Vjerojatno je da su Isus i apostoli govorili aramejskim jezikom, no kad je došlo vrijeme da se njihov govor zabilježi, pisci su se poslužili jezikom koji se u to vrijeme najviše koristio.

Što se tiče izvornih rukopisa, slično je kao i sa Starim zavjetom: nema nijednog izvornog dokumenta. Ivanov rukopis Evanđelja po Ivanu danas bi imao neprocjenjivu vrijednost, no nitko ne zna gdje se nalazi. Vjerojatno je spaljen za vrijeme nekog od mnogobrojnih progonstava kroz koja je prošla rana Crkva. Božanskom su promišlju mnogi odani kršćani načinili mnoštvo prijepisa Novog zavjeta, a u svjetskim muzejima i knjižnicama čuva ih se čak 4.500.

Najstariji rukopis bilo kojeg dijela Novog zavjeta jedan je mali fragment koji se nalazi u Knjižnici John Ryland u gradu Manchesteru u Engleskoj. Njegove mjere su: širina 6,35 i visina 8,9 centimetra i dio je teksta iz Evanđelja po Ivanu 18,31-33.37.38. Napisan je u Egiptu u prvoj polovici drugog stoljeća, nešto manje od pedeset godina nakon Ivanove smrti.

Vatikanski kodeks je zasigurno najstariji, gotovo cjelovit postojeći prijepis Biblije. Naziv je dobio po tome što se nalazi u vlasništvu Vatikanske knjižnice u Rimu, još od 1481. godine. Malo se zna što se s njim zbivalo prije tog datuma, no znanstvenici tvrde da potječe iz prve polovice četvrtog stoljeća. Mjere njegovih platnenih araka su 25 x 26 cm. Na svakoj je stranici tekst pisan u tri stupca. Isprva je sadržavao sve biblijske knjige, no danas nedostaje veći dio Knjige Postanka, dio Psalama i dio Novog zavjeta nakon devetog poglavlja, četrnaestog retka Poslanice Hebrejima.

Drugi rukopis neprocjenjive vrijednosti je Sinajski kodeks, kojeg je 1844. godine otkrio njemački znanstvenik Tischendorf u samostanu Svete Katarine na Sinaju. Godine 1860. bio je poslan ruskom caru u Petrograd, gdje ga je Tischendorf objavio nakon tri godine. Tamo je ostao sve do 1933. godine, kad ga je Britanski muzej otkupio po visokoj cijeni od 100.000 funti. Novac je prikupljan širom Britanije, a dio je priložila i vlada.

Rukopis je napisan na platnenim arcima čije su mjere 33,75 x 37,54 cm. Tekst je obično pisan u četiri stupca. Prema mišljenju znanstvenika datira negdje iz sredine četvrtog stoljeća i približno je iste starosti kao i Vatikanski kodeks. Treći važan rukopis, poznat pod nazivom Aleksandrijski kodeks, čuva se u Britanskom muzeju, a potječe iz prve polovice petog stoljeća. Isprva je sadržavao sve biblijske knjige, no danas nedostaje gotovo cijelo Evanđelje po Mateju, veći dio Psalama i Druga poslanica Korinćanima, kao i neki manji dijelovi drugih knjiga.

Osim ovih triju velikih rukopisnih svezaka koji su doprli do naših dana iz prijašnjih stoljeća, sačuvani su još mnogi ulomci Novog zavjeta. Mnogi od njih ugledali su svjetlost dana tek nedavno. Svakog od njih pomnjivo proučavaju stručnjaci za Novi zavjet, čija je glavna zadaća pripremiti grčki tekst koji će biti što je moguće sličniji pravom, ali izgubljenom izvorniku.

Bez obzira što ne postoji nijedan pravi Mojsijev, Davidov, Izaijin, Matejev, Markov, Lukin, Ivanov ili Pavlov rukopis, ipak sa sigurnošću možemo reći da su današnji hebrejski tekst Starog zavjeta i grčki tekst Novoga zavjeta toliko točni koliko ih točnim može učiniti ljudska visoka stručnost, poštenje i odanost. Kakve to veze ima s tim kako čitati Bibliju?

Evo kakve: nitko ne treba nimalo sumnjati u bitnu točnost izvornog teksta. Sir Frederic Kenyon, negdašnji ravnatelj Britanskog muzeja i jedan od svjetskih autoriteta za pitanja biblijskih rukopisa, rekao je u vezi s tim: “Kršćanin može uzeti u ruke Bibliju i bez straha reći da drži istinitu Božju riječ koja nam je prenošena kroz stoljeća s naraštaja na naraštaj bez značajnijeg gubitka.” (Frederick G. Kenyon, Our Bible and the Ancient Manuscripts, 1941., str. 23.)

Čitajmo stoga Bibliju s punim povjerenjem.

Arthur S. Maxwell

“To nije problem koji je jedinstven za Bibliju; to je pitanje koje možemo postaviti i za druge dokumente koji su došli do nas iz starih vremena”, odgovorio je. “Ali, ono što Novi zavjet ima u svoju korist, naročito u usporedbi s drugim drevnim spisima, je neprevaziđen broj kopija koje su ostale do danas.”

“Zašto je to značajno?” upitao sam.

“Što češće imate kopije koje se međusobno slažu, naročito ako dolaze iz različitih zemljopisnih oblasti, to ih više možete unakrsno provjeravati kako biste utvrdili na što je ličio originalni dokument. Jedino bi se slagale vraćanjem generacijski unazad u obiteljskom stablu koje predstavlja porijeklo rukopisa.”

“U redu”, rekao sam, “mogu razumjeti da posjedovanje velikog broja kopija s različitih mjesta može pomoći. Ali, što je sa starošću dokumenata? Svakako je i to značajno, zar ne?”

“Upravo tako”, odgovorio je. “I to je još jedna stvar koja ide u prilog Novog zavjeta. Imamo kopije koje su nastale nekoliko generacija od pisanja originala, dok je u slučaju drugih drevnih tekstova, možda pet, osam ili deset stoljeća prošlo između originala i najranije sačuvane kopije. Pored grčkih rukopisa, također imamo prijevode Evanđelja na druge jezike iz relativno ranog vremena – na latinski, sirijski i koptski. I pored toga, imamo ono što bi se moglo zvati sekundarnim prijevodima, koji su načinjeni malo kasnije, kao što su armenski i gotski. I mnoštvo drugih – gruzijski, etiopski, veliki broj.”

“Kako to pomaže?”

“Zato što čak i kada danas ne bi smo imali grčke rukopise, spajanjem informacija na osnovu ovih prijevoda relativno ranog datuma, mogli bi u stvari reproducirati sadržaj Novog zavjeta. Pored toga, čak i da smo izgubili sve grčke rukopise i prve prijevode, i dalje bi smo mogli reproducirati sadržaje Novog zavjeta na osnovu velikog broja navoda i komentara, propovijedi, poslanica i ostalog, koji potječu od prvih crkvenih otaca.”

Iako je to izgledalo impresivno, bilo je teško procijeniti taj dokaz neovisno. Bio mi je potreban neki kontekstkako bih bolje procijenio jedinstvenost Novog zavjeta. Kakav je, pitao sam se, on u usporedbi s drugim dobro poznatim starim djelima?

Brdo rukopisa
“Kada govorite o velikom broju rukopisa”, rekao sam, “kako je to u suprotnosti s drugim drevnim knjigama koje znanstvenici rutinski prihvaćaju kao pouzdane? Na primjer, recite mi nešto o spisima pisaca iz Isusovog vremena.”
Pošto je očekivao pitanje, Metzger se pozvao na neke rukom zapisane bilješke koje je ponio sa sobom.

“Razmotrimo Tacita, rimskog povjesničara koji je napisao “Anale kraljsvskog Rima” oko 116. godine”, počeo je. “Njegovih prvih 6 knjiga danas postoji u samo jednom rukopisu, koji je prepisan oko 850. godine. Knjige od 11. do 16. nalaze se u drugom rukopisu koji datira iz 11. stoljeća. Knjige od 7. do 10. su izgubljene. Tako postoji velika praznina između vremena kada je Tacit pronalazio svoje informacije i zapisivao ih, i jedinih postojećih kopija.”

“Što se tiče povjesničara Josifa Flavija, iz prvog sroljeća, imamo 9 grčkih rukopisa njegovog djela “Hebrejski rat”, a te kopije su napisane u 10, 11. i 12. stoljeću. Postoji latinski prijevod iz 4. stoljeća i srednjovjekovni ruski materijal iz 11. ili 12. stoljeća.”

Ti brojevi su bili iznenađujući. Postoji samo najtananija nit rukopisa koja povezuje ta drevna djela sa suvremenim svijetom. “Radi usporedbe”, upitao sam, “koliko novozavjetnih grčkih rukopisa danas postoji?”

Metzgerove oči su se raširile. “Više od 5.000 je uneseno u katalog”, rekao je sa entuzijazmom, a glas mu se povisio za oktavu. To je bilo brdo rukopisa u usporedbi s mravinjacima Tacita i Josifa Flavija!

Da li je to neobično u drevnom svijetu? Koji mu se rukopis približava po brojnosti?” upitao sam.

“Količina novozavjetnog materijala je skoro zbunjujuća u usporedbi s drugim antičkim djelima”, rekao je. “Poslije Novog zavjeta, najveći broj rukopisnih svjedočanstava postoji za Homerovu “Ilijadu”, koja predstavlja bibliju starih Grka. Danas postoji manje od 650 grčkih rukopisa. Neki su prilično fragmentarni. Došli su do nas iz 2. i 3. stoljeća nove ere i iz sljedećih stoljeća. Kada imate u vidu da je Homer sastavio svoj ep oko 800. godine prije nove ere, možete vidjeti da postoji veoma velika praznina.”

“Veoma velika” je bila preblaga izjava; to je bilo tisuću godina! U stvari, nije bilo usporedbe: rukopisni dokazi za Novi zavjet su bili nadmoćni kada se postave pored drugih cijenjenih starih spisa – djela koja suvremeni znanstvenici bez problema prihvaćaju kao autentične.

Moja znatiželja o rukopisima Novog zavjeta je potaknuta, pa sam zamolio Metzgera da mi opiše neke od njih.

“Najraniji su papirusni fragmenti, koji su predstavljali pisani materijal načinjen od biljke papirusa koja je rasla u močvarama delte Nila u Egiptu”, rekao je. “Sada postoji 99 fragmentarnih dijelova papirusa koji sadrže jedan ili više odjeljaka ili knjiga Novog zavjeta.”

“Najznačajniji rukopisi koji su izašli na svjetlost dana su “Biblijski papirusi” Chestera Beattya, otkriveni oko 1930. godine. Među njima, „Biblijski papirus Beattya broj 1“ sadrži dijelove četiri Evanđelja i Djela apostolskih, a datira se na 3. stoljeće. Papirus broj 2, koji potječe iz oko 200. godine, sadrži velike dijelove osam Pavlovih poslanica, kao i dijelove Poslanice Hebrejima. Papirus broj 3. ima veliki dio Knjige Otkrivenja i potječe iz 3. stoljeća.”

“Sljedeću grupu značajnih papirusnih rukopisa je kupio švicarski bibliofil M. Martin Budmer. Najraniji među njima, koji potječe otprilike iz 200. godine, sadrži oko dvije trećine Evanđelja po Ivanu. Drugi papirus, koji sadrži dijelove Evanđelja po Luci i Ivanu, potječe iz 3. stoljeća.”

Ovdje je već praznina između pisanja Isusovih biografija i najranijih rukopisa bila krajnje mala. Ali, koji jenajstariji rukopis koji posjedujemo? Koliko blizu se vremenski, pitao sam se, možemo približiti prvobitnimspisima, koje stručnjaci nazivaju “autografima”?

Djelić koji je promijenio povijest
“Od cjelokupnog Novog zavjeta”, rekao sam, “koji je najraniji dio koji posjedujemo danas?”

Metzger nije morao razmišljati o odgovoru. “To bi bio fragment Evanđelja po Ivanu, koji sadrži materijal iz 11. poglavlja. Sadrži pet stihova – tri na jednoj strani, dva na drugoj – veličine je oko 6,5 sa 9 cm”, rekao je.

“Kako je otkriven?”

“Kupljen je u Egiptu još 1920. godine, ali je godinama ostao neprimijećen među sličnim fragmentima od papirusa. Tada je 1934. godine, K. H. Roberts sa Oxforda, razvrstavao papiruse u biblioteci John Rylands u Manchesteru u Engleskoj. Odmah je prepoznao to kao očuvani dio Evanđelja po Ivanu. Mogao ga je datirati na osnovu stila pisanja.”

“I kakav je bio njegov zaključak?” upitao sam. “Koliko unazad se kreće?”

“Zaključio je da potječe između 100. i 150. godine. Mnogi drugi čuvani paleografi, kao što su sir Frederic Kenyon, sir Harold Bell, Adolf Deissmann, W. H. P. Hatch, Ulrich Wilcken, i drugi, složili su se s njegovom procjenom. Deissmann je bio uvjeren da fragment potječe u najmanju ruku iz vremena vladavine kralja Hadrijana, koji je vladao od 117. do 138. godine, ili čak cara Trajana, koji je vladao od 98. do 117. godine.”

To je bilo zaprepašćujuće otkriće. Razlog: skeptični njemački teolozi u posljednjem stoljeću su uporno tvrdili da četvrto Evanđelje nije sastavljeno u najmanju ruku prije 160. godine – predaleko od događaja Isusovog života da bi imalo veći povijesni značaj. Utjecali su na generacije znanstvenika koji su odbacivali pouzdanost ovog Evanđelja. “To svakako odbacuje ovo mišljenje”, komentirao sam.

“Da, odbacuje”, rekao je. “Ovdje imamo vrlo rani fragment kopije Evanđelja po Ivanu koji je bio u upotrijebi širom kršćanske zajednice duž Nila u Egiptu, daleko od Efeza u Maloj Aziji, gdje je Evanđelje vjerojatno prvobitno sastavljeno.”

Nalazi su doslovno ponovo napisali popularnu povijest, pomjerajući sastavljanje Evanđelja po Ivanu daleko bliže danima u kojima je Isus hodao zemljom. U glavi sam memorirao da trebam provjeriti s arheologom da li bilo koji drugi nalazi podržavaju povjerenje koje možemo imati u četiri Evanđelja.

Obilje dokaza
Dok papirusni rukopisi predstavljaju najranije kopije Novog zavjeta, također postoje drevne kopije napisane na pergamentu, koji je bio načinjen od kože ovaca, koza i antilopa.

“Imamo ono što se naziva uncijalni rukopisi, koji su cjelokupni napisani velikim grčkim slovima”, objasnio je Metzger. “Danas imamo 306 takvih rukopisa, od kojih se neki mogu datirati unazad do 3. stoljeća. Najznačajniji od njih je ’Codex Sinaiticus’, koji predstavlja jedini potpuni Novi zavjet napisan uncijalnim slovima, i ’Codex Vaticanus’, koji nije potpun. Oba potječu iz oko 350. godine.”

“Novi stil pisanja, koji je više kurziv po prirodi, javio se približno 800. godine. On se naziva minuskulnim i imamo 2.856 takvih rukopisa. Zatim postoje i lekcionari koji sadrže novozavjetni rukopis u redoslijedu po kome se trebalo čitati u prvim crkvama, u određeno vrijeme tijekom godine. Ukupno 2.403 njih je uvedeno u katalog. To čini ukupan zbir grčkih rukopisa od 5.664.”

“Pored grčkih dokumenata”, rekao je, “postoje tisuće drugih drevnih rukopisa Novog zavjeta na drugim jezicima. Postoji 8.000 do 10.000 rukopisa latinske Vulgate, plus ukupno 8.000 na etiopskom, slovenskom i armenskom. Sve ukupno postoji oko 24.000 rukopisa. ”

“Kakvo je onda vaše mišljenje?” upitao sam, želeći jasno potvrditi ono što sam mislio da čujem.

“Na osnovu mnoštva rukopisa i vremenske praznine između originala i naših prvih kopija, kako Novi zavjet stoji u odnosu na druga dobro poznata djela iz drevnih vremena?”

“Krajnje dobro”, odgovorio je. “Možemo imati veliko povjerenje u vjerodostojnost s kojom je ovaj materijal došao do nas, naročito u usporedbi s bilo kojim drugim drevnim književnim djelom.”

Takav zaključak dijele istaknuti naučnici širom sveta. Preminuli F. F. Bruce, istaknuti profesor Univerziteta u Manchesteru, u Engleskoj, i autor djela “Novozavjetni dokumenti: Da li su pouzdani?” (The New Testament Documents: Are They Reliable?), rekao je: “Ne postoji nikakva drevna literatura u svijetu koja ima tako obilnu i dobru tekstualnu potvrdu kao Novi zavjet.”¹

Metzger je već spomenuo ime ser Frederica Kenyona, bivšeg direktora Britanskog muzeja i autora djela “Paleografija grčkih papirusa” (The Paleography of Greek Papyri). Kenyon je rekao da “ni u jednom drugom slučaju interval između sastavljanja knjige i datuma najranijih rukopisa nije toliko kratak kao kod Novog zavjeta.”²

Njegov zaključak je bio: “Posljednja osnova za bilo kakvu sumnju da su rukopisi došli do nas onakvi kakvi su prvobitno napisani je sada uklonjena.”³

Međutim, što je sa neslaganjima između različitih rukopisa? U danima prije pojave brzih strojeva za fotokopiranje, rukopise su marljivo ručno prepisivali pisari, slovo po slovo, riječ po riječ, liniju po liniju, procesom koji je bio otvoren za greške. Sada sam želio usredotočiti se na to – da li su te greške pri prepisivanju načinile naše suvremene Biblije nepopravljivo prožete netočnostima.

Ispitivanje grešaka
“Sa sličnostima u načinu na koji se grčka slova pišu i sa primitivnim uvjetima pod kojima su pisari radili, izgledalo bi neizbježno da se greške pri prepisivanju uvuku u tekst”, rekao sam.

“Upravo tako”, suglasio se Metzger.

“I u stvari, zar ne postoji desetine tisuća varijacija među drevnim rukopisa koje imamo?”

“Upravo tako.”

“Zar to, dakle, ne znači da ne možemo imati povjerenja u njih?” upitao sam, zvučeći više optužujuće nego istraživački.

“Ne gospodine, ne znači”, Metzger je odgovorio odlučno. “Dopustite mi da prvo kažem sljedeće: naočale nisu otkrivene do 1373. godine u Veneciji, a siguran sam da je astigmatizam postojao među drevnim pisarima. To je bilo dalje usloženo činjenicom da je pod bilo kakvim okolnostima bilo teško čitati izblijedjele rukopise sa kojih se dio mastila oljuštio. Postojale su i druge nezgode – nepažnja pisara, na primjer. Tako da su se, iako je većina pisara bila strogo pažljiva, greške provlačile.”

“Ali”, brzo je dodao, “postoje faktori koji se suprotstavljaju tome. Na primjer, ponekad bi se pamćenje pisara poigravalo sa njim. Između vremena koje mu je bilo potrebno da pogleda tekst, a zatim da zapiše te riječi, redoslijed riječi je mogao biti promijenjen u njegovoj glavi. Mogao je napisati prave riječi, ali u pogrešnom redoslijedu. To nije ništa alarmantno, pošto je grčki, za razliku od engleskog, neovisan od redoslijeda riječi.”

“Što znači…”, potaknuo sam ga.

“Što znači da u engleskom predstavlja veliku razliku ako kažete, ’pas je ugrizao čovjeka’ ili ’čovjek je ugrizao psa’ – redoslijed je važan u engleskom. Ali u grčkom, to nije slučaj. Jedna riječ funkcionira kao subjekt rečenice bez obzira na kom mjestu stoji u rečenici; zbog toga značenje rečenice nije promijenjeno, ako su riječi van onoga što smatramo pravilnim redoslijedom. Tako da određene varijacije među rukopisima postoje, ali su generalno takve varijacije bez posljedica. Razlike u sricanju slova bi bile drugi primjer.”

Pa ipak, veliki broj “varijanti”, ili razlika između rukopisa, je problematičan. Vidio sam procjene koje se kreću i do 200.000 njih.⁴

Međutim,Metzger je osporavao značaj te cifre.

“Broj zvuči ogroman, ali je donekle obmanjujući zbog načina na koji su varijante prebrojane”, rekao je. On je objasnio da ako je samo jedna riječ pogrešno napisana u 2.000 rukopisa, to je brojano kao 2.000 varijanti. Okrenuo sam se najznačajnijem pitanju. Koliki je broj crkvenih učenja ugrožen zbog ovakvih varijanti? “Ne znam ni za jedno učenje koje je ugroženo”, odgovorio je uvjereno. “Ni za jedno?”

“Ni za jedno”, ponovio je. “Kada Jehovini svjedoci dođu na vaša vrata i kažu: ’Vaša Biblija griješi u King James verziji 1. Ivanovoj 5,7-8, u kojoj se kaže: „Otac, Riječ i Sveti Duh; i ovo je troje jedno.“ Oni će reći: „To se ne nalazi u najranijim rukopisima.” “I to je prilično točno. Mislim da se te riječi nalaze u samo oko 7 ili 8 kopija, koje sve potječu iz petnaestog ili šesnaestog stoljeća. Priznajem da to nije dio onoga što je pisac 1. Ivanove nadahnuto napisao.”

“Ali, to ne odbacuje čvrsto svjedočanstvo Biblije o doktrini o Trojstvu. Prilikom Isusovog krštenja, Otac govori, njegov voljeni Sin se krštava, a Sveti Duh se spušta na njega. Na kraju 2. Korinćanima, Pavao kaže: ‘Milost Gospodina Isusa Krista, i ljubav Boga, i zajedništvo Duha Svetoga neka je sa svima vama!.’ Postoje mnoga mjesta na kojima je Trojstvo predstavljeno.”

“Tako da varijacije, kada se pojave, teže da budu neznatne, a ne suštinske?”

“Da, da, to je točno, i znanstvenici rade veoma pažljivo pokušavajući ih razriješiti vraćajući se na originalno značenje. Značajnije varijacije ne obaraju nijedno učenje crkve. Bilo koja dobra Biblija sadrži napomene koje će obavijestiti čitatelje na različita čitanja riječi koje su od bilo kakvog značaja. Ali ponovo, one su retke.”

Toliko retke da su naučnici Norman Geisler i William Nix zaključili: “Ne samo da je Novi zavjet preživio u više rukopisa od bilo koje druge knjige iz drevnih vremena, već je preživio u čistijem obliku od bilo koje druge velike knjige, obliku koji je 99,5% čist.”⁵

Međutim, čak iako je točno da je prenošenje Novog zavjeta tijekom povijesti bilo bez presedana po svojoj pouzdanosti, kako znamo da imamo cjelokupnu sliku?

Što je sa optužbama da su crkveni sabori odstranili podjednako zakonita dokumente jer im se nije sviđala slika Isusa kakvu su ti dokumenti prikazivali? Kako znamo da 27 knjiga Novog zavjeta predstavlja najbolju i najpouzdaniju informaciju? Zašto naše Biblije sadrže Evanđelja po Mateju, Marku, Luci i Ivanu, ali su mnoga druga drevna Evanđelja – Evanđelje po Filipu, Evanđelje Egipćana, Evanđelje istine, Evanđelje o rođenju Marije – isključena?

Došlo je vrijeme da se okrenemo pitanju o “kanonu”, izrazu koji potječe od grčke riječi koja znači “pravilo”, “norma”, ili “standard” i koji opisuje knjige koje su postale prihvaćene kao zvanične u crkvi i uključene u Novi zavjet.⁶ Metzger se smatra vodećim autoritetom u toj oblasti.

“Veliki stupanj suglasnosti”
“Kako su zvaničnici prve crkve odredili koje će se knjige smatrati autoritativnim, a koje će biti odbačene?” upitao sam. “Koje su kriterije koristili prilikom određivanja koje dokumente treba uključiti u Novi zavjet?”

“U osnovi, rana crkva je imala tri kriterija”, rekao je. “Prvo, knjige moraju imati apostolski autoritet – to jest, ili su ih morali napisati sami apostoli, koji su bili očevici onoga o čemu piše u knjigama, ili sljedbenici apostola. Tako da u slučaju Marka i Luke, iako oni nisu bili među 12 apostola, po ranoj predaji Marko je bio Petrov pomoćnik, a Luka prijatelj apostola Pavla.”

“Drugo, postojao je kriterij suglasnosti s onim što se zvalo ’pravilo vjere’. To jest, da li je dokument bio suglasan sa osnovnom kršćanskom predajom koju je crkva priznavala kao normu. I treće, postojao je kriterij da li je dokument imao rasprostranjeno prihvaćanje i upotrebu u crkvi.”

“Oni su samo primijenili te kriterije?” zapitao sam.

“Pa ne bi bilo točno reći da su ti kriteriji jednostavno primijenjeni na mehanički način”, odgovorio je.

“Svakako su postojala različita mišljenja kojem kriteriju treba dati najveću težinu.”

“Međutim, ono što je zadivljujuće je da iako su granice kanona ostale neizmijenjene izvjesno vrijeme, u stvari je postojao veliki stupanj suglasnosti u vezi većeg djela Novog zavjeta u prva dva stoljeća. To je bilo točno za veoma različite zajednice razbacane na širokom prostoru.”

“Prema tome”, rekao sam, “četiri Evanđelja koja danas imamo u Novom zavjetu su ispunila te kriterije, dok druga nisu?”

“Da”, rekao je. “To je bio, ako mogu tako reći, primjer ’opstanka najsposobnijih’. Govoreći o kanonu, Arthur Darby Nock je obično govorio svojim studentima na Harvardu: ’Putovi kojima se najviše putuje u Europi su najbolji putovi; zbog toga su toliko prometni.’ To je dobra usporedba. Britanski komentator William Barclay je rekao to na sljedeći način: ’Jednostavna je istina reći da su knjige Novog zavjeta postale kanonske jer ih nitko nije mogao spriječiti u tome’.”

“Možemo biti uvjereni da se nijedna druga knjiga ne može usporediti s Novim zavjetom u pogledu značaja za kršćansku povijest ili učenje. Kada se proučava rana povijest kanona postaje vidljivo da Novi zavjet sadrži najbolje izbore Isusove povijesti. Oni koji su utvrdili granice kanona su imali jasnu i uravnoteženu perspektivu Evanđelja o Kristu.”

“Samo pročitajte te druge dokumente. Ona su napisana kasnije od četiri Evanđelja, u drugom, trećem, četvrtom, petom čak i šestom stoljeću, dugo poslije Isusa, i prilično su banalna. Oni nose imena – kao što je Evanđelje po Petru i Evanđelje po Mariji – koja nisu povezana s njihovim pravim autorstvom. S druge strane, četiri Evanđelja u Novom zavjetu su uz zapanjujuću jednoglasnost brzo prihvaćena kao autentična u priči koju govore.”

Ipak, znam da neki liberalni znanstvenici, najuvaženiji članovi skupa “Seminara o Isusu”, vjeruju da Evanđelje po Tomi treba postaviti na jednak status s četiri tradicionalna Evanđelja. Da li je tajnovito evanđelje bilo žrtva političkih ratova unutar crkve, i na kraju bilo izbačeno zbog svojih nepopularnih učenja? Odlučio sam da je najbolje da ispitam Metzgera po ovom pitanju.

Isusove „tajne riječi“
“Dr. Metzger, da vas pitam, Evanđelje po Tomi, koje je bilo među Nag Hamadi dokumentima pronađenim u Egiptu 1945. godine, tvrdi da sadrži ’tajne riječi koje je živi Isus izgovorio, a Didimus Juda Toma zapisao’. Zašto ga je crkva izostavila?”

Metzger je temeljno bio upoznat sa ovim djelom. “Evanđelje po Tomi je izašlo na svjetlost u kopiji iz 15. stoljeća na koptskom, koju sam ja preveo na engleski”, rekao je. “Ono sadrži 114 izreka pripisanih Isusu, ali bez priče onoga što je činio, i izgleda da je napisano na grčkom u Siriji oko 140. godine. U nekim slučajevima mislim da ovo Evanđelje korektno izvještava o onome što je Isus rekao, uz blage izmjene.”

To je svakako bila zanimljiva izjava. “Molim vas da to objasnite”, rekao sam.

“Na primjer, u Evanđelju po Tomi Isus kaže: ’Grad sazidan na visokom brdu ne može se sakriti.’ Ovdje je pridjev ’visok’ dodat, ali ostalo glasi kao i u Evanđelju po Mateji. Ili Isus kaže: ’Dajte caru carevo, dajte Bogu Božje, dajte meni što je moje.’ U ovom slučaju je posljednja fraza dodana.”

“Međutim, postoje neke stvari u Evanđelju po Tomi koje su potpuno strane kanonskim Evanđeljima. Isus kaže: ’Rascijepite drvo, ja sam tamo. Podignite kamen, i naći ćete me.’ To je panteizam – ideja da je Isus svuda u materiji ovog svijeta. To je suprotno od svega što se nalazi u kanonskim Evanđeljima.”

“Evanđelje po Tomi se završava izjavom: ’Neka Marija ide od nas, jer žene nisu dostojne da žive.’ Navedeno je da Isus kaže: ’Gle, ja ću je voditi da bih je načinio muškarcem, kako bi i ona mogla postati duh živi, ličeći na vas muškarce. Jer svaka žena koja se načini muškarcem, ući će u kraljevstvo nebesko.’”

Metzgerove obrve su se podigle kao da je bio iznenađen onim što je upravo izgovorio. “To nije Isus koga znamo iz četiri kanonska Evanđelja!” rekao je nedvosmisleno.

Upitao sam: “Što je sa optužbom da je crkva namjerno izbacila Evanđelje po Tomi u nekoj vrsti zavjere da ga ušutka?”

“To jednostavno nije povijesno točno”, uslijedio je Metzgerov odgovor. “Ono što su sinodi i sabori radili u petom stoljeću i poslije je bila potvrda onoga što su već prihvatili i visoki zvaničnici i obični kršćani. Nije točno reći da je Evanđelje po Tomi izbačeno zbog predrasude djela savjeta; pravi način je da se kaže da je Evanđelje po Tomi isključilo samo sebe! Ono nije bilo usklađeno s drugim svjedočanstvima o Isusu koja su prvi kršćani prihvatili kao istinita.”

“Znači da se vi ne bi ste složili sa bilo kim tko bi pokušao izdignuti Evanđelje po Tomi na isti status kao i četiri Evanđelja”, rekao sam.

“Da, nikako se ne bih složio. Mislim da je rana crkva načinila pravilan čin odbacujući ga. Prihvatiti ga sada, bilo bi, kako se meni čini, kao prihvatiti nešto što je manje vrijedno od drugih Evanđelja”, odgovorio je, “nemojte me pogrešno shvatiti. Mislim da je Evanđelje po Tomi zanimljiv dokument, ali da je pomiješan sa panteističkim i antifeminističkim izjavama koje svakako treba odbaciti”.

“Trebate shvatiti da kanon nije bio rezultat niza takmičenja u kojima je učestvovala crkvena politika. Kanon prije predstavlja odabir koji je nastao uslijed intuitivnog uvida ondašnjih kršćana. Oni su mogli čuti glas Božjeg Pastira u Evanđelju po Ivanu; mogli su ga čuti samo na prigušen i iskrivljen način u Evanđelju po Tomi, pomiješan s gomilom drugih stvari.”

“Kada je kanon proglašen, on je samo potvrdio ono što je opća osjetljivost crkve već odredila. Vidite, kanon je prije spisak autoritativnih knjiga nego autoritativni spisak knjiga. Ti dokumenti nisu izveli svoj autoritet na osnovu toga što su odabrani; svaki od njih je imao autoritet prije nego što ih je bilo tko skupio. Prva crkva je jednostavno slušala i osjetila da su to autoritativni opisi.”

“Reći sada da su se kanoni javili tek pošto su sabori i sinodi iznijeli te proglase, bilo bi kao reći: ’Hajdemo skupiti nekoliko glazbenih akademija i objaviti da je Bachova i Beethovenova glazba divna.’ Ja bih rekao: ’Hvala vam! Znali smo to i prije nego što ste to objavili.’ Znali smo to zbog osjećaja što je dobra glazba, a što nije. Isto je i sa kanonom.”

Čak i pored toga, istakao sam da su neke novozavjetne knjige, naročito Poslanica Jakovljeva, Poslanica Hebrejima i Otkrivenje, bile sporije prihvaćene u kanon od ostalih. “Da li trebamo zbog toga biti sumnjičavi prema njima?” upitao sam.

“Po mom mišljenju, to pokazuje samo koliko je crkva bila pažljiva”, odgovorio je. “Oni nisu nesmotreno skupljali svaki dokument koji je sadržao bilo što o Isusu. To pokazuje razmatranje i pažljivu analizu.”

“Naravno, čak i danas dijelovi sirijske crkve odbijaju prihvatiti knjigu Otkrivenje, pa ipak su ljudi koji pripadaju toj crkvi kršćani. S moje točke gledišta, ja prihvaćam knjigu Otkrivenje kao veličanstveni dio Svetog Pisma.”

Odmahnuo je glavom. “Mislim da oni osiromašuju sebe ne prihvaćajući je.”

“Nenadmašni” Novi zavjet
Metzger je bio uvjerljiv. Nisu ostale nikakve ozbiljne sumnje u pogledu toga da li je novozavjetni tekst bio pouzdano sačuvan tijekom stoljeća. Jedan od Metzgerovih istaknutih prethodnika na Teološkom fakultetu u Princetonu, Benjamin Warfield, koji je imao četiri doktorata i koji je predavao sustavnu teologiju do svoje smrti 1921. godine, rekao je to na sljedeći način:

“Ako usporedimo sadašnje stanje teksta Novog zavjeta s bilo kojim drugim drevnim spisima, moramo… objaviti da je zadivljujuće točan. Toliko je velika bila briga s kojom je Novi zavjet kopiran – briga koja je bez sumnje nastala iz istinitog poštovanja prema njegovim svetim riječima…. Novi zavjet je nenadmašan među drevnim spisima po čistoći svog teksta prenošenog i održavanog u upotrebi.”⁷

U pogledu vrste dokumenata koji su uneseni u Novi zavjet, generalno nisu postojali nikakvi ozbiljni sporovi o autoritativnoj prirodi 20 od 27 novozavjetnih knjiga – od Evanđelja po Mateju do Poslanice Filimonu, plus 1. Poslanica Petrova i 1. Poslanica Ivanova. To naravno uključuje četiri Evanđelja koja predstavljaju Isusove biografije.⁸ Ostalih sedam knjiga, iako su provjeravane izvjesno vrijeme od strane prvih crkvenih vođa, “konačno su i potpuno priznate od strane crkve”. ⁹

Što se tiče “pseudoepigrafa”, umnožavanja Evanđelja, poslanica i apokalipsi u prvih nekoliko stoljeća nakon Isusa – uključujući Evanđelja po Nikodemu, Barnabi, Bartolomeju, Andriji, Pavlove poslanice Laodikejcima, Stjepanovo Otkrivenje, i druga – one su bile “maštovite i heretičke… niti originalne, niti vrijedne u cjelini”, i “praktično nijedan ortodoksni otac, kanon ili sabor” ih nije smatrao za mjerodavne, niti da zaslužuju uključivanje u Novi zavjet.¹⁰

U stvari, prihvatio sam Metzgerov izazov i pročitao sam veliki broj njih. U usporedbi s pažljivim, razboritim, preciznom kvalitetom očevidaca u Evanđelju po Mateju, Marku, Luci i Ivanu, ova djela zaista zaslužuju opis koji im je dao Euzebije, povjesničar rane crkve: “Potpuno apsurdna i bezbožna.”¹¹

Ona su bila predaleko od Isusovih propovijedi da bi doprinijela bilo što značajno mom istraživanju, pošto su napisana tek u 5. i 6. stoljeću, i njihove često mitske osobine ih diskvalificiraju kao povijesno pouzdane…

Dok smo stajali, zahvalio sam se dr. Metzgeru na njegovom vremenu i stručnoj procjeni. On se toplo nasmijao i ponudio me otpratiti niz stepenice. Nisam mu htio dalje oduzimati njegovo subotnje popodne, ali mi moja znatiželja nije dozvolila da napustim Princeton, a da ne razmotrim preostalo pitanje.

“Sve te decenije učenja, istraživanja, pisanja udžbenika, bavljenja sitnim pojedinostima teksta Novog zavjeta – kako je sve to utjecalo na vašu osobnu vjeru?” upitao sam.

“O”, rekao je, zvučeći obradovano da može govoriti o toj temi, “to je povećalo osnovu moje osobne vjere, vidjevši čvrstinu s kojom su ti materijali došli do nas, uz mnoštvo kopija, od kojih su neke veoma, veoma drevne.”

“Znači”, krenuo sam izustiti, “znanost nije razblažila vašu vjeru…”

Upao mi je u riječ prije nego što sam mogao dovršiti rečenicu. “Naprotiv”, naglasio je, “to ju je izgradilo. Cijelog svog života sam postavljao pitanja, kopao po tekstovima, istraživao temeljno, i danas sa sigurnošću znam da je moja vjera u Isusa dobro postavljena.”

Zastao je malo dok su mu oči ispitivale moje lice. Zatim je dodao, kako bi naglasio: “Veoma dobro postavljena.”

Lee Strobel

(iz knjige Case for Christ)
_________________________________

Činjenica je da je Biblija izložena stalnim napadima. Zanimljivo je da kritičari dolaze i odlaze, a Biblija ostaje. Kritičke ideje o Bibliji, koje su se nekad smatrale vrlo suvremenima i revolucionarnima, davno su zaboravljene, ali Biblija ostaje. Ljudi koji su se smatrali poznatim znanstvenicima, koji su u svojim djelima izražavali sumnju u autentičnostMojsijevih ili Izaijinih spisa, danas su gotovo nepoznati, dok se ovi spisi još uvijek čitaju diljem svijeta. Budući da prije više tisuća godina nije bilo aparata za kopiranje i digitalnih skenera, koliko su točni rukopisi koje danas imamo? Po čemu ćemo znati da su točni? Zašto im možemo vjerovati? Potražimo odgovore na ova pitanja.

PODACI

Od samog početka Sotona je mrzio Bibliju. Uostalom, ona je otkrivala cjelokupni plan spasenja, od početka do kraja. Zahvaljujući njoj, svatko može naći put u vječni život. Nije čudo što je Sotona mrzi. Tijekom stoljeća poduzeo je mnoge pokušaje da je uništi. Kad je, na kraju, zbog masovnog širenja Bibliju postalo nemoguće uništiti, Sotona je pribjegao novoj taktici: ako ne može uništiti samo Sveto pismo, uništit će njezinu vjerodostojnost. Tako se pojavila takozvana viša kritika koja je bila vrlo uspješna u razaranju vjere u Bibliju kao Božju riječ. Za mnoge stručnjake Biblija je samo jedan od mnogih starih tekstova, židovska verzija, na primjer, egipatske Knjige mrtvih. U svakom slučaju povijesno zanimljiva, ali ne božanski nadahnuta.

Međutim, ovdje nastaje problem. Da bismo potvrdili vjerodostojnost Biblije, mi se služimo onim što ona sama kaže za sebe. To je zatvoreno prosuđivanje. Kako se možemo služiti Biblijom da je potvrdimo kad je njezina vlastita vjerodostojnost upitna? To je kao da kanimo definirati neki pojam samim tim pojmom.

S druge strane, Bog nam je dao dovoljno razloga da Bibliju smatramo vjerodostojnom. Imamo dovoljno unutarnjih i vanjskih dokaza da se možemo pouzdati u ono što kaže.

Ne moramo vjerovati samo zato što nam se kaže da vjerujemo. Bog nam daje razloge da vjerujemo u Bibliju kao Njegovu Riječ, premda u konačnici moramo pokazati vjeru. Međutim, činjenica je da nam je Bog dao mnoge čvrste razloge da u nju vjerujemo.

STARI ZAVJET

U Bibliji postoje čudesna proročanstva koja snažno svjedoče o točnosti Starog i Novog zavjeta. Ispunjenje ovih proročanstava pokazuje da su oba zavjeta pouzdana, da svaki učvršćuje vjerodostojnost drugoga.

Međutim, to nije sve. Godinama su zagovornici više kritike tvrdili kako je Biblija nepouzdana. Nema, govorili su, cijelih rukopisa hebrejskog Starog zavjeta koji bi bili stariji od 900. godine naše ere. Bez aparata za kopiranje, svakako su se u prijepise uvukle mnoge greške. Može li se čovjek onda uzdati u Stari zavjet?

A onda je početkom 1947. svijet saznao za “najveće arheološko otkriće stoljeća”. U špiljama u blizini Mrtvog mora otkriveni su ćupovi u kojima su bili pohranjeni svitci s Mrtvog mora, od kojih su mnogi datirani između 150. pr. Kr. i 70. po Kr. To je značilo da su ovi biblijski rukopisi više od tisuću godina stariji od bilo kojeg drugog poznatog rukopisa. Pronađen je dosad najstariji poznati rukopis cijele knjige proroka Izaije i ulomci gotovo svih starozavjetnih knjiga. Nađena je i Knjiga Samuelova, iako dosta oštećena, zajedno s dva cijela poglavlja knjige proroka Habakuka.

Uspoređivanjem svitaka s Mrtvog mora s drugim rukopisima, stručnjake je iznenadila točnost naših suvremenih Biblija. U većini slučajeva radilo se o beznačajnim razlikama. Otkriće svitaka s Mrtvog mora postalo je veliki izvanbiblijski dokaz pouzdanosti Staroga zavjeta.

NOVI ZAVJET

“Bit ću iskren… Kad sam prvi put ustanovio da ne postoje izvorni rukopisi Novoga zavjeta, bio sam vrlo sumnjičav. Pomislio sam: Ako je jedino što imamo prijepis prijepisova prijepisa, kako mogu vjerovati da je današnji Novi zavjet uopće sličan izvorniku?” (Lee Strobel, The Case for Christ, str. 58,59)

Pitanje je logično. I mi se moramo pitati: Zar nam Bog ne bi ostavio pouzdani izvor Njegove volje? I zar nam ne bio dao razloge da se pouzdamo u izvore koje nam je ostavio?

Prethodni odsjek pokazao je da je otkriće svitaka kod Mrtvog mora važno za utvrđivanje točnosti i pouzdanosti Staroga zavjeta. Možemo li naći neke dokaze za Novi zavjet?

U vezi s Novim zavjetom posebno je začuđujuća činjenica, koja nam daje nevjerojatni dokaz njegove pouzdanosti, da još danas postoji mnogo primjeraka novozavjetnih rukopisa, mnogo više od ijednog drugog drevnog rukopisa. Gospodin nam je ostavio mnoštvo rukopisa koji potvrđuju točnost Novoga zavjeta kakav danas imamo. Prema znanstvenicima Normanu Geisleru i Williamu Nixu “Novi zavjet je ne samo preživio u više rukopisa nego ijedna druga antička knjiga, nego je ostao sačuvan u čišćem obliku od bilo koje druge velike knjige — s 99,5- postotnom točnošću.” (Strobel, str. 65)

Osim toga, tu je i mnogo vanjskih dokaza; postoji, naime, mnogo citata iz prvih primjeraka Novoga zavjeta, nađenih u komentarima, propovijedima i pismima ranih crkvenih otaca. Apostolski oci, koji su pisali uglavnom između 90. i 160. godine, pokazali su veliko poznavanje većine knjiga Novoga zavjeta. Ovi vanjski dokazi, nazvani lekcionari, sadržavali su tekstove koji su se čitali na javnim bogoslužjima. Do sredine dvadesetog stoljeća klasificirano je više od osam stotina tih djela.

Budući da tako točno odražavaju današnji Novi zavjet, i ovi rani crkveni rukopisi daju nam mnogo razloga za potvrdu vjerodostojnosti novozavjetnog teksta.

UNUTARNJI DOKAZI

Pavao u 1. Korinćanima 15,12-19 jasno pokazuje kako je Isusovo uskrsnuće središte naše vjere. Drugim riječima, čak i nakon što je Krist umro za naše grijehe, čak i nakon što je postao naša zamjena, sve to ne bi vrijedilo da nije uskrsnuo. Naravno, nema ničega iznenađujućeg u tome da su Rimljani razapeli Židova. To se stalno događalo. Sasvim je nešto drugo što je taj Židov uskrsnuo iz mrtvih. A novozavjetni pisci objavili su da se upravo to dogodilo s Isusom.

Bez obzira na razlike u evanđeoskim izvještajima (neki su pisci zapisali ono što drugi nisu), svima je zajedničko da su posvjedočili kako je Isus uskrsnuo od mrtvih.

Međutim, neki odbacuju misao da bi nakon tri dana itko mogao uskrsnuti. To je ludo, kažu — proizvod bolesnog uma, nečija halucinacija. To bi, svakako, bila logična tvrdnja da je samo jedna osoba ustvrdila da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Ali u ovom slučaju to su učinile četiri osobe. Jedno je proglasiti ludima svu četvoricu pisaca evanđelja, a drugo je proglasiti ih ludima na isti način. Te1ko da teorija o haluciniranju ima ikakvog smisla.

Misao da je Isusovo uskrsnuće proizvod bolesne mašte učenika, nema osnove. Svjesni takve besmislice, drugi su tvrdili da su se učenici dogovorili i izmislili priču o Kristovom uskrsnuću.

S kojim bi razlogom izmislili ovu priču? Da dobiju vlast? Zbog ugleda? Novca? Izbjegavani od vlastitog naroda, odbačeni od vjerskih vođa i nemilosrdno progonjeni sa svih strana, učenici nisu nikad došli do vlasti, utjecaja ili novca zahvaljujući uskrsnuću. Naprotiv, zbog ustrajavanja na uskrsnuću izgubili su sve što im je svijet mogao pružiti.

Neki su tvrdili da su učenici izmislili priču u nadi da će imati osobne koristi, ali im se planovi nisu ostvarili. Pošto su već pronijeli priču o uskrsnuću, nije im preostalo drugo nego da je nastave širiti. Jedini je problem u tome što su evanđelja pisana mnogo godina nakon uskrsnuća. Ako su se učenici nadali da će se obogatiti ili steći vlast izmišljenom pričom o Isusovu uskrsnuću, shvatili su da je to uzaludna nada. Zašto su, desetljećima poslije, nakon što su imali dosta vremena da se distanciraju od svojeg neuspjelog nastojanja, ipak ostali uz tu nadu — čak i po veliku osobnu cijenu?

Pavao u 1. Korinćanima 15,6 kaže da se Isus nakon uskrsnuća pojavio pred više od pet stotina ljudi, a “većina ih još i sada živi”. Drugim riječima, Pavao je tako siguran u Isusovo uskrsnuće da čak poziva ljude da se obrate onima koji su još živi i od njih traže da im ispričaju što su vidjeli. A jedan od razloga što je Pavao bio uvjeren u njihovo svjedočanstvo bio je što je sam upoznao uskrslog Isusa (Djela 9,1-8).ž

Razmislimo o svojem životu i ispitajmo svoje razloge za vjeru u Isusa.

Jonathan i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf

Stoljećima su se biblijske knjige prepisivale rukom, ili na lako uništivoj koži ili pak na papirusu podrijetlom iz Egipta. Ovaj način prepisivanja održao se sve do otkrića tiskarskog stroja negdje u petnaestom stoljeću.

Zadaća ponovnog oživljavanja izvornog teksta Staroga i Novoga zavjeta obično se naziva tekstualnom kritikom ili nižom kritikom. Nijedan od autografa nije nam dakle pristupačan, ali su zato dostupni za istraživanje brojni hebrejski i grčki rukopisi što potječu od izvornih autografa.

Sljedeći po važnosti su stari prijevodi, koji se obično nazivaju verzije, a bili su pod izravnim utjecajem hebrejskih i grčkih autografa. Za proučavanje Novog zavjeta od vrlo su velike važnosti citati iz Pisma očuvani u djelima starih crkvenih otaca.

Stari zavjet
Ni za jedan rukopis ili fragment Starog zavjeta ne može se sa sigurnošću tvrditi da potječe iz vremena starijeg od 400. godine prije Krista.¹ To znači daje nemoguće s apsolutnom točnošću ući u trag izvornim tekstovima koje su napisali nadahnuti pisci osobno. Pa ipak, mnoštvo dokaza ide u prilog tvrdnji da su se čak i prije 400. godine pr. Kr. tekstovi odlikovali velikom točnošću. Sama Biblija otkriva stav da se nadahnuta Božja Riječ valja brižljivo sačuvati. (Ponovljeni zakon 31,9-11; Jošua 24,25.26; 1. O Samuelu 10,25). Pisarski posao diljem Bliskog istoka reflektira konzervativni stav.

Najčuveniji orijentalist ovoga stoljeća W. F. Albright tvrdi da “višegodišnja i pomna istraživanja dokumenata sa starog Bliskog Istoka dokazuju da su i sakralni i profani dokumenti daleko pažljivije prepisivani no što je to slučaj s prijepisima koji potječu iz grčkog i rimskog razdoblja”.²

Da je ovo istina, otkrivaju i dokazi iz raspoloživih tekstova pronađenih u egipatskim piramidama: Tekst iz sarkofaga i Knjiga o mrtvima, te njihove kopije, premda nikada nije postojala namjera da obični smrtnici vide ove tekstove. Postoje i drugi raspoloživi dokazi koji potvrđuju postojanje točno određenih standarda prepisivanja rukopisa kojih su se pisari starog Bliskog istoka s velikom vjernošću držali. Jedan egipatski pisar koji je živio 1400 godina prije Krista (u Mojsijevo vrijeme) zabilježio je u završnom tekstu nakon što je prepisao svoj pogrebni tekst: ‘”[Knjiga] je kompletirana od početka do kraja nakon što je prepisana, pregledana, uspoređena i ovjerena od znaka do znaka.”³

U procesu prepisivanja vrlo je važno biti pažljiv. Pa ipak to ne znači da pisari nikada nisu ispravljali prijepis i ortografiju prema književnim konvencijama svoga vremena. Postoje i dokazi u prilog tome kad je riječ o egipatskim tekstovima. Kod nekih su ispravke urađene tako da odgovaraju kasnijim jezičnim i gramatičkim oblicima.⁴ Ne može se jasno utvrditi je li se ova praksa naveliko upražnjavala kad je riječ o Starom zavjetu, budući da nam rukopisi nisu dostupni.

Ortografske pogreške
Usprkos krajnjoj pažlji vosti kojom su se odlikovali pisari, ipak su se u rukopisima Starog  zavjeta potkrale i neke ortografske greške. Poznato je nenamjerno ponavljanje slova ili sloga (nazvano ditografija). Ili, nasuprot, moglo se dogoditi da se izostavi slovo ili slog (haplografija). Ako se izostavljanje dogodilo na početku reda, zvalo se homoeoteleuton; ali ako se to dogodilo na početku reda zbog sličnosti početka srodnih riječi, onda se to označavalo kao homeoarhija.

Događale su se i druge neobične pisarske pogreške, kao pomiješana slova, neispravna podjela riječi (metateza)⁵ i dr. Ove vrste tekstualnih pogrešaka poznate su iz postojećih rukopisa i čini se da su se pojavljivale već od samih početaka. Ove tekstualne pogreške ni na koji način ne utječu negativno na doktrinarni sadržaj Biblije. Kod prevođenja ih se obično ni ne zamjećuje.

Rukopisi (manuskripti)
Od vremena vezanog uz završetak kanona Starog zavjeta, negdje od oko 400. godine prije Krista ⁶, do oko 100. godine poslije Krista kad je standardiziran tekst Staroga zavjeta, postoje vrlo snažni dokazi koji idu u prilog tendenciji očuvanja teksta u onom obliku koji je bio na raspolaganju.

Do 1947. godine istražiteljima Staroga zavjeta nisu bili pristupačni hebrejski tekstovi stariji od 900. godine poslije Krista. Ovo stanje korjenito se promijenilo s fenomenalnim otkrićem Svitaka s Mrtvog mora 1947. godine u Kumranu (Qumran), kada su svjetlo dana ugledali svici starozavjetnih knjiga stariji više od tisuću godina od onih koji su dotada bili poznati.⁷ Jedanaest špilja u Judejskoj pustinji poklonilo nam je mnoštvo svitaka i na tisuće fragmenata koji pripadaju svim knjigama Staroga zavjeta, osim Knjizi o Esteri. Ono što najviše uzbuđuje jest činjenica da su ovi svici “stariji više od tisuću godina nego masoretski kodeksi”.⁸ Jedan od velikih autoriteta tekstualnih studija Staroga zavjeta, Frank Cross Jr., piše “da su novi svici pružili dokaze u prilog antiknosti tipa tekstualne tradicije koja je preživjela u obliku tradicionalne hebrejske Biblije”.⁹ Po riječima profesora B. K. Waltkea, ovako je veliki značaj ovih svitaka: “Identičnost nekih tekstova pronađenih među Svicima s Mrtvog mora (200. pr. Kr. -100.) s onim kojeg su sačuvali masoreti, a čiji najstariji postojeći tekst datira iz 900. godine poslije Krista, svjedoči o nevjerojatnom dostignuću nekih pisara u vjernom očuvanju tekstova. Mora daje ovaj tekst u svakom slučaju postojao i prije no što su napisani Svici s Mrtvog mora, jer i mnogi njegovi arhaični oblici koji su u oprjeci s drugim tipovima teksta pružaju jak razlog za vjerovanje da su tekst prepisivah (prenosili) pisci iz određena kruga, posvećeni očuvanju izvornog teksta.”¹⁰ Na kumranskim fenomenalnim pronalascima jasno je objelodanjeno s kolikom vjernošću je napravljen prijepis hebrejskog teksta Starog zavjeta.

Gerhard F. Hasel
______________________

Stoljećima su se biblijske knjige prepisivale rukom, ili na lako uništivoj koži ili pak na papirusu podrijetlom iz Egipta. Ovaj način prepisivanja održao se sve do otkrića tiskarskog stroja negdje u petnaestom stoljeću.

Zadaća ponovnog oživljavanja izvornog teksta Staroga i Novoga zavjeta obično se naziva tekstualnom kritikom ili nižom kritikom. Nijedan od autografa nije nam dakle pristupačan, ali su zato dostupni za istraživanje brojni hebrejski i grčki rukopisi što potječu od izvornih autografa. Sljedeći po važnosti su stari prijevodi, koji se obično nazivaju verzije, a bili su pod izravnim utjecajem hebrejskih i grčkih autografa. Za proučavanje Novog zavjeta od vrlo su velike važnosti citati iz Pisma očuvani u djelima starih crkvenih otaca.

Stari zavjet
Ni za jedan rukopis ili fragment Starog zavjeta ne može se sa sigurnošću tvrditi da potječe iz vremena starijeg od 400. godine prije Krista.¹. To znači daje nemoguće s apsolutnom točnošću ući u trag izvornim tekstovima koje su napisali nadahnuti pisci osobno. Pa ipak, mnoštvo dokaza ide u prilog tvrdnji da su se čak i prije 400. godine pr. Kr. tekstovi odlikovali velikom točnošću. Sama Biblija otkriva stav da se nadahnuta Božja Riječ valja brižljivo sačuvati. (Ponovljeni zakon 31,9-11; Jošua 24,25.26; 1. O Samuelu 10,25). Pisarski posao diljem Bliskog istoka reflektira konzervativni stav.

Najčuveniji orijentalist ovoga stoljeća W. F. Albright tvrdi da “višegodišnja i pomna istraživanja dokumenata sa starog Bliskog Istoka dokazuju da su i sakralni i profani dokumenti daleko pažljivije prepisivani no što je to slučaj s prijepisima koji potječu iz grčkog i rimskog razdoblja”.²

Da je ovo istina, otkrivaju i dokazi iz raspoloživih tekstova pronađenih u egipatskim piramidama: Tekst iz sarkofaga i Knjiga o mrtvima, te njihove kopije, premda nikada nije postojala namjera da obični smrtnici vide ove tekstove. Postoje i drugi raspoloživi dokazi koji potvrđuju postojanje točno određenih standarda prepisivanja rukopisa kojih su se pisari starog Bliskog istoka s velikom vjernošću držali. Jedan egipatski pisar koji je živio 1400 godina prije Krista (u Mojsijevo vrijeme) zabilježio je u završnom tekstu nakon što je prepisao svoj pogrebni tekst: ‘”[Knjiga] je kompletirana od početka do kraja nakon što je prepisana, pregledana, uspoređena i ovjerena od znaka do znaka.”³

U procesu prepisivanja vrlo je važno biti pažljiv. Pa ipak to ne znači da pisari nikada nisu ispravljali prijepis i ortografiju prema književnim konverzacijama svoga vremena. Postoje i dokazi u prilog tome kad je riječ o egipatskim tekstovima. Kod nekih su ispravke urađene tako da odgovaraju kasnijim jezičnim i gramatičkim oblicima.⁴ Ne može se jasno utvrditi je li se ova praksa naveliko upražnjavala kad je riječ o Starom zavjetu, budući da nam rukopisi nisu dostupni.

Ortografske pogreške
Usprkos krajnjoj pažlji vosti kojom su se odlikovali pisari, ipak su se u rukopisima Starog zavjeta potkrale i neke ortografske greške. Poznato je nenamjerno ponavljanje slova ili sloga (nazvano ditografija). Ili, nasuprot, moglo se dogoditi da se izostavi slovo ili slog (haplografija). Ako se izostavljanje dogodilo na početku reda, zvalo se homoeoteleuton; ali ako se to dogodilo na početku reda zbog sličnosti početka srodnih riječi, onda se to označavalo kao homeoarhija.

Događale su se i druge neobične pisarske pogreške, kao pomiješana slova, neispravna podjela riječi (metateza)⁵ i dr. Ove vrste tekstualnih pogrešaka poznate su iz postojećih rukopisa i čini se da su se pojavljivale već od samih početaka. Ove tekstualne pogreške ni na koji način ne utječu negativno na doktrinarni sadržaj Biblije. Kod prevođenja ih se obično ni ne zamjećuje.

Rukopisi (manuskripti)
Od vremena vezanog uz završetak kanona Starog zavjeta, negdje od oko 400. godine prije Krista⁶, do oko 100. godine poslije Krista kad je standardiziran tekst Staroga zavjeta, postoje vrlo snažni dokazi koji idu u prilog tendenciji očuvanja teksta u onom obliku koji je bio na raspolaganju. Do 1947. godine istražiteljima Staroga zavjeta nisu bili pristupačni hebrejski tekstovi stariji od 900. godine poslije Krista. Ovo stanje korjenito se promijenilo s fenomenalnim otkrićem Svitaka s Mrtvog mora 1947. godine u Kumranu (Qumran), kada su svjetlo dana ugledali svici starozavjetnih knjiga stariji više od tisuću godina od onih koji su dotada bili poznati.⁷ Jedanaest špilja u Judejskoj pustinji poklonilo nam je mnoštvo svitaka i na tisuće fragmenata koji pripadaju svim knjigama Staroga zavjeta, osim Knjizi o Esteri. Ono što najviše uzbuđuje jest činjenica da su ovi svici “stariji više od tisuću godina nego masoretski kodeksi”.⁸ Jedan od velikih autoriteta tekstualnih studija Staroga zavjeta, Frank Cross Jr., piše “da su novi svici pružili dokaze u prilog antiknosti tipa tekstualne tradicije koja je preživjela u obliku tradicionalne hebrejske Biblije”.⁹ Po riječima profesora B. K. Waltkea, ovako je veliki značaj ovih svitaka: “Identičnost nekih tekstova pronađenih među Svicima s Mrtvog mora (200. pr. Kr. -100.) s onim kojeg su sačuvali masoreti, a čiji najstariji postojeći tekst datira iz 900. godine poslije Krista, svjedoči o nevjerojatnom dostignuću nekih pisara u vjernom očuvanju tekstova. Mora daje ovaj tekst u svakom slučaju postojao i prije no što su napisani Svici s Mrtvog mora, jer i mnogi njegovi arhaični oblici koji su u oprjeci s drugim tipovima teksta pružaju jak razlog za vjerovanje da su tekst prepisivah (prenosili) pisci iz određena kruga, posvećeni očuvanju izvornog teksta.”¹⁰ Na kumranskim fenomenalnim pronalascima jasno je objelodanjeno s kolikom vjernošću je napravljen prijepis hebrejskog teksta Starog zavjeta.

Gerhard F. Hasel
______________________

Prva i najosnovnija zadaća u tumačenju Pisma je osigurati pristup onome što Sveto pismo jeste – kako u izvornim jezicima tako i u suvremenom prijevodu. Ovo zahtijeva obraćanje pozornosti na proučavanje teksta i na načela prevođenja.

Proučavanje teksta

a. Očuvanje biblijskog teksta. Budući da je u hermeneutskom pristupu važna pisana Riječ, trebamo, koliko je to moguće, odrediti izvorni biblijski tekst. Sama Biblija naglašava potrebu za očuvanjem riječi svetih spisa. O Tori je Mojsije pisao: “Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam – niti što od toga oduzimljite.” (Pnz 4,2; usp. 12,32) Izreke ovo načelo protežu na cjelokupnu Božju Riječ: “Svaka je Božja riječ prokušana… Ne dodaji ništa njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivim.” (Izr 30,5.6) Na kraju biblijskog kanona nalazimo slično upozorenje: “Tko ovomu što nadoda, Bog će mu dodati zla opisana u ovoj knjizi; a ako što oduzme od riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio na stablo života i na Sveti grad.” (Otk 22,18.19)

U starozavjetnom Izraelu za očuvanje Tore je bilo predviđeno da se “knjiga Zakona” smjesti pored Kovčega saveza u Svetinju nad svetinjama (Pnz 31,26). Toru je trebalo javno čitati svakih sedam godina na Blagdan sjenica (rr. 9-13).

Na nesreću nisu ostali originalni rukopisi ni starozavjetnih ni novozavjetnih Pisama. No povijest prenošenja teksta pokazuje kako je biblijski tekst bio brižljivo i strpljivo očuvan tijekom niza stoljeća do naših dana. Prije Drugog svjetskog rata kritički raspoloženi znanstvenici su vrlo loše ocjenjivali točnost primljenog (masoretskog) hebrejskog teksta, budući da su najraniji rukopisi postojali tek od oko 900. godine, a kritička izdanja hebrejske Biblije davala su tisuće mogućih ispravaka teksta. No od 1947. i otkrića rukopisa u blizini Mrtvog mora, koja sadrže rukopise ili njihove fragmente svake starozavjetne knjige osim Estere, znanstvenici su bili iznenađeni kad su ustanovili kako je mesoretski tekst dao zapravo bez ikakve promjene tekstualnu tradiciju koja je postojala tisuću godina ranije.

Količina dokaza u rukopisima za grčki tekst Novog zavjeta obilnija je od svakog drugog dokumenta staroga svijeta. Postoji više od tri tisuće grčkih rukopisa dijelova ili cijelog novozavjetnog teksta, uz oko dvije tisuće drevnih grčkih lekcionara (novozavjetna štiva složena prema liturgijskoj uporabi), oko osam tisuća latinskih rukopisa, više od dvije tisuće u drugim drevnim prijevodima kao što su sirijski i koptski i tisuće citata – u stvari čitav Novi zavjet – u navodima različitih ranih crkvenih otaca (Greenlee, 697.707). Stvarna količina stvarnih varijacija među tolikim rukopisima je vrlo mala. F. F. Bruce potvrđuje: “Varijacije tekstova o kojima uopće ostaje neka sumnja među kritičarima teksta Novog zavjeta ne utječe ni na jedno važno pitanje o povijesnoj činjenici ili kršćanskoj vjeri i životu.” (19.20)

b. Potreba za proučavanjem teksta. Premda nam proteklih 150 godina marljivog tekstualnog istraživanja potvrđuju da je Sveto pismo do nas došlo suštinski takvo kako je bilo napisano, postoje male varijacije među drevnim biblijskim rukopisima. Znanost (ili umijeće) dolaženja do što je moguće izvornijeg teksta Staroga i Novoga zavjeta je proučavanje teksta, često nazvano i “tekstualna kritika”. Ovo proučavanje, kad ga primjenjuje osoba koja prihvaća puni autoritet Pisma, odbacuje pretpostavke povijesno-kritičke metode i nastoji na tome da se konačno mjerilo za određivanje autentičnosti teksta Pisma nalazi u samome Svetom pismu.

Prijevodi i izdanja

Samo Sveto pismo daje brojne primjere prijevoda za pojašnjenje značenja. Među njima su Neh 8,8; Mt 1,23; Mk 5,41; 15,22.34; Iv 1,42; 9,7; Dj 9,36; 13,8; Heb 7,2. Isticanje potrebe za razumijevanjem Pisma (vidi Dj 8,30-35) ukazuje na važnost vjernog prijevoda.

a. Teškoće kod prevođenja. Teško je u suvremenim jezicima točno prikazati oblik i sadržaj izvornog jezika Biblije, jer u postupku prevođenja prevodilac mora nastojati da premosti različite prepreke kao što su vremenski razmak, kultura i geografija; promijenjene društveno-ekonomsko-političke prilike i različiti sklopovi razmišljanja.

Najznačajnija teškoća u postupku prevođenja  jeste razlika u samim jezicima. Raspon značenja jedne riječi u izvornom jeziku može biti veći ili manji od njezine istoznačnice u jeziku na koji se prevodi. Tako se sporedna značenja izvorne riječi iskrivljuju bezveznim značenjima povezanim s najpribližnijom istoznačnicom u suvremenom jeziku.

Nije uvijek moguće na odgovarajući način prikazati gramatičke i sintaktične elemente izvornih jezika u suvremenom prijevodu. Na primjer hebrejski glagol naglašava stanje, grčki ističe vrstu djelovanja, dok engleski naglašava vrijeme.

Ponekad je značenje izvorne riječi nejasno. Prevoditelj mora odlučiti hoće li nejasnoću ostaviti ili je pokušati ukloniti – pri čemu postoji mogućnost zablude ako izabere pogrešno značenje.

b. Vrste prijevoda. Tri glavne filozofije ili teorije o tome što je najbolji prijevod dovodi do tri veoma različite vrste prijevoda. Formalni prijevodi  naglašavaju istoznačan prijevod riječ po riječ. Na taj način se dobiva točniji prijevod izvornog hebrejskog/aramejskog i grčkog teksta. Rezultat je izuzetno dobra studijska Biblija. Međutim, tekst pri čitanju često zvuči ukočeno i bombastično, a može se izgubiti estetska kvaliteta i ritam izvornika. Dinamični prijevodi naglašavaju prijevod značenja za značenje, umjesto riječi za riječ. Prevodilac restrukturira prijevod u idiomatski izraz koji predstavlja jednaku misao ili značenje. Prednost dinamičnog prijevoda je njegova idiomatska suvremenost, čitkost i jasnoća. Njegov nedostatak je da tumačenje može biti varljivo ili pogrešno – ovisno o ispravnosti ili neispravnosti prevoditeljeva tumačenja. Parafraza je mnogo slobodnija s izvornikom od dinamičnog prijevoda. Takav je tekst najčešće namijenjen uporabi na osobnom bogoslužju nego ozbiljnom doktrinalnom proučavanju. Zbog toga što je parafraza često više tumačenje nego prijevod, čitatelji moraju paziti kako se njome koriste.

S obzirom na teškoće u prevođenju i različitim načinima na koje se može prevoditi, istraživači Biblije trebaju biti oprezni pri izboru prijevoda. Prijevod Biblije kojega je izdala neka vjerska zajednica može biti usmjeren ili čak iskrivljen kako bi podržao određene doktrine. Slična slabost postoji i kad je prevoditelj Biblije jedna osoba; nedostaje ravnoteža i pridonos mnogih umova. Oprez je na mjestu i kad se radi o Biblijama sa sistemom bilježaka ili tumačenja. Isto tako, kod prijevoda u pojednostavljeni suvremeni jezik za djecu prijeti opasnost iskrivljavanja značajnih biblijskih tema. Izdanja koja su sklonija tumačenjima treba pažljivo uspoređivati s formalnim prijevodom riječ za riječ, ako ne s izvornim hebrejskim/aramejskim i grčkim.

Povijesni kontekst

Da bismo razumjeli Pisma, moramo prvo odrediti što su ona značila u svojoj izvornoj sredini. Moramo vidjeti u kakvoj je situaciji izneseno svako učenje – povijesnu pozadinu; tko je što rekao, kome i u kakvim okolnostima.  Kad ovo shvatimo, lakše ćemo primijeniti biblijsku vijest na suvremene prilike.

Sve osobe, događaji i institucije u Starome i Novome zavjetu prikazane su kao dio izvještaja autentične i pouzdane povijesti. Kasniji starozavjetni proroci, Isus i novozavjetni pisci često se pozivaju na izvještaje o stvaranju i potopu. Ustvari svaki novozavjetni pisac izričito ili nagovješteno potvrđuje povijesnost Postanka 1–11 (vidi Mt.19,4.5; 24,37-39; Mk 10,6; Lk 3,38; 17,26.27; Rim 5,12; 1 Kor 6,16; 2 Kor 11,3; Ef 5,31; 1 Tim 2,13.14; Heb 11,7; 1 Pt 3,20; 2 Pt 2,5; Jak 3,9; 1 Iv 3,12; Jd 11.14; Otk 14,7). Kasniji biblijski pisci također govore o vremenu patrijaraha, izlasku iz Egipta i drugim događajima starozavjetne i novozavjetne povijesti, tumačeći ih kao pouzdane opise Božjeg stvarnog zajedništva s Njegovim narodom u prostoru i vremenu.

Povijesno okružje biblijskih izvještaja primamo kao istinito, ne pokušavajući povijest rekonstruirati da bude drukčija od one koja je prikazana u biblijskom izvještaju. Novozavjetni pisci u svom tumačenju Starog zavjeta pokazuju značajno slaganje s općim tokom i pojedinostima starozavjetne povijesti (vidi Dj 7; 1 Kor 10) Tipološki argumenti novozavjetnih pisaca prihvaćaju povijesnu vjerodostojnost osoba, događaja i institucija kao tipove povijesne stvarnosti (vidi 1 Kor 10,1-11; Rim 5;12-21; 1 Pt 3,18.22).

Jednako tako, u suprotnosti većini današnjih kritičkih znanstvenika, ali u skladu s novozavjetnim piscima u njihovom tumačenju Starog zavjeta, biblijski utemljena heremeneutika prihvaća takvima kakvi jesu biblijske izvještaje o stvaranju svijeta u u nizu od šest doslovnih dana, od po dvadeset i četiri sata (Post 1 i 2), i o stvarnom, sveopćem potopu (Post 6–9). Ona također prihvaća povijesnost izvještaja o patrijarsima (Post 12–50), izlazak iz Egipta u petnaestom stoljeću prije Krista (Izlazak–Ponovljeni zakon; 1 Kr 6,1), osvajanje Kanaana (Jošua 1–12) i druge povijesne tvrdnje Pisma, uključujući i natprirodne, čudesne događaje u Starom kao i u Novom zavjetu.

Pri unutarnjoj biblijskoj hermeneutici biblijskih pisaca pažnju posvećujemo “pitanjima uvoda” (datumu, autorstvu i životnoj sredini biblijskih knjiga); ova pitanja postaju ponekad vrlo važna za argument nadahnutog pisca. Tamo gdje ih u tekstu nalazimo, iskaze prihvaćamo kao istinit prikaz autorstva, kronologije i životne sredine. Na primjer činjenica da je David pisac Psalma 110 (kako ga nalazimo u naslovu psalma) od najveće je važnosti za Isusov argument vezan uz Njegovo mesijanstvo (Mt 22,41-46). Činjenica da je David autor isto je tako važna za Petrovu propovijed na Pedesetnicu, jer je prorekao Mesijino uskrsnuće (Dj 2,23-35). “Životna sredina” Abrahamova opravdanja vjerom u izvještaju u Postanku značajna je za Pavlov argument kojim je Rimljanima pokazao da se to dogodilo prije Abrahamova obrezanja (Rim 4,1-12).

Nasuprot tvrdnjama velikog dijela suvremenih biblijskih kritičara, biblijski zasnovana hermeneutika prihvaća da je Mojsije pisac Petoknjižja, a da ono nije kasnija redakcija različitih izvornih dokumenata (vidi Izl 24,4.5; 34,27; Pnz 31,9.11; Još 1,7.8; 1 Kr 2,3). Izaiju smatra piscem cijele knjige (Iz 1,1; vidi Mt 3,3; 8,17; 12,17-21). David je pisac psalama koje natpisi pripisuju njemu ili ih novozavjetni pisci proglašavaju Davidovim (73 psalma; Mt 22,41-46; Dj 2,25-35; i dr.). Salomon je pisac većine Izreka, Pjesme nad pjesmama i Propovjednika (Izr 1,1; 10,1; 25,1; Pj 1,1; Prop 1,1.12.13). Daniel, zarobljenik i državnik u Babilonu u šestom stoljeću, pisac je knjige koja nosi njegovo ime (Dn 8,1; 9,2; vidi Mt 24,14). Zaharija je napisao cijelu knjigu koja nosi njegovo ime (Zah 1,1). Apostol Petar je bio pisac Druge Petrove poslanice (2 Pt 1,1), a Ivan, pisac Evanđelja, napisao je i Apokalipsu (Otk 1,1-4).

Treba reći da u nekima od biblijskih knjiga ne nalazimo ime pisca, vrijeme ili povijesne prilike za vrijeme pisanja. Najbolje rješenje za pitanja uvoda u ovim knjigama mora, u svjetlosti dostupnih vanbiblijskih dokaza, biti utemeljeno na svim poznatim biblijskim podacima i sukladno s njima.

Povijesnu pozadinu za bilo koji ulomak pružaju podaci izneseni u Pismu i izvanbiblijski izvori. Zbog toga je za prikaz povijesne sredine Svetog pisma od najveće važnosti poznavanje cjelokupne svete povijesti, kao i sredine u kojoj se svaki pojedini događaj odigrao. Ovo je važno za razumijevanje kasnijih aluzija na protekle događaje. Na primjer, kad govori kako je “Mojsije podigao zmiju u pustinji” (Iv 3,14), Isus se jasno poziva na Brojeve 21,4-9. Isto tako, kad čitamo da rijeka Eufrat presušuje (Otk 16,12), moramo držati na umu pad Babilona koji je prorečen u Jeremiji 51 i ostvaren skretanjem rijeke Eufrat da tako otvori put Medijcima i Perzijancima.

Materijal za povijesnu sredinu u Svetom pismu povećan je obiljem drevne literature. Posebno su korisni apokrifi i pseudoepigrafi, kao i targumi i kasniji rabinski materijali. Pojedini pisci, kao Filo i Josip Flavije, također pridonose boljem razumijevanju Svetog pisma.

U proteklih dvije stotine godina arheološka otkrića na Bliskom istoku osvijetlila su osobe, događaje i život u biblijska vremena. Tekstovi pronađeni u Mari, Nuzi i Ebli osvjetljavaju različite običaje iz razdoblja patrijaraha. Premda se u Mojsijevim zakonima visoko mjerilo moralnosti i utemeljenost Zakona u karakteru božanskog zakonodavca razlikuje od drugih kodeksa onog vremena, njegovi zakoni pokazuju sličnost  s kodeksima iz drugog tisućljećja prije Krista, kao što je Hamurabijev. Iako je njihov sadržaj jedinstven, struktura biblijskih Saveza između Boga i ljudskih bića nalik je podaničkim ugovorima između hetitskih gospodara i njihovih vazalnih kraljeva u drugom tisućljećju prije Krista. Babilonski dokumenti pisani klinastim pismom pokazuju zašto je “kralj” Baltazar mogao Danielu ponuditi samo treće mjesto u kraljevstvu (Dn5,29): njegov otac Nabonid još je uvijek bio legitimni, premda odsutni kralj Babilona.

Jednako tako je razumijevanju Novog zavjeta jako pomoglo poznavanje vjersko-društvenopolitičkog stanja u judaizmu i u rimskome svijetu prvog stoljeća u kome je pisan Novi zavjet. Na primjer, rasprave između Isusa i farizeja osvjetljava proučavanje struja u židovstvu. Športske igre u 2. Timoteju 4,6-8 i trijumfalni ulazak imperatora u 2. Korinćanima 2,14 postaju jasniji kad ih gledamo u okviru običaja onog vremena.

U povijesnu pozadinu treba uključiti mnoge druge čimbenike: kronologiju – kad se nešto zbilo – i geografiju – gdje se zbilo; sve to pridonosi razumijevanju Svetog pisma. Osim toga, pozornost zaslužuju i utezi, mjere i novčani sustavi. Između ostalog treba voditi računa o sljedećem: hebrejskom kalendaru i ciklusu blagdana, biljnom i životinjskom svijetu, urbanizaciji, vojnim taktikama, klimi i poljodjelstvu.

Prividna neslaganja s nalazima svjetovne povijesti

Stoljećima su biblijski znanstvenici sumnjali u točnost i vjerodostojnost brojnih povijesnih pojedinosti u biblijskom izvještaju, kao što su povijesnost izlaska iz Egipta i osvajanje Kanaana te postojanje Darija Medijca spomenutog u Danielovoj knjizi. Važno je zamijetiti da su, prije svega, zahvaljujući dubljem proučavanju nestale mnoge od ovih navodnih povijesnih netočnosti u Pismu. Na primjer, znanstvenici su do kasno u devetnaestom stoljeću isticali kako Hetiti, spomenuti u Bibliji (Post 15,20 i drugi), nikad nisu postojali. A onda su iskapanja u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća otkrila dokaze o postojanju čitave hetitske civilizacije. Tako su mnogi znanstvenici u devetnaestom stoljeću tvrdili da su običaji iz razdoblja patrijaraha anakronični; no otkrića iz doba patrijaraha u Nuzi, Mari, Ebli i drugim mjestima pokazala su da postoje paralele gotovo svim običajima prikazanim u izvještajima o patrijarsima. Također se pokazalo da se izvještaj o izlasku iz Egipta može dobro uklopiti u povijest osamnaeste egipatske dinastije. Nedavno ponovno provedena analiza podataka koje su dala iskapanja drevnog Jerihona, pokazala je (suprotno ranijim zaključcima i zajedničkom mišljenju suvremenih znanstvenika nastalom kao posljedica iskapanja) da je grad razoren oko 1410. pri. Kr. i da se pojedinosti oko tog razaranja savršeno uklapaju u biblijski izvještaj. Isto su tako analize medijsko-perzijskih izvještaja pokazale da u povijesnom izvještaju ima prostora za Darija Medijca.

Dosad nisu riješena sva prividna neslaganja između biblijskog izvještaja i nalaza svjetovne povijesti. Biblijski utemeljena hermeneutika uključuje i vjeru u povijesnu vjerodostojnost Pisma i uvjerenje da će i u ovim točkama, kao u mnogim drugima, dodatno arheološko ili povijesno proučavanje smanjiti ova neslaganja. Istodobno, važno je da Sveto pismo ne robuje pronalascima svjetovne znanosti. Mnoge izvještaje u Pismu svjetovna povijest nikad neće potvrditi – posebno čuda koja nisu ostavila tragova. Na kraju kažimo da biblijske događaje ne primamo zato što ih potvrđuje svjetovna povijest, već zato što su zapisani u pouzdanoj Božjoj Riječi.

Prividna neslaganja u paralelnim biblijskim izvještajima

U povijesnom materijalu Svetog pisma, posebno u starozavjetnim knjigama Samuelova/Kraljevi i Ljetopisi te novozavjetnim Evanđeljima, paralelni izvještaji ponekad pokazuju razlike u pojedinostima ili naglašavanju (na pr. Mt 21,33-44; Mk 12,1-11 i Lk 20,9-18). U rješavanju ovih prividnih neslaganja može nam pomoći nekoliko načela.

a. Prepoznajmo različite namjere različitih pisaca. Četiri su Evanđelja pisana s pomalo različitim općim ciljevima i planom. Matej često slaže svoj materijal po predmetima, a ne kronološkim redom. Marko o Isusovom djelovanju izvještava gotovo u jednom dahu. Luka kao da Isusa prikazuje neznabošcima. A Ivanovo je Evanđelje jedinstveno – pisano je, priznaje, da potiče vjeru.

b. Shvatimo da svaki pisac iznosi dijelove događaja koje treba kombinirati s drugim izvještajima da bismo dobili cjelinu. Paralelni izvještaj o Davidovoj kupovini gumna na brdu Moriji (2 Sam 24,24; 1 Ljet 21,25) daje različitu svotu koja je plaćena i različito ime vlasnika. No oba opisa ne moraju proturječiti. Pedeset srebrnih šekela plaćeno je za dva vola i drvena kola  (a vjerojatno i mali komad stvarnog tla gumna), dok je šesto zlatnih šekela plaćeno “za ono mjesto”, dakle za cijeli posjed. Arauna i Ornan su jednostavno dva načina izgovora istog imena.

Drugi slučaj: paralelni uvodi u Isusovu Propovijed na Gori, kako su ih zapisali Matej i Luka, na prvi pogled kao da proturječe. Matej za Isusa kaže da se “uspe… na goru” (Mt 5,1), dok Luka kaže da Isus “siđe s njima i zaustavi se na nekoj visoravni” (Lk 6,17). Ellen White kombinira oba teksta i Markovo svjedočanstvo kao dio šireg prizora: “Nakon rukopolaganja apostola [na brdu, Mk 3,13], Isus je zajedno s njima pošao na obalu mora. Tu se narod počeo okupljati još od ranog jutra… Na uzanoj obali nije bilo čak ni mjesta za stajanje na kojemu bi Njegov glas mogao dosegnuti sve one koji su Ga željeli čuti, pa ih je Isus poveo natrag na padinu brijega. Spustivši se na zaravan koja je bila prijatno mjejsto za okupljanje mnoštva, On sam sjeo je na travu, a učenici i mnoštvo slijedili su Njegov primjer.” (Čežnja vjekova, str. 245.246) Među druge primjere prikladnog i mogućeg usklađivanja opisa u Evanđeljima možemo ubrojiti paralelne izvještaje o bogatom mladiću (Mt 19,16-30; Mk 10,17-31; Lk 18,18-30), slijepom prosjaku (Mt 20,29-34: Mk 10,46-52; Lk 18,35-43) i okružju uskrsnuća (Mt 28,1-15; Mk 16,1-8; Lk 24,1-11; Iv 20,1-10).

c. Shvatimo da povijesna vjerodostojnost ne zahtijeva identičnost različitih izvještaja. To što pisci Evanđelja rabe različiti jezik dokaz je njihove neovisne autentičnosti i poštenja. Matej navodi prve dvije Isusove molitve u Getsemanskom vrtu koje sadrže istu misao, ali izrečenu malo drukčijim riječima, a onda u Mateju 26,44 izvješćuje da je “i treći put molio onim istim riječima”.

d. Shvatimo da su se prihvaćeni običaji za pisanje povijesti u prvom stoljeću razlikovali. Pisci često rabe “fenomenološki” ili “promatrački” jezik, ilustriran izrazima svakodnevnog jezika kao “kad sunce zađe” ili “četiri ugla” ili “do kraja zemlje”, a da pritom ne misle na geocentričnu kozmologiju ili ravnu Zemlju. Često rabe približne brojeve, kao na primjer kad govore o onima koji su pomrli pod Sinajem (1 Kor 10,8; usp. Bro 25,1-18). Ne smijemo očekivati veću preciznost no što je bila uobičajena u biblijsko vrijeme.

e. Prihvatimo činjenicu da su se neka slična Isusova čuda i kazivanja zapisana u paralelnim Evanđeljima mogla zbiti u različito vrijeme. U Isusovoj službi tijekom tri i pol godine bez sumnje je bilo ponavljanja učenja i udvostručavanja čuda. Jedan primjer je kad je nahranio 5000 i 4000 ljudi. Možda bismo došli u iskušenje da ova dva različita izvještaja smatramo istim događajem, da s­m Isus nije o njima govorio kao o dva odvojena slučaja (Mt 16,9.10).

f. Prihvatimo činjenicu da u Svetom pismu postoje neke manje greške u pisanju. Ovo je posebno vidljivo iz pisanja brojeva u paralelnim izvještajima u Samuelovim knjigama, Kraljevima i Ljetopisima. Proučavanje teksta može pripomoći određivanju najboljeg teksta.

g. Priznajmo da je ponekad potrebno odložiti prosudbu o nekim prividnim neslaganjima dok ne budemo imali više informacija. Primjer su kronološki podaci o kraljevima u Izraelu i Judi u knjigama o Kraljevima i Ljetopisima. Činilo se da na tom području postoji beznadna zabuna dok Edwin Thiele svojom doktorskom disertacijom, objavljenom pod naslovom The Mysterious Numbers of the Hebrew Kings (1951; revidirano izdanje 1983), nije pokazao kako primjena četiriju osnovnih načela kronološkog računanja potpuno sinkronizira biblijske brojeve i izvanbiblijske podatke.

Richard M. Davidson