Ukratko, pravednost kojom se trebaju ispuniti oni koji su gladni i žedni pravednosti, istodobno je i aktivna i pasivna pravednost. Drugim riječima, to je pravednost u odnosu na posvećenje kao i pravednost u odnosu na opravdanje.

Kristovo evanđelje me spašava ne samo od kazne za grijeh već i od vlasti i sile grijeha u mom svakodnevnom životu. Umjesto da budem čovjek koji ogovara i mrzi, Bog želi da se preobrazim u mirotvorca. Umjesto da mojim srcem vladaju strasti, Bog želi da ono bude čisto. Umjesto po sebičnosti i sitničavoj zlobi, Bog želi da budem poznat po milosrđu. Ukratko, Bog želi da svaki od nas postane sličan Njemu po karakteru.

I stoga pojam pravednosti u četvrtom blaženstvu premošćuje obje polovine blaženstava. Isus obećava da će nam obilno oprostiti naše grijehe i nedostatke i da će nas preobraziti u svoje obličje. Međutim, to preobražavanje, moramo istaknuti, nije proces koji mi sami obavljamo. Bog je taj koji nas ispunjava svojim Svetim Duhom tako da možemo živjeti kršćanskim životom.

I Božja milost koja oprašta i Božja milost koja osposobljava nalaze svoj odraz u četvrtom blaženstvu i u pojmu pravednosti. I jedno i drugo dobivamo od Boga koji je toliko volio svijet da je i Sina svojega Jedinorodnoga dao da spasi bespomoćna i beznadna ljudska bića. Hvalimo Boga za ovu dobru vijest!

George R. Knight

Vrlo je lako pomiješati milost s labavošću. Međutim, milostiva osoba nije osoba koja se smješka grijehu ili prijestupu Zakona. Naš današnji tekst opisuje pažljivu uravnoteženost koja u Božjem karakteru vlada između nježne sućuti i čvrstoće koja odbija da trpi buntovničku sklonost k grijehu. Ovdje se suočavamo s Bogom koji je istodobno pun ljubavi i savršeno pravedan, Bogom koji se drži načela, a ipak je spreman biti milostiv prema onima koji su gladni i žedni boljeg života.

Isus je rekao: “Ja korim i karam sve koje ljubim. Prema tome, budi revan i obrati se!” (Otkrivenje 3,19) Bog nas previše voli da bi nam dopustio da živimo životom koji nas uništava, životom koji ne potkopava samo našu sreću već i blagostanje cijelog društva. On želi najbolje za nas. Njemu je dovoljno stalo do nas da nas ukori kad griješimo. Međutim, ti ukori su u službi Njegove milosti.

Samo ljudi kojima nije dovoljno stalo do svoje djece puštaju ih da odrastu kao mali divljaci. Samo ljudi koji ne vole dovoljno svoje prijatelje propuštaju ih upozoriti na posljedice njihovih postupaka. Takva ravnodušnost ne može se proglasiti milošću. Milosti je itekako stalo do bližnjih, do suputnika na stazi života. I stoga, pokrenuti milošću, mi se iz ljubavi zanimamo za svoje bližnje. U određenom smislu, milost je stanje uma – stanje koje je obilježeno zanimanjem za druge ljude, dovoljnim zanimanjem da voli ljude i da im oprašta u Kristovom duhu, čak i onda kada se suočava s problemima i zlonamjernim postupcima.

George R. Knight

I tako su njih dvojica došli u palaču i uputili se ravno u kraljevsku garderobu. Sluge su preuzele staru odjeću i spakirale ju u mali zamotuljak. Drugi su poveli beskućnika na kupanje. Zatim su mu dali da bira odjeću koju će nositi na gozbi. Rečeno mu je da što god izabere moći će i zadržati, pa je sretnik polako birao da mu ne bi što lijepo promaklo. Konačno je bio spreman za banket.

Dok su napuštali garderobu, beskućnik je zgrabio zamotuljak svoje stare odjeće. Sluge su ga pokušali uvjeriti da mu to više ne treba i da ne smije s time u dvoranu pred kralja. Ali on je insistirao da to ima uza sebe. Čak iako mu to više neće trebati, on se osjećao sigurnije kada je stara odjeća bila s njime.

U svečanoj dvorani je počela gozba. Mnoštvo pozvanih je bilo tamo, pa i kralj osobno. Beskućnik je sjeo, pomalo nespretno se vladajući, ali je izgledao veličanstveno u svojoj novoj haljini. Dobro je pazio da nitko ne primijeti njegov prljavi zamotuljak, jer je znao da bi ga odmah izbacili iz palače. Stavio ga je na svoje krilo i nije se micao da mu ne bi ispao.

Zabava je bila neviđena. Bilo je glazbe i plesa i svakovrsne hrane. Dok su sluge nosile pladnjeve s hranom i nudile gostima, beskućnik je imao problem, jer se nije smio maknuti da naruči večeru. Ispao bi mu zamotuljak koji je bio na krilu i brzo bi ga izbacili van. Balansiranje s time na koljenu spriječilo ga je da jede i pleše, te tako uživa u toj jedinstvenoj prilici.

Konačno je večera završila. Svi su bili zadovoljni i siti osim sirotoga beskućnika koji je čvrsto čuvao svoj zamotuljak stare odjeće. Bio je gladan kao i kad je ušao u palaču.

Priča o beskućniku koji je propustio gozbu zbog stare odjeće podsjeća na ono što je Isus izrekao o konačnim danima Božjega suda nad svijetom. I on je ispričao priču o kralju, gozbi i odjeći. Samo u tome slučaju stara odjeća predstavlja grešne sklonosti čovjeka, njegovo staro biće, a nova odjeća za gozbu je značila pravednost srca koju Krist dodjeljuje vjernim ljudima da bi bili ugodni pred Bogom i spašeni od grijeha za vječnost. Piše: “Isus im ponovno prozbori u prispodobama: Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći… Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše… I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.”

U posljednjoj knjizi Biblije, Otkrivenju ili Apokalipsi, stoji zapisan Isusov savjet grešnim ljudima: “Savjetujem ti: kupi od mene… bijele haljine da se odjeneš te da se ne vidi tvoja sramotna golotinja.” Dok je vrijeme kupimo od Krista odjeću za nebesku gozbu kada nas sve Bog bude sabrao. Jedino platežno sredstvo koje možemo dati jeste naša duša,  naše srce ranjeno, grešno i zbunjeno, a za njega možemo dobiti Božjega Duha i s njime svetost, pravednost i dobrotu. To je prava odjeća s kojom se možemo pojaviti pred kraljem. Dok je još vrijeme, nemojte stiskati uza sebe svoju staru, već se obucite u odjeću Isusa Krista koju nam nudi tako milostivo.

Željko Bošnjak

Jednog ugodnog poslijepodneva, dok radite u svom dvorištu, dogodi se da vaš susjed prolazi pored vas. Budući da je zastao za trenutak, vi primjećujete da je njegova odjeća mokra. Pitate ga što se dogodilo, a on vam kaže da je prije nekoliko trenutaka prolio na sebe nekoliko posuda benzina dok ih je pokušavao skinuti s police.

Vi savjetujete svome susjedu da se presvuče što je prije moguće. Vi mu objašnjavate kako je jako opasno hodati u odjeći natopljenoj benzinom. Ako se slučajno približi vatri, zapalit će se i živ izgorjeti.

Vaš susjed s pozornošću sluša vaše prijekore, a onda vam objašnjava da će presvući svoje radno odijelo, ali najprije mora spaliti hrpu suhog lišća u svom dvorištu. Vi sada postajete još uporniji u svom nagovaranju da on odmah skine tu mokru odjeću. On ne smije prići vatri u odjeći natopljenoj benzinom. Ali svi vaši ljubazni i dobronamjerni savjeti nisu dovoljni. Vaš susjed sakuplja hrpu lišća i drugog smeća, i dok prilazi vatri, vjetar nosi plamene jezike u njegovom smjeru. Sljedećeg trenutka vaš susjed gori od glave do pete i ništa ga ne može spasiti. On se nalazi u benzinskom paklu.

To je, naravno, samo jedna usporedba. Sretni smo što nitko s zdravim razumom nije tako nerazborit. Ali pričekajte trenutak! Većina nas je u nekom smislu nerazborita kao i taj čovjek. Mi hodamo naokolo natopljeni benzinom grijeha.

Sve što je zaprljano i zagađeno grijehom postaje zapaljivo u Božjoj blizini. Jasno je da se čovjek u odjeći natopljenoj benzinom igrao sa smrću, ali zar i mi ne činimo isto hodajući nepokajani, uprljani nepriznatim i neoproštenim grijesima?

Opisujući pravednu stranu našega Boga, koji ne može dopustiti da zlo vječno muči ljude, Biblija kaže: “Naš je Bog oganj koji proždire”. Martin Luther je to izrekao na svoj način kada je rekao da je Bog “goruća peć, koja isijava ljubavlju”.

Prorok Izaija upozorava na zapaljivost grijeha: “Junak će biti kučina, a iskra djelo njegovo, zajedno će izgorjeti, a nikoga da ugasi.”

“Začeste sijeno, rodit ćete slamu; dah moj proždrijet će vas kao oganj. Narodi će biti sažgani u vapno, kao posječeno trnje što gori u vatri.”

Upravo je Božja svetost, vatra koja spaljuje grijeh, Adama i Evu natjerala da bježe od Božje prisutnosti u Edenskom vrtu. Nakon što su zgriješili oni se više nisu osjećali ugodno u njegovoj prisutnosti, već su se sakrili u grmlje.

Kada je Božji Sin došao na svijet, kao Isus Krist, on se nije usudio pojaviti u svojoj božanskoj slavi da grešni ljudi ne bi umrli u njegovoj nazočnosti. Samo je uzevši ljudsko tijelo mogao boraviti među njima bez opasnih posljedica.

Taj isti Isus, Bog, uskoro će se vratiti među nas, ali ovaj put neće skrivati svoju slavu. I nije potrebno zaklanjati božansku slavu od onih po koje će doći – od vjernih, pokajanih ljudi kojima su grijesi oprošteni. Svatko nepokajan, čiji grijesi nisu oprošteni, neće moći opstati u Božjoj prisutnosti. I to ne zato što bi Bog želio ubiti grješnike, već zato što se, poput čovjeka s odjećom mokrom od benzina, nisu htjeli osloboditi grijeha. Bog je oganj koji sažiže grijeh ma gdje se on nalazio. Ako izaberemo ostati u grijehu, Božja će prisutnost, nažalost, eliminirati i nas.

Nemoguće je prenaglasiti strahotu pobune protiv Božje volje. Biblija na mnogo mjesta ističe razornu silu grijeha u nama. On je kao benzin u ljudima koje je Bog s ljubavlju stvorio. Stalna, ubitačna prijetnja našem opstanku.

Božja je želja da nijedna osoba ne bude uništena kada se Isus pojavi u svojoj slavi. Krist je prvi put došao, kako sam kaže, “da traži i spasi što je izgubljeno”. Zato je i podnio krajnju kaznu za naše grijehe – umro je ostavljen od Boga da nijedan član ljudske obitelji ne bi doživio tu strahotu. Isto tako i cilj njegovog drugog dolaska je da ljudima omogući život. On će opet doći da bi darovao vječni život svima onima koji su se još u ovom životu odricali grijeha i živjeli vjerno njegovoj volji. Ali ako odlučimo ostati buntovni i ovaj kratki život koji nam je darovan protratimo nevjerno, pokazat ćemo Bogu da nismo zavrijedili dobiti trajni život.

Vječno odredište svake osobe ovisi o njezinom vlastitom izboru. Svaki od nas će na kraju iskusiti ono što je izabrao. Tako će se definitivno pokazati da Bog poštuje osobni izbor svake osobe. Zato je i poručio svečanim tonom u Bibliji: “Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. ŽIVOT, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta ON je život tvoj.”

Arnold Valentin Wallenkampf

Ovi susreti nam govore da je Bog koji je stvorio Zemlju, koji je stvorio ovaj planet i sav prostrani svemir iznad nas, isti onaj Bog koji se došao nagoditi sa svojim stvorenjima. A to je, više od ičega, nepresušni izvor čuđenja. No, kako je naglašeno u Postanku 3, 8 i 9, Bog je energično tragao za svojim izgubljenim stvorenjima. On nije pasivni moćnik ni odsutni gospodar. On je Bog koji ide u potragu!

Razlog Božje prisutnosti bila je nesreća prvog ljudskog para, a ne njihov izgovor. On ih je tražio dok su se skrivali, tražio ih je čak i onda kada nisu željeli da ih pronađe. On je takav Bog – Bog koji ide u potragu. Ne čeka da nas naša otupjela osjetila pobude na potrebu za Njim. Svoju pozornost ne usmjerava na nas kada Ga naša ponosna srca odluče potražiti, nego prije no što Ga pozovemo. On je blizu naših briga – On nas traži.

Traži se pravednost

Konačno, ovo je Njegov svijet, stvoren da On njime bude zadovoljan, a pokvaren je našim neposl uhom. Mi smo zagadili Njegovo savršeno stvaranje, a On, čija je sveta narav suprotnost zlu, zahtijeva samo naknadu za naše prijestupe. Stoga što se kazna za zlo ne izvršava brzo, grješnici misle kako mogu nekažnjeno kršiti Njegov Zakon. Ali nije tako. Bog koji dolazi izbaviti, jednako tako dolazi zahtijevajući potpunu odgovornost za sva naša djela.

Čovječanstvo ne može promaći Bogu koji traži. Bili mi u prostranoj divljini, kao izgubljena ovca, ili u zatvorenom prostoru, kao izgubljeni novčić, ili pak u vrtu naših svakodnevnih aktivnosti, On će nas uvijek naći. David je na to mislio kad je pitao: «Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem?» (Psalam 139, 7) Od Boga se ne možemo sakriti. On je posvuda i uvijek traži.

A što On to traži? Detalje našeg ponašanja koji su osnova Njegova suda, naglasio je Izaija, koji kaže: «Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.» (Izaija 5, 7) Bitno je zamijetiti da su riječi pravda i pravičnost u Pismu često povezane. U Psalmu 97, 2 piše: «Oblak i tama ovijaju njega, pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.» (Psalam 103, 6) Govoreći o Božjoj volji za Njegov narod, Izaija kaže: «I uzet će pravo za mjeru, a pravdu za tezulju.» (Izaija 28, 17)

I u knjizi proroka Amosa Bog je prikazan kako s prijezirom gleda na gozbe onih koji su ponižavali i zanemarivali siromašne i zapovjedio im je da Mu umjesto ugojene stoke i glazbe u Njegovu slavu ponude pravdu koja teče «kao voda i pravica ko bujica silna» (Amos 5, 24).

Uzastopno povezivanje pravednosti i pravde u Starom zavjetu najbolje se može razumjeti kada se sjetimo da je za Hebreje između ova dva pojma postojala mala ili nikakva razlika. Pogled na pravednost u značenju posvećenog, osobnog, okomitog odnosa s Bogom, i pravde kao etičkog, društvenog ili vodoravnog odnosa jedne osobe s drugom, iskrivljen je u kasnijim stoljećima.

Za Hebreje pravda – i ona distributivna (pošteno postupanje) i ona korektivna (naknada za počinjenu štetu) – bila je određujući element, ne samo za Božju pravednost nego i za onu koju je Bog zahtijevao od svoga naroda.

Bog koji je suosjećao s Rahelom, Bog koji je vidio Lotove neprilike, Bog koji je gledao izraelsko ropstvo, koji je osjećao Noeminu žalost, koji je čuo Anin plač, još uvijek s boli gleda i žali i nas osobno, kao i sve u zajednici. On vidi genocide, ubojstva djece, plemenske sukobe, etnička čišćenja. Vidi ratove uličnih bandi, institucionalizirani rasizam, diskriminaciju žena. Zapaža kako političari koji zemlji oduzimaju bogatstva tlače siromašne. Gleda bogate koji pune svoje trbuhe i bankovne račune dok bespomoćna djeca umiru od gladi. Vidi našu ravnodušnost prema udovicama u zemlji i mrsko mu je zanemarivanje pravednosti. Posljednjih šest zapovijedi nisu ništa manji odraz Njegova karaktera od prvih četiriju.
Bog je pravedan i jednoga će dana osvetiti potlačene i platiti onima koji mjere lažnom mjerom. On je Bog koji ide u potragu. No, nije ispravno vidjeti sud kao jedini ili čak primarni element Božje potrage. Glavni razlog potrage nije naše uništenje, nego poziv na povratak u Njegovu naklonost.

Četiri pitanja

To prije svega vidimo u Njegovu pristupu prijestupnicima u Edenu. Zabilježeno je kako je u potragu pošao na kraju dana, kad je zahladilo. Nije došao onako kako je mogao doći, na krilima vjetra mašući isukanim mačem ili s munjama i gromovima prokletstva. Nije došao u gluho doba noći kad bi tama povećala strah i zbunjenost prvih grješnika, niti je došao u rano jutro žureći se da sasiječe neposlušnike, nego je došao u predvečerje, dok su zadnje zrake sunca obasjavale edenske zlatne plodove, a nježna se rosa spuštala osvježavajući mirisne cvjetove. Tada, kada je grješni par najbolje mogao razmisliti o svome stanju, došao je Bog koji ih je tražio.

Drugi pokazatelj da ono što Bog želi kada traži čovjeka nije osuda, jest činjenica da je prije ukora došla opomena i objašnjenje prije isključenja. Kada Bog ide tražiti, Njegov je prvi pokušaj uvijek buđenje, pokušaj da nas učini svjesnima zloće vlastitoga grijeha i potrebe za Njegovim praštanjem i spasenjem.

Prvo pitanje što ga je Bog postavio ljudskom paru nakon grijeha bilo je: «Adame, gdje si?» Tim pitanjem Bog nije mislio na Adamovo fizičko mjesto, nego na duhovni položaj koji je sada zauzimao pod Zakonom. Za Adama su posljedice grijeha bile bolnije od stvarnosti grijeha. Bog koji ide u potragu, uvijek dolazi vrjednovati, ne samo naše dvojbe nego i svijest o vlastitim djelima. Prije no što nas izvuče iz kaljuže poteškoća u koju smo upali, osvješćuje nas o vlastitoj nevolji i mjestu na kome se nalazimo. Prije no što je Jakovu promijenio ime, s njim se hrvao; Iliju je preispitao prije slavnog povratka u Samariju; Jonu je osvjedočio prije no što ga je riba izbacila; ponizio je Petra prije no što mu je povjerio brigu o stadu. Prije obnove i pomirenja uvijek mora doći priznanje i spoznaja. Bog koji nas traži, zna gdje smo, no, bez našeg shvaćanja, kažnjavanje, umjesto pouke, samo bi prouzročilo uzaludnu bol.

Drugo je pitanje bilo: «Tko ti kaza da si gol?» Ovo pitanje pokazuje narav naše dvojbe o izvanzemaljskoj povezanosti: izvanzemaljskoj – stoga što smo svoju odanost, umjesto Stvoritelju, koji ju jedini zaslužuje, dali lažnim «bogovima»; a povezanosti – stoga što «gol» znači gubitak nevinosti. U naše su biće ušle zle sklonosti što gaze svu našu pravednost poput «prljave haljine».

Treće pitanje, također upućeno Adamu, bilo je: «Jesi li jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?» a ono sadrži glavni element naše neposlušnosti – nezahvalnost.

U ovom svjetlu Božje pitanje: «Zašto si jeo sa stabla s kojega sam ti zapovjedio da ne jedeš?» ne znači: «Adame, znao sam!» Bog nije nestrpljiv osvetiti se grješnim ljudima. Umjesto toga On kaže: «Adame, uza sve što sam za ovo kratko vrijeme učinio za tebe, kako si mogao?»

Grijeh nije samo prkos. Grijeh je nepoštivanje, nevjernost, sebična nezahvalnost za Božje blagoslove.

A na koncu, pitanje upućeno Evi: «Što si to učinila?» naglašava Božju potpunu nepristranost i našu potpunu ludost. Njegova nam nepristranost daje mogućnost izbora, a naša ludost zlorabi tu uzvišenu i svetu prednost.

Sve su ovo upute za poimanje Boga koji nas ide tražiti. U knjizi Postanka u 15. retku trećeg poglavlja najjasnije se otkrivaju Njegove zavjetne osobine: «Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu». Kako čudesno! Na samom mjestu zločina, još dok je izricao svoj sud, Otac daje očajnom paru obećanje o osobnom Spasitelju.

Pogled iznutra

Jedno je kad Bog gleda sa zidova slave te ljudsku nesreću vidi iz daleka, a nešto sasvim drugo kada šalje anđele da ispitaju našu situaciju i donesu mu izvješća bez pogrješke. Jedno je kad se On samo povremeno ukaže, kao Mojsiju kod grma, te nas izdaleka obasja svojom slavom, a nešto sasvim drugo kada se Bog ograniči na našu razinu, dođe tražiti i gledati očima zemljanina.

Predivno je i neobjašnjivo to što će Bog obući ljudskost preko svog božanstva i hodati među nama. I upravo je to učinio. Nakon četiri tisuće godina promatranja izvana On je došao, doslovno, u tijelu, gledajući iznutra. Nije bio zadovoljan time da ostane dostupan samo preko svetih posrednika ili da na daljinu razgovara s ovim trulim i zlokobnim planetom. On je drugačiji Bog, On je Onaj koji dolazi tražiti svoje. Jedan Bog, jedini, neponovljen i neponovljiv, Onaj koji se udostojao gledati i osjećati poput Njegovih palih stvorenja. Razlog je to zbog kojeg Pavlove riječi u Galaćanima 4, 4 prevedene na najpraktičniji način, glase: «U punini vremena, Stvoritelj se prerušio i živio među stvorenjima, Bog nas je došao tražiti.» (Piščev prijevod)

Nikada nećemo znati, niti će naši ograničeni umovi ikada moći spoznati, niti će vječnost biti dovoljno duga da bismo shvatili kako je Bog bio voljan doći osobno nas tražiti. Sama ta pomisao nije logična. Zašto, kada ima milijarde nebeskih anđela koji ga vole i obožavaju? Zašto, kada ima nebrojene galaksije i svjetove tako brojne da promatrani našim teleskopima izgledaju poput oblaka prašine? Zašto, kada ima devedeset devet poslušnih ovaca sigurnih u nebeskom toru, Bog dolazi tražiti, ljubiti i čeznuti za ovim izgubljenim svijetom? Ovo je više no čudesno, više no začudno i jezgrovito iskazano Izaijinim nevjerovanjem, u uzviku: «Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno?» (Izaija 53, 1) A Ivan, posustao od pokušaja da na odgovarajući način opiše Božju začuđujuću milost, odriče se potrage za pridjevima i jednostavno, ali jasno uzvikuje: «Vidite kakvu nam je ljubav Otac dao!» (Prva Ivanova 3, 1)

Kako i kada

Razmislite o načinu Njegova dolaska. Kako je Bog učinio djelatnom svoju želju da osobno gleda iz perspektive ljudskoga roda? Galaćanima 4, 4 nam ponovno daje odgovor: «A kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene…» …

Razmislite o vremenu Njegova dolaska. Izaija je o danu Njegova pojavljivanja i duhovnom ozračju toga vremena rekao: «Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina, a zemlju, evo, tmina pokriva i mrklina narode!» (Izaija 60, 1 i 2) I bilo je tako. Kada je Bog osobno pošao u potragu, ljudski rod bio je na najnižoj razini. Četiri tisuće godina grijeha gotovo je lišilo ljudski rod ne samo edenske životnosti nego i tjelesne sličnosti ljudskim precima.

Od iskustva ljudskog roda u Edenu do vremena potopa gubitak vitalnosti bio je postupan. Ljudi su prije potopa živjeli gotovo tisuću godina. Noa, koji je preživio potop, živio je devetsto pedeset godina, od kojih tristo pedeset nakon potopa. Ali, od potopa do Betlehema životni je vijek naglo opadao. Abraham, koji je pozvan otprilike kada je Noa umro, živio je sto sedamdeset pet godina; David, koji je živio šest stoljeća nakon Abrahama, živio je sedamdeset godina do zrele starosti; a u vrijeme Kristova rođenja u Betlehemu, devet stoljeća nakon Davida, životni vijek je bio najkraći u ljudskoj povijesti – dvadeset dvije godine.

U vrijeme Kristova rođenja u Betlehemu naše je oslabljeno čovječanstvo teturalo prema istrjebljenju. Smrtnost novorođenčadi, sljepoća, guba, ludilo i druge slabosti koje su osakaćivale ljude, imale su razmjere epidemija. Smrtonosne pošasti često su uništavale cijele obitelji, plemena i sela. Takozvani znanstvenici nisu imali odgovore.

Liječnici su svojim instrumentima više ubijali nego liječili. U vrijeme Kristova rođenja u Betlehemu Sotona je učinio naš planet virtualnom zemljom poremećenih umova i izobličenih udova. Tada, kad su i Nebo i Zemlja mogli jasno vidjeti sve posljedice Sotonine vladavine, upravo tada je Bog osobno pošao u potragu.

On je platio naš dug

Cijena Njegova dolaska i potrage daleko nadmašuje naše znanje, ali ovoliko možemo izračunati: stajala je četiri tisuće godina zabrinutosti bezgrješnih bića koja su se pitala kakav je to plan što dopušta tako dugo postojanje grijeha; stajala je Isusa trideset tri godine od kako je sišao s trona, stajala Ga je sramote koju je osjetio zbog zlih optužbi i svrstavanja među prijestupnike. Ali, najviše od svega, kao ljudsku žrtvu, stajala Ga je vlastita života. On je došao ne samo tražiti nego i ljubiti. A ta Ga je ljubav nagnala da zauzme naše mjesto na Golgoti, gdje je platio dug koji nije dugovao, jer smo mi bili dužni dugovanje koje nismo mogli platiti.

To je djelo naglašeno u Postanku 3, 21, gdje je Bog zamijenio smokvino lišće koje su naši praroditelji na brzinu stavili, janjećom kožom koju je s ljubavlju pripremio. Nedovoljnost pokrivala koje su sami načinili predstavlja nedostatnost ljudske dobrote, a janjeća koža, neophodnost Kristove pravde, našeg pokrivala koje je jedino dovoljno. Kako bi se pokrivalo pribavilo, janje je moralo umrijeti. Isus nije samo naš dobri pastir koji je pošao tražiti svoje ovce nego je On i Janje zaklano od postanka svijeta. Smrt koju je propatio nije bila poput umiranja bolesnih i starih oko Njega ili poput prirodne smrti zaraženog tijela, nego je to bila druga smrt; pravna, sudska, zakonska kazna za naše grijehe.

On je pošao u potragu, pošao je tražiti načine i prilike za ispunjenje proročanstva, tražiti načine izvršenja Ocu danih obećanja. Prinijevši sebe kao žrtvu, vratio se na tron.

Bog Sin u potrazi više nije tjelesno prisutan, nego je poslao Boga Svetoga Duha na svoje mjesto te nas po Njemu još uvijek traži. Ali načine spasenja više ne traži. Spasenje je već osigurano, a zahtjevi za vječni život ispunjeni.

Ono što Bog sada traži, jesu pojedinci koji će Ga prihvatiti, ljudi i žene koji Ga toliko vole da su se spremni odreći svojih loših navika, ostaviti tradicije koje ih vežu, odvojiti se od svega što će zagaditi čisti odnos s Njim i dati sebe u službu za druge.

Kako bi dosegao ovakve ljude, On treba ljudske pomoćnike. On traži predstavnike. Traži one čija je radost zbog vlastita spasenja toliko velika da tu radosnu vijest moraju podijeliti s drugima.

On je u potrazi još i danas, a nastavit će tražiti sve dok konačno ne dođe, s pozivom, s glasnim pokličem, s glasom arkanđelovim i trubom Božjom.

Zar Ga nećemo danas mi koji planiramo odgovoriti na taj poziv, radosno prihvatiti, pa bilo to u mnoštvu koje će iskusiti uskrsnuće ili u ostatku koji će biti preobražen?

Calvin B. Rock

Ovoga puta uradit ćemo jedno sistematično izlaganje izvornog značenja gorespomenutog teksta, kako bismo vidjeli što su rani kršćani vjerovali o budućnosti našega svijeta. Navedeni biblijski redak dio je poglavlja kojega tumači nazivaju Petrova apokalipsa, jer iznosi apostolovo nadahnuto viđenje konačne budućnosti Zemlje.

Apokalipsa (tj. otkrivenje) ujedno je i apostolov odgovor na realiste”u dijelu rane Crkve, koji su se već tada otvoreno pitali: Što je s obećanjem njegova Dolaska? Jer i otkad Oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja.”(3,4). Iako njih Petar naziva podrugljivim izrugivačima koji se povode za svojim požudama, nama ostaje da – dvije tisuće godina nakon Petra – odgovorimo na pitanje što to očekujemo u ovome svijetu koji je isti kao što bijaše od početka stvorenja. Je li svijet u kojem prebiva pravednost samo obična utopija, u najdoslovnijem smislu te znamenite filozofske kovanice, dakle, mjesto koje ne postoji, ne-mjesto (u-topia)?

I, još bitnije pitanje, što zapravo očekujemo? Kako bismo pronašli taj kršćanski odgovor na ova temeljna i zakučasta pitanja, izložimo što nam kaže Petrov tekst.

Egzegeza

Poštena analiza teksta, to jest, egzegeza, znači detaljno objašnjavanje izvornog značenja svake riječi.

“obećanje” (epangelma) – ovu je riječ bolje prevesti s “navještaj”, dakle, vijest o nečemu što će se tek zbiti. “Podrugljivi izrugivači”ne vjeruju obećanju (epangelia) Kristova dolaska, ne vjeruju onome što navješćuju Petar i ostali apostoli. Kod Petra, međutim, obećanje nije “obećanje o Kristu”, nego “njegovo obećanje” – možda je zato i napravljena ta mala jezična razlika (epangelma/epangelia), neprevediva na naš jezik. Drugim riječima, Petar vjeruje u obećanje zato što je to Kristovo osobno obećanje; Petar vjeruje obećanju jer vjeruje Kristu.

Stoga, razlika između izrugivača i Petra jest u tome što oni obećanje procjenjuju na temelju vlastitog iskustva svijeta koji je isti kao otprije, dok Petar procjenjuje obećanje na temelju poznavanja Onoga koji je to obećanje dao. Petar ne misli da se svijet sam po sebi mijenja, da će on nekakvom vlastitom unutarnjom logikom doći do ostvarenja pravednosti, nego je to izravno Božje djelo. Kada će se to dogoditi, Petar ne može reći, znajući da je pred Bogom “jedan dan … kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (3,8-9). Bitno je zamijetiti da je ljudska neobraćenost, osobito duhovna slabost kršćana (“strpljiv prema vama“), razlogom odugovlačenja Dolaska.

“iščekujemo” (prosdokomen) – kao i u našem prijevodu, ne radi se tek o običnom čekanju; grčki izvornik ustvari više upućuje na jedno aktivno čekanje, na čekanje koje, ako se tako može reći, ide u susret očekivanome. Već je u prethodnom retku (3,12) ova riječ dana, doduše, ne kao glagol, nego kao particip, i zanimljivo je da ju tamo nalazimo u paru: “iščekujući i pospješujući”. S obzirom da Dan Gospodnji ne dolazi zbog neobraćenosti, vrijedi i obratna logika – obraćenje, “sveto življenje i pobožnost” na neki način ubrzava Dolazak. Stoga kršćansko iščekivanje očito znači aktivnost, a ne pasivnost. Aktivno je čekanje kada, primjerice, odemo ususret nekome koga očekujemo, ne čekajući lijeno kući da se očekivani sam pojavi. Takvim aktivnim dočekivanjem ili (još bolje), pričekivanjem, mi i pokazujemo želju da do susreta što prije dođe, a i doslovce pridonosimo što skorijem susretu.

“nova nebesa i zemlju novu” – ovdje Petar priziva riječi proroka Izaije (65,17 i 66,22). “Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju””Jer, kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom – riječ je Jahvina – tako će vam ime i potomstvo trajati.” Izaijine riječi o “novom nebu i novoj zemlji” nadahnuće su i drugim novozavjetnim recima, osobito Otkrivenju 21,1, ali, iako manje eksplicitno, i tekstovima poput Druge Korinćanima 5,17 (“Staro uminu, novo, gle, nasta!”).

Nebo i zemlja jesu zapravo sveukupnost fizičkog, materijalnog svijeta – prvi redak Biblije “U početku stvori Bog nebo i zemlju”(Postanak 1,1) jednostavno znači da je Bog stvorio cjelokupnu fizičku stvarnost. Upravo ta fizička stvarnost, prema Druga Petrova 3,12 bit će promijenjena dolaskom “Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena,raspasti i počela, užarena, rastaliti.” Ne može se zanemariti doslovnost i dramatičnost Petrovih riječi, ali treba vidjeti da stvaranje nove fizičke realnosti nema svrhu u sebi, nego u stvaranju (možemo li reći nove?) pravednosti. Jer, problem i nije u fizičkoj, nego u duhovnoj stvarnosti.

“pravednost prebiva” – pravednost (dikaiosine) ključan je termin, jer objašnjava smisao radikalnih promjena cjelokupne realnosti. Pravednost treba tumačiti u smislu pravednih međuljudskih odnosa. “Pravda”, cedaka, u Starome zavjetu znači prije svega odnose u kojima nema bogatih gospodara s jedne strane i siromašnih potlačenih s druge. Izaija 5,7 tuguje zbog nepravednih odnosa i vapaja potlačenih u Izraelu njegova vremena. Danijel 4,24 poziva moćnog i prebogatog Nabukodonozora na pravedna djela i milosrđe prema siromasima. Oba ova starozavjetna retka pozivaju na pravednost u kontekstu bliskosti Božjeg suda. Ono što Petar, zajedno s prvim kršćanima očekuje, jest svijet u kojemu više neće biti potrebe za pozivom na pravednost, nego će ta pravednost “prebivati”, stanovati među ljudima.

U najkraćem, Petar očekuje svijet u kojemu nitko neće biti bogat nauštrb tuđeg siromaštva, niti će više biti ikakvoga tlačenja. Ovo prebivanje pravednosti upućuje i na njezino trajanje, što opet zaziva Izaijine riječi (60,21): “Svi u tvom narodu bit će pravednici, i posjedovat će zemlju dovijeka…”.
Odgovori na pitanja

Što, ustvari, kršćani (aktivno, kako rekosmo) očekuju? Očito da kršćanstvo čeka nešto što sada ne postoji, što, zapravo, već tisućljećima ne postoji, i u tom smislu, kršćanstvo je “realistično”. Ali to što sada ne postoji, treba doći jednoga dana i u to se vjeruje zbog vjerodostojnosti Davatelja obećanja. Naglasak u tom iščekivanju jest na novim međuljudskim odnosima, na novoj harmoniji u kojoj više neće biti obespravljenih i siromašnih. Novo nebo i novo zemlja jesu novo društvo koje prekida s tlakom i nepravednošću svih ranijih društava.

Je li to, onda, utopija? Kršćani nisu jedini u povijesti koji su prizivali takvo novo društvo, ne treba sad podsjećati na nedavni krah jedne takve utopije. Ako ispunjenje ovog iščekivanja vežemo striktno za ljudske napore, onda je kršćanstvo nezrela i možebitno opasna utopija. Ako, pak, kršćanstvo shvatimo u kontekstu Božjeg navještaja, onda je kršćanska vjera – i to vjera u smislu povjerenja, a ne u smislu religije – utemeljena na Božjem, a ne ljudskom djelovanju. Onima kojima je Bog istinska realnost, štoviše, temelj sve realnosti, Božje je obećanje istinito i neopozivo, te poziva svakoga tko istinski vjeruje da u tom smislu već sada radi na ostvarenju pravednosti, koja će se ipak, u potpunosti, ostvariti tek danom Gospodnjega dolaska.
Željko Porobija