Osnovno značenje riječi čist je “slobodan od svega što je prljavo, nečisto, zagađeno”. Ista se grčka riječ često upotrebljava kako bi označila da je metal pretapan dok sve nečistoće nisu uklonjene, tako da je ostao potpuno čist. Prema tome, čist znači i nepomiješan, nepromijenjen, bez primjesa. Kad se ova misao primijeni na srce, mi mislimo na čiste pobude ili na potpunu predanost, posvećenost Bogu i Njegovim načelima.

Suprotnost čistoti na duhovnom području je podijeljenost uma i srca. Takav čovjek pokušava istodobno služiti Gospodu i svijetu. Nečisto srce je podijeljeno srce. To je srce koje pokušava istodobno postići dva nespojiva cilja.

A Isus kaže da je to nemoguće. “Nitko ne može služiti dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” (Matej 6,24) Jakov kaže gotovo to isto kada piše da “tko god hoće da bude prijatelj svijetu, postaje neprijatelj Bogu”. (Jakov 4,4)

Bog želi da se odlučimo. On želi da odredimo tko će biti pravi gospodar našeg života – ono što je na svijetu ili Gospod Isus. Ova dva gospodara predstavljaju dva kraljevstva, utemeljena na dvama različitim sustavima vrijednosti.

Kad Isus kaže da Njegovi sljedbenici trebaju imati čisto srce, On traži mnogo više nego samo da uklonimo vanjsku nečistoću koja prlja naš život. On smatra kako trebamo shvatiti da se nalazimo na duhovnom bojištu i da pažljivo izaberemo na čijoj ćemo se strani boriti. Biti čista srca znači potpuno predati svoje srce, svoj um i svoju volju Bogu i Njegovim načelima. Takvi će ljudi biti zapisani u knjigu života i imat će prednost gledati Boga.

George R. Knight

Druga je vrsta vjerovanja, nastavlja reformator, ne samo da vjerujemo u stvari o Bogu, već i da polažemo svoje povjerenje u njega. To je stanje kada smo spremni promijeniti svoj život zbog činjenice da postoji Bog i zbog toga što mu vjerujemo. Mi se tada njemu predajemo, slijedimo ga i vjerujemo da nas voli neograničenom ljubavlju, tako da nas ništa ne može razdvojiti od te ljubavi.

Ostvarivanje prijateljske veze između dvije osobe neiscrpna je tema. Kad biste anketirali ljude na ulici dobili biste različite formule za uspostavljanje odnosa – od ozbiljnog pogleda neposredno u oči, preko grimase lica i verbalnog upoznavanja, do dodira rukovanjem dvije osobe.

Ali kako uistinu uspostaviti odnos s osobom Isusom Kristom? Zašto je to važno? Zato što je Krist tvrdio da je blisko zajedništvo s Bogom ključ kršćanstva. Da, to je tako, bez obzira što vi mislili o svojemu vjerničkom statusu. Vjerovanje u Isusa nije samo vaše slaganje s katekizmom crkve ili poznavanje obreda. Bit kršćanstva, složit ćete se, nije ni samo redovito odlaženje u crkvu, slušanje propovjedi i obavljanje ostalih vjerskih formi. Kršćanstvo je odnos s osobom. A odnosi se ne ostvaruju kada nam netko samo priča o drugoj osobi. Prijatelj vam može govoriti kako je, recimo, vaša moguća buduća supruga divna osoba, netko tko zna susojećati, mudra djevojka i zabavna prijateljica. On vam može reći da je toliko dobra da biste je svakako trebali poželjeti pored sebe. I on vam je toliko može približiti svojim pričanjem da poželite otići i upoznati se, ali on ne može stvoriti odnos između vas dvoje samo pričanjem. Sve dok se vi zapravo ne sretnete, upoznate i dok ne provedete neko vrijeme zajedno, neće biti poznanstva. Najbolje što taj prijatelj može učiniti jeste da vam ukaže na osobu i dovede vas k njoj.

To je ono što je apostol Filip učinio za svoga prijatelja Natanaela. On mu je rekao kako je Isus divna osoba. Izrazio je svoje oduševljenje njime. Čitamo u evanđelju po Ivanu: “Filip nađe Natanaela i javi mu: ‘Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.'” Ali Natanael, kao i mnogi suvremeni skeptični ljudi, nije odmah povjerovao oduševljenim riječima svoga prijatelja. “Reče mu Natanael: ‘Iz Nazareta da može biti što dobro?'” Filip je ovdje mogao ući u dugu raspravu s Natanaelom. Mogao mu je izinijeti sve argumente da je Isus onaj za koga se predstavlja. Ali je samo rekao ono što je i ključ za uspješnu pobožnost: “Kaže mu Filip: ‘Dođi i vidi.'” Jednostavan poziv da dođe i upozna Boga osobno. Filip je imao dobar osjećaj da neće moći potaknuti Natanaela da vjeruje. To je moglo samo osobno poznanstvo s Kristom. Dalje piše: “Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: ‘Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!’ Kaže mu Natanael: ‘Odakle me poznaješ?’ Odgovori mu Isus: ‘Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.’ Nato će mu Natanael: ‘Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!'”

Ne brinite, nisu sve ove godine vašega vjerovanja i ispunjavanja vjerskih formi pale u vodu teorijom o poznanstvu. Vaše je vjersko iskustvo samo obogaćeno time. Ali ako još niste doživjeli onaj blizak odnos s Kristom, ako još niste vidjeli kako vas njegova ruka vodi, kako sudjeluje u vašemu životu, uslišava vaše iskrene molitve i blagoslivlja vas, tada poslušajte Filipov poziv: “Dođi i vidi!”

Željko Bošnjak

Njegovi učenici Ga konačno priznaju za Mesiju. On sada mora početi prenositi im što znači biti Mesija.

Zapazimo da Isus kaže da “mora” ići u Jeruzalem stradati i umrijeti. Taj put nije bio neobvezni dio, opcija Njegove službe. Otići i umrijeti za Njega je bila neophodnost. Zapravo, bila je to sama svrha Njegovog dolaska na Zemlju. On nije došao samo živjeti dobrim životom, nego da “život svoj dadne u otkup za mnoge.” (Matej 20,28). “Jer je ovo krv moja i Novoga Zavjeta”, rekao je Isus svojim učenicima prilikom Posljednje večere, “koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha.” (Matej 26,28) Kristova smrt nije bila neobvezni, opcionalni dio plana spasenja. Bez te zamjeničke smrti ne bi bilo plana spasenja.

Ali ta točka nije bila i intuitivno očigledna za učenike. Oni su rasli sa shvaćanjem koje je bilo opće shvaćanje među Hebrejima, da će Mesija biti kralj-osvajač koji će pokoriti neprijatelje nacije. Osim toga, učenici su se nadali da će mnogo dobiti od jednog takvog Mesije, pošto su oni formirali Isusov „kabinet“. Oni bi bili dvanaest najviših zvaničnika u kraljevstvu koje je uskoro trebalo nastati.

Na nesreću, Kristov križ neće biti jedini križ. On dalje kaže da će svaki Njegov sljedbenik imati vlastiti križ. “Tko hoće da ide za mnom”, rekao je Isus svojim učenicima, “neka se odreče sebe, uzme na se križ svoj i tako ide za mnom!” (Matej 16,24).

Da bismo ovu misao u potpunosti razumjeli potrebno je da se stavimo na mjesto učenika. Misao da netko bude razapet ne utječe mnogo na maštu čovjeka dvadesetog stoljeća. Mi nikada nismo vidjeli raspeće. Raspeće je za nas — mrtva riječ. Ali to se nije odnosilo na učenike. Kada bi vidjeli grupu rimskih vojnika kako prate kroz grad čovjeka koji nosi ili vuče dio od križa, znali su da je to put samo u jednom pravcu. Znali su da je smrt na križu najokrutnija i smrt koja donosi najveće poniženje. Za Isusa i učenike je križ bio simbol samo smrti i ničega drugog.

Međutim, što je u učenicima trebalo umrijeti? Odgovor nalazimo u Mateju 16,24-26. Trebalo je da se odreknu svoga “ja”. To je značilo, da se trebaju odreći svog samovoljnog načina života kako bi mogli zadobiti vječni život. Trebalo je da Isus bude razapet na križu, ali prije nego što je dospio na drvo toga križa, trebao je svoju volju predati Ocu. Nitko Ga nije mogao natjerati da ide na križ (ili da, zapravo, na njemu ostane). Borba u Getsemaniji u stvari je bila borba predavanja svoje volje Ocu, oko spremnosti, voljnosti da učini Očevu volju.

Tako je isto i sa svakim od Njegovih sljedbenika. Većina od nas neće nikada morati podnijeti stvarni križ, ali će svatko morati razapeti svoju prirodu koja iznad svega hoće učiniti ono što njoj odgovara.

Da bismo razumjeli što Isus misli u 24. stihu, potrebno je imati na umu da, u svom najosnovnijem smislu, grijeh znači postaviti u središte svog života sebe i svoju volju, a ne Boga i Njegovu volju. Grijeh je pobuna protiv Boga u smislu odluke da postanemo vladari vlastitih života. Grijeh je odbijanje Boga i svesrdno prihvaćanje — sebe, svoga “ja”.

Ovdje mora umrijeti egocentrični princip života, itekako prirođen ljudskim stvorenjima. Tako je autor Dietrich Bonhoeffer govorio o suštini onoga što znači biti kršćanin, pišući da “kada Krist poziva čovjeka, On ga poziva da dođe i umre.”

Isus je upro prstom na suštinski ljudski problem, rekavši da “nitko ne može dva gospodara služiti.” (Matej 6,24). Konačni ishod je: Koga ću postaviti na prijestolje svog života? Svoje “ja” ili Boga? Svoju ili Božju volju? Ne mogu služiti oboma u isto vrijeme. Kada se direktno suočim s Kristovim zahtjevima, tada ili moram razapeti Njega ili dopustiti da On razapne mene. Srednji put ne postoji. Tamo vidimo da — križ — nije neko malo apstiniranje u životu kršćanina ili muž-zanovijetalo ili nevjerna žena. Križ je put smrti egocentričnog života.

Ali srećom, poslije križa u čovjekovom životu dolazi ponovno rođenje u Kristu (Ivan 3,3.5; Rimljanima 6,1-11). Tamo imamo paradoks — raspećem, razapinjanjem života “sebi”, mi zadobivamo stvaran život ovdje i vječni život u budućnosti (Matej 16,25.26). I slično kao što je veliko iskušenje Kristovog života bilo pokušaj da izbjegne križ, tako će ono biti i u našem životu.

Nažalost, život križa nije nešto što se doživi u jednom trenutku. Paralelni tekst iz Luke kaže da kršćani moraju uzimati svoje križeve “svaki dan ” (Luka 9,23). Ipak, ta borba neće biti bez prednosti. Isus ne samo što poručuje da je samoodricanje — put u život, nego kada On ponovno dođe “s anđelima svojim u slavi Oca svojega … tada će vratiti svakome po djelima njegovim” (Matej 16,27).

George R. Knight

Još jedna godina života preselila se u prošlost. Nova godina se otvorila pred nama. Kako će izgledati njezini izvještaji? Kako će izgledati zapisi na njezinim još uvijek neokaljanim stranicama? Način na koji provodimo svaki novi dan donijet će odgovor na ovo pitanje. …

Uđimo u ovu novu godinu sa srcima koja su očišćena od svake prljavštine sebičnosti i oholosti. Odbacimo svaku grešnu sklonost i postanimo marljivi učenici u Kristovoj školi. Nova godina otvara pred nama svoje neokaljane stranice. Što će na njima biti napisano? …

Potrudimo se da uđemo u ovu novu godinu s pravednim namjerama i neporočnim pobudama kao bića koja će Bogu dati odgovor za sve. Svi trebamo imati na umu da naša djela odlaze u povijest zapisana perom anđela izvještača. Ti ćeš se s njima sresti još jednom kada sud zasjedne i knjige se otvore. …

Ako se povežemo s Bogom, izvorom mira, svjetla i istine, Njegov Duh će poteći preko nas da osvježi i blagoslovi sve oko nas. Ovo može biti i posljednja godina našeg života. Zar ne bismo trebali ući u nju duboko razmišljajući? Zar ne bi iskrenost, poštovanje i velikodušnost trebali obilježavati naše držanje prema svemu?

Nemojmo ništa uskratiti Onome koji je za nas dao svoj dragocjeni život. … Posvetimo Bogu svu imovinu koju nam je povjerio. … Iznad svega predajmo sebe Njemu kao dragovoljnu žrtvu.

Neka početak ove godine bude vrijeme koje se nikada neće zaboraviti – vrijeme kada će Krist moći doći među nas i reći: “Mir vama!” (Ivan 20,19) Braćo i sestre, pojedinačno i zajednički, sretna vam Nova godina!

Mi živimo u djelima, a ne u godinama; u mislima, a ne u udisajima; u osjećajima, a ne u brojkama na brojčaniku. Trebali bismo mjeriti vrijeme otkucajima srca. Najviše živi onaj koji najviše misli, najplemenitije osjeća, najbolje postupa.

Ellen G. White