Prije nego što Knjigu proglasite nepouzdanom, uzmite vremena i proučite nejasne dijelove. U većini slučajeva vidjet ćete da uopće nema problema. Kad upadnete u poteškoće ovakve vrste, trebate imati na umu najvažnije načelo biblijskog proučavanja: “usporedi tekst s tekstom”. To znači usporediti teško razumljivo mjesto s drugima koji se bave istom temom. Kad ovako postupite, opća i sveobuhvatna biblijska učenja postaju jasna, a sumnje i pitanja se gube.

To je nešto nalik na spajanje dijelova mozaika, ili na igračku puzzle, slagalicu: što se više dijelova spoji u cjelinu, to je lakši ostatak posla.

Ako postupate ovako, oduševit će vas uočljivi sklad u Svetom pismu. Problematični dijelovi nestajat će jedan za drugim i iznova ćete se diviti jedinstvu i dosljednosti Biblije.

Razmotrimo nekoliko primjera.

Ne zadržavaj me
U Evanđelju po Ivanu 20,17 čitamo da je Isus rekao Mariji: “Nemoj me dulje držati, jer još nisam uzišao k Ocu…” U Evanđelju po Mateju, u 28,9 za žene koje su posjetile grob piše: “… obujmiše mu noge i pokloniše mu se”. Na prvi pogled čini se da su izvještaji u potpunoj suprotnosti. Ali suprotnosti zapravo nema. Zahvaljujući boljem poznavanju grčkog jezika do kojeg je došlo u novije vrijeme, otkriveno je da riječ koja je prevedena s “držati” ima u sebi i značenje “zadržavati”. Prema tome, ono što je Isus zapravo rekao Mariji glasi: “Nemoj me držati,” ili “Nemoj me zadržavati”.

Isus je trebao obaviti važan posao i nije želio da Ga netko zadržava, no postojala je mogućnost da Ga dvije žene u svojem oduševljenju obožavaju, zagrle Mu noge i tako Ga zadržavaju. Tako se ova dva teksta jednostavno uklapaju u događaj i nema nikakve proturječnosti.

Duhovi u zatvoru
U Prvoj Petrovoj poslanici nailazimo na sljedeće neobične tvrdnje: “Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu; on koji je bio ubijen u tijelu, ali oživje duhom. U duhu je otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe, kad se gradila lađa u koju se skloni mali broj – svega osam duša – i bi spašen vodom.” (1. Petrova 3,18-20)

Prirodno je da se svatko zapita tko su duhovi u tamnici. Kako im je Krist mogao propovijedati i kada? Da nije možda riječ o kakvoj pogreški? Nije. Ako ovaj dio teksta usporedite s izvještajem o Potopu koji je zapisan u Postanku 6, sve postaje jasno. Tekst se odnosi na Svetog Duha i tim je Duhom Krist propovijedao “duhovima koji su se nalazili u tamnici” koji su opisani u dvadesetom retku kao osobe “koje su nekoć bile nepokorne”. To “nekoć” prepoznaje se kao “kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe”.

Prema tome, vrijeme je bilo u Noino doba, mjesto je bio pretpotopni svijet, sredstvo kojim se Krist trudio oko čovjeka bio je Sveti Duh i ta je činjenica jasno naglašena u Postanku 6,3. Noina služba, ispunjena i pokrenuta Duhom, trajala je 120 godina i to je bilo vrijeme kad je Bog nastojao osloboditi ljude iz tamnice grijeha i spasiti ih u lađi. Većina njih je odbila, samo je “osam duša… spašeno vodom”.

Bogataš i Lazar
Ovu ćete usporedbu pronaći u Evanđelju po Luki 16,19-31. Počinje ovako: “Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan a iz dana se u dan sjajno gostio. Neki siromah imenom Lazar ležao sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo s bogataševa stola. … Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš i bijaše pokopan. Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrama i Lazara u njegovu krilu…”

Zatim slijedi razgovor između bogataša i Abrahama u kojem bogataš prvo zahtijeva od Abrahama da pošalje Lazara i olakša mu muke, a zatim da Abraham šalje Lazara bogataševoj petorici braće da ih pozove na pokajanje. Veliko je pitanje radi li se ovdje o stvarnom događaju ili o priči. Ako je to zapis stvarnog događaja, onda se suočavamo sa strašnom činjenicom da su Nebo i pakao vrlo blizu jedno drugome tako da spašeni u punoj slavi imaju stalno pred očima strahovite muke kojima su zli izloženi. To se nikako ne slaže s cjelokupnim učenjem Svetoga pisma o zagrobnom životu jer u Propovjedniku 9,5 čitamo: “… a mrtvi ne znaju ništa…”

U Psalmu 146,3-4 piše: “Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja. Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove.”

Zatim nas se jasno uvjerava u Novome zavjetu da će pravednici biti podignuti iz smrti prigodom drugog Kristovog dolaska da s Njim provedu vječnost u slavnome novome svijetu u kojem “neće biti više ništa prokleto”. (Vidi Otkrivenje 22,1-5; 1. Korinćanima 15,51-57; 1. Solunjanima 4,16.17)

Prihvatiti priču o bogatašu i Lazaru kao stvaran događaj znači proglasiti besmislenim cjelokupni biblijski nauk o čovjekovom stanju nakon smrti i budućem životu. Zbog toga to ne može biti stvaran događaj. Ne ostaje nam drugo nego zaključiti da je riječ o priči ili ilustraciji koju je Isus ispričao želeći svojim slušateljima pružiti vrlo važnu pouku o ludosti pohlepe.

Vrijedi zapaziti da postoji bliska veza između usporedbe o bogatašu i Lazaru i one o nepravednom upravitelju, koja je zabilježena u prvih trinaest redaka istog poglavlja.

U četrnaestom retku čitamo da su “lakomi farizeji” ismijali Krista pošto su čuli usporedbu o upravitelju, i Kristov zaključak u vezi s tim: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” Tako je Krist ispričao još jednu priču da bi pouka bila jasnija. Prema usporedbi, dok su nepravedni upravitelj i bogataš bili slični u svojoj sebičnosti, bogataš se od upravitelja razlikovao po tome što je zanemario pripremiti se za budućnost.

Krist je nastojao istaknuti i nerazumnost bogataševe lakomosti i istinu da čovjek za života određuje svoju vječnu sudbinu. Treća, isto tako vrlo važna pouka, nalazi se u tome da bogataša nije spasila činjenica što je bio Abrahamov potomak. U Božjoj riječi, u spisima koje su Židovi nazivali “Mojsije i Proroci”, možemo pronaći put u život i izbjeći vječnu propast.

U vijeke vjekova
U Otkrivenju 14,11 nailazimo na jedan od najproblematičnijih tekstova u Novome zavjetu: “I dim se njihovih muka diže u vijeke vjekova; i nemaju mira ni dan ni noć koji se klanjaju Zvijeri i njezinu kipu te koji prime žig njezina imena!” Znači li to da će Bog zle mučiti kroz cijelu vječnost? Ako je tako, kako to možemo pomiriti s onom slavnom izjavom iz 1. Ivanove 4,8 da je “Bog ljubav”, ili s najljepšim biblijskim retkom iz Ivana 3,16: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”?

Očito je da se te dvije tvrdnje ne mogu pomiriti. I kao što nijedan otac ne bi vječno mogao mučiti svoje dijete, tako ne može ni Bog, jer: “Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.” (Psalam 103,13) Mora postojati neki način da se ovi tekstovi usklade. I postoji, i to bez ikakvog mijenjanja Pisma.

Tako se događa da nas izvorne riječi, prevedene s “vječan”, “vječit” i “zauvijek”, navode na pomisao kako je riječ o “doživotnom” i da duljina vremena ovisi o kontekstu.

U Judinoj poslanici, primjerice, u sedmom retku čitamo kako Sodoma i Gomora “… ispaštajući kaznu – vječni oganj – stoje za primjer…” Pa ipak, svatko zna da ovi gradovi danas ne gore. U 2. Petrovoj 2,6 Biblija kaže da je Bog pretvorio Sodomu i Gomoru u prah i pepeo. Tako je “vječni oganj” gorio samo dok je imalo što gorjeti.

U Otkrivenju 14,6 čitamo o “neprolaznoj radosnoj vijesti”, ili “vječnom evanđelju”, a očito je da se Evanđelje neće propovijedati kroz cijelu vječnost jer nakon Kristovog povratka u slavi više neće biti grešnika koje treba opominjati niti spašavati. Tako riječi “u vijeke vjekova” u ovom slučaju jasno govore o ograničenom razdoblju.

U Izlasku tako čitamo o robu koji je za gospodara bio vezan “zauvijek”, no ta je odredba imala značaj samo za vrijeme njegovog života na Zemlji. Nitko ne bi mogao doći na pomisao da njegovo ropstvo potraje i nakon smrti. U Knjizi proroka Jone 2,6.7 govori se o prorokovom iskustvu u utrobi velike ribe: “Trave mi glavu omotaše, siđoh do korijena planina. Nada mnom se zatvoriše zauvijek zasuni zemljini.” Ovo “zauvijek” trajalo je samo tri dana i tri noći. Uzevši u obzir ostale uporabe pojmova “u vijeke vjekova”, “vječni” i “zauvijek”, bilo bi posve pogrešno smatrati da redak u Otkrivenju 14,11 dokazuje kako će Bog mučiti zle kroz cijelu vječnost. Zli će uistinu biti kažnjeni. Nakon konačnog suda progutat će ih “ognjeno jezero (Otkrivenje 20,14.15; Malahija 4,1-3), i ono će donijeti smrt, a ne doživotnu muku (vidi Rimljanima 6,23).

Vjera i djela
Ako biste nakon pročitanog retka u Djelima apostolskim 4,12 odmah nekim slučajem otvorili navod iz Poslanice Filipljanima 2,12, mogli biste doći u iskušenje pomisliti da je opet riječ o nekoj proturječnosti.

U Djelima 4,12 čitamo: “… jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti”. U Filipljanima 2,12 piše: “Stoga, ljubljeni moji, poslušni, kako ste uvijek bili … sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje.”

Ima li kakvog razloga da netko “nastoji postići” svoje spasenje ako ga je već dobio na dar kroz vjeru u Isusa Krista? Jesmo li se ovdje možda suočili s nepremostivom poteškoćom?

Ne. Sve je zapravo vrlo jednostavno. Sjetimo se samo da je upravo apostol Pavao rekao čuvaru tamnice u Filipima: “Vjeruj u Gospodina Isusa … pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.” (Djela 16,31) Tamni čar je bez sumnje postao jedan od prvih obraćenika i vjernika u Filipi, i bilo bi nepojmljivo da Pavao piše istome čovjeku i kaže mu kako postoji još nešto što mora učiniti da bi mogao biti spašen. Novo svjetlo pada na ovaj problem ako otvorimo Jakovljevu poslanicu gdje u 2,17 piše: “Tako je i s vjerom: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi.”

Jakov se dotiče vrlo važne točke kad pita: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera može spasti? Ako su neki brat ili neka sestra goli i bez svagdašnje hrane, pa im netko od vas rekne: ‘Idite u miru, utoplite se i nasitite se!’ a ne dadnete im ono što im je potrebno za tijelo, što to koristi? … Želiš li vidjeti … da je vjera bez djela beskorisna?” (Jakov 2,14-16.20)

Tako postaje jasno da se spasenje dobiva samo kroz vjeru u Isusa Krista, pa je Pavao ispravno rekao da “se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona”. (Rimljanima 3,28) Pa ipak, ako se čovjek prihvatio Isusa kao svojeg Spasitelja, pokazat će obraćenje svojim životom i djelima. Da bi osigurao dobrodošlicu u Božjem kraljevstvu, čovjek treba ispravno vjerovanje popratiti ispravnim djelima. Vjera i djela se nadopunjuju, a nikako ne proturječe.

Tri dana i tri noći
U Evanđelju po Mateju 12,40 čitamo: “Kako je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći.”

No Matej 16,21 kaže: “Otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.” Prirodno je postaviti pitanje kako je Isus mogao biti “tri dana i tri noći … u krilu zemlje” i uskrsnuti trećeg dana.

Jedno je sigurno: On je doista uskrsnuo trećeg dana. To je potvrđeno na više mjesta (vidi Luka 24,6. 7.19-21.46; Djela 10,40 i 1. Korinćanima 15,3.4). Kako onda može biti “tri dana i tri noći”? Ovaj izraz bio je samo uzrečica kojom su se koristili Židovi u Kristovo doba, i nikada nije obvezatno značila tri puna dana i noći. Židovska enciklopedija kaže: “U židovskom javnom životu dio dana se katkada računao kao cijeli dan. Evo primjera: dan pogreba, čak i kad se pogreb obavi kasno popodne, računa se kao prvi od sedam dana žalosti; kratko razdoblje rano ujutro sedmog dana računa se kao sedmi dan; obrezanje se obavljalo osmog dana, a prvi se dan računao kao cijeli, čak kad bi se dijete rodilo samo nekoliko minuta prije isteka dana.” (Jewish encyclopedia, sv. 4., str. 457)

Tako je Krist nakon raspeća pokopan u petak, na dan pripreme (Luka 23,54-56) ležao u grobu do sunčevog zalaska toga dana, kroz cijelu subotu pa sve do rano ujutro u nedjelju kad je ustao iz mrtvih. U grobu je zapravo bio jedan cijeli dan i djelomice druga dva dana, no za Židove je to bilo posve prihvatljivo kao ispunjenje proročanstva da će ostati u grobu “tri dana i tri noći”. Nitko u to vrijeme nije potezao pitanje tumačenja ove rečenice, pa čak ni Kristovi neprijatelji koji bi se radovali svakoj prilici da dokažu kako je On lažni prorok.

Opseg ove knjižice nam ne dopušta da se pozabavimo još nekim “problematičnim” dijelovima, a prethodni primjeri mogli bi biti dovoljni da nam pokažu kako se problemi mogu riješiti pozornim razmišljanjem i proučavanjem. Ako slučajno naiđete na mjesta koja vas zbunjuju, pokušajte pronaći odgovor pomoću biblijske konkordancije ili pouzdanog biblijskog komentara. Imajte na umu da su ista pitanja stotinama godina proučavali najveći kršćanski umovi, a plodovi njihovih istraživanja stoje vam na raspolaganju. Jedno je sigurno: kad konačno riješite neki od naoko teških tekstova, dušu će vam ispuniti osjećaj velikog zadovoljstva. Bit će to kao kad iz mračne prostorije stupite na dnevnu svjetlost. Čudit ćete se kako niste prije vidjeli rješenje problema. Još više ćete poštovati ljepotu i moć Biblije.

Arthur S. Maxwell

Vjerojatno je da su Isus i apostoli govorili aramejskim jezikom, no kad je došlo vrijeme da se njihov govor zabilježi, pisci su se poslužili jezikom koji se u to vrijeme najviše koristio.

Što se tiče izvornih rukopisa, slično je kao i sa Starim zavjetom: nema nijednog izvornog dokumenta. Ivanov rukopis Evanđelja po Ivanu danas bi imao neprocjenjivu vrijednost, no nitko ne zna gdje se nalazi. Vjerojatno je spaljen za vrijeme nekog od mnogobrojnih progonstava kroz koja je prošla rana Crkva. Božanskom su promišlju mnogi odani kršćani načinili mnoštvo prijepisa Novog zavjeta, a u svjetskim muzejima i knjižnicama čuva ih se čak 4.500.

Najstariji rukopis bilo kojeg dijela Novog zavjeta jedan je mali fragment koji se nalazi u Knjižnici John Ryland u gradu Manchesteru u Engleskoj. Njegove mjere su: širina 6,35 i visina 8,9 centimetra i dio je teksta iz Evanđelja po Ivanu 18,31-33.37.38. Napisan je u Egiptu u prvoj polovici drugog stoljeća, nešto manje od pedeset godina nakon Ivanove smrti.

Vatikanski kodeks je zasigurno najstariji, gotovo cjelovit postojeći prijepis Biblije. Naziv je dobio po tome što se nalazi u vlasništvu Vatikanske knjižnice u Rimu, još od 1481. godine. Malo se zna što se s njim zbivalo prije tog datuma, no znanstvenici tvrde da potječe iz prve polovice četvrtog stoljeća. Mjere njegovih platnenih araka su 25 x 26 cm. Na svakoj je stranici tekst pisan u tri stupca. Isprva je sadržavao sve biblijske knjige, no danas nedostaje veći dio Knjige Postanka, dio Psalama i dio Novog zavjeta nakon devetog poglavlja, četrnaestog retka Poslanice Hebrejima.

Drugi rukopis neprocjenjive vrijednosti je Sinajski kodeks, kojeg je 1844. godine otkrio njemački znanstvenik Tischendorf u samostanu Svete Katarine na Sinaju. Godine 1860. bio je poslan ruskom caru u Petrograd, gdje ga je Tischendorf objavio nakon tri godine. Tamo je ostao sve do 1933. godine, kad ga je Britanski muzej otkupio po visokoj cijeni od 100.000 funti. Novac je prikupljan širom Britanije, a dio je priložila i vlada.

Rukopis je napisan na platnenim arcima čije su mjere 33,75 x 37,54 cm. Tekst je obično pisan u četiri stupca. Prema mišljenju znanstvenika datira negdje iz sredine četvrtog stoljeća i približno je iste starosti kao i Vatikanski kodeks. Treći važan rukopis, poznat pod nazivom Aleksandrijski kodeks, čuva se u Britanskom muzeju, a potječe iz prve polovice petog stoljeća. Isprva je sadržavao sve biblijske knjige, no danas nedostaje gotovo cijelo Evanđelje po Mateju, veći dio Psalama i Druga poslanica Korinćanima, kao i neki manji dijelovi drugih knjiga.

Osim ovih triju velikih rukopisnih svezaka koji su doprli do naših dana iz prijašnjih stoljeća, sačuvani su još mnogi ulomci Novog zavjeta. Mnogi od njih ugledali su svjetlost dana tek nedavno. Svakog od njih pomnjivo proučavaju stručnjaci za Novi zavjet, čija je glavna zadaća pripremiti grčki tekst koji će biti što je moguće sličniji pravom, ali izgubljenom izvorniku.

Bez obzira što ne postoji nijedan pravi Mojsijev, Davidov, Izaijin, Matejev, Markov, Lukin, Ivanov ili Pavlov rukopis, ipak sa sigurnošću možemo reći da su današnji hebrejski tekst Starog zavjeta i grčki tekst Novoga zavjeta toliko točni koliko ih točnim može učiniti ljudska visoka stručnost, poštenje i odanost. Kakve to veze ima s tim kako čitati Bibliju?

Evo kakve: nitko ne treba nimalo sumnjati u bitnu točnost izvornog teksta. Sir Frederic Kenyon, negdašnji ravnatelj Britanskog muzeja i jedan od svjetskih autoriteta za pitanja biblijskih rukopisa, rekao je u vezi s tim: “Kršćanin može uzeti u ruke Bibliju i bez straha reći da drži istinitu Božju riječ koja nam je prenošena kroz stoljeća s naraštaja na naraštaj bez značajnijeg gubitka.” (Frederick G. Kenyon, Our Bible and the Ancient Manuscripts, 1941., str. 23.)

Čitajmo stoga Bibliju s punim povjerenjem.

Arthur S. Maxwell

U većini Biblija, obično na prvim stranicama, nalazi se popis svih njezinih knjiga. Ako ga na trenutak pogledate, vidjet ćete da je trideset devet knjiga skupljeno pod naslovom Stari zavjet, a dvadeset sedam pod naslovom Novi zavjet. Ukupno ih je šezdeset šest.

Mnoge od tih knjiga i nisu baš knjige u doslovnom smislu riječi. Neke su obična pisma, dok su druge kratke poruke koje bi mogle stati na dvije-tri tipkane stranice. Izvorno je Stari zavjet pisan hebrejskim jezikom, s nekoliko dijelova na aramejskom, dok je Novi zavjet pisan grčkim jezikom.

Knjige su pisali različiti ljudi u razdoblju od 1.600 godina. Najstarija je Knjiga o Jobu; vjeruje se da ju je napisao Mojsije negdje oko 1.500. godine prije Krista. Posljednju knjigu, Otkrivenje, napisao je apostol Ivan oko 96. godine poslije Krista.

Šezdeset šest knjiga, brošura, pisama, poruka – nazovite ih kako želite – djela su trideset petorice autora, od kojih su dvojica najplodonosnijih Mojsije u Starom zavjetu i Pavao u Novom zavjetu. Osim Knjige o Jobu, Mojsiju se pripisuje autorstvo svih prvih pet knjiga: Knjige Postanka, Knjige Izlaska, Levitskog zakonika, Knjige Brojeva i Ponovljenog zakona. Pavao je napisao trinaest poslanica ili pisama, od Poslanice Rimljanima do Poslanice Filemonu, a vjerojatno je napisao i Poslanicu Hebrejima.

Ostali ugledni pisci bili su David, koji je napisao većinu psalama; Salomon, kome se pripisuju Mudre izreke, Knjiga Propovjednika i Pjesma nad pjesmama; Luka, koji je napisao Evanđelje po Luki i Djela apostolska; pa Ivan, koji je napisao Evanđelje što nosi njegovo ime, tri poslanice i Otkrivenje.

Ovo mnoštvo autora čini pravu lepezu iskustava i okolnosti.

„Mojsije bijaše poučen u svoj mudrosti Egipćanskoj“ i vodio je jedan od prvih oslobodilačkih pokreta svih vremena. Jošua je bio smioni vojskovođa koji je osnovao izrealsku državu u Palestini. David je bio mladi pastir koji je od pastirskog štapa dospio do kraljevske palače, prošavši na tom putu kroz mnoge poteškoće koje mu je isprva pričinjao kralj Šaul, a poslije njegov sin Abšalom.

Kralj Salomon učinio je Izreal čuvenim po bogatstvu i slavi, Daniel je godinama bio prvi ministar Babilona, Amos je bio pastir, Matej sakupljač poreza, Luka liječnik, Petar ribar, a Pavao farizej.

Čudne li družine za pisanje knjige!

No, pravo čudo je u tome što je ono što su napisali bljesnulo punim sjajem i održalo se, evo, već više od dvije tisuće godina.

Pogledajte nakratko gdje je Biblija napisana.

Malo je koja od njezinih knjiga, možda nijedna, napisana u udobnoj, svijetloj i toploj radnoj sobi kakvu zahtijevaju suvremeni pisci. Neki dijelovi pisani su u divljini Sinajske pustinje, drugi u Jeruzalemu, a neki čak u Babilonu dok su Židovi ondje bili u ropstvu. Nekoliko poslanica napisano je u zatvorskoj ćeliji u Rimu, a posljednja u prognaničkim uvjetima na otoku Patmosu u Sredozemnom moru.

Veći dio Biblije napisan je pod vrlo teškim okolnostima. Autori nisu raspolagali pisaćim strojevima, računalima, nalivperima niti glatkim bijelim pisaćim papirom. Koristili su zašiljena ptičja pera ili kosti i time pisali po koži ili pergamentu, često uz treperavu svjetlost svijeće ili uljne svjetiljke.

Doista je zadivljujuće da je djelo tolikih različitih pisaca – koji su živjeli na tako velikom prostoru pod doista skromnim uvjetima, a često ih je dijelio vremenski razmak od više stotina godina – postalo najpoznatija i najomiljenija knjiga na svijetu.

Postoje li danas neki od izvornih rukopisa?

Ne, niti jedan. Svi ti dokumenti neprocjenjive vrijednosti izgubljeni su prije mnogo stoljeća. Vjerojatno su se već odavno pretvorili u prašinu.

Srećom, u ona davna vremena, dok je još bilo izvornika, neki su dobri ljudi naslutili njihovu važnost pa su ih prepisali. Tijekom stoljeća izvornici su se često prepisivali, tako da su danas u velikim svjetskim muzejima i knjižnicama pohranjeni ti rani dokumenti, cijeli ili u dijelovima.

Prepisivanje je uvijek rađeno s tolikom pomnjivošću da, kad danas uspoređujemo te rukopise, pogreške ili razlike su toliko neznatne da nemaju nikakvog utjecaja na značenje poruka.

Zanimljivo je navesti da je skupina židovskih znanstvenika, zvanih masoreti, negdje oko 700. godine poslije Krista uzela u zadatak osigurati naraštajima valjani prijepis Starog zavjeta. Prepisivačima su postavili vrlo stroge uvjete prepisivanja.

Nijedno slovo ili riječ nisu smjeli napisati po sjećanju. Prepisivač je morao dobro pogledati svaku riječ i izgovoriti je prije nego što je prepiše. Čak su i prebrojavali riječi i slova pojedinog ulomka, pa ako se taj broj nije poklapao s onim na novom prijepisu, prijepis su uništavali i posao počinjali iznova.

Zbog velike želje da se pronađe savršeni tekst, to jest onaj koji bi bio gotovo identičan s izvornikom, svaki se biblijski tekst otkriven u novije doba proučava s velikim zanimanjem.

Zbog toga je i nastalo veliko uzbuđenje kad je 1948. godine objelodanjeno da je u špilji kraj Mrtvog mora, u Kumranu, pronađen određeni broj tekstova. Zanimanje je tisuću puta poraslo kad su znanstvenici objavili da pronađeni svitci Knjige proroka Izaije i drugih starozavjetnih pisaca potječu vjerojatno iz drugog stoljeća prije Krista.
Dvanaest godina su najveći autoriteti, hebraisti, predano proučavali tekstove i otkrili tek neznatne razlike između masoretskih tekstova i svitaka s Mrtvog mora. Kakvog li priznanja vjernim prepisivačima!

Hebrejski izvornik nije bio samo prepisan, već i preveden. Jedan od najranijih i najvažnijih prijevoda napisan je na grčkom jeziku. Nazvan je Septuaginta jer se smatra da ga je radilo sedamdeset židovskih književnih stručnjaka. Prijevod je načinjen u Aleksandriji u drugom i trećem stoljeću prije Krista.

Budući da je Septuaginta bila na grčkom jeziku, rana kršćanska Crkva, čiji su vjernici uglavnom govorili grčki jezik, prihvatila ju je kao svoj Stari zavjet, premda se u nekim pojedinostima razlikovala od hebrejskog teksta.

Arthur S. Maxwell

Ili je to bilo tako davno da kada bismo bili iskreni sami prema sebi, mogli bismo se složiti da zapravo ne poznajemo svoju Bibliju? Razgovor o biblijskom učenju bio bi nam pretežak da se u njega uključimo. Osjećali bismo se kao tinejdžer koji ima najnoviji smartphone, ali mu je beskoristan jer je baterija prazna. No Biblija nam može dati mnogo više od običnog zadovoljstva da posjedujemo jednu na svojoj polici, iako je to, naravno, prvi korak u dobrom smjeru.

Jer Biblija je namijenjena tomu da se čita i da je se sluša: Bog vam želi govoriti kroz svoju Riječ. Mi se moramo sprijateljiti s njom. Ona je Božje pismo za nas. Jedino će tada ona postati ono što treba i biti: Božja Riječ za tebe osobno.

Riječ Božja, kaže prorok Jeremija (Jr 23,29), tako je jaka da može smrviti u komade čak i stijenu. Ona prodire živote. Vjerovali ili ne, ako provodimo vrijeme istražujući Bibliju, bit ćemo promijenjeni! Mi ulazimo u područje Božjeg moćnog utjecaja koji postaje izvorom snage za svakodnevni život. Kada čitamo i proučavamo Njegovu riječ, Bog će nam otkriti što, a najviše tko nam je najpotrebniji da ga upoznamo: Isusa kao put, istinu i život. On će nas tada dovesti do toga da prigrlimo vječni život i iskusimo novi život u pobožnosti.

“To nije problem koji je jedinstven za Bibliju; to je pitanje koje možemo postaviti i za druge dokumente koji su došli do nas iz starih vremena”, odgovorio je. “Ali, ono što Novi zavjet ima u svoju korist, naročito u usporedbi s drugim drevnim spisima, je neprevaziđen broj kopija koje su ostale do danas.”

“Zašto je to značajno?” upitao sam.

“Što češće imate kopije koje se međusobno slažu, naročito ako dolaze iz različitih zemljopisnih oblasti, to ih više možete unakrsno provjeravati kako biste utvrdili na što je ličio originalni dokument. Jedino bi se slagale vraćanjem generacijski unazad u obiteljskom stablu koje predstavlja porijeklo rukopisa.”

“U redu”, rekao sam, “mogu razumjeti da posjedovanje velikog broja kopija s različitih mjesta može pomoći. Ali, što je sa starošću dokumenata? Svakako je i to značajno, zar ne?”

“Upravo tako”, odgovorio je. “I to je još jedna stvar koja ide u prilog Novog zavjeta. Imamo kopije koje su nastale nekoliko generacija od pisanja originala, dok je u slučaju drugih drevnih tekstova, možda pet, osam ili deset stoljeća prošlo između originala i najranije sačuvane kopije. Pored grčkih rukopisa, također imamo prijevode Evanđelja na druge jezike iz relativno ranog vremena – na latinski, sirijski i koptski. I pored toga, imamo ono što bi se moglo zvati sekundarnim prijevodima, koji su načinjeni malo kasnije, kao što su armenski i gotski. I mnoštvo drugih – gruzijski, etiopski, veliki broj.”

“Kako to pomaže?”

“Zato što čak i kada danas ne bi smo imali grčke rukopise, spajanjem informacija na osnovu ovih prijevoda relativno ranog datuma, mogli bi u stvari reproducirati sadržaj Novog zavjeta. Pored toga, čak i da smo izgubili sve grčke rukopise i prve prijevode, i dalje bi smo mogli reproducirati sadržaje Novog zavjeta na osnovu velikog broja navoda i komentara, propovijedi, poslanica i ostalog, koji potječu od prvih crkvenih otaca.”

Iako je to izgledalo impresivno, bilo je teško procijeniti taj dokaz neovisno. Bio mi je potreban neki kontekstkako bih bolje procijenio jedinstvenost Novog zavjeta. Kakav je, pitao sam se, on u usporedbi s drugim dobro poznatim starim djelima?

Brdo rukopisa
“Kada govorite o velikom broju rukopisa”, rekao sam, “kako je to u suprotnosti s drugim drevnim knjigama koje znanstvenici rutinski prihvaćaju kao pouzdane? Na primjer, recite mi nešto o spisima pisaca iz Isusovog vremena.”
Pošto je očekivao pitanje, Metzger se pozvao na neke rukom zapisane bilješke koje je ponio sa sobom.

“Razmotrimo Tacita, rimskog povjesničara koji je napisao “Anale kraljsvskog Rima” oko 116. godine”, počeo je. “Njegovih prvih 6 knjiga danas postoji u samo jednom rukopisu, koji je prepisan oko 850. godine. Knjige od 11. do 16. nalaze se u drugom rukopisu koji datira iz 11. stoljeća. Knjige od 7. do 10. su izgubljene. Tako postoji velika praznina između vremena kada je Tacit pronalazio svoje informacije i zapisivao ih, i jedinih postojećih kopija.”

“Što se tiče povjesničara Josifa Flavija, iz prvog sroljeća, imamo 9 grčkih rukopisa njegovog djela “Hebrejski rat”, a te kopije su napisane u 10, 11. i 12. stoljeću. Postoji latinski prijevod iz 4. stoljeća i srednjovjekovni ruski materijal iz 11. ili 12. stoljeća.”

Ti brojevi su bili iznenađujući. Postoji samo najtananija nit rukopisa koja povezuje ta drevna djela sa suvremenim svijetom. “Radi usporedbe”, upitao sam, “koliko novozavjetnih grčkih rukopisa danas postoji?”

Metzgerove oči su se raširile. “Više od 5.000 je uneseno u katalog”, rekao je sa entuzijazmom, a glas mu se povisio za oktavu. To je bilo brdo rukopisa u usporedbi s mravinjacima Tacita i Josifa Flavija!

Da li je to neobično u drevnom svijetu? Koji mu se rukopis približava po brojnosti?” upitao sam.

“Količina novozavjetnog materijala je skoro zbunjujuća u usporedbi s drugim antičkim djelima”, rekao je. “Poslije Novog zavjeta, najveći broj rukopisnih svjedočanstava postoji za Homerovu “Ilijadu”, koja predstavlja bibliju starih Grka. Danas postoji manje od 650 grčkih rukopisa. Neki su prilično fragmentarni. Došli su do nas iz 2. i 3. stoljeća nove ere i iz sljedećih stoljeća. Kada imate u vidu da je Homer sastavio svoj ep oko 800. godine prije nove ere, možete vidjeti da postoji veoma velika praznina.”

“Veoma velika” je bila preblaga izjava; to je bilo tisuću godina! U stvari, nije bilo usporedbe: rukopisni dokazi za Novi zavjet su bili nadmoćni kada se postave pored drugih cijenjenih starih spisa – djela koja suvremeni znanstvenici bez problema prihvaćaju kao autentične.

Moja znatiželja o rukopisima Novog zavjeta je potaknuta, pa sam zamolio Metzgera da mi opiše neke od njih.

“Najraniji su papirusni fragmenti, koji su predstavljali pisani materijal načinjen od biljke papirusa koja je rasla u močvarama delte Nila u Egiptu”, rekao je. “Sada postoji 99 fragmentarnih dijelova papirusa koji sadrže jedan ili više odjeljaka ili knjiga Novog zavjeta.”

“Najznačajniji rukopisi koji su izašli na svjetlost dana su “Biblijski papirusi” Chestera Beattya, otkriveni oko 1930. godine. Među njima, „Biblijski papirus Beattya broj 1“ sadrži dijelove četiri Evanđelja i Djela apostolskih, a datira se na 3. stoljeće. Papirus broj 2, koji potječe iz oko 200. godine, sadrži velike dijelove osam Pavlovih poslanica, kao i dijelove Poslanice Hebrejima. Papirus broj 3. ima veliki dio Knjige Otkrivenja i potječe iz 3. stoljeća.”

“Sljedeću grupu značajnih papirusnih rukopisa je kupio švicarski bibliofil M. Martin Budmer. Najraniji među njima, koji potječe otprilike iz 200. godine, sadrži oko dvije trećine Evanđelja po Ivanu. Drugi papirus, koji sadrži dijelove Evanđelja po Luci i Ivanu, potječe iz 3. stoljeća.”

Ovdje je već praznina između pisanja Isusovih biografija i najranijih rukopisa bila krajnje mala. Ali, koji jenajstariji rukopis koji posjedujemo? Koliko blizu se vremenski, pitao sam se, možemo približiti prvobitnimspisima, koje stručnjaci nazivaju “autografima”?

Djelić koji je promijenio povijest
“Od cjelokupnog Novog zavjeta”, rekao sam, “koji je najraniji dio koji posjedujemo danas?”

Metzger nije morao razmišljati o odgovoru. “To bi bio fragment Evanđelja po Ivanu, koji sadrži materijal iz 11. poglavlja. Sadrži pet stihova – tri na jednoj strani, dva na drugoj – veličine je oko 6,5 sa 9 cm”, rekao je.

“Kako je otkriven?”

“Kupljen je u Egiptu još 1920. godine, ali je godinama ostao neprimijećen među sličnim fragmentima od papirusa. Tada je 1934. godine, K. H. Roberts sa Oxforda, razvrstavao papiruse u biblioteci John Rylands u Manchesteru u Engleskoj. Odmah je prepoznao to kao očuvani dio Evanđelja po Ivanu. Mogao ga je datirati na osnovu stila pisanja.”

“I kakav je bio njegov zaključak?” upitao sam. “Koliko unazad se kreće?”

“Zaključio je da potječe između 100. i 150. godine. Mnogi drugi čuvani paleografi, kao što su sir Frederic Kenyon, sir Harold Bell, Adolf Deissmann, W. H. P. Hatch, Ulrich Wilcken, i drugi, složili su se s njegovom procjenom. Deissmann je bio uvjeren da fragment potječe u najmanju ruku iz vremena vladavine kralja Hadrijana, koji je vladao od 117. do 138. godine, ili čak cara Trajana, koji je vladao od 98. do 117. godine.”

To je bilo zaprepašćujuće otkriće. Razlog: skeptični njemački teolozi u posljednjem stoljeću su uporno tvrdili da četvrto Evanđelje nije sastavljeno u najmanju ruku prije 160. godine – predaleko od događaja Isusovog života da bi imalo veći povijesni značaj. Utjecali su na generacije znanstvenika koji su odbacivali pouzdanost ovog Evanđelja. “To svakako odbacuje ovo mišljenje”, komentirao sam.

“Da, odbacuje”, rekao je. “Ovdje imamo vrlo rani fragment kopije Evanđelja po Ivanu koji je bio u upotrijebi širom kršćanske zajednice duž Nila u Egiptu, daleko od Efeza u Maloj Aziji, gdje je Evanđelje vjerojatno prvobitno sastavljeno.”

Nalazi su doslovno ponovo napisali popularnu povijest, pomjerajući sastavljanje Evanđelja po Ivanu daleko bliže danima u kojima je Isus hodao zemljom. U glavi sam memorirao da trebam provjeriti s arheologom da li bilo koji drugi nalazi podržavaju povjerenje koje možemo imati u četiri Evanđelja.

Obilje dokaza
Dok papirusni rukopisi predstavljaju najranije kopije Novog zavjeta, također postoje drevne kopije napisane na pergamentu, koji je bio načinjen od kože ovaca, koza i antilopa.

“Imamo ono što se naziva uncijalni rukopisi, koji su cjelokupni napisani velikim grčkim slovima”, objasnio je Metzger. “Danas imamo 306 takvih rukopisa, od kojih se neki mogu datirati unazad do 3. stoljeća. Najznačajniji od njih je ’Codex Sinaiticus’, koji predstavlja jedini potpuni Novi zavjet napisan uncijalnim slovima, i ’Codex Vaticanus’, koji nije potpun. Oba potječu iz oko 350. godine.”

“Novi stil pisanja, koji je više kurziv po prirodi, javio se približno 800. godine. On se naziva minuskulnim i imamo 2.856 takvih rukopisa. Zatim postoje i lekcionari koji sadrže novozavjetni rukopis u redoslijedu po kome se trebalo čitati u prvim crkvama, u određeno vrijeme tijekom godine. Ukupno 2.403 njih je uvedeno u katalog. To čini ukupan zbir grčkih rukopisa od 5.664.”

“Pored grčkih dokumenata”, rekao je, “postoje tisuće drugih drevnih rukopisa Novog zavjeta na drugim jezicima. Postoji 8.000 do 10.000 rukopisa latinske Vulgate, plus ukupno 8.000 na etiopskom, slovenskom i armenskom. Sve ukupno postoji oko 24.000 rukopisa. ”

“Kakvo je onda vaše mišljenje?” upitao sam, želeći jasno potvrditi ono što sam mislio da čujem.

“Na osnovu mnoštva rukopisa i vremenske praznine između originala i naših prvih kopija, kako Novi zavjet stoji u odnosu na druga dobro poznata djela iz drevnih vremena?”

“Krajnje dobro”, odgovorio je. “Možemo imati veliko povjerenje u vjerodostojnost s kojom je ovaj materijal došao do nas, naročito u usporedbi s bilo kojim drugim drevnim književnim djelom.”

Takav zaključak dijele istaknuti naučnici širom sveta. Preminuli F. F. Bruce, istaknuti profesor Univerziteta u Manchesteru, u Engleskoj, i autor djela “Novozavjetni dokumenti: Da li su pouzdani?” (The New Testament Documents: Are They Reliable?), rekao je: “Ne postoji nikakva drevna literatura u svijetu koja ima tako obilnu i dobru tekstualnu potvrdu kao Novi zavjet.”¹

Metzger je već spomenuo ime ser Frederica Kenyona, bivšeg direktora Britanskog muzeja i autora djela “Paleografija grčkih papirusa” (The Paleography of Greek Papyri). Kenyon je rekao da “ni u jednom drugom slučaju interval između sastavljanja knjige i datuma najranijih rukopisa nije toliko kratak kao kod Novog zavjeta.”²

Njegov zaključak je bio: “Posljednja osnova za bilo kakvu sumnju da su rukopisi došli do nas onakvi kakvi su prvobitno napisani je sada uklonjena.”³

Međutim, što je sa neslaganjima između različitih rukopisa? U danima prije pojave brzih strojeva za fotokopiranje, rukopise su marljivo ručno prepisivali pisari, slovo po slovo, riječ po riječ, liniju po liniju, procesom koji je bio otvoren za greške. Sada sam želio usredotočiti se na to – da li su te greške pri prepisivanju načinile naše suvremene Biblije nepopravljivo prožete netočnostima.

Ispitivanje grešaka
“Sa sličnostima u načinu na koji se grčka slova pišu i sa primitivnim uvjetima pod kojima su pisari radili, izgledalo bi neizbježno da se greške pri prepisivanju uvuku u tekst”, rekao sam.

“Upravo tako”, suglasio se Metzger.

“I u stvari, zar ne postoji desetine tisuća varijacija među drevnim rukopisa koje imamo?”

“Upravo tako.”

“Zar to, dakle, ne znači da ne možemo imati povjerenja u njih?” upitao sam, zvučeći više optužujuće nego istraživački.

“Ne gospodine, ne znači”, Metzger je odgovorio odlučno. “Dopustite mi da prvo kažem sljedeće: naočale nisu otkrivene do 1373. godine u Veneciji, a siguran sam da je astigmatizam postojao među drevnim pisarima. To je bilo dalje usloženo činjenicom da je pod bilo kakvim okolnostima bilo teško čitati izblijedjele rukopise sa kojih se dio mastila oljuštio. Postojale su i druge nezgode – nepažnja pisara, na primjer. Tako da su se, iako je većina pisara bila strogo pažljiva, greške provlačile.”

“Ali”, brzo je dodao, “postoje faktori koji se suprotstavljaju tome. Na primjer, ponekad bi se pamćenje pisara poigravalo sa njim. Između vremena koje mu je bilo potrebno da pogleda tekst, a zatim da zapiše te riječi, redoslijed riječi je mogao biti promijenjen u njegovoj glavi. Mogao je napisati prave riječi, ali u pogrešnom redoslijedu. To nije ništa alarmantno, pošto je grčki, za razliku od engleskog, neovisan od redoslijeda riječi.”

“Što znači…”, potaknuo sam ga.

“Što znači da u engleskom predstavlja veliku razliku ako kažete, ’pas je ugrizao čovjeka’ ili ’čovjek je ugrizao psa’ – redoslijed je važan u engleskom. Ali u grčkom, to nije slučaj. Jedna riječ funkcionira kao subjekt rečenice bez obzira na kom mjestu stoji u rečenici; zbog toga značenje rečenice nije promijenjeno, ako su riječi van onoga što smatramo pravilnim redoslijedom. Tako da određene varijacije među rukopisima postoje, ali su generalno takve varijacije bez posljedica. Razlike u sricanju slova bi bile drugi primjer.”

Pa ipak, veliki broj “varijanti”, ili razlika između rukopisa, je problematičan. Vidio sam procjene koje se kreću i do 200.000 njih.⁴

Međutim,Metzger je osporavao značaj te cifre.

“Broj zvuči ogroman, ali je donekle obmanjujući zbog načina na koji su varijante prebrojane”, rekao je. On je objasnio da ako je samo jedna riječ pogrešno napisana u 2.000 rukopisa, to je brojano kao 2.000 varijanti. Okrenuo sam se najznačajnijem pitanju. Koliki je broj crkvenih učenja ugrožen zbog ovakvih varijanti? “Ne znam ni za jedno učenje koje je ugroženo”, odgovorio je uvjereno. “Ni za jedno?”

“Ni za jedno”, ponovio je. “Kada Jehovini svjedoci dođu na vaša vrata i kažu: ’Vaša Biblija griješi u King James verziji 1. Ivanovoj 5,7-8, u kojoj se kaže: „Otac, Riječ i Sveti Duh; i ovo je troje jedno.“ Oni će reći: „To se ne nalazi u najranijim rukopisima.” “I to je prilično točno. Mislim da se te riječi nalaze u samo oko 7 ili 8 kopija, koje sve potječu iz petnaestog ili šesnaestog stoljeća. Priznajem da to nije dio onoga što je pisac 1. Ivanove nadahnuto napisao.”

“Ali, to ne odbacuje čvrsto svjedočanstvo Biblije o doktrini o Trojstvu. Prilikom Isusovog krštenja, Otac govori, njegov voljeni Sin se krštava, a Sveti Duh se spušta na njega. Na kraju 2. Korinćanima, Pavao kaže: ‘Milost Gospodina Isusa Krista, i ljubav Boga, i zajedništvo Duha Svetoga neka je sa svima vama!.’ Postoje mnoga mjesta na kojima je Trojstvo predstavljeno.”

“Tako da varijacije, kada se pojave, teže da budu neznatne, a ne suštinske?”

“Da, da, to je točno, i znanstvenici rade veoma pažljivo pokušavajući ih razriješiti vraćajući se na originalno značenje. Značajnije varijacije ne obaraju nijedno učenje crkve. Bilo koja dobra Biblija sadrži napomene koje će obavijestiti čitatelje na različita čitanja riječi koje su od bilo kakvog značaja. Ali ponovo, one su retke.”

Toliko retke da su naučnici Norman Geisler i William Nix zaključili: “Ne samo da je Novi zavjet preživio u više rukopisa od bilo koje druge knjige iz drevnih vremena, već je preživio u čistijem obliku od bilo koje druge velike knjige, obliku koji je 99,5% čist.”⁵

Međutim, čak iako je točno da je prenošenje Novog zavjeta tijekom povijesti bilo bez presedana po svojoj pouzdanosti, kako znamo da imamo cjelokupnu sliku?

Što je sa optužbama da su crkveni sabori odstranili podjednako zakonita dokumente jer im se nije sviđala slika Isusa kakvu su ti dokumenti prikazivali? Kako znamo da 27 knjiga Novog zavjeta predstavlja najbolju i najpouzdaniju informaciju? Zašto naše Biblije sadrže Evanđelja po Mateju, Marku, Luci i Ivanu, ali su mnoga druga drevna Evanđelja – Evanđelje po Filipu, Evanđelje Egipćana, Evanđelje istine, Evanđelje o rođenju Marije – isključena?

Došlo je vrijeme da se okrenemo pitanju o “kanonu”, izrazu koji potječe od grčke riječi koja znači “pravilo”, “norma”, ili “standard” i koji opisuje knjige koje su postale prihvaćene kao zvanične u crkvi i uključene u Novi zavjet.⁶ Metzger se smatra vodećim autoritetom u toj oblasti.

“Veliki stupanj suglasnosti”
“Kako su zvaničnici prve crkve odredili koje će se knjige smatrati autoritativnim, a koje će biti odbačene?” upitao sam. “Koje su kriterije koristili prilikom određivanja koje dokumente treba uključiti u Novi zavjet?”

“U osnovi, rana crkva je imala tri kriterija”, rekao je. “Prvo, knjige moraju imati apostolski autoritet – to jest, ili su ih morali napisati sami apostoli, koji su bili očevici onoga o čemu piše u knjigama, ili sljedbenici apostola. Tako da u slučaju Marka i Luke, iako oni nisu bili među 12 apostola, po ranoj predaji Marko je bio Petrov pomoćnik, a Luka prijatelj apostola Pavla.”

“Drugo, postojao je kriterij suglasnosti s onim što se zvalo ’pravilo vjere’. To jest, da li je dokument bio suglasan sa osnovnom kršćanskom predajom koju je crkva priznavala kao normu. I treće, postojao je kriterij da li je dokument imao rasprostranjeno prihvaćanje i upotrebu u crkvi.”

“Oni su samo primijenili te kriterije?” zapitao sam.

“Pa ne bi bilo točno reći da su ti kriteriji jednostavno primijenjeni na mehanički način”, odgovorio je.

“Svakako su postojala različita mišljenja kojem kriteriju treba dati najveću težinu.”

“Međutim, ono što je zadivljujuće je da iako su granice kanona ostale neizmijenjene izvjesno vrijeme, u stvari je postojao veliki stupanj suglasnosti u vezi većeg djela Novog zavjeta u prva dva stoljeća. To je bilo točno za veoma različite zajednice razbacane na širokom prostoru.”

“Prema tome”, rekao sam, “četiri Evanđelja koja danas imamo u Novom zavjetu su ispunila te kriterije, dok druga nisu?”

“Da”, rekao je. “To je bio, ako mogu tako reći, primjer ’opstanka najsposobnijih’. Govoreći o kanonu, Arthur Darby Nock je obično govorio svojim studentima na Harvardu: ’Putovi kojima se najviše putuje u Europi su najbolji putovi; zbog toga su toliko prometni.’ To je dobra usporedba. Britanski komentator William Barclay je rekao to na sljedeći način: ’Jednostavna je istina reći da su knjige Novog zavjeta postale kanonske jer ih nitko nije mogao spriječiti u tome’.”

“Možemo biti uvjereni da se nijedna druga knjiga ne može usporediti s Novim zavjetom u pogledu značaja za kršćansku povijest ili učenje. Kada se proučava rana povijest kanona postaje vidljivo da Novi zavjet sadrži najbolje izbore Isusove povijesti. Oni koji su utvrdili granice kanona su imali jasnu i uravnoteženu perspektivu Evanđelja o Kristu.”

“Samo pročitajte te druge dokumente. Ona su napisana kasnije od četiri Evanđelja, u drugom, trećem, četvrtom, petom čak i šestom stoljeću, dugo poslije Isusa, i prilično su banalna. Oni nose imena – kao što je Evanđelje po Petru i Evanđelje po Mariji – koja nisu povezana s njihovim pravim autorstvom. S druge strane, četiri Evanđelja u Novom zavjetu su uz zapanjujuću jednoglasnost brzo prihvaćena kao autentična u priči koju govore.”

Ipak, znam da neki liberalni znanstvenici, najuvaženiji članovi skupa “Seminara o Isusu”, vjeruju da Evanđelje po Tomi treba postaviti na jednak status s četiri tradicionalna Evanđelja. Da li je tajnovito evanđelje bilo žrtva političkih ratova unutar crkve, i na kraju bilo izbačeno zbog svojih nepopularnih učenja? Odlučio sam da je najbolje da ispitam Metzgera po ovom pitanju.

Isusove „tajne riječi“
“Dr. Metzger, da vas pitam, Evanđelje po Tomi, koje je bilo među Nag Hamadi dokumentima pronađenim u Egiptu 1945. godine, tvrdi da sadrži ’tajne riječi koje je živi Isus izgovorio, a Didimus Juda Toma zapisao’. Zašto ga je crkva izostavila?”

Metzger je temeljno bio upoznat sa ovim djelom. “Evanđelje po Tomi je izašlo na svjetlost u kopiji iz 15. stoljeća na koptskom, koju sam ja preveo na engleski”, rekao je. “Ono sadrži 114 izreka pripisanih Isusu, ali bez priče onoga što je činio, i izgleda da je napisano na grčkom u Siriji oko 140. godine. U nekim slučajevima mislim da ovo Evanđelje korektno izvještava o onome što je Isus rekao, uz blage izmjene.”

To je svakako bila zanimljiva izjava. “Molim vas da to objasnite”, rekao sam.

“Na primjer, u Evanđelju po Tomi Isus kaže: ’Grad sazidan na visokom brdu ne može se sakriti.’ Ovdje je pridjev ’visok’ dodat, ali ostalo glasi kao i u Evanđelju po Mateji. Ili Isus kaže: ’Dajte caru carevo, dajte Bogu Božje, dajte meni što je moje.’ U ovom slučaju je posljednja fraza dodana.”

“Međutim, postoje neke stvari u Evanđelju po Tomi koje su potpuno strane kanonskim Evanđeljima. Isus kaže: ’Rascijepite drvo, ja sam tamo. Podignite kamen, i naći ćete me.’ To je panteizam – ideja da je Isus svuda u materiji ovog svijeta. To je suprotno od svega što se nalazi u kanonskim Evanđeljima.”

“Evanđelje po Tomi se završava izjavom: ’Neka Marija ide od nas, jer žene nisu dostojne da žive.’ Navedeno je da Isus kaže: ’Gle, ja ću je voditi da bih je načinio muškarcem, kako bi i ona mogla postati duh živi, ličeći na vas muškarce. Jer svaka žena koja se načini muškarcem, ući će u kraljevstvo nebesko.’”

Metzgerove obrve su se podigle kao da je bio iznenađen onim što je upravo izgovorio. “To nije Isus koga znamo iz četiri kanonska Evanđelja!” rekao je nedvosmisleno.

Upitao sam: “Što je sa optužbom da je crkva namjerno izbacila Evanđelje po Tomi u nekoj vrsti zavjere da ga ušutka?”

“To jednostavno nije povijesno točno”, uslijedio je Metzgerov odgovor. “Ono što su sinodi i sabori radili u petom stoljeću i poslije je bila potvrda onoga što su već prihvatili i visoki zvaničnici i obični kršćani. Nije točno reći da je Evanđelje po Tomi izbačeno zbog predrasude djela savjeta; pravi način je da se kaže da je Evanđelje po Tomi isključilo samo sebe! Ono nije bilo usklađeno s drugim svjedočanstvima o Isusu koja su prvi kršćani prihvatili kao istinita.”

“Znači da se vi ne bi ste složili sa bilo kim tko bi pokušao izdignuti Evanđelje po Tomi na isti status kao i četiri Evanđelja”, rekao sam.

“Da, nikako se ne bih složio. Mislim da je rana crkva načinila pravilan čin odbacujući ga. Prihvatiti ga sada, bilo bi, kako se meni čini, kao prihvatiti nešto što je manje vrijedno od drugih Evanđelja”, odgovorio je, “nemojte me pogrešno shvatiti. Mislim da je Evanđelje po Tomi zanimljiv dokument, ali da je pomiješan sa panteističkim i antifeminističkim izjavama koje svakako treba odbaciti”.

“Trebate shvatiti da kanon nije bio rezultat niza takmičenja u kojima je učestvovala crkvena politika. Kanon prije predstavlja odabir koji je nastao uslijed intuitivnog uvida ondašnjih kršćana. Oni su mogli čuti glas Božjeg Pastira u Evanđelju po Ivanu; mogli su ga čuti samo na prigušen i iskrivljen način u Evanđelju po Tomi, pomiješan s gomilom drugih stvari.”

“Kada je kanon proglašen, on je samo potvrdio ono što je opća osjetljivost crkve već odredila. Vidite, kanon je prije spisak autoritativnih knjiga nego autoritativni spisak knjiga. Ti dokumenti nisu izveli svoj autoritet na osnovu toga što su odabrani; svaki od njih je imao autoritet prije nego što ih je bilo tko skupio. Prva crkva je jednostavno slušala i osjetila da su to autoritativni opisi.”

“Reći sada da su se kanoni javili tek pošto su sabori i sinodi iznijeli te proglase, bilo bi kao reći: ’Hajdemo skupiti nekoliko glazbenih akademija i objaviti da je Bachova i Beethovenova glazba divna.’ Ja bih rekao: ’Hvala vam! Znali smo to i prije nego što ste to objavili.’ Znali smo to zbog osjećaja što je dobra glazba, a što nije. Isto je i sa kanonom.”

Čak i pored toga, istakao sam da su neke novozavjetne knjige, naročito Poslanica Jakovljeva, Poslanica Hebrejima i Otkrivenje, bile sporije prihvaćene u kanon od ostalih. “Da li trebamo zbog toga biti sumnjičavi prema njima?” upitao sam.

“Po mom mišljenju, to pokazuje samo koliko je crkva bila pažljiva”, odgovorio je. “Oni nisu nesmotreno skupljali svaki dokument koji je sadržao bilo što o Isusu. To pokazuje razmatranje i pažljivu analizu.”

“Naravno, čak i danas dijelovi sirijske crkve odbijaju prihvatiti knjigu Otkrivenje, pa ipak su ljudi koji pripadaju toj crkvi kršćani. S moje točke gledišta, ja prihvaćam knjigu Otkrivenje kao veličanstveni dio Svetog Pisma.”

Odmahnuo je glavom. “Mislim da oni osiromašuju sebe ne prihvaćajući je.”

“Nenadmašni” Novi zavjet
Metzger je bio uvjerljiv. Nisu ostale nikakve ozbiljne sumnje u pogledu toga da li je novozavjetni tekst bio pouzdano sačuvan tijekom stoljeća. Jedan od Metzgerovih istaknutih prethodnika na Teološkom fakultetu u Princetonu, Benjamin Warfield, koji je imao četiri doktorata i koji je predavao sustavnu teologiju do svoje smrti 1921. godine, rekao je to na sljedeći način:

“Ako usporedimo sadašnje stanje teksta Novog zavjeta s bilo kojim drugim drevnim spisima, moramo… objaviti da je zadivljujuće točan. Toliko je velika bila briga s kojom je Novi zavjet kopiran – briga koja je bez sumnje nastala iz istinitog poštovanja prema njegovim svetim riječima…. Novi zavjet je nenadmašan među drevnim spisima po čistoći svog teksta prenošenog i održavanog u upotrebi.”⁷

U pogledu vrste dokumenata koji su uneseni u Novi zavjet, generalno nisu postojali nikakvi ozbiljni sporovi o autoritativnoj prirodi 20 od 27 novozavjetnih knjiga – od Evanđelja po Mateju do Poslanice Filimonu, plus 1. Poslanica Petrova i 1. Poslanica Ivanova. To naravno uključuje četiri Evanđelja koja predstavljaju Isusove biografije.⁸ Ostalih sedam knjiga, iako su provjeravane izvjesno vrijeme od strane prvih crkvenih vođa, “konačno su i potpuno priznate od strane crkve”. ⁹

Što se tiče “pseudoepigrafa”, umnožavanja Evanđelja, poslanica i apokalipsi u prvih nekoliko stoljeća nakon Isusa – uključujući Evanđelja po Nikodemu, Barnabi, Bartolomeju, Andriji, Pavlove poslanice Laodikejcima, Stjepanovo Otkrivenje, i druga – one su bile “maštovite i heretičke… niti originalne, niti vrijedne u cjelini”, i “praktično nijedan ortodoksni otac, kanon ili sabor” ih nije smatrao za mjerodavne, niti da zaslužuju uključivanje u Novi zavjet.¹⁰

U stvari, prihvatio sam Metzgerov izazov i pročitao sam veliki broj njih. U usporedbi s pažljivim, razboritim, preciznom kvalitetom očevidaca u Evanđelju po Mateju, Marku, Luci i Ivanu, ova djela zaista zaslužuju opis koji im je dao Euzebije, povjesničar rane crkve: “Potpuno apsurdna i bezbožna.”¹¹

Ona su bila predaleko od Isusovih propovijedi da bi doprinijela bilo što značajno mom istraživanju, pošto su napisana tek u 5. i 6. stoljeću, i njihove često mitske osobine ih diskvalificiraju kao povijesno pouzdane…

Dok smo stajali, zahvalio sam se dr. Metzgeru na njegovom vremenu i stručnoj procjeni. On se toplo nasmijao i ponudio me otpratiti niz stepenice. Nisam mu htio dalje oduzimati njegovo subotnje popodne, ali mi moja znatiželja nije dozvolila da napustim Princeton, a da ne razmotrim preostalo pitanje.

“Sve te decenije učenja, istraživanja, pisanja udžbenika, bavljenja sitnim pojedinostima teksta Novog zavjeta – kako je sve to utjecalo na vašu osobnu vjeru?” upitao sam.

“O”, rekao je, zvučeći obradovano da može govoriti o toj temi, “to je povećalo osnovu moje osobne vjere, vidjevši čvrstinu s kojom su ti materijali došli do nas, uz mnoštvo kopija, od kojih su neke veoma, veoma drevne.”

“Znači”, krenuo sam izustiti, “znanost nije razblažila vašu vjeru…”

Upao mi je u riječ prije nego što sam mogao dovršiti rečenicu. “Naprotiv”, naglasio je, “to ju je izgradilo. Cijelog svog života sam postavljao pitanja, kopao po tekstovima, istraživao temeljno, i danas sa sigurnošću znam da je moja vjera u Isusa dobro postavljena.”

Zastao je malo dok su mu oči ispitivale moje lice. Zatim je dodao, kako bi naglasio: “Veoma dobro postavljena.”

Lee Strobel

(iz knjige Case for Christ)
_________________________________

Deset sati je došlo i prošlo. Gdje su mama i tata?

Ja sam bio sretan klinac. Moji roditelji nisu imali naviku izlaziti radi večernjeg provoda. Umjesto toga, obično bi se poslije radnog dana odmarali u našem dnevnom boravku ili ili bi se igrali sa svoje četvero djece sve dok ne dođe vrijeme spavanju.

Zato možete zamisliti kako smo se osjećali kada su nas ipak neki put odlučili ostaviti da bi večer proveli negdje izvan kuće. Mi bismo se hrabro sakupili ispred vrata da im poželimo sretan put i lijep provod. Gledali bismo ih kako nestaju niz cestu, a onda bismo se vratili natrag svojoj igri, pretvarajući se da je sve u redu. Vrijeme bi brzo prolazilo…bar donekle…dok ne padne mrak. Tada bismo se počeli pitati: Hoće li se mama i tata uskoro vratiti kući?

Dok je sat sporo odbrojavao minute, mi bismo se zabrinuli. Je li im se što dogodilo? Užasavali smo se zvonjave telefona. Nismo željeli čuti nepoznati, jednolični glas s druge strane: “Ovdje dežurni policijske uprave. Žao mi je što vam ovo moram saopćiti, ali vaši su roditelji ozbiljno povređeni. Nalaze se na intenzivnoj u Općoj bolnici. Poslat ćemo jedna patrolna kola po vas”.

Kakav bi nas tek osjećaj olakšanja preplavio kad bismo čuli poznati zvuk našeg starog Forda kako sve jače bruji i dva omiljena udarca koji si značili zatvarznje vrata automobila.

Nešto slično bismo trebali osjećati dok se nadamo Isusovom povratku. Ako postoji neka stvar o kojoj cijela Biblija jasno govori, onda je to proročanstvo da će se Kristov drgugi dolazak zbilja dogoditi. Cijelo Sveto Pismo usmjerava pogled na taj događaj. Bog osobno žudi za danom kada će ponovno moći biti s nama, te je stoga obećanje o drugom dolasku ugradio u skoro svaki spis Biblije, kako u Starom Zavjetu tako i u Novom.

Bog je, u Edenskom vrtu, imao naviku s Adamom i Evom šetati u predvečerje svakog dana. Ali jedne večeri ljudi se nisu odazvali na njegov poziv. Uplašeni su se grešnici sakrili u sjene vrta. Kada ih je pronašao, užasnute zbog onog što su učinili, Bog je prinio prvu životinjsku žrtvu. Zatim ih je obukao u životinjske kože i obećao im je da iako više ne može biti s njima u vrtu, On će se na kraju vratiti i svladati njihovog neprijatelja.

Tijekom mnogih stoljeća, Bog je slao proroke da govore ljudima o tome kako će se jednoga dana On vratiti i biti s njima, živjeti s njima, pričati s njima. Čak je i Job, koji je živio skoro 2000 godina prije Krista, vjerovao Božjem obećanju: “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i na poslijetku da će stati nad zemljom; i ako se ova koža moja i raščini, opet ću u tijelu svom vidjeti Boga. Ja isti vidjet ću ga, i oči moje gledat će ga, a ne drugi”.

I Azaf, jedan od autora psalama, upadljivo oslikava prizor Drugog Dolaska stotinama godina prije nego što su apostoli pisali o njemu: “Bog naš dolazi i ne šuti. Pred njim ide oganj što proždire, oko njega silna bjesni oluja. On zove nebesa odozgo i zemlju da sudi narodu svojemu: ‘Saberite mi sve pobožnike koji žrtvom savez samnom sklopiše’ “.

A kada je Bog osobno prvi put došao i uzeo tijelo od mesa i kostiju, o svom je drugom dolasku rekao: “Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao:’Idem da vam pripravim mjesto’? Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja”.

Istina je da ima ljudi kojima nije baš ugodna pomisao da će Bog uspostaviti svoje kraljevstvo na Zemlji. To je možda zato što neki od nas ne mare za Boga.

Neki opet često imaju predstavu o Bogu kao o nekakvom “nebeskom čangrizavcu”. Oni osjećaju kao da On stalno čeka priliku da nas zaspe munjama odozgor i kazni nas za svaku našu pogrešku. Ali ta je pomisao doslovce ono što bi sotona želio da mislimo o Bogu. Njegova prva laž u Edenu je u ljudsko srce usadila opasno sjeme nepovjerenja u Boga. “Jesi li siguran da je Bog pouzdan?” upitao je uvjerljivo. “Jesi li siguran da je Bog sve ono što tvrdi da jest? Jesi li siguran da je on zainteresiran za tvoje dobro?”

To jednostavno nije istina da je Bog hirovit i podmukao. Napokon, nitko takvo što ne može pripisati Isusu nakon svega dobrog što je učinio i rekao, a Bog i Isus su jedno. Božji je Duh nadahnuo apostola Ivana da napiše “Bog je ljubav” i “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”.

Prava je istina ovo: ne samo da je Kristov drugi dolazak stvarni događaj, već i Bog i Njegov Sin očekuju taj dan kada će se moći sjediniti s onima koji će biti sretni u njihovom društvu. Stoga bismo na Isusov povratak trebali gledati s iščekivanjem sličnim onome koje sam ja kao dijete osjećao  kad sam se nadao povratku svojih roditelja. Usmjerimo svoj pogled napred, s istom žudnjom i iz istog razloga: zato jer ga volimo, jer nam nedostaje i zato što Ga želimo vidjeti.

Maylan Schurch

Svake godine mnogi traže stručni savjet o stanju dionica na burzi. Pa ipak, stručnjaci im mogu reći sve osim onoga što bi htjeli znati: kako će se vrijednost dionica kretati u budućnosti. Međutim, Bog zna budućnost. On nam je to višeput pokazao preko nekih izvanrednih proročanstava u Bibliji. Mnoga od njih napisana su daleko prije pretkazanih događaja. A činjenica je da su se ovi događaji odigrali upravo onako kako je Bog rekao u proročanstvu. To danas znamo zato što, kad se osvrnemo unatrag u povijest, vidimo kako su se ispunila biblijska proročanstva. “Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.” (Amos 3,7)

Nakon što se uvjerimo da su proročanstva u prošlosti bila točna, mi se možemo uzdati u Boga i za buduća proročanstva od kojih je najveće prorečeni Isusov drugi dolazak.

PROROČKA PUNOMOĆ

Hebrejska riječ naba znači “proricati”. Ona sadrži misao da netko iznosi riječi sa žarom ili nadahnućem. Imenica izvedena iz ovoga glagola označava glasnogovornika, proroka, osobu koja ima pravo govoriti za drugoga (vidi Izlazak 6,28-30; 7,1). Druga riječ u Bibliji za nekoga s proročkim darom jest “vidjelac”; ona je prijevod dviju različitih hebrejskih riječi koje imaju značenje “vidjeti”. Prema tome, proroci imaju sposobnost proricati o onome što obični ljudi ne mogu vidjeti. A proroci ne samo što vide ono što drugi možda ne vide, već ih je Bog pozvao da o tome govore, često s posebnom gorljivošću i silom.

Isusovo upozorenje o lažnim prorocima (Matej 24,24) podrazumijeva da moraju postojati i pravi proroci. Jer kad bismo odbacili sve proroke — ako bismo potpuno odbacili ovaj dar — onda ne bi bilo potrebe upozoravati na lažne proroke.

“A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto. Tako i vi kad sve to ugledate, znajte: blizu je, na vratima!”Matej 24,32.33
“Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam.” Ivan 13,19

U ovim redcima Isus nam je pokazao da cilj proroštva nije samo objavljivanje budućnosti. Umjesto toga proroštvo je dano da učvrsti našu vjeru u Boga i Njegovu Riječ nakon što se događaji ispune. Što više vidimo ispunjenih proročanstava, to više ćemo vjerovati da Biblija stvarno potječe od Boga.

Postoje razne vrste proročanstava. Jedna tvore skupinu proročanstava o Mesiji, Gospodinu Isusu Kristu. Druga su povezana s budućnošću Izraela i različitih naroda; treća opet govore o svršetku svijeta i onome što će se poslije zbiti.

NAJRANIJA PROROČANSTVA

Na samom početku Biblije, u Postanku, primjećujemo da proroštvo ima vaanu ulogu u povijesti Boajeg djelovanja prema palom ljudskom rodu.

Nama je danas lako osvrnuti se u prošlost i vidjeti kako su se ova proročanstva točno ispunila. Ali stavimo se, recimo, u položaj Noe kojemu je Bog rekao da će voda s neba uništiti zemlju, premda do tog vremena možda nikad nije padala kiša. Ili, stavimo se u položaj Abrahama i Sare kad su dobili proročanstvo da će ona jednog dana biti majka njihovom djetetu premda je odavno prošla dob za rađanje. Nema sumnje da je to bio veliki ispit njihove vjere koji je zahtijevao da se pouzdaju u Boga da će se zbiti ono što je rekao (Hebrejima 11,7-11).

PROROČANSTVO IZ DANIELA 2

Svjetska povijest podupire točnost ovog zapanjujućeg proročanstva. Zlatno babilonsko kraljevstvo vladalo je svijetom od 605. do 539. pr. Kr. Kako se širio utjecaj Babilona, tako je postajao dominantna sila na starom Bliskom istoku. Danas se ruševine grada Babilona nalaze u Iraku, 110 km južno od Bagdada. Biblija je ne samo prorekla pad Babilona, već je jasno rekla tko će vojevati protiv njega (Jeremija 51,49.53; Izaija 45,1-4). Kir je sa svojom vojskom došao pred vrata Babilona oko stotinu sedamdeset i pet godina nakon objave ovog proročanstva.

Medijci i Perzijanci vladali su svijetom od 539. do 331. pr. Kr. Ali Bog je Danielu u 2,39 rekao da će doći “treće [kraljevstvo], od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom”. U Danielu 8,21 nalazimo da je to bila Grčka. Grčka vojska, predvođena Aleksandrom Velikim, brzo je osvojila svijet. Bila je opremljena mjedenim oklopima i kacigama i naoružana mjedenim štitovima i mačevima. Izvanredno prikladan simbol Grčke.

Grčko carstvo bilo je pobijeđeno od željeznog Rimskog Carstva 168. pr. Kr., i to je još jedno dramatično ispunjenje proročanstva. Rim je vladao duže od ijedne druge svjetske sile; vladao je više od pet stotina godina od Britanskog otočja do Arapskog mora, od Sjevernog mora do Sahare i od Atlantika do Eufrata. Rim je bio moćan.

Ali Daniel je prorekao da će kraljevstvo biti “podijeljeno” (Daniel 2,41). Rimsko Carstvo podijelilo se na nezavisna kraljevstva koja su kasnije prerasla u suvremene europske draave, u narode koji “se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom” (redak 43). Danas živimo u vrijeme ovih stopala i prstiju.

MESIJA U PROROČANSTVU

Od svih starozavjetnih proročanstava najsilnija su ona koja se odnose na Isusov prvi dolazak. U Starom zavjetu nalazimo šezdesetak proročanstava o Mesijinom dolasku.

Jedno od najsnažnijih nalazimo u knjizi proroka Izaije u Izaiji 52,13—53,12.

Ovo je jedan od najsnažnijih primjera proročanstava u Bibliji. Ono je prepuno podataka koji se nisu mogli unaprijed posložiti da bi se predvidjelo njihovo ispunjenje.

Ono je bilo i još je uvijek snažan dokaz u prilog kršćanskoj vjeri. Navodimo nekoliko starozavjetnih proročanstava o Isusu i njihovo ispunjenje u Novom zavjetu. Što iz njih moćemo naučiti o vjerodostojnosti Božje Riječi?

Posebno je zanimljivo da i Isus nakon svojeg uskrsnuća spominje ova proročanstva o sebi i njihovo ispunjenje. Dvojici učenika na putu u Emaus govorio je: ‘”Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?’ Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” (Luka 24,26.27)

Proročanstva o Njemu obuhvaćala su Njegovo rođenje, službu, odbacivanje, probijanje ruku i nogu, izrugivanje i vrijeđanje, razapinjanje za grešnike i uskrsnuće (Izaija 7,14; 9,1.2; 53,3; Psalam 22,17.7-9; Izaija 53,12; Psalam 16,10).

Budući da je Isus ispunio sva ova proročanstva, mi možemo stajati pred Bogom kao grešnici kojima je oprošteno, bez obzira na našu prošlost, jednostavno pozivajući se na Njegovo djelo za nas.

ISUSOV DRUGI DOLAZAK

Kao što smo dosad vidjeli, mnoga su se proročanstva već ostvarila onako kako su prorečena i to često na čudesan način. Ali sva su se ta proročanstva ispunila u prošlosti. Međutim, u Bibliji se nalaze proročanstva koja se tek trebaju ispuniti. Među njima su, naravno, najvažnija proročanstva o Kristovom drugom dolasku.

Prije nego što će napustiti svoje učenike, Isus im je obećao da će se sigurno vratiti: “Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.” (Ivan 14,3) Petar, Isusov veoma blizak učenik, pisao je: “Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.”

(2. Petrova 3,13) Biblija ne opisuje samo način i karakteristike Kristovog drugog dolaska, već i znakove koji će ukazivati na njegovu blizinu.

01. Lažni mesije — Matej 24,4.5
02. Ratovi i glasine o ratovima — Matej 24,6.7
03. Glad — Matej 24,7
04. Kuga (epidemije) — Luka 21,11
05. Potresi — Matej 24,7
06. Društveni problemi — 2. Timoteju 3,1-5
07. Ljudi žive u strahu — Luka 21,26
08. Povećanje znanja — Daniel 12,4
09. Znakovi i čudesa — Luka 21,11
10. Povećanje sumnjičavosti — 2. Petrova 3,3.4
11. Propovijedanje Evanđelja — Matej 24,14

Zar ovo nije vjeran opis svijeta u kojem živimo? Pogotovo ako uzmemo u obzir da su ovi tekstovi napisani prije mnogo stoljeća. To su novi dokazi da se možemo pouzdati u Bibliju.

Jonathan i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf

Proces nadahnuća
Božansko je otkrivenje dano Božjim nadahnućem “Svetim Božjim ljudima koji su bili “naučeni od Svetoga Duha”. (2 Pt 1,21) Ova otkrivenja bila su pretočena u ljudski jezik u kome su i unatoč svim njegovim ograničenjima i nesavršenostima, ipak ostala Božja svjedočanstva. Bog je nadahnjivao ljude – ne riječi.

Jesu li proroci bili pasivni kao magnetofon koji točno ponavlja ono što je snimljeno? U nekim slučajevima piscima je bilo naređeno da točno prenesu Božje riječi, ali u većini slučajeva Bog im je davao upute da ono što su vidjeli ili čuli najbolje opišu u skladu sa svojim sposobnostima. U posljednjim su slučajevima, pisci slijedili svoj osobni jezični model i stil.

Pavao je primijetio da se “i duhovi proročki pokoravaju prorocima”. (1 Kor 14,32) Pravo nadahnuće ne uništava prorokovu individualnost, razum, integritet ili pak ličnost.

Mojsijev i Aronov odnos donekle slikovito prikazuje odnos između Svetoga Duha i pisca. Bog je rekao Mojsiju: “… Postavio sam te da si Bog faraonu; a Aron brat tvoj biće prorok tvoj. (Izl 7,1. usporedi 4,15.16) Mojsije je obavješćivao Arona o Božjim porukama, a Aron je, opet, svojim rječnikom i stilom prenosio poruke faraonu. Isto su tako i biblijski pisci svojim stilom i jezikom priopćavali božanskenaredbe, misli i ideje. Upravo zato što je Bog ovako komunicirao, rječnik biblijskih knjiga je raznovrstan i odzrcaljuje obrazovanje i kulturu pisaca.

Biblija nije Božji način mišljenja i izražavanja. Ljudi će nekad reći da takav iskaz ne priliči Bogu. Međutim, Bog nije samoga Sebe stavio u riječ, logiku, retoriku, prosudbu u Bibliji. Pisci Biblije bili su Božji pisari, a ne Njegovo pero. Nadahnuće ne djeluje na čovjekove riječi ili izraze, već na samoga čovjeka koji je – pod utjecajem Svetoga Duha – prožet mislima. Međutim, riječi poprimaju pečat uma pojedinca. Božanski um je širi. Božanski um i volja spaja se s ljudskim umom i voljom. Na taj je način čovjekovo kazivanje Božja riječ.

U jednom slučaju Bog osobno govori i doslovno piše riječi – u Deset zapovijedi. One su božansko, a ne ljudsko djelo (Izl 20,1-17; 31,18; Pnz 10,4.5), ali su ipak u svom izrazu ostale u okvirima ljudskog jezika.

Biblija je prema tome božanska istina izrečena ljudskim jezikom. Zamislite pokušaj da bebu učite kvantnoj fizici. S takvom se vrstom problema sučeljava Bog u svom pokušaju da božanske istine priopći grešnom, ograničenom ljudskom rodu. Naša ograničenost sputava ono što nam On može priopćiti.

Postoji paralela između utjelovljenog Isusa i Biblije: Isus je Bog i čovjek, božansko i ljudsko spojeno u Jednome. Tako je isto i Biblija božansko i ljudsko spojena u jednodjelo. Ono što se kaže za Krista, to se može potvrditi i za Bibliju da “riječ postade tijelo i useli se u nas”. (Iv 1,14) Ovaj božansko-ljudski spoj čini Bibliju jedinstvenom pojavom u književnosti.

Nadahnuće i pisci

Sveti Duh je pripremao određene ljude za objavljivanje božanske istine. Biblija doslovno ne objašnjava kako je to Sveti Duh osposobio ove pojedince, ali On je na poseban način oblikovao zajednicu između božanskog i ljudskog oruđa.

Oni koji su imali udjela u pisanju Biblije nisu izabrani zbog svojih prirodnih darova. Božansko otkrivenje nije neminovno obratilo tu osobu niti joj osiguralo vječni život. Balam je nadahnut objavio božansku poruku premda je radio nasuprot Božjim savjetima (Br 22-24. poglavlje). David koga je Sveti Duh također upotrijebio, učinio je velika nedjela (vidi: Ps 51). Svi pisci Biblije bili su ljudi s grešnom naravi, kojima je svakodnevno trebala Božja milost (vidi: Rim 3,12).

Nadahnuće što su ga doživjeli pisci Biblije bilo je više od prosvjetljenja ili božanskog vodstva, jer to dobijaju svi koji žude za istinom. Ustvari, biblijski pisci su ponekad pisali i bez potpunog razumijevanja božanske poruke koju su priopćavali (1 Pt 1,10-12).

Odgovori pisaca na vijesti koje su nosili nisu bili jednoliki: Danijel i Ivan kažu da su bili veoma zbunjeni svojim spisima (Dn 8,27; Otk 5,4), a 1 Pt 1,10 otkriva činjenicu da su drugi pisci istraživali značenje svojih poruka ili poruka drugih. Ponekad su se ovi pojedinci bojali da objave neku nadahnutu vijest, a neki su se čak i raspravljalis Bogom (Hab 1; Jon 1,1-3; 4,1-11).

Metoda i sadržaj otkrivenja

Sveti Duh je često u viđenjima i snovima priopćavao božansku nauku (Br 12,6). Ponekad je govorio čujno ili samo unutarnjim osjetilima. Bog je neposredno govorio Samuelu (1 Sam 9,15). Zaharija je dobio simbolične slike s objašnjenjem (Zaharija 4). Viđenja o nebu što su ih dobili apostol Pavao i Ivan pratile su usmene upute (2 Kor 12,1-4; Otk 4,5). Prorok Ezekiel je promatrao događaje odnesen u viđenju na drugo mjesto (Ez 8). Neki su pisci sudjelovali u svojim viđenjima, obavljajući neke radnje kao dio samog viđenja (Otk 10).

Što se tiče sadržaja, nekima je Duh otkrio događaje koji se tek trebaju dogoditi (Dn 2,7,8,12. poglavlje). Drugi su pisci zabilježili povijesne događaje prema osobnom iskustvu ili odabirom materijala iz postojećih povijesnih zabilježaka (Suci, 1 Sam, 2 Ljet, Evanđelja, Dj).

Nadahnuće i povijest

Biblijska tvrdnja “Sve je pismo od Boga dano” ili “od Boga nadahnuto”, korisno i mjerodavno za moralni i duhovni život (2 Tim 3,15.16), ne osporava božansko vodstvo i u procesu odabira. Bilo da obavijest potječe od osobnog zamjećivanja, usmenih ili pisanih izvora ili od neposrednog otkrivenja, sve to dopire do pisca preko djelovanja Svetoga Duha. To potvrđuje vjerodostojnost Biblije.

Biblija otkriva Božji plan u Njegovu uzajamnom djelovanju s ljudskim djelovanjem, a ne u zbirci apstraktnih doktrina. Njegovo je otkrivenje čvrsto ukorijenjeno u stvarnim događajima koji su se zbili u nekom određenom vremenu i mjestu. Pouzdanost povijesnih izvještaja je veoma važna, zatošto oni čine osnovu našeg razumijevanja Božjeg karaktera i Njegovih namjera prema nama. Pravilno razumijevanje vodi u vječni život, dok pogrešno gledište dovodi do zbunjenosti i smrti.

Bog je zapovjedio određenim ljudima da napišu povijest Njegova postupanja prema Izraelu. Ovi povijesni izvještaji, napisani na osnovi koja se razlikuje od gledišta svjetovnih povjesničara, obuhvaćaju jedan važan dio Biblije (Br 33,1.2; Jš 24,25.26; Ez 24,2). Oni nas uvode u točnu i nepristranu povijest iz božanske perspektive.

Sveti Duh je dao piscima poseban promatrački dar, tako da su mogli zabilježiti događaje u borbi između dobra i zla koji otkrivaju Božji karakter i vode ljude u njihovu traganju za spasenjem.

Povijesna zbivanja su “tipovi” ili “primjeri” napisani “za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima” (1 Kor 10,11). Apostol Pavao kaže:

“Uistinu, sve što je nekoć napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo, trajno imamo nadu” (Rim 15,4). Uništenje Sodome i Gomore služi kao “primjer ili opomena” (2 Pt 2,6; Jd 7). Abrahamovo iskustvo o opravdanju primjer je za svakog vjernika (Rim 4,1-25; Jk 2,14-22). Čak i starozavjetni građanski zakoni, ispunjeni dubokim duhovnim značenjem, napisani su za naše današnje dobro (1 Kor 9,8-10).

Luka napominje da je Evanđelje napisao zato što je želio podnijeti izvještaj o Isusovu životu “da se osvjedočiš o sigurnosti nauke koju si primio” (Lk 1,4). Ivanovo je mjerilo za odabir događaja iz Isusova života, koje će uključiti u svoje Evanđelje, bilo “da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po njemu” (Iv 20,31). Bog je vodio pisce Biblije da prikazuju povijest tako da nas uvijek vodi u spasenje.

Životopisi biblijskih ličnosti pružaju drugi dokaz o božanskom nadahnuću. Ovi događaji brižljivo opisuju i slabost i snagu njihova karaktera. Oni istinito i vjerno opisuju njihove grijehe, kao i uspjehe.

Noin nedostatak samokontrole ili Abrahamova prijevara nisu sakriveni. Zabilježeni su izljevi različnog raspoloženja Mojsija, Pavla, Jakova i Ivana. Biblijska povijest izlaže pogreške najmudrijeg izraelskog kralja kao i slabosti dvanaest patrijaraha i dvanaest apostola. Sveto pismo nema nikakvog opravdanja za njih, niti pokušava umanjiti njihovu krivicu. Ono ih predočuje onakve kakvi su bili u svemu, što su postali ili propustili biti Božjom milosti. Bez božanskog nadahnuća nijedan životopisac ne bi mogao napisati takvu točnu analizu.

Biblijski pisci sagledavali su sva povijesna zbivanja koja su zapisana u njoj kao vjerodostojne povijesne zabilješke, a ne kao mitove ili simbole. Mnogi suvremeni skeptici odbacuju izvještaje o Adamu i Evi, Joni i potopu. Ipak, Isus ih je prihvatio kao povijesno točne i duhovno značajne (Mt 12,39-41; 19,4-6; 24,37-39).

Biblija ne uči o djelomičnom nadahnuću ili o stupnjevima nadahnuća. Takve teorije koje pokušavaju lišiti Bibliju njene božanske vjerodostojnosti jesu spekulacije.

Ovo poglavlje prvo prikazuje temeljna načela i posebne smjernice za tumačenje Biblije.

Biblija i samo Biblija

Temeljno načelo koje postavlja samo Pismo o sebi jeste da je samo Biblija (sola scriptura) konačno mjerilo istine. Klasični tekst koji sadrži ovo temeljno načelo je Izaija 8,20: “Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati.” Dvije hebrejske riječi torah (zakon) i tecudah (svjedočanstvo) ukazuju na dva izvorišta autoriteta u Izaijino doba. Danas su to Sveta pisma: Pentateuh (Petoknjižje) i svjedočanstvo proroka o ranije otkrivenoj Božjoj volji u Tori. Isus je ovu dvojaku podjelu starozavjetnih Pisama obilježio sličnim riječima kad je spomenuo “Zakon i proroke” (Mt 5,17). Novi zavjet dodaje autoritativno otkrivenje dano po Isusu i Njegovim apostolskim svjedocima (vidi Ef 2,10; 3,5).

Izaija je upozorio otpali Izrael da tražeći savjet spiritističkih medija ne okreće leđa autoritetu zakona i proroka (Iz 8,19). U novozavjetna vremena su drugi izvori autoriteta prijetili da prisvoje vrhunski autoritet biblijskog otkrivenja. Jedan od njih je bio predaja. No Isus je jasno pokazao da je Pismo iznad predaje (Mt 15,3.6). Pavao je otvoreno odbacio predaju i ljudsku filozofiju kao konačno mjerilo istine za kršćanina (Kol 2,8). Jednako je tako odbacio ljudsku “spoznaju” (grčki gnosis) kao konačni autoritet (1 Tim 6,20).

Pravilno razumljena, priroda je u skladu s Božjim pisanim otkrivenjem u Pismu (vidi Ps 19,2-7, otkrivenje Boga u prirodi; i rr. 8-12, otkrivenje Gospodina u Pismu), ali kao ograničen i nesavršen izvor spoznaje o Bogu i stvarnosti mora biti podložna konačnom autoritetu Pisma i njegovom tumačenju (Rim 2,14-16). Pisci Starog i Novog zavjeta ističu da je od pada u grijeh priroda postala iskvarena (Post 3,17.18; Rim 8,20.21) i više savršeno ne odražava istinu.

Mentalne i emocionalne sposobnosti ljudskih bića su također padom u grijeh postale iskvarene; no i prije pada nije bilo mudro pouzdati se odvojeno od Božje Riječi ni u ljudski razum ni u iskustvo. Eva je pala zato što je pouzdanje u svoj razum i osjećaje stavila iznad Božje riječi (Post 3,1-6). Najmudriji čovjek u povijesti dobro je zamijetio: “Neki se put čovjeku učini prav, a na koncu vodi k smrti.” (Izr 14,12).

Iz načela sola scriptura izvodimo zaključak o dostatnosti Pisma. Biblija stoji sama kao nepogrešivi vodič k istini; dostatna je da čovjeka učini mudrim za spasenje (2 Tim 3,15). Ona je mjerilo kojim se mora ispitati svaka doktrina i iskustvo (Iz 8,20; Iv 17,17; 2 Tim 3,16.17; Heb 4,12). Tako Pismo pruža okvir, božansku perspektivu, temeljna načela za svaku granu spoznaje i iskustva. Sva ostala spoznaja, iskustvo ili otkrivenje moraju se zasnivati na njemu i ostati vjerni apsolutno dostatnom temelju Pisma.

Ovo je potvrdila i lozinka Reformacije, sola scriptura – Biblija i samo Biblija kao konačno mjerilo istine. Ovim nepogrešivim mjerilom moramo ispitati sve druge izvore spoznaje. Prikladna reakcija čovjeka mora biti savršeno pokoravanje vrhunskom autoritetu Božje Riječi (Iz 66,2).

Cjelovitost Svetog pisma

Drugo opće načelo biblijskog tumačenja jest cjelovitost Svetog pisma (tota scriptura). Nije dovoljno potvrditi primat Pisma. Oni koji su, kao Martin Luther, zahtijevali sola scriptura, ali nisu bili spremni prihvatiti Pisma u njihovoj cijelosti, završili su s “kanonom u kanonu”. Za Luthera je to značilo odbacivanje Jakovljeve knjige (kao “slamnate poslanice”) i preziranje drugih dijelova Pisma (kao da prikazuju put zakona a ne evanđelja).

Sveto pismo u 2. Timoteju 3,16.17 jasno svjedoči o sebi: “Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravdi, da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.”

Svako Pismo – ne samo neki njegov dio – Bogom je nadahnuto. Ovo svakako uključuje cijeli Stari zavjet, kanonska Pisma apostolske crkve (vidi Lk 24,44.45; Iv 5,39; Rim 1,2; 3,2; 2 Pt 1,21). Ali za Pavla ono obuhvaća i novozavjetne svete spise. Pavlova uporaba riječi “Pismo” (graphe, “spisi”) u 1. Timoteju 5,18 ukazuje u tom smjeru. On uzima dva citata s riječima “Pismo veli”: jedan iz Ponovljenog zakona 25,4 i jedan od Isusovih riječi u Luki 10,7. Tako je riječ “Pismo” upotrijebio da označi Stari zavjet i Evanđelje po Luki. Petar svojom primjedbom da neki neuki ljudi “izvrću” Pavlove spise “kao i ostala Pisma” (2 Pt 3,15.16), stavlja apostolove spise u kategoriju Pisma. Tako se već u novozavjetna vremena Evanđelja i Pavlove poslanice smatrani “Pismom”.

Novi zavjet je apostolsko svjedočenje o Isusu i Njegovom ispunjenju starozavjetnih tipova i proročanstava. Isus je obećao poslati Svetoga Duha da podsjeti na ono što je učio (Iv 14,26). Pavao tvrdi da je “Tajna – Krist” “bila saopćena ljudima kako ju je sada Sveti Duh objavio njegovim svetim apostolima i prorocima” (Ef 3,4.5). Pavao sebe naziva apostolom (Rim 1,1; 1 Kor 1,1). On tvrdi da ima “Duha Božjega” (1 Kor 7,40), da piše “zapovijed Gospodnju” (1 Kor 14,37) i da propovijeda evanđelje koje nije ljudsko nego ga je njemu objavio sam Isus Krist (Gal 1,11-12). Novi zavjet, dakle, obuhvaća svjedočenje apostola, bilo izravno (2 Pt 1,16; 1 Iv 1,1-3) ili neizravno, preko bliskih suradnika kao što su Marko ili Luka (Dj 12,12-25; 15,366; Lk 1,1-3; 2 Tim 4,11; Filem 24), o Isusovom životu i službi.

Cjelokupno Pismo, Stari i Novi zavjet, nadahnuto je od Boga, doslovce Bogom nadahnuto (2 Tim 3,16). Radi se o slici božanskog “vjetra” ili Duha, koji silazi na proroka, tako da je Pismo proizvod božanskog stvaralačkog daha. Zato je ono potpuno autoritativno, “korisno za pouku, za karanje, za popravljanje u pravdi”.

Usko vezano uz načelo tota scriptura jest nerazdvojna, nerazlučiva zajednica božanskog i ljudskog. Ključni biblijski tekst koji razjašnjava božansku narav Pisma u odnosu na ljudski element biblijskih pisaca je 2. Petrova 1,19-21: “Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnom mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima. Prije svega ovo znajte: nijedno proročanstvo sadržano u Pismu nije stvar samovoljnog tumačenja, jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja [thelema], nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti [phero] od Duha Svetoga.”

U ovim redcima razvijeno je nekoliko međusobno povezanih misli. Redak 19 podvlači pouzdanost Pisma: Ono je “potvrđena proročka riječ” (DF). U retku 20 saznajemo zašto je tako: Proroštvo nije stvar samovoljnog tumačenja. Kontekst prvenstveno ukazuje na proroka koji objavljuje vijest, koji u nju ne miješa svoje ideje, premda se tvrdnja može odnositi i na nenadahnutog tumača Pisma. Redak 21 ovo još bolje pojašnjava: proroštvo nije rezultat thelema – inicijative, impulsa, volje – ljudskog oruđa; proroci ne govore na svoju ruku. Mjesto toga, biblijski pisci su bili potaknuti, nošeni, čak i tjerani [phero] Svetim Duhom.

Ovaj ulomak jasno pokazuje da Pismo nije došlo izravno s neba, već se Bog poslužio ljudskim oruđima. Sveti Duh nije umanjio slobodu biblijskih pisaca, nije potisnu njihovu osobnost, nije poništio njihovu individualnost. Njihovi spisi su ponekad zahtijevali ljudsko istraživanje (Lk 1,1-3): ponekad su pisci iznosili osobna iskustva (Mojsije u Ponovljenom zakonu, Luka u Djelima, psalmisti); oni pokazuju raznolikost u stilu (zamijetimo razliku između Izaije i Ezekiela, Ivana i Pavla); često pružaju različite perspektive gledanja na istu istinu ili događaj (kao na pr. četiri Evanđelja). Pa ipak, kroz sve to nadahnjivanje misli Sveti Duh potiče biblijske pisce, vodi njihov um u izboru onoga što govore i pišu, tako da ono što iznose nije samo njihovo tumačenje, nego savršeno pouzdana Božja riječ, vrlo sigurna proročka riječ. Sveti Duh je prožeo misli ljudskih oruđa božanskom istinom i pomagao im u pisanju tako da su prikladnim riječima vjerno prenosili ono božansko što im je bilo otkriveno (1 Kor 2,10-13).

Ovaj prvi zaključak izveden iz načela tota scriptura, da su elementi ljudskog i božanskog nerazlučivo povezani, osnaženo je uspoređivanjem pisane i utjelovljene Božje Riječi. Budući da su Isus i Pismo nazvani “Riječ Božja” (Heb 4,12; Otk 19,13), prikladno je usporediti njihove božansko-ljudske naravi. Kao što je Isus, utjelovljena Božja Riječ, bio potpuno Bog i potpuno čovjek (Iv 1,1-13.14), tako je pisana Riječ nerazdvojno sjedinjenje božanskog i ljudskog.

Druga posljedica načela cjelovitosti Pisma jest da je Biblija jednaka Božjoj Riječi; ona je ne samo sadrži. Svjedočanstvo Svetog pisma je bogato. U Starom zavjetu nalazimo oko 1600 puta četiri hebrejske riječi (u četiri različite fraze s malim varijacijama) koje jasno pokazuju da je govorio Bog: (1) “riječi [ne’ um] Jahvine”, oko 360 puta; (2) “tada Jahve reče”, oko 425 puta); (3) “i reče Bog [dibber]”, oko 420 puta i (4) “riječ [dabar] Gospodnja”, oko 395 puta. Mnogo puta je zapisana jednakost između proročke i božanske vijesti: prorok govori u ime Boga (Izl 7,1.2; usp. Izl. 4,15.16); Bog stavlja svoje riječi u prorokova usta (Pnz 18,18; Jr 1,9); snažna ruka Gospodnja dolazi na proroka (Iz 8,11; Jr 15,17; Ez 1,3) ili je Gospodnja riječ došla proroku (Hoš 1,1; Jl 1,1; Mih 1,1). Jeremija kori svoje slušatelje zato što ne slušaju proroke (Jr 25,4), što izjednačuje s neslušanjem Gospodina (r. 7).

Slanje proročkih vijesti Izraelu sažeto je u 2. o Kraljevima 21,10: “Tada je Jahve govorio ovako preko slugu svojih proroka.” U 2. Ljetopisi 36,15.16 čitamo: “Jahve, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike… Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima.” Proročka vijest bila je Božja vijest. Iz tog razloga proroci su često prirodno u božanskom govoru prelazili iz trećeg lica oslovljavanja Boga (“On”) na prvo lice (“ja”), a da nisu rekli “tako kaže Gospodin” (vidi Iz 3,1-4; Jr 5,3.4; Hoš 6,3.4; Jl 2,23.25; Zah 9,4.7).

Bezbroj puta je u Novom zavjetu “pisano je” jednako što i “Bog kaže”. Na primjer u Hebrejima 1,5-13 za sedam navoda iz Starog zavjeta stoji da ih je izgovorio Bog, ali citirani starozavjetni ulomci ne pripisuju uvijek tvrdnju Bogu (vidi Ps 45,7.8; 102,26-28;104,4). I tekstovi u Rimljanima 9,17 i Galaćanima 3,8 (citati iz Izl 9,16 i Post 22,18) pokazuju tijesnu vezu između Pisma i Božje Riječi: novozavjetni ulomci najavljuju citate s “Pismo veli”, dok je u starozavjetnim ulomcima govornik Bog. Starozavjetna Pisma se kao cjelina smatraju Božjim obećanjima (Rim 3,2).

Premda Bibliju Bog nije izravno diktirao kako bi time zaobišao ljudskog pisca, pa je riječi birao čovjek, ipak su ljudski i božanski elementi toliko nerazdvojni, ljudski glasnik tako božanski vođen u svom izboru prikladnih riječi da njima izrazi božanske misli, da se riječi proroka nazivaju Božja Riječ. Svaka je pojedina riječ Pisma pouzdana jer točno predstavlja božansku poruku.

Ovo se može ilustrirati nizom novozavjetnih tekstova. Citirajući iz Ponovljenog zakona 8,3 Isus kaže: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi [grčki panti rhemati, “svaka riječ”, prijevod hebejskog qol, “sve”] koja izlazi iz usta Božjih.” (Mt 4,4) Za svoju vlastitu vijest Pavao kaže: “I mi o tom govorimo, ne riječima kakve uči ljudska mudrost, nego riječima kakve uči Duh, izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.” (1 Kor 2,13) Isti apostol piše: “Zato i mi zahvaljujemo Bogu bez prestanka što ste, primajući riječ Božju, to jest našu propovijed, primili je ne kao riječ ljudsku, nego – kao što uistinu jest – riječ Božju, koja i očituje svoju snagu u vama, vjernicima.” (1 Sol 2,13)

Ono što je jasno istaknuto u Novom zavjetu, potvrđeno je slučajevima kada su Isus i apostoli cijeli teološki argument zasnivali na nekoj ključnoj riječi i čak na gramatičkom obliku u Starom zavjetu. Tako se u Ivanu 10,34 Isus poziva na Psalam 82,6 i određenu riječ “bogovi” da potkrijepi svoju božansku narav. Uz citat dodao je značajnu primjedbu: “A Pismo se ne može uništiti [luo].” (r. 35) Ono ne može biti luo – uništeno, dokinuto, ukinuto, pobijeno ili prekršeno – čak i onda kad su u pitanju samo određene riječi. U Mateju 22,41-46 On zasniva svoj konačni, nepobitan dokaz farizejima na pouzdanosti jedne jedine riječi, “Gospodin”, u Psalmu 110,1. Apostol Pavao (Gal 3,16) na sličan način temelji svoj mesijanski argument na jednini riječi “sjeme” (DK; “potomak” u KS) iz Postanka 22,17.18. Pavao prepoznaje širi mesijanski kontekst ovog ulomka kad iz kolektivne množine “potomci” prelazi na jedninu, Potomak (Sjeme). Isus pokazuje svoje vrhunsko štovanje cjelokupnog autoriteta starozavjetne Tore kad potvrđuje njezinu cjelovitost: “Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Mt 5,18)

Analogija Svetog pisma

Treće opće temeljno načelo tumačenja Biblije možemo nazvati “analogijom (ili skladnošću) Pisma” (analogia scripturae). Budući da je cijelo Pismo nadahnuto istim Duhom i čitavo je Božja Riječ, između njegovih različitih dijelova postoji temeljno jedinstvo i sklad. Novozavjetni pisci smatraju različite dijelove starozavjetnog Pisma skladnima i jednakima u božanskom autoritetu. Tako svoj argument mogu potkrijepiti citiranjem više starozavjetnih izvora kao jednakih i prikladno teških. Na primjer, u Rimljanima 3,10-18 nalazimo biblijske citate iz Propovjednika (7,20), Psalama (14,2.3; 5,11; 10,7) i Izaije (59,7.8). Za njih je Pismo nerazdvojna, razumna cjelina. Novozavjetni pisci prihvaćaju velike starozavjetne teme i dalje iz razvijaju (vidi III.E.1).

Oba su zavjeta u uzujamnom odnosu u kojemu osvjetljavaju jedan drugog. Isus je u Ivanu 5,39 opisao kako Stari zavjet rasvjetljava Novi (i Njega posebice): “Vi istražujete Pisma u kojima mislite da ima život vječni. I upravo ona svjedoče za me.”  Na drugim mjestima Isus kaže kako On osvjetljava, čak ispunjava Stari zavjet: “Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” (Mt 5,17)

Nijedan Zavjet ne nadmašuje drugoga, premda je kasnije otkrivenje ispitano ranijim kako je to prikazano primjerom Berejaca koji su “bili plemenitiji od onih u Solunu. Primiše riječ Božju sasvim spremno, svaki dan istražujući Pisma da li je tako.” (Dj 17,11) Čak je i Isus nastojao na tome da Njegovi učenici svoje osvjedočenje ne zasnivaju samo na osjetilnim pojavama, već da vjeruju u Njega na osnovi svjedočanstva Starog zavjeta (Lk 24,25-27).

Načelo “analogije Pisma” sadrži tri glavna elementa: (1) Pismo je svoj vlastiti tumač (scriptura sui ipsius interpres), (2) dosljednost Pisma i (3) jasnoća Pisma.

1. “Sveto pismo svoj vlastiti tumač”

Martin Luther je to izrazio riječima: “Pismo je svoje vlastito svjetlo.” Budući da između različitih dijelova Pisma postoji jedinstvo, jedan dio Pisma tumači drugi i tako postaje ključem za razumijevanje povezanih ulomaka.

Isus je ovo načelo prikazao na putu za Emaus, kada “poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Lk 24,27). Kasnije te noći, u gornjoj sobi je istaknuo kako je trebalo “da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i Psalmima. Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma.” (rr. 44.45)

Pavao izražava isto načelo u 1. Korinćanima 2,13: “I mi o tom govorimo, ne riječima kakve uči ljudska mudrost, nego riječima kakve uči Duh, izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.” Ovaj je tekst preveden na različite načine, ali apostolova uporaba Pisma svakako pokazuje da je prihvatio ovo načelo. Već smo prikazali niz povezanih starozavjetnih citata u Rimljanima 3,10-18. Istu pojavu možemo zapaziti u Hebrejima 1,5-13; 2,6.8.12.13.

Primjenjujući ovo načelo, da je Biblija svoj vlastiti tumač, Isus je na putu za Emaus pokazao kako sve što Pismo govori o određenom predmetu treba prikupiti, da bismo ga mogli protumačiti (Lk 24,27.44.45). To ne znači nekritično spajanje ulomaka za “tekstove dokazivanja” bez obzira na kontekst svakog od njih. Ali kako Pismo u biti ima jednog božanskog Autora, od najveće je važnosti da prikupimo sve što je napisano o određenom predmetu, da bismo bili u stanju razmotriti sve konture tog predmeta.

2. Dosljednost Pisma

Isus je jasno ukazao na ovaj vid analogije Pisma: “A Pismo se ne može uništiti.” (Iv 10,35) Budući da Pismo ima jednog božanskog Autora, različiti dijelovi Pisma u skladu su jedan s drugim. Zato se pismo ne može postaviti protiv pisma. Sve doktrine Biblije bit će međusobno sukladne, tumačenja pojedinih ulomaka bit će usklađena s cjelokupnošću onoga što Pismo uči o određenom predmetu.

Premda različiti biblijski pisci mogu drukčije naglašavati isti događaj ili predmet, to će biti bez proturječja ili pogrešnog tumačenja. Ovo je posebno vidljivo iz paralelnih ulomaka kako ih nalazimo u četirima Evanđeljima. Svaki je pisac pod nadahnućem Duha napisao ono što ga se najviše dojmilo i svaki dio cjeline je potreban da bi se dobila potpuna i uravnotežena slika.

3. Jasnoća Pisma

Načelo analogije Pisma obuhvaća i njegovu jasnoću. Biblijsko načelo jest da je Biblija jasna i shvatljiva i da za pojašnjenje njezinog značenja nije potreban ekleziološki magisterij. Biblijsko svjedočanstvo potiče čitatelje da Bibliju proučavaju sami za sebe da bi razumjeli njima upućenu Božju poruku (na pr. Pnz 30,11-14; Lk 1,3.4; Iv 20,30.31; Dj 17,11; Rim 10,17; Otk 1,3).

Značenje Pisma je jasno i određeno, i marljivi ga istraživač može razumjeti. Isus je to prikazao u svom razgovoru s jednim učiteljem Zakona kad ga je upitao: “Što stoji… pisano u Zakonu? Što tamo čitaš?” (Lk 10,26) Drugim riječima, Isus je očekivao da se Biblija može razumjeti. Kad je ovaj učitelj citirao Ponovljeni zakon 6,5 i Levitski zakonik 19,18., Isus ga je pohvalio za ispravan odgovor (Luka 10,28). Mnogo puta je Isus istaknuo istu činjenicu: “Zar niste nigda čitali u Pismima?” (Mt 21,42); “Zar niste čitali?” (Mt 12,3.5.; 19,4; 22,31; Mk 12,10.26; Lk 6,3); “Tko čita, neka shvati!” (Mt 14,15; Mk 13,14)

Dosljedan primjer biblijskih pisaca pokazuje da Pismo treba uzeti u njegovom jednostavnom, doslovnom značenju, ukoliko nije jasno i očito da se radi o slici. Zamijetimo kako sam Isus pravi ovu razliku, i kako je učenici prepoznaju, razliku između doslovnog i slikovitog jezika (Iv 16,25.29). Nema odvajanja “ljuske” od doslovnog smisla da bi se doprlo do “jezgra” nekog mističnog, skrivenog, alegorijskog značenja koje samo posvećeni mogu otkriti.

Pismo također tvrdi da kod biblijskih pisaca postoji određena namjera istine, a ne subjektivna, nekontrolirana množina značenja. Isus i apostoli su govorili s autoritetom, ne dajući jedno od mnogih mogućih tumačenja nekog ulomka, već njegovo pravo značenje prema nakani ljudskog pisca i božanskog Autora (vidi na pr. Dj 3,17.18.22-24). U isto vrijeme novozavjetno tumačenje ne tvrdi da je iscrpilo značenje nekog starozavjetnog ulomka; za pažljivu egzegezu još uvijek ima mjesta. Postoje i slučajevi u kojima je biblijski pisac namjerno upotrijebio terminologiju ili frazeologiju sa širokim značenjem koje obuhvaća više različitih nijansi neposrednog konteksta ulomka (vidi Iv 3,3).

Posebnu namjeru iznošenja istine živo prikazuje apokaliptično proročanstvo: anđeo tumač dosljedno daje definitivno tumačenje svakog simbola (vidi Dn 7,16-27: 8,15-26; Apokaliptika, ???? II. E). Drugi primjer su one Isusove prispodobe u kojima On s­m tumači značenje svakog dijela (vidi Mt 13,18-23.36-43).

Time ne mislimo nijekati da neki dijelovi Pisma ukazuju na nešto što stoji iza njih (na pr. tipologija, pretkaziva proročanstva, simboli i prispodobe) i pokazuju prošireno značenje ili buduće ostvarenje. Čak i u takvim slučajevima prošireno značenje ili ispunjenje proizlazi iz određene istinske namjere teksta, usklađeno je s njome i u biti je njegov integralni dio. Pismo samo ukazuje na prisutnost takvog proširenog značenja ili ispunjenja.

Jednako je tako točno da prvotni čitatelji i čak nadahnuti pisci nisu u potpunosti razumjeli svaki dio Pisma. U 1. Petrovoj 1,10-12 apostol tvrdi da starozavjetni proroci nisu uvijek jasno razumjeli sve mesijanske elemente svojih proročanstava. Zato Petar ukazuje na još jedan element načela jasnoće Pisma, odnosno da dodatno jasnije otkrivenje postaje ključem za potpunije razumijevanje manje jasnih ulomaka. Čini se da je ovo prisutno i u 2. Petrovoj 3,16 kad Petar piše da u onome što je Pavao napisao ima “teško razumljivih mjesta”. Ovi teško razumljivi ulomci ne trebaju biti polaznom točkom, “koja neuki i nepostojani ljudi izvrću… na svoju vlastitu propast”, već ih treba promatrati u širem kontekstu jasnijih biblijskih izjava istine (r. 18; usp. r. 2).

Jasnoća Svetog pisma obuhvaća i koncept “progresivnog otkrivenja”. Tekst u Hebrejima 1,1-3 pokazuje ovo napredovanje otkrivenja od starozavjetnih proroka do Božjeg Sina (vidi Iv 1,16-18; Kol 1,25.26; i drugi). Ovo nije progresivno otkrivenje u smislu da kasnija Pisma proturječe ili dokidaju raniju objavu, već u smislu da kasnija objava osvjetljava, pojašnjava ili uvećava ranije iznesenu istinu. Tako Isus u svojoj Propovijedi na Gori (Mt 5) ne ukida propise Dekaloga, već ih oslobađa od priraslica pogrešne predaje i otkriva njihovu pravu dubinu značenja i primjene. Osnovni uvid u ovo punije značenje Zakona već je postojao u Starom zavjetu, ali Isus omogućuje da ovi dragulji istine zasjaju još većim sjajem, jer su oslobođeni iskrivljenog tumačenja nekih književnika i farizeja. Progresivno otkrivenje se javlja i u smislu da je Isus ispunjenje različitih tipova i proročanstava Starog zavjeta.

Konačna praktična primjena ovog načela jasnoće jest prepoznati sve širu spiralu razumijevanja budući da jedan ulomak rasvjetljava drugi. S jedne strane kasniji biblijski pisci pišu s većom svjesnošću onoga što je bilo napisano ranije i često uzimaju i grade na onome što je bilo ranije (ponekad ovo nazivamo epigenetičkim načelom ili analogijom prethodnog Pisma). Pažljivo čitanje nekog kasnijeg ulomka može ukazati na odjeke ili aluzije ranijih ulomaka, koji time postaju ključem za tumačenje potpunijeg značenja kasnijeg. To se posebno vidi u Otkrivenju. S druge strane, raniji ulomci možda nisu potpunije razumljeni dok ih ne vidimo u svjetlosti kasnijeg otkrivenja. To je posebno točno kod tipologije i proroštva (vidi Mt 12,6.42.43; 1 Pt 1,10-12). Tako spirala razumijevanja raste kad ono kasnije rasvjetljuje ranije, a ranije rasvjetljava kasnije.

“Duhovno valja po Duhu prosuđivati”

Četvrto opće načelo biblijskog tumačenja odnosi se na predrazumijevanje ili objektivnost. Pri suvremenom hermeneutičkom pristupu Bibliji često se polazi od pretpostavke da se izvorna nakana biblijskog pisca može odrediti rigoroznom primjenom hermeneutičkih načela i egzegetskim pomagalima, potpuno odvojeno od bilo kakvog natprirodnog miješanja. Tako nekršćani, jednako kao i kršćani mogu odrediti značenje Pisma, ako se služe ovim pomagalima i pravilno primijene principe.

Međutim biblijski podaci navode na drukčiji zaključak. Posebno zamjećujemo tekst u 1. Korinćanima 2,11.14: “Ta tko od ljudi zna čovjekove tajne, osim čovječjega duha koji je u njemu? Tako nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha.” “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.”

Budući da Biblija u krajnjem smislu nije proizvod uma čovjeka kao pisca, već Božjeg uma otkrivenog po Duhu (vidi 1 Kor 2,12.13), oboje, izvorno značenje i njegova sadašnja primjena uključuju Božje misli koje je prema Pavlu moguće pravilno shvatiti samo ako imamo pomoć Božjeg Duha (1 Kor 2,13.14; 2 Kor 3,14-18; usp. Iv 6,45; 16,13).

Neki su se usprotivili da se u heremeneutičkoj spirali daje mjesta Duhu, jer su smatrali da se time dopušta subjektivnom elementu da nadmaši solidno egzegetsko/hermeneutičko istraživanje. Istina je da će “duhovna egzegeza” sama, u nastojanju da se potpuno osloni na Duha, bez svjesne primjene egzegetskih i hermeneutičkih načela koja proizlaze iz Svetog pisma, vjerojatno dovesti do subjektivizma. Ali pravilna kombinacija ovisnosti o Duhu i rigorozne egzegeze utemeljene na zdravim hermeneutičkim postupcima, daleko od toga da vodi u subjektivizam, predstavlja jedini izlaz.

Sve je veći broj suvremenih stručnjaka koji priznaju da svi prilaze Svetom pismu sa svojim predrazumijevanjem, pretpostavkama i predrasudama. Tome se ne može doskočiti “znanstvenim” pristupom tekstu, bez “predrasude vjere”. U suštini, budući da Sveto pismo očekuje reakciju vjere, pokušaj zauzimanja “neutralnog” stava već predstavlja izazivanje kratkog spoja s nakanom Pisma (usp. Mt 13,11-17; Iv 6,69).

I vjerujući i Duhom vođeni tumači dolaze sa svojim predrasudama i predrazumijevanjem i nisu imuni na zablude (usp. Dj 11,2-18). No kršćani koji vjeruju obećanjima u Svetom pismu, mogu moliti Boga da preobrazi njihov um kako bi u sve većoj mjeri mogli prihvatiti i usvojiti pretpostavke Pisma, a ne svoje vlastite (vidi Rim 12,1.2). Učenicima i nama obećan je Duh istine: “A kada dođe On, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu.” (Iv 16,13) Zamijetimo da se u izvorniku ovdje govori o množini; Duh usmjerava tumače zajedno unutar zajednice crkvenog tijela (Ps 119,63; Dj 2,42; 4,32; Rim 12,4-8; 1 Kor 12; Ef 4,3-6), u kojoj se mogu okoristiti razmjenom s drugim vjernicima i s njihovom ispravkom.

Tumači moraju odlučiti da će njihovo predrazumijevanje poticati od Biblije i biti pod njezinim nadzorom, neprekidno otvoreni za modificiranje i proširenje svojih ideja na osnovi Pisma. Oni moraju svjesno odbaciti svaki vanjski ključ ili sustav koji se nameće izvana na Sveto pismo, bio on naturalistički (zatvoren sustav uzroka i posljedica bez ikakvog prostora za natprirodno), evolucionistički (aksiom o razvitku) ili relativistički (odbacivanje apsoluta). Biblijski tumači moraju moliti Duha koji je nadahnuo Riječ, da rasvijetli, oblikuje i modificira njihovo predrazumijevanje sukladno Riječi i da njihovo razumijevanje sačuva da ostane vjerno Riječi.

“Duhovno valja po Duhu prosuđivati” ukazuje ne samo na potrebu da Duh pomogne u razumijevanju, već i da tumač bude duhovan. Duh ne samo što treba prosvijetliti um; on treba preobraziti tumačevo srce. Pristup tumača mora biti sukladan onome što ga zahtijeva Sveto pismo, stav pristajanja ili spremnosti da slijedi ono što Pismo kaže. Isus je rekao: “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu [Božju], znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe.” (Iv 7,17)

Po primjeru Davida moramo upućivati ustrajne, ozbiljne molitve za razumijevanje: “Pouči me da se tvoga držim Zakona, i čuvat ću ga svim srcem.” (Ps 119,34; usp. rr. 35-40; Izr 2,3-7) Moramo vjerovati u ono što kažu proroci (2 Ljet 20,20; usp Iv 5,46.47).

Ukratko, Bibliju ne možemo proučavati kao bilo koju drugu knjigu, s naoštrenim alatom egzegeze i izbrušenim principima tumačenja. U svakoj fazi procesa tumačenja, knjigu koju je nadahnuo Duh možemo pravilno razumjeti samo prosvjetljenjem “odozgor” i preobraženjem Svetoga Duha. Božjoj Riječi moramo prilaziti s poštovanjem. Možda je najbolje sažet prikladan pristup tumača Svetom pismu zapisao Izaija: “Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće.” (Iz 66,2)

Richard M. Davidson