Kršćanski je praštati unaprijed jer Bog prašta čovjeku i prije nego što smo se uspjeli ispričati, ili prije nego što smo se pokajali.

Isusova inicijativa pomirenja
Ovakvo shvaćanje Božjeg oprosta se čini suviše liberalnim i nestvarnim. I upravo u toj posebnosti praštanja, u toj terapeutskoj inicijativi, u nezasluženoj naklonosti, u velikodušnom ulaganju u pomirenje, nalazimo božanstvenost praštanja. Mi smo još i spremni oprostiti kad nam se netko dobro ispriča i pruži nam neku zadovoljštinu, međutim Isus na križu moli za svoje ubojice „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Luka 23,34.) dok oni likuju nad njegovom patnjom. U najtežim životnim prilikama, dok je umirao Isus je živio ono što je poučavao: „I ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?“ (Matej 5,44-47) Apostol Pavao ovako opisuje tu Božju inicijativu: “Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.” (Rimljanima 5,8) “Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.” (2. Korinćanima 5,19)

Praštanje na Isusov način
Ova Božja pedagogija nije bolesna permisivnost koja previđa patnju žrtava nečije zloće, već je to jedini put k ostvarenju mira i uspostavljanju suživota među sukobljenim stranama. Božju velikodušnost možemo smatrati utopijom, ili nečim što nema mjesta u našem iskustvu, ali upravo u takvom praštanju se očituje najdublja pobožnost, na što nas Biblija ponovo upućuje: „Ili prezireš bogatstvo dobrote, strpljivosti i velikodušnosti njegove ne shvaćajući da te dobrota Božja k obraćenju privodi?“ (Rimljanima 2,4) Zapazimo ponovo božanski redoslijed rješavanja narušenih odnosa: Najprije je Božja dobrota na djelu, Njegovo praštanje, darivanje raznih dobara svima i dobrima i zlima, molitva i zauzimanje za svoje ubojice, a onda slijedi promjena. Neprijatelji postaju prijatelji; prijestupnici prestaju prestupati svaku mjeru lijepog ponašanja; s onom snagom i odlučnošću s kojom smo činili zlo sada smo zauzeti za dobro.

Apostol Pavao ne iznosi samo ovo božansko načelo: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“ (Rimljanima 12,21.), već svjedoči kako je ta Božja dobrota ostvarila promjenu u njegovom životu: „Zahvalan sam Onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, i kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri.“ (1. Timoteju 1,12.13) Ženi uhvaćenoj u preljubu Isus je najprije oprostio, a onda ju pozvao na promjenu ponašanja. (Ivan 8,4-11)

Osnovna obilježja praštanja na kršćanski način se nalaze u Isusovom primjeru. S pravom se nazivamo kršćanima samo kada slijedimo Njegov primjer bezuvjetne ljubavi, dobrote pod svaku cijenu, praštanja koje potiče na promjenu ponašanja i obnovu narušenih odnosa. Ovaj se ideal o Bogu i čovjeku koji odlučuje biti Njegov sljedbenik neprestano pojavljuje u biblijskim spisima. Spomenimo još jedan od poznatih primjera praštanja koji nalazimo u usporedbi o izgubljenom sinu i milostivom ocu. Buntovni sin koji je potrošio svoj život uzalud još je daleko bio kad ga je njegov otac ugledao i potrčao mu ususret. Kada su se sreli sin nije uspio izraziti do kraja svoje kajanje, jer su ga grlile ruke njegova oca. Inicijativa u iskazivanju ljubavi, dobra, oprosta i požrtvovnosti je uvijek na Božjoj strani. Bog ne čeka da ispunimo uvjete nakon čega bi nas mogao voljeti, biti nam sklon, oprostiti nam i žrtvovati se za naše trajno dobro. On investira u grešnog čovjeka dobro kako bi ovaj pobjeđivao želju za osvetom i kako bi mogao praštati usprkos nanesenoj nepravdi i šteti.

Rezultate ovog izuzetnog praštanja možda nećemo odmah doživjeti, i trebat će nam strpljivosti i požrtvovnosti, ali suprotni scenarij je poguban i ništa ne rješava. Nepraštanje donosi nastavak i produženje sukoba i vodi u još veće zlo.

Kao kršćani ne dopustimo da Isusov primjer praštanja ostaje neprimijenjen u našem životu. Ne čekajmo dugo jer Biblija poručuje „Sunce nek’ ne zađe nad vašom srdžbom“ (Efežanima 4,26).

Dragutin Matak

Iz Izaije 6,1-7 vidimo da je Bog poslao Izaiji očišćenje, čim je priznao svoje grijehe i pokajao se. Bog nas ne stavlja na probu za neko vrijeme da bi se uvjerio da smo iskreni. Bog od nas ne traži otplatu. Spasenje je dar. Naša je odgovornost da ga primimo.

Prorok Izaija u svojoj knjizi kaže: “Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” (Izaija 1,18)

Ovaj odjeljak za mene ima posebno značenje. Iz djetinjstva u New Yorku sjećamo se užurbanosti, meteža i prljavštine jednoga od najvećih gradova svijeta. S prozora svoje sobe slušao sam škripanje kočnica, trubljenje automobila i treštanje sirena. Manhattan je posebno u to vrijeme imao reputaciju jednog od najprljavijih gradova na svijetu. U gradu je uvijek zaudaralo i sve je bilo prljavo. Dok sam hodao gradom osjećao sam zadah vina iz razbijenih vinskih boca i izduvnih gasova iz automobila. Na kraju sam se na to navikao.

Čudno je kako se ljudi, kada se dovoljno dugo “druže” s grijehom i prljavštinom, naviknu na njih toliko da ih čak i zavole. Sjećam se da sam se jednoga jutra probudio na zvuk budilnika. Kada sam otvorio oči i prekinuo zvonjavu sata, osjetio sam da se nešto čudno dogodilo tijekom noći. Nisam čuo zvuk koji dolazi od saobraćaja. Doteturao sam se do prozora i brišući san sa očiju vidio magičnu promjenu. Tijekom noći tiho je napadalo oko 60 centimetara snijega i dio grada je bio paraliziran ovom iskonskom ljepotom.

Saobraćaj je mirovao. Nije bilo zvukova. Zrak je bio čist. Sav smrad i prljavština bili su zatrpani čistim, bijelim pokrivačem.

Začuđujuće je bilo vidjeti da nešto tako jednostavno, kao što je snijeg, može očistiti užasno prljavi grad. Sve je bilo čisto i sjajno, tiho i mirno. I sve to zbog snijega.

Prorok Izaija kaže da kada Bog pošalje svoje očišćenje mi ćemo dobiti mir usprkos svojim grijesima prljavim poput ulica New Yorka. Bog može da nam pošalje svoje očišćenje i preobrazi nas, isto kao što snježni pokrivač prekrije prljavi i neuredni grad!

Sve što trebamo učiniti je da Mu se molimo i da Ga vjerujemo. Onda će nas Njegova milost nježno pokriti.

Doug Batchelor

Svi govore da je opraštanje divna stvar sve dok se ne nađu sami u situaciji da nekome nešto oproste. Ponekad, ako samo spomenemo opraštanje, svi će nas mrko pogledati. Nije u tome što ljudi smatraju da je to nedostižna i teška vrlina – naprotiv, oni je često preziru i mrze. Mnogi od vas bi sigurno željeli upitati: “Interesira me što bi ti mislio o opraštanju gestapovcu da si kojim slučajem Poljak ili Židov?”

To se i ja pitam, vjerujte. Isto se tako pitam da li bih uistinu mogao biti toliko hrabar, pa ne odreći se svoje vjere, čak i po cijenu smrti. Da, pitam se, kada bi stvarno bio Poljak ili Židov, da li bih mogao oprostiti gestapovcu. Međutim, nije mi namjera govoriti o tome što bi mi mogao učiniti, već vam govorim samo ono što je biblijski. Mi nismo izmislili biblijsku religiju. A u njoj, u samoj njenoj suštini, nalaze se ove riječi: “Oprosti nam grijehe naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim.” Nema ni najmanjeg znaka da bi nam moglo biti oprošteno pod drugim uvjetima. Sasvim nam je jasno rečeno da nam se neće oprostiti, ukoliko mi ne oprostimo drugima. Nema drugog načina. Što nam je, dakle, činiti?

Svakako, oprostiti je teško, ali nam se čini da bi nam u tome mogle pomoći dvije stvari. Kad počnete učiti matematiku, ne počinjete odmah s integralnim računom, već s običnim zbrajanjem. Isto tako, ako stvarno želimo (ali, pazite, sve zavisi od toga da li to stvarno želimo) naučiti opraštati, možda bi bilo bolje početi s nečim lakšim nego što je gestapo. Mogli biste početi tako, što ćete oprostiti mužu (ženi), roditeljima ili djeci, nešto što su vam učinili ili rekli prošlog tjedna. To će vas vjerojatno na trenutak zaposliti. Drugo, mogli biste pokušati shvatiti, što znači voljeti svog bližnjeg kao samog sebe. Kako to ja volim samog sebe?

Kad o tome bolje promislimo, ne bi baš mogli reći da se sami sebi sviđamo, čak se događa da uopće ne uživamo u vlastitom društvu. Očigledno, voli svog bližnjeg ne znači “neka ti se on svidi” ili “pokušaj uvidjeti njegovu privlačnost”. To vidimo kod drugih i bez posebnog uvjeravanja. Da li mi o sebi mislimo najbolje, mislimo li da smo dobri ljudi?

Moramo priznati da ponekad tako mislimo (to su, bez sumnje, naši najgori trenuci), ali takvo mišljenje o samom sebi nije razlog zbog kojeg samog sebe volim. U stvarnosti je obrnuto – zbog svog samoljublja, mislimo da smo dobri. Tako, kad kažemo da treba ljubiti svoje neprijatelje, nipošto ne znači da ih trebamo smatrati dobrima. To je veliko olakšanje. Mnogi ljudi, naime, misle da oprostiti neprijatelju, znači priznati kako on, na kraju krajeva, i nije tako loš, mada smo uvjereni u suprotno. Pođimo dalje. U svojim najsvjetlijim trenutcima, ne samo da ne mislimo da smo dobri ljudi, već uviđamo da smo opaki. U životu smo učinili dosta toga što nas je sramota. Prema tome, dopušteno nam je prezirati i mrziti ono što rade naši neprijatelji. Teolozi kažu da trebamo mrziti djela zlih ljudi, ali da ne smijemo mrziti zle ljude – dakle, mrzi grijeh, ali ne grešnika.

Mnogi ovu razliku smatraju nevažnim cjepidlačenjem – pa kako čovjek može mrziti grijeh, a ne mrziti počinitelja? Kasnije mnogima padne na pamet da su se upravo tako ponašali prema jednom čovjeku, i to cijeli svoj život – prema samome sebi. Koliko god su mrzili svoj kukavičluk, taštinu i pohlepu, nisu prestajali sebe voljeti. U tome ih ništa nije moglo spriječiti. Dakle, upravo zato što su voljeli počinitelja, mrzili su njegove grijehe. Baš zbog ljubavi prema sebi bili su žalosni kad su shvatili što su sve u stanju napraviti. Dosljedno tome, religija od nas ne traži da bar malo ublažimo mržnju koju osjećamo prema zlim djelima. Sve što je o njima rečeno ostaje i dalje. Međutim, religija od nas traži da ih mrzimo na isti način na koji mrzimo grijeh u nama samima, da žalimo onoga koji čini zlo i da se nadamo da će se on, ako je ikako moguće, jednom negdje i na neki način promijeniti i ponovno postati čovječan.

Predlažem malu provjeru. Pretpostavimo da u novinama pročitate o gadostima koje je učinila osoba koja vam nije baš draga. Pretpostavimo dalje, da se iz članka može zaključiti da cijela priča možda i nije potpuno istinita ili da onaj o kome je riječ nije tako loš, kako se u prvi mah može zaključiti. Hoće li vam nakon čitanja pasti na um pomisao: “Hvala Bogu, pa on i nije tako loš.” Ili ćete u potpunosti prihvatiti prvi utisak priče i uživati u činjenici da se o vašem neprijatelju piše tako loše. Ako je točno ovo drugo, tada je to prvi korak, koji će vas, ako se nastavi, pretvoriti u demona. Vidite, čovjek počinje željeti da ono crno bude još crnje. Ne odupremo li se tome, uskoro ćemo željeti da sivo vidimo kao crno, a na kraju ćemo čak i bijelo vidjeti kao crno. Konačno ćemo tvrditi da je sve loše – Bog, naši prijatelji, čak i mi sami. U tome se nećemo moći zaustaviti – zauvijek ćemo ostati u svijetu potpune mržnje.

Priznajemo da se iz toga može zaključiti kako trebamo voljeti i one koji u sebi nemaju ničega što bi bilo vrijedno ljubavi. Da li u nama ima nečega zbog čega bi nas trebalo voljeti?

Sebe volite jednostavno zato, jer ste vi u pitanju. Bog želi da na isti način i iz istoga razloga volimo sve ljude. On nam je dao svojstvo da ljubimo sebe, kako bismo trebali naučiti na koji način trebamo voljeti druge. Dakle, pravilo koje vrijedi u našem posebnom slučaju, moramo primijeniti i na druge ljude. Možda će nam biti lakše ako se prisjetimo da baš tako Bog nas voli – ne zbog nekih dobrih, privlačnih osobina koje možda posjedujemo, već jednostavno zato, jer smo takvi kakvi jesmo. Zaista u nama nema ničeg što bi se moglo voljeti – bića poput nas u mržnji nalaze toliko zadovoljstva da je se odriču jednako teško kao i žestokih pića ili duhana.

C.S. Lewis (preuzeto iz knjige Kršćanstvo)

Nakon sastanka savjetnik je pokazao mladom izviđaču Isusov komentar na ovaj odjeljak iz Izlaska u propovijedi na gori. Pojašnjavajući Isusovu izjavu, čini se da je savjetnik ostavio dojam kako je Mojsijeva opomena bila namijenjena ljudima koji nisu imali osnovu za poštivanje načela ljubavi koje je kasnije Isus naučavao.

Po mome mišljenju, ni izviđačevo pozivanje na Mojsija, niti savjetnikov osvrt na Isusovu izjavu nisu bili zadovoljavajuće rješenje jer navode na zaključak da je Stari zavjet poticao na standarde ponašanja koji nisu bili visoki poput onih u Novom zavjetu.

Tražio sam i našao rješenje koje je podupiralo moje uvjerenje da je Stari zavjet jednako tako uzvišeno otkrivenje Boga kao i Novi, te da se oba dijela međusobno nadopunjavaju. A u ovim vremenima, u kojima ljudi teže opravdavanju osvetničkog nasilja, ja vjerujem kako je bitno ovaj problem pozorno razmotriti.

Pazite na kontekst Kao što se često događa s poznatim biblijskim odlomcima, izraz «oko za oko, zub za zub» najčešće citiraju ljudi koji nikada nisu čitali ili proučavali izjavu onakvom kakva se pojavljuje u samom biblijskom tekstu. Stoga joj pripisuju značenje koje joj njezin autor nije imao namjeru dati. Obično se rabi kako bi se opravdalo osvećivanje zbog tjelesnih povreda i inih vrsta društvenog nasilja.

Pisac je Mojsije, a ovaj izričaj nalazimo u trima odjeljcima u svezi s pravnim procedurama u knjigama Izlaska, Levitskog zakonika i Ponovljenog zakona.

Evo izvadaka:
1. «Ako se ljudi pobiju i udare trudnu ženu, te ona pometne, ali druge štete ne bude, onda onaj koji ju je udario neka plati odštetu koju zatraži njezin muž. On neka plati kako suci odrede. Bude li drugog zla, neka je kazna: život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.» (Izlazak 21, 22-25)

2. «Tko ozlijedi svoga bližnjega, neka mu se učini kako je on učinio: lom za lom, oko za oko, zub za zub – rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu.» (Levitski zakonik 24,19 i 20)

3. «Neka suci provedu temeljitu istragu. Bude li se pokazalo da je svjedok lažan i da je lažno svjedočio protiv svoga brata, učinite mu onako kako je on kanio svome bratu. Iskorijeni zlo iz svoje sredine! Drugi će, kad o tome čuju, pobojati se, te više neće činiti takva zla u tvojoj sredini. Neka ti se oko ne sažaljuje! Život za život; oko za oko; zub za zub; ruka za ruku; noga za nogu.» (Ponovljeni zakon 19,18-21)

Matej u svome evanđelju bilježi način na koji je Isus tumačio izraz svojim suvremenicima tijekom propovijedi u Galileji, tijekom svoje rane službe: «Čuli ste da je rečeno:’ Oko za oko, zub za zub.’ A ja vam kažem: ‘Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi! Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije!» (Matej 5, 38-41)

Površno gledano, čini se da se ono što je Krist rekao, jasno suprotstavlja onome što je Mojsije napisao. Kristova se izjava suprotstavlja svakoj vrsti osvete, dok se čini da ju Mojsijeva izjava podupire. Prije no što je ponudio svoje tumačenje ovoga i drugih učenja iz Mojsijevih knjiga, Krist je pazio da potvrdi kako tumačenja koja bude davao ni na koji način neće promijeniti ono što je bila namjera pouke iz originalnih izjava.

«Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.» (Matej 5, 17 i 18)

Tako se sučeljavamo s izazovom pažljivog proučavanja Biblije kako bismo našli osnove Isusova učenja – učenja koje nalazimo korjenito različitim od onoga što su Njegovi slušatelji općenito prihvaćali, a što je općeprihvaćeno i danas. Gledajte na drugi način Dopustite da predložim i objasnim dva dokaza.

Prvi: Tri Mojsijeva odlomka predstavljaju samo jednu stranu brojnih poticaja na pokajničko ponašanje koje nalazimo posvuda u njegovim spisima i u ostatku Biblije. Drugi: Neobično fraziranje je govorna figura kojoj je Mojsije sklon, a nakana joj je naglasiti jednakost u primjeni pravde, a ne vrstu sudske odmazde.

Različitim su izjavama nadahnuti biblijski pisci ukazivali kako je cilj njihova pisanja voditi grješnike na pomirenje sa svojim Stvoriteljem. Ovo su karakteristični primjeri:

• njegovati znanje o Bogu i stvarati ljubav prema Njemu (Ponovljeni zakon 6,4-6)
• dati sredstva kojima Bog može ponovno stvoriti svetost u grješnicima (Ivan 17,17) • proizvesti rast vjere u Boga (Rimljanima 10, 13-17)
• održavati sveti način života uonih koji se odluče pokajati (Psalam 119, 9-11; Druga Timoteju 3,16 i 17)

Kako bi postigli gore navedene ciljeve i dosegli različite ljudske temperamente, biblijski su pisci bili nadahnuti na uporabu cijelog niza različitih načina poučavanja. Njihovi spisi uključuju prijetnje strašnim posljedicama stalnih neodgovarajućih namjera i djela, kao i pozive iz kojih proizlaze sadašnje i buduće nagrade za život po načelima ljubavi. Ovakav obrazac nalazimo posvuda u Bibliji, a rabio ga je i sam Krist. Zapazite sljedeće u evanđeljima:
• poticanje na ljubav i vjernost (Luka 10,25-28; Matej 5, 3-10)
• obećanja nagrade za prihvaćanje pokajanja i obraćenja (Ivan 3,16; Luka 2, 32-34)
• prijetnje protiv nepomirljivog i nepokajanog življenja (Matej 13,41-43; Marko 6,11; Luka 12,47)

Isus uključuje prijetnju posljedicama pozivajući čovjeka čiju je paraliziranost izliječio u Bethezdi da prestane griješiti (Ivan 5,14). No, kada je spasio ženu iz pandži vlastite grješnosti i samopravedničke okrutnosti njezinih tužitelja, prijetnje posljedicama nije bilo u poticaju da prestane sa svojim grješnim životom (Ivan 8,10 i 11).

Krist je očito bio osvjedočen da su ova dva slučaja različita pa tako trebaju i različite pristupe. U odlomcima u kojima se pojavljuje fraza «oko za oko», upotrijebljena je prijetnja društvene zajednice sudskim djelovanjem zbog odvraćanja od nasilja onih koji će pozitivno odgovoriti na takav poticaj. Oni koji žele biti nasilni, upozoreni su kako će ih društvo kazniti oštrinom odgovarajućom njihovim nedjelima. Treba također zapaziti da je odgovor sudski (uključuje cijelu zajednicu), a ne osobna osveta.

Ali, u pokušaju iskorjenjivanja nasilja iz društva Mojsijevi spisi isto tako sadrže i mnoge dijelove privlačne drugim tipovima osobnosti. U Izlasku 23, 1- 8, naprimjer, ljudi su upozoreni (između ostalog) da «se ne povode za mnoštvom da čine zlo», da spase zalutalu životinju svoga bližnjeg i da ne izvrću pravice siromašnima. U Brojevima 5,5-8 potaknuti su da traže pomirenje priznanjem pogrešaka i međusobnim praštanjem, a ne pozivanjem na sudsku presudu. U Izlasku 23,1-9 ohrabreni su da na neprijateljstvo odgovore ljubaznošću.

Pažljivo sagledavanje Isusovih riječi otkriva da je On rabio sveobuhvatno poznavanje Mojsijevih spisa kako bi ustvrdio da Mojsije nije naučavao da je Bogu prihvatljivo osvetoljubivo uzvraćanje.

Obilato milosrđe posvuda Posvuda u Bibliji pokajanima je obećano obilje milosrđa. Gospodnje milosrđe prema ljudima i njegove djece jednih prema drugima tema je brojnih biblijskih događaja. Bog se otkrio Mojsiju kao Onaj koji obiluje milošću i milosrđem prema pokajnicima (Izlazak 34,6-8).

Milost je u žarištu sustava priznanja i žrtava kojim su Izraelci bili poučeni da služe Bogu. Ploče s deset zapovijedi, što ih je sam Bog napisao na kamenu, bile su stavljene u kovčeg i pod Pomirilište u svetištu, predstavljajući tako ublažen sud nad pokajanima.

Ponekad se ove zapovijedi u suvremenom društvu predstavljaju i promiču na način koji sugerira da se ne poštuje činjenica da niti jedno ljudsko biće, osim Krista, ne može podnijeti njihov ispit – osim po Božjoj milosti. Mojsije je naučavao da se oni koji su zanemarivali pokajanje i pomirenje na osobnoj razini izlažu istome neublaženome zakonu na zemlji kao i na nebu. Umjesto sudske presude preporučuje se osobno pomirenje.

Isus je rekao: «Brzo se prijateljski nagodi s protivnikom, još dok si s njim na putu, da te ne bi predao sucu, a ovaj sudskome stražaru, i da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nikako nećeš izići odande dok ne platiš i posljednji novčić.» (Matej 5,25 i 26.)

Još jedan pogled na Mojsijeve tri izjave Kada se tri Mojsijeva odlomka pažljivo prouče, tada izjavu «oko za oko, zub za zub» (i tomu slične) možemo vidjeti kao snažne govorne figure koje je on rabio kako bi izrazio ideju jednakosti u primjeni pravde. Kazna mora biti primjerena zločinu. Mora postojati i jednaka zaštita i jednaka izloženost za sve pod zakonom, bez obzira na status.

Izvještaj u Izlasku opisuje situaciju u kojoj tučnjava uzrokuje povredu trudne žene koja za posljedicu ima prerano rođenje djeteta ili pobačaj. Jasno je da je naglasak na odgovarajućoj naknadi, a «zub za zub» i «opeklina za opeklinu» u ovim okolnostima nisu vjerojatni.

U Levitskom je zakoniku problem je li kazna za svetogrđe u zajednici primjenjiva na nekoga tko nije Izraelac. Stvar je iznesena pred najvišu razinu priziva i Gospodin je uputio Mojsija da u koncept odgovarajuće kazne uključi sve koji su boravili u zajednici. Svatko je trebao biti jednako zaštićen ili izložen zakonskoj nadležnosti. «Neka vam je jednak sud i strancu i domorocu. Jer ja sam Jahve, Bog vaš.» (Levitski zakonik 24,22).

Riječi u Ponovljenom zakonu dolaze u kontekstu pokušaja da se nekoga povrijedi lažnim zločinačkim optužbama. Tvrdi se da kazna treba biti isto ono što je bila namjera za krivo optuženog. Ponovno je naglasak na kazni primjerenoj zločinu. I još nešto. Iako ne treba očekivati da su u Bibliji zabilježena sva djela u zajednici tijekom dugog razdoblja povijesti koji ona obuhvaća, činjenica da ona ne sadrži primjere primjene pravde tako da se iskopaju oči, izbiju zubi ili odsijeku udovi, pruža nam jake dokaze da su se Mojsijeve riječi mogle razumjeti kao figurativne, a ne kao doslovne.

Krist je pojasnio kako izjavu «oko za oko i zub za zub» ne treba tumačiti u značenju da su uzvraćanje istom mjerom i osveta prihvatljive. A time je ostao u savršenom skladu s Mojsijevim i proročkim učenjem.

Maxwell Blakeney