Druga je vrsta vjerovanja, nastavlja reformator, ne samo da vjerujemo u stvari o Bogu, već i da polažemo svoje povjerenje u njega. To je stanje kada smo spremni promijeniti svoj život zbog činjenice da postoji Bog i zbog toga što mu vjerujemo. Mi se tada njemu predajemo, slijedimo ga i vjerujemo da nas voli neograničenom ljubavlju, tako da nas ništa ne može razdvojiti od te ljubavi.

Ostvarivanje prijateljske veze između dvije osobe neiscrpna je tema. Kad biste anketirali ljude na ulici dobili biste različite formule za uspostavljanje odnosa – od ozbiljnog pogleda neposredno u oči, preko grimase lica i verbalnog upoznavanja, do dodira rukovanjem dvije osobe.

Ali kako uistinu uspostaviti odnos s osobom Isusom Kristom? Zašto je to važno? Zato što je Krist tvrdio da je blisko zajedništvo s Bogom ključ kršćanstva. Da, to je tako, bez obzira što vi mislili o svojemu vjerničkom statusu. Vjerovanje u Isusa nije samo vaše slaganje s katekizmom crkve ili poznavanje obreda. Bit kršćanstva, složit ćete se, nije ni samo redovito odlaženje u crkvu, slušanje propovjedi i obavljanje ostalih vjerskih formi. Kršćanstvo je odnos s osobom. A odnosi se ne ostvaruju kada nam netko samo priča o drugoj osobi. Prijatelj vam može govoriti kako je, recimo, vaša moguća buduća supruga divna osoba, netko tko zna susojećati, mudra djevojka i zabavna prijateljica. On vam može reći da je toliko dobra da biste je svakako trebali poželjeti pored sebe. I on vam je toliko može približiti svojim pričanjem da poželite otići i upoznati se, ali on ne može stvoriti odnos između vas dvoje samo pričanjem. Sve dok se vi zapravo ne sretnete, upoznate i dok ne provedete neko vrijeme zajedno, neće biti poznanstva. Najbolje što taj prijatelj može učiniti jeste da vam ukaže na osobu i dovede vas k njoj.

To je ono što je apostol Filip učinio za svoga prijatelja Natanaela. On mu je rekao kako je Isus divna osoba. Izrazio je svoje oduševljenje njime. Čitamo u evanđelju po Ivanu: “Filip nađe Natanaela i javi mu: ‘Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.'” Ali Natanael, kao i mnogi suvremeni skeptični ljudi, nije odmah povjerovao oduševljenim riječima svoga prijatelja. “Reče mu Natanael: ‘Iz Nazareta da može biti što dobro?'” Filip je ovdje mogao ući u dugu raspravu s Natanaelom. Mogao mu je izinijeti sve argumente da je Isus onaj za koga se predstavlja. Ali je samo rekao ono što je i ključ za uspješnu pobožnost: “Kaže mu Filip: ‘Dođi i vidi.'” Jednostavan poziv da dođe i upozna Boga osobno. Filip je imao dobar osjećaj da neće moći potaknuti Natanaela da vjeruje. To je moglo samo osobno poznanstvo s Kristom. Dalje piše: “Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: ‘Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!’ Kaže mu Natanael: ‘Odakle me poznaješ?’ Odgovori mu Isus: ‘Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.’ Nato će mu Natanael: ‘Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!'”

Ne brinite, nisu sve ove godine vašega vjerovanja i ispunjavanja vjerskih formi pale u vodu teorijom o poznanstvu. Vaše je vjersko iskustvo samo obogaćeno time. Ali ako još niste doživjeli onaj blizak odnos s Kristom, ako još niste vidjeli kako vas njegova ruka vodi, kako sudjeluje u vašemu životu, uslišava vaše iskrene molitve i blagoslivlja vas, tada poslušajte Filipov poziv: “Dođi i vidi!”

Željko Bošnjak

I ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima u svijetu prirode, Stvoritelj za nas ima poruku. Čovječanstvo naizgled spada u životinjski svijet, i tome je pomalo kriva teorija evolucije, zato što nam život završava smrću kao i svim ostalim živim bićima, uključujući i biljke. Tako je bilo naraštajima prije nas, već mnogo tisuća godina. Od tih su nam prošlih naraštaja živih bića, tako, ostale tolike naslage ugljena i rezervoari nafte i plina. Sve izgleda kao da i mi danas živimo bez smisla, bez vrijednosti života. Kao da nam je zajamčeno da postanemo ružni ugljen negdje u dubini Zemljine kore. Gdje je naša vrijednost?

Sjetimo se dijamanta. Procesu koji je Bog uspostavio  treba mnogo vremena da od ugljena postane dragulj. Ali je isto tako Stvoritelj spreman mnogo vremena odvojiti samo za vas kako bi vas učinio posebnima. Ne samo da vas u ovome stanju, nazovimo to stanje ugljena, nebeski Otac vidi kao posebnu dragocjenost, već je spreman posvetiti se vama kako bi vas pretvorio u svoj dragulj. To je velika osobina prave ljubavi – da na čovjeka gleda ne samo kakav je trenutno, već kakav može postati kad mu se posveti dovoljno pažnje. Kao što komadu običnoga ugljena treba tlak, temperatura i vrijeme, tako i promjeni ljudskoga karaktera, gotovo kao po nekakvoj zakonitosti, trebaju nepopustljiv trud, vrijeme, pa i vruće nevolje da bi došlo do ozbiljnijih promjena u razmišljanju i odnosu prema svijetu. Tada čovjek može od običnoga postati netko s osobitim razumijevanjem i cijenjen među ljudima. Od nevjernoga i čovjeka bez smisla može postati onaj tko je vjeran svome Tvorcu, čovjek koji živi ispunjen život. U procesu koji nadgleda Bog svatko može postati netko. Svatko, premda već sada poseban, može postati dragocjen i jedinstven.

Dijamanti, u stvari, i nisu baš toliko lijepi kada ih nađete u prirodi. Nakon svega što su prošli njima još uvijek treba brušenje i poliranje da bi dobili onaj vrhunski sjaj. Isto tako i mi, kao društvena bića, trebamo druge ljude da utječu na nas. Njihov utjecaj može biti različit, ali bi rezultat svakako trebao biti isti – karakter oblikovan mudro, istančanoga osjećaja za okolicu. Zato nemojte biti sami. Poradite na odnosima u obitelji da vam svima bude dobro, a prijatelje birajte tako da vas vode usavršavanju, a ne propasti. Prijatelji mogu biti odličan instrument u Božjim rukama da vam pomogne u brušenju i poliranju dok ne postanete blistavi Božji dijamant kakav je potreban da podigne vrijednost ovome svijetu i kakav bi samo poželio ugraditi u svoje kraljevstvo. U Bibliji piše: “Željezo se željezom oštri, i čovjek oštri jedan drugoga.” (Izreke 27:17).

Bog je voljan i spreman da od mene i vas učini nešto divno. Otvorimo srce već danas i zamolimo ga da uđe u naš život, te otpočne proces naše preobrazbe u dijamant kakav biste samo poželjeli da budete.

Željko Bošnjak

Dok je zelenaš birao kamenčiće na stazi posutoj šljunkom, oštro djevojčino oko je zapazilo da je uzeo dva crna i stavio ih u vrećicu. Onda je zatražio od nje da izabere.

Što je mogla učiniti? Nije ga željela zbuniti i uvrijediti ukazujući mu na njegovo nepoštenje, ali nije htjela ni izvući crni kamenčić i postati supruga tog lukavog i beskrupuloznog čovjeka. Da je otkrila njegov nečasni postupak, on bi možda povukao ponudu i bacio njenog oca u tamnicu, ili je mogao ponovno izabrati kamenčiće, ovoga puta korektno, i ona bi se ponovno izložila riziku da se uda za tog odvratnog čovjeka! Takva je situacija iziskivala najveću moguću taktičnost i diplomatsko postupanje.

Djevojka je stavila ruku u vrećicu i izvukla jedan kamen. A onda, i ne pogledavši ga, namjerno ga je ispustila, pa se on smjesta izgubio među tisuću drugih kamenčića na stazi.

“O, kako sam nespretna!” kazala je. “Ali, ne mari, ako pogledate u vrećicu moći ćete reći koji sam kamenčić izvukla na osnovu boje onog preostalog.”

Pošto je preostali kamenčić bio crne boje, moglo se pretpostaviti da je izvukla bijeli, jer se zelenaš nije usudio priznati svoj nepošteni čin, naime da je u vrećicu stavio dva crna kamenčića.

Kako biste opisali ovu mladu djevojku? Da li biste rekli da je ona pametna i dovitljiva, da joj je mozak brzo radio? Da, naravno. Ali, ona je isto tako pokazala nešto drugo – nešto možda još važnije. Ona je bila taktična.

Što zapravo znači biti taktičan?

Postoji nekoliko načina da se ta riječ odredi, i to:

1) Izvanredan osjećaj za to što treba reći ili učiniti da bi se održali dobri odnosi s drugima i izbjeglo vrijeđanje.

2) Ona podrazumijeva vještinu i uljudnost u postupanju sa drugima.

3) Ona znači profinjeno i obzirno opažanje onoga što je prikladno; i

4) To je vičnost, odmjerenost, umijeće ophođenja, diplomatsko ponašanje.

Francuski termin savoir faire (umješnost, vičnost) i riječ diplomacija veoma su interesantne. Savoir faire znači biti sposoban za primjerenu akciju; uglađenu sigurnost u društvenom ponašanju. I, mada se diplomacija često povezuje s međunarodnim odnosima, ona se isto tako odnosi na vještine koje podrazumijevaju delikatnost, diskreciju i sposobnost prikladnog postupanja u teškim i stresnim situacijama. To je osobina koju je, svi to priznajemo, trgovčeva kćerka iz navedenog primjera zbilja posjedovala! Bila je diplomata u svom postupanju sa zelenašem, a kao rezultat, osigurala je da joj otac bude oslobođen duga, a i sama se spasila neprihvatljivog braka.

Suprotstavljene vještine

Usporedite vještinu koju je ova mlada dama pokazala u svom ophođenju i postupke dva prilično nespretna čovjeka u društvenom pogledu iz sljedećih pomalo humorističnih priča. One jasno pokazuju što taktičnost nije. Jedan čovjek iz Irske, po imenu Josef O’Mally, nastradao je prilikom nesreće u tvrtki prije nekoliko godina. Nadzornik je zamolio jednog od njegovih suradnika u poslu da ode do kuće poginulog i obavijesti njegovu ženu. Ali, upozorio ga je: “Saopći joj to sa puno takta – naravno da će to za nju biti šok.”

Radnik je otišao kod gospođe O’Mally i kada mu je otvorila vrata, prve riječi koje su prosto izletjele iz njegovi usta bile su: “Jeste li vi udovica O’Mally?”

Druga priča se odnosi na jednog mladića koga su posavjetovali o tome kako impresionirati svoju djevojku kada je bude dopratio do kuće poslije šetnje. Trebalo je da joj, po savjetu prijatelja, kaže: “Vaše lice čini da vrijeme za mene stoji.” Nažalost, malo je pogriješio i poslije sastanka, prije no što će joj poželjeti laku noć, rekao je: “Imaš takvo lice da bi ono zaustavilo sat!”

Nijedan od spomenute dvojice nisu bili taktični – jednostavno zato što su koristili pogrešne riječi.

Da li ste taktični i diplomatski nastrojeni?

Da li biti taktičan jedino znači biti pametan ili imati visok koeficijent inteligencije? Srećom, ne! Biti taktičan mnogo više znači ne željeti povrijediti druge. To znači shvaćati da ne možemo živjeti u miru s ljudima oko sebe ako ih povrjeđujemo ili provociramo tako što ne pazimo što govorimo.

Potrebno je mnogo brižljivog i mukotrpnog rada da bi se izgradili i održali dobri odnosi dok se, nažalost, prijateljstvo može uništiti i ljudi povrijediti jednim jedinim pogrešnim korakom. Kako kaže poslovica: “Uvrijeđen je brat kao tvrdi grad…” (Izreke 18,19).

Dakle, kako naučiti biti taktičan?

U osnovi, taktičnost prije svega znači biti pažljiv i pun obzira. Svodi se na to da se ponašaš prema drugima i da im se obraćaš tako kako bi sam želio da se oni ponašaju prema tebi i da ti se obraćaju. Svi u tome prepoznajemo zlatno pravilo: “Sve dakle, što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima.” (Matej 7,12).

U većini slučajeva, ako smo puni takta i diplomatski postupamo sa drugima, i oni će težiti da se s nama ophode na isti način: “Dajite, i dat će vam se: mjeru dobru, punu, stresenu i preobilatu dat će vam u krilo, jer će vam se odmjeriti istom mjerom, kojom vi mjerite.” (Luka 6,38).

Prema tome, da bismo bili taktični potrebno je izbjegavati raditi i govoriti stvari koje vrijeđaju druge ljude. Da bismo bili diplomati, moramo znati kako se ophoditi s drugima a da ih ne vrijeđamo. No, ponekad nismo posve sigurni kako bismo trebali postupiti ili odgovoriti u izvjesnim situacijama. U takvim nam je prilikama potrebna mudrost, a Bog kaže da to možemo tražiti od Njega. “Ako li kojemu od vas nedostaje mudrosti, neka ište u Boga, koji daje svima obilato, i ne kori, i dat će mu se.” (Jakov 1,5)

Kako reagirate?

U crkvi imamo jednog šesnaestogodišnjaka kojega u školi djeca zovu “rabin”, jer smatraju da su njegova vjerovanja hebrejska. Ali, on se zbog toga ne nervira. On se ne vrijeđa niti govori nešto što bi izazvalo odbojnost djece prema njemu. On jednostavno kaže: “Rabin i nije tako loš nadimak!”

Kako biste vi reagirali u takvoj situaciji? Ako imate nesporazum s nekim od prijatelja ili sa svojim roditeljima, kako postupate? Da li dobro razmislite prije no što išta kažete? Da li se pitate koji bi bio najbolji način – i najtaktičniji – da izađete na kraj s tim problemom? Da li se za to molite ili možda tražite savjet od drugih, ukoliko nađete za potrebno? I, što je možda najvažnije, da li uspijevate pronaći pravo mjesto i pravo vrijeme za rješavanje problema, ili jednostavno dopuštate da stvari idu kako idu? Netko je jednom rekao: “Naći pravi trenutak – to je 90 posto mudrosti.” To nije biblijski citat, ali pronaći vrijeme kada je osoba kojoj se obraćate spremna vas saslušati i kada je dobre volje, umnogome pomaže u nastojanju da se sukob razriješi. Stoga, ugrabite vrijeme kad dotična osoba nije premorena ni razdražljiva uslijed različitih okolnosti, i naravno, pošto ste prethodno dobro razmislili o tome što joj trebate reći.

Ponekad, međutim, možda nećete imati vremena to učiniti. Ako morate brzo reagirati na neku neugodnu situaciju, brižljivo odmjerite svoje riječi i “izbrojite do 10 prije no što izustite nešto prenagljeno”.  A onda pokušajte koristiti riječi koje ne djeluju provokativno. Imajte ovo na umu: “Odgovor blag utišava gnjev; i riječ uvredljiva podiže srdžbu.” (Izreke 15,1)

Ako se naučite sa ljudima ophoditi fino i uglađeno, oni će biti spremni na potpunu suradnju. Stoga budite ljubazni. Budite blagi. Budite predusretljivi i puni obzira – i naučite promisliti prije nego progovorite.

Taktičnost je ne samo crta koja krasi pobožnog čovjeka, već je izuzetno važno sredstvo za građenje i održavanje odnosa s roditeljima, prijateljima, nastavnicima, poslodavcima i suradnicima. Ako se naučite ponašati s puno takta i diplomatski, pružit ćete sebi najbolju moguću šansu da proživite sretan i uspješan život neopterećen sukobima.

Edward de Bono

Doista nije dobro kad je čovjek sam, kad nema nikoga s kim bi podijelio radost ili žalost svoje svakodnevice, kad nema nikoga s kim bi se mogao smijati ili plakati, nikoga tko bi bio uz njega i kome bi bio potreban. To ne mora obvezno biti bračni suputnik. I samci trebaju nekoga, prijatelja ili prijateljicu. Naravno, to ne dolazi samo po sebi. Prijateljstvo treba steći i njegovati, jer se ono sastoji od uzimanja i davanja, baš kao i u braku. Čak se i najjednostavniji kontakti s ljudima prekidaju ako ne uložimo trud da ih održimo.

Već sama pomisao na samoću djeluje prijeteći. Njome su osobito pogođene starije osobe koje su došle u situaciju kada više nema nikoga tko bi se za njih zanimao. Nije rijetkost da u tim okolnostima čovjek brže vene i umire ranije nego da je živio u društvu nekoga tko je skrbio za njega. Slično se događa i s mladima koji se u domu svojih roditelja osjećaju nepoželjno. Netaktičnim ponašanjem otac i majka mogu učiniti da samoća postane najbliži prijatelj njihove djece. Zbog toga što se osjećaju suvišnima, mnogi mladi završavaju pod odgojem ulice. No, to su ekstremni primjeri samoće. Iako ih ima sve više, mi, drugi, obično mislimo kako smo pošteđeni. Je li to istina?

Činjenica je, ipak, da se SVATKO od nas može osjećati potpuno usamljenim. Kako bi to spriječili mnogi se odlučuju započeti grozničavu utrku. Oni uvijek moraju biti tamo, kako kažu, gdje se nešto događa. Drugi oko sebe gomilaju brojne poznanike i prijatelje. Jedni traže dobro raspoloženje u alkoholu i opojnim sredstvima. Neki, obuzeti panikom zbog starosti koja je pred vratima, glavom bez obzira ulaze u brak, da bi na kraju bili još usamljeniji nego prije. Međutim, svi oni zaboravljaju da čovjek može biti sam uvijek i na svakome mjestu, bio u velikom mnoštvu ili samo s partnerom. I to je strašno. Biti sam loše je, ali biti usamljen u društvu, užasno je. Tako samoća ne zaobilazi nikoga. Samo, mi različito reagiramo na svoju usamljenost. Najgore je izlaz vidjeti u samoubojstvu. Samoubojice se ponašaju dosljedno svome raspoloženju. Oni čine kraj životu koji nema smisla. Oni misle kako nikome nisu potrebni te su zato uvjereni da više i ne trebaju postojati. To je opasno. I njima i drugim usamljenima treba, dakle, vratiti nadu u život, pronaći im prijatelja. Kako?

Srećom, Božje riječi “Nije dobro da čovjek bude sam” ne upućuju nas samo da oslonac potražimo kod ljudi, ma koliko nam oni bili značajni. Čak i onda kada više ne vidimo čovjeka koji bi se zanimao za nas, kada mislimo da su nas svi napustili, postoji netko tko je još uvijek tu. To je onaj koji nas je i stvorio za zajedništvo. Bog nikoga od nas nikada ne pušta same, bez obzira što nam se na prvi pogled čini da smo usamljeni. On je uvijek tu da nam podari svoju neograničenu ljubav i skrb. On nas visoko vrednuje i mi smo mu neizmjerno važni. U Bibliji su zapisane njegove poruke utjehe:

“Ne boj se, jer ja sam s tobom. Ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj.”

“Onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.”

“Ne boj se, jer ja sam te otkupio. Imenom sam te zazvao: ti si moj!”

“Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.”

Malo je onih koji nikada nisu upoznali samoću. Ali za svakoga postoji lijek. Tko se obrati svome Stvoritelju, našao je pravoga prijatelja. Ali to prijateljstvo ide i dalje. Usput da spomenemo, kod Boga uvijek ima izlaz iz problema. I taj izlaz uvijek vodi naprijed! Ali nastavimo. Isus nam tada, kada upoznamo ljepotu prijateljstva s njime, može pomoći da dođemo i do ljudskih prijatelja. To bi mogao biti odgovarajući supružnik ili neki prijatelj. Ali Bog bi nas mogao uputiti da budemo pravo društvo i nekome kome je potrebna naša pomoć. Mnogi nalaze izlaz iz usamljenosti upravo kad odvrate pogled sa svoje na tuđu nevolju. Tako nećemo više misliti na sebe i svoj problem; osim toga, imat ćemo društvo i činiti dobro. Tako se opet očituje neograničena Božja mudrost i dobrota prema nama.

Biblija svjedoči o mnogim osobinama našeg nebeskog Oca. Ali jednu od njih usamljeni ljudi današnjice nikada ne bi smjeli zaboraviti – Bog je uvijek prisutni, najvjerniji prijatelj koga je čovječanstvo upoznalo.

Rita Gellner

Sam Bog je usadio u srca svih ljudi ovu duboku želju i potrebu za ljubavlju i druženjem. To je ustvari Božji sveobuhvatni dar Njegovoj djeci. Neosporna je činjenica da on postoji čak i u životu najokorjelijih osoba, čak i onih koji misle da su sami sebi dovoljni.

Krist je, u času svoje agonije i iskušenja u Getsemaniji, čeznuo za suosjećanjem svojih učenika. Želio je da netko bude kraj Njega, da se brine za Njega, da Ga razumije. Na žalost, nije bilo nijednoga.

Samostalan i odlučan, apostol Pavao je često žudio za suosjećanjem i prijateljstvom, kad je obavljajući pionirski rad za Boga, bio pritisnut poteškoćama i osamljenošću.

Bog je u sve nas usadio snažnu želju da budemo voljeni. Otac je tako omogućio i svoj ulazak u naš život.

Tko god traži Boga, čini to zato da zadovolji svoju vlastitu potrebu za ljubavlju i prihvaćanjem. U skladu s ovom istinom Otac sve ljude privlači k Sebi.

Ovo je i temelj na kojemu kršćani moraju zasnovati sve svoje napore da carstvo Božje uspostave u srcima svojih prijatelja. Svi koji dožive da budu spašeni, bit će to zahvaljujući ljubavi. A ljubav počinje u Bogu: “Ljubim te ljubavlju vječnom, zatoti jednako činim milost.” (Jeremija 31,3)

Samo ljubav može porušiti prepreke. Samo ljubav otvara vrata ljudskih srca za istinu, jer ona ispunjava njihovu najveću potrebu. Svakom ljudskom biću “potrebno je mnogo ljubavi”!

Bog ima dovoljno ljubavi da zadovolji sve potrebe svijeta koji je toliko želi. Bog ima dovoljno da je svakome daruje u izobilju.

Postoji samo jedan problem.

Ljubav nije stvarna – ona nema svoju vrijednost – ako se ne pokaže. Iz razloga poznatom samo Njemu Bog je učinio da u pokazivanju svoje ljubavi ovisi o svom narodu. On svoje dragocjeno blago stavlja u zemaljske sudove. Izabrao je ljudska bića da prenose Njegove blagoslove svijetu. Njegova slava treba svijetliti kroz njih i rastjerati tamu grijeha. Bog želi da ljudska bića pomognu grešnicima, onima kojima je potrebna služba ljubavi, i da ih vode k Njemu.

Bog želi da čovjek postane posrednik, prenosilac topline i ljubavi svijetu. “Vidjelo je Gospodnje duša čovječja.” (Izreke 20,27)

Doista je tragično što je toliko puta Božji narod propustio izvršiti svoju jedinstvenu, Bogom danu ulogu. Žalosno je što je tako često propuštao pokazati Božju ljubav. Sebičnost i hladnoća gotovo su ugasili plamen ljubavi. Neki koji tvrde da su kršćani, zaboravili su kako Bog od njih očekuje da predstavljaju Krista.

Što znači predstavljati Krista? To znači otkrivati Božju ljubav ljudima kao što je to Krist činio. To je bila sila koja je sve ljude privlačila k Njemu. Izraz ljubavi na Njegovom licu, ljepota Njegovog karaktera koja se mogla zapaziti u izrazu lica i tonu glasa privlačila je sve koji još nisu bili ogrezli u nevjerstvu.

Bezgranična Božja ljubav bila je omiljeni predmet Kristova kazivanja. On je govorio o njoj, otkrivao je Svojim životom, On sam bio je Ljubav. Kristov posebni dar ljudima, bila je ta izuzetna mogućnost promatranja stvarne Božje prirode. Objavljivanje te žive istine, u kojoj se otkrila Očeva želja da zadovolji najveću čovjekovu potrebu, bila je i svrha Njegovog dolaska na Zemlju.

To dragocjeno priznanje Boga, ta ljubav doživljena s Bogom, veliki je dar povjeren Božjem narodu. Bog želi da ga podijelimo sa svijetom.

Douglas Cooper