Vojnik je potom zapucao i starac se srušio mrtav. Ovo je na mnogo načina najbolji primjer sekularnog društva. Ne sekularnih vlasti (koje ne daju prednost jednoj religiji ispred drugih), već sekularnog društva u kojem su najviše mjerilo društvena pravila. To je društvo bez razumijevanja, bez osjećaja za autoritet, bez osjećaja za postojanje Boga ili bilo kakvog moralnog mjerila većeg od ljudskog. To je društvo u kojem ljudi zauzimaju Božje mjesto, društvo u kojem vrijedi samo prosudba drugih ljudi ili vlastite savjesti (ili onoga što je od nje ostalo).

Međutim, prema Bibliji starac je bio u pravu: postoji Bog na Nebu koji sve poznaje i On će sve izvesti na sud.

Sudnji dan
Tema o božanskom sudu provlači se kroz cijelu Bibliju. Nasuprot uvriježenom mišljenju, sud nije suprotnost spasenju ili Evanđelju. Obje ove teme, spasenje i Evanđelje, povezane su sa sudom u Svetome pismu, od Postanka do Otkrivenja.

Stoga ne čudi što sud i spasenje odražavaju dvije bliske osobine Božjeg karaktera: Njegovu pravednost i milost. Stoga ne bismo trebali suprotstavljati ideju o sudu ideji o spasenju, kao što ne bismo trebali suprotstavljati Božju pravednost Njegovoj milosti. To bi značilo lišiti ih njihove punine i međusobnog dopunjavanja. Pismo naučava oboje; stoga trebamo oboje dobro razumjeti.

Također je zanimljivo da Novi zavjet više govori o sudu od Staroga. Uzmimo naprimjer neke od tekstova koji govore o tome: Propovjednik 12,13.14; Matej 12,36.37; 16,27; 1. Korinćanima 3,13 ; 2. Korinćanima 5,10; Hebrejima 10,30; 1. Petrova 4,17; Otkrivenje 14,6.7; 20,12; 22,12. Ovo je samo nekoliko redaka koji jasno naučavaju o sudu. Kao što je gore navedeno, većina redaka u kojima se izričito govori o sudu i koji jasno otkrivaju stvarnost Božjeg suda, ili sudova, nalazi se u Novome zavjetu. Ova činjenica pobija mišljenje da je sud u suprotnosti s konceptom novog Saveza Božje milosti. Iz ovoga bismo trebali naučiti da sud i milost, bez obzira na to kako ih mi razumijemo, moramo shvatiti kao božanske stvarnosti koje djeluju zajedno. Suprotstavljati ih značilo bi da ne razumijemo puninu Evanđelja.

Sud i milost u Edenu
Razmislite o sljedećem: prije pojave grijeha nije bilo potrebe za milošću jer nije bilo ničega što bi trebalo oprostiti, pomilovati, pokriti. Isto je i sa sudom. Prije pojave grijeha nije bilo potrebe za sudom, presudom, kaznom. I milost i sud, barem ljudski gledano, pojavljuju se samo zbog grijeha čovječanstva. Sotona je uspio donijeti grijeh na ovaj svijet, što je za posljedicu imalo sveobuhvatnu promjenu. Međutim, Gospodin je odmah intervenirao pitanjem: “Gdje si?” Ovo pitanje ne treba gledati kao osudu, već kao poziv da se prvi ljudi vrate k Njemu, Onome koji ih je stvorio i koji ih ljubi. Bio je to poziv da se odvrate od onoga tko ih je prevario i vrate svojem Stvoritelju.

Zapazimo što se događa. Prvih nekoliko rečenica koje izlaze iz Gospodnjih usta u ovom palom svijetu jesu pitanja (vidi Postanak 3,9.11.13). Potom, nakon što je završio s pitanjima, Bog objavljuje sud protiv zmije. No što Bog čini dalje u 15. retku, što kaže usred objave osude zmiji?

U 15. retku nailazimo na prvu objavu Radosne vijesti. Onog trenutka kada Bog izriče sud zmiji, On odmah objavljuje i prvu poruku o milosti, otkupljenju i spasenju čovječanstva. I tek onda, nakon objave Radosne vijesti, započinje s izricanjem osude ženi i muškarcu. Unatoč njihovom padu, prvo što im Bog daje jesu milost i nada — milost kao kontekst u kojem će se odvijati sud. Stoga je čak i prije suda dano obećanje o milosti onima koji će prihvatiti Boga.

Za Sotonu je prekasno; njegova propast je sigurna. Ali čak i tu, usred osude izrečene muškarcu i ženi, Bog objavljuje svoju milost.

Tako se na početku povijesti palog čovječanstva razvija odnos između grijeha, suda i Božje milosti. Iako Bog mora suditi i osuditi grijeh, obećanje o milosti je uvijek tu, uvijek prisutno, uvijek dostupno onima koji je traže.

Osuda i milost
Većini nas poznato je što piše u Ivanu 3,16: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” Ono što dolazi nakon toga, još bolje rasvjetljava i objašnjava taj redak: “Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.” (stihovi 17-21)

I na brojnim drugim mjestima u Bibliji Bog je jasno naglasio da će svijetu biti suđeno. U ovim redcima pojavljuju se dvije teme, o milosti i sudu, i one su skroz isprepletene. Grijeh, tama i zlo izazvali su reakciju pravednog Boga koji im sudi i osuđuje ih. Istodobno Božja milost nudi izlaz grešniku, a to se postiže vjerom u Isusa Krista. Onaj tko vjeruje u Isusa ne osuđuje se. Tako kaže tekst. To je tako jednostavno. Kristova pravednost opravdava ovu osobu i ona je bez osude,
sada i u dan suda.

Sudeći prema ovim redcima, čovječanstvo je u stanju osude. To je stoga što su svi sagriješili i svi zaslužuju smrt koju grijeh donosi. Ovi redci jasno pobijaju tvrdnju da je nakon križa čovječanstvo bilo automatski opravdano. Umjesto toga, nakon križa cijelom je osuđenom čovječanstvu ponuđeno spasenje zahvaljujući otkupiteljskoj smrti Isusa Krista koja je bila dostatna za svako ljudsko biće. Svi su osuđeni; međutim, oni koji Kristovom milošću prihvaćaju ponuđenu pravednost bivaju pomilovani, opravdani i otkupljeni po Isusu. Njihova se osuda briše zahvaljujući Isusovim zaslugama i oni ostaju u Njegovoj savršenoj pravednosti.

Postojanje milosti podrazumijeva vjerojatnost osude. Kao što osuda podrazumijeva sud, tako je i s milošću. Gdje nema suda (i osude), neće biti potrebe ni za milošću. Postojanje milosti zahtijeva postojanje osude. To je još jedan razlog više da uočimo na koji su način milost i sud povezani.

Promatrajući situaciju u svijetu, ne bismo trebali imati problema s razumijevanjem pojma suda i osude. Ne morate biti kršćanin kako biste shvatili da nešto nije u redu s čovječanstvom. Ima li nekoga tko ne uviđa kakav smo izazvali nered, pa čak i katastrofe? Možda tako snažno plačemo prigodom rođenja zato što instinktivno predosjećamo što nas očekuje. “Plakao sam kad sam bio rođen i svaki dan pokazuje zašto”, napisao je jedan pjesnik. Tko se ne bi mogao poistovjetiti s ovim riječima?

Tko od nas nije bio žrtva pohlepe, sebičnosti i ljudske zloće? Ili tko u nekom trenutku i sam nije bio pohlepan, sebičan i zao?

Dakle, kad bi pravednost bila jedina Božja odlika, tko bi od nas mogao stajati pred Njim? Ako su Bogu poznate sve naše tajne, naša tajna djela (Propovjednik 12,14), (koja mnogo manje činimo u javnosti), kakvih izgleda imaju i najpobožniji među nama na sudnji dan, kada će sva djela biti otkrivena?

Srećom, naš Bog je i milostiv. Cjelokupni plan spasenja bio je osmišljen tako da svako ljudsko biće može biti pošteđeno osude koju zahtijeva Božja pravda. Bez milosti, Božja pravda bi nas sve progutala. Milost je naša jedina nada kada se nađemo pred pravednim Bogom.

Jo Ann Davidson

U teologiji opravdanja vjerom susrećemo se s dvjema imenicama: pravda i vjera te glagolom pravdati koji nam treba objasniti suodnos između tih dviju imenica ili pojmova. Pojmovi pravde i vjere vremenom su krivotvoreni, a osobito glagol kojim se opisuje radnja pravdanja.

Usmjerit ćemo pozornost prema izvornom biblijskom značenju ovih toliko pogrešno upotrebljavanih pojmova. Opravdanje vjerom je potpuno božanska inicijativa ili djelo.

Pravda koja je potrebna za spasenje: Pravdu trebamo poistovjetiti s povijesnim Isusom Kristom i Njegovim bezgrešnim životom u ljudskom tijelu trideset tri i pol godine.

Vjera koja je potrebna za spasenje: Vjeru također trebamo poistovjetiti s povijesnim Isusom Kristom i Njegovim bezgrešnim životom u ljudskom tijelu trideset tri i pol godine.

Opravdanje je utjelovljenje ili inkarnacija osobina Svetog Duha u naše ljudsko tijelo (život), kroz Svetog Duha u Osobi Isusa Krista: “Naprotiv, plod su duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost.” (Galaćanima 5,22)

Nema govora o ljudskoj vjeri, ljudskoj volji, ljudskom izboru, ljudskim djelima ili slično. Pravda kojom se opravdavamo je sto posto Božja. Vjera kojom prihvaćamo tu pravdu također je sto posto Božja i plod je Svetog Duha. I opravdavanje, odnosno posvećenje, je sto posto Božje. Pitamo se: Koja je naša uloga? Prije nego ponudimo odgovor, treba usvojiti pravilno razumijevanje pojmova pravde, vjere i opravdanja odnosno posvećenja.

Odakle dolaze pravda i vjera? Podrijetlo pravde je nebesko, u njoj nema ništa zemaljskog; ona je satkana na nebeskom razboju ili tkalačkom stanu i u njoj nema ni trunke ljudskoga konca.

Ljudska pravda prije pada u grijeh. — Adam i Eva stvoreni su sa svojom osobnom pravdom (sveti, pravedni, dobri), a rezultat je bio da su bili poslušni. Bili su u potpunom skladu s Božjim zakonom koji je bio ugrađen u njihova srca, odnosno um, u afirmativnom, pozitivnom i aktivnom stanju. Ta pravda s kojom su bili stvoreni našla je svoj izraz u nesebičnoj ljubavi prema Bogu i svim stvorenjima.

Ljudska pravda nakon pada u grijeh. — Padom u grijeh Adam i Eva su nepovratno izgubili svoju osobnu pravdu i postali obespravljeni, robovi sebičnosti kojom upravlja Sotona. To novonastalo ropstvo izražavalo se, i do današnjih se dana izražava, u podčinjenosti njihove egocentrične, sebične naslijeđene naravi svome “ja”, odnosno samom Sotoni. Čovječanstvo je bez Boga postalo nesveto, nepravedno, loše i neposlušno. Jednom riječju, ljudi su postali bezakonici. Stanje odsutnosti duhovnih vrijednosti može se danas prepoznati na svakom koraku. Nakon potopa pojavila se potreba za pisanim Božjim zakonom, uz već postojeći plan spasenja dan na početku u Postanku 3,15: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” Taj Zakon je dan u obliku pisanih Deset zapovijedi ili Dekaloga s obzirom na to da su ljudi zaboravili ono što im se usmenom predajom prenosilo i da su pali u idolopoklonstvo. Ključna zapovijed o Božjem imenu, tituli i području vladanja izražena u Zakonu na Sinaju posebice se nalazi u zapovijedi o šabatu (suboti) koja u Izlasku 20,8 glasi: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” Ljudi su se trebali sjećati zato što su zaboravili Boga.

U početku odvojeni od Boga, naši praroditelji izgubili su zajednicu s Bogom i poznavanje Boga te su bježali od svojega Oca i Stvoritelja. Bog kaže: “Vô poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve — Izrael ne poznaje [mene], narod moj ne razumije.” (Izaija 1,3) “A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3) Budući da je vječni život poznavanje Boga i Isusa Krista, izgubili su vječnost koja je ovisila o zajednici s Bogom.

Problem koji se tiče vječnog života je poznavanje ili nepoznavanje Boga. Danas se mnogi nalaze izvan vječnog života jer ne poznaju Boga i Isusa Krista. Prije pada u grijeh ljudi su bili duhovni, a nakon pada postali su tjelesni. Ova dva načela međusobno su suprotstavljena. Apostol Pavao nas izvješćuje o tome: “Jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje međusobno protivi tako da ne činite što biste htjeli.” (Galaćanima 5,17)

Čovjek je postao tjelesan, samostalan i autonoman pa si pojedinac daje pravo određivati zakone. Drugim riječima, ljudski razum, osjećaji, djela i pobude, a time i volja, više se nisu mogli pokoriti i podložiti Bogu. U tom smislu Biblija uči da se ne trebamo oslanjati na svoj razum i osjećaje. “Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.” (Izreke 3,5)

Kako su naše pobude uvijek sebične i tjelesne, i ljudska volja — koja je prava nevolja — ne želi se pokoriti, odnosno podložiti Božjoj volji. U tom smislu potrebna je božanska pomoć. “Nema pravedna ni samo jednoga; nema razumna, nema nikoga koji traži Boga. Svi su zastranili, zajedno se pokvarili. Nema ni jednoga jedinoga koji čini dobro.” (Rimljanima 3,10.11)

Ovakvom jasnom biblijskom učenju o ljudskoj stopostotnoj grešnosti, uključujući razum, osjećaje, postupke, pobude i volju — cijelu narav — skolastičari poput Tome Akvinskog i drugih pogrešno su naučavali teologiju ljudske djelomične grešnosti, isključujući razum i volju, dakle dajući im autonomiju, i time utrli put modernom racionalizmu i opravdavanju djelima. Kad Isus izjavljuje da bez Njega ne možemo ništa činiti, time se poziva na duhovne komponente. Da bi čovjek mogao primiti duhovnost, mora odbaciti tjelesnost. Dakle, čovjek, odnosno ljudsko “ja”, mora odustati, posumnjati u sebe, jednostavno izgubiti sebe, umrijeti sebi. Isus veli: “Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.” (Matej 16,25) “Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (Ivan 6,63)

Apostol Pavao jasno se izražava o tome kad kaže: “Živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20) “Iz dana dan mrem, tako mi slave koja ste vi, braćo — što je imam u Kristu Isusu, Gospodinu našem.” (1. Korinćanima 15,31)

Ovo umiranje nipošto nije simbolično; naprotiv, bolan je to proces osnovan na samoodricanju i žrtvi, a često ih prate osjećaji neugode i velike borbe. To je suprotno od lagodnog, ugodnog, emotivno pozitivnog kršćanstva čiju privlačnost mnogi promiču (privlačno karizmatsko kršćanstvo). Učenje apostola Pavla u teologiji odustajanja od sebe jasno i govori o stvarnom svakodnevnom umiranju. Bog se utjelovio, inkarnirao, i donio svoju osobnu pravdu u naše ljudsko tijelo i u njemu je nosio i sačuvao za nas u životu čovjeka Isusa Krista u trajanju od trideset tri i pol godine. Zapazite da je ta pravda, koja je satkana na Nebu, donesena nama ljudima koji smo postali obespravljeni, nepovratno izgubivši svoju osobnu pravdu. Nošena je i sačuvana u ljudskom tijelu u nama i za nas. Važno je razumjeti da Isus nije zaslužio pravdu, postao dobar, nego ju je sačuvao od Sotone u nama i za nas: On je bio dobar i ostao dobar po Duhu koji se utjelovio u ljudskom tijelu. Ideja da Boga treba udobrovoljiti (što je smisao mariologije), umilostiviti i žrtvovati Mu nešto, poganskog je podrijetla i prisutna je u svim mnogobožačkim religijskim sustavima, a, nažalost, danas i u većini monoteističkih sustava.

Razlog sveopćeg moralnog propadanja je nepoznavanje Boga. To se događa zbog loših crkvenih interpretacija Božjeg karaktera. Na golgotskom križu ubijene su pravda i vjera u ljudskom tijelu. Kako su i jedna i druga božanske osobine apsolutne vrijednosti, to je jedini način da ih se uništi. Umjesto toga, s obzirom na obespravljen čin pokušaja uništavanja pravde i vjere, zato što je plaća za grijeh smrt, pravda i vjera ne poznaju grijeha i time je za nas otvoren polog duhovnih vrijednosti. Praktična vrijednost poznavanja Boga, odnosno primanja pravde i vjere, donosi nadmoćnu pobjedu nad svakim oblikom zla, i to odmah, sada i u svakoj prigodi kad se posve oslonimo na Boga Isusa Krista.

Zapazimo: Isus nije umilostivio Oca, kako vjeruju pogani, politeisti i zabludjeli kršćani. Otac pun milosrđa dao je sebe u Sinu. “Da Bog [Otac] je tako ljubio svijet [mene po imenu] da je dao svoga jedinorođenog Sina [za mene] da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima [prezent, sadašnje vrijeme] život vječni.” (Ivan 3,16)

Ta pravda je apsolutna i savršena. Ona je Božji karakter donesen s Neba i sačuvan u raspadljivom ljudskom tijelu. Isus je bio posve nesamostalna osoba u duhovnom smislu, jer nije učinio nijedno samostalno duhovno djelo bez Oca. “Otac koji boravi u meni On čini svoja djela”, naglašava On. (Ivan 14,10) Grijeh je činiti dobro i loše u odvojenosti od Boga, odnosno samostalno. Grijeh je svako djelo bez vjere, bez Krista, jer Krist ne čini ništa sam od sebe. “… Svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda…” (Jakov 1,17); drugim riječima, duhovnost je dar i ona se ne može događati odvojeno od Isusa. “Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5) Svaka duhovna misao, riječ, osjećaj, pobuda, djelo i stanje je dar i dolazi odozgo. Nije od čovjeka, ali se događa po Kristu, Svetim Duhom u čovjeku.

“A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3) Kad ljudi prime Isusa Krista, Božju riječ, javlja se potreba da čovjek prepozna duhovni rod i duhovne darove u sebi te počne hvaliti Boga za svaku dobru misao, osjećaj, pobudu, želju, djelo i volju za dobrim. Zašto? “Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što mu je ugodno”.  (Filipljanima 2,13 — DK)

Pisano je: “Moj narod gine: nema znanja…” (Hošea 4,6) Kakvog znanja? Poznavanje Boga je vječni život, a nepoznavanje Oca u Kristu znači biti izvan vječnog života i živjeti u neznanju i ropstvu.

Ovo osobno poznavanje Boga u povijesnom Kristu i pravilna predodžba o Božjem karakteru, kojega Sotona neprekidno nastoji prikazivati iskrivljeno, nalazi se u tijesnoj zajednici s Bogom, u ljudskim tijelima na području volje, mišljenja, osjećanja, djela i pobuda. “Rekoh doduše: ‘Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega!” (Psalam 82,6) kaže David. “Tko je upoznao misao Gospodnji da ga može poučiti? A mi posjedujemo Kristovu misao.” (1. Korinćanima 2,16)

“Ljubljeni! Sada smo djeca Božja, što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1. Ivanova 3,2)

Bog stavlja svoj karakter u nas kako bi nas mogao uskrisiti. Na ovoj Zemlji nemoguće je biti Božji predstavnik bez Božjeg karaktera. Također je nemoguće slaviti Boga i bogoslužiti bez Božje slave koja je u bîti Božji karakter. Poslani smo da služimo svijetu, ali ne kao sluge, već kao sinovi s Očevim autoritetom. “Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu.” (Galaćanima 3,26) “A da ste zbilja sinovi, dokaz je što je Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina… Stoga nisi više rob, nego sin. A ako si sin, i baštinik si po Bogu.” (Galaćanima 4,6)

“Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo.” (1. Petrova 2,9)

O tim dobrim djelima koja je Bog u tijelu Isusa Krista unaprijed pripravio za nas, piše u Efežanima 2,10: “Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.”

Božja pravda, koja je u praksi Isusov bezgrešni život od trideset tri i pol godine i Njegova bespravna smrt, omogućila je pokrivanje i oprost svih naših grešnih djela. Božja pravda je samo jedna: postoji samo jedan pravedan, svet i dobar život, a to je život našega Gospodina i Spasitelja, povijesnog Isusa Krista.

Svi smo pozvani na vječni život u Isusu Kristu. Oni koji taj život imaju u sebi, a time i pravilno razumijevanje Božjeg karaktera i uloge Duha u našim životima, ne mogu šutjeti, već žele to podijeliti sa svojim bližnjima.

Dobra djela nisu uvijek dokaz duhovnosti, posebice ako ispred njih ne ide biblijska vjera i Isusovo učenje. Jedan od dokaza da netko ima vjeru Isusovu koja je jedina spasonosna, jest i poslušnost svim Zapovijedima i njihovo vršenje na doslovan način, onako kako je to zapisano u Bibliji, i kako je Isus potvrdio svojim primjerom. Potrebno je ostvariti dobar život, ispunjen dobrim djelima. Nije dovoljno činiti dobro, potrebno je biti dobar. Isus kaže: “Zašto me pitaš o onome što je dobro? … Samo je jedan Dobri.” (Matej 19,17)

Isus je u svome tijelu sačuvao vjeru i povjerenje u Oca, i omogućio da Otac sačuva dobar Duh koji je donio djela vjere, a to su sva dobra djela učinjena u Isusu od Oca, za nas u Sinu Isusu Kristu. “Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5) Bez Isusa ne možemo učiniti nijedno duhovno dobro djelo, jer smo tjelesni, ali sve možemo u Isusu Kristu. Zapazite da kaže “u”, a ne “sa”, i time je svaki suodnos zemaljskog i nebeskog, tjelesnog i duhovnog isključen kao inicijatora spasenja s ljudske strane. “A on mi reče: ‘Pazi! Ne! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci i oni koji vrše riječi ove knjige. Bogu se pokloni!” (Otkrivenje 22,9)

Sva hvala, slava i čast za svaku dobru misao, riječ, želju, htijenje, volju, djelo i pobudu — pripada samo Bogu. Čovjek nije stvoren da nosi slavu obožavanja. Ta čast ne pripada ni nebeskim anđelima, već samo Stvoritelju.

Damir Gal

Ovoga puta uradit ćemo jedno sistematično izlaganje izvornog značenja gorespomenutog teksta, kako bismo vidjeli što su rani kršćani vjerovali o budućnosti našega svijeta. Navedeni biblijski redak dio je poglavlja kojega tumači nazivaju Petrova apokalipsa, jer iznosi apostolovo nadahnuto viđenje konačne budućnosti Zemlje.

Apokalipsa (tj. otkrivenje) ujedno je i apostolov odgovor na realiste”u dijelu rane Crkve, koji su se već tada otvoreno pitali: Što je s obećanjem njegova Dolaska? Jer i otkad Oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja.”(3,4). Iako njih Petar naziva podrugljivim izrugivačima koji se povode za svojim požudama, nama ostaje da – dvije tisuće godina nakon Petra – odgovorimo na pitanje što to očekujemo u ovome svijetu koji je isti kao što bijaše od početka stvorenja. Je li svijet u kojem prebiva pravednost samo obična utopija, u najdoslovnijem smislu te znamenite filozofske kovanice, dakle, mjesto koje ne postoji, ne-mjesto (u-topia)?

I, još bitnije pitanje, što zapravo očekujemo? Kako bismo pronašli taj kršćanski odgovor na ova temeljna i zakučasta pitanja, izložimo što nam kaže Petrov tekst.

Egzegeza

Poštena analiza teksta, to jest, egzegeza, znači detaljno objašnjavanje izvornog značenja svake riječi.

“obećanje” (epangelma) – ovu je riječ bolje prevesti s “navještaj”, dakle, vijest o nečemu što će se tek zbiti. “Podrugljivi izrugivači”ne vjeruju obećanju (epangelia) Kristova dolaska, ne vjeruju onome što navješćuju Petar i ostali apostoli. Kod Petra, međutim, obećanje nije “obećanje o Kristu”, nego “njegovo obećanje” – možda je zato i napravljena ta mala jezična razlika (epangelma/epangelia), neprevediva na naš jezik. Drugim riječima, Petar vjeruje u obećanje zato što je to Kristovo osobno obećanje; Petar vjeruje obećanju jer vjeruje Kristu.

Stoga, razlika između izrugivača i Petra jest u tome što oni obećanje procjenjuju na temelju vlastitog iskustva svijeta koji je isti kao otprije, dok Petar procjenjuje obećanje na temelju poznavanja Onoga koji je to obećanje dao. Petar ne misli da se svijet sam po sebi mijenja, da će on nekakvom vlastitom unutarnjom logikom doći do ostvarenja pravednosti, nego je to izravno Božje djelo. Kada će se to dogoditi, Petar ne može reći, znajući da je pred Bogom “jedan dan … kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (3,8-9). Bitno je zamijetiti da je ljudska neobraćenost, osobito duhovna slabost kršćana (“strpljiv prema vama“), razlogom odugovlačenja Dolaska.

“iščekujemo” (prosdokomen) – kao i u našem prijevodu, ne radi se tek o običnom čekanju; grčki izvornik ustvari više upućuje na jedno aktivno čekanje, na čekanje koje, ako se tako može reći, ide u susret očekivanome. Već je u prethodnom retku (3,12) ova riječ dana, doduše, ne kao glagol, nego kao particip, i zanimljivo je da ju tamo nalazimo u paru: “iščekujući i pospješujući”. S obzirom da Dan Gospodnji ne dolazi zbog neobraćenosti, vrijedi i obratna logika – obraćenje, “sveto življenje i pobožnost” na neki način ubrzava Dolazak. Stoga kršćansko iščekivanje očito znači aktivnost, a ne pasivnost. Aktivno je čekanje kada, primjerice, odemo ususret nekome koga očekujemo, ne čekajući lijeno kući da se očekivani sam pojavi. Takvim aktivnim dočekivanjem ili (još bolje), pričekivanjem, mi i pokazujemo želju da do susreta što prije dođe, a i doslovce pridonosimo što skorijem susretu.

“nova nebesa i zemlju novu” – ovdje Petar priziva riječi proroka Izaije (65,17 i 66,22). “Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju””Jer, kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom – riječ je Jahvina – tako će vam ime i potomstvo trajati.” Izaijine riječi o “novom nebu i novoj zemlji” nadahnuće su i drugim novozavjetnim recima, osobito Otkrivenju 21,1, ali, iako manje eksplicitno, i tekstovima poput Druge Korinćanima 5,17 (“Staro uminu, novo, gle, nasta!”).

Nebo i zemlja jesu zapravo sveukupnost fizičkog, materijalnog svijeta – prvi redak Biblije “U početku stvori Bog nebo i zemlju”(Postanak 1,1) jednostavno znači da je Bog stvorio cjelokupnu fizičku stvarnost. Upravo ta fizička stvarnost, prema Druga Petrova 3,12 bit će promijenjena dolaskom “Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena,raspasti i počela, užarena, rastaliti.” Ne može se zanemariti doslovnost i dramatičnost Petrovih riječi, ali treba vidjeti da stvaranje nove fizičke realnosti nema svrhu u sebi, nego u stvaranju (možemo li reći nove?) pravednosti. Jer, problem i nije u fizičkoj, nego u duhovnoj stvarnosti.

“pravednost prebiva” – pravednost (dikaiosine) ključan je termin, jer objašnjava smisao radikalnih promjena cjelokupne realnosti. Pravednost treba tumačiti u smislu pravednih međuljudskih odnosa. “Pravda”, cedaka, u Starome zavjetu znači prije svega odnose u kojima nema bogatih gospodara s jedne strane i siromašnih potlačenih s druge. Izaija 5,7 tuguje zbog nepravednih odnosa i vapaja potlačenih u Izraelu njegova vremena. Danijel 4,24 poziva moćnog i prebogatog Nabukodonozora na pravedna djela i milosrđe prema siromasima. Oba ova starozavjetna retka pozivaju na pravednost u kontekstu bliskosti Božjeg suda. Ono što Petar, zajedno s prvim kršćanima očekuje, jest svijet u kojemu više neće biti potrebe za pozivom na pravednost, nego će ta pravednost “prebivati”, stanovati među ljudima.

U najkraćem, Petar očekuje svijet u kojemu nitko neće biti bogat nauštrb tuđeg siromaštva, niti će više biti ikakvoga tlačenja. Ovo prebivanje pravednosti upućuje i na njezino trajanje, što opet zaziva Izaijine riječi (60,21): “Svi u tvom narodu bit će pravednici, i posjedovat će zemlju dovijeka…”.
Odgovori na pitanja

Što, ustvari, kršćani (aktivno, kako rekosmo) očekuju? Očito da kršćanstvo čeka nešto što sada ne postoji, što, zapravo, već tisućljećima ne postoji, i u tom smislu, kršćanstvo je “realistično”. Ali to što sada ne postoji, treba doći jednoga dana i u to se vjeruje zbog vjerodostojnosti Davatelja obećanja. Naglasak u tom iščekivanju jest na novim međuljudskim odnosima, na novoj harmoniji u kojoj više neće biti obespravljenih i siromašnih. Novo nebo i novo zemlja jesu novo društvo koje prekida s tlakom i nepravednošću svih ranijih društava.

Je li to, onda, utopija? Kršćani nisu jedini u povijesti koji su prizivali takvo novo društvo, ne treba sad podsjećati na nedavni krah jedne takve utopije. Ako ispunjenje ovog iščekivanja vežemo striktno za ljudske napore, onda je kršćanstvo nezrela i možebitno opasna utopija. Ako, pak, kršćanstvo shvatimo u kontekstu Božjeg navještaja, onda je kršćanska vjera – i to vjera u smislu povjerenja, a ne u smislu religije – utemeljena na Božjem, a ne ljudskom djelovanju. Onima kojima je Bog istinska realnost, štoviše, temelj sve realnosti, Božje je obećanje istinito i neopozivo, te poziva svakoga tko istinski vjeruje da u tom smislu već sada radi na ostvarenju pravednosti, koja će se ipak, u potpunosti, ostvariti tek danom Gospodnjega dolaska.
Željko Porobija