Nakon kratkog vremena uočio sam da njegov problem oslikava jednu duboku istinu. Kada je riječ o našem unutarnjem životu, vanjsko uljepšavanje ne bi bilo od koristi. Ako želite biti strpljivija majka, ili bolji suprug, površno čišćenje ne bi pomoglo. Trebamo biti potpuno nove osobe koje su preoblikovane iznutra. Ovu promjenu Biblija naziva „novim rođenjem“. Isus je rekao: „… tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega“ (Ivan 3,3).

Što to znači?

Poput električne struje, duhovno novorođenje nije lako definirati. Učenici osnovne škole uče da je električna struja „tijek elektrona“. Svakodnevna definicija električne struje je: „energija elektromagnetskog polja iz baterija i generatora“. Općenita definicija je: „znanstveno područje“. Iako je savršena definicija nedostižna, nitko zbog toga nije rekao da električna struja ne postoji. Njezini su učinci jasno vidljivi u blistavoj svjetlosti, internetu, klima-uređajima i ostaloj tehnološkoj i električnoj opremi.

Novorođenje je slično tomu. To je unutarnja, nevidljiva promjena s vidljivim rezultatima. Isus ju je usporedio sa zračnim strujanjima koja ne možemo vidjeti. „Vjetar puše gdje god hoće“, rekao je, „Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha“ (redak 8). Čudo novog rođenja naziva se još i „obraćenjem“, i izvan je našeg razumijevanja. Unatoč tomu, vidimo njegove rezultate u promijenjenom životu, od pobune do odanosti, od mržnje do ljubavi, i od obeshrabrenja do nade i smisla.

Kako ga je Isus objasnio

Nikodem, židovski vođa, dobio je pouku o obraćenju kada je u kasno doba noći pristupio Isusu kako bi mu postavio neka pitanja. Bogati plemić je započeo razgovor komplimentima o Isusovim čudima. No Isus nije gubio vrijeme na izmjenjivanje komplimenata. Usmjerio je razgovor na srž stvari: Nikodemov duhovni život. „Tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega“ (Ivan 3,3).

Nikodem se uznemirio. Je li kraljevstvo previše čisto da bi ga on mogao vidjeti? Bio je poštovan starješina i učitelj hebrejskih Spisa. Bio je i član židovskog vladajućeg vijeća poznatog pod imenom Sanhedrin. Jako ga je iznenadila spoznaja da je čak i obrazovanom, kulturnom i odanom čovjeku, poput njega, bilo potrebno obraćenje jednako kao i Grku ili Rimljaninu koji ništa nisu znali o Božjim zakonima. Ponižen, nastavio je dalje ispitivati.

„Kako se može čovjek, kad je već star, roditi?“, upitao je (redak 4).

Odgovarajući, Isus mu je rekao da je novorođenje djelo Svetoga Duha: „Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko“ (redak 5).

To je još više zbunilo ovog čovjeka, pa je postavio još jedno pitanje: „Kako to može biti?“ (redak 9). To je praktično pitanje koje bismo svi trebali postaviti u nekom životnom trenutku.

Isus je upotrijebio primjer iz povijesti kako bi pojasnio ono što je htio reći. Nakon što su Izraelci napustili Egipat našli su se okruženi otrovnim zmijama i mnogi su umirali od zmijskih ugriza. Stoga je Bog rekao Mojsiju da izradi brončanu zmiju, postavi je na stup i podigne visoko kako bi ju svatko mogao vidjeti. Ljudima je rečeno da ako pogledaju u brončanu zmiju i vjeruju u Božju moć izlječenja, tada neće umrijeti. Tako je preživio svatko tko je vjerovao i pogledao (vidi Brojevi 21,4.9).

Isus je pojasnio da je ovaj događaj bio model plana spasenja. Rekao je: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni“ (Ivan 3,14-15). Kao što su Hebreji trebali pogledati i živjeti, tako Bog želi da mi vjerujemo da Isus može oprostiti naše grijehe i izbaviti nas od smrtne kazne za grijeh.

Promijenjeni život

Kada se vjerom predamo Kristu počinjemo doživljavati promjene u svojim željama, odlukama i ciljevima. Apostol Pavao je to nazvao mentalnom promjenom: „Nemojte se prilagođivati ovomu svijetu!“ rekao je, već, „naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma“ (Rimljanima 12,2). Nastavio je pojašnjavati da će oni koji iskuse ovu promjenu u načinu razmišljanja moći „uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!“ (redak 2).

Poput dobrog para dioptrijskih leća, novorođenje nas osposobljava za gledanje Boga na način na koji Ga prije nismo vidjeli. To je nova svjesnost kojom vi i ja počinjemo razumijevati snagu duhovnih stvarnosti. Naše se oči otvaraju za nove istine o Isusu, o sebi i o drugima. Biblija koja skuplja prašinu na našim policama iznenada postaje zanimljiva jer sada čujemo Božji glas koji nam govori iz njezinih stranica. Prosjak na ulici nije više samo smetnja već kandidat za Božje kraljevstvo i netko kome želimo pomoći. Crkve, koje su nekada bile nevažne, sada su zanimljive jer unutar njihovih vrata slušamo učenja koja objašnjavaju život i pomažu nam u sklapanju prijateljstva s onima koji su iskusili ovu promjenu u načinu razmišljanja i osjećaja.

Zašto je novorođenje važno

Zašto je Isus učinio novorođenje zahtjevom za ulazak u Božje kraljevstvo

Prvo, moramo razumjeti što je kraljevstvo. To je mjesto, no i puno više od toga. To je gdje god je Bog Kralj. Kada se podčinimo Njegovoj vladavini ljubavi, ulazimo u Njegovo područje već sada, stoga što On sjedi na prijestolju našega srca. U budućnosti, Njegovom milošću, dobit ćemo pristup nebu. No, bilo da se radi o prošlosti ili sadašnjosti, Božja prisutnost je duhovno okruženje koje može željeti samo duhovna osoba. Isus je to naglasio nakon što je govorio o zahtjevima za ulazak: „Što je rođeno od tijela, tijelo je; Što je rođeno od Duha, duh je“ (Ivan 3,6).

Odlazak u stranu zemlju po prvi put daje nam ključ za razumijevanje onoga što je Isus htio reći. Tko god je putovao u inozemstvo iskusio je kulturološki šok na nepoznatom mjestu s novim mirisima i nepoznatim jezikom. Ljudi koji odlaze u novu državu trebali bi unaprijed čitati o tome što trebaju i što ne trebaju činiti, o navikama i običajima ljudi koji tamo žive. Na taj način će izbjeći da nekoga uvrijede i lakše se prilagoditi novom okruženju.

Božja blizina je konačni novi cilj. Novorođeni vjernici proučavaju o Njegovu kraljevstvu. Vi i ja se počinjemo ugodno osjećati u duhovnom području dok nas Božja milost, preko iskustva novorođenja, priprema za ulazak u Božje kraljevstvo. Prihvatimo Njegov poziv na duhovnu promjenu!

Barry Kimbrough

I današnja društva, crkve i pojedinci imaju istu potrebu. Često kažemo da živimo u “društvu u tranziciji” što podrazumijeva da je naša situacija, za razliku od nekih drugih društava koja su oblikovana, u procesu korjenite promjene. Međutim, ako bolje razmislimo o svom životu i društvu vidjet ćemo da su sva društva, cijeli svijet, u tranziciji. Budući da je svaka osoba srasla s okolinom u kojoj prebiva i pojedinci proživljavaju neku vrstu tranzicije. Živimo u okružju stalnih promjena, religijskih, ekonomskih, političkih, kulturoloških, koje neumoljivo dolaze i odlaze ostavljajući duboke tragove u našim međuljudskim odnosima.

Da bismo živjeli smislen život u ovakvim okolnostima nužno je biti neprekidno otvoren za djelovanje Duha Svetog jer samo u dijalogu s Bogom, kroz Njegovu pisanu riječ,. Bogoslužja, molitve, savjest, mi se preoblikujemo u nove osobe, ono što je staro ostavljamo iza sebe a usvajamo nove vrijednosti, nove spoznaje i otkrivenja. Važno je napomenuti da je ovdje riječ o promjenama uzrokovanim djelovanjem Duha Svetog koji nam omogućuje da vrednujemo sve ono što nam život daje i uzima kako bi
uvijek bili vjernici čija je domovina nebo, ovozemaljski život samo prolazna postaja na putu do vječnog života a sve što posjedujemo potrebno ali i privremeno sredstvo za ostvarenje Božje volje na ovoj zemlji.

Jona je onaj dio službe koji je nama poznat proveo u sukobu s Bogom i okolinom kojoj je trebao propovijedati evanđelje zato jer nije želio žrtvovati svoje uskogrudno poimanje spasenja neznabožaca. Njegovo iskustvo nas uči da mi razgovaramo s Bogom ne zato da bismo Ga uvjerili u ispravnost svojih stavova već primili novo razumijevanje njegove milosti, dobrote i ljubavi. Spremnost na promjenu misli i ponašanja, u skladu s Božjom voljom, može nam donijeti nove radosti, nove prijatelje i nova saznanja i otvoriti nam vrata jednog sasvim novog i nama nepoznatog svijeta koji Bog već sada stvara.

Kada razmislimo okružju u kojem živimo upitajmo se postoji li nešto što nam Bog želi reći što može korjenito promijeniti naš život? Možda se već mjesecima i godinama molimo da Bog učini ovo ili ono, ukloni ovu ili onu prepreku a sve što treba učiniti je vjerovati u Božju dalekovidnost i brigu i dopustiti njemu da “obraća Ninivljane” bez obzira što mi o tome mislili. Kada evanđelist Matej kaže da svoje brige bacimo na Njega onda to znači da posljedice neke odluke na koju nas Bog poziva prepuštamo Njemu.

Besmisleno je provesti život, ili čak jedan dan, u srdžbi zato što je Bog odlučio učiniti nešto što mi smatramo nepotrebnim ili čak štetnim. Kada Bog nešto zatraži od nas tada On preuzima i brigu o posljedicama.

Živima u oceanu različitih običaja, mišljenja, stavova i vjerovanja i nema potrebe živjeti u neprekidnom sukobu s okolinom kao što je to pokušao Jona. Umjesto toga dopustimo Bogu da prebiva u našem svijetu i omogućimo mu da se kroz nas proslavi.

Darko Pirija

Radi se o promjeni
Promjena je dio stvarnosti u našem suvremenom svijetu. A spremnost za promjenu oduvijek je bila u srži kršćanske vijesti, premda su poneki kršćani i kršćanske crkve često postupali na načine koji su to opovrgavali. Ali cilj kršćanske poruke jest da se možemo i moramo mijenjati. Uostalom, pojmovi kao što su obraćenje i posvećenje ukazuju na promjenu. Kako možemo napredovati u svojem kršćanskom životu bez promjene?

Ako ozbiljno razmotrimo biblijsku vijest, znamo da ne možemo ostati takvi kakvi jesmo. Mi moramo rasti “u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista” (1. Petrova 3,18). Na ovome svijetu nikad nećemo dostići savršenstvo; uvijek će postojati potreba za promjenom. Ovo jako dobro vidimo u ponašanju drugih oko sebe, ali nekako ne vidimo dovoljno jasno u svojem vlastitom životu.

Rastenje je tajnovit proces i nemoguće ga je pratiti iz minute u minutu. Niti možemo shvatiti sve mehanizme rastenja. Ali nakon nekog vremena ono postaje vidljivo i mjerljivo. Kao što je rastenje nužno u fizičkom svijetu, tako je nužno i u duhovnom. U određenim područjima svojeg života moramo ciljno, stvarno i stalno rasti.

Rastimo u našem razumijevanju vijesti spasenja
Neka ne bude nesporazuma. Ne trebamo stalno mijenjati svoja vjerska gledišta, kao da nismo sigurni što vjerujemo. Postoji jezgra nepromjenjivih vjerovanja; postoje čvrsta uvjerenja i nije uvijek sve za raspravljanje. U jadnom smo stanju ako se okrećemo kao vjetrokaz pod svakim povjetarcem teološke mode ili svakim novim filozofskim trendom. U nevolji smo ako svaka knjiga koju čitamo u nama izazove pometnju. Jednako nas tako treba žaliti ako smatramo da uvijek znamo sve odgovore i ako nikad nemamo potrebu da kopamo još dublje i dublje. Premda trebamo biti čvrsto ukorijenjeni u svojoj vjeri, moramo i rasti – rasti u svojem shvaćanju onoga što je Bog odlučio da nam objavi.

Bog se ne mijenja. On je beskonačan i savršen. Mi se, s druge strane, moramo stalno mijenjati dok rastemo i sazrijevamo; dok nastojimo bolje razumjeti; dok dopuštamo Svetome Duhu da nam pomogne kako bismo jasnije vidjeli. Stvaranje sredine u kojoj može doći do takve promjene jedna je od glavnih potreba Crkve u svim područjima, a posebno u mjesnoj crkvi.

Rastimo u pravoj spoznaji našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista
Odnosi nikad nisu statični. Neki odnosi između nas i drugih počinju cvasti i produbljivati se; tako dobivaju na značenju i postaju posebno korisni. Drugi mogu zakržljali i umrijeti, dok većina ima svoje uspone i padove. Odnosi ne jačaju automatski. Ako želimo ostati bliski s drugim ljudima, moramo s njima provoditi vrijeme, moramo im se približiti, razgovarati s njima. Moramo biti spremni davati kao i primati, oprostiti kao i zaboraviti.

U izvjesnoj mjeri naš odnos s Bogom slijedi uzorak međuljudskih odnosa. Naravno, opraštanje pripada Bogu. Ali ako želimo da naša veza s Bogom jača, moramo Mu se približiti, razgovarati s Njim i s Njim provoditi vrijeme. Naš odnos s Bogom može napredovati u dubini i značenju ako smo voljni u njega ulagati i dopustiti da postane mjerilo svega što govorimo i činimo.

Rastimo u primjeni biblijske istine na svoj svakidašnji život
Mnogi su od nas skloni pridavati važnost vanjskome dok pokušavamo mjeriti kako napredujemo na putu posvećenja (a posebno onih oko sebe). Mi gledamo na ono što možemo lako mjeriti: što ljudi jedu ili piju, koliko nakita nose, što čitaju i rade u subotu poslijepodne. Prirodno je da unutarnji duhovni rast postaje vidljiv u našim postupcima.

Mnogi su od nas skloni pridavati važnost vanjskome dok pokušavamo mjeriti kako napredujemo na putu posvećenja (a posebno onih oko sebe). Mi gledamo na ono što možemo lako mjeriti: što ljudi jedu ili piju, što čitaju i što rade. Prirodno je da unutarnji duhovni rast postaje vidljiv u našim postupcima.

Ali dopustite mi da istaknem dvoje:

1. Ako smatramo da treba mjeriti prema ponašanju, trebali bismo se više baviti sobom nego drugima. Mnogi, mladi i stari, napustili su crkvu zbog osuđivačkog ponašanja drugih. Svi mi dolazimo iz različitih sredina i nalazimo se na različitom stupnju vjerskog iskustva. Budimo zbog toga obazrivi i ne osuđujmo svoje suvjernike.
2. Više se usredotočimo na karakter i temeljne vrijednosti nego na popis onoga što je dopušteno, a što nije. Jesam li s vremenom postao uravnoteženiji, zreliji, ljubazniji, simpatičniji i spremniji da praštam? Jesam li naučio pokazati iskreno sažaljenje? Jesam li naučio biti ponizan i ne voditi računa samo o svojim probicima? To su važniji znakovi rastenja.

Rastimo u načinu na koji s drugima dijelimo svoja vjerovanja
Nekima je od nas lako govoriti o svojoj vjeri, osjećajima, uvjerenjima i nije nam teško preuzeti inicijativu da se molimo s drugim ljudima. Drugima to teško pada. Ali svi možemo na neki način svjedočiti o svojoj vjeri. Svi imamo svoj duhovni dar (ili darove!). S obzirom na njih – bilo da se radi o propovijedanju ili pokazivanju različitih oblika gostoljubivosti – mi moramo rasti i svjesno govoriti o svojoj vjeri.

Stalno trebamo držati na umu Petrov savjet da “rastemo u milosti”. I premda je rastenje misterij, mi možemo pomoći u odvijanju tog procesa. Možda ne razumijemo točno kako biljke rastu, ali im možemo dati vode i gnojiva.

Tako je i duhovni rast tajna Božje milosti, ali mi možemo poticati djelovanje Duha tako da razvijamo iskrenu pobožnost, budemo pošteni u rješavanju svojih pitanja i sumnji, slušamo Duha i širimo svoju vjeru.

Dok rastete sami, omogućite i drugima da rastu i shvatite da oni mogu rasti različitom brzinom i da njihov rast može biti vidljiv u područjima života o kojima vi nemate pojma. Svi smo mi na različitim etapama svojeg hodočašća. Bog to priznaje pa bismo trebali i mi.

I na kraju, ako se radujemo što vidimo napredak u vlastitom duhovnom životu, ostanimo skromni.

Reinder Bruinsma

Iz razloga koji mi nisu posve jasni, maraton mi se učinio dobrom idejom. Bilo je to prije šest mjeseci. Lako je reći da. Lako je otići na internet i registrirati se. Lako je pročitati knjigu o trčanju maratona. Lako je reći ljudima da idete trčati maraton. Lako je kupiti hlače, tenisice i majice.

Sâm maraton, naravno, neće biti tako lagan, ali, hej — to je tek za šest mjeseci. Ima još mnogo vremena za pripremu. Mnogo vremena da se pripremim. Mnogo vremena…

Onda su mi odjednom ostala samo tri tjedna. Ne tri mjeseca — već tri tjedna! Nekako sam se odupirao porivu da paničarim. Naravno da sam trenirao, ali duboko u sebi znao sam da nisam dovoljno trenirao. Počela se uvlačiti uzrujanost, a ja sam stao razmišljati da sve premjestim ili potpuno otkažem. Ali kako bih to rekao svom partneru Gerardu? Ili mojem mlađem bratu Robertu koji je vjerno trenirao kako bi mogao trčati sa mnom? Tu su i deseci ljudi kojima sam s uvjerenošću rekao, pomalo preponosno: “Da, trčat ću maraton petog prosinca.” Kako ću se suočiti s njima? I kako ću se suočiti sa samim sobom?

I tako sam otkazao svoj plan otkazivanja.

Svoj posljednji dugotrajni trening istrčao sam dva tjedna prije velikog dana. Prošao sam već dvadeset kilometara i cijelim putem sam se osjećao odlično. Pouzdanje je počelo rasti. Ali znam da je moje pouzdanje pomalo i trik koji činim nad sobom. Znam da psihički i matematički postoji prilična razlika između dvadeset kilometara i četrdeset i dva kilometra. Također znam da su prva tri mjeseca mojega treninga prošla bolje od posljednja tri.

Isprva je bilo oduševljenja i uzbuđenja zbog postizanja cilja. Nisam bio niti odvraćen niti obeshrabren zadirkivanjem nekih prijatelja koji su sumnjali u mene. Sjećam se, primjerice, kada sam prvi put rekao za maraton svojem najboljem prijatelju Nathanu, da mi je odgovorio: “Imaš krizu sredovječnih godina, a kad muškarci imaju krizu sredovječnih godina, onda kupe Harley-Davidson ili trče maraton.”

Njegove riječi odbacivanja samo su još više utvrdile moju odlučnost.

Prva tri mjeseca treniranja bila su za mene ponosno i uzbudljivo vrijeme. Moja pluća i noge su ubrzano jačali. Vrijeme je bilo sve kraće, a udaljenost sve veća. Moja prva utrka, pripremni polumaraton, prošao je zaista dobro.

Zapravo, mislim da je prošao predobro. Kad gledam u prošlost, sada znam da me je gurnuo u udobni mir. Počeo sam razmišljati i govoriti zaista glupe stvari poput: “Osjećam se odlično; mogao bih trčati četverosatni maraton već sutra.” Pogrešno sam pretpostavio da će maraton biti dvostruko teži od polumaratona.

To je bila pogreška zbog koje sam uskoro požalio.

I tako se moj režim treniranja posljednja tri mjeseca ublažio. Trčao sam nešto manje i nešto sporije. Zavaravao sam se da sam spremniji nego što sam bio. Preskočio sam duga trčanja i sprintove. Više puta sam ostao u krevetu, ispod toplih pokrivača, radije nego da krenem na svoj jutarnji trening. Postao sam inertan. Dopustio sam da me jučerašnji uspjeh uljuljka u lažan osjećaj sigurnosti u vezi s današnjom spremnosti.

I dok si trepnuo okom, ostalo je još samo tri tjedna do utrke. Nazvao sam iskusnog mjesnog trkača da ga upitam koliko bi mi vremena trebao trajati maraton. Nije bio zadivljen mojim nadobudnim procjenama. Rekao je zloslutno: “Cilj tvojeg prvog maratona je samo da ga dovršiš.”

Progutao sam slinu: “Samo da ga dovršim?”

“Da, samo da ga dovršiš.”

Zahvalio sam mu i zaklopio slušalicu. Njegove riječi ostale su visjeti u zraku poput groznog mirisa.

Stvarnost me je ubrzano počela preplavljivati. Razgovarao sam s ostalim trkačima. Svi su dali slične odgovore: “Stvarno ne možeš znati što će ti se dogoditi s tijelom na dvadesetoj milji”, upozorio me Tony. „Kumulativna trauma od 42,195 kilometara nije šala”, dodao je Tim. Podsjetili su me da je prema legendi ta udaljenost ubila grčkog vojnika Fidipida nakon što je donio dobre vijesti da su Grci pobijedili Perzijance na Maratonskom polju.

O-ou.

Teško sam progutao slinu i uputio se na autobus. Došao je taj dan. Sjedim u tišini većinu vremena dok autobus putuje 42,195 kilometra dalje od hotela. Pet je sati ujutro. Protekle noći sam spavao možda samo četiri sata, okrećući se i vrpoljeći. Dok je autobus vozio autoputom, Gerard je stalno govorio kako putujemo daleko i brzo. Ja sam samo šutio.

Našao sam se okružen tisućama drugih trkača i bilo je manje od minute do početka. Tada sam savršeno, ali prekasno shvatio da promatranje ne može nadoknaditi manjak temeljite pripreme.

Na zvuk trube tisuće trkača su se počeli kretati poput migrirajućih divljih životinja s afričkih prašnjavih ravnica. Tisuće se kreću kao jedan. Pritisnuo sam gumb “start” na svom satu, duboko udahnuo i započeo svoj put prema hotelu.

Na moje ugodno iznenađenje, prva polovica utrke jednostavno je proletjela. Osjećao sam se ugodno, čak izvrsno.

Vrijeme trčanja je bilo odlično, iako ne vrhunsko. Učinilo mi se da će moj prvi maraton proći izvrsno.

A tada se nešto počelo događati. Upravo prije šesnaeste milje moje su noge poprimile potpuno luciferski duh. Bila je to potpuna pobuna jer su noge protiv moje volje prestale trčati. Odjednom sam jednostavno stajao nasred ceste, dok su trkači u desecima strujali pored mene. Rastezao sam svoje lisne mišiće i pokušavao trčati. Ništa. Pokušavao sam hodati. Jedva se nešto događalo.

A onda su došli grčevi i bolovi. Mogao sam osjetiti kako mi maraton izmiče. U užasu sam shvatio da se nalazim na udaljenosti od svega petnaest kilometara od hotela. Hodao sam šepajući sljedećih sat vremena, većinom zato što nisam znao što bih drugo radio. Trkači su nastavljali strujiti pored mene u stotinama. Ponovno sam pokušao trčati. I dalje se ništa nije događalo.

Zato sam hodao i drhtao. Sve o čemu sam mogao razmišljati su moja tri mjeseca uglavnom bezbrižne pripreme. Korio sam sâm sebe zbog toga što nisam održao istu razinu discipline i oduševljenja s kojom sam započeo svoje treninge. Odmah sam počeo uviđati duhovne implikacije. Zapravo, to je jedino o čemu sam mogao razmišljati. Sa svakim teškim korakom pitao sam se jesam li se jednako tako prevario u vezi sa svojim duhovnim stanjem i pripremljenosti. Činilo mi se gotovo kao da se sve ovo dogodilo samo zato da bih imao nekoliko sati da zaista nesmetano preispitam svoje duhovno stanje.

Od trenutka kad mi je ta misao došla na um, nisam je se mogao otresti.

Nema zamjene za pripremu. Jedno je biti viđen na početnoj crti maratona; potpuno drugo je biti viđen na završnoj crti. Pobjednik se rađa većinom u samoći. To se događa na dugim usamljenim trčanjima, u rana jutra, za vrijeme umarajućih treninga i drhtanja u ledenoj kupki (bez šale!).

Kada je riječ o trčanju maratona, slika je jedno, ali stvarnost je potpuno nešto drugo.

Tako je i s kršćanstvom.

Govoreći o književnicima i farizejima, Isus je rekao da — iako su htjeli da ih ljudi vide kao pravedne (Matej 6,5; 23,5) — zapravo su bili “puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža” (Matej 23,27). Tada je dodao: “Tako se i vi izvana činite ljudima pravedni, a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti” (redak 28). Suprotno tome, psalmist je govorio o iskrenom srcu i mudrosti u dubini duše (Psalam 51,6).

Farizejima je bila bitna samo slika. Međutim, Bog se ponajprije zanima za bît. Riječ je o razlici između vanjštine i unutrašnjosti. Govoreći o vjeri, vanjština je laka i u usporedbi s tim beznačajna. Unutrašnjost — istinska religija srca — to je ono što doista vrijedi. Temeljita i preobražavajuća promjena unutrašnjosti uvijek će proizvesti odgovarajući učinak na vanjštinu. Obrnuto pak nije moguće.

Duhovno zdravlje i pripremljenost zadobiva se većinom u samoći. Pojedinačna duša sama s Bogom — “Priprema je osobna stvar.” (Ellen G. White, Velika borba, str. 387). U samoći i tišini pronalazi se i njeguje stvarna religija. Junaci posljednjih dana, poput maratonaca, ne pojavljuju se niotkuda. Potrebno je vrijeme i predanost prije nego se nađu u središtu pozornosti. Potrebna im je osobna priprema.

Da, jedva sam završio, ali moj maraton je postao puno više od osobne fizičke pripreme. Pokazao se važnijim od razrađenih lisnih mišića i sniženog indeksa tjelesne mase. Otvorio je prozor u moju dušu. To je bio poziv na osobnu vjernost i osobno probuđenje — sâm, u unutrašnjosti bića, u tajnosti srca. To je bio poziv na molitvu koja nije užurbana, poziv na prestanak odlaganja proučavanja Biblije i na neprijetvornu službu. Bio je to poziv na korjenito samoispitivanje i temeljitu duhovnu inventuru.

Jesam li onaj tko mislim da jesam? Jesi li ti?

Jesam li spreman trčati ovu utrku? Jesi li ti?

Zavaravam li samog sebe o svom vlastitom duhovnom stanju? A ti?

Ovo su ispravna pitanja. A Isus ima ispravan odgovor! “Zato i mi, opkoljeni tolikim oblakom svjedoka, odbacimo od sebe svako breme i grijeh koji lako zavodi, te ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena! Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa.” (Hebrejima 12,1.2 ) Jer, ponavljam, jedno je stati na početnu crtu maratona, a potpuno drugo je stati na završnu crtu. Nemojte biti zadovoljni samo time što izgledate kao pobjednik. Budite pobjednik!

“Pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svoga!” (Amos 4,12)

Pripremi se. Pripremi se. Pripremi se!

David Asscherick

Nabukodonozor je, svakako, spadao među uspješne pripadnike ljudskog roda. Pripadao je vrhuški i bio je svjestan toga. Bio je ponosan – ponosan na ono što jest, ponosan na svoja dostignuća, ponosan na svoje dostojanstvo. Bio je sve, samo ne i siromah u duhu. Bio je ponosan na svoj duh, radovao se što ga ima.

Nabukodonozorov duhovni stav izražava samu srž problema grijeha. Grijeh je pogrešno usmjerena ljubav. Srž grijeha je preusmjeravanje naše ljubavi s Boga i naših bližnjih na nas same. To je stavljanje našeg malog “ja” u samo središte svemira; to je ponos što smo upravo takvi kakvi jesmo. To je bio i Luciferov problem. “Uspet ću se na nebesa,” hvalisao se, “povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,13.14) Ukratko, Lucifer je proglasio sebe bogom svog života. Čineći to, postao je Sotona, protivnik Božji i Kristov.

Adam i Eva su krenuli sličnim putem kada su uzdigli svoju volju i svoj put iznad Božje volje i Božjeg puta. Taj buntovni grijeh je izazvao svu bijedu koja je otada zadesila planet Zemlju. Oholost i samodovoljnost sačinjavaju samu srž problema grijeha. Upravo zato je Isus započeo objašnjavanje načela svoga kraljevstva izrekom: “Blago siromasima u duhu!” Želio je da odmah pogodi u samo srce problema. Ništa se nije moglo učiniti sve dok se ne razobliči srž problema. Najveća potreba ljudskih bića je presađivanje srca. Bog želi uzeti moj sebični, egocentrični život i preobraziti ga u život nesebične ljubavi prema Bogu i prema bližnjima. Prvi korak u božanskom kirurškom zahvatu na srcu je postavljanje dijagnoze, otkrivanje problema. Zatim se svaki od nas mora pojedinačno suočiti s tim problemom u sebi. Na taj način Isus “napada” našu ljudsku narav, naše uobičajene ljudske putove. On želi da ja i ti uvidimo kako je siromaštvo duhom prvi korak u približavanju Njegovom kraljevstvu. Pitanje je želim li biti siromah da bih ušao u Njegovo kraljevstvo?

George R. Knight

I ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima u svijetu prirode, Stvoritelj za nas ima poruku. Čovječanstvo naizgled spada u životinjski svijet, i tome je pomalo kriva teorija evolucije, zato što nam život završava smrću kao i svim ostalim živim bićima, uključujući i biljke. Tako je bilo naraštajima prije nas, već mnogo tisuća godina. Od tih su nam prošlih naraštaja živih bića, tako, ostale tolike naslage ugljena i rezervoari nafte i plina. Sve izgleda kao da i mi danas živimo bez smisla, bez vrijednosti života. Kao da nam je zajamčeno da postanemo ružni ugljen negdje u dubini Zemljine kore. Gdje je naša vrijednost?

Sjetimo se dijamanta. Procesu koji je Bog uspostavio  treba mnogo vremena da od ugljena postane dragulj. Ali je isto tako Stvoritelj spreman mnogo vremena odvojiti samo za vas kako bi vas učinio posebnima. Ne samo da vas u ovome stanju, nazovimo to stanje ugljena, nebeski Otac vidi kao posebnu dragocjenost, već je spreman posvetiti se vama kako bi vas pretvorio u svoj dragulj. To je velika osobina prave ljubavi – da na čovjeka gleda ne samo kakav je trenutno, već kakav može postati kad mu se posveti dovoljno pažnje. Kao što komadu običnoga ugljena treba tlak, temperatura i vrijeme, tako i promjeni ljudskoga karaktera, gotovo kao po nekakvoj zakonitosti, trebaju nepopustljiv trud, vrijeme, pa i vruće nevolje da bi došlo do ozbiljnijih promjena u razmišljanju i odnosu prema svijetu. Tada čovjek može od običnoga postati netko s osobitim razumijevanjem i cijenjen među ljudima. Od nevjernoga i čovjeka bez smisla može postati onaj tko je vjeran svome Tvorcu, čovjek koji živi ispunjen život. U procesu koji nadgleda Bog svatko može postati netko. Svatko, premda već sada poseban, može postati dragocjen i jedinstven.

Dijamanti, u stvari, i nisu baš toliko lijepi kada ih nađete u prirodi. Nakon svega što su prošli njima još uvijek treba brušenje i poliranje da bi dobili onaj vrhunski sjaj. Isto tako i mi, kao društvena bića, trebamo druge ljude da utječu na nas. Njihov utjecaj može biti različit, ali bi rezultat svakako trebao biti isti – karakter oblikovan mudro, istančanoga osjećaja za okolicu. Zato nemojte biti sami. Poradite na odnosima u obitelji da vam svima bude dobro, a prijatelje birajte tako da vas vode usavršavanju, a ne propasti. Prijatelji mogu biti odličan instrument u Božjim rukama da vam pomogne u brušenju i poliranju dok ne postanete blistavi Božji dijamant kakav je potreban da podigne vrijednost ovome svijetu i kakav bi samo poželio ugraditi u svoje kraljevstvo. U Bibliji piše: “Željezo se željezom oštri, i čovjek oštri jedan drugoga.” (Izreke 27:17).

Bog je voljan i spreman da od mene i vas učini nešto divno. Otvorimo srce već danas i zamolimo ga da uđe u naš život, te otpočne proces naše preobrazbe u dijamant kakav biste samo poželjeli da budete.

Željko Bošnjak

U vrijeme kada je nastajala Biblija riječ kvasac je obično korištena kao metafora za grijeh. Nije se smatrala pozitivnom riječi. To je bilo zbog osobina samoga kvasca. Ta je tvar oduvijek korištena za tijesto. Mala količina kvasca se stavi u smjesu brašna i vode, tamo se raširi na sve strane te čini da se tijesto nadima u lijepi kruh ili kolač. Slično je i s grijehom u nama. Toliko nas je pokvario da naš um sliči tijestu koje se nadima od vrenja.

Nadalje, Isus je upozorio svoje učenike riječima: “Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja.” Ovdje je kvasac opet metafora za grijeh, ali konkretan – licemjerje.

Međutim, u Matejevom evanđelju imamo zapis gdje kaže kako Isus Krist uvodi novo načelo koristeći istu metaforu. Piše: “I drugu im kaza prispodobu: ‘Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.'” Ovdje je veliki učitelj upotrijebio pojam kvasca ne da objasni grijeh, već proces posvećenja koje provodi Bog u nama svojim Duhom kada mu vjerujemo.

To što je Isus upotrijebio istu metaforu da nas pouči dvjema različitim istinama, nešto govori. Svaki je čovjek u nekom procesu vrenja, nekakvome preobražaju. Bilo da smo pod utjecajem Svetoga Duha ili ne. To znači da bez vjere i pomoći Svetoga Duha u nama buja grijeh i mijenja nas u obličje Božjega neprijatelja. Međutim, kvasac Božji, fermentiran životom i karakterom Isusa Krista, umiješen Duhom Svetim u srce čovjeka, preobražava nas u obličje našega Stvoritelja.

Kristova metaforična poruka o kvascu, dakle, glasi: Isus mijenja ljude iznutra prema vani. Mi u tijestu ne vidimo točno što se događa, već vidimo samo vanjski izgled unutarnjeg djelovanja. Mnogi pokušavaju provesti reformu svojega lošeg stanja tako što nastoje promijeniti neku lošu naviku. Međutim, nisu dovoljne samo vanjske promjene da bismo bili pravi u Božjim očima. To je, zapravo, loš početak. Piše: “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.” Pravi posao treba započeti u našemu srcu. A to je mjesto gdje smo nemoćni poduzeti bilo kakve promjene sami. Kao što rekosmo, potrebno je da u srce primimo vjerom Krista kao osobnoga Gospodina i on će djelovati polako i nezadrživo na naš život.

Slično se događa kada smo već preobraženi. Ono što je Isus u nama kao kvasac to trebamo biti i mi u društvu. Jednom promijenjeni, mi više ne možemo odobravati loše tokove u društvu ni pristajati na zlo onda kada ostali to čine. Kršćanin promijenjen nebeskim kvascem postaje i sam sredstvo promjene u svojoj sredini. On svojim moralnim životom i čestitim karakterom poziva i ostale da prihvate više standarde. Potaknut Svetim Duhom, apostol je pisao o toj lančanoj promjeni na dobro među ljudima, koja se ne da sakriti već se pokazuje kao svjetlost: “I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha u kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima. Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi. Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom… da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje.”

Kao što za trpezom tražimo “Dodajte mi sol, molim.”, tako isto, ako vidite potrebu za promjenom iz sadašnjega stanja u ono bolje, Bogu ugodno, obratite se slobodno Gospodinu riječima: “Dodaj mi kvasac, molim te”. To je ono što on čeka od vas i to će učiniti – ispunit će vam život smislom, usrećiti za vječnost i osobno se radovati u vama.

Robert Moore

Jednom sam prilikom zanemario njegovo upozorenje. Moji prijatelji i ja, bez mnogo premišljanja smo okrenuli čamac prema izlazu iz zaljeva, i uputili se prema otvorenom moru. Nismo bili spremni za susret s valovima koji su se počeli dizati. U nastojanju da izađemo iz zaklona, zabijali smo se u vodene gromade kao neznalice i ubrzo je u naš mali čamac počela ulaziti voda. Već sam mogao primjetiti užas na licima mojih prijatelja dok sam se trudio okrenuti barku prema zaljevu. Voda nas je toliko otežala da je malo kormilo jedva odgovaralo na moja nastojanja. Svatko je dohvatio bilo što čime je mogao izbacivati vodu. Ali sve je to izgledalo kao da smo pokušavali kadu punu vode isprazniti s žličicom za kavu!

Kada sam uspio usmjeriti čamac prema zaljevu, okrenuo sam se i povikao jednom od njih: “Izvuci čep!” Gotovo sva plovila te veličine imaju začepljen otvor na stražnjem dijelu kroz koji se ispušta voda kada su na suhom.

Prijatelj me je pogledao s nevjericom i upitao: “Što da učinim?” Ponovno sam povikao: “Izvuci taj čep! Izvuci ga!”

“Gotovo smo potonuli, a ti želiš da izvučem čep?!”

“Vjeruj mi! Samo uradi kako sam ti rekao!”

Trebalo mu je malo vremena dok je u dubokoj vodi pronašao čep, a onda je opet pogledao u mene: “Jesi li siguran da to trebam učiniti?” Kimnuo sam glavom. Čim je izvukao čep, dodao sam gas. Kako smo ubrzavali, voda je sve brže otjecala kroz rupu na čamcu. Uskoro smo bili na sigurnom.

Kada voda počne nadirati u vaš čamac, nemojte pokušavati isprazniti ga s žličicom. Najbolje je da odlučno izvučete čep i dodate gas. Ako se zauzmemo oko onoga što nam je Isus rekao da trebamo činiti, vidjet ćemo kako mnoge naše nevolje automatski nestaju. Mnogi se žale da im je teško održati se nakon što su odlučili živjeti prema Kristovim načelima. U početku sve ide dobro, proučavaju Bibliju, mole se i vole činiti dobro. A kad naiđe neki teži problem ili ih nešto privuče da griješe, postaju ravnodušni prema kršćanstvu i počnu živjeti kao i prije. Međutim, mi se moramo oduprijeti slastima, kušnjama i strahovima koje muče nekršćane. Isus je rekao da mi moramo do kraja ostati i živjeti u grešnom svijetu. Ali to ne znači da grešni svijet mora živjeti u nama! To je kao s čamcem. Za čamac je normalno da bude na vodi. Ali problem nastaje kad se voda pojavi u čamcu. To se događa svakome tko polovična srca slijedi biblijska načela. Ako želimo biti kršćani, onda BUDIMO kršćani. Bog je rekao: “Tražit ćete me i naći me, jer ćete me tražiti SVIM SRCEM svojim.”

Mi ne možemo pristupiti zajedništvu s Bogom želeći da vršimo pokus, govoreći: “Pitam se kako to izgleda”, ili “Idem probati na kratko”. Kada se odlučimo predati Kristu, onda to mora biti cijelim srcem. Kada je David izišao pred Golijata, on nije išao probati može li potući diva. Biblija kaže da je Golijat HODAO prema Davidu, ali da je vjerni David POTRČAO prema Golijatu. Tako i mi moramo vjerovati cijelim srcem da ćemo uz Božju pomoć moći izvršiti ono što se od nas kao kršćana traži. Isus je rekao da nitko ne stavlja ruke na plug da ore, a da pogled upire iza sebe. Nemojmo čeznuti za starim, grešnim načinom života; Bog nam je obećao nešto bolje.

Ponekad, kad radim s ljudima koji žele ostaviti pušenje ili alkohol, čujem ih gdje kažu: “Ne mogu više. Moram uzeti cigaretu.” Zato im postavim pitanje: “Što mislite, koliko dugo biste izdržali bez duhana kada bi vam netko prislonio cijev pištolja uz čelo i zaprijetio da će okinuti ako zapalite cigaretu?” Oni obično promisle za trenutak, a onda odgovore: “Mislim da bih mogao zauvijek ostaviti duhan.”

U čemu je razlika? Čovjek pod prijetnjom je snažno motiviran da se oslobodi ovisnosti kada shvati da mu život ovisi o njegovom izboru. Jesmo li svjesni da nas Biblija odavno upozorava upravo na tu činjenicu? Naš život ovisi o našem izboru. Što treba biti jača motivacija da cijelim srcem odbacimo isprazan život i prigrlimo istinu o Bogu? Ne smijemo nikako zaboraviti da se u borbi protiv zla radi o pitanjima života i smrti. Zato izvucimo čep, krenimo punim gasom prema Isusu i oslobodimo srce tereta koji nas vuče na dno!

Doug Batchelor

Sljedeći rezultati jednoga istraživanja mogli bi uznemiriti mnoge. Ali nemojte dopustiti da vas obuzme panika. Naime, istražitelji socijalnih prilika proveli su proučavanje da bi usporedili koji su disciplinski problemi bili najgori u školama 1940.-ih godina, a koji su najteži prekršaji školske discipline u 1990.-im godinama. Ne tako jako davnih 1940.-ih godina u školi ste mogli dobiti težak ukor, čak isključenje, ako ste pričali kad se nije smjelo, žvakali žvakaću gumu, ako ste pravili buku, trčali kroz hodnik, izlazili iz reda, nosili nepropisnu odjeću i ako niste bacali papir u koš za smeće.

Za usporedbu, istraživanje ističe da su u školama danas najteži prekršaji discipline konzumiranje droge, alkohola, trudnoća, samoubojstvo, silovanje, krađa, krvavi napadi, čak ubojstva.

Kakva promjena u ponašanju za samo četrdeset godina. Prije ovoga našeg vremena djeca su stoljećima imala slično ponašanje u odnosu na starije od sebe i svoje prijatelje. Patrijarhalni je odgoj svakome u obitelji dodijelio mjesto, pa i djeci. I to je bilo učinkovito dugo. Međutim, danas, za samo nekoliko desetljeća, strah je zavladao umjesto reda. Takve nas šokantne činjenice zovu da nešto poduzmemo. Želimo li to? Pođimo u srž problema.

Ljudsko je ponašanje poput ostalih procesa vođenih prirodnim zakonima. Recimo, kada posijemo sjeme u zemlju mi nastojimo da ga njegujemo – zalijevamo vodom i dohranjujemo određenim sredstvima. Na sličan način radimo i sa svojom djecom. Svakoga ih dan vlastitim primjerom poučavamo o moralnosti. Bili mi loši u tome ili dobri, oni uče od nas. Zatim, učimo ih da oblikuju navike, izgrađuju karakter. Ali to nije sve. Mi ih šaljemo u školu gdje su pod utjecajem društva, kod stola ih učimo što da jedu i izgrađujemo njihov ukus, dopuštamo im da gledaju televiziju i čitaju po svome izboru. To je naš način njegovanja posađenoga. To je ono što raste u čovjeku.

Evanđelist bilježi događaj s Isusom: “Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: ‘Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?’ A on im reče: ‘Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske’… Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: ‘Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Tko ima uši da čuje, neka čuje!’ I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: ‘Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?’… Još dometnu: ‘Što iz čovjeka izlazi, te onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.'”

Iz Kristovih je riječi jasno da se u našoj djeci nalazi nešto čemu smo mi dopustili da tamo bude, a što se izvana pokazuje na mnoge destruktivne načine. Što je to što je za kratko vrijeme prekršaj žvakanjem žvakaće gume pretvorio u konzumiranje droge i alkohola? Što je doprinijelo da izlazak iz reda pretvori u izlazak iz društva samoubojstvom? Što smo stavili u djecu što zaslužuje da odmah iziđe van? Dali smo im ono što smo imali. Zato treba mijenjati našu unutrašnjost. A tko nam može pomoći? Jedini onaj koji poznaje naš problem i koji je u prethodnome biblijskome tekstu postavio točnu dijagnozu. Dok mi baratamo vanjštinom, samo Isus zna kako treba s nutrinom. Probajte.

Željko Bošnjak

Sam Tannyhill je, na kraju, uhvaćen u provali i osuđen na zatvor. Nakon pet godina bio je pušten, ali već nakon dva tjedna opljačkao je jedan mali restoran. Natjerao je poslužiteljicu da sjedne u njegov auto i pobjegao iz grada. Sljedećeg dana pronašli su njezino mrtvo tijelo. Sam je pobjegao u drugu državu i nakon još nekoliko provala bio je uhićen i osuđen na smrt.

U zatvoru ga je posjećivalo nekoliko prijatelja. Jedan od njih mu je donio Sveto Pismo na dar i rekao: “Moj devetogodišnji sin je odlučio da ti daruje ovu knjigu, ali samo uz jedan uvjet – moraš je čitati!”

Premda ga Biblija isprva nimalo nije zanimala, natjeran dosadom najposlije je otvorio njezine stranice. Ta ga je knjiga uskoro posvema zaokupila. On je svoje duhovno stanje najbolje opisao riječima: “Pronašao sam tekstove u kojima je čovjek po imenu Isus poslao neke pripadnike svoje družine da mu dovedu magarca. Po tome sam pomislio da se radi o konjokradici. A onda sam naišao na tekstove koji govore kako je pravio vino. To me je navelo da ga nazovem krijumčarem alkoholnih pića. Zatim sam pročitao kako je podigao čovjeka iz mrtvih, izliječio mnoge bolesnike od različitih bolesti i istjerao demone iz nekih. Počeo sam se pitati kakav je to čovjek.

Tako sam pročitao cijeli Novi Zavjet. Tek tada sam se upoznao s njime. Ne s konjokradicom ili krijumčarem, već s Božjim Sinom. Poznavao sam neke ljude koji su se molili, koji su služili tom Bogu, koji su držali njegov zakon, ali to nije bilo za mene. Ja sam bio osuđenik na smrt, u samici, ubojica, ali sam pročitao da su i mnogi drugi ljudi bili kriminalci. Zatim sam čitao o njihovoj promjeni. Pokušao sam moliti. Imao sam dojam da moje molitve nikada nisu uspjevale izići iz moje samice. Tražio sam pomoć odozgor, ali sam se još uvijek držao za svijet. Odlučio sam pokušati još jednom. Tri dana nije bilo jadnije duše na svijetu od mene. Molio sam, plakao, i što se to stanje sve više duljilo, osjećao sam se sve teže.

Potom sam učinio još jedan pokušaj da stupim u vezu s Bogom koji bi mogao donijeti mir mojoj duši. Pao sam na koljena, iskreno priznao svako svoje zlodjelo što sam ga se mogao sjetiti i zamolio Boga da mi pomogne… Nikada se u životu nisam osjećao tako prekrasno. Želio sam vikati o tome da me čuje cijeli svijet. Osjetio sam utjecaj Božjeg Duha i kako ljubav ispunjava moje srce. Legao sam u postelju tek nešto malo prije jutra. Spavao sam mirno, prvi put otkako znam za sebe. Sutradan sam o svojoj vjeri u Boga počeo govoriti i ostalim supatnicima u zatvoru.

Nalazim se u samici osuđenika za smrt, ali se osjećam slobodnijim nego dok sam hodao ulicama. Nemam nikakvog straha od smrti. Doista mogu reći da nema grijeha koji je tako crn da ga krv Isus Krista ne bi mogla oprati.”
Kratko vrijeme prije svog pogubljenja u državnom zatvoru u Ohiu, Sam je izgovorio svoju posljednju molitvu: “Gospodine, nemoj zamjeriti ovim stražarima ono što će večeras učiniti. Moji su ih zločini natjerali da učine ono što slijedi. Ako im je to grijeh, Gospodine, stavi ga meni na račun i oprosti mi ga isto onako kao što si mi oprostio i sve ostale grijehe. Amen.”

Danas je Samov glas utihnuo, ali čudesna promjena koju je Božja riječ unijela u njegov život nastavlja djelovati dovodeći ljude i žene Isusu. Nikada nije bilo knjige koja bi kao ova mogla tako dramatično promijeniti živote ljudi i žena. Izazov koji se upućuje nama danas jest da se trgnemo iz svoje uspavanosti i umne obamrlosti i sučelimo se sa stvarnošću onoga što ta knjiga može učiniti u našem životu. Biblija je daleko više nego samo sveta knjiga kršćana, daleko više od knjige koja treba popunjavati mjesto na našoj polici, ona je daleko više od povijesnih informacija – ona je Božji glas koji se obraća našim srcima. To je njegovo pismo ljubavi upućeno nama, tajna vječnog života koji on nudi, to je njegovo obećanje mira danas i vječne sreće u budućnosti.

Znajući sve to, možemo li učiniti išta manje nego složiti se s apostolom koji je pohvalio kršćane koji su pomno proučavali Bibliju: “Vi dobro činite što upirete u nju pogled kao u svjetiljku koja svjetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima.” Knjiga koja je promijenila osuđenika na smrt, može promijeniti i naš život!

Mark Finley