojnost. Tako se pojavila takozvana viša kritika koja je bila vrlo uspješna u razaranju vjere u Bibliju kao Božju riječ. Za mnoge stručnjake Biblija je samo jedan od mnogih starih tekstova, židovska verzija, na primjer, egipatske Knjige mrtvih. U svakom slučaju povijesno zanimljiva, ali ne božanski nadahnuta.

Međutim, ovdje nastaje problem. Da bismo potvrdili vjerodostojnost Biblije, mi se služimo onim što ona sama kaže za sebe. To je zatvoreno prosuđivanje. Kako se možemo služiti Biblijom da je potvrdimo kad je njezina vlastita vjerodostojnost upitna? To je kao da kanimo definirati neki pojam samim tim pojmom.

S druge strane, Bog nam je dao dovoljno razloga da Bibliju smatramo vjerodostojnom. Imamo dovoljno unutarnjih i vanjskih dokaza da se možemo pouzdati u ono što kaže.

Ne moramo vjerovati samo zato što nam se kaže da vjerujemo. Bog nam daje razloge da vjerujemo u Bibliju kao Njegovu Riječ, premda u konačnici moramo pokazati vjeru. Međutim, činjenica je da nam je Bog dao mnoge čvrste razloge da u nju vjerujemo.

STARI ZAVJET

U Bibliji postoje čudesna proročanstva koja snažno svjedoče o točnosti Starog i Novog zavjeta. Ispunjenje ovih proročanstava pokazuje da su oba zavjeta pouzdana, da svaki učvršćuje vjerodostojnost drugoga.

Međutim, to nije sve. Godinama su zagovornici više kritike tvrdili kako je Biblija nepouzdana. Nema, govorili su, cijelih rukopisa hebrejskog Starog zavjeta koji bi bili stariji od 900. godine naše ere. Bez aparata za kopiranje, svakako su se u prijepise uvukle mnoge greške. Može li se čovjek onda uzdati u Stari zavjet?

A onda je početkom 1947. svijet saznao za “najveće arheološko otkriće stoljeća”. U špiljama u blizini Mrtvog mora otkriveni su ćupovi u kojima su bili pohranjeni svitci s Mrtvog mora, od kojih su mnogi datirani između 150. pr. Kr. i 70. po Kr. To je značilo da su ovi biblijski rukopisi više od tisuću godina stariji od bilo kojeg drugog poznatog rukopisa. Pronađen je dosad najstariji poznati rukopis cijele knjige proroka Izaije i ulomci gotovo svih starozavjetnih knjiga. Nađena je i Knjiga Samuelova, iako dosta oštećena, zajedno s dva cijela poglavlja knjige proroka Habakuka.

Uspoređivanjem svitaka s Mrtvog mora s drugim rukopisima, stručnjake je iznenadila točnost naših suvremenih Biblija. U većini slučajeva radilo se o beznačajnim razlikama. Otkriće svitaka s Mrtvog mora postalo je veliki izvanbiblijski dokaz pouzdanosti Staroga zavjeta.

NOVI ZAVJET

“Bit ću iskren… Kad sam prvi put ustanovio da ne postoje izvorni rukopisi Novoga zavjeta, bio sam vrlo sumnjičav. Pomislio sam: Ako je jedino što imamo prijepis prijepisova prijepisa, kako mogu vjerovati da je današnji Novi zavjet uopće sličan izvorniku?” (Lee Strobel, The Case for Christ, str. 58,59)

Pitanje je logično. I mi se moramo pitati: Zar nam Bog ne bi ostavio pouzdani izvor Njegove volje? I zar nam ne bio dao razloge da se pouzdamo u izvore koje nam je ostavio?

Prethodni odsjek pokazao je da je otkriće svitaka kod Mrtvog mora važno za utvrđivanje točnosti i pouzdanosti Staroga zavjeta. Možemo li naći neke dokaze za Novi zavjet?

U vezi s Novim zavjetom posebno je začuđujuća činjenica, koja nam daje nevjerojatni dokaz njegove pouzdanosti, da još danas postoji mnogo primjeraka novozavjetnih rukopisa, mnogo više od ijednog drugog drevnog rukopisa. Gospodin nam je ostavio mnoštvo rukopisa koji potvrđuju točnost Novoga zavjeta kakav danas imamo. Prema znanstvenicima Normanu Geisleru i Williamu Nixu “Novi zavjet je ne samo preživio u više rukopisa nego ijedna druga antička knjiga, nego je ostao sačuvan u čišćem obliku od bilo koje druge velike knjige — s 99,5- postotnom točnošću.” (Strobel, str. 65)

Osim toga, tu je i mnogo vanjskih dokaza; postoji, naime, mnogo citata iz prvih primjeraka Novoga zavjeta, nađenih u komentarima, propovijedima i pismima ranih crkvenih otaca. Apostolski oci, koji su pisali uglavnom između 90. i 160. godine, pokazali su veliko poznavanje većine knjiga Novoga zavjeta. Ovi vanjski dokazi, nazvani lekcionari, sadržavali su tekstove koji su se čitali na javnim bogoslužjima. Do sredine dvadesetog stoljeća klasificirano je više od osam stotina tih djela.

Budući da tako točno odražavaju današnji Novi zavjet, i ovi rani crkveni rukopisi daju nam mnogo razloga za potvrdu vjerodostojnosti novozavjetnog teksta.

UNUTARNJI DOKAZI

Pavao u 1. Korinćanima 15,12-19 jasno pokazuje kako je Isusovo uskrsnuće središte naše vjere. Drugim riječima, čak i nakon što je Krist umro za naše grijehe, čak i nakon što je postao naša zamjena, sve to ne bi vrijedilo da nije uskrsnuo. Naravno, nema ničega iznenađujućeg u tome da su Rimljani razapeli Židova. To se stalno događalo. Sasvim je nešto drugo što je taj Židov uskrsnuo iz mrtvih. A novozavjetni pisci objavili su da se upravo to dogodilo s Isusom.

Bez obzira na razlike u evanđeoskim izvještajima (neki su pisci zapisali ono što drugi nisu), svima je zajedničko da su posvjedočili kako je Isus uskrsnuo od mrtvih.

Međutim, neki odbacuju misao da bi nakon tri dana itko mogao uskrsnuti. To je ludo, kažu — proizvod bolesnog uma, nečija halucinacija. To bi, svakako, bila logična tvrdnja da je samo jedna osoba ustvrdila da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Ali u ovom slučaju to su učinile četiri osobe. Jedno je proglasiti ludima svu četvoricu pisaca evanđelja, a drugo je proglasiti ih ludima na isti način. Te1ko da teorija o haluciniranju ima ikakvog smisla.

Misao da je Isusovo uskrsnuće proizvod bolesne mašte učenika, nema osnove. Svjesni takve besmislice, drugi su tvrdili da su se učenici dogovorili i izmislili priču o Kristovom uskrsnuću.

S kojim bi razlogom izmislili ovu priču? Da dobiju vlast? Zbog ugleda? Novca? Izbjegavani od vlastitog naroda, odbačeni od vjerskih vođa i nemilosrdno progonjeni sa svih strana, učenici nisu nikad došli do vlasti, utjecaja ili novca zahvaljujući uskrsnuću. Naprotiv, zbog ustrajavanja na uskrsnuću izgubili su sve što im je svijet mogao pružiti.

Neki su tvrdili da su učenici izmislili priču u nadi da će imati osobne koristi, ali im se planovi nisu ostvarili. Pošto su već pronijeli priču o uskrsnuću, nije im preostalo drugo nego da je nastave širiti. Jedini je problem u tome što su evanđelja pisana mnogo godina nakon uskrsnuća. Ako su se učenici nadali da će se obogatiti ili steći vlast izmišljenom pričom o Isusovu uskrsnuću, shvatili su da je to uzaludna nada. Zašto su, desetljećima poslije, nakon što su imali dosta vremena da se distanciraju od svojeg neuspjelog nastojanja, ipak ostali uz tu nadu — čak i po veliku osobnu cijenu?

Pavao u 1. Korinćanima 15,6 kaže da se Isus nakon uskrsnuća pojavio pred više od pet stotina ljudi, a “većina ih još i sada živi”. Drugim riječima, Pavao je tako siguran u Isusovo uskrsnuće da čak poziva ljude da se obrate onima koji su još živi i od njih traže da im ispričaju što su vidjeli. A jedan od razloga što je Pavao bio uvjeren u njihovo svjedočanstvo bio je što je sam upoznao uskrslog Isusa (Djela 9,1-8).ž

Razmislimo o svojem životu i ispitajmo svoje razloge za vjeru u Isusa.

Jonathan i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf

Svake godine mnogi traže stručni savjet o stanju dionica na burzi. Pa ipak, stručnjaci im mogu reći sve osim onoga što bi htjeli znati: kako će se vrijednost dionica kretati u budućnosti. Međutim, Bog zna budućnost. On nam je to višeput pokazao preko nekih izvanrednih proročanstava u Bibliji. Mnoga od njih napisana su daleko prije pretkazanih događaja. A činjenica je da su se ovi događaji odigrali upravo onako kako je Bog rekao u proročanstvu. To danas znamo zato što, kad se osvrnemo unatrag u povijest, vidimo kako su se ispunila biblijska proročanstva. “Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.” (Amos 3,7)

Nakon što se uvjerimo da su proročanstva u prošlosti bila točna, mi se možemo uzdati u Boga i za buduća proročanstva od kojih je najveće prorečeni Isusov drugi dolazak.

PROROČKA PUNOMOĆ

Hebrejska riječ naba znači “proricati”. Ona sadrži misao da netko iznosi riječi sa žarom ili nadahnućem. Imenica izvedena iz ovoga glagola označava glasnogovornika, proroka, osobu koja ima pravo govoriti za drugoga (vidi Izlazak 6,28-30; 7,1). Druga riječ u Bibliji za nekoga s proročkim darom jest “vidjelac”; ona je prijevod dviju različitih hebrejskih riječi koje imaju značenje “vidjeti”. Prema tome, proroci imaju sposobnost proricati o onome što obični ljudi ne mogu vidjeti. A proroci ne samo što vide ono što drugi možda ne vide, već ih je Bog pozvao da o tome govore, često s posebnom gorljivošću i silom.

Isusovo upozorenje o lažnim prorocima (Matej 24,24) podrazumijeva da moraju postojati i pravi proroci. Jer kad bismo odbacili sve proroke — ako bismo potpuno odbacili ovaj dar — onda ne bi bilo potrebe upozoravati na lažne proroke.

“A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto. Tako i vi kad sve to ugledate, znajte: blizu je, na vratima!”Matej 24,32.33
“Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam.” Ivan 13,19

U ovim redcima Isus nam je pokazao da cilj proroštva nije samo objavljivanje budućnosti. Umjesto toga proroštvo je dano da učvrsti našu vjeru u Boga i Njegovu Riječ nakon što se događaji ispune. Što više vidimo ispunjenih proročanstava, to više ćemo vjerovati da Biblija stvarno potječe od Boga.

Postoje razne vrste proročanstava. Jedna tvore skupinu proročanstava o Mesiji, Gospodinu Isusu Kristu. Druga su povezana s budućnošću Izraela i različitih naroda; treća opet govore o svršetku svijeta i onome što će se poslije zbiti.

NAJRANIJA PROROČANSTVA

Na samom početku Biblije, u Postanku, primjećujemo da proroštvo ima vaanu ulogu u povijesti Boajeg djelovanja prema palom ljudskom rodu.

Nama je danas lako osvrnuti se u prošlost i vidjeti kako su se ova proročanstva točno ispunila. Ali stavimo se, recimo, u položaj Noe kojemu je Bog rekao da će voda s neba uništiti zemlju, premda do tog vremena možda nikad nije padala kiša. Ili, stavimo se u položaj Abrahama i Sare kad su dobili proročanstvo da će ona jednog dana biti majka njihovom djetetu premda je odavno prošla dob za rađanje. Nema sumnje da je to bio veliki ispit njihove vjere koji je zahtijevao da se pouzdaju u Boga da će se zbiti ono što je rekao (Hebrejima 11,7-11).

PROROČANSTVO IZ DANIELA 2

Svjetska povijest podupire točnost ovog zapanjujućeg proročanstva. Zlatno babilonsko kraljevstvo vladalo je svijetom od 605. do 539. pr. Kr. Kako se širio utjecaj Babilona, tako je postajao dominantna sila na starom Bliskom istoku. Danas se ruševine grada Babilona nalaze u Iraku, 110 km južno od Bagdada. Biblija je ne samo prorekla pad Babilona, već je jasno rekla tko će vojevati protiv njega (Jeremija 51,49.53; Izaija 45,1-4). Kir je sa svojom vojskom došao pred vrata Babilona oko stotinu sedamdeset i pet godina nakon objave ovog proročanstva.

Medijci i Perzijanci vladali su svijetom od 539. do 331. pr. Kr. Ali Bog je Danielu u 2,39 rekao da će doći “treće [kraljevstvo], od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom”. U Danielu 8,21 nalazimo da je to bila Grčka. Grčka vojska, predvođena Aleksandrom Velikim, brzo je osvojila svijet. Bila je opremljena mjedenim oklopima i kacigama i naoružana mjedenim štitovima i mačevima. Izvanredno prikladan simbol Grčke.

Grčko carstvo bilo je pobijeđeno od željeznog Rimskog Carstva 168. pr. Kr., i to je još jedno dramatično ispunjenje proročanstva. Rim je vladao duže od ijedne druge svjetske sile; vladao je više od pet stotina godina od Britanskog otočja do Arapskog mora, od Sjevernog mora do Sahare i od Atlantika do Eufrata. Rim je bio moćan.

Ali Daniel je prorekao da će kraljevstvo biti “podijeljeno” (Daniel 2,41). Rimsko Carstvo podijelilo se na nezavisna kraljevstva koja su kasnije prerasla u suvremene europske draave, u narode koji “se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom” (redak 43). Danas živimo u vrijeme ovih stopala i prstiju.

MESIJA U PROROČANSTVU

Od svih starozavjetnih proročanstava najsilnija su ona koja se odnose na Isusov prvi dolazak. U Starom zavjetu nalazimo šezdesetak proročanstava o Mesijinom dolasku.

Jedno od najsnažnijih nalazimo u knjizi proroka Izaije u Izaiji 52,13—53,12.

Ovo je jedan od najsnažnijih primjera proročanstava u Bibliji. Ono je prepuno podataka koji se nisu mogli unaprijed posložiti da bi se predvidjelo njihovo ispunjenje.

Ono je bilo i još je uvijek snažan dokaz u prilog kršćanskoj vjeri. Navodimo nekoliko starozavjetnih proročanstava o Isusu i njihovo ispunjenje u Novom zavjetu. Što iz njih moćemo naučiti o vjerodostojnosti Božje Riječi?

Posebno je zanimljivo da i Isus nakon svojeg uskrsnuća spominje ova proročanstva o sebi i njihovo ispunjenje. Dvojici učenika na putu u Emaus govorio je: ‘”Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?’ Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” (Luka 24,26.27)

Proročanstva o Njemu obuhvaćala su Njegovo rođenje, službu, odbacivanje, probijanje ruku i nogu, izrugivanje i vrijeđanje, razapinjanje za grešnike i uskrsnuće (Izaija 7,14; 9,1.2; 53,3; Psalam 22,17.7-9; Izaija 53,12; Psalam 16,10).

Budući da je Isus ispunio sva ova proročanstva, mi možemo stajati pred Bogom kao grešnici kojima je oprošteno, bez obzira na našu prošlost, jednostavno pozivajući se na Njegovo djelo za nas.

ISUSOV DRUGI DOLAZAK

Kao što smo dosad vidjeli, mnoga su se proročanstva već ostvarila onako kako su prorečena i to često na čudesan način. Ali sva su se ta proročanstva ispunila u prošlosti. Međutim, u Bibliji se nalaze proročanstva koja se tek trebaju ispuniti. Među njima su, naravno, najvažnija proročanstva o Kristovom drugom dolasku.

Prije nego što će napustiti svoje učenike, Isus im je obećao da će se sigurno vratiti: “Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.” (Ivan 14,3) Petar, Isusov veoma blizak učenik, pisao je: “Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.”

(2. Petrova 3,13) Biblija ne opisuje samo način i karakteristike Kristovog drugog dolaska, već i znakove koji će ukazivati na njegovu blizinu.

01. Lažni mesije — Matej 24,4.5
02. Ratovi i glasine o ratovima — Matej 24,6.7
03. Glad — Matej 24,7
04. Kuga (epidemije) — Luka 21,11
05. Potresi — Matej 24,7
06. Društveni problemi — 2. Timoteju 3,1-5
07. Ljudi žive u strahu — Luka 21,26
08. Povećanje znanja — Daniel 12,4
09. Znakovi i čudesa — Luka 21,11
10. Povećanje sumnjičavosti — 2. Petrova 3,3.4
11. Propovijedanje Evanđelja — Matej 24,14

Zar ovo nije vjeran opis svijeta u kojem živimo? Pogotovo ako uzmemo u obzir da su ovi tekstovi napisani prije mnogo stoljeća. To su novi dokazi da se možemo pouzdati u Bibliju.

Jonathan i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf

Babilonsko ropstvo

Druga priča počinje poznatom molitvom proroka Daniela u ime judejskog naroda u babilonskom zatočeništvu. Molitva je prožeta priznanjem svojih propusta i veličanjem Boga: “Jahve, stid na obraz nama, našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, jer sagriješismo protiv tebe! U Gospoda je Boga našega smilovanje i oproštenje jer smo se odmetnuli od njega i nismo slušali glas Jahve, Boga našega, da slijedimo njegove zakone što nam ih dade po svojim slugama, prorocima.” (Daniel 9,8-10)

Daniel se poistovjećuje sa svojim narodom i željno očekuje obnovu i povratak u domovinu, u svoj grad i u svoj hram u kojem će slobodno slaviti svojega Boga. Istina Hram je bio srušen prilikom trećeg odvođenja zarobljenika u Babilon oko 587. g. pr. Kr., dok je on doveden u prvom odvođenju 605. g. pr. Kr., ali Danielove su nade bile zasnovane na proročanstvu proroka Jeremije o povratku Judejaca iz ropstva i obnovi: “Jer ovako govori Jahve: ‘Istom kad se Babilonu ispuni onih sedamdeset godina, ja ću vas pohoditi te vam ispuniti dobro obećanje da ću vas vratiti na ovo mjesto.’” (Jeremija 29,10) Osim povratka u njihov zavičaj, Bog Judejcima najavljuje i duhovnu obnovu: Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.” (Jeremija 29,12.13)

Međutim, na ovo ispunjenje je trebalo čekati, posebno na duhovnu obnovu. Jacques Doukhan u svojemu komentaru ističe poimanje čekanja: “Danielova je knjiga prožeta napetošću čekanja. Dok je pisao svoju knjigu, Daniel je razmišljao o ropstvu. Njegova knjiga počinje izgnanstvom i svi njegovi izvještaji i viđenja događaju se tijekom izgnanstva. Daniel i njegov narod čekaju obnovu. Značajno je što je u Danielovoj knjizi sposobnost čekanja opisana kao vrlina mudrosti, s obzirom da je mudrost povezana s vremenom čekanja.”¹ Dok je sa žudnjom očekivao povratak u svoj zavičaj, Daniel se hrabrio psalmom: “U Jahvu ja se uzdam, duša moja u njegovu se uzda riječ. Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna; više no zoru straža noćna nek Izrael čeka Jahvu.” (Psalam 130,5-7)

Drugi hram

Hram koji je sagrađen na mjestu Salomonova hrama naziva se Drugi hram, ili po imenu judejskoga kneza – Zerubabelov hram. Zapravo, cijela druga priča je satkana oko Drugoga hrama i svodi se na dugo čekanje da se Jahve vrati u Jeruzalem. Kad su Babilonci rušili Salomonov hram, prorok Ezekiel svjedoči kako “Slava se Jahvina vinu iz grada…” (Ezekiel 11,23) Na povratak Jahve na Sion trebalo je čekati, ali ne uzalud, jer Bog uvijek ispunjava svoja obećanja. N. T. Wright piše: “Veliko pitanje za Židove Drugoga hrama nije bilo: ‘Možemo li više saznati o Bogu?’ – jer su dobro poznavali Boga Abrahama, Izaka i Jakova – već: ‘Kad će se Bog vratiti u Hram?’”² U nekoliko navrata, baš kao što su odvođeni u Babilon, Judejci su se vraćali u svoju domovinu.

U vrijeme perzijskog kralja Kira 538. g. pr. Kr. počinje povratak Judejaca u njihovu zemlju pod vodstvom knezova Šešbasara i Zerubabela. Kralj Kir je vratio povratnicima sve zlatno i srebrno posuđe³ Salomonovog hrama i objasnio zašto je tako postupio: “Ovako veli perzijski kralj Kir: ‘Sva zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji i neka gradi dom Jahvi, Bogu Izraelovu, Bogu koji stoluje u Jeruzalemu.’” (Ezra 1,2.3) U Ezrinoj knjizi slijedi detaljan popis povratnika u Jeruzalem. Iste godine sagrađen je žrtvenik na mjestu gdje je bio u Salomonovom hramu, a iduće su postavljeni temelji Drugoga hrama. (Ezra 3)

Ali, pojavili su se i problemi. Susjedi Samarijanci ometali su gradnju i tužakali ih na perzijskom dvoru, jer im Judejci nisu dopustili da im se pridruže u gradnji. Trinaest godina od početka gradnje nastupila su previranja i u Perzijskom Imperiju. Kad je Darije Veliki ponovno uspostavio red, ohrabrio je nastavak izgradnje hrama u Jeruzalemu.⁴ Hram je dovršen i Pasha je slavljena 515. godine. (Ezra 6,1.19-22) Međutim, posao još nije bio dovršen. Trebalo je prije svega reformirati duhovno stanje povratnika i podići obrambene zidove u Jeruzalemu. Tu priskaču u pomoć svećenik Ezra, koji je zajedno s pomagačima, a po nalogu perzijskog kralja Artakserksa I., 458. g. pr. Kr.⁵ putovao u Palestinu. Kasnije se angažirao i ugledni peharnik na perzijskom dvoru, Nehemija. Nehemija je odmah po dolasku u Jeruzalem po noći obilazio zidine i uz molitvu planirao obnovu. (Vidi Nehemija 1 i dalje) Bog je i preko proroka hrabrio svoj narod da ustraju.

Bog opominje i hrabri preko proroka

Bog je opominjao i hrabrio svoj narod i prije nego što su odvedeni u ropstvo. Prorok Izaija piše oko 150 godina prije prvog odvođenja Judejaca u Babilon. Čudno je takvo djelovanje u vremenu, ali tako može postupati samo Onaj koji poznaje kraj od samoga početka. Židovski povjesničar Josip Flavije smatra da je Kir Veliki dopustio povratak Judejaca iz babilonskog progonstva nakon što je pročitao što je Izaija napisao o njemu. (Izaija 45) U sredini Izaijine knjige (28-35 poglavlje) opisano je šesterostruko jadikovanje nad Jeruzalemom zbog loših odluka izraelskih kraljeva koji su se u vremenima krize i neizvjesnosti priklanjali ljudskim saveznicima, a ne Jahvi, Bogu Abrahama, Jakova i Izaka. Posljedica takvog opredjeljenja je ropstvo. Ali Bog je želio da zatočeništvo bude Njegovom narodu životna škola, a ne trajno stanje, te stoga najavljuje i obećava izbavljenje iz Babilona. Završni dio Izaijine knjige počinje riječima utjehe iz 40. poglavlja, koje su tako dojmljivo uglazbljene u Händelovom oratoriju “Mesija”:

“Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Jahvine ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: ‘Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada slava Jahvina i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila.’” (Izaija 40,1-5)

Do kraja knjige slijede opisi Mesije i blagoslova Njegove vladavine, jer uzvišeni Bog prebiva među svojim narodom. Šteta što Judejci Drugoga hrama nisu u ropstvu stekli potrebnu životnu mudrost i duhovnu orijentaciju da bi prepoznali Mesiju u Isusovom djelu. Nisu shvatili da Bog spašava žrtvom, a da Njegova dobrota vodi na pokajanje (Rimljanima 2,4) pa zato nisu shvatili ulogu Jahvinog Sluge koji “Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.” (Izaija 53,3-5)

Ono što povijesnom Izraelu okupljenom oko pobožnosti Drugoga hrama nije bilo jasno i ostvarivo, postaje temeljem Božje spasonosne objave u djelu Isusa Mesije, djelu koje obuhvaća sve narode na cijelom svijetu. I drugi su Božji vjesnici -proroci – opominjali, tješili, hrabrili i najavljivali slavu Drugoga hrama, ali čini se da Judejci nisu prepoznavali izvornu narav Božjih obećanja te su stoga prolazili kroz nevolje koje su mogli izbjeći.

Prorok Ezekiel je suvremenik proroka Daniela i odveden je u Babilon u drugom odvođenju zarobljenika, zajedno s kraljem Jojakinom 597. g. pr. Kr. (Ezra 1,2). On u ropstvu hrabri Judejce usporedbom u kojoj uspoređuje oporavak odlomljene cedrove grančice s obnovom Judejaca (17,22-24), najavljuje Mesiju kao Izraelovog Pastira (34.35) i detaljno opisuje budući hram (40-48).

Bog preko proroka hrabri i nakon ropstva, naročito tijekom izgradnje hrama. Hagaj najavljuje: “‘Slava ovoga drugog Doma bit će veća nego prvoga’ – riječ je Jahve nad vojskama. ‘I na ovom ću mjestu dati mir’ – riječ je Jahve nad vojskama.” (Hagaj 2,9) Zapazimo kako prorok izravno ističe da će Drugi hram, taj koji se upravo gradi, biti slavniji od Salomonovog, koji je važio za najljepšu građevinu onoga doba. Sigurno je takvo obećanje ohrabrilo graditelje. Prorok Zaharija dirljivo poručuje: “Hej, Sione, koji živiš kod kćeri babilonske, spasi se! Tko vas dira, dira mi zjenicu oka. … Kliči i raduj se, Kćeri sionska, jer evo, dolazim usred tebe prebivat – riječ je Jahvina.” (Zaharija 2,11- 14) Prikazom slavlja kod ustoličenja kralja, prorok opisuje dolazak Mesije u Jeruzalem: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zaharija 9,9) Dok se Drugi hram gradio i slavila se prva Pasha, Judejci su vjerojatno priželjkivali neko nadnaravno Božje očitovanje kao potvrdu njihovog religijskog središta. Ali ništa se od toga nije dogodilo.

Problem praznoga Hrama

Čini se da je sve bilo na svojemu mjestu i da povratak u Judeju teče prema planu, ali u Drugom hramu nije bilo simboličkog i stvarnog prikaza Božje prisutnosti. N. T. Wright nabraja što je sve izostalo: “Nikad nismo čuli da je stup od oblaka i ognja, koji je pratio Izraelce kroz pustinju, sada vodio narod iz njihova ropstva. Ni u kom trenutku nismo čuli da se YHWH sada slavno vratio na Sion. Nikada nije Dom bio opet ispunjen oblakom koji zastire Njegovu slavu. Ni u kom trenutku nije ponovno sagrađeni hram bio sveopće slavljen kao istinsko obnovljeno Svetište o kojemu govori Ezekiel. Značajno je i to da nikada nije izvojevana odlučujuća pobjeda nad izraelskim neprijateljima, niti je ustanovljena općeprihvaćena kraljevska dinastija.”⁶ Ovaj raskorak između onoga što su opisivali i obećavali proroci i stvarnoga stanja u hramu i državi bio je više nego zbunjujuć. Bilo je onih koji su prema savjetu proroka Daniela i dalje strpljivo čekali i nadali se. Ali najveća iznenađenja tek slijede.

Antioh Epifan žrtvuje svinje u Hramu

Dok su Palestinom vladali Perzijanci i Egipćani, vjerska je tolerancija bila na visokoj razini. Kad su zavladali Sirijci, nastojali su učvrstiti svoju vladavinu nametanjem helenističkog svjetonazora svim osvojenim krajevima. Tako je Antioh IV. Epifan 168. g. pr. Kr. orobio Hram i natjerao velikog svećenika da na oltaru žrtvuje svinje. Mnogi su Židovi radije umrli nego da bi obeščastili svoje svetinje. Ovi su događaji znatno utjecali na povjerenje i nadu Judejaca u duhovnu obnovu hramske pobožnosti i obnovu svoje države. Neki su se od njih, kao Juda Makabejac, latili oružja i potjerali Sirijce iz Jeruzalema, da bi 164. g. pr. Kr. slavili hanuke – ponovno posvećenje hrama. Ali ni tada nije bilo vidljivih znakova Božje prisutnosti u Drugom hramu.

Ellen G. White jasno opisuje njihov osnovni problem: “Premda su željeli dolazak Mesije, Hebreji nisu pravilno razumjeli Njegovo poslanje. Oni nisu tražili oslobođenje od grijeha, već oslobođenje od Rimljana. Očekivali su Mesiju da dođe kao osvajač, da slomi silu tlačitelja i uzdigne Izrael do svjetskog kraljevstva. Tako je bio pripremljen put da odbace Spasitelja.”⁷ Teško im je bilo ispravno shvatiti dojmljiva i određena proročanstva koja su obećavala cjelovit napredak i dolazak Mesije. Činilo se da izlaza iz poteškoća ima sve manje, a da je duhovna tama sve gušća.

Međutim, bez obzira na dugo čekanje, silno i slavno izbavljenje je bilo na pomolu. Sva proročanstva o slavi Drugoga hrama bit će nadmašena stvarnim dolaskom Isusa Mesije, koji sada doslovno stanuje na Zemlji. On rješava sve dvojbe i tegobe uspostavljanjem Božjeg/nebeskog kraljevstva na Zemlji, baš kao što se molimo: “Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.” (Matej 6,10)

Osvježeni židovski monoteizam u Isusu Kristu, Emanuelu

Događaj Isusa Mesije se mogao jasno prepoznati u izvornim očekivanjima Judejaca Drugoga hrama i točno locirati prema određenim proročanstvima. Toga koji je nedostajao Drugome hramu, Mesiju, rodit će djevica, a On će se zvati Emanuel – “S nama Bog” (Izaija 7,14; usp. Matej 1, 22.23); mjesto rođenja bit će Betlehem (Mihej 5,1; usp. Matej 2,1); u ranom djetinjstvu će biti u životnoj opasnosti (Jeremija 31,15; usp. Matej 2,16-18); zbog toga će na neko vrijeme izbjeći u Egipat (Hošea 11,1; usp. Matej 2,14.15); Mesija dolazi iz Judina Plemena i sjeda na Davidovo prijestolje (Postanak 49,10; usp. Luka 3,33; Hebrejima 7,14) 10⁸ Međutim, to Dijete – Isus – koje sjeda na Davidovo prijestolje ima još imena. On je “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (Izaija 9,5; usp. Matej 25,31; Filipljanima 2,9-11; Ivan 1,1; 14,9.11; Kološanima 1,15.16; Ivan 14,27; Otkrivenje 11,15), što određuje duhovnu narav Njegove vladavine. Njegova je misija u uspostavljanju Božjeg ili nebeskog kraljevstva na Zemlji. Ali ovaj Vladar ne osvaja silom, niti prolijeva krv svojih podanika da bi došao na vlast; On privlači bezuvjetnom ljubavlju svoje, ne podanike, već sunasljednike i lije umjesto njih svoju krv na stupu srama – križu. Ovo je najuzvišeniji prikaz posebnosti Mesije Isusa koji je naširoko opisan u Bibliji.

Stari su proroci najavljivali i opisivali Mesiju, Izbavitelja Izraelskog naroda i cijeloga svijeta. Umjesto da Ga hvale za dobro koje donosi, Mesiju će: mrziti bez razloga (Psalam 35,19; usp. Ivan 15,24.25); izdati (Psalam 41,10; usp. Luka 22,47.48); krivo optužiti (Psalam 35,11; usp. Marko 14,57.58); pljuvati i udarati (Izaija 50,6; usp. Matej 26,67); razapeti s kriminalcima (Izaija 53,12; usp. Matej 27,38); a On će se moliti za svoje zločinitelje (Psalam 109,4; usp. Luka 23,34). Iako su Ga ubili, Mesija uskršava (Psalam 16,10; usp. Matej 28,2-7; Djela 2,22-32), uzlazi na Nebo (Psalam 24,7-10; usp. Luka 24,51; Djela 1,9-11) i sjeda s desne strane Bogu kao Bog i Sin Čovječji (Psalam 110,1,2; Daniel 7,13.14; usp. Marko 16,19; Matej 22,44).

O značenju izraza “Sin Čovječji” Ellen G. White piše: “Time što je uzeo našu prirodu, Spasitelj se povezao s čovječanstvom vezom koja se neće nikad raskinuti. On je povezan s nama kroz svu vječnost.”⁹

Osim ovih pojedinačnih opisa najavljenog i posvjedočenog Mesije Isusa, moramo spomenuti četiri pjesme o Sluzi Jahvinom iz Knjige proroka Izaije od 42. do 55. poglavlja, koje izravno opisuju čežnju i potrebu svih vjekova, Boga Isusa Mesiju koji osvježava židovski monoteizam novom objavom jednoga Boga.

Najavom i prepoznavanjem Božje samoobjave, u ovom povijesnom i spasonosnom okružju stvarana je istina o Trojednom Bogu. U tom kontekstu valja i razumijevati biblijske tekstove koji govore o odnosu Boga Oca i Boga Sina. U ovoj objavi dominira Božja spasonosna aktivnost, dok “anatomske” analize božanske naravi, kao i navodna hijerarhija unutar Trojednog Boga ostaju neprimjerene.

N. Thomas Wright izvrsno zaključuje: “Davno prije nego što je itko spominjao ‘narav’ i ‘supstanciju’, ‘personu’ i ‘Trojstvo’, prvi su kršćani tiho ali jasno otkrivali da ono što su osjećali da moraju posvjedočiti o Isusu (i Svetome Duhu), mogu jasno izreći kroz židovski narativ o Bogu, Izraelu i svijetu, i to židovskim govorom o Duhu, Riječi, Tori, Prisutnosti/ Slavi, Mudrosti i sada Mesiji/Sinu. Izgledalo je da su otkrili Isusa unutar već postojećih židovskih monoteističkih kategorija. Činilo se kao da su te kategorije načinjene za Njega. One su Mu pristajale kao rukavica ruci … i odgovarale su ljudskom i zemaljskom Isusu. Novozavjetni pisci nisu pisali o nekom nejasnom ‘Kristu vjere’. Bio je to Jedan i jedini Isus osobno.”¹⁰

Prepoznata slava Drugoga hrama

Sâm po sebi Hram nije mogao zaštititi od bezbožnih i pogubnih utjecaja, ali je upućivao na izvornu duhovnost kojoj je središte jedan Bog. I to se upravo dogodilo u djelu Isusa Krista. On je pružio predokus novog stvorenja i zorno pokazao što se događa na Zemlji kad Bog vlada i boravi s čovjekom. Isus je svojim djelovanjem približio Nebo Zemlji. Neprijateljstva između Rimljana i Židova nestaju. Žalosni su ohrabreni, a o zanemarenima se vodi briga. Slijepi vide, a hromi skakuću. Nigdje nema gubavaca. Da ne bi tko pripisivao ove promjene slučaju ili prirodnim procesima oporavka i napretka, tu i tamo – uvijek u svrhu osvjedočenja – Isus bi ponekog uskrsnuo iz mrtvih, i tako se u Evanđeljima nižu nevjerojatni primjeri i prizori stanja u koja je Bog izravno uključen. Nebo je blizu Zemlji u Isusu Mesiji.

Središnji događaj u povijesti ljudskoga roda je doslovni dolazak Boga u liku Isusa iz Nazareta među judejski narod, a time i među cijelo čovječanstvo. Simboli Božje prisutnosti u izraelskim svetištima, kao šekina iznad zavjetnog kovčega u Svetinji nad svetinjama šatora ili Hrama, sada više nisu potrebni, jer sada Bog djeluje kao Emanuel – “s nama Bog”. (Matej 1,23)

Jedina i najuzvišenija Božja prisutnost Drugoga hrama je Isus, Mesija čija je misija u znaku hramskog djelovanja. Uistinu, u Njemu slava Drugoga hrama nadmašuje slavu Salomonovog i svakog drugog svetišta. Tu slavu Drugoga hrama prepoznali su mnogi Židovi – kao što su Isusovi apostoli, osobito apostol Pavao koji je najopširnije pisao o tome, tisuće drugih Židova, a kasnije i ostalih naroda koji postaju Njegovim sljedbenicima jer Ga smatraju Bogom. Oni niti ne pomišljaju kompromitirati ili gubiti vjeru u Boga Abrahama, Izaka i Jakova, već je upotpunjuju. Sjećaju se Isusovih riječi: “Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’?” (Ivan 14,9)

Nakon Isusovog “uosobljenja” – posebnog rođenja, iznimnog života, pobjedničke smrti, uskrsnuća i uzašašća, nitko i ne pomišlja raspravljati o navodnoj hijerarhiji unutar Trojednog Boga i Njegovoj naravi, ili “utvrđivati Božji DNK”. Jedini primjereni odaziv jesu pjesme hvale. Cijelo Nebo pjeva. Njegovi sljedbenici pjevaju – i u tamnicama, i na lomačama, i pred zvijerima, te sa žudnjom očekuju potpuno uspostavljanje Božjeg kraljevstva na Zemlji. Sve je u znaku divljenja dragom Bogu objavljenom u drugoj velikoj priči. Tako se poštuje Božje sveto tlo kod gorućeg grma.

U sljedećem članku čitajte o još jednom osvježenju židovskoga monoteizma u objavi Boga Svetoga Duha u posljednjoj velikoj priči – od osnutka Crkve do obnovljene Zemlje. Bit će to završni motiv u objavi Trojednoga Boga u povijesti spasenja.

Dragutin Matak

“Veliki satovi sudbine otkucavaju danas” i sa svakim gromovitim udarom zbiva se neki novi događaj što stvara epohu. Dugo potiskivane mržnje izbijaju u plamtećoj pobuni. Stari imperiji teturaju i ruše se. Znanost prelazi još jednu prepreku na putu u nepoznato. Ovo je revolucionarno doba u svakom životnom području. Posvuda se osjeća kako kipti nemir dok se oko šest milijarda stanovnika Zemlje nastoji opredijeliti za samozvane vođe. “Posljednjih smo pola stoljeća svjedocima nezamislivih promjena, i po naravi i po opsegu”, kaže Cyril Garbett, bivši nadbiskup Yorka. “Moguće je da su se u ovom kratkom razdoblju zbile veće promjene negoli od Kristova rođenja pa sve do sredine ovog stoljeća.” (In an Age of Revolution, str. 13)

Ovo je također doba otkrića i pronalazaka kojima nema premca. Prešli smo s parnog doba na električno, zatim na atomsko i na svemirsko, pa na plastično i na doba računala. Budući da je osvojio posljednje Zemljine granice, čovjek sad poseže za zvijezdama…

Zauzdavanje atoma stavilo je na raspolaganje čovjeku više snage no što ju je imao otkad postoji. Izvori energije koji su danas na raspolaganju toliko su golemi da mogu pretvoriti svijet u raj ili pakao. Na nesreću, njihova osnovna namjena bila je stvaranje tako razornih oružja da samo desetak njih može razoriti svaki veći grad u bilo kojoj državi na koji bi pali.

Računala su donijela nezamislive tehničke promjene. Sve veća minijaturizacija omogućila je pojavu prijenosnih računala, svakovrsnih memorijskih kartica, multimedijskih i bluetooth uređaja, CD i DVD snimača i reproduktora, digitalnih fotoaparata i mnoštva drugih proizvoda. U samo nekoliko proteklih godina plastika je promijenila način našeg života…

David Sarnoff, predsjedajući Američke radio udruge (RCA), pisao je: “Naši su laboratoriji prepuni napola ostvarenih snova koji se čine isto tako fantastičnima kao što su to bili radio i televizija u mom djetinjstvu. Kako je ono rekao Isaac Newton, mi samo skupljamo pijesak na obali, dok pred nama leži neistraženi veliki ocean istine.” (“What I See Ahead”, Reader’s Digest, travanj 1957.) Danas je to točnije nego u vrijeme kad je objavljeno.

Tragično je što smo unatoč tim sjajnim mogućnostima ušli i u doba bezakonja kojemu nema premca, osim pokvarenosti što je prevladavala u pretpotopnom svijetu. Ne vidi se to samo u sve većem broju ubojstava, silovanja i oružanih pljački, već i u naoko beznadnoj borbi koju policija i druge građanske vlasti vode protiv maloljetničke delinkvencije i ilegalnih droga. Pretrpani zatvori i popravni domovi pričaju istu tužnu priču kao i dnevna izvješća o okrutnim sadističkim zločinima što se gomilaju na stranicama naših novina. Laž i prijevara toliko su uobičajeni da se čini kao da su istina i poštenje nestali sa Zemlje. U nekim su zemljama sukobljene strane odbacile sve stege i ne poznaju zakon osim nasilja.

Iz tog razloga živimo u doba straha. Nikad se ljudi nisu toliko bojali budućnosti. Opisujući “sjene straha koje danas pomračuju nade čovječanstva”, Bertrand Russel je rekao: “Nikad ranije nije postojao tako opravdan razlog za takav strah. Nikad ranije nije takav osjećaj uzaludnosti remetio vidike mladeži. Nikad ranije nije bilo takvog razloga za osjećaj da ljudski rod putuje stazom što završava jedino u ponoru bez dna.” …

Tko će zaštititi svijet od zagađenja, kiselih kiša, globalnog zatopljenja, uništenja ozonskog omotača, prenapučenosti, smanjenja proizvodnje hrane, lakomosti nekih naroda za bogatstvom svojih susjeda — te gomile drugih problema koji poput zastrašujućih oblaka bacaju svoje crne sjene na budućnost svijeta?

Ne treba se čuditi što James T. Farrell, poznati romanopisac, u djelu The Race for Space, izražava mišljenje da je grozan strah koji danas obuzima mnoga srca obnovio zabrinutost kako je možda kraj svijeta blizu. “Mi mislimo da se može ostvariti sada ili za našeg života”, kaže. “Ponekad se čak pitamo nećemo li biti posljednji naraštaj.”

U Senatu Sjedinjenih Američkih Država kapelan Frederick Brown Harris izgovorio je ovu molitvu: “Bože naš i Oče, Ti kojemu su tisuće godina kao jedan dan, u ovom vulkanskom satu povijesti spasi nas, molimo Te, od panike i očaja!”

Kakav prikladan opis našeg vremena! Ovo i jest vulkansko doba, budući da se svijetom prolama grmljavina stoljetnog nezadovoljstva i frustracija, izbacujući užarenu lavu mržnje i bijesa sve većom snagom i učestalošću. Dim stalnih erupcija guši sve nade u mir i blagostanje, ugušuje svaki vrijedan napor za čovjekov boljitak i puni svako srce strahom da je završna krunska katastrofa blizu.

Kapelanova molitva: “Spasi nas, molimo Te, od panike i očaja!”, dolazi u pravi čas. Ona izražava naše najdublje misli i težnje svih srca u ovo strašno doba. Nedvojbeno je da svi trebamo pomoć iz nekog izvorišta što je izvan nas samih. Trebamo mir u duši. Trebamo hrabrost i nadu. Trebamo vodstvo i usmjerenje. U oluji što se sprema treba nam svjetlo koje se neće ugasiti. Usred sve gušće tame i zbrke treba nam glas koji će sa sigurnošću reći: “To je put!” Ali, gdje je moguće naći takvu pomoć? U nekoj skupini koja raspravlja o ovim temama? U nekom političkom forumu? Ili na kauču psihijatra?

Postoji jedno bolje mjesto. U Vašoj Bibliji!

Ako uzmete vremena za čitanje te dragocjene knjige, otkrit ćete da je to uistinu Knjiga za ovaj trenutak. Ona sadrži poruku za naše vrijeme, za cijelo čovječanstvo i za Vas.

Ona tako značajno predviđa prilike u današnjem svijetu da se čini kao da je pisana posebno za naš naraštaj. Premda je stara mnogo stoljeća, začudno je suvremena. U njoj se govori o predmetima od općeg značenja. Ona nudi rješenje za naše sadašnje probleme. Ona čak razgrće zavjesu budućnosti, otkrivajući ono što će doći.

Otvorite ju sada! Pogledajte kako su čudesne njezine riječi utjehe i ohrabrenja, nadahnuća i izazova, tako važne za naše vrijeme i tako potrebne Vašem srcu!

Arthur S. Maxwell

Nagovještaj novog doba – vremena kada će vuk i janje zajedno pasti (Izaija 65,25), vremena kada više neće biti boli i suza (Izaija 65,19), vremena kada će Bog stvoriti novo nebo i novu zemlju (Izaija 65,17). Umjesto radosti i napretka iz Izaijinih proročanstava, Izrael Isusovog vremena bio je porobljena nacija. Rimski jaram ih je teško pritiskivao, porezi koje je narod morao plaćati dovodili su ih na rub siromaštva, a prisutnost rimskih legija bila je stalni podsjetnik da nisu sami svoji gospodari. Izrael nije imao ni sredstava niti moći da se izvuče iz teškog položaja i krene prema ostvarenju proročanstva.

Prošli su mnogi naraštaji otkad je Izaija ovo zapisao. Mnogi su umrli s čvrstom nadom da će se ovo proročanstvo ispuniti u budućnosti, a oni koji su nastavljali živjeti nadali su se da će se ono ostvariti baš za njihova života. Jedan od onih s čvrstom nadom je bio i Šimun, pravedna i pobožan Božji sluga. Mnogi su u njegovo vrijeme čekali ispunjenje proročanstava, ali nisu svi bili uporni kao on. Šimun je svoj život posvetio postu i molitvi i Sveti Duh mu je objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Gospodnjega Mesiju (Luka 2,26).

Jednog dana u njegovoj poodmakloj životnoj dobi Sveti Duh ga je potaknuo da pođe u Hram upravo u trenutku kad su Josip i Marija donosili Dijete Isusa da na Njemu izvrše propis Zakona. Pun ushićenja, Šimun uzima Dijete na svoje ruke i kaže: “Sada možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvojega Izraela.” (Luka 2,29-32)

Nekoliko godina poslije, Isus ustaje u sinagogi u kojoj je odrastao i čita riječi Izaijinog proročanstva: “‘Na meni je Duh Gospodnji , jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje.’ Smota svitak, vrati ga poslužniku pa sjedne. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u nj. on im progovori: ‘Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo.'” (Luka 4,18-21)

Zapazimo trenutak u kojem Isus ustaje da bi pročitao ovo proročanstvo i započeo javnu službu. On je upravo prije ovoga bio četrdeset dana u pustinji nasamo sa svojim nebeskim Ocem. Bilo je potrebno četrdeset dana neprestanog posta i molitve da se Božji Sin spremi za poslanje koje je bilo pred Njim. Luka nam kaže: “Tada se Isus vrati sa silom Duha u Galileju, i glas o njemu puče po svoj okolici.” (Luka 4,14)

Isus je jasno znao koja je Njegova zadaća, imao je jasnu viziju i dovoljno sile da krene svojim putem koji Mu je Bog odredio jer je svoju snagu crpio od svojeg nebeskog Oca.

U ovom proročanstvu koje Isus navodi iz Izaije nalazi se Njegov životni program. On je donio oslobođenje. Nije došao fizički istjerati Rimljane, nego donijeti duhovno oslobođenje – oslobođenje od grijeha za ljude i za ovaj planet. Važan sastojak Njegove službe su i fizička izlječenja. Evanđelja su puna Kristovih iscjeljenja. Možda se pitamo koja je svrha tih izlječenja? Zašto se Isus nije usredotočio na protjerivanje Rimljana i političko oslobađanje židovskog naroda?

Isus je donio spasenje i Rimljanima, jednako kao i Židovima. Njega politika nije zanimala! On je po potrebi liječio i rimske vojnike, kao što nam to Luka iznosi u svojem Evanđelju (luka 7,1-10). Isusov pogled nije bio ograničen na trenutačna politička zbivanja. Čuda koja je činio i izlječenja koja je vršio jasno su ukazivala na Njegovu moć da obnovi cjelokupnog čovjeka – da obnovi cjelokupno stvaranje.

Sjećamo se događaja kad je Isus bolesnom i hromom čovjeku, kojeg su prijatelji spustili pred Njega kroz krov, oprostio grijehe (Luka 5,17-26). Na to su se ugledni književnici i farizeji, poznavaoci zakona, pitali: “Tko je ovaj da huli na Boga? Tko može opraštati grijehe, osim jednoga Boga?”

Kako Isus odgovara? Jednostavno kaže čovjeku: “Ustani, uzmi postelju svoju i hajde kući svojoj!” Čudo koje Isus čini za ovog bolesnika jasan je znak svima nazočnima da pred njima stoji netko tko je veći od običnog iscjelitelja. Onaj tko ima moć da riječju podiže hromoga, može i spasiti od grijeha. On može obnoviti nebo i zemlju, može ispuniti Izaijina proročanstva u svoj njihovoj punini jer je On Stvoritelj svijeta.

Sjećamo se i drugih Isusovih čuda: hoda po vodi, svojim glasom utišava oluju i kao vrhunac – podiže iz mrtvih. Što je još potrebno dodati na ovo da bi se pokazalo da je Isus Onaj koji je trebao doći, da je On ispunjenje Izaijinih nada, da On svojim djelovanjem otvara novo doba?

Božić je za Šimuna bio znak novog doba. Pred njim je Mesija koji će ispuniti Božja obećanja. Isus je svojim životom i djelovanjem okrenuo potpuno novu stranicu. On je učinio mogućim ono što ej dotad bilo nemoguće. Mi danas čekamo jedan drugi Božić – jedan drugi dolazak – kad će nas Isus povesti sa sobom u vječnost. I mi smo čekaoci kao Šimun. Mi čekamo na Onoga koji je pokazao da ima moć u svojoj ruci.

Marija, jesi li znala da će tvoje Dijete vraćati vid slijepima, davati sluh gluhima, obnavljati govor nijemima, ozdravljati hrome, podizati mrtve? Jesi li znala da će Isus započeti novo doba? Jesi li znala da će On otvoriti vrata vječnosti za cijelo čovječanstvo – za Židove, Grke, Rimljane kao i za nas danas?

Znamo li ti i ja, vjerujemo li, da će se Božić ponoviti, da će Isus ponovno doći i da će tom prigodom završiti započeto? Neka nas ova nada vodi dok razmišljamo o predstojećem Božiću i iščekujemo Kristov ponovni dolazak.

Igor Lorencin

Jedno drugo mjesto, vremenom i prostorom daleko udaljeno od St. Mere Eglisea, bilo je stoljećima nezamijećeno – dok nije došlo do invazije. Te povijesne noći nikakva zvona nisu uzbunila mjesto prepuno posjetitelja i okupacijske vojske.

Ali iznad okolnih brežuljaka na nebu se pojavio sjajan oblak. Strani dostojanstvenici u više kilometara udaljenoj prijestolnici primijetili su nebeski krijes. A onda je jedan vjesnik objavio njegovu svrhu zbunjenim pastirima koji su u tom času gotovo jedini bili budni. “Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.” ¹

Počela je Božja invazija na ovaj grijehom okupirani planet: Bog je počeo ispunjavati obećanje da će osloboditi Zemlju od grijeha.

Mesijanska proročanstva: općenita ili posebna?

Gledajući u prošlost, novozavjetni su pisci uočili mnoge biblijske tekstove koji proriču Isusov dolazak. Nije ih uvijek bilo lako razumjeti. Na primjer, Mihej posebno proriče da će se u Betlehemu roditi moćni vladar. ²

Ovo je dosta jasno. Ali ako ste slični meni, zbunjeni ste nekim takozvanim “pretkazanjima” – tekstovima i čak događajima koji su navodno “ukazivali” na Kristov dolazak. Međutim, jesu li ova starozavjetna proročanstva i pretkazanja ukazivala posebno na Isusa iz Nazareta ili na nekog općenitog izbavitelja?

Uzmimo tekst koji Matej navodi iz Izaije 7 o djevici koja će roditi sina. “Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel.” ³

Ali rođenje tog djeteta zapisano je u osmom poglavlju. Kako onda ono može proricati i dolazak Isusa, rođenog stoljećima poslije? A što reći o Mateju kad citira proroka Hošeu: “Iz Egipta pozvah sina svoga”? ⁴

U tom je tekstu Bog rekao Hošei da je toliko volio Izraela da ga je izbavio iz egipatskog ropstva. Kako to onda može biti proročanstvo o Isusovom životu, kad se On pojavio mnogo godina nakon toga?

Pogledajmo to ovako. U Drugom svjetskom ratu snage Osovine okupirale su Europu i Sjevernu Afriku, a civilna populacija nije imala snage da se sama oslobodi. Zato je vojna nužnost zahtijevala da savezničke snage napadnu ove zemlje s mora.

Pretpostavimo da je netko tko je 1942. živio u St. Mere Egliseu napisao: “Očekujem invaziju savezničkih snaga koje će oslobodi Europu.” Bi li time mislio posebno na Operaciju Overlord, invaziju u Normandiji? Ne bi. Operacija Overlord 1942. godine nije bila planirana niti tako imenovana. Pa ipak je taj isti mještanin mogao podići pogled i vidjeti kako se američki padobranci spuštaju na zemlju i s punim pravom reći: “To je trenutak koji sam čekao!” I gledajući unatrag, mogao je lako vidjeti da je saveznička invazija u Sjevernoj Africi i Italiji pretkazivala invaziju u Normandiji koja je učinila kraj nacističkoj vladavini u Europi.

Kad su Sotona i grijeh okupirali ovaj planet, Bog se našao pred sličnim problemom. Oni koji su živjeli pod vladavinom grijeha nisu imali snage da se sami oslobode.

Duhovna potreba pokazala je da samo invazija božanske sile može poraziti grijeh i uništiti Sotonu. Odmah nakon što su Adam i Eva sagriješili, Bog je objavio rat Sotoni i grijehu. Rekao je zmiji: “Ti i ta žena međusobno ćete se mrziti; tvoji i njezini potomci uvijek će biti neprijatelji. Jedan od njezinih potomaka ranit će ti glavu, a ti ćeš njega ujesti u petu.” ⁵

Jedan od ženinih potomaka nanijet će smrtonosnu ranu Sotoni i grijehu.

Svi Božji postupci ukazivali su na Krista

No to ne znači da je Adamov i Evin grijeh iznenadio Boga. Bog nije poslao svojega jedinorođenog Sina na Zemlju kao posljednji pokušaj, nakon što je sve drugo propalo. Ne, Isus, to Janje “koje je žrtvovano od postanja svijeta”,⁶ bio je jedini Božji plan za rješenje problema grijeha.

Prema tomu, svi Božji postupci s Njegovim narodom, planirani i nastali iz potrebe, uvijek su vodili i ukazivali na Krista.

Jaganjac. Od svih starozavjetnih simbola žrtveno janje najjasnije je ukazivalo na Krista. Kad su Adam i Eva sagriješili, oni nisu umrli jer su umjesto njih umrle životinje. Da pokrije njihovu sramotu, Bog ih je obukao u životinjske kože. Ovo je bila sjena koja je ukazivala na Isusovu žrtvenu smrt koja pokriva naše grijehe. Krv janjeta na dovracima domova Izraelaca navela je Anđela zatornika da “prođe” pokraj njih za vrijeme strašnog desetog zla u Egiptu. ⁷

A kad je Izak na brdu Moriji upitao Abrahama: “Gdje je janje za žrtvu?” Ivan Krstitelj je dao konačni odgovor kad je pokazao na Isusa: “Evo Jaganjca Božjeg!” ⁸

Pomazanik. Budući da je Bog oduvijek namjeravao poslati Isusa, svaki čovjek kojeg je uporabio da oslobodi Izraela bio je slika Osloboditelja koji će doći. Kad je uporabio Mojsija da izbavi Izraela iz egipatskog ropstva – što je spomenuo Hošea – Mojsijevi postupci bili su slika Božjeg izbavljenja od ropstva grijehu svih koji vjeruju u Isusa. Kad je Izaija objavio: “Tješite moj narod”,⁹ ove su riječi ukazivale na Isusa, konačnu utjehu Božjeg naroda. Kad je prorok Hagaj objavio: “Tada će doći od svih naroda žuđeni”,¹⁰ mi prepoznajemo da je Isus ispunjenje žudnje svih naroda da ih izbavi od grijeha. A kad čujemo Jobove riječi: “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi”,¹¹ znamo da se i on nadao izbavljenju koje samo Isus može ostvariti. A ono Izaijino proročanstvo? Pa ono je bilo slika čudotvornog rođenja Obećanoga – Isusa.

Bog je također upozorio da ovi prvaci neće proći neozlijeđeni; zmija će “vrebati petu”. Kad je kralja Davida prevario njegov bliski prijatelj, to je bila slika Judine izdaje. ¹²

A kad je Isus na križu povikao: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?”¹³ bio je to odjek riječi iz dvadeset drugog psalma koje je psalmist izgovorio stoljećima prije, a sada je Isus njima izrazio svoju bol i nadu.

Možda slično kao i ja sumnjate u neke starozavjetne tekstove koji se odnose na Isusa. Nije li najbolje vrijeme sada, pred Božić, da još jednom, možda u nekoliko minuta samoće, pročitate staru priču?

Izaberite suvremeni prijevod, drukčiji od onoga koji obično čitate. Inače bi poznate riječi i izrazi vaš um poveli utabanim stazama.

Pročitajte nadušak jedno poglavlje u evanđeljima. Ili ponovno pročitajte starozavjetne izvještaje. Neka Krist postane leća kroz koju ćete cijelo Sveto pismo vidjeti u novom svjetlu.

Buka bitke je utihnula i St. Mere Eglise je opet usnulo mjesto. Ali u Betlehemu pucnjava malokalibarskog oružja, vika gnjevne mladeži koja baca kamenje i povremene eksplozije bombi guše uspomenu na Kneza Mira. A to je razlog više da se sjetimo prelijepog izvještaja o Isusu i još jednom čujemo pjevanje anđela.

Ed Dickerson

————————–

Ovo poglavlje prvo prikazuje temeljna načela i posebne smjernice za tumačenje Biblije.

Biblija i samo Biblija

Temeljno načelo koje postavlja samo Pismo o sebi jeste da je samo Biblija (sola scriptura) konačno mjerilo istine. Klasični tekst koji sadrži ovo temeljno načelo je Izaija 8,20: “Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati.” Dvije hebrejske riječi torah (zakon) i tecudah (svjedočanstvo) ukazuju na dva izvorišta autoriteta u Izaijino doba. Danas su to Sveta pisma: Pentateuh (Petoknjižje) i svjedočanstvo proroka o ranije otkrivenoj Božjoj volji u Tori. Isus je ovu dvojaku podjelu starozavjetnih Pisama obilježio sličnim riječima kad je spomenuo “Zakon i proroke” (Mt 5,17). Novi zavjet dodaje autoritativno otkrivenje dano po Isusu i Njegovim apostolskim svjedocima (vidi Ef 2,10; 3,5).

Izaija je upozorio otpali Izrael da tražeći savjet spiritističkih medija ne okreće leđa autoritetu zakona i proroka (Iz 8,19). U novozavjetna vremena su drugi izvori autoriteta prijetili da prisvoje vrhunski autoritet biblijskog otkrivenja. Jedan od njih je bio predaja. No Isus je jasno pokazao da je Pismo iznad predaje (Mt 15,3.6). Pavao je otvoreno odbacio predaju i ljudsku filozofiju kao konačno mjerilo istine za kršćanina (Kol 2,8). Jednako je tako odbacio ljudsku “spoznaju” (grčki gnosis) kao konačni autoritet (1 Tim 6,20).

Pravilno razumljena, priroda je u skladu s Božjim pisanim otkrivenjem u Pismu (vidi Ps 19,2-7, otkrivenje Boga u prirodi; i rr. 8-12, otkrivenje Gospodina u Pismu), ali kao ograničen i nesavršen izvor spoznaje o Bogu i stvarnosti mora biti podložna konačnom autoritetu Pisma i njegovom tumačenju (Rim 2,14-16). Pisci Starog i Novog zavjeta ističu da je od pada u grijeh priroda postala iskvarena (Post 3,17.18; Rim 8,20.21) i više savršeno ne odražava istinu.

Mentalne i emocionalne sposobnosti ljudskih bića su također padom u grijeh postale iskvarene; no i prije pada nije bilo mudro pouzdati se odvojeno od Božje Riječi ni u ljudski razum ni u iskustvo. Eva je pala zato što je pouzdanje u svoj razum i osjećaje stavila iznad Božje riječi (Post 3,1-6). Najmudriji čovjek u povijesti dobro je zamijetio: “Neki se put čovjeku učini prav, a na koncu vodi k smrti.” (Izr 14,12).

Iz načela sola scriptura izvodimo zaključak o dostatnosti Pisma. Biblija stoji sama kao nepogrešivi vodič k istini; dostatna je da čovjeka učini mudrim za spasenje (2 Tim 3,15). Ona je mjerilo kojim se mora ispitati svaka doktrina i iskustvo (Iz 8,20; Iv 17,17; 2 Tim 3,16.17; Heb 4,12). Tako Pismo pruža okvir, božansku perspektivu, temeljna načela za svaku granu spoznaje i iskustva. Sva ostala spoznaja, iskustvo ili otkrivenje moraju se zasnivati na njemu i ostati vjerni apsolutno dostatnom temelju Pisma.

Ovo je potvrdila i lozinka Reformacije, sola scriptura – Biblija i samo Biblija kao konačno mjerilo istine. Ovim nepogrešivim mjerilom moramo ispitati sve druge izvore spoznaje. Prikladna reakcija čovjeka mora biti savršeno pokoravanje vrhunskom autoritetu Božje Riječi (Iz 66,2).

Cjelovitost Svetog pisma

Drugo opće načelo biblijskog tumačenja jest cjelovitost Svetog pisma (tota scriptura). Nije dovoljno potvrditi primat Pisma. Oni koji su, kao Martin Luther, zahtijevali sola scriptura, ali nisu bili spremni prihvatiti Pisma u njihovoj cijelosti, završili su s “kanonom u kanonu”. Za Luthera je to značilo odbacivanje Jakovljeve knjige (kao “slamnate poslanice”) i preziranje drugih dijelova Pisma (kao da prikazuju put zakona a ne evanđelja).

Sveto pismo u 2. Timoteju 3,16.17 jasno svjedoči o sebi: “Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravdi, da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.”

Svako Pismo – ne samo neki njegov dio – Bogom je nadahnuto. Ovo svakako uključuje cijeli Stari zavjet, kanonska Pisma apostolske crkve (vidi Lk 24,44.45; Iv 5,39; Rim 1,2; 3,2; 2 Pt 1,21). Ali za Pavla ono obuhvaća i novozavjetne svete spise. Pavlova uporaba riječi “Pismo” (graphe, “spisi”) u 1. Timoteju 5,18 ukazuje u tom smjeru. On uzima dva citata s riječima “Pismo veli”: jedan iz Ponovljenog zakona 25,4 i jedan od Isusovih riječi u Luki 10,7. Tako je riječ “Pismo” upotrijebio da označi Stari zavjet i Evanđelje po Luki. Petar svojom primjedbom da neki neuki ljudi “izvrću” Pavlove spise “kao i ostala Pisma” (2 Pt 3,15.16), stavlja apostolove spise u kategoriju Pisma. Tako se već u novozavjetna vremena Evanđelja i Pavlove poslanice smatrani “Pismom”.

Novi zavjet je apostolsko svjedočenje o Isusu i Njegovom ispunjenju starozavjetnih tipova i proročanstava. Isus je obećao poslati Svetoga Duha da podsjeti na ono što je učio (Iv 14,26). Pavao tvrdi da je “Tajna – Krist” “bila saopćena ljudima kako ju je sada Sveti Duh objavio njegovim svetim apostolima i prorocima” (Ef 3,4.5). Pavao sebe naziva apostolom (Rim 1,1; 1 Kor 1,1). On tvrdi da ima “Duha Božjega” (1 Kor 7,40), da piše “zapovijed Gospodnju” (1 Kor 14,37) i da propovijeda evanđelje koje nije ljudsko nego ga je njemu objavio sam Isus Krist (Gal 1,11-12). Novi zavjet, dakle, obuhvaća svjedočenje apostola, bilo izravno (2 Pt 1,16; 1 Iv 1,1-3) ili neizravno, preko bliskih suradnika kao što su Marko ili Luka (Dj 12,12-25; 15,366; Lk 1,1-3; 2 Tim 4,11; Filem 24), o Isusovom životu i službi.

Cjelokupno Pismo, Stari i Novi zavjet, nadahnuto je od Boga, doslovce Bogom nadahnuto (2 Tim 3,16). Radi se o slici božanskog “vjetra” ili Duha, koji silazi na proroka, tako da je Pismo proizvod božanskog stvaralačkog daha. Zato je ono potpuno autoritativno, “korisno za pouku, za karanje, za popravljanje u pravdi”.

Usko vezano uz načelo tota scriptura jest nerazdvojna, nerazlučiva zajednica božanskog i ljudskog. Ključni biblijski tekst koji razjašnjava božansku narav Pisma u odnosu na ljudski element biblijskih pisaca je 2. Petrova 1,19-21: “Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnom mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima. Prije svega ovo znajte: nijedno proročanstvo sadržano u Pismu nije stvar samovoljnog tumačenja, jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja [thelema], nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti [phero] od Duha Svetoga.”

U ovim redcima razvijeno je nekoliko međusobno povezanih misli. Redak 19 podvlači pouzdanost Pisma: Ono je “potvrđena proročka riječ” (DF). U retku 20 saznajemo zašto je tako: Proroštvo nije stvar samovoljnog tumačenja. Kontekst prvenstveno ukazuje na proroka koji objavljuje vijest, koji u nju ne miješa svoje ideje, premda se tvrdnja može odnositi i na nenadahnutog tumača Pisma. Redak 21 ovo još bolje pojašnjava: proroštvo nije rezultat thelema – inicijative, impulsa, volje – ljudskog oruđa; proroci ne govore na svoju ruku. Mjesto toga, biblijski pisci su bili potaknuti, nošeni, čak i tjerani [phero] Svetim Duhom.

Ovaj ulomak jasno pokazuje da Pismo nije došlo izravno s neba, već se Bog poslužio ljudskim oruđima. Sveti Duh nije umanjio slobodu biblijskih pisaca, nije potisnu njihovu osobnost, nije poništio njihovu individualnost. Njihovi spisi su ponekad zahtijevali ljudsko istraživanje (Lk 1,1-3): ponekad su pisci iznosili osobna iskustva (Mojsije u Ponovljenom zakonu, Luka u Djelima, psalmisti); oni pokazuju raznolikost u stilu (zamijetimo razliku između Izaije i Ezekiela, Ivana i Pavla); često pružaju različite perspektive gledanja na istu istinu ili događaj (kao na pr. četiri Evanđelja). Pa ipak, kroz sve to nadahnjivanje misli Sveti Duh potiče biblijske pisce, vodi njihov um u izboru onoga što govore i pišu, tako da ono što iznose nije samo njihovo tumačenje, nego savršeno pouzdana Božja riječ, vrlo sigurna proročka riječ. Sveti Duh je prožeo misli ljudskih oruđa božanskom istinom i pomagao im u pisanju tako da su prikladnim riječima vjerno prenosili ono božansko što im je bilo otkriveno (1 Kor 2,10-13).

Ovaj prvi zaključak izveden iz načela tota scriptura, da su elementi ljudskog i božanskog nerazlučivo povezani, osnaženo je uspoređivanjem pisane i utjelovljene Božje Riječi. Budući da su Isus i Pismo nazvani “Riječ Božja” (Heb 4,12; Otk 19,13), prikladno je usporediti njihove božansko-ljudske naravi. Kao što je Isus, utjelovljena Božja Riječ, bio potpuno Bog i potpuno čovjek (Iv 1,1-13.14), tako je pisana Riječ nerazdvojno sjedinjenje božanskog i ljudskog.

Druga posljedica načela cjelovitosti Pisma jest da je Biblija jednaka Božjoj Riječi; ona je ne samo sadrži. Svjedočanstvo Svetog pisma je bogato. U Starom zavjetu nalazimo oko 1600 puta četiri hebrejske riječi (u četiri različite fraze s malim varijacijama) koje jasno pokazuju da je govorio Bog: (1) “riječi [ne’ um] Jahvine”, oko 360 puta; (2) “tada Jahve reče”, oko 425 puta); (3) “i reče Bog [dibber]”, oko 420 puta i (4) “riječ [dabar] Gospodnja”, oko 395 puta. Mnogo puta je zapisana jednakost između proročke i božanske vijesti: prorok govori u ime Boga (Izl 7,1.2; usp. Izl. 4,15.16); Bog stavlja svoje riječi u prorokova usta (Pnz 18,18; Jr 1,9); snažna ruka Gospodnja dolazi na proroka (Iz 8,11; Jr 15,17; Ez 1,3) ili je Gospodnja riječ došla proroku (Hoš 1,1; Jl 1,1; Mih 1,1). Jeremija kori svoje slušatelje zato što ne slušaju proroke (Jr 25,4), što izjednačuje s neslušanjem Gospodina (r. 7).

Slanje proročkih vijesti Izraelu sažeto je u 2. o Kraljevima 21,10: “Tada je Jahve govorio ovako preko slugu svojih proroka.” U 2. Ljetopisi 36,15.16 čitamo: “Jahve, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike… Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima.” Proročka vijest bila je Božja vijest. Iz tog razloga proroci su često prirodno u božanskom govoru prelazili iz trećeg lica oslovljavanja Boga (“On”) na prvo lice (“ja”), a da nisu rekli “tako kaže Gospodin” (vidi Iz 3,1-4; Jr 5,3.4; Hoš 6,3.4; Jl 2,23.25; Zah 9,4.7).

Bezbroj puta je u Novom zavjetu “pisano je” jednako što i “Bog kaže”. Na primjer u Hebrejima 1,5-13 za sedam navoda iz Starog zavjeta stoji da ih je izgovorio Bog, ali citirani starozavjetni ulomci ne pripisuju uvijek tvrdnju Bogu (vidi Ps 45,7.8; 102,26-28;104,4). I tekstovi u Rimljanima 9,17 i Galaćanima 3,8 (citati iz Izl 9,16 i Post 22,18) pokazuju tijesnu vezu između Pisma i Božje Riječi: novozavjetni ulomci najavljuju citate s “Pismo veli”, dok je u starozavjetnim ulomcima govornik Bog. Starozavjetna Pisma se kao cjelina smatraju Božjim obećanjima (Rim 3,2).

Premda Bibliju Bog nije izravno diktirao kako bi time zaobišao ljudskog pisca, pa je riječi birao čovjek, ipak su ljudski i božanski elementi toliko nerazdvojni, ljudski glasnik tako božanski vođen u svom izboru prikladnih riječi da njima izrazi božanske misli, da se riječi proroka nazivaju Božja Riječ. Svaka je pojedina riječ Pisma pouzdana jer točno predstavlja božansku poruku.

Ovo se može ilustrirati nizom novozavjetnih tekstova. Citirajući iz Ponovljenog zakona 8,3 Isus kaže: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi [grčki panti rhemati, “svaka riječ”, prijevod hebejskog qol, “sve”] koja izlazi iz usta Božjih.” (Mt 4,4) Za svoju vlastitu vijest Pavao kaže: “I mi o tom govorimo, ne riječima kakve uči ljudska mudrost, nego riječima kakve uči Duh, izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.” (1 Kor 2,13) Isti apostol piše: “Zato i mi zahvaljujemo Bogu bez prestanka što ste, primajući riječ Božju, to jest našu propovijed, primili je ne kao riječ ljudsku, nego – kao što uistinu jest – riječ Božju, koja i očituje svoju snagu u vama, vjernicima.” (1 Sol 2,13)

Ono što je jasno istaknuto u Novom zavjetu, potvrđeno je slučajevima kada su Isus i apostoli cijeli teološki argument zasnivali na nekoj ključnoj riječi i čak na gramatičkom obliku u Starom zavjetu. Tako se u Ivanu 10,34 Isus poziva na Psalam 82,6 i određenu riječ “bogovi” da potkrijepi svoju božansku narav. Uz citat dodao je značajnu primjedbu: “A Pismo se ne može uništiti [luo].” (r. 35) Ono ne može biti luo – uništeno, dokinuto, ukinuto, pobijeno ili prekršeno – čak i onda kad su u pitanju samo određene riječi. U Mateju 22,41-46 On zasniva svoj konačni, nepobitan dokaz farizejima na pouzdanosti jedne jedine riječi, “Gospodin”, u Psalmu 110,1. Apostol Pavao (Gal 3,16) na sličan način temelji svoj mesijanski argument na jednini riječi “sjeme” (DK; “potomak” u KS) iz Postanka 22,17.18. Pavao prepoznaje širi mesijanski kontekst ovog ulomka kad iz kolektivne množine “potomci” prelazi na jedninu, Potomak (Sjeme). Isus pokazuje svoje vrhunsko štovanje cjelokupnog autoriteta starozavjetne Tore kad potvrđuje njezinu cjelovitost: “Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Mt 5,18)

Analogija Svetog pisma

Treće opće temeljno načelo tumačenja Biblije možemo nazvati “analogijom (ili skladnošću) Pisma” (analogia scripturae). Budući da je cijelo Pismo nadahnuto istim Duhom i čitavo je Božja Riječ, između njegovih različitih dijelova postoji temeljno jedinstvo i sklad. Novozavjetni pisci smatraju različite dijelove starozavjetnog Pisma skladnima i jednakima u božanskom autoritetu. Tako svoj argument mogu potkrijepiti citiranjem više starozavjetnih izvora kao jednakih i prikladno teških. Na primjer, u Rimljanima 3,10-18 nalazimo biblijske citate iz Propovjednika (7,20), Psalama (14,2.3; 5,11; 10,7) i Izaije (59,7.8). Za njih je Pismo nerazdvojna, razumna cjelina. Novozavjetni pisci prihvaćaju velike starozavjetne teme i dalje iz razvijaju (vidi III.E.1).

Oba su zavjeta u uzujamnom odnosu u kojemu osvjetljavaju jedan drugog. Isus je u Ivanu 5,39 opisao kako Stari zavjet rasvjetljava Novi (i Njega posebice): “Vi istražujete Pisma u kojima mislite da ima život vječni. I upravo ona svjedoče za me.”  Na drugim mjestima Isus kaže kako On osvjetljava, čak ispunjava Stari zavjet: “Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” (Mt 5,17)

Nijedan Zavjet ne nadmašuje drugoga, premda je kasnije otkrivenje ispitano ranijim kako je to prikazano primjerom Berejaca koji su “bili plemenitiji od onih u Solunu. Primiše riječ Božju sasvim spremno, svaki dan istražujući Pisma da li je tako.” (Dj 17,11) Čak je i Isus nastojao na tome da Njegovi učenici svoje osvjedočenje ne zasnivaju samo na osjetilnim pojavama, već da vjeruju u Njega na osnovi svjedočanstva Starog zavjeta (Lk 24,25-27).

Načelo “analogije Pisma” sadrži tri glavna elementa: (1) Pismo je svoj vlastiti tumač (scriptura sui ipsius interpres), (2) dosljednost Pisma i (3) jasnoća Pisma.

1. “Sveto pismo svoj vlastiti tumač”

Martin Luther je to izrazio riječima: “Pismo je svoje vlastito svjetlo.” Budući da između različitih dijelova Pisma postoji jedinstvo, jedan dio Pisma tumači drugi i tako postaje ključem za razumijevanje povezanih ulomaka.

Isus je ovo načelo prikazao na putu za Emaus, kada “poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Lk 24,27). Kasnije te noći, u gornjoj sobi je istaknuo kako je trebalo “da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i Psalmima. Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma.” (rr. 44.45)

Pavao izražava isto načelo u 1. Korinćanima 2,13: “I mi o tom govorimo, ne riječima kakve uči ljudska mudrost, nego riječima kakve uči Duh, izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.” Ovaj je tekst preveden na različite načine, ali apostolova uporaba Pisma svakako pokazuje da je prihvatio ovo načelo. Već smo prikazali niz povezanih starozavjetnih citata u Rimljanima 3,10-18. Istu pojavu možemo zapaziti u Hebrejima 1,5-13; 2,6.8.12.13.

Primjenjujući ovo načelo, da je Biblija svoj vlastiti tumač, Isus je na putu za Emaus pokazao kako sve što Pismo govori o određenom predmetu treba prikupiti, da bismo ga mogli protumačiti (Lk 24,27.44.45). To ne znači nekritično spajanje ulomaka za “tekstove dokazivanja” bez obzira na kontekst svakog od njih. Ali kako Pismo u biti ima jednog božanskog Autora, od najveće je važnosti da prikupimo sve što je napisano o određenom predmetu, da bismo bili u stanju razmotriti sve konture tog predmeta.

2. Dosljednost Pisma

Isus je jasno ukazao na ovaj vid analogije Pisma: “A Pismo se ne može uništiti.” (Iv 10,35) Budući da Pismo ima jednog božanskog Autora, različiti dijelovi Pisma u skladu su jedan s drugim. Zato se pismo ne može postaviti protiv pisma. Sve doktrine Biblije bit će međusobno sukladne, tumačenja pojedinih ulomaka bit će usklađena s cjelokupnošću onoga što Pismo uči o određenom predmetu.

Premda različiti biblijski pisci mogu drukčije naglašavati isti događaj ili predmet, to će biti bez proturječja ili pogrešnog tumačenja. Ovo je posebno vidljivo iz paralelnih ulomaka kako ih nalazimo u četirima Evanđeljima. Svaki je pisac pod nadahnućem Duha napisao ono što ga se najviše dojmilo i svaki dio cjeline je potreban da bi se dobila potpuna i uravnotežena slika.

3. Jasnoća Pisma

Načelo analogije Pisma obuhvaća i njegovu jasnoću. Biblijsko načelo jest da je Biblija jasna i shvatljiva i da za pojašnjenje njezinog značenja nije potreban ekleziološki magisterij. Biblijsko svjedočanstvo potiče čitatelje da Bibliju proučavaju sami za sebe da bi razumjeli njima upućenu Božju poruku (na pr. Pnz 30,11-14; Lk 1,3.4; Iv 20,30.31; Dj 17,11; Rim 10,17; Otk 1,3).

Značenje Pisma je jasno i određeno, i marljivi ga istraživač može razumjeti. Isus je to prikazao u svom razgovoru s jednim učiteljem Zakona kad ga je upitao: “Što stoji… pisano u Zakonu? Što tamo čitaš?” (Lk 10,26) Drugim riječima, Isus je očekivao da se Biblija može razumjeti. Kad je ovaj učitelj citirao Ponovljeni zakon 6,5 i Levitski zakonik 19,18., Isus ga je pohvalio za ispravan odgovor (Luka 10,28). Mnogo puta je Isus istaknuo istu činjenicu: “Zar niste nigda čitali u Pismima?” (Mt 21,42); “Zar niste čitali?” (Mt 12,3.5.; 19,4; 22,31; Mk 12,10.26; Lk 6,3); “Tko čita, neka shvati!” (Mt 14,15; Mk 13,14)

Dosljedan primjer biblijskih pisaca pokazuje da Pismo treba uzeti u njegovom jednostavnom, doslovnom značenju, ukoliko nije jasno i očito da se radi o slici. Zamijetimo kako sam Isus pravi ovu razliku, i kako je učenici prepoznaju, razliku između doslovnog i slikovitog jezika (Iv 16,25.29). Nema odvajanja “ljuske” od doslovnog smisla da bi se doprlo do “jezgra” nekog mističnog, skrivenog, alegorijskog značenja koje samo posvećeni mogu otkriti.

Pismo također tvrdi da kod biblijskih pisaca postoji određena namjera istine, a ne subjektivna, nekontrolirana množina značenja. Isus i apostoli su govorili s autoritetom, ne dajući jedno od mnogih mogućih tumačenja nekog ulomka, već njegovo pravo značenje prema nakani ljudskog pisca i božanskog Autora (vidi na pr. Dj 3,17.18.22-24). U isto vrijeme novozavjetno tumačenje ne tvrdi da je iscrpilo značenje nekog starozavjetnog ulomka; za pažljivu egzegezu još uvijek ima mjesta. Postoje i slučajevi u kojima je biblijski pisac namjerno upotrijebio terminologiju ili frazeologiju sa širokim značenjem koje obuhvaća više različitih nijansi neposrednog konteksta ulomka (vidi Iv 3,3).

Posebnu namjeru iznošenja istine živo prikazuje apokaliptično proročanstvo: anđeo tumač dosljedno daje definitivno tumačenje svakog simbola (vidi Dn 7,16-27: 8,15-26; Apokaliptika, ???? II. E). Drugi primjer su one Isusove prispodobe u kojima On s­m tumači značenje svakog dijela (vidi Mt 13,18-23.36-43).

Time ne mislimo nijekati da neki dijelovi Pisma ukazuju na nešto što stoji iza njih (na pr. tipologija, pretkaziva proročanstva, simboli i prispodobe) i pokazuju prošireno značenje ili buduće ostvarenje. Čak i u takvim slučajevima prošireno značenje ili ispunjenje proizlazi iz određene istinske namjere teksta, usklađeno je s njome i u biti je njegov integralni dio. Pismo samo ukazuje na prisutnost takvog proširenog značenja ili ispunjenja.

Jednako je tako točno da prvotni čitatelji i čak nadahnuti pisci nisu u potpunosti razumjeli svaki dio Pisma. U 1. Petrovoj 1,10-12 apostol tvrdi da starozavjetni proroci nisu uvijek jasno razumjeli sve mesijanske elemente svojih proročanstava. Zato Petar ukazuje na još jedan element načela jasnoće Pisma, odnosno da dodatno jasnije otkrivenje postaje ključem za potpunije razumijevanje manje jasnih ulomaka. Čini se da je ovo prisutno i u 2. Petrovoj 3,16 kad Petar piše da u onome što je Pavao napisao ima “teško razumljivih mjesta”. Ovi teško razumljivi ulomci ne trebaju biti polaznom točkom, “koja neuki i nepostojani ljudi izvrću… na svoju vlastitu propast”, već ih treba promatrati u širem kontekstu jasnijih biblijskih izjava istine (r. 18; usp. r. 2).

Jasnoća Svetog pisma obuhvaća i koncept “progresivnog otkrivenja”. Tekst u Hebrejima 1,1-3 pokazuje ovo napredovanje otkrivenja od starozavjetnih proroka do Božjeg Sina (vidi Iv 1,16-18; Kol 1,25.26; i drugi). Ovo nije progresivno otkrivenje u smislu da kasnija Pisma proturječe ili dokidaju raniju objavu, već u smislu da kasnija objava osvjetljava, pojašnjava ili uvećava ranije iznesenu istinu. Tako Isus u svojoj Propovijedi na Gori (Mt 5) ne ukida propise Dekaloga, već ih oslobađa od priraslica pogrešne predaje i otkriva njihovu pravu dubinu značenja i primjene. Osnovni uvid u ovo punije značenje Zakona već je postojao u Starom zavjetu, ali Isus omogućuje da ovi dragulji istine zasjaju još većim sjajem, jer su oslobođeni iskrivljenog tumačenja nekih književnika i farizeja. Progresivno otkrivenje se javlja i u smislu da je Isus ispunjenje različitih tipova i proročanstava Starog zavjeta.

Konačna praktična primjena ovog načela jasnoće jest prepoznati sve širu spiralu razumijevanja budući da jedan ulomak rasvjetljava drugi. S jedne strane kasniji biblijski pisci pišu s većom svjesnošću onoga što je bilo napisano ranije i često uzimaju i grade na onome što je bilo ranije (ponekad ovo nazivamo epigenetičkim načelom ili analogijom prethodnog Pisma). Pažljivo čitanje nekog kasnijeg ulomka može ukazati na odjeke ili aluzije ranijih ulomaka, koji time postaju ključem za tumačenje potpunijeg značenja kasnijeg. To se posebno vidi u Otkrivenju. S druge strane, raniji ulomci možda nisu potpunije razumljeni dok ih ne vidimo u svjetlosti kasnijeg otkrivenja. To je posebno točno kod tipologije i proroštva (vidi Mt 12,6.42.43; 1 Pt 1,10-12). Tako spirala razumijevanja raste kad ono kasnije rasvjetljuje ranije, a ranije rasvjetljava kasnije.

“Duhovno valja po Duhu prosuđivati”

Četvrto opće načelo biblijskog tumačenja odnosi se na predrazumijevanje ili objektivnost. Pri suvremenom hermeneutičkom pristupu Bibliji često se polazi od pretpostavke da se izvorna nakana biblijskog pisca može odrediti rigoroznom primjenom hermeneutičkih načela i egzegetskim pomagalima, potpuno odvojeno od bilo kakvog natprirodnog miješanja. Tako nekršćani, jednako kao i kršćani mogu odrediti značenje Pisma, ako se služe ovim pomagalima i pravilno primijene principe.

Međutim biblijski podaci navode na drukčiji zaključak. Posebno zamjećujemo tekst u 1. Korinćanima 2,11.14: “Ta tko od ljudi zna čovjekove tajne, osim čovječjega duha koji je u njemu? Tako nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha.” “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.”

Budući da Biblija u krajnjem smislu nije proizvod uma čovjeka kao pisca, već Božjeg uma otkrivenog po Duhu (vidi 1 Kor 2,12.13), oboje, izvorno značenje i njegova sadašnja primjena uključuju Božje misli koje je prema Pavlu moguće pravilno shvatiti samo ako imamo pomoć Božjeg Duha (1 Kor 2,13.14; 2 Kor 3,14-18; usp. Iv 6,45; 16,13).

Neki su se usprotivili da se u heremeneutičkoj spirali daje mjesta Duhu, jer su smatrali da se time dopušta subjektivnom elementu da nadmaši solidno egzegetsko/hermeneutičko istraživanje. Istina je da će “duhovna egzegeza” sama, u nastojanju da se potpuno osloni na Duha, bez svjesne primjene egzegetskih i hermeneutičkih načela koja proizlaze iz Svetog pisma, vjerojatno dovesti do subjektivizma. Ali pravilna kombinacija ovisnosti o Duhu i rigorozne egzegeze utemeljene na zdravim hermeneutičkim postupcima, daleko od toga da vodi u subjektivizam, predstavlja jedini izlaz.

Sve je veći broj suvremenih stručnjaka koji priznaju da svi prilaze Svetom pismu sa svojim predrazumijevanjem, pretpostavkama i predrasudama. Tome se ne može doskočiti “znanstvenim” pristupom tekstu, bez “predrasude vjere”. U suštini, budući da Sveto pismo očekuje reakciju vjere, pokušaj zauzimanja “neutralnog” stava već predstavlja izazivanje kratkog spoja s nakanom Pisma (usp. Mt 13,11-17; Iv 6,69).

I vjerujući i Duhom vođeni tumači dolaze sa svojim predrasudama i predrazumijevanjem i nisu imuni na zablude (usp. Dj 11,2-18). No kršćani koji vjeruju obećanjima u Svetom pismu, mogu moliti Boga da preobrazi njihov um kako bi u sve većoj mjeri mogli prihvatiti i usvojiti pretpostavke Pisma, a ne svoje vlastite (vidi Rim 12,1.2). Učenicima i nama obećan je Duh istine: “A kada dođe On, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu.” (Iv 16,13) Zamijetimo da se u izvorniku ovdje govori o množini; Duh usmjerava tumače zajedno unutar zajednice crkvenog tijela (Ps 119,63; Dj 2,42; 4,32; Rim 12,4-8; 1 Kor 12; Ef 4,3-6), u kojoj se mogu okoristiti razmjenom s drugim vjernicima i s njihovom ispravkom.

Tumači moraju odlučiti da će njihovo predrazumijevanje poticati od Biblije i biti pod njezinim nadzorom, neprekidno otvoreni za modificiranje i proširenje svojih ideja na osnovi Pisma. Oni moraju svjesno odbaciti svaki vanjski ključ ili sustav koji se nameće izvana na Sveto pismo, bio on naturalistički (zatvoren sustav uzroka i posljedica bez ikakvog prostora za natprirodno), evolucionistički (aksiom o razvitku) ili relativistički (odbacivanje apsoluta). Biblijski tumači moraju moliti Duha koji je nadahnuo Riječ, da rasvijetli, oblikuje i modificira njihovo predrazumijevanje sukladno Riječi i da njihovo razumijevanje sačuva da ostane vjerno Riječi.

“Duhovno valja po Duhu prosuđivati” ukazuje ne samo na potrebu da Duh pomogne u razumijevanju, već i da tumač bude duhovan. Duh ne samo što treba prosvijetliti um; on treba preobraziti tumačevo srce. Pristup tumača mora biti sukladan onome što ga zahtijeva Sveto pismo, stav pristajanja ili spremnosti da slijedi ono što Pismo kaže. Isus je rekao: “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu [Božju], znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe.” (Iv 7,17)

Po primjeru Davida moramo upućivati ustrajne, ozbiljne molitve za razumijevanje: “Pouči me da se tvoga držim Zakona, i čuvat ću ga svim srcem.” (Ps 119,34; usp. rr. 35-40; Izr 2,3-7) Moramo vjerovati u ono što kažu proroci (2 Ljet 20,20; usp Iv 5,46.47).

Ukratko, Bibliju ne možemo proučavati kao bilo koju drugu knjigu, s naoštrenim alatom egzegeze i izbrušenim principima tumačenja. U svakoj fazi procesa tumačenja, knjigu koju je nadahnuo Duh možemo pravilno razumjeti samo prosvjetljenjem “odozgor” i preobraženjem Svetoga Duha. Božjoj Riječi moramo prilaziti s poštovanjem. Možda je najbolje sažet prikladan pristup tumača Svetom pismu zapisao Izaija: “Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće.” (Iz 66,2)

Richard M. Davidson