Ljudi koji se oslanjaju na ljude mogu se suočiti s velikim problemima. U stvari, želio bih se pozabaviti ovim pitanjem, zato što mi se čini da moramo promisliti o tome na čijem autoritetu temeljimo ono što vjerujemo i što činimo. Da li se u svojim vjerovanjima oslanjamo na ljude? Da li nam neke vođe ili karizmatični tipovi koji znaju kako utjecati na mase određuju što trebamo činiti? Pod čijim utjecajem mislite ono što mislite? Na temelju čega odlučujete kako ćete postupati?

U Kristovo vrijeme oko ovih pitanja vodila se žučna rasprava. U to doba je bilo uobičajeno da se pita: „Tko je to rekao?“ „Koji ugledni starješina je to prihvatio?“

Hebrejske uhode su bile na zadatku. Pokušale su uhvatiti Isusa u zamku. Vođe koje su ih poslale bile su razočarane kada su se uhode vratile bez Njega. „Dođoše dakle stražari glavarima svećeničkim i farizejima, a ovi im rekoše: “Zašto ga ne dovedoste? Stražari odgovore: “Nikada nitko nije ovako govorio. Nato će im farizeji: “Zar ste se i vi dali zavesti? Je li itko od glavara ili farizeja povjerovao u njega?“ (Ivan 7,45-48)

Očigledno je da je ova bolest mučila Crkvu dugo, dugo vremena! A ta bolest nije počela u Kristove dane. Postoji jedan tekst u Starom zavjetu koji zvuči skoro nevjerojatno. Mogao bi učiniti da postanete paranoidni. Mogao bi učiniti da počnete sumnjati u svakoga. „Ne pouzdavajte se u bližnjega, ne vjerujte u prijatelja; pred onom koja s tobom dijeli postelju pazi da usta ne otvoriš. Jer sin svoga oca zlostavlja, kćerka na majku ustaje, snaha na svoju svekrvu, svakome je dušmanin njegov ukućanin.“ (Mihej 7,5.6)

Jedan dječak je provodio vrijeme, čitajući rukopise svetih spisa na brdima oko Nazareta. Kasnije se sjetio ovog teksta iz Starog zavjeta. Taj dječak se zvao Isus. Što ste naučili iz ovih tekstova Starog i Novog zavjeta o tome kome poklanjate povjerenje? Da li ste naučili da ne vjerujete svakome? Što je psalmista mislio kad je rekao: „Bolje se Jahvi uteći nego se uzdat` u čovjeka.“ (Psalam 118,8) Što znače riječi: „Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja! Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća i propadaju sve misli njegove.“ (Psalam 146,3.4) Što je Pavao mislio kada je rekao: „Jer kad jedan govori: ‘Ja sam Pavlov’, a drugi: ‘Ja Apolonov’, niste li odveć ljudi?“ (1. Korinćanima 3,4) Što su htjeli reći ovi biblijski pisci?Gdje ćemo povući granicu?

Sigurno ne bismo željeli navesti ljude da ni u koga više nemaju povjerenja, iako je u ovo naše vrijeme teško imati povjerenja u bilo koga. Nekada u stara vremena, kad bi odlazili na odmor, ljudi su novac, koji su nekome dugovali, ponekad jednostavno ostavljali kraj ulaznih vrata da ga zajmodavac uzme kad navrati. Kako su se vremena promijenila! Nekada smo mogli vjerovati svakome, sve dok se ne ispostavi da mu se ne može vjerovati. Danas ne vjerujemo nikome, sve dok se ne ispostavi da mu se može vjerovati. Ne dopada mi se što živim u takvom svijetu.

Dakle, što znače svi oni biblijski stihovi koji nas pozivaju da ne vjerujemo nikome? Iz konteksta se zaključuje da Biblija želi reći da ne vjerujemo nikome kada se radi o biblijskoj istini. Nemojte nikome dozvoliti da razmišlja o duhovnim pitanjima umjesto vas. Nemojte imati povjerenja ni u koga kada je u pitanju vaša vječna sudbina. Pazite kome poklanjate povjerenje kada se radi o onome u što trebate vjerovati i zašto vjerovati. To je poruka. Ozbiljno vas pozivam da o tome veoma pažljivo razmislite.

Mi živimo u vremenu kada su ljudi neupućeni i naivni kada se radi o religiji. To se stalno pokazuje. Nedavno mi je netko ispričao ovu malu priču:
„Neki pastor je posjetio nastavu vjeronauka da vidi što djeca uče.
‘Tko je srušio zidove Jerihona?’ upitao ih je.
‘Nismo mi, gospodine’! odgovorila su djeca.
‘Je li ovo karakteristično za ovaj razred?’ upitao je pastor vjeroučitelja.
‘Ovo su poštena djeca i i ja im vjerujem’, uzvratio je učitelj. ‘Ne vjerujem da bi učinili tako nešto.’

Razočaran i obeshrabren, pastor je ispričao ravnatelju što mu se dogodilo i kakav je odgovor dobio od djece i njihovog nastavnika.
‘Pastore, već dugo poznajem nastavnika i tu djecu’, nakostriješio se ravnatelj. ‘Ako su rekli da to nisu učinili, onda je to za mene dovoljno’!
Potom je pastor iznio problem pred odbor crkve. Odbornici su raspravljali o tome dva sata i konačno zaključili:
‘Pastore, ne vidimo potrebu da se uzrujavate oko takvih sitnica. Hajde da platimo štetu i da svotu stavimo na račun održavanja crkve.’“

Živimo u vrijeme velike naivnosti kada se radi o religijskim pitanjima, uključujući i poznavanje Biblije. Ljudi koji ne bi mogli ni zamisliti da se prema poslu odnose kao što se odnose prema Bogu, kada je religija u pitanju kao da uopće ne koriste svoj razum. …

Poslovni ljudi ulaze u avion sa laptopima, tabletima, mobitelima i torbama punim dokumenata. Ne spavaju, ne idu nikome u posjetu, samo rade. Trude se što više napredovati u karijeri. U posao unose svaki atom svoje energije, trudeći se biti što uspješniji. Međutim, ako bi prema svom poslu postupali onako kako postupaju prema pitanjima vjere i vječnog života, bankrotirali bi za nekoliko tjedana.

Mislim da ovim riječima svima upućujem izazov da dobro razmisle na kakvim temeljima grade svoja vjerovanja! Da li o tome zaista pažljivo razmišljamo? …

Zašto netko biva prevaren? Da li zato što oko nas ima suviše varalica? Ne, ljudi bivaju prevareni zato što su odlučili biti prevareni! Zato što su odlučili ne proučavati i ne istraživati sami za sebe!

Isus je znao da se istina otkriva i prihvaća jedino kada ljudi sami proučavaju i istražuju. Zato je On bio Veliki Učitelj. Nije davao pripremljene odgovore. Znao je da tako nikoga ne možete ničemu naučiti. On je samo stvarao pogodnu atmosferu da učenici sami otkrivaju istinu. Preko apostola Pavla jasno je rekao da sami trebamo proučavati da bismo se pokazali prokušani pred Bogom (2. Timoteju 2,15). …

Mi bismo mogli upitati vjernike da li zaista imaju čvrstu osnovu za svoja vjerovanja i oni bi mogli reći: „Da, vjerujemo da imamo, u teoriji!“ Ali, želio bih vas podsjetiti da jedino onaj koji je kod nogu samoga Isusa Krista stekao iskustvo s onim što vjeruje, može stvarno reći da vjeruje. Ukoliko ne uspostavimo životodavni, stvarni odnos s Isusom Kristom, mi ćemo se oslanjati na ljude!

Ako sebe zamišljam kao „dobrog dečka“, ako sam samouvjeren i sam sebi dovoljan, tada sam u opasnosti da se oslanjam na sebe i da postanem ono što Biblija naziva „bezumnikom“. Onoga koji vjeruje svom srcu Biblija zaista smatra bezumnikom (Izreke 28,26!). Ali, ako patim od kompleksa niže vrijednosti, ako sumnjam u sebe i nisam uspostavio živi odnos s Bogom tako da mogu imati povjerenja u Njega, onda ću se oslanjati na druge ljude pastore, biskupe, profesore, teologe, sposobne vođe i one u čijoj se prisutnosti lijepo osjećam. Ukoliko ne vjerujem Bogu, uvijek ću vjerovati nekome drugome! Ukoliko ne vjerujem Bogu, mogu biti siguran da ću, prije ili kasnije, skrenuti s pravog puta. …

Suviše često dozvoljavamo pa nas na duhovnom području ponesu osjećanja, a ne razum. Često prihvaćamo da je nešto istina zato što nam izgleda ispravno ili što nam izgleda dobro, umjesto zato što je zaista ispravno i dobro! …

Oslonimo se na ono što nam Isus kaže: „Onoga tko dođe k meni neću izbaciti… Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Ivan 6,37; Matej 11,28) On nam još i danas govori i predstavlja naš jedini autoritet. Da li se slažete?

Želio bih ovom tekstu dodati samo još jedan mali poziv:

Molim vas, nemojte vjerovati ničemu što sam napisao, ako najprije sami niste provjerili svaku riječ!

Morris Venden

Bog je uporabio Iliju da uskrisi udovičina sina. Bio je to veliki ispit vjere i velika potvrda Božje moći nad životom i smrću! Nadalje, ispit na gori Karmelu bio je nepobitno i spektakularno očitovanje Božje moći. Konačno, jaka kiša nakon tri godine suše bila je još jedno očitovanje Božje umiješanosti u život ljudi. Ilijin život obilovao je izravnim božanskim intervencijama. Teško je povjerovati kako netko nakon svega toga nije u stanju u potpunosti vjerovati Gospodinu; pa ipak, nedugo nakon ovog događaja, Ilija se utapao u simptomima stresa i obeshrabrenja.

Ovdje leži važna pouka za nas. Bez obzira na čuda u našem životu, uvijek ćemo se suočavati s preprekama. Nitko, pa čak ni prorok kakav je bio Ilija, nije imun na nevolje koje donosi život.

Kako je ovaj Božji čovjek, nakon što je bio svjedokom niza zadivljujućih čuda, mogao doći u takvo stanje očaja? Kako je došao do točke kada je molio Boga da mu uzme život? Sjetimo se samo čuda koja je vidio i čak u njima sudjelovao!

“Na taj je način Sotona stjecao prednost nad slabostima ljudskog roda. On će i dalje raditi na isti način. Kad god je čovjek obavijen oblacima, zbunjen prilikama, ili ucviljen siromaštvom i boli, Sotona je kraj njega da ga kuša i muči. On napada slabe točke našeg karaktera. Želi poljuljati naše povjerenje u Boga koji dopušta postojanje takvih okolnosti.” (Ellen G. White, Isusov život, str. 84)

Koliko često ste učinili istu stvar zaboravljajući nevjerojatne stvari koje je Gospodin za vas učinio u prošlosti? Zato je toliko bitno, osobito u trenucima očaja i razočaranja, prisjećati se što je Bog za nas učinio u prošlosti.

Julian Melgosa

Poput 20 milijuna ostalih Amerikanaca i Rachel pati od anksioznog poremećaja koji uzrokuje bezrazložnu zabrinutost, razdražljivost, eksplozivnost, dekoncentriranost, depresivnost i nesanicu. Ona izbjegava ljude i okolnosti koje potiču napadaje panike, no mehanizam izbjegavanja uskraćuje joj neke dobre prilike i ugrožava kakvoću života. Kako se osobe poput Rachel (ili mene i vas) mogu osloboditi pretjeranog straha i istodobno biti svjesni onoga što Gavin de Becker, pisac knjige The Gift of Fear (Dar straha), naziva „sjajnim unutarnjim čuvarom”? Strah je prirodan i najjači signal za preživljavanje, kaže Becker. Upozorava nas na opasnost, svraća pozornost na moguću ugroženost, podsjeća nas da se ne treba igrati oružjem ili lutati opasnim gradskim četvrtima. Takav strah ne treba miješati s anksioznošću (strepnjom zbog neke buduće nesreće koja bi nas mogla zadesiti). Anksioznost koči, a ispravan strah potiče.

U stvarnom životu opasnosti od povređivanja su posvuda: rat, terorizam, politika, filmovi, televizija, pa čak i religija. Psihološke posljedice nakon 11. rujna, i sve veći broj napadaja straha, postali su životna stvarnost. No mnoge ljude muče neopravdani strahovi – prestravljeni su kada su sami, prestrašeni su od gužve, živčani su kada govore u javnosti, strahuju od donošenja odluka ili su zgroženi mogućnošću da pogriješe. Biblijski primjer nezdravog straha je čovjek koji je zakopao svoj jedini talent jer se bojao neuspjeha (Matej 25,14-30).

Uvjetovani za strah
Kada je strah prepreka za osobni rast ili poduzimanje razumnih rizika, tada je neprimjeren i destruktivan, kaže dr. Susan Jeffers. Paralizirajuća anksioznost je rezultat prethodnog uvjetovanja. „Nikad nisam čula majku koja govori svom djetetu pri odlasku u školu, ‘Danas se izloži opasnostima, dušo’”. Vjerojatnije je da će djetetu poručiti da bude oprezno, što podrazumijeva svijet kao opasno mjesto. Tko može tvrditi da nije tako? Medicinski stručnjaci nisu sigurni što uzrokuje da zdravi strah postane nezdrava anksioznost, no većina se slaže kako stresna iskustva (poput ranih trauma) stvaraju neravnotežu u kemiji mozga koja pridonosi nastanku anksioznih poremećaja, društvenih fobija, napadaja panike i slično. Tijekom 1970-ih znanstvenici su počeli razvijati istraživanja u svrhu mapiranja moždanih putova programiranih kao odgovor na opasnost. Uvidjeli su da se učenje vezano za strah odvija u dijelu mozga zvanom amigdala, a to je jedno malo područje u obliku badema, koja prima signale za potencijalnu opasnost i aktivira samozaštitne mehanizme. Odgovor strahom je kod većine ljudi zdrava reakcija, no kod nekih je iskrivljena zbog učenja koje je povezano s traumom, što onda snižava moždani prag za uzbunu. „Otisak užasa u sjećanju, i posljedična preosjetljivost, može trajati cijeli život”, kaže dr. Daniel Goleman, pisac knjige Emocionalna inteligencija.

Ponovno postavljanje emocionalnog sustava za uzbunu
Je li moguće ponovno postaviti emocionalne sustave za uzbunu? Možemo li se odučiti od ograničavajućih misli i vjerovanja? Možemo i ne možemo. Kognitivno-bihevioralna terapija bila je uspješna u „uvježbavanju“ nekih ljudi da razmišljaju i ponašaju se racionalnije, no rezultati neurooslikavanja pokazuju da pretjerano uznemirena amigdala ne daje odgovarajući odgovor na ovakvo uvježbavanje. Kod ovakvih osoba niti cjeloživotna terapija namijenjena mijenjanju ponašanja neće spriječiti nenormalnu reakciju na strah. U takvim slučajevima može pomoći terapija lijekovima, no mnogi oklijevaju uzimati propisane lijekove zbog straha da će postati ovisni o njima, ili će ih netko optužiti da su slabi, ili će im Bog zamjeriti na nedostatku vjere. Ne vjerujem da bi Bog bilo koga okrivio zbog prihvaćanja dostupne medicinske pomoći, no svatko mora sam donijeti takvu odluku.

Ako svoje strahove ne možemo otkloniti ili izliječiti lijekovima ili psihoterapijom, možemo li ih nadzirati ili njima upravljati na neki drugi način? Pokušaji nadzora nad strahom često ga još više pojačaju, kaže psiholog Robert Sardello. „Ako strahu pristupimo nadajući se da ćemo ga zaustaviti samo vanjskim sredstvima, primjenjujemo pogrešne alate. Stvarna moć straha nalazi se u našoj želji da ga izbjegnemo“. Kada pokušavamo potisnuti strah, on postaje još jači. Sardello predlaže da naučimo vrednovati svoje strahove. „To ne znači da ih trebamo zvati da dođu, već uvidjeti da su već tu, oko nas, i da u većoj ili manjoj mjeri utječu na nas.“ Hrabrost počinjemo stjecati kada prihvatimo i priznamo naše osjećaje.

Biblijske ličnosti i strah
Kako su biblijske ličnosti podnosile strah? Često su pred njim posrtale! Obuzet političkim i vojnim prijetnjama, David je popustio na razini spolnosti i pretrpio strašne posljedice. U drugim prigodama primijenio je učinkovitije obrambene mehanizme, poput molitve i umjetničkog stvaralaštva (poezije i glazbe). Iako je Abraham dva puta rekao Sari da laže kako bi on umirio svoje strahove, na kraju je ipak svladao svoj strah i postao čovjek vjere. Izraelski narod, preplašen od neprijatelja, oklijevao je ispuniti Božje obećanje, povukao se u pustinju kako bi naučio važne pouke, i u konačnici krenuo naprijed u vjeri. Strah od neodobravanja naveo je Petra da zaniječe svoj odnos s Isusom, no pogreška ga je navela na oblikovanje primjernog karaktera.

Zamijetite sljedeća svjedočenja: David je rekao: „Kad me strah spopadne, u tebe ću se uzdati“. Mojsije je savjetovao: „Ohrabrite se i budite odlučni… Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti. Ne bojte se…“. A Jošua je poticao uplašen izraelski narod: „Samo budi odvažan i hrabar“ (Psalam 56,3; Ponovljeni zakon 31,6-8; Jošua 1,7).

Zdravi strah pobuđuje mudrost, nalaže oprez i upućuje na izbjegavanje opasnih ljudi i mjesta. Svakodnevne učestale tjeskobe (strah od kritike, strah od promjene i strah od neodobravanja) stvaraju hrabrost. Pružaju nam priliku da zakoračimo na duhovni put i krenemo hrabro naprijed, i tako povećavamo snagu svog karaktera.

Suočavanje sa strahom
Sposobnost hrabrog suočavanja sa strahom zahtijeva tri vrste vjere: (1) pouzdanje u Boga, (2) pouzdanje u sebe, i (3) pouzdanje u ljude. Pouzdanje u Boga je vjera da će Bog učiniti za nas ono što ne možemo učiniti sami za sebe. Pouzdanje u sebe znači imati tjelesnu spremnost, izgrađivati emocionalnu snagu i razvijati socijalne vještine. Možda ćemo se morati obratiti savjetnicima koji nam mogu pomoći u razvijanju kompetencija poput zdravog unutarnjeg govora, komunikacije, vještine postavljanja granica, vještine opuštanja i drugih obrambenih mehanizama. Kada ljudi odrastu do pune odrasle zrelosti i u potpunosti zauzmu svoj prostor, osjećaju se manje ranjivima. Pouzdanje u ljude nas usmjerava na oslanjanje na podršku pouzdanih prijatelja kada nam je to potrebno. Takvi ljudi nam mogu pomoći pri ublažavanju naših iracionalnih strahova i ponuditi nam snagu i sigurnost kada postoji stvarna opasnost. Osim obitelji i crkvene zajednice, što su dobri izvori ohrabrenja, postoje još i društva „12-koraka“ poput Anonimna udruga opsesivno-kompulzivnih, Anonimna udruga emocionalnih, te udruga Anonimnih alkoholičara, koje pružaju dobre mogućnosti za suočavanje s anksioznošću i strahovima. Tu se sudionicima pomaže u rastu i preuzimanju nadzora nad vlastitim životom, što samo po sebi smanjuje razinu anksioznosti i smanjuje strah. U nekim je slučajevima navika negativnog mišljenja toliko duboko ukorijenjena da je potrebna pomoć stručnjaka. Možemo je naći u izvanbolničkim zdravstvenim programima ili pak intenzivnim bolničkim programima.

Moguće je razviti veće povjerenje u Boga, u sebe i u druge ljude. Možemo uživati u slobodi od nepotrebne tjeskobnosti! Apostol Pavao opisuje savršeno sredstvo protiv straha koje će donijeti oslobođenje: „Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu, prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti. I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu“ (Filipljanima 4,6-7).

Carol Cannon

Nikad neću zaboraviti doživljaj na uskoj i neravnoj brdskoj cesti. Vozili smo brzinom oko 90 kilometara na sat kad smo iznenada stigli do oštrog zavoja. Naravno, s moje strane je bilo lakomisleno da u ovakvim uvjetima vozim brzo. Nisam primijetio nikakav znak upozorenja pa nisam računao na opasan zavoj. Odjednom smo se iznenada našli u neprilici u kojoj nam ništa drugo nije preostalo nego da viknemo: “Dragi Bože, pomozi!”

Zasigurno takva molitva i nije neka dojmljiva molitva, ali je to ipak bila molitva i Bog ju je čuo i odgovorio na nju. Osjetili smo kako se neka nadnaravna sila bori protiv našeg izlijetanja s ceste. Automobil se na kraju zaustavio na cesti. Nitko nije bio povrijeđen, osim što je jedna guma pukla, a naši živci su treperili.

Povjerenje kršćanina u to da Bog može i hoće pomoći kad Mu se moli ima znatno više vrijednosti od prethodnog upozorenja, službenika za osiguranje ili police osiguranja. Bog od nas očekuje da izbjegavamo svaki besmisleni rizik i čuvamo svoj život koliko god je to moguće. Ali kad se nađemo u opasnosti, možemo uputiti Bogu strelovitu molitvu i zamoliti Ga za hitnu pomoć.

Nekad su me uznemiravale misli da je Bog možda previše zaposlen da bi odgovorio na moju hitnu molitvu. Kako se On može brinuti oko toliko mnogo molitava koje Mu dolaze istog trenutka? Ima li On neki sustav po kojem ponajprije obrađuje naročito važne molitve i važne ljude? Kako može čuti moju jednostavnu molitvu, kao da je ona jedina koja je stigla do Njega? Pa k Njemu se podižu stotine, tisuće, čak i milijuni strelovitih molitava!

Clive Staples Lewis objašnjava to jednim primjerom: “Ako se, recimo, večeras u 22.30 sati milijun ljudi moli  Bogu, On ih ne mora sve istodobno saslušati u kratkom trenutku koji mi nazivamo 22.30. To i svako drugo vrijeme od početka svijeta za Njega je uvijek sadašnjost. Moglo bi se reći: Njemu stoji na raspolaganju čitava vječnost da bi saslušao hitnu molitvu pilota čiji je zrakoplov eksplodirao.” (C. S. Lewis, Beyond Personality, 15)

Zasigurno znaš kakvu radost pričinjava spoznaja da se možeš obratiti Bogu kad upadneš u nevolju. Pritom to nije sebično, jer nam je rekao: “I zazovi me u dan tjeskobe: oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.” (Psalam 50,15)

Dokle god proslavljamo Boga, On nam je spreman pomoći kad smo u nevolji.

David se često molio kad je bio u opasnosti: “Smiluj mi se, moj Bože, jer me dušmanin hoće zgaziti, napadač me moj neprestano tlači. Dušmani moji nasrću na me povazdan, mnogo ih je koji se na me obaraju. Svevišnji, kad me strah spopadne, u te ću se uzdati.” (Psalam 56,2-4) “Navališe na me nesrećom, bijesno me progone … strah me samrtni spopade … groza me obuze. … Ja ću Boga prizvati, i Jahve će me spasiti.” (Psalam 55,4-6.17) Tako je on opisao bijeg od svojih neprijatelja.

Daniel se u vjeri molio Bogu i On ga je zaštitio od lavljih usta. Neposlušni Jona se molio iz trbuha velike morske životinje. Budući da je njegova molitva bila iskrena i ozbiljna, Bog je naložio ribi da ga izbaci na obalu. To naravno nije bila naročito ugodna okolnost za iznošenje molitve, a niti sama riblja utroba nije bila udobna.

Iako nam je Bog spreman pomoći kad smo u poteškoći, On nam još radije pomaže kad smo u duhovnoj nevolji. Isus nas je učio da se takve opasnosti bojimo više negoli kad je ugrožen naš zemaljski život. (Vidi Matej 10,28) Moramo se naviknuti obraćati Gospodinu kad nastupe kušnje. Kad smo često kušani, spremni smo se moliti.

Isus nam savjetuje: “Bdijte i molite da ne padnete u napast!” I još dodaje: “Duh je spreman, ali je tijelo slabo.” (Matej 26,41) Zapazimo da nas Isus opominje da bdijemo i da se molimo. U grčkom izvorniku je upotrijebljena riječ koja znači biti budan i biti na oprezu. Prava iskrena molitva zahtijeva potpunu zauzetost uma, volje i tijela. Ništa ne koristi moliti se za pobjedonosni život, ako se pritom ne sjedinimo s božanskom silom u borbi da tu pobjedu i ostvarimo. Besmisleno je moliti se za svladavanje naše neobuzdane želje za jelom, ako na kraju opet trčimo prema hladnjaku.

Moramo bdjeti i moliti se. Ništa ne koristi ako sjedimo pred televizorom i gledamo kriminalističke i nemoralne filmove, a istodobno se molimo: “Gospodine, ne dopusti da to na mene pogubno utječe.” Ustanimo i smjesta isključimo tu kutiju! Molitva ne nadomješta djelovanje, nego nas na njega usmjerava.

Isus je to još jednom ustvrdio: “Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječjim.” (Luka 21,36)

Vrlo je važno da razumijemo kakvu ulogu ima molitva, ako se želimo osloboditi nekih loših navika — primjerice prekomjernog jedenja, pušenja, uživanja droge, spolnih nastranosti, bluda, samoljublja, uživanja u svjetovnim zabavama ili fanatičnog bavljenja sportom. Neke navike nas mogu tako obuzeti da ih se nikako nećemo moći osloboditi.

Nikad se nećeš osloboditi neke loše navike ako se ne moliš; ali ako se samo moliš a ne činiš ništa drugo, tada ćeš još više dospjeti pod njezin utjecaj. Mi se ne možemo osloboditi nekog grijeha ako ga stalno imamo pred očima, nego samo ako gledamo Isusa.

Ako se moliš za pobjedu, moraš se stvarno povjeriti Isusu. Nemoj se uopće moliti: “Gospodine, pomozi mi da to ostavim,” — ako si i nadalje siguran da ćeš to činiti. Pobijediti možeš samo onda kad sa sigurnošću možeš reći: “Gospodine, predajem Ti svoje grijehe i sebe samoga; molim Te, oprosti mi i daj mi snage. Imam povjerenja u Tvoje obećanje da nećeš dopustiti veće kušnje nego što ih mogu podnijeti. (Vidi 1. Korinćanima 10,13) U Isusovo ime Te molim za pobjedu. Zahvaljujem Ti, Gospodine, što ćeš mi pomoći nadvladati grijeh. Čvrsto sam odlučio da Ti više ne griješim, ma kako kušnja bila teška. Gospodine, pomozi mi da mogu ustati s molitve u sili Svetog Duha i u povjerenju da mi možeš pomoći.”

Istodobno kada si završio molitvu, ustani i djeluj stvaralački. Čini nešto što traži tvoju punu snagu i odanost, što može odvratiti tvoju pozornost od problema koji te muči. To je Isus mislio kada je rekao: “Bdijte i molite…”

Želio bih ti skrenuti pozornost na jednu Isusovu posebnu molitvu. “A Isus podiže oči i reče: ‘Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao.’” (Ivan 11,41) Isus je izgovorio ove riječi prije nego što je pozvao Lazara da ustane iz groba. On se zahvalio svojemu Ocu što je uslišao Njegovu molitvu još i prije nego se to uopće moglo vidjeti. To je vjera. Vjera je povjerenje u Boga. Ona je osnova svake molitve za koju želimo da nam bude uslišana. Zato Isus kaže: “Sve što s vjerom zamolite, dobit ćete.” (Matej 21,22)

Jakov, Gospodinov brat, naglašava to isto kad kaže: “Ali neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina.” (Jakov 1,6.7)

Ako se u molitvi boriš za neku pobjedu, ne pitaj se hoće li ti ona biti stvarno darovana, nego drži Boga za riječ. On je obećao pobjedu; Krist je živio i umro da bi ti je osigurao. Na tebi je da tu Njegovu pobjedu odsad promatraš kao svoju i da u molitvi primaš snagu od Njega. To se mora činiti više nego jednom dnevno; kad naiđu kušnje, pobjedu ćeš morati zadobiti svaki put iznova. Moli se čim osjetiš potrebu, jer je kobno čekati da te nadvlada kušnja. Zaustavi Sotonu vani, kod vrata.

Svaki put kad želiš ostati nepoljuljan, izbaci neku od svojih loših navika i na njezino mjesto stavi dobru. Često će to biti gruba borba, ali to je tako važno da je Isus rekao: “Ako te na grijeh navodi ruka tvoja, odsijeci je! Bolje ti je kljastu ući u život nego s dvjema rukama otići u pakao — u neugasivi oganj.” (Marko 9,43)

Ovom slikom Isus jasno kaže da se u odnosu na radost i vječnu zajednicu s Gospodinom isplati svaka borba i svaka žrtva.

Ma kako veliki bili tvoji problemi i ma kakva kušnja pala na te, Božjom pomoću već sada možeš izboriti pobjedu!

Budi odlučan oduprijeti se Sotoninom došaptavanju, umjesto da ga slušaš i slijediš. Onog trenutka kad osjetiš da ćeš biti kušan, klekni na koljena i povjeri se Bogu.

Gledaj na Isusa koji te želi osloboditi, i za kratko ili duže vrijeme tvoja sadašnja slabost bit će dokaz neizmjerne Božje snage koja će ti biti dodijeljena kroz jednostavnu molitvu punu povjerenja.

Edwin Gallagher

Elektronička pošta, tekstualne poruke, mobilni telefoni i pageri znače da je posao postao sve složenija cjelodnevna operacija za one koji su tehnički osposobljeni. To također znači da su radna mjesta iznimno ranjiva i osjetljiva na konkurenciju iz bilo kojeg mjesta na Zemlji. Povećanje opsega poslova i neuskladivi rasporedi obveza oduzeli su obiteljima stabilnost i trajnost. Mjesto na kojemu ćete živjeti više ovisi o slučaju nego o izboru. I uža i proširena obitelj se raspadaju.

Kako da zadržimo i sačuvamo vjeru u ovom sekularnom, postmodernističkom okruženju? Zauzimanje obrambenog stava, život u strahu i sumnja u svakoga tko se razlikuje od nas nisu rješenje. Umjesto toga, trebali bismo agresivno iskoristiti stvarnost Božje istinske prisutnosti u ovakvom novom svijetu. To znači da trebamo razviti živu vezu s Njim na istim mjestima na kojima je Njegova prisutnost ili odbačena ili zloupotrijebljena. Ali, kako da uspostavimo živu vezu s nekim koga ne možemo vidjeti, čuti ili dodirnuti? Kako da Bog danas postane stvaran u našem životu?

Mjesto na kojemu trebamo početi je naš molitveni život. Kao što sam već ranije ustvrdio, pojava slabosti u osobnom molitvenom životu sadrži prva dva koraka na putu prema sekularnoj promjeni. Zato trebamo usporiti, razmisliti i potražiti Njegovu prisutnost. Najjasnija poruka o Bogu koju će većina sekularnih ljudi ikada vidjeti i čuti je upravo ona koju će “pročitati” u životu nekog kršćanina kojega poznaju.

Uspješni odnosi se grade na dvostranoj komunikaciji — na slušanju i pričanju. Mi učimo o drugim osobama slušajući, i otkrivamo svoju skrivenu osobu govoreći o onome što nam se čini važno. Zamisao o razgovoru s Bogom nije čudna. Svi smo upoznati s pojmom molitve. Međutim, jednostrana komunikacija i jednostrani odnos brzo zastarijevaju i gube privlačnost. Kad je riječ o nekome koga ne možemo vidjeti, čuti i dodirnuti, slušanje može postati prilično izazovno.

Proučavajte kao dio života

Jedan od ključeva žive veze s Bogom u sekularnom postmodernističkom svijetu jest da naučimo kako slušati glas koji većina ljudi nikada nije čula. Najuobičajeniji način kojim se vjernici služe da postignu taj cilj je čitanje Biblije i drugih knjiga i članaka koji govore o Bogu.

Dakle, mjesto na kojemu najbolje možemo čuti Božji glas danas nalazi se u Njegovoj pisanoj Riječi i u drugim spisima visoke duhovne vrijednosti.

Život molitve

Kad je riječ o odnosu prema Bogu, razgovarati s Njim u molitvi izgleda da ima više smisla nego slušati nekoga koga ne možete čuti. Osobni molitveni život vjerojatno predstavlja najveći izazov s kojim se većina kršćana suočava. Ja sam se puno puta osjećao kao gubitnik u molitvi. Međutim, tijekom godina sam naučio nekoliko činjenica koje su mi vrlo korisne. Mislim da bi neke od tih činjenica bile korisne i vama:

1. Pri molitvi zauzmite onaj stav koji vam najviše odgovara. Nema nijednog propisanog stava pri molitvi. Neki ljudi će vam reći da je jedini ispravan stav da u molitvi budete na koljenima, sa zatvorenim očima i sklopljenim rukama. I, da budem pošten, to je upravo stav koji najčešće zauzimam pri molitvi. Ali, molitve opisane u Bibliji govore o mnoštvu raznovrsnih položaja tijekom moljenja. Biblija opisuje ljude kako stoje, kleče ili leže ničice. Neki su se molili otvorenih očiju, a neki zatvorenih. Molili su se sklopljenih ruku ili ruku ispruženih prema nebu. Povezati se s Bogom tijekom molitve je mnogo važnije od položaja koji zauzimate. Zauzmite položaj koji vam najviše odgovara. Ključno je da usredotočite svoje misli na Boga i smanjite vanjske utjecaje.

2. Usredotočite misli na Boga tako što ćete Mu napisati pismo. Drugi način da usredotočite svoje misli jest proces pisanja. Ali, kad je riječ o molitvi, pisanje je upućeno samom Bogu. Pisati molitvu je kao da Bogu pišete pismo. To se može pretvoriti u prekrasno iskustvo. Ja to uvidim svaki put kad si uzmem vremena da pažljivo sročim riječi i stavim ih na papir. Molitva tako postaje još značajnija. Cijeli proces pisanja mi pomaže da kažem Bogu upravo ono što želim, ono što Mu inače ne bih rekao na neki drugi način.

Ukoliko vam zamisao o “zbirci molitava” izgleda pomalo čudno, sjetite se da je najveći dio Psalama zapravo niz pisanih molitava. Ukoliko ste vješti na računalu, možete razmišljati o pisanju molitava kao o elektroničkim pismima koje upućujete Bogu umjesto da mu pišete pismo. E-mail nas je naučio da je moguće izgrađivati odnose s drugima čak i kad nismo osobno prisutni. Iz nekih razloga ljudi su skloniji da budu pošteniji dok pišu e-mail nego kad komuniciraju na bilo koji drugi način. Spremni su u e-mailu izraziti ono što nikad ne bi napisali u formalno pismo ili rekli čovjeku u lice. Prema tome, poslati e-mail Bogu može biti uspješan način da unaprijedite svoj molitveni život.

3. Neka molitva izražava bît. Čovjek se može lako moliti kad u molitvi nakratko posjećuje misionare i literarne evanđeliste i moli se za njihov duhovni odnos s Bogom. Jedan od razloga zašto molitva može biti potpuno nepovezana sa svakodnevnim životom krije se i u tome što mi često zanemarujemo iznijeti Bogu upravo ono što nam je važno. Molitva postaje stvarno značajna jedino kad se potpuno otvorimo pred Bogom, kad Mu iznosimo svoje najdublje misli i tjeskobe. Molitva je prilika kad možete govoriti i o onome o čemu ne razgovarate ni sa svojim bračnim drugom. Zapravo ništa od onoga što bismo mogli reći Bogu neće Ga iznenaditi. On već unaprijed sve zna, mnogo prije nego što smo smogli snage doći pred Njega, i On nas voli upravo takve kakvi jesmo.

4. Dopustimo Bogu da odgovori na naše molitve. Druga uspješna molitvena metoda jest da pružimo Bogu priliku da odgovori na naše molitve. Lako je protrčati kroz popis naših molitvenih zahtjeva i onda nastaviti sa svojim svakodnevnim poslovima, nikad ne očekujući da nam Bog stvarno odgovori na neki način. Umjesto toga, uzmite olovku i papir, stavite ih pred sebe i čekajte. Kad završite molitvu, uzmite olovku i pišite sve što vam padne na um. Nešto od toga može biti nevažno i bez mnogo veze. Međutim, u tišini Bog ponekad može odlučiti utjecati na srce na neki poseban način koji će se pokazati kao božanski.

Jednoga dana objavio sam na predavanju tu misao. Jedan student iz Kanade bio je potaknut da to iskuša te večeri. Nakon molitve imao je ponovljeni osjećaj da jedna žena u Kanadi želi razgovarati. Budući da je u to vrijeme njegova supruga bila u Kanadi, ne tako daleko od mjesta u kojemu je ta žena živjela, odlučio je pozvati svoju suprugu telefonom i zamoliti je da razgovara s njom.

Sljedećeg dana supruga ga je nazvala i rekla da nije mogla stupiti u vezu s tom ženom. On ju je molio da ne odustane. Bio je snažno osvjedočen da Gospodin ima neki razlog da upravo u to vrijeme netko treba stupiti u vezu s njom.

Supruga je nazvala još jednom. Ovaj put je žena odgovorila. Njezin odgovor je bio zaprepašćujući. “Prije osam dana umro mi je suprug, i upravo sam se vratila kući od liječnika koji me je obavijestio da imam rak. Sjedila sam kraj telefona i pitala se je li ikome stalo do mene.” Student iz Kanade nije više imao razloga sumnjati da Bog i danas razgovara sa svojim narodom.

5. Naglasak na zahvalnost. Jedan od mojih najomiljenijih propovjednika, Glenn Coon, obično je naglašavao tekst iz Nehemije 8,10: “Radost Jahvina vaša je jakost.” On je čvrsto vjerovao da se tajna duhovne sile krije u radosti koja dolazi od duha zahvalnosti i slavljenja. Nitko ne može ostati žalostan dugo vremena ako se neprestano podsjeća na načine na koje je Gospodin obogatio i blagoslovio njegov život.

Coon je predlagao da svakog jutra provedemo malo vremena zapisujući deset razloga za zahvalnost Bogu.  Tijekom dana svaki od tih razloga treba postati osnova za kratku molitvu. “Hvala Ti, Gospodine, na čistom zraku!” “Hvala Ti, Gospodine, na crvenim ružama koje sam dobio!” “Hvala Ti, Gospode, što sam živ!” Vrlo “prizemne” i praktične molitve! Iako ovo može izgledati mnogo pojednostavljeno, znam na temelju iskustva da djeluje. Kad se zahvaljujemo Gospodinu na posebnim djelima kojima je utjecao na naš život, naše srce je puno neizrecive radosti, povjerenja i zahvalnosti. Ništa nam ne može tako uljepšati život kao duh zahvalnosti i slavljenja!

Pronaći vrijeme

Kako pronaći vremena za proučavanje i molitvu usred strašnog tereta odgovornosti koji većina od nas nosi i pod kojim se lomi? Zapravo, vrlo malo ljudi ima na raspolaganju dovoljno vremena da završi sve što želi završiti tog dana. To znači da je na nama da odlučimo što je doista vrijedno našeg vremena, a što nije. Vi ništa ne možete dodati svojemu životu — ukoliko nešto ne oduzmete iz njega!

Problem je u tome što većina od nas ne želi učiniti takav izbor. Mi se trudimo obaviti sve što se postavi pred nas, i to nam doista ne uspijeva. Neizbježno, mi žrtvujemo ili obitelj, ili molitveni život — ili i jedno i drugo — na oltaru naše neodlučnosti. Kad netko zatraži od mene da prihvatim neko zaduženje ili posao, ja si postavljam pitanje: “Koju ću aktivnost morati izostaviti? Je li to novo važnije i zanimljivije od onoga što moram izostaviti?” Ako mi ne budemo birali, sam život će birati umjesto nas! I možda ćemo biti nesretni zbog njegovog izbora.

Sve to ostavlja velike posljedice na naš duhovni i molitveni život. Naše vrijeme s Bogom često istisnu manje važni poslovi. Prema tome, prvi korak u čvršćoj zajednici s Bogom je pravljenje popisa prioriteta u našem životu.

Činjenica je da se snaga volje jača uporabom. Odluči da ćeš Boga staviti na prvo mjesto. Kaži to glasno! Piši o tome svojim prijateljima. Odluči što mora otići iz tvojega života ukoliko tvoje duhovno iskustvo treba rasti. Budi pažljiv u dodavanju novih zaduženja i odgovornosti. U svom duhovnom životu, iznad svega ostalog, moramo imati na umu riječi apostola Pavla: “Ali kažem samo jedno …” (Filipljanima 3,13)

Vjera na djelu

Živa veza s Bogom započinje, naravno, s vremenom koje provodimo slušajući Njegov glas iz Njegove Riječi i razgovarajući s Njim u molitvi. Ali ako je naša veza s Bogom ograničena samo na vrijeme provedeno u proučavanju i u molitvi, neće imati na nas onaj trajni utjecaj koji nam je nužan. Bez konkretne, praktične vjere koja djeluje u našem životu, duhovno iskustvo će lako biti ograničeno na sáme misli. To bi moglo dovesti do shizofrenog stanja u kojemu vjera utječe na naš život samo kratko vrijeme tijekom dana, nakon kojega dolazi bitno posvjetovljeno postojanje u ostatku vremena. Ako trebamo postići promjenu u sekularnom svijetu, naš odnos s Bogom mora dolaziti do izražaja upravo tamo gdje se to može vidjeti.

Jon Paulien

Uzmimo za primjer slonove. Oni mogu i mnogo više od samoga micanja ušima. Oni svojim ušima lagano lepršaju. Takvi pokreti doprinose boljem hlađenju unutar krvnih sudova uha. A kada se krv u uhu rashlađuje, tada se pomalo rashlađuje i unutrašnjost tijela slona, što je veliko olakšanje na tropskim vrućinama.

I zečevi također koriste svoje uši za sličnu namjenu. Pogledajte kako ima uši stoje uspravno dok trče. Zračna im struja hladi krv dok nevjerojatno brzo jure bježeći od grabežljivaca. Samo, zečevi ne lepršaju ušima. Oni ih okreću. Oni svoje uši mogu okrenuti u bilo kom pravcu, tako da ne moraju okretati glavu osluškujući zvukove iz raznih pravaca.

Mi ljudi ne možemo okretati svoje uši poput zečeva, ali smo ponekad u takvim situacijama da moramo zamoliti nekoga da okrene svoje uho i čuje nas kada imamo potrebu da nas ta osoba sasluša. Mi, naravno, ne očekujemo da ljudi zapravo okrenu svoje uši dok im govorimo, to je samo izraz. Time izrazom mi više želimo da netko prema nama okrene i svoje oči, kako bismo bili mirni da je obratio pozornost na nas.

Postoji redak u biblijskim psalmima koji kaže: “Ljubim Jahvu, jer čuje vapaj molitve moje: uho svoje okrenu k meni u dan u koji ga zazvah.” Osoba koja je ovo napisala iskazala je povjerenje u Boga smatrajući da je on slušao izgovorenu molitvu u vrijeme velike duševne potrebe. Pisac psalma je vjerom znao da je Božje uho bilo okrenuto k njemu. Iza toga izraza, rekosmo, stoji uvjerenje da je Bog okrenuo i svoje lice k molitelju te pozorno saslušao riječi ljudskoga srca.

Ponekad se pitamo sluša li Bog zapravo naše molitve. Mi ne vidimo njegove oči, njegovo lice. Mi ne znamo kada je okrenuo svoje uho da nas čuje, pa tako ne znamo obraća li pozornost na nas. Ali nam Biblija jasno govori da Bog sluša: “Jer siromahe Jahve čuje, on ne prezire sužanja svojih.” “Gospodin će me uslišati kad ga zazovem.” A o općemu Božjem sveznanju nadahnuti pisac kaže: “Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio. Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. Reknem li: ‘Nek’ me barem tmine zakriju i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!’ – ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.”

Bog vas čuje. Njegovo uho, točnije, njegovo je lice okrenuto k vama uvijek kada vi svoje srce okrećete njemu. On čuje svaku molitvu, vašu tihu pjesmu, vaš šapat u dubokoj potrebi. Samo nastavite obraćati mu se svakoga dana i vaše će srce sve više imati mir da je Božje uho okrenuto baš k vama i spremno da čuje ono što imate podijeliti s njime.

Željko Bošnjak

Druga je vrsta vjerovanja, nastavlja reformator, ne samo da vjerujemo u stvari o Bogu, već i da polažemo svoje povjerenje u njega. To je stanje kada smo spremni promijeniti svoj život zbog činjenice da postoji Bog i zbog toga što mu vjerujemo. Mi se tada njemu predajemo, slijedimo ga i vjerujemo da nas voli neograničenom ljubavlju, tako da nas ništa ne može razdvojiti od te ljubavi.

Ostvarivanje prijateljske veze između dvije osobe neiscrpna je tema. Kad biste anketirali ljude na ulici dobili biste različite formule za uspostavljanje odnosa – od ozbiljnog pogleda neposredno u oči, preko grimase lica i verbalnog upoznavanja, do dodira rukovanjem dvije osobe.

Ali kako uistinu uspostaviti odnos s osobom Isusom Kristom? Zašto je to važno? Zato što je Krist tvrdio da je blisko zajedništvo s Bogom ključ kršćanstva. Da, to je tako, bez obzira što vi mislili o svojemu vjerničkom statusu. Vjerovanje u Isusa nije samo vaše slaganje s katekizmom crkve ili poznavanje obreda. Bit kršćanstva, složit ćete se, nije ni samo redovito odlaženje u crkvu, slušanje propovjedi i obavljanje ostalih vjerskih formi. Kršćanstvo je odnos s osobom. A odnosi se ne ostvaruju kada nam netko samo priča o drugoj osobi. Prijatelj vam može govoriti kako je, recimo, vaša moguća buduća supruga divna osoba, netko tko zna susojećati, mudra djevojka i zabavna prijateljica. On vam može reći da je toliko dobra da biste je svakako trebali poželjeti pored sebe. I on vam je toliko može približiti svojim pričanjem da poželite otići i upoznati se, ali on ne može stvoriti odnos između vas dvoje samo pričanjem. Sve dok se vi zapravo ne sretnete, upoznate i dok ne provedete neko vrijeme zajedno, neće biti poznanstva. Najbolje što taj prijatelj može učiniti jeste da vam ukaže na osobu i dovede vas k njoj.

To je ono što je apostol Filip učinio za svoga prijatelja Natanaela. On mu je rekao kako je Isus divna osoba. Izrazio je svoje oduševljenje njime. Čitamo u evanđelju po Ivanu: “Filip nađe Natanaela i javi mu: ‘Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.'” Ali Natanael, kao i mnogi suvremeni skeptični ljudi, nije odmah povjerovao oduševljenim riječima svoga prijatelja. “Reče mu Natanael: ‘Iz Nazareta da može biti što dobro?'” Filip je ovdje mogao ući u dugu raspravu s Natanaelom. Mogao mu je izinijeti sve argumente da je Isus onaj za koga se predstavlja. Ali je samo rekao ono što je i ključ za uspješnu pobožnost: “Kaže mu Filip: ‘Dođi i vidi.'” Jednostavan poziv da dođe i upozna Boga osobno. Filip je imao dobar osjećaj da neće moći potaknuti Natanaela da vjeruje. To je moglo samo osobno poznanstvo s Kristom. Dalje piše: “Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: ‘Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!’ Kaže mu Natanael: ‘Odakle me poznaješ?’ Odgovori mu Isus: ‘Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.’ Nato će mu Natanael: ‘Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!'”

Ne brinite, nisu sve ove godine vašega vjerovanja i ispunjavanja vjerskih formi pale u vodu teorijom o poznanstvu. Vaše je vjersko iskustvo samo obogaćeno time. Ali ako još niste doživjeli onaj blizak odnos s Kristom, ako još niste vidjeli kako vas njegova ruka vodi, kako sudjeluje u vašemu životu, uslišava vaše iskrene molitve i blagoslivlja vas, tada poslušajte Filipov poziv: “Dođi i vidi!”

Željko Bošnjak

Statističari tvrde da su čak i Amerikanci dva puta birali za predsjednika čovjeka koji je pružio ruku prema njima govoreći da osjeća njihove patnje. Ljudi danas žele vođe koji suosjećaju, razumiju i skrbe. Postoji nešto u ljudskome srcu što nas goni k ljudima koji imaju moć, ali i koji duboko suosjećaju.

Takav je vladar naš Stvoritelj. Apostol Ivan najprije zapisuje o njegovoj moći: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.” Ovdje govorimo o onome koji je stvorio svaki atom, svaki planet, galaktiku i svaku osobu koja je ikada živjela. Mi tu govorimo o Kralju nad kraljevima. A nastavljamo o njegovoj skrbi za ljude: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.”

Vi ste vjerojatno rođeni u bolnici, a on je izabrao da dođe na svijet u štali. Vi posjedujete najmanje nekoliko vrijednih stvari, a njegov je posjed pri smrti bila jedino haljina za koju su se kockali rimski vojnici. Vi imate krov nad glavom, a Isus je pošao putem beskućnika. Onaj koga Biblija naziva Spasiteljem živio je naše boli – usamljenost, odbacivanje, zlostavljanje, protivljenje, umiranje. je li kralj nad kraljevima mogao biti više pristupačan i suosjećajan?

Vama se Isus možda ne čini baš takav o kakvome ovdje govorimo. Ponekad okolnosti u vašemu životu čine da vam Bog izgleda jako daleko ili ljut na vas ili nezainteresiran. Možda lik nebeskoga oca miješate s poznavanjem svojega grubog biološkoga oca? Ili ste u religiji iskusili samo hladnoću umjesto topline zajedništva sa svojim Stvoriteljem?

Čujte – Isus nije samo pristupačan član kraljevske obitelji, on je kralj koji pristupa vama, koji vas zove i pruža vam ruke s ožiljcima od klinova. A znate li zašto ima ožiljke? Netko je trebao ispaštati smrtnu kaznu za grijehe – ili svatko za svoje ili jedan za sve. On je to učinio za nas. I to je prošao zbog stvarne i duboke ljubavi prema vama.

Sve te godine u srcu ste imali prazninu koju je mogao ispuniti samo netko kome biste se divili, netko toliko moćan da svlada smrt u čijoj sjeni živite, i netko tko bi vas volio toliko da umre umjesto vas. Sada vas Isus zove da svoje potpuno povjerenje položite u njega da će vam oprostiti i pomoći vam. On treba vaše predanje i odluku da ćete ga slijediti dok vas vodi iz mraka grijeha i zabluda. Tako će biti zadovoljena drevna ljudska čežnja za nekim suosjećajnim iz kraljevske obitelji. Jer je kralj, Spasitelj, došao blizu vas. I dok je njegova ruka blizu ispružite vjerom svoju ruku i pođite s njim kroz život i u život.

Željko Bošnjak

Možda mislimo da je jednostavno riječ o razdoblju razvitka koje će dijete prerasti, ali činjenica je da će njihova pitanja zašto trajati cijelog života. To će pitanje, zapravo, postavljati i kad budu odrasli. Kad netko od bliže rodbine pogine u prometnoj nesreći, kad se roditelj razboli od Alzheimerove bolesti, kad njihovu djecu snađu problemi, oni će postavljati to isto pitanje.

Očito je zašto bilo i Jobovo omiljeno pitanje. Njemački filozof Friedrich Nietzsche jednom je rekao: “Onaj tko zna odgovor na pitanje zašto, može se nositi sa svakim kako.” Čini se da je i Job tako mislio, a tako i mi često pogrešno mislimo.

Ali u svih četrdeset dva poglavlja knjige o Jobu Bog nikad ne odgovara na pitanje zašto.

Umjesto toga pokazuje Jobu da je mnogo važnije znati tko. Ako saznate tko, svako će zašto biti jasno. Kao roditelj koji više ne zna što da odgovori na djetetova zašto pa kaže: “Zato što sam ja tako rekao”, i Bog nama često mora reći: “Uzdaj se u mene čak i ako ne dobiješ odgovore. ” Moramo živjeti vjerom ne samo na prvom, već na svakom koraku svojeg puta.

Randy i William J. Petersen

Svake godine mnogi traže stručni savjet o stanju dionica na burzi. Pa ipak, stručnjaci im mogu reći sve osim onoga što bi htjeli znati: kako će se vrijednost dionica kretati u budućnosti. Međutim, Bog zna budućnost. On nam je to višeput pokazao preko nekih izvanrednih proročanstava u Bibliji. Mnoga od njih napisana su daleko prije pretkazanih događaja. A činjenica je da su se ovi događaji odigrali upravo onako kako je Bog rekao u proročanstvu. To danas znamo zato što, kad se osvrnemo unatrag u povijest, vidimo kako su se ispunila biblijska proročanstva. “Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.” (Amos 3,7)

Nakon što se uvjerimo da su proročanstva u prošlosti bila točna, mi se možemo uzdati u Boga i za buduća proročanstva od kojih je najveće prorečeni Isusov drugi dolazak.

PROROČKA PUNOMOĆ

Hebrejska riječ naba znači “proricati”. Ona sadrži misao da netko iznosi riječi sa žarom ili nadahnućem. Imenica izvedena iz ovoga glagola označava glasnogovornika, proroka, osobu koja ima pravo govoriti za drugoga (vidi Izlazak 6,28-30; 7,1). Druga riječ u Bibliji za nekoga s proročkim darom jest “vidjelac”; ona je prijevod dviju različitih hebrejskih riječi koje imaju značenje “vidjeti”. Prema tome, proroci imaju sposobnost proricati o onome što obični ljudi ne mogu vidjeti. A proroci ne samo što vide ono što drugi možda ne vide, već ih je Bog pozvao da o tome govore, često s posebnom gorljivošću i silom.

Isusovo upozorenje o lažnim prorocima (Matej 24,24) podrazumijeva da moraju postojati i pravi proroci. Jer kad bismo odbacili sve proroke — ako bismo potpuno odbacili ovaj dar — onda ne bi bilo potrebe upozoravati na lažne proroke.

“A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto. Tako i vi kad sve to ugledate, znajte: blizu je, na vratima!”Matej 24,32.33
“Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam.” Ivan 13,19

U ovim redcima Isus nam je pokazao da cilj proroštva nije samo objavljivanje budućnosti. Umjesto toga proroštvo je dano da učvrsti našu vjeru u Boga i Njegovu Riječ nakon što se događaji ispune. Što više vidimo ispunjenih proročanstava, to više ćemo vjerovati da Biblija stvarno potječe od Boga.

Postoje razne vrste proročanstava. Jedna tvore skupinu proročanstava o Mesiji, Gospodinu Isusu Kristu. Druga su povezana s budućnošću Izraela i različitih naroda; treća opet govore o svršetku svijeta i onome što će se poslije zbiti.

NAJRANIJA PROROČANSTVA

Na samom početku Biblije, u Postanku, primjećujemo da proroštvo ima vaanu ulogu u povijesti Boajeg djelovanja prema palom ljudskom rodu.

Nama je danas lako osvrnuti se u prošlost i vidjeti kako su se ova proročanstva točno ispunila. Ali stavimo se, recimo, u položaj Noe kojemu je Bog rekao da će voda s neba uništiti zemlju, premda do tog vremena možda nikad nije padala kiša. Ili, stavimo se u položaj Abrahama i Sare kad su dobili proročanstvo da će ona jednog dana biti majka njihovom djetetu premda je odavno prošla dob za rađanje. Nema sumnje da je to bio veliki ispit njihove vjere koji je zahtijevao da se pouzdaju u Boga da će se zbiti ono što je rekao (Hebrejima 11,7-11).

PROROČANSTVO IZ DANIELA 2

Svjetska povijest podupire točnost ovog zapanjujućeg proročanstva. Zlatno babilonsko kraljevstvo vladalo je svijetom od 605. do 539. pr. Kr. Kako se širio utjecaj Babilona, tako je postajao dominantna sila na starom Bliskom istoku. Danas se ruševine grada Babilona nalaze u Iraku, 110 km južno od Bagdada. Biblija je ne samo prorekla pad Babilona, već je jasno rekla tko će vojevati protiv njega (Jeremija 51,49.53; Izaija 45,1-4). Kir je sa svojom vojskom došao pred vrata Babilona oko stotinu sedamdeset i pet godina nakon objave ovog proročanstva.

Medijci i Perzijanci vladali su svijetom od 539. do 331. pr. Kr. Ali Bog je Danielu u 2,39 rekao da će doći “treće [kraljevstvo], od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom”. U Danielu 8,21 nalazimo da je to bila Grčka. Grčka vojska, predvođena Aleksandrom Velikim, brzo je osvojila svijet. Bila je opremljena mjedenim oklopima i kacigama i naoružana mjedenim štitovima i mačevima. Izvanredno prikladan simbol Grčke.

Grčko carstvo bilo je pobijeđeno od željeznog Rimskog Carstva 168. pr. Kr., i to je još jedno dramatično ispunjenje proročanstva. Rim je vladao duže od ijedne druge svjetske sile; vladao je više od pet stotina godina od Britanskog otočja do Arapskog mora, od Sjevernog mora do Sahare i od Atlantika do Eufrata. Rim je bio moćan.

Ali Daniel je prorekao da će kraljevstvo biti “podijeljeno” (Daniel 2,41). Rimsko Carstvo podijelilo se na nezavisna kraljevstva koja su kasnije prerasla u suvremene europske draave, u narode koji “se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom” (redak 43). Danas živimo u vrijeme ovih stopala i prstiju.

MESIJA U PROROČANSTVU

Od svih starozavjetnih proročanstava najsilnija su ona koja se odnose na Isusov prvi dolazak. U Starom zavjetu nalazimo šezdesetak proročanstava o Mesijinom dolasku.

Jedno od najsnažnijih nalazimo u knjizi proroka Izaije u Izaiji 52,13—53,12.

Ovo je jedan od najsnažnijih primjera proročanstava u Bibliji. Ono je prepuno podataka koji se nisu mogli unaprijed posložiti da bi se predvidjelo njihovo ispunjenje.

Ono je bilo i još je uvijek snažan dokaz u prilog kršćanskoj vjeri. Navodimo nekoliko starozavjetnih proročanstava o Isusu i njihovo ispunjenje u Novom zavjetu. Što iz njih moćemo naučiti o vjerodostojnosti Božje Riječi?

Posebno je zanimljivo da i Isus nakon svojeg uskrsnuća spominje ova proročanstva o sebi i njihovo ispunjenje. Dvojici učenika na putu u Emaus govorio je: ‘”Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?’ Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” (Luka 24,26.27)

Proročanstva o Njemu obuhvaćala su Njegovo rođenje, službu, odbacivanje, probijanje ruku i nogu, izrugivanje i vrijeđanje, razapinjanje za grešnike i uskrsnuće (Izaija 7,14; 9,1.2; 53,3; Psalam 22,17.7-9; Izaija 53,12; Psalam 16,10).

Budući da je Isus ispunio sva ova proročanstva, mi možemo stajati pred Bogom kao grešnici kojima je oprošteno, bez obzira na našu prošlost, jednostavno pozivajući se na Njegovo djelo za nas.

ISUSOV DRUGI DOLAZAK

Kao što smo dosad vidjeli, mnoga su se proročanstva već ostvarila onako kako su prorečena i to često na čudesan način. Ali sva su se ta proročanstva ispunila u prošlosti. Međutim, u Bibliji se nalaze proročanstva koja se tek trebaju ispuniti. Među njima su, naravno, najvažnija proročanstva o Kristovom drugom dolasku.

Prije nego što će napustiti svoje učenike, Isus im je obećao da će se sigurno vratiti: “Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.” (Ivan 14,3) Petar, Isusov veoma blizak učenik, pisao je: “Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.”

(2. Petrova 3,13) Biblija ne opisuje samo način i karakteristike Kristovog drugog dolaska, već i znakove koji će ukazivati na njegovu blizinu.

01. Lažni mesije — Matej 24,4.5
02. Ratovi i glasine o ratovima — Matej 24,6.7
03. Glad — Matej 24,7
04. Kuga (epidemije) — Luka 21,11
05. Potresi — Matej 24,7
06. Društveni problemi — 2. Timoteju 3,1-5
07. Ljudi žive u strahu — Luka 21,26
08. Povećanje znanja — Daniel 12,4
09. Znakovi i čudesa — Luka 21,11
10. Povećanje sumnjičavosti — 2. Petrova 3,3.4
11. Propovijedanje Evanđelja — Matej 24,14

Zar ovo nije vjeran opis svijeta u kojem živimo? Pogotovo ako uzmemo u obzir da su ovi tekstovi napisani prije mnogo stoljeća. To su novi dokazi da se možemo pouzdati u Bibliju.

Jonathan i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf