Pod drvetom – Postanak 18,1-5
Pa, za početak, On je Bog. A ovo drvo je njegovo, kao i svako drugo drvo. On tu može sjediti ako želi. No, glavni razlog je drugačiji, puno drugačiji od božanskog prava, ili dolaska k svojima koji su ga odbacili. On je ovdje poput stranca koji uživa beduinsku gostoljubivost.

Sve što znamo jest da je njega i njegova dva prijatelja netko vidio dok su se odmarali prolazeći kroz srednjoistočnu pustinju tijekom srednjeg brončanog doba. A možda On uopće nije hodao. Možda je samo dopustio Abrahamu da ih vidi kako stoje nasuprot njemu. To je bilo sve što je Abrahamu trebalo kako bi, ugledavši tri čovjeka, potrčao i pao pred njima na zemlju, te svoj srdačan beduinski poziv uputio jednome od njih: “Dođi u moju kuću, molim te, Gospodine, ako ti je po volji”, rekao je u jednini, jer je jedan među ovom trojicom izazivao više poštovanja no što ga uobičajena pristojnost zahtijeva.

Vidite trojicu stranaca. Vidite ih po prvi put. Oni stoje zajedno, no vi odmah znate kako je ovaj čovjek glavni. Ne želite ga oduzeti njegovim prijateljima: “Donijet ću malo vode, oprat ću svima noge, pa se onda možete odmoriti pod mojih hrastom. Donijet ću vam svima malo hrane. Osvježite se. A onda, ako želite, možete nastaviti put. Konačno, to je razlog što ste me posjetili.”

Sve božićne proslave nisu iste, stoga što ih ne određuje Isus, već mi. A On ne bi ni htio drugačije, stoga što nas ne može zapovijeđu obvezati da mu ukažemo dobrodošlicu, i slavimo ga, ili sebe predamo u samopožrtvovnu službu. “Primjena sile protivi se načelima [njegove] vladavine. On želi jedino službu iz ljubavi, a ljubav se ne može zapovjediti; ona se ne može zadobiti silom ili vlašću.”¹.

No, ne znači da nebeski Kralj mora biti odbačen kada dođe na zemlju. Spasitelj, koji je Krist Gospodin, nije nekim vječnim idealom određen da bude prikovan na drvo. Njegovo žrtvovanje sebe kao takvo ne zahtijeva našu krajnju brutalnost. Što god božanski genij odlučio učiniti s našim, zloduhom nadahnutim ludilom, još je uvijek odbacivanje Isusa na našu štetu. “Sin čovječji, dakle odlazi, kako je pisano o njemu”, rekao je Isus, “ali jao onomu čovjeku koji izdaje Sina Čovječjega! Bolje bi bilo tomu čovjeku da se nije ni rodio.” (Marko 14,21).

Ne, On ne mora biti žrtvom naše najzlobnije izdaje. On bi došao i zbog Adamove prve izdaje u Edenu. To nije zahtijevalo naše umnožavanje zla. On dolazi tražeći mjesto u nečijem srcu, mjesto pod nečijim hrastom. On dolazi stoga što želi biti s nama (Izlazak 25,8). Abrahamovu proslavu Kristova dolaska nije obilježio svijetleći oblak,
niti ognjeni plamen, niti blistavi nebeski pjevači što pjevaju jakim glasom, već samo dva bića iz nebeske zajednice, odjevena kao ljudi poput njega. A opet, njegovo je gostoprimstvo među najdragocjenijim dobrodošlicama koje ova upropaštena, pala zemlja može zamisliti – jedno iskreno djelo davanja upućeno Bogočovjeku među ljudima.

Milosrđe na Abrahamov način
Abraham, moramo to reći, nije mogao imati ni maglovitu zamisao o tome kamo ga vodi njegovo meko srce. To zapravo i nije važno. Pustinjski putnici zaslužuju najbolje. A Abraham daje tako kako bi malo tko oko njega činio. Njegovo bogatstvo je u službi – bilo da vodi stotine vlastitih slugu, rođenih i poučavanih u vlastitu šatoru, u kampanju izbavljanja nesretnih žrtava velike mezopotamske invazije, ili pak poslužuje raskošan objed trojici lutajućih stranaca u potrebi za hranom, vodom i hladovinom drveta pod kojim će se odmoriti, izbavljajući ih tako od pustinjske žege i osamljenosti. Abrahamu nije potrebno znanje o tome tko bi ti gosti mogli biti. On zna misao vodilju svojeg služenja: “Baci kruh svoj na vodu”. Propovjednik 11,1. Očekivanje povrata ulaganja u milosrđe nije milosrđe. “Gostoljubivosti ne zaboravljajte”. (Hebrejima 13,2). Posvećenost zabavama s popisom otmjenih gostiju nije glavna poruka teksta iz Hebrejima 13,2. Ovaj tekst izvješćuje o poznatim događajima – kako su neki, zbog dobrote bez uzvratne koristi, u svoj dom primili nebeske posjetitelje. Abraham želi ugostiti najmanje, a ne anđele. A pogotovu ne samoga Gospodina. Pravo gostoprimstvo postoji zbog gostoprimstva samoga.

Abraham ne očekuje od svojih gostiju uzvraćanje pohvalom. To nije razlog zbog kojega ih je pozvao. On jednostavno pokazuje da postoje kreativnije aktivnosti od onesvješćivanja u pustinji u podne, ili od privida pijenja u fatamorganama. Ponuđene čaše hladne vode koje donose nagradu on nudi zbog službe, a ne zbog dobitka.

Postavljeno pitanje
No, Abrahama očekuje životna nagrada. Razgovor koji započinje jednostavnim pozivom, odlazi u smjeru koji nikada nije mogao ni sanjati: saznaje kako će sljedeće godine imati sina, a ne pita kako to. Nije pitao kako će to biti, no želio je znati. Na to mu je, zauzvrat, upućeno pitanje: “Zar je Jahvi išta nemoguće?” (Postanak 18,14).

Abraham ne razumije baš sve odmah na početku. Možda zato što još nije znao što će Izaija reći. No, mi smo čuli što je Izaija rekao. Jednako sigurno kao što je divna istina toga pitanja konačno doprla do Abrahamove začuđene svijesti, tako isto ona treba doći i do naše. Činjenica da je Bog sjedio pod Abrahamovim hrastovim stablom, razgovarao i jeo ugojeno tele s njime, te mu obećao sina, nije ništa manje nevjerojatna od mesijanskog proročanstva iz Izaije nakon 12 stoljeća, kako će sin po imenu Savjetnik divni, biti rođen za nas, ili pak od ispunjenja proročanstva u Marijinu naručju 800 godina nakon toga. To je svjedočanstvo teksta: “Jahve se [Abrahamu] ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege.”

Divno je njegovo ime
Abraham je vidio Jahvu – hebrejski jezik to puno jasnije prikazuje. Jahve je dopustio da ga Abraham vidi pokraj hrasta u Mamri dok je sjedio na vratima šatora za vrijeme dnevne žege. Nevjerojatno, mogli bismo reći. Ili, čudesno! Isti Jahve, koji nije dopustio da njegov sluga Abraham propusti istinu o svom podnevnom gostu, isto tako neće dopustiti da mi propustimo dublji smisao njegova pitanja iz Postanka 18,14.

Zamisao da je “nešto nemoguće”, koja se nalazi u Jahvinu pitanju “Je li Jahvi išta nemoguće?”, nalazi se u hebrejskom korijenu riječi [pl’]. Isto značenje ima i Izaijino izgovaranje mesijanskog imena, koje je Handel u svojem pripjevu učinio besmrtnim: “For Unto Us a Child Is Born” (“Jer dijete nam se rodilo”). Dvanaest stoljeća nakon što je Abraham čuo pitanje, Izaija odzvanja istom riječi u svom odgovoru: “Ime mu je: Savjetnik divni [pl’]” (Izaija 9,6 VB).

U periodu između Abrahama i Izaije, uplašeni Manoah iz Danova plemena razgovara sa svojom mudrijom ženom: “Zacijelo ćemo umrijeti… jer smo vidjeli Boga” (Suci 13,22). Što ga je navelo na misao da je vidio Boga? “Anđeo Jahvin nije se više ukazivao Manoahu i njegovoj ženi. Manoah tada shvati da je to Anđeo Jahvin” (redak 21).² Privilegirani, priglupi Manoah predstavlja obrazac nas samih, koji se usuđujemo rugati, nas čiji su naraštaji ljudskih umova pomračeni Sotoninim izopačavanjem.

Bog, kojega je nemoguće opisati, kojega je nemoguće razumjeti, koji je čudesan, predstavlja sebe dušama potrebitim svjetla, a mi, umjesto da vidimo svjetlo, govorimo kako je njegovo samootkrivanje zapravo dokaz kazne. Ono što je tisuću godina kasnije bilo istinito, zasigurno je bilo istinito i u vrijeme Izraelovih sudaca kada su ljudi mogli biti poslani u smrt zbog toga što su govorili s pogrešnim naglaskom (Suci 12,1-6): “Zemlja je bila u tami zbog pogrešnog razumijevanja Boga.”³ Radije bismo utekli pred njegovom dubokom obzirnošću koja dopušta njegovoj zastrtoj prisutnosti vidljivi dolazak među nas. Toliko više volimo gnjusnosti da ih tražimo za vrijeme zabave u Noći vještica, a na samu zastrašujuću pomisao tihog zajedništva s njime, bježimo u opsjednutost mobitelima, ili u buku podzemne željeznice i prometnu gužvu, da ne bi umrli.

Zar će Manoah umrijeti stoga što mu se Bog, koji se dvaput pojavio pred njegovom ženom, udostojao obznaniti, te prihvatio njegovu žrtvu paljenicu. Bog koji želi biti s nama prijetnja je nama s kojima želi biti. Njegov razgovor s nama ne donosi prosvjetljenje koje bi trebao: “Kako ti je ime?” Manoah je to već pitao, i nastavlja “da te
možemo častiti kada se ispuni što si obećao?” (13,17) “Zašto pitaš za moje ime? Ono je čudesno” (pl’y, redak 18). Riječ pl’ i riječ pl’y govore o ljudskom nedostatku sposobnosti, o našoj nesposobnosti da kao stvorenja proniknemo u stvarnost s kojom se susrećemo. Znamo da stojimo pred nedokučivim stvarima. Takvi smo, osjećali mi to u početku ili ne, takvi smo kada stojimo pred Gospodinom, kada ga pozovemo s pustinjske žege u naš šator na ručak. Ili kada nam se um začudi zbog obećanja blagoslova za kojima čeznemo, a nismo ih nikada primili. Takvi smo također i kada prekasno i neprosvijećeno mislimo kako ćemo umrijeti zato što nam se On pokazao.

Zaključak
No, nećemo umrijeti. On nam ne dolazi u pustinji naših potreba kako bi nas ubio. Ne dolazi nam dok tražimo u mraku kako bi nas njegova blistavost zaslijepila. Ne dolazi k nama u svojoj čudesnosti kako bi nas iznenadio i uplašio. Samo jedan jedini njegov anđeo može prestrašiti cijelu legiju naših mačo, naoružanih, u ratu očvrsnulih vojnih heroja. On ne bi morao doći osobno, kada bi zastrašivanje bilo u pitanju. On dolazi kako bismo mogli imati život, i to u svoj punini (Luka 19,10).

I stoga On dolazi kao pustinjski putnik koji prihvaća naše ugojeno tele, naše kolače od najboljeg brašna, surutku i mlijeko, i pije od naše vode, i sjedi pod našim drvetom. No, On je još uvijek Bog. Čovjek pod drvetom je Bog. To je čudesno. Bliskost našeg zajedništva, toplina uzajamnosti uči nas povjerenju prema njemu. On zadobiva naše povjerenje. Zatim nam nudi vodu života (Ivan 4,10.13.14; Otkrivenje 21,6.17). Uzimamo je i ispijamo čašu njegova spasenja, zahvaljujemo cijelim srcem i dušom, i nazivamo ga svojim divnim Gospodinom (Psalam 116,13.17).

On dolazi kao novorođenče položeno u jasle, guče i grgolji, i plače kako bi bio nahranjen. Ranjivost njegove nedužnosti uči nas da ne moramo drhtati, kao što nam se to događa kad se pred nama nađu njegovi zastrašujući, blistavi vjesnici i njihove moćne himne.

Nećemo pobjeći. Ne, poklonit ćemo se pred njim, ponuditi zlato i tamjan, ili zasvirati u tamburin. Mi ćemo dati, poput Abrahama, najbolje što imamo. On je još uvijek Bog. To je čudesno. Dijete u jaslicama je Bog.

Lael Caesar
________________________

Priznavanje krivnje je prepoznavanje činjenice da smo prekršili Božji zakon. Zapazite riječi iz Biblije: “Samo priznaj svoju krivnju da si se odvrgla od Jahve, Boga svojega,… i nisi slušala glasa mojega – riječ je Jahvina.” Priznavanje također znači da nismo u stanju sami efikasno ukloniti krivnju. Biblija kaže: “Da se i lužinom opereš, napravljenom od mnogo pepela, ostat će mrlja bezakonja tvoga preda mnom – riječ je Jahve Gospoda.” Priznavanje također podrazumijeva da je Bog u pravu, a mi u krivu. Jednostavno rečeno, priznavanje je način na koji grješnik kaže: “Gospodine, žao mi je. Počinio sam grešku i trebam tvoj oproštaj.”

Priznavanje grijeha je utemeljeno na Božjem obećanju: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” Drugim riječima, Božji oproštaj stječemo u onom trenutku kada priznamo svoje grijehe. Događa se, kako je to činio i moj kolega, da neki zadaju bol sami sebi ili sprovode neku drugu vrstu samokažnjavanja kako bi pobjegli od krivnje. Ali Biblija ne preporuča taj okrutni poganski običaj smirivanja izmišljenog ćudljivog božanstva. Niti se od nas zahtjeva da činimo neka dobra djela samo da bismo se rasteretili i bili prihvaćeni pred Bogom. Sve što je potrebno, to je priznati i ostaviti grijeh. Biblija otkriva pet faktora vezanih uz naše prepoznavanje krivnje.

Grijeh treba priznati pred Bogom. Kada griješimo, mi kršimo Božji zakon. Zato njemu i priznajemo. Nije potreban nikakav ljudski posrednik. Mi smo, međutim, odgovorni i prema našim bližnjima. Ukoliko smo nekome zgriješili, dužni smo stvar iznijeti pred Boga, jer je to grijeh, ali i priznati svome bližnjem. Da je to ranije shvatio moj kolega, zaobišao bi samokažnjavanje i priznavanjem krivnje možda povratio povjerenje svoje djevojke.

Priznavanje slijedi nakon što smo osvjedočeni u grijeh. To je očito iz događaja s kraljem Davidom. Nakon preljuba i ubojstva, prorok ga je ukorio, nakon čega je kralj mogao reći: “Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.” Najbolji način da budemo osvjedočeni je proučavati Bibliju i prakticirati molitvu. Božji Sveti Duh tada radi u našem umu i mi jasno raspoznajemo Božju pravednost i svoje grijehe. Tome slijedi pokajanje i priznavanje što su osnovne kvalifikacije da budemo prihvaćeni pred Bogom.

Iskreno priznavanje prihvaća punu odgovornost za ono što je počinjeno. To podrazumijeva da ne pokušavamo prikriti svoje djelo raznim izgovorima. Mi ne smijemo opravdavati ono što nije u redu. Svoje bismo grijehe trebali priznati prihvaćajući punu odgovornost za svoja djela.

Naše priznavanje treba biti određeno. Često se može čuti molitva: “Gospodine, oprosti mi grijehe.” Međutim, priznavanje treba biti definirano, prepoznajući točno onaj grijeh za koji smo krivi. Neki su grijesi tajni i stoga se iznose samo pred Boga, u tajnosti. Neke priznajemo našim bližnjima, a neke u javnosti. Ali je važno svaki od njih iznijeti određeno, kako bismo rekli – po imenu i prezimenu. Općenite molitve za oproštaj neodređenih grijeha nemaju nikakvog efekta.

Odnos s Bogom u Bibliji je opisan kao hodanje. Kada griješimo, mi od njega odlazimo. Ali kada se pokajemo, mi mu se vraćamo i nastavljamo ići s njim. Priznavanje nas tako dovodi do promjene našeg života. Ono nema smisla kada nije propraćeno pokajanjem, odnosno voljom da promijenimo svoje ponašanje.

U priči o izgubljenom sinu, Isus je istaknuo neke bitne prednosti priznanja i pokajanja.

Kada se mladi rasipnik opametio, prepoznao svoja nedjela, i odlučio vratiti se kući, bio je spreman na sve, pa i na kaznu. Ali njegov ga je otac nestrpljivo čekao spreman da mu oprosti. Iako je bio prljav, neobrijan i neprijatnog mirisa, sin je doživio najtopliji zagrljaj u svom životu. Nije li divno znati da imamo nebeskog Oca koji nestrpljivo čeka da nam na naše priznavanje oprosti i prigrli u svoju obitelj?

Nadalje, mladićev je otac toliko bio sretan što mu se sin vratio da je organizirao slavlje. Zapovjedio je da se posluži najbogatija hrana i sve ukućane pozvao da se raduju s njime. Isus je rekao: “Kažem vam, tako će biti veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati.” S našim Bogom i sva se nebeska bića raduju kada priznajemo i kajemo se zbog naših grijeha. Ali i naše srce, za uzvrat, počinje osjećati slobodu i radost.

Sve je ovo bilo samo objašnjenje priznavanja; najbolje ćete ga, ipak, razumjeti kada to bude vaše osobno iskustvo.

Kenneth Mulzac

Izraz “sažali se” dolazi od grčke riječi splaghnon, koja znači “unutarnji dijelovi”, “utroba” i odnosi se na sjedište osjećaja” ili “emocije”. U tom slučaju sažaljenje nadmašuje simpatiju koja može biti čisto razumska i intelektualna. Takvo sažaljenje dolazi iz dubine čovjekove duše, iz samog središta emocija i osjećaja.

To je imao Isus. Za Njega bi poigravanje s osobnim mukama bilo nezamislivo, a bacanje iskrenih molbi za molitvu u smeće potpuno neprihvatljivo. U evanđeljima Njegov odnos prema ljudima obilježava iskreno sažaljenje…

Gubavci su u Isusovo vrijeme bili izopćeni iz društva, ali evanđelja spominju niz slučajeva kad ih je doticao i ozdravljao. Šimun, u čiju je kuću Isus jednom bio pozvan na ručak, bio je gubavac (matej 26,6). Prostitutke su u Isusovo vrijeme bile izopćene iz društva, ali se On družio s njima; Marija iz Betanije, Lazarova i Martina sestra, bila je prostitutka. Samarijanci su bili izopćenici u Isusovo vrijeme, ali se On trudio da s njima uspostavi kontakt (vidi Ivan 4) i u usporedbi o milosrdnom Samarijancu zauvijek je pokazao njihovu pozitivnu stranu. Neznabošci su bili izopćenici u Isusovo vrijeme, ali pažljivim postupanjem sa Sirofeničankom (Matej 15,21-28; vidi Marko 7,24-30) nastojao je ukloniti predrasude u mislima svojih učenika i srušiti umjetne prepreke koje su podigli vjerski šovinisti. Nitko se nije nalazio izvan kruga Njegovog zanimanja…

Možda možemo razumjeti kako su Petar, Marija, Marta i Lazar mogli uživati tako prisni odnos s Njim. Ali kako se dogodilo da su ga ljudi diljem svijeta – i tijekom niza stoljeća – smatrali tako bliskim prijateljem? Kako je moguće da su doživjeli ovo iskustvo kao da su imali stvarni, fizički dodir s Njim? Prema onome što osjećam u svojoj duši, to je stvarno moguće. Samarijanci, nakon što ih je žena iz mjesta upoznala s Isusom, rekli su: “Ne vjerujemo više zbog tvoga govora, jer smo sami čuli i znamo da je on uistinu Spasitelj svijeta.” (Ivan 4,42)

Milijuni ljudi u prošlosti kao i danas mogu dati slično svjedočanstvo. Kako je to moguće? Ne znam može li to itko logično objasniti. Ali slutim da to nema nikakve veze s Njegovim ukazanjima, stvarnim ili zamišljenim. Sve dolazi od toga tko je i što je On bio. Upravo čovjek Isus – Njegova ljubaznost, svetost, sposobnost da liječi život, sposobnost da kaže kako se trebamo odnositi jedan prema drugome – privlači vjeru većine ljudi. To je način na koji Isus prikazuje Boga i daje nadu životu.

Roy Adams

Naši suputnici na ovome planetu ne zaslužuju samo toleranciju, već i poštovanje. Tolerancija se odnosi na ponašanje, Poštovanje se odnosi na ljude. Tolerantnost podrazumijeva prihvaćanje nekog postupka ili niza postupaka. Poštovanje podrazumijeva urođeno dostojanstvo ljudskog bića. Kad je visio na križu između dvojice razbojnika. Krist im se nije obratio riječima: “Želim da znate kako toleriram vaše zločinačko ponašanje”. Poruka koju im je uputio nije bila neko bezvezno površno čavrljanje o individualnim razlikama i devijantnom ponašanju koje je poteklo iz niza uzroka. Umjesto toga On je čitao i nakanu srca koje se kajalo i ponudio dar koji je od onda do danas označio vrijednost ljudskog roda: “Bit ćeš sa mnom u raju.”

Pokazati poštovanje prema ljudskom biću znači prema toj osobi postupiti tako da sačuvamo njezino dostojanstvo. To znači suzdržati se od osuđivanja. To znači slijediti primjer Isusa Krista s kojim se postupalo onako kako smo to mi zaslužili da bi se s nama postupalo kako je On to zaslužio.

Oštra razlika između poštovanja i tolerantnosti prikazana je u životu mnogih plemenitih ličnosti kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti. Helen Prejean, velika protivnica oduzimanja ljudskog života, provela je više od deset godina “na raspolaganju” ubojicama osuđenima na smrtnu kaznu. Opisati njezino ponašanje prema tim ljudima kao toleranciju značilo bi podcijeniti njezin rad. Reći da Helen tolerira ubojstvo s predumišljajem bilo bi potpuno pogrešno. Uz bol žrtava koja je stalno prati ona se okreče nasilnicima, sluša njihove boli njihove ispovijesti, nastoji pokretom glave ili sklapanjem ruku obnoviti njihovo dostojanstvo. Bez obzira kako gleda na njihove zločine, Helen ne dopušta da odvratnost koju osjeća prema njihovih djelima zamagli njezin pogled na dostojanstvo ljudske duše.

Kad je hodio ovom Zemljom, Isus nikad nije svrstavao bude u kategorije. Gubavci, tipično isključeni iz društva kao grešnici nedostojni poštovanja, padali su pred Njegovim nogama i često po prvi put tijekom desetljeća, osjetili toplinu ruku nad glavom, zlatne tonove glasa koji se obraćao njihovom srcu. Isus je dodirivao uzete, jeo s grješnicima, cijenio skupljače poreza.

Tolerancija? Simboličan pokušaj da se u svijetu koji nema čvrstih načela zagrebe površina onoga što znači poštovanje prema ljudskome rodu. No, bez razumijevanja da su, zahvaljujući zajedničkom podrijetlu koje je započelo u Edenu, svi ljudi braća, kako ova misao može biti više od zvuka riječi s usko propisanim okvirom? Nama nije potrebna tolerancija, već obnovljena vizija žrtve Isusa Krista, besplatno ponuđena svima nama koji bez prednosti putujemo ovom Zemljom – grješnicima čija su bezakonja mnogostrana.

Sandra Doran

Sam Bog je usadio u srca svih ljudi ovu duboku želju i potrebu za ljubavlju i druženjem. To je ustvari Božji sveobuhvatni dar Njegovoj djeci. Neosporna je činjenica da on postoji čak i u životu najokorjelijih osoba, čak i onih koji misle da su sami sebi dovoljni.

Krist je, u času svoje agonije i iskušenja u Getsemaniji, čeznuo za suosjećanjem svojih učenika. Želio je da netko bude kraj Njega, da se brine za Njega, da Ga razumije. Na žalost, nije bilo nijednoga.

Samostalan i odlučan, apostol Pavao je često žudio za suosjećanjem i prijateljstvom, kad je obavljajući pionirski rad za Boga, bio pritisnut poteškoćama i osamljenošću.

Bog je u sve nas usadio snažnu želju da budemo voljeni. Otac je tako omogućio i svoj ulazak u naš život.

Tko god traži Boga, čini to zato da zadovolji svoju vlastitu potrebu za ljubavlju i prihvaćanjem. U skladu s ovom istinom Otac sve ljude privlači k Sebi.

Ovo je i temelj na kojemu kršćani moraju zasnovati sve svoje napore da carstvo Božje uspostave u srcima svojih prijatelja. Svi koji dožive da budu spašeni, bit će to zahvaljujući ljubavi. A ljubav počinje u Bogu: “Ljubim te ljubavlju vječnom, zatoti jednako činim milost.” (Jeremija 31,3)

Samo ljubav može porušiti prepreke. Samo ljubav otvara vrata ljudskih srca za istinu, jer ona ispunjava njihovu najveću potrebu. Svakom ljudskom biću “potrebno je mnogo ljubavi”!

Bog ima dovoljno ljubavi da zadovolji sve potrebe svijeta koji je toliko želi. Bog ima dovoljno da je svakome daruje u izobilju.

Postoji samo jedan problem.

Ljubav nije stvarna – ona nema svoju vrijednost – ako se ne pokaže. Iz razloga poznatom samo Njemu Bog je učinio da u pokazivanju svoje ljubavi ovisi o svom narodu. On svoje dragocjeno blago stavlja u zemaljske sudove. Izabrao je ljudska bića da prenose Njegove blagoslove svijetu. Njegova slava treba svijetliti kroz njih i rastjerati tamu grijeha. Bog želi da ljudska bića pomognu grešnicima, onima kojima je potrebna služba ljubavi, i da ih vode k Njemu.

Bog želi da čovjek postane posrednik, prenosilac topline i ljubavi svijetu. “Vidjelo je Gospodnje duša čovječja.” (Izreke 20,27)

Doista je tragično što je toliko puta Božji narod propustio izvršiti svoju jedinstvenu, Bogom danu ulogu. Žalosno je što je tako često propuštao pokazati Božju ljubav. Sebičnost i hladnoća gotovo su ugasili plamen ljubavi. Neki koji tvrde da su kršćani, zaboravili su kako Bog od njih očekuje da predstavljaju Krista.

Što znači predstavljati Krista? To znači otkrivati Božju ljubav ljudima kao što je to Krist činio. To je bila sila koja je sve ljude privlačila k Njemu. Izraz ljubavi na Njegovom licu, ljepota Njegovog karaktera koja se mogla zapaziti u izrazu lica i tonu glasa privlačila je sve koji još nisu bili ogrezli u nevjerstvu.

Bezgranična Božja ljubav bila je omiljeni predmet Kristova kazivanja. On je govorio o njoj, otkrivao je Svojim životom, On sam bio je Ljubav. Kristov posebni dar ljudima, bila je ta izuzetna mogućnost promatranja stvarne Božje prirode. Objavljivanje te žive istine, u kojoj se otkrila Očeva želja da zadovolji najveću čovjekovu potrebu, bila je i svrha Njegovog dolaska na Zemlju.

To dragocjeno priznanje Boga, ta ljubav doživljena s Bogom, veliki je dar povjeren Božjem narodu. Bog želi da ga podijelimo sa svijetom.

Douglas Cooper

Vrlo lako zaključujemo da je širokogrudan čovjek kukavica i da nema svojeg mišljenja. Ili zamjenjujemo toleranciju sa spremnošću na kompromis po svaku cijenu. U biti tolerantni čovjek zna vrlo dobro cijenu i uložen trud za izgradnju osobnog uvjerenja da, ako treba, pliva protiv struje. Ali on se trudi da čak i u najžešćim sukobima razlikuje između predmeta i osobe.

Ozbiljno braniti svoje mišljenje, a istodobno cijeniti sugovornika i poštovati njegovo mišljenje – to ne uspijeva ni fanaticima ni ”ljigavcima”. Tolerantni ljudi nisu tvrdovrati, niti im se zastavica okreće kako vjetar puše.

Tolerantnost zahtijeva unutarnju veličinu i sigurnost. Netolerantnost uspijeva tamo gdje vladaju strah, nesigurnost ili oholost. Ne dajem drugome ista prava koja samo po sebi razumljivo prisvajam za sebe. Možda se bojim mišljenja drugih, jer nisam siguran u svoja vlastita.

Isus Krist mi je po tom pitanju najbolji primjer. On nije bio fanatik ni kukavica. Za nepravdu je uvijek našao jasne riječi, a za čovjeka je uvijek imao otvoreno srce. On je osuđivao grijeh – dakle sve što truje odnos s Bogom i bližnjima – ali je ljubio grešnika. On se beskompromisno zalagao za istinu, ali svoj život nije žrtvovao za neku ideju nego za čovjeka, za tebe i mene: da bismo bili slobodni prihvatiti sebe i svoga bližnjega. Prihvatiti je u svakom slučaju mnogo više nego ”samo” tolerirati.

Eli Diez-Prida