Možda mislimo da je jednostavno riječ o razdoblju razvitka koje će dijete prerasti, ali činjenica je da će njihova pitanja zašto trajati cijelog života. To će pitanje, zapravo, postavljati i kad budu odrasli. Kad netko od bliže rodbine pogine u prometnoj nesreći, kad se roditelj razboli od Alzheimerove bolesti, kad njihovu djecu snađu problemi, oni će postavljati to isto pitanje.

Očito je zašto bilo i Jobovo omiljeno pitanje. Njemački filozof Friedrich Nietzsche jednom je rekao: “Onaj tko zna odgovor na pitanje zašto, može se nositi sa svakim kako.” Čini se da je i Job tako mislio, a tako i mi često pogrešno mislimo.

Ali u svih četrdeset dva poglavlja knjige o Jobu Bog nikad ne odgovara na pitanje zašto.

Umjesto toga pokazuje Jobu da je mnogo važnije znati tko. Ako saznate tko, svako će zašto biti jasno. Kao roditelj koji više ne zna što da odgovori na djetetova zašto pa kaže: “Zato što sam ja tako rekao”, i Bog nama često mora reći: “Uzdaj se u mene čak i ako ne dobiješ odgovore. ” Moramo živjeti vjerom ne samo na prvom, već na svakom koraku svojeg puta.

Randy i William J. Petersen

Tako se nekome može činiti naivnim zahtjev koji su učenici postavili Isusu Kristu: “Gospodine, nauči nas moliti.” Zar nisu znali da je molitva ono što je zapisano u crkvenome molitveniku? Ili ih je netko prevario da postoji nekakav tajni recept za uspješnu molitvu?

Na njihov zahtjev, Isus je svojim učenicima rekao da mole Boga za svoje svakodnevne potrebe – materijalne, emotivne i duhovne. Ali im je rekao i da Boga oslovljavaju “naš Oče”. Niti jedan roditelj rado ne uskraćuje svojoj djeci ono što je za njih dobro, čak i ako ga za to zamole nevještim, neispravnim riječima. Ipak i dalje neki smatraju da nam Bog neće odgovoriti ako mu ne pristupimo na poseban način, zacrtanom konstrukcijom molitve. Zahvaljujući takvom pogledu, molitva se danas smatra isključivo sredstvom da nešto od Boga dobijemo. Molimo se da nas Bog blagoslovi da bismo bili sigurni ili uspješni. Međutim, jedina je istina da je molitva u svojoj biti prava komunikacija. A prvo je pravilo komuniciranja da treba slušati onoliko koliko govorimo. Slušate li vi Boga? Ili mu samo nabrojite sve te “Očenaše” ili čitavu listu zahtjeva i odete svojim putem?

Postavite se na mjesto našega Stvoritelja: jedina prilika kada mu se netko od neprijatelja obraća jeste kada ga psuju, a jedina prilika kada mu se obraća netko od prijatelja jeste kada nešto od njega traže. Kako biste se osjećali?

Sramim se, ali moram priznati da je bilo vrijeme kada sam imao monologe dok sam se obraćao Bogu. Ali naučio sam bolje. Naučio sam otpočeti svoju molitvu tako što najprije kažem Bogu zašto ga stvarno volim. Zatim podijelim s njime svoje planove, nedavna razmišljanja, ono što mi je najvažnije. Konačno kažem: “Gospodine, što ti imaš reći meni?” Ponekad mi kao odgovor dođe podsjećanje da ima još nešto što mu nisam rekao. Ponekad on u meni potakne neki dojam, ponekad samo slušam misli. Ali kada završim znam da smo moj Bog i ja imali razgovor.

Pitate za odgovore? Naravno, ima i konkretnijih odgovora. Kroz Bibliju, preko nekih ljudi ili novih shvaćanja. Međutim, to ne bi trebao biti uvijek razlog za molitvu. Molite se da biste rekli Bogu kako vidite stvari iz svoje perspektive. Kada ja otvorim svoje srce njemu, on mi pomaže da istražim svoje misli, motive i prioritete. I zato što je Božja mudrost beskrajna uvijek rezultate našega razgovora prepuštam njemu. On bolje zna što je dobro za mene, moju obitelj i moje društvo.

Podsjetimo se legendarnih riječi: “Molitva je disanje duše. Ona je tajna duhovne sile.” I kao disanje, molitva bi se trebala odvijati više ili manje spontano. Ona bi trebala podići naš pogled iznad sebičnih interesa i pomoći nam da se predamo daleko širim i važnijim interesima Božjega kraljevstva. Ona je, konačno, izražavanje ljubavi između mudroga Boga koji voli i njegovoga vjernog djeteta.

Kada su me klinci iz atletske sekcije pitali kako bi trebali disati, ja sam im odgovorio: “Ovisi.” Tada sam im rekao ono o trčanju i hodanju, uzbrdo-nizbrdo, i tako dalje. Dodao sam: “Dišite onako kako to najbolje odgovara vama. Ali kako god to činili, nemojte prestati.” Dragi prijatelji, to se isto odnosi i na vašu molitvu. Jer ona je disanje. Nemojte prestati. Vaš vas Otac želi žive, vječno pored sebe.

Stephen Chavez

Slično se događa i s običnim šišmišem. To je malo noćno stvorenje izvanredan letač, pravi zračni akrobat, gospodar letenja u mraku. Međutim, taj leteći virtuoz ne može poletjeti s ravne površine. Ako ga postavite na tlo ili kućni pod, moći će samo bespomoćno bauljati naokolo i, bez sumnje bolno, tražiti neku uzvisinu na koju bi se popeo i otisnuo se u zrak.

Spomenimo još i bumbara. Toga zanimljivoga insekta, koji krši sve zakone aerodinamike, ipak odličnog letača, stavite u čašu s ravnim dnom i ostavite ju otvorenu. Ostat će tamo dok ne ugine. On uopće ne vidi razlog da potraži izlaz iznad sebe, gdje je otvoreno. Umjesto toga, bumbar se kreće po dnu čaše, kruži upirući se o stijenke uzaludno tražeći rub s kojega bi se otisnuo u slobodu.

Jedna od najopasnijih čovjekovih osobina i navika je postupanje poput jastreba, šišmiša i bumbara koje smo spomenuli. Lijepo nam je dok letimo, dok život ide kako bismo samo poželjeli. Tu svi znamo biti virtuozi, znamo živjeti lijepo. Ali ima dana kada padnemo na tlo. Nema onoga tko nije iskusio probleme i doživio frustracije zbog nečega što ne može riješiti. One lakše brige rješavamo vlastitim nastojanjima iz vlastita iskustva. Za teže probleme tražimo pomoć drugih ljudi, a to se sve i dalje svodi na djelovanje u našoj ravni, tu na tlu, horizontalno. Međutim, kada nam nevolja izgleda poput zida, kada ostali iz naše ravni samo sliježu ramenima, što tada?

Prema našim navikama, u vrlo teškim okolnostima mi ćemo i dalje bauljati naokolo bespomoćno tražeći uzvisinu kao rješenje da se otisnemo u slobodu. Ali sjetite se da smo svim onim letećim životinjama ostavili otvoreno nebo iznad glave. I vi imate bogomdana krila. To je vjera koju je Bog svakome udijelio, samo trebamo okrenuti prema gore, prema Bogu i potruditi se da poletimo.

Jedan od mnogih iskusnih vjernih ljudi u Bibliji je pisao: “K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Jahve koji stvori nebo i zemlju.” (Psalam 121:1,2) “Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebesima prebivaš. Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara i oči sluškinje u ruke gospodarice tako su oči naše uprte u Jahvu, Boga našega, dok nam se ne smiluje.” (Psalam 123:1,2)

I prorok Izaija ohrabruje svakoga od nas da pogledamo prema gore, u Boga, u vrijeme kada klonemo ovdje na tlu, gdje ne vidimo izlaza: “Onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima.” (Izaija 40:31) Podignite pogled, pozovite vječnoga Savjetnika, jer i kada se ne nadate rješenju briga, iznad vas je slobodno nebo i ruka vašega Boga koja je ispružena da vam pomogne.

Željko Bošnjak

Djevojčica je zastala za trenutak pred licem zbunjenoga čovjeka, a zatim završila riječima: “Gospodine, ako mislite da moj otac samo sanjari, molim vas nemojte ga probuditi.”Nalazite li se u situaciji kao spomenuti otac djevojčice? Siromaštvo je uzelo maha, alkohol vas drži svezanima, život vam je sve teži teret zbog nekih drugih problema? Ne podnosite sreću ljudi oko vas, njihove osmjehe i bezbrižnost? Vidite kako vaši ukućani pate zbog vas? Mislite li da je vaša situacija bezizlazna? Nikada nemojte pomisliti da je tu kraj. Čak ni onda kada mislite da okončate sa svojim životom. Govoreći biblijskim rječnikom, dokle je god dah u vašim nosnicama i srce vam kuca u grudima, znajte da postoji rješenje. Ni disanje vaših pluća ni pokreti vašega srca ne mogu biti bez utjecaja sile života koja izvire iz našega Boga. A kada znamo da on neposredno utječe na mehaniku našega življenja koliko smo više sigurni da njegov Duh ima spreman odgovor za naše probleme! Traži se samo vjera. Ono tiho unutarnje pouzdanje u Stvoritelja.

Okolnosti u kojima se nalazimo, ma kako loše bile, ne moraju nužno biti besmislene. Apostol Jakov poručuje kršćanskoj braći jednu neobičnu poruku: “Neka se brat niskoga položaja ponosi svojim uzvišenjem!”  Kako siromaštvo i težak život u problemima, koji jesu nizak položaj i nekome poniženje u životu, mogu biti uzvišenje, čast ili slično? To je moguće. Bog je jedini koji vam može pomoći da svoje teške okolnosti vidite onako kako ih on vidi – kao korisne trenutke. Težak je položaj čovjeka za Boga uzvišeni položaj jer vas on kroz tu situaciju nečemu važnom želi naučiti. On ne bi želio da ostanete to što jeste. To je samo stajalište u prolazu prema slavi koja vas čeka na kraju puta. Evo jednoga primjera.

C. Penney je u prvoj polovici stoljeća bio sinonim za trgovine. Na vrhuncu uspjeha njegovoga lanca trgovina umrla mu je prva žena. Posao je, zatim, počeo škripati. Nekoliko godina kasnije na porođaju mu je umrla i druga žena. Došla je i legendarna 1929. godina kada je zavladala svjetska ekonomska kriza. Penney je zatvarao trgovinu za trgovinom i izgubio milijune dolara. Nakon krize je morao prodavati svoj posjed da bi vratio dug kreditorima. To ga je gotovo slomilo. Teško narušenoga zdravlja, Penney je primljen u Adventističku bolnicu u Battle Creeku, u Michiganu. Jednoga je jutra čuo lijepu duhovnu pjesmu koju su prije početka rada pjevali okupljeni djelatnici te bolnice. Riječi su bile: “Ne budi potišten, ma što bilo, Bog će se pobrinuti za tebe…” Penney je ustao iz kreveta i slijedio zvuk pjesme. Pažljivo je slušao i u njemu se budila nada. Nedugo nakon toga napustio je bolnicu kao promijenjen čovjek, zdravoga tijela i obnovljenoga duha. U svojoj 56. godini je odlučio ponovno krenuti uzbrdo. Nekoliko godina kasnije u svakoj je državi Amerike bila postojala bar jedna Penney trgovina, a godišnji su prihodi dosegnuli tadašnje rekorde u poslovanju.

Uspjeh J. C. Penneya ovisio je o samo jednome pažljivo iskorištenom trenutku u životu – o vremenu kada je bio ponižen teškom situacijom i kada je Božjom milošću od kršćana naučio lekciju o vjeri u Boga i nadi u bolje sutra.

“Neka se brat niskoga položaja ponosi svojim uzvišenjem!”  Vaše su okolnosti prilika. Kakva? Biblija ima odgovor – samo se uporno držite Boga i vjerujte mu za ishod vaše situacije, ma kakva bila.

Željko Bošnjak

Paralizirani i hipnotizirani Izraelci sjedili su u svojim šatorima. Jedini zvuk koji se od njih čuo bio je sudaranje koljena i cvokotanje zubima – unisono. Do tog trentuka Golijat je bio vrlo uspješan u svojoj strategiji ponižavanja. Njegove prijetnje, koje su redovno odjekivale preko doline, izazvale su željeni rezultat – strah. I tako četrdeset dana jutrom i večerom. No zora četrdeset prvog dana bila je početak kraja za diva iz Gata.

Na udaljenosti oko petnaestak kilometara otac je zgodnog, mišićavog mladića poslao na bojište svojoj braći. Onako svjež iz pustoši, ovčjih staza i, što je važnije, iz zadivljujuće Božje blizine, David je zaprepašteno gledao prizor pred sobom.

Odbijajući tumačenje svoje braće i ne osvrčući se na divove prijetnje, David je pronikao filistejsku strategiju i odupro joj se čistom čvrstom vjerom.

Svi znamo konačan kraj. S otrcanom kožnom praćkom i glatkim kamenom te nepokolebljivim pouzdanjem u svog moćnoga Boga, David je Golijata i svu filistejsku vojsku upoznao s Gospodom nad vojskama, na čije su ime dovoljno dugo hulili. Izvještaj kaže: “Tako je David praćkom i kamenom nadjačao Filistejca… a nije imao mača pri ruci.” (1. Sam 17,50)

Zanimljiva strategija. Do današnjeg dana dvije velike istine o borbi s divovima. Savlađivanje divova ne postiže se korištenjem njihove tehnike. Golijat je mogao izgledati kao ratni brod, ali David… nije čak imao ni mača. Njegovo najjače oružje, kojim je pobijedio bio je unutarnji štit vjere. On ga je štitio od straha, učinio ga gluhim za prijetnje, dao mu smirenost usred kaosa i jasnu viziju.

Savlađivanje divova ne postiže se bez velike spretnosti i discipline. Voditi Božje bitke zahtijeva više stručnosti i kontrole no što možemo zamisliti. Uporaba praćke i kamena Svetoga Duha je mnogo delikatnija od mahanja tjelesnom toljagom. Ali, kako je slatka pobjeda kad kamen pogodi cilj.

Sučeljavaš li se s nekim divom? Vrlo je vjerojatno da si ovog tjedna sretao više njih. Je li ti dosta njihovih prijetnji? Ne bježi, budi sličan Davidu. Predaj svoga diva Jahvi. Kaži svome moćnome Bogu kako ti je stalo da pobijediš u Njegovo ime. A onda uzmi svoju praćku, vojniče, i ne zaboravi kamenje. Radi se o najvažnijem trenutku u tvom životu. Moli, kao David, riječi iz Psalma 18,31-37 (rr. 30-36 u DK).

Charles R.Swindoll

Jednoga dana, Gas je išao na seoski sajam, i kao i svi ostali stao je ispred boksačkog ringa. Animator je među publikom tražio dragovoljca koji bi boksao protiv šampiona nad šampionima, boksača koga su zvali King. Izgledao je vrlo opasno. Nitko mu se nije smio suprotstaviti.

Odjednom je netko primijetio Gasa. Čovjek je počeo vikati: “Hoćemo da se Gas suprotstavi Kingu!” Cijela je skupina ljudi prihvatila prijedlog i počela vikati: “Gas, Gas, Gas…!”

On nije želio ići. Bio je tu iz radoznalosti, da bi se zabavio a ne boksao. Ljudi su ga gurali prema ringu, ne obraćajući pozornost na njegovo odbijanje. Narod je mislio da se malo plaši sukoba te su još glasnije skandirali njegovo ime. Okupljeni ljudi su ga jednostavno ugurali u ring, skinuli mu cipele, košulju i dali mu rukavice. Prva je runda počela, King ga je udario, ali je Gas ostao nepomičan kao stijena. Protivnik mu je zadao još nekoliko udaraca, ali se Gas nije ni pomakao. Kad više nije htio trpjeti udarce, udario je jednom Kinga koji je pao kao pokošen. Nije više imao želju ustati s poda, predao se. Tada sam pomislio kako je visoke i snažne ljude bolje imati na svojoj strani nego protiv sebe.

Izraelski je narod nakon izlaska iz egipatskog ropstva, prošao mnogo toga na svom putu prema obećanoj zemlji. Vodila ih je vjera u Božje obećanje i njegovu moć. Nakon dugog puta konačno su se našli pred samim ciljem. Ostao im je samo tjedan hoda do Kanana, današnje Palestine. Uz Božju pomoć, najteže je prošlo. Međutim, narod je počeo sumnjati. Što se dogodilo? Pobjednički se Božji narod prestrašio divova. Ti divovi, za razliku od mog rođaka Gasa, nisu bili na njihovoj strani i to je bio ozbiljan problem.

Ali tko je vidio neprijateljske vojnike golemoga rasta? Dvanaestorica koje je Mojsije poslao da izvide Kanan. Oni su trebali prikupiti podatke o obećanoj zemlji i s dobrim vijestima ohrabriti narod. Najprije su i rekli: “Zaista njome teče med i mlijeko.” Bog nikad ne laže. “Ali…”, rekoše izviđači, “Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa. Vidjesmo ondje i divove… Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci.” Što su više pričali o divovima, to je narod stvarao sliku o vlastitoj nemoći. Divovi su njima izgledali kao nama naši problemi koji se izdižu pred nama kao neosvojive utvrde. Tada gubimo vjeru i govorimo: nemoguće, preteško, itd.

Došlo je dotle da su se Izraelci poželjeli vratiti natrag u ropstvo, u Egipat. Nevjerojatno kakav su nedostatak vjere doživjeli. To su bili trenuci panike. Bolje živjeti kao rob u Egiptu, nego umrijeti slobodan. U pobuni su prednjačili izviđači koji su se prvi uplašili. Njima se činilo da su na jednoj strani Božja obećanja, a na drugoj činjenice. Bez obzira što je Bog do tada učinio za njihovo dobro, oni su izgubili vjeru i zaboravili na njegovu moć. Desetorica izviđača je mislilo da su realistični, ali u stvari, što su oni znali o realnosti? Oni su sebi stvorili sliku o istini u kojoj nije bilo mjesta za Boga. Posve su izbacili iz uma njegovu sposobnost da intervenira. Njihovo je zaključivanje postalo plod straha od ljudi divovskog rasta. Rezultat je bio predaja bez borbe.

Ali sjetimo se da je bilo dvanaest izviđača u obećanu zemlju. Desetorica su se uplašila. Što je bilo s preostalom dvojicom? Kada biste njih upitali, Jošua i Kaleb bi uvijek tvrdili ono što su i rekli tada pred uplašenim narodom – osvajanje Kanana je moguće ne zbog izraelske vojne sile ili mudrih vojskovođa, već zato što je Bog to obećao! VJERA u Boga pomogla im je da zauzmu pozitivan stav. Rezultat takvog razmišljanja je bila njihova spremnost da pobjede. U kasnijem napadu na Kanan oni su i pobijedili, i to najjače Kanance – ljude divovskoga stasa.

U životu suvremenog kršćanina također može postojati napetost između objektivne stvarnosti i Božjih obećanja. Činjenice su očite same po sebi, a za obećanje je nužna vjera – vjera kojoj je sve moguće, čak i kad većina smatra da je nešto nemoguće.

Već 2000 godina kršćanski se narod kreće ka kraljevstvu što ga je Bog obećao. Mnogo je prepreka na tom putu, mnogo naših buntovnosti, vraćanja unatrag, trenutaka kada gubimo vjeru. Hoćemo li dopustiti da nas teškoće, kušnje i sumnje skrenu s puta? Nikako. Svi mi koji smo cijeli svoj život dragovoljno predali Bogu nismo to učinili da bismo umrli kao nevjerni. Zemlja ropstva nije naš cilj. Na to nas podsjećaju riječi Biblije: “Mi ne pripadamo onima koji otpadaju da propadnu, nego onima koji vjeruju da spase dušu.”

Pred nama je Božje kraljevstvo, ono je naš cilj. Koračajmo naprijed putem koji nam je Gospodin naznačio u Svetome Pismu. Uhvatimo se za Božja obećanja. Neka ona postani naš cilj i vidjet ćemo kako se ispunjavaju.

John Graz

Nedugo nakon te kolovoške večeri su me stvarnost i Sveto pismo „control-alt-deleted“ iz tih pogrešnih zaključaka. Volim Isusa, On mi je dao bolji život nego što zaslužujem, i držim se svih Njegovih obećanja. Ali kako sam sám vidio i kod drugih koji također vole Isusa i žele biti poslušni Gospodinu, teško da je život slobodan od problema, uvijek sretan i ispunjen mirom. Ponekad samo činjenica što ste živi daje dojam kao da vam škripac istiskuje dušu, bilo da je pokrivena ili nepokrivena Kristovom pravednošću.

Zato je ovaj tekst tako snažan, tako dalekovidan. U Propovijedi na Gori Isus je koristio prirodu – ptice, travu, ljiljane – kao zorne pouke o Božjoj ljubavi i brizi. Čak i ako postanemo optimistični u onome što ovaj svijet sadrži, čak i s uvjeravanjem u Božju ljubav i brigu koju otkriva, Isus kaže: „Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ (Mt 6,34.)

Svaki dan ima dosta svojega zla. Isus nije rekao koji dan. I nije trebao – svaki je to dan mogao biti. Bilo prije ili poslije Krista, ponedjeljak ili nedjelja – uključujući i prijestupnu godinu – prema Isusu svaki dan ima dovoljno „zla“ za sebe. Zašto brinuti za sutra kad je danas dan pun zla? Sutra će ga opet biti dovoljno.

Grčka riječ prevedena sa „zlo“ (kakia) ima izrazito negativno značenje: malignost, zlovoljnost, zloba, pokvarenost, zlo. Ima ih mnoštvo u drugim grčkim spisima osim Novog zavjeta. Prema tome, nije čudo da se ne trebamo iznenaditi kad se pojavi malignost, zlovolja, zloba, pokvarenost i nevolja. Pošto svaki dan ima „dovoljno“ kakia, pitanje nije zašto nam se danas dogodilo zlo, već zašto se nije dogodilo. Kako smo izbjegli zlo, čak i za jedan dan, kad ga, prema našem Gospodinu, svaki dan ima dovoljno? Odgovor može biti samo zahvaljujući Božjoj dobroti i ničemu više.

Da, Bog hrani ptice; da, ljiljani „ne muče se niti predu“ (Mt 6,28); da, Bog zna da su nam potrebni hrana i odjeća. Ali Božje postojanje, i čak Njegova ljubav – kako su otkriveni u svemu od hranjenja ptica do umiranja na križu – ne jamči da će život biti udoban i lijep. Život nije takav. On može biti težak, gorak i nezasluženo mučan. A Biblija, s jednog kraja do drugoga, svjedoči kako je težak, gorak i mučan. Zato nam Isusov savjet pomaže da se sjetimo (to ne znači da smo zaboravljivi) da živimo u svijetu palom u grijeh, malignom, zlobnom, pokvarenom i izopačenom, čiji su dani, od zalaska do zalaska sunca, bez izuzetka ispunjeni s kakia.

I upravo zbog tog zla trebamo se uhvatiti biblijskih obećanja kao što su ova: „U življenju ne budite srebroljupci, zadovoljni onim što imate! Ta on je rekao: Ne, neću te zapustiti i neću te ostaviti.“ (Heb 13,5.) I ovo: „Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“ (Rim 8,31.32.) A i ova: Rimljanima 8,38.39; Izaija 65,17; Rimljanima 8,1.2; Izaija 41,10; 2. Korinćanima 1,2-4; Ivan 14,27; Efežanima 3,16-19; 2. Korinćanima 4,16-18; Filipljanima 4,19; 1. Solunjanima 4,16.

Da, svaki dan ima dosta svoga zla. Ali Isus na križu – gdje je na sebe uzeo sve kakia od svakog dana – dokazuje da su Njegova ljubav i Njegova milost dovoljna da nas osposobe, usred zla, da pretrpimo, sve do kraja.

Cliff Goldstein

Jim je toplomjer, no niz leđa mu se ne pruža cjevčica koja bi omogućila bilježenje promjena temperature. Kao što toplomjer bilježi temperaturu svoje okoline, tako Jim bilježi i reagira na okolnosti koje ga okružuju. Njegovo se raspoloženje mijenja s okruženjem. On ne pokušava promijeniti uvjete, jednostavno na njih reagira. Ako su svi oko njega veseli, on je veseo. Ali ako su zlovoljni, i Jim je zlovoljan. Uz ljude nalik toplomjeru ne osjećamo se ugodno. Budući da se tako brzo mijenjaju, ne možemo računati da će posao obaviti do kraja. Mijenjaju mišljenja da bi se uskladili sa skupinom kojoj tog trenutka pripadaju.

Nasuprot toplomjeru, termostat kontrolira sredinu u kojoj se nalazi. Ako je u prostoriji jako hladno ili toplo, termostat javlja peći ili klimatskom uređaju da se uključi. Kad prostorija postigne odgovarajuću temperaturu, termostat naređuje uređaju za zagrijavanje ili hlađenje da se isključi dok opet ne bude potrebno. Steve će slušati opis nekog projekta, moliti za svoje sudjelovanje u njemu i onda se javiti za posao i raditi bez obzira na kakve zapreke naišao. Njegove su misli usmjerene na posao i on ga obavlja dok ga ne završi. Ljudima koji su nalik termostatu ne upravlja sredina u kojoj se kreću; na neki način oni nju kontroliraju. Uz njih se svatko dobro osjeća i može računati na njihov ohrabrujući osmijeh i u teškim okolnostima. Ljudi nalik termostatu ne dopuštaju da okolnosti, ili drugi, kontroliraju njihovo raspoloženje.

Nedavno je časopis Reader’s Digest objavio kratku anegdotu o čovjeku sličnom termostatu. Prodavač kod kojeg je kupovao večernje novine bio je uvijek namrgođen, no čovjek ga je svaki put veselo pozdravio. Kad ga je prijatelj upitao zašto to čini, odgovorio je kako ne namjerava dopustiti da prodavačevo neraspoloženje utječe na njegove postupke.

Ljudi nalik termostatu prihvaćaju probleme kako dolaze i onda ih rješavaju. Kao apostol Pavao, naučili su “u svakoj prigodi biti zadovoljni”. (Fil 4,11;Duda-Fućak) Pavao je to napisao dok se nalazio u mračnoj, vlažnoj rimskoj tamnici. Drugom prigodom su on i Sila u ponoć pjevali hvalu Bogu u svojoj tamničkoj ćeliji. (Dj 16,25)

Svi smo ponekad neraspoloženi, ali možemo odlučiti biti pozitivni i ne dopustiti da nas problemi shrvaju. Slijedimo Pavlov primjer i nastojmo biti termostati.

Loma G. Davies Silcott