Sve su njene zamolbe bile odbijene i njoj se to činilo u redu. Bila je spremna nastaviti živjeti da donese promjenu ili umrijeti i tako, kako je vjerovala, vidi svoga Spasitelja. Dok je oluja debate oko njenoga pogubljenja bješnjela, ona je izgleda bila jedina osoba koja je imala pravi mir. Čak i do samoga trenutka svoje smrti. Svojim se posljednjim riječima obratila obitelji njenih žrtava: “Žao mi je. Nadam se da će vam ovime Bog dati mir.” I na kraju je rekla: “Ja ću biti licem u lice s Kristom. Sve vas stvarno volim. Vidjet ćemo se kada se jednoga dana sretnemo tamo.” Novinar koji je bio svjedok njenoga pogubljenja opisao ju je kao smirenu i sabranu do samoga kraja.

Karla Tucker je zaslužila umrijeti zbog onoga što je učinila. Ali zbog vjere da je Isus umro i za njene grijehe živjela je i umrla s dubokim osjećajem osobnoga mira. To je bio mir kakav bi mnogi ljudi željeli imati. Mir bez obzira na greške prošlosti. Mir u svezi s onime što nas čeka kada se nađemo pred Bogom. A taj je mir, zapravo, dostupan svakome.

Isus je rekao: “Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.” On je ovdje govorio o osuđenim ljudima, ljudima određenim za smrt. On je tu govorio o tebi i meni. Uznemirujuća je činjenica u Bibliji da svi mi živimo na odjelu za osuđenike na smrt. Kazna za grijeh je vječna smrt, zauvijek razdvajanje od Boga i njegove ljubavi. U Bibliji piše: “Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.” To znači da svatko od nas, zbog prisutnosti grijeha, živi pod smrtnom osudom. A grijeh podrazumijeva mnogo više od brutalnoga ubojstva ili drugog zločina. Grijeh je naša odluka, izbor da bez Boga vodimo svoje živote, da činimo što želimo bez Božjega zakona. I to svijet dovelo u stanje kakvo je danas i koje može biti samo još gore.

Zbog osude za koju smo sami krivi, Božja nam riječ zvuči fantastično: “Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.” Bog poručuje osuđenim ljudima da mogu biti slobodni. Ljudi osuđeni da umru u samo jednome trenutku mogu imati svoju osudu poništenu i primiti dar vječnoga života. Kako? Oslanjajući se u punome povjerenju na Isusa. On je bio razapet na križ kao vaša zamjena, primajući na sebe smrtnu kaznu. Apostol Pavao je stajao pred čovjekom koji je doživio duboko osvjedočenje da mu treba mir i nada u vječni život. Zavapio je: “Što mi je činiti da se spasim?’ Oni će mu: ‘Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!'”

Ako to nikada niste učinili, a želite mir bilo u životu ili zbog smrti, recite Isusu da mu vjerujete i da želite njega kao svoga Spasitelja od grijeha. On će vam tada sve oprostiti i vaše će se ime na nebu zapisati u Knjigu života. Tada više niste stanovnik ovoga zemaljskoga zatvora, odjela za osuđenike na smrt. Pomilovao vas je Isus Krist osobno, gospodar nad gospodarima. Vrijeme koje još provodite ovdje, provodit ćete ga kao slobodni stanovnik Božje države u misiji pomaganja drugim osuđenicima da se promijene.

Željko Bošnjak

U teologiji opravdanja vjerom susrećemo se s dvjema imenicama: pravda i vjera te glagolom pravdati koji nam treba objasniti suodnos između tih dviju imenica ili pojmova. Pojmovi pravde i vjere vremenom su krivotvoreni, a osobito glagol kojim se opisuje radnja pravdanja.

Usmjerit ćemo pozornost prema izvornom biblijskom značenju ovih toliko pogrešno upotrebljavanih pojmova. Opravdanje vjerom je potpuno božanska inicijativa ili djelo.

Pravda koja je potrebna za spasenje: Pravdu trebamo poistovjetiti s povijesnim Isusom Kristom i Njegovim bezgrešnim životom u ljudskom tijelu trideset tri i pol godine.

Vjera koja je potrebna za spasenje: Vjeru također trebamo poistovjetiti s povijesnim Isusom Kristom i Njegovim bezgrešnim životom u ljudskom tijelu trideset tri i pol godine.

Opravdanje je utjelovljenje ili inkarnacija osobina Svetog Duha u naše ljudsko tijelo (život), kroz Svetog Duha u Osobi Isusa Krista: “Naprotiv, plod su duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost.” (Galaćanima 5,22)

Nema govora o ljudskoj vjeri, ljudskoj volji, ljudskom izboru, ljudskim djelima ili slično. Pravda kojom se opravdavamo je sto posto Božja. Vjera kojom prihvaćamo tu pravdu također je sto posto Božja i plod je Svetog Duha. I opravdavanje, odnosno posvećenje, je sto posto Božje. Pitamo se: Koja je naša uloga? Prije nego ponudimo odgovor, treba usvojiti pravilno razumijevanje pojmova pravde, vjere i opravdanja odnosno posvećenja.

Odakle dolaze pravda i vjera? Podrijetlo pravde je nebesko, u njoj nema ništa zemaljskog; ona je satkana na nebeskom razboju ili tkalačkom stanu i u njoj nema ni trunke ljudskoga konca.

Ljudska pravda prije pada u grijeh. — Adam i Eva stvoreni su sa svojom osobnom pravdom (sveti, pravedni, dobri), a rezultat je bio da su bili poslušni. Bili su u potpunom skladu s Božjim zakonom koji je bio ugrađen u njihova srca, odnosno um, u afirmativnom, pozitivnom i aktivnom stanju. Ta pravda s kojom su bili stvoreni našla je svoj izraz u nesebičnoj ljubavi prema Bogu i svim stvorenjima.

Ljudska pravda nakon pada u grijeh. — Padom u grijeh Adam i Eva su nepovratno izgubili svoju osobnu pravdu i postali obespravljeni, robovi sebičnosti kojom upravlja Sotona. To novonastalo ropstvo izražavalo se, i do današnjih se dana izražava, u podčinjenosti njihove egocentrične, sebične naslijeđene naravi svome “ja”, odnosno samom Sotoni. Čovječanstvo je bez Boga postalo nesveto, nepravedno, loše i neposlušno. Jednom riječju, ljudi su postali bezakonici. Stanje odsutnosti duhovnih vrijednosti može se danas prepoznati na svakom koraku. Nakon potopa pojavila se potreba za pisanim Božjim zakonom, uz već postojeći plan spasenja dan na početku u Postanku 3,15: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” Taj Zakon je dan u obliku pisanih Deset zapovijedi ili Dekaloga s obzirom na to da su ljudi zaboravili ono što im se usmenom predajom prenosilo i da su pali u idolopoklonstvo. Ključna zapovijed o Božjem imenu, tituli i području vladanja izražena u Zakonu na Sinaju posebice se nalazi u zapovijedi o šabatu (suboti) koja u Izlasku 20,8 glasi: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” Ljudi su se trebali sjećati zato što su zaboravili Boga.

U početku odvojeni od Boga, naši praroditelji izgubili su zajednicu s Bogom i poznavanje Boga te su bježali od svojega Oca i Stvoritelja. Bog kaže: “Vô poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve — Izrael ne poznaje [mene], narod moj ne razumije.” (Izaija 1,3) “A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3) Budući da je vječni život poznavanje Boga i Isusa Krista, izgubili su vječnost koja je ovisila o zajednici s Bogom.

Problem koji se tiče vječnog života je poznavanje ili nepoznavanje Boga. Danas se mnogi nalaze izvan vječnog života jer ne poznaju Boga i Isusa Krista. Prije pada u grijeh ljudi su bili duhovni, a nakon pada postali su tjelesni. Ova dva načela međusobno su suprotstavljena. Apostol Pavao nas izvješćuje o tome: “Jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje međusobno protivi tako da ne činite što biste htjeli.” (Galaćanima 5,17)

Čovjek je postao tjelesan, samostalan i autonoman pa si pojedinac daje pravo određivati zakone. Drugim riječima, ljudski razum, osjećaji, djela i pobude, a time i volja, više se nisu mogli pokoriti i podložiti Bogu. U tom smislu Biblija uči da se ne trebamo oslanjati na svoj razum i osjećaje. “Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.” (Izreke 3,5)

Kako su naše pobude uvijek sebične i tjelesne, i ljudska volja — koja je prava nevolja — ne želi se pokoriti, odnosno podložiti Božjoj volji. U tom smislu potrebna je božanska pomoć. “Nema pravedna ni samo jednoga; nema razumna, nema nikoga koji traži Boga. Svi su zastranili, zajedno se pokvarili. Nema ni jednoga jedinoga koji čini dobro.” (Rimljanima 3,10.11)

Ovakvom jasnom biblijskom učenju o ljudskoj stopostotnoj grešnosti, uključujući razum, osjećaje, postupke, pobude i volju — cijelu narav — skolastičari poput Tome Akvinskog i drugih pogrešno su naučavali teologiju ljudske djelomične grešnosti, isključujući razum i volju, dakle dajući im autonomiju, i time utrli put modernom racionalizmu i opravdavanju djelima. Kad Isus izjavljuje da bez Njega ne možemo ništa činiti, time se poziva na duhovne komponente. Da bi čovjek mogao primiti duhovnost, mora odbaciti tjelesnost. Dakle, čovjek, odnosno ljudsko “ja”, mora odustati, posumnjati u sebe, jednostavno izgubiti sebe, umrijeti sebi. Isus veli: “Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.” (Matej 16,25) “Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (Ivan 6,63)

Apostol Pavao jasno se izražava o tome kad kaže: “Živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20) “Iz dana dan mrem, tako mi slave koja ste vi, braćo — što je imam u Kristu Isusu, Gospodinu našem.” (1. Korinćanima 15,31)

Ovo umiranje nipošto nije simbolično; naprotiv, bolan je to proces osnovan na samoodricanju i žrtvi, a često ih prate osjećaji neugode i velike borbe. To je suprotno od lagodnog, ugodnog, emotivno pozitivnog kršćanstva čiju privlačnost mnogi promiču (privlačno karizmatsko kršćanstvo). Učenje apostola Pavla u teologiji odustajanja od sebe jasno i govori o stvarnom svakodnevnom umiranju. Bog se utjelovio, inkarnirao, i donio svoju osobnu pravdu u naše ljudsko tijelo i u njemu je nosio i sačuvao za nas u životu čovjeka Isusa Krista u trajanju od trideset tri i pol godine. Zapazite da je ta pravda, koja je satkana na Nebu, donesena nama ljudima koji smo postali obespravljeni, nepovratno izgubivši svoju osobnu pravdu. Nošena je i sačuvana u ljudskom tijelu u nama i za nas. Važno je razumjeti da Isus nije zaslužio pravdu, postao dobar, nego ju je sačuvao od Sotone u nama i za nas: On je bio dobar i ostao dobar po Duhu koji se utjelovio u ljudskom tijelu. Ideja da Boga treba udobrovoljiti (što je smisao mariologije), umilostiviti i žrtvovati Mu nešto, poganskog je podrijetla i prisutna je u svim mnogobožačkim religijskim sustavima, a, nažalost, danas i u većini monoteističkih sustava.

Razlog sveopćeg moralnog propadanja je nepoznavanje Boga. To se događa zbog loših crkvenih interpretacija Božjeg karaktera. Na golgotskom križu ubijene su pravda i vjera u ljudskom tijelu. Kako su i jedna i druga božanske osobine apsolutne vrijednosti, to je jedini način da ih se uništi. Umjesto toga, s obzirom na obespravljen čin pokušaja uništavanja pravde i vjere, zato što je plaća za grijeh smrt, pravda i vjera ne poznaju grijeha i time je za nas otvoren polog duhovnih vrijednosti. Praktična vrijednost poznavanja Boga, odnosno primanja pravde i vjere, donosi nadmoćnu pobjedu nad svakim oblikom zla, i to odmah, sada i u svakoj prigodi kad se posve oslonimo na Boga Isusa Krista.

Zapazimo: Isus nije umilostivio Oca, kako vjeruju pogani, politeisti i zabludjeli kršćani. Otac pun milosrđa dao je sebe u Sinu. “Da Bog [Otac] je tako ljubio svijet [mene po imenu] da je dao svoga jedinorođenog Sina [za mene] da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima [prezent, sadašnje vrijeme] život vječni.” (Ivan 3,16)

Ta pravda je apsolutna i savršena. Ona je Božji karakter donesen s Neba i sačuvan u raspadljivom ljudskom tijelu. Isus je bio posve nesamostalna osoba u duhovnom smislu, jer nije učinio nijedno samostalno duhovno djelo bez Oca. “Otac koji boravi u meni On čini svoja djela”, naglašava On. (Ivan 14,10) Grijeh je činiti dobro i loše u odvojenosti od Boga, odnosno samostalno. Grijeh je svako djelo bez vjere, bez Krista, jer Krist ne čini ništa sam od sebe. “… Svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda…” (Jakov 1,17); drugim riječima, duhovnost je dar i ona se ne može događati odvojeno od Isusa. “Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5) Svaka duhovna misao, riječ, osjećaj, pobuda, djelo i stanje je dar i dolazi odozgo. Nije od čovjeka, ali se događa po Kristu, Svetim Duhom u čovjeku.

“A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3) Kad ljudi prime Isusa Krista, Božju riječ, javlja se potreba da čovjek prepozna duhovni rod i duhovne darove u sebi te počne hvaliti Boga za svaku dobru misao, osjećaj, pobudu, želju, djelo i volju za dobrim. Zašto? “Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što mu je ugodno”.  (Filipljanima 2,13 — DK)

Pisano je: “Moj narod gine: nema znanja…” (Hošea 4,6) Kakvog znanja? Poznavanje Boga je vječni život, a nepoznavanje Oca u Kristu znači biti izvan vječnog života i živjeti u neznanju i ropstvu.

Ovo osobno poznavanje Boga u povijesnom Kristu i pravilna predodžba o Božjem karakteru, kojega Sotona neprekidno nastoji prikazivati iskrivljeno, nalazi se u tijesnoj zajednici s Bogom, u ljudskim tijelima na području volje, mišljenja, osjećanja, djela i pobuda. “Rekoh doduše: ‘Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega!” (Psalam 82,6) kaže David. “Tko je upoznao misao Gospodnji da ga može poučiti? A mi posjedujemo Kristovu misao.” (1. Korinćanima 2,16)

“Ljubljeni! Sada smo djeca Božja, što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1. Ivanova 3,2)

Bog stavlja svoj karakter u nas kako bi nas mogao uskrisiti. Na ovoj Zemlji nemoguće je biti Božji predstavnik bez Božjeg karaktera. Također je nemoguće slaviti Boga i bogoslužiti bez Božje slave koja je u bîti Božji karakter. Poslani smo da služimo svijetu, ali ne kao sluge, već kao sinovi s Očevim autoritetom. “Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu.” (Galaćanima 3,26) “A da ste zbilja sinovi, dokaz je što je Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina… Stoga nisi više rob, nego sin. A ako si sin, i baštinik si po Bogu.” (Galaćanima 4,6)

“Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo.” (1. Petrova 2,9)

O tim dobrim djelima koja je Bog u tijelu Isusa Krista unaprijed pripravio za nas, piše u Efežanima 2,10: “Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.”

Božja pravda, koja je u praksi Isusov bezgrešni život od trideset tri i pol godine i Njegova bespravna smrt, omogućila je pokrivanje i oprost svih naših grešnih djela. Božja pravda je samo jedna: postoji samo jedan pravedan, svet i dobar život, a to je život našega Gospodina i Spasitelja, povijesnog Isusa Krista.

Svi smo pozvani na vječni život u Isusu Kristu. Oni koji taj život imaju u sebi, a time i pravilno razumijevanje Božjeg karaktera i uloge Duha u našim životima, ne mogu šutjeti, već žele to podijeliti sa svojim bližnjima.

Dobra djela nisu uvijek dokaz duhovnosti, posebice ako ispred njih ne ide biblijska vjera i Isusovo učenje. Jedan od dokaza da netko ima vjeru Isusovu koja je jedina spasonosna, jest i poslušnost svim Zapovijedima i njihovo vršenje na doslovan način, onako kako je to zapisano u Bibliji, i kako je Isus potvrdio svojim primjerom. Potrebno je ostvariti dobar život, ispunjen dobrim djelima. Nije dovoljno činiti dobro, potrebno je biti dobar. Isus kaže: “Zašto me pitaš o onome što je dobro? … Samo je jedan Dobri.” (Matej 19,17)

Isus je u svome tijelu sačuvao vjeru i povjerenje u Oca, i omogućio da Otac sačuva dobar Duh koji je donio djela vjere, a to su sva dobra djela učinjena u Isusu od Oca, za nas u Sinu Isusu Kristu. “Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5) Bez Isusa ne možemo učiniti nijedno duhovno dobro djelo, jer smo tjelesni, ali sve možemo u Isusu Kristu. Zapazite da kaže “u”, a ne “sa”, i time je svaki suodnos zemaljskog i nebeskog, tjelesnog i duhovnog isključen kao inicijatora spasenja s ljudske strane. “A on mi reče: ‘Pazi! Ne! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci i oni koji vrše riječi ove knjige. Bogu se pokloni!” (Otkrivenje 22,9)

Sva hvala, slava i čast za svaku dobru misao, riječ, želju, htijenje, volju, djelo i pobudu — pripada samo Bogu. Čovjek nije stvoren da nosi slavu obožavanja. Ta čast ne pripada ni nebeskim anđelima, već samo Stvoritelju.

Damir Gal

Zato postavite sebi ovo pitanje – da li pokušavate učiniti bilo što, da biste zaradili, ili stekli, ili dokazali Bogu da zaslužujete spasenje? Zapitajte se to upravo sada. Razmislite malo o svom životu – svom životnom stilu. Jer ako pokušavate na bilo koji način zaraditi ili zaslužiti spasenje, poslanica Rimljanima će vam se smjelo suprotstaviti. Da li činite bilo što iz želje da zadobijete Božju ljubav, Njegovu milost, Njegovo odobravanje, ili da na Njega ostavite utisak koliko ste uzrasli, kako vam dobro ide, ili kako ste dostojni spasenja? Bilo što?

Ako to činite, spotaknuli ste se o stoljećima staru filozofiju, koja je pretežno vladala umovima žitelja ove planete kroz gotovo cijelu ljudsku povijest. Pa, ako vam se već to i dogodilo, apostol Pavao želi vam u Rimljanima 5,1 postaviti izazov. Iako će vam svijet reći da se unutarnji mir pronalazi na nekom od seminara na kojima vas uče kako da pogledate u sebe, ili možda da kontaktirate neke od svojih pokojnih predaka, ili da možda promijenite nešto u svojim međuljudskim odnosima – ipak mir s Bogom dolazi samo kroz našeg Gospodina Isusa Krista.

Dakle, ako vam upravo sada u životu nedostaje mir, to je stoga što Isus nije centar vašeg života. Želim da vam ove riječi odzvanjaju u ušima: „Opravdani dakle vjerom imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu.“ (Rimljanima 5,1)

Neki od vas znaju da se termin „opravdanje“ (na engleskom „justification“) koristi pri radu u tiskari. Kada su i lijeva i desna strana stupca savršeno poravnate, kaže se da su „opravdane“ – dovedene su pod savršenu vertikalu. A osnovno teološko značenje ove riječi na grčkom – originalnom jeziku Novog Zavjeta, je „opravdati“ ili „proglasiti“. Znači ne „učiniti pravednim“, nego „proglasiti pravednim“. I ako se sjetimo prethodnog primjera sa papirom u tiskari, možemo reći i „pravilno postaviti“.

Nevjerojatno radosna vijest je – zapazite vrijeme „opravdani dakle“ – da je opravdanje ostvarena činjenica. Da, pošto smo opravdani „…dakle vjerom imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu.“ Dakle, vjera je povezana s Isusom! Ona je kroz Isusa! Bog je učinio nešto u Isusu, što Mu je omogućilo da vas pravilno postavi. Vi ste stupci složenih slova u tiskari. Kada se tako složene riječi prislone uz ravnu ivicu – koja predstavlja standard Božje pravednosti – one dolaze u savršeno poravnanje. One su „opravdane“! A tako ste i vi! I želim vam reći da nikada, ali nikada, nećete moći nešto dodati ili poboljšati taj standard. U Božjim očima ste sveti kao što je i sam Isus svet. U Isusu Kristu vi ste potpuno usklađeni s cijelim Božjim zakonom. Tako vas Bog vidi. I to je naš izvor mira po apostolu Pavlu.

Imati dovoljno novca u banci? To nije izvor pravog mira. Znam ljude koji imaju puno novca u banci, ali nemaju mir. Imati sve stvari koje ovaj svijet može ponuditi? Ni to uopće nije izvor mira. Mir znači znati i vjerovati, da je ono što je Bog učinio kroz Isusa, Njemu omogućilo da uzme vaš stupac riječi i prisloni ga uz svoje savršeno ravnalo – svoj standard pravednosti – i proglasi vas savršenim kao što je i On savršen.

Kada vidite taj standard, vi počnete očajavati kako niste u mogućnosti poravnati se tj. opravdati se. Ali Bog vam kaže: „U Isusu vi ste već opravdani!“ A kad saznate i povjerujete da ste u Isusu već opravdani, doživjet ćete Njegov duboki osjećaj mira, u kakvim god okolnostima da se nalazite. Božja ljubav prema nama je nevjerojatna! Zaista nevjerojatna!

Bill Liversidge

Pavao je dobro znao što govori, budući da je bio farizej koji je vjerovao da se može “uzdati u tijelo”, neko tko je bio “besprijekoran” “po pravdi zakonskoj” (Filipljanima 3,4.6). U svom pretkršćanskom iskustvu, Pavao se ponosio svojim moralnim postignućima za Boga. U najboljem farizejskom smislu te riječi, on je bio moralni “vrhunski sportaš”, koji se svojski trudio ugoditi Bogu držanjem Njegovih zapovijesti.

Drugim riječima, Pavao je zastupao farizejski stav po kojem “čovjek, striktnim držanjem svega onoga što zakon propisuje, može dostići pravi odnos s Bogom. Ako izvrši sva djela zakona, on će biti prav pred Bogom” ¹. Način da se čovjek smatra pravim pred Bogom bio je držanje Božjeg zakona. Poslušnost je vodila opravdanju. Zakon je za njega bio sredstvo postizanja pravednosti.

Upravo je taj obrazac obraćeni Pavao shvatio kao “nezakonitu” primjenu Božjeg zakona. U jednom drugom kontekstu, Pavao je pisao da je moralni zakon (uključujući Deset zapovijesti) “svet, pravedan i dobar” (Rimljanima 7,12).

“Za što — dobar?”, pitanje je koje moramo postaviti. Čak se i nešto što je dobro, sveto i pravedno može upotrijebiti na loš, nesvet i nepravedan način, ako se koristi za svrhu za koju nije bilo načinjeno. Božji zakon se mora koristiti na zakonit način, “kako treba” (za svoju predviđenu svrhu) jer treba vršiti blagotvorno djelovanje u kršćanskom životu. On postaje sredstvo smrti, kada se koristi na nezakonit način.

Ni Krist ni novozavjetni pisci nisu omalovažavali značaj zakona. Štoviše, trudili su se da ga postave na mjesto koje mu pripada. To nigdje nije jasnije rečeno nego u Pavlovom teološkom remek-djelu — Poslanici Rimljanima.

Pavao je, prije nego što bi se mogao uspješno pozabaviti spasenjem (počev od Rimljanima 3,24), prvo morao prikazati dubinu i sveopću zastupljenost ljudskog grijeha. Ta tema bila je njegovo glavno težište u 1. i 2. glavi Poslanice Rimljanima i u 3,1-23. Apostol u tekstu 3,23 rezimira svoje izlaganje i s velikom snagom zaključuje da Hebreji nisu ništa bolji od nehebreja, pošto “svi sagriješiše i nemaju slave Božje”. Stoga svi moraju biti “milošću Njegovom”, što je omogućeno Kristovom žrtvom, i što se prima “vjerom” (Rimljanima 3,24.25).

Ono što u ovom trenutku želimo istaknuti nije da je Pavao prve tri glave Poslanice Rimljanima upotrijebio samo zato da dokaže tezu o sveopćoj raširenosti grijeha, nego je on tu počeo govoriti i o slabosti i bespomoćnosti zakona da riješi problem grijeha. Tako on, u Rimljanima 3,20, vrši frontalni napad na farizejsko shvaćanje pravde, tvrdeći “djelima zakona neće opravdati ni jedan čovjek pred Njim [Bogom]; jer po zakonu dolazi poznanje grijeha”. To je morao naglasiti i dodati svojim  zaključcima u vezi s grijehom, da bi se tek potom mogao na odgovarajući način pozabaviti Božjim rešenjem za problem grijeha.

Slabost zakona u odnosu na spasenje postala je jedna od tema u Pavlovim poslanicama. “Zakon dovodi samo gnjev”, pisao je apostol (Rimljanima 4,15; upor.: 6,23). “Čovjek se ne opravdava djelima zakona” (Galaćanima 2,16). “Jer svi, koji se oslanjaju na djela zakona, pod kletvom su; jer je pisano: Proklet svaki, koji ne ostaje u svemu, što je napisano u knjizi zakona, da to čini. A da se zakonom nitko ne opravdava kod Boga, očito je” (Galaćanima 3,10.11).

Ukratko, zakon otkriva prisustvo jednog ozbiljnog problema u našem životu, ali on ne nudi rješenja. On ljude, jednostavno, ostavlja tako da im smrtna presuda stalno visi nad glavom. Zato se i Pavao uzrujao, vidjevši kako ljudi pokušavaju zakon upotrijebiti za dostizanje spasenja (Galaćanima 3,1-3). Martin Luther, koji je nekada tvrdio: “Ako je ikada netko mogao biti spašen redovništvom, bio sam to ja”, došao je do istog zaključka kao i njegov farizejski preteča, Pavao. I Pavlovo i Lutherovo “protivljenje svakom metodu postizanja spasenja po nekom zakonskom obrascu”, kaže G. C. Berkouwer, “do tvrdoglavosti su snažna”, zato što su takvi metodi postali “konkurencija Kristu”.²

Pavlovo odbijanje, nastavlja Berkouwer, “nije upereno protiv zakona, nego protiv grešnog čovjeka koji uobražava da je dovoljno dobar za postizanje pravednosti pred Bogom i koji koristi zakon kao ljestve”. ³

Značaj zakona u Pavlovim očima vidljiv je u činjenici da je odmah, pošto je izgovorio da se zakon ne može upotrijebiti u svrhu opravdanja pred Bogom (Rimljanima 3,20), da su zbog sveopće prisutnosti grijeha svi ljudi pod osudom (3,23; upor.: 4,15; 6,23) i da je spasenje došlo Božjom milošću, prihvaćenom vjerom (3,24.25.28), požurio dodati da metoda vjere ne “kvari zakon”. Naprotiv, put vjere “utvrđuje zakon” (3,31).

George R. Knight

_______________________________

Konačno Šaul više nije mogao odgađati. Uzimajući stvari u svoje ruke, preuzeo je ulogu svećenika i pripremio žrtvu paljenicu. Upravo kad je dovršavao obred, pojavio se Samuel.

Svećenik nije bio sretan. “Što si učinio?” upitao je strogo. Šaul se izgovarao, ali Samuel za izgovore nije mario. Šaul je bio neposlušan Božjoj zapovijedi i zbog toga će mu biti oduzeto kraljevstvo.

U čemu je Šaul pogriješio? Pouzdao se više u žrtvu nego u Boga. Smatrao je da će mu sam obred osigurati pobjedu nad Filistejcima, a zaboravio je da je živi Bog izvor njihove snage.

Psalam 50 prikazuje Boga središtem svijeta, kako sudi narodima. “Ne korim te zbog tvojih žrtava,” kaže pjesnik, “ali mi nisu potrebni junci i jarci. Treba mi tvoja iskrena zahvalnost i poslušnost.” To je pouka koju je Šaul trebao naučiti, a trebali bismo je naučiti i mi.

Randy i William J. Petersen

Teško je opisati napetost u sudnici u trenutku kad porota treba objaviti svoju odluku. Mnoge su oči uprte u glasnogovornika i mnoge uši čekaju da čuju rezultat istraživanja. Sudac pita: “Kakva je vaša presuda?” Gotovo svi zadržavaju dah jedan trenutak koji izgleda kao vječnost. Samo jedna riječ – KRIV – može osuditi, a samo dvije riječi – NIJE KRIV – mogu osloboditi osuđenika.

U slučaju Johna Spenkelinka izgovorena je samo jedna riječ. I tom jednom riječju njegov je život bio prekraćen.

Jedna ili dvije riječi – u oba slučaja to je jednostavna izjava. Ipak, izjava suda je toliko moćna da mijenja tijek ljudskog života. Svaki će se čovjek sučeliti s jednom od te dvije izjave. Pitat ćete se: “Kako to kad nismo svi kriminalci?” Točno, ali se slučaj svakoga čovjeka iznosi pred Božji sud. U Bibliji piše: “Jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim .” Vjerovali u to ili ne, htjeli mi to ili ne, bili kršćani ili ne, bili mi kriminalci ili ne – svi ćemo biti pred nebeskom porotom. Najveće pitanje s kojim se danas suočava čovječanstvo nije koliko je naša zemlja uspjela u razvoju, koliko novca nosimo u lisnici, dokle će trajati zemaljske zalihe nafte, tko će biti najbolji na Olimpijadi, niti koliko milijardi će nas biti 2000. godine. Ne. Kao što je Daniel Webster jednom primijetio, najveće pitanje u našem životu je pitanje naše osobne odgovornosti pred Bogom!Isus je iz javio: “Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.” Procjenjuje se da prosječna osoba tijekom tjedna izgovori toliko riječi da bi se mogla ispuniti knjiga od oko 320 stranica. Za 60 godina nakupilo bi se više od tri tisuće takvih knjiga! Znate li što će sve vaša knjižnica progovoriti na sudu?

Ali nisu samo riječi važne na sudu. Riječi odražavaju naše misli, a Bogu je važno što nam je u srcu. Jesmo li stari, grešni ljudi, ili novi, preobraženi po uzoru na Isusa Krista, to je važno. Osim toga, naše misli i naše riječi utječu na naše ponašanje. Tako će ono što činimo biti dobar izvor dokaza za nas ili protiv nas pred sudom. Iako nitko neće biti spašen za Božje kraljevstvo na temelju dobrih djela, već na temelju Kristove milosti, najjednostavniji način da se nekoga ocjeni je prema njegovom ponašanju. Kada se ne bi sudilo po djelima, došlo bi do zbrke zato što nije pouzdano suditi po boji kože, po društvenom položaju, po obrazovanju, ne može se suditi ni po nečijem izgledu, sposobnostima, niti po tome je li tko formalno kršćanin. Bog nam može suditi jedino po tome kako se ponašamo – kao nevjerni ili kao vjerni njegovim načelima.

Isus je rekao: “Neće svatko tko mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.” Božji zakon Deset Zapovijedi, riječi Biblije i zapis o Isusovom životu, najjasnije su otkrivenje Božje volje, njegovih načela. Tko za vrijeme svoga življenja ne bude usvojio ta načela kao pravilo svog života, neće imati djela ni ponašanje dostojno nebeskih stanovnika. Zato je Isus i rekao da neće svatko tko ga naziva Gospodinom ući u vječni život. Postoji mnoštvo kršćana koji se uzdaju da će ih Krist ili neki drugi zagovornici formalno opravdati pred sudom, a niti ne pomišljaju na promjenu svoga ponašanja po savjetima Biblije.

Postoji jedna olakšavajuća okolnost za sve stanovnike svijeta pred Božjim sudom. To je stvar koju zemaljski sudovi nemaju – sudac je istovremeno i naš odvjetnik! Isus Krist je i postao čovjek da bi mogao preuzeti naš slučaj na sebe. On je tako i više od našeg odvjetnika – on nam je prijatelj na vrlo odgovornom položaju pred sudom. Ali da bi njegovo zastupanje našeg slučaja bilo učinkovito, on se mora upoznati s nama i mi s njime. Ako već danas iskoristimo vrijeme i priliku da Krista priznamo za svoga prijatelja i Gospodina, ako nastojimo da ga upoznamo i vršimo njegovu volju, nemamo se čega bojati kada se naš slučaj iznese pred nebesku porotu. Ali ako odbacimo tu radosnu vijest i živimo po našim nagonima i filozofiji, mi tamo gore nećemo imati nikoga na našoj strani. Kako i možemo kad nas odvjetnik Isus ne poznaje, kad smo odgurnuli njegovu pruženu ruku i odbacili prijateljstvo s njime? Kao što je i on sam rekao: “Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene.'”

Mi živimo u svečano doba. Prema proročanstvu, nastupilo je i traje vrijeme nebeskog suda. Jedina moguća priprema za iznošenje našeg slučaja pred sud je u zajedništvu s Isusom Kristom. Već danas u prijateljstvu s njime možemo postati novi ljudi. On će posvetiti naše misli. Misli, opet, utječu na ponašanje, a sud će onda, prema tim djelima, prepoznati da smo bili s Isusom. I sam Krist će, kada se prozove naše ime, reći: “Ja ga poznajem. On je prihvatio moju ruku prijateljstva i sada njegove grijehe otkupljujem svojom žrtvom i svojim zaslugama sa križa. On više nije grešnik. Ovaj čovjek NIJE KRIV.” O nama ovisi hoće li u nebeskoj sudnici za nas odjeknuti jedna ili dvije riječi koje će odlučiti našu vječnu sudbinu.

Mark Finley

Neki od zakona poznati su i nose imena znanstvenika koji su ih otkrili. Tu su Newtonov zakon o sili teži, Keplerovi zakoni o gibanju planeta, Snellov zakon o lomu svjetlosti, Ohmov zakon o odnosu električnih sila, Boyleov zakon o plinovima, Mendelov zakon o nasljeđu, Fechnerov zakon psihologije, ili pak Einsteinov zakon relativnosti. Dakako, to nisu ljudski već božanski zakoni. Znanstvenici su samo otkrili ono što je Bog uspostavio tisućama godina ranije.

Vaša Biblija objavljuje temeljnu istinu: “Samo je jedan zakonodavac” (Jakov 4,12), i tvrdi da je to Bog“Bog nije Bog nereda, nego reda.” (1. Korinćanima 14,33) Prema tome, kad je planirao savršeno kretanje zvijezda i beskrajno skladno uredio djelovanje molekularnih i atomskih sila, bilo je prirodno da stvaranje našeg svijeta i njegovo naseljavanje novom rasom bude usklađeno s osnovnim zakonima što ih je sam postavio.

Kad je rekao: “Neka proklija zemlja zelenilom — travom sjemenitom, stablima plodonosnim koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme” (Postanak 1,11), Bog je ne samo izrazio želju već i zakon što su ga stručnjaci za hortikulturu kasnije otkrili.

To jednako vrijedi i za Njegovu objavu: “Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti, stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!” U ovome je obuhvaćen zakon o nasljeđivanju, koji izaziva divljenje suvremenih biologa. A kad je Bog govorio Adamu o plodu sa stabla spoznaje dobra i zla: “U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Postanak 2,17), On mu je zapravo objavio još jedan osnovni zakon: neposlušnost donosi kaznu ili, kako je Pavao jezgrovito rekao: “Jer je plaća grijeha smrt.” (Rimljanima 6,23)

Sav život na ovom planetu određen je zakonima, doduše ne napisanima na papiru, pergamentu ili kamenu, ali zato ne manje stvarnima. Sasvim je umjesno pretpostaviti da je Bog prenio Adamu, kruni svog stvaranja, spoznaju o velikim osnovnim načelima ispravnog življenja, što su kasnije obuhvaćena u Deset zapovijedi.

Abraham ih je sigurno poznavao, jer je Bog četiri stoljeća prije Sinaja rekao: “Abraham (je) slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama!” (Postanak 26,5)

Za teškog izraelskog robovanja u Egiptu postupno je iščezla spoznaja o Božjim pravilima ponašanja. Bilo je hitno potrebno njihovo obnavljanje. Stoga se i zbio onaj veličanstveni prizor na “Božjoj gori”, kad je Vrhovni Zakonodavac sišao, razgovarao s Mojsijem i dao mu “dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božjim”. (Izlazak 31,18)

Na tim kamenim pločama bilo je upisano Deset zapovijedi određenih za čovjekovu dobrobit, da ga vode putovima pravednosti i sačuvaju od zla.

Tih Deset zapovijedi naći ćete u knjizi Izlaska 20,2-17. Naučite ih napamet. Bog ih je dao za vaše dobro. Evo ih:

1. “Nemoj imati drugih bogova osim mene.”
Dajmo Bogu prvo mjesto u svom životu.

2. Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, i1i dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran, koji kažnjavam grijehe otaca — onih koji me mrze — na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem ljubav tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.”
Bog nikome neće dopustiti da s Njim dijeli štovanje koje pripada samo Njemu. Stoga se moramo čuvati od idolopoklonstva u bilo kojem obliku. Ne smijemo se klanjati kipovima, slikama, ljudima, novcu ili bilo čemu svjetovnome. Naše štovanje pripada samo Bogu.

3. “Ne izgovaraj uzalud ime Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime Njegovo.”
Moramo poštovati sve što je u svezi s Bogom. Uzimati Njegovo ime kao ispraznu riječ za kletvu, u Njegovim je očima težak grijeh.

4. “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga dana je subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni tvoj sin, ni tvoja kći, ni tvoj sluga, ni tvoja sluškinja, ni tvoja živina, niti stranac koji se nade unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.”
Ova najduža od Deset zapovijedi poziva nas da se sjetimo dana odmora i bogoslužja što ga je Bog u početku odvojio za najveće čovjekovo duhovno dobro. Sedmi dan svakoga tjedna treba držati svetim danom, Božjim danom, danom posebnog zajedništva i prijateljstva s Bogom.

5. Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj.”
Moramo štovati svoje roditelje uz sve što to znači glede zakona i reda u domu.

6. “Ne ubij!”
Život drugih trebamo cijeniti kao svoj vlastiti. Nikoga ne smijemo mrziti. U našem srcu ne smije biti mjesta za pomisao na ubojstvo.

7. “Ne čini preljuba!”
Budimo čisti u svim svojim mislima i postupcima, izbjegavajući svaki nagovještaj zla.

8. “Ne ukradi!”
Budimo pošteni u svim svojim odnosima s bližnjima, u svojim poslovima, u novčanom poslovanju i u našem služenju Bogu i ljudima.

9. “Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!”
Govorimo istinu uvijek, u svakoj prigodi, ali govorimo “istinu u ljubavi” (Efežanima 4,15).

10. “Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što pripada bližnjemu tvome!”
Budimo zadovoljni onim što nam je Bog dao, ne zavideći drugima što im ide bolje nego nama. Budimo darežljivi, a ne pohlepni; obzirni, a ne sebični.

Takav je Božji zakon kako ga nalazite u svojoj Bibliji. Njegove su zapovijedi jednostavne i logične. S druge strane, toliko su duboke da mogu “suditi nakane i misli srca” (Hebrejima 4,12). Charles H. Spurgeon napisao je u svezi s tim Zakonom: “Nema nijedne suvišne zapovijedi, nijedne koja bi nedostajala. On je toliko neusporediv da je njegovo savršenstvo dokaz božanskog podrijetla.” (Sermons, sv. 2, str. 280)

David je rekao: “Savršen je Zakon Jahvin — dušu krijepi; pouzdan je propis Jahvin — neuka uči.” (Psalam 19,8) Kad je Bog odlučio stvoriti čovjeka, stvorio je i zakone koji trebaju upravljati njegovim aktivnostima. Ponovio ih je na Sinaju i predao ih Mojsiju. Deset zapovijedi određeno je za čovjekovu dobrobit, da ga vode putovima pravednosti i sačuvaju od zla. Naći ćete ih u Izlasku 20,2-17. Naučite ih napamet; Bog ih je dao za Vaše dobro!

“O, kako ljubim Zakon tvoj, po cio dan o njemu razmišljam.” (Psalam 119,97) David se stalno molio: “Otvori oči moje, da gledam divote tvoga Zakona!” (18. redak)

Pavao je taj Zakon nazvao svetim, pravednim i dobrim (Rimljanima 7,12), a Jakov ga proglasio “savršenim Zakonom slobode” (Jakov 1,25).

On je to sve — i više. Nije čudo što ga je Vrhovni Zakonodavac oblikovao kako bi zadovoljio potrebe bića koja je sam stvorio i koja je silno volio. Ne možemo dovoljno istaknuti vrijednost Deset zapovijedi. Mnogi su ih predugo zanemarivali.

“Nevolje našeg vremena”, rekao je John Drewett, “posljedica su kršenja Zapovijedi, i samo kad ljudi usklade svoj društveni i osobni život s Božjim zakonom, kako je objavljen u Starom zavjetu a ostvaren u životu Isusa Krista, samo će se tada na Zemlji uspostaviti mir, pravda i zdravo rasuđivanje.” (The Ten Commandments in the Twentieth Century, str. 13)

Na svojim evangelizacijama Billy Graham je dao slične izjave o važnosti Dekaloga. Ti ljudi i mnogi drugi ponovno otkrivaju koje je namjere Bog imao kad je dao svoj Zakon. Oni shvaćaju veliku istinu koju je Mojsije iznio u svoje vrijeme: “Naredio nam je Jahve da sve ove naredbe vršimo u strahopoštovanju prema Jahvi, Bogu svome, da bismo uvijek bili sretni i da živimo, kao što je to danas.” (Ponovljeni zakon 6,24)

Bog je želio da Njegov Zakon bude blagoslov. Kao što je David rekao: “Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Jahvinu, o Zakonu Njegovu misli dan i noć. On je kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.” (Psalam 1,1-3)

Značajno je što i posljednja knjiga Vaše Biblije spominje taj blagoslov: “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.” (Otkrivenje 14,12)

Arthur S. Maxwell

Riječ “mir” se može pronaći oko 430 puta u Bibliji, što znači da nam Bog želi reći nešto o važnosti ove teme. Hebrejska riječ za mir je “shalom”, koja može biti korištena i kao pozdrav. U biti, shalom znači mir, sigurnost, blagostanje, sreću, naklonjenost, zdravlje i prosperitet. Cijeli plan spasenja se okreće oko ovih riječi. Isus, koji je Knez mira, dolazi da se pomiri s nama. Došao je da nas pomiri sa Ocem, jer su nas naši grijesi rastavili od Boga.

Gdje možemo naći mir koji će nam donijeti odmor bez obzira u kakvim se okolnostima našli? Netko je rekao: “Svi ljudi žele mir, ali samo neki ljudi žele ono što stvara mir.”

Zadivljujući je biblijski izvještaj o Petru koji spava kao beba dok čeka u redu za smrt. To je nevjerojatno. On je imao mir koji je iznad ljudskog razuma. Mir dolazi iz poznavanja Boga. Job 22,21 kaže: “Složi se s njim (Bogom) i pomiri se, tako će ti biti dobro.” Kako se možemo pomiriti s Bogom? Kroz zajednicu: Njegovu riječ. Dozvoljavajući Mu da nam govori, naći ćemo mir.

Zahvaljivanje Bogu također može biti izvor mira. Usmjerimo svoju pažnju na one stvari zbog kojih bi trebali biti zahvalni. Katkada postajemo uplašeni jer zaboravljamo blagoslove koje smo dobili, a mislimo o problemima koje imamo. Postajemo nezadovoljni usmjeravajući svoj pogled na ono što je loše, a zaboravljamo sve što je dobro. Apostol Pavao je rekao da iznesemo svoje potrebe Bogu u poniznoj molitvi, a onda da Mu zahvalimo. Nakon zahvalnosti Bogu, Bog mira će nam dati nevjerojatan mir (Filipljanima 4,6.7).

Mir isto tako dolazi iz poslušnosti Bogu. Mnogi ljudi ne povezuju mir sa poslušnošću, ali Biblija je jasna: “Velik mir imaju oni koji ljube zakon tvoj, i u njih nema spoticanja.” (Psalam 119,165).

Isus, Knez mira, je mir koji nedostaje. Evanđelje započinje sa pjesmom anđela: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir.” Krist je došao na ovaj svijet sa objavom mira. I zaključio je svoju misiju na isti način. Prije nego se uznesao na nebo, pokazao se svojim učenicima u gornjoj sobi i rekao: “Mir vam.”

Isus je Stijena. Svijet je pun oluja i mi ćemo naći pravu zaštitu samo pod Njegovim krilima. Isus je rekao: “Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam.” (Ivan 14,27) Bog hoće da imamo mir. To nije politički, socijalni, fizički, obiteljski ili financijski mir. To je unutarnji mir koji Bog daje, ne kao što ga svijet daje. To je mir koji je “kao rijeka” (Izaija 48,18), mir koji je iznad ljudskog poimanja.

Biblija nam kaže da mir možemo imati u ovom nemirnom svijetu. Ali Biblija također kaže da će savršeni mir tek doći. Jednoga dana, neće biti ničega drugoga osim potpunog mira svugdje. Izaija 11,6 obećava: “I vuk će boraviti s janjetom i ris će ležati s jaretom, tele i lavić i ugojeno živinče biti će zajedno, i malo dijete vodiće ih.” Ovo podrazumijeva mir među stvorenjima, mir u našim odnosima, mir po cijelom svijetu.

Doug Batchelor

Međutim, negdje u blizini razdraganog mnoštva, neki su ljudi bili jako zabrinuti. To su bili inženjeri koji su bili protiv lansiranja. Prema njihovim proračunima, sigurnosne spojke rezervnih raketa je trebalo promijeniti, jer ove postojeće nisu bile u stanju izdržati određenu temperaturu. Oni su mnogo prije lansiranja o tome izvjestili svoju tvrtku i inzistirali da se sve obustavi dok se ne zamijene neki dijelovi. Oni su znali da i visokorazvijena tehnologija mora poštovati određene zakone fizike. Ali su neki na odgovornim položajima odlučili zanemariti te zakone.

Prošlo je 70 sekundi otkako se Challenger odvojio od tla. Sve što se moglo vidjeti na nebu bio je bijeli trag od ispušnih plinova. Ali u 73. sekundi svi su mogli čuti potmulu eksploziju. Na nebu se pojavilo nekoliko bijelih tragova tvoreći neobičan buket. Tišina je potrajala oko 40 sekundi. Onda je komentator NASE objavio glasom punim emocija: “Upravo smo primili izvješće od Centra. Space shuttle je eksplodirao.”

Gotovo svi smo vidjeli te šokantne slike. Ali jeste li znali da se ta tragedija mogla izbjeći? Odgovorni u NASI su samo trebali poslušati inženjere i pokoriti se zakonima fizike. Bile one male ili najstrašnije, nesreće su se uglavnom događale zbog prekršaja nekog od zakona sigurnosti. U današnjem, visokotehnološkom svijetu, poštovanje zakona od goleme je važnosti.

Da bismo izbjegli mnoge nepotrebne tragedije i bolesti, Bog nam je dao svoje zapovijedi. Toliko nas voli da nije mogao dozvoliti ljudima da prolaze kroz život vođeni svojim nagonima. Mnogi, ipak, još uvijek vjeruju da je pametno i čak napredno odbaciti Božje zapovijedi ili im se ismijavati. Ali Bog nas uistinu voli; i to ljubavlju koja se ne ljuti zbog našeg odbacivanja; ljubavlju koja zna što je dobro za nas. Što bismo mislili o majci koja bi svoje malo dijete odvela u središte grada, a zatim mu rekla: “Ja sad idem svojim poslom, a ti sam pronađi put do kuće. Vidimo se večeras!” A zatim dodala: “Volim te!”? Bog nas ne voli na takav način. On nas ne ostavlja u zbrci životnih putova prepuštene samima sebi i tuđim hirovima, govoreći nam: “Snađi se. Vidimo se! Volim te!” On je roditelj koji nas svojim uputama usmjerava da izbjegnemo opasnosti života. Njegove su zapovijedi ograda unutar koje je naša sigurnost, a izvan nje opasnost.

U gradu Montpellier, u Francuskoj, nalazi se zoološki vrt koji je postao poznat po jednom nemilom događaju. Naime, između ostalih životinja jedan kavez nastanjuju i vukovi. Za vrijeme velikih vrućina, oni nemaju drugi hlad osima onoga uz same rešetke kaveza. Tu obično leže, izbjegavajući kretanje kada im je vruće. Da bi upozorili posjetitelje na moguću opasnost ako se približe kavezu, djelatnici zoološkog vrta su postavili nisku ogradu na kojoj su napisali: “Ne prelazi ogradu. Opasnost!”

Dogodilo se da roditelji jednog šestogodišnjaka ipak nisu pazili na opomenu te je dijete vješto prešlo ogradu i prišlo kavezu. Vukovi su se pretvarali da spavaju. ^inili su se poput plišanih igračaka. Dijete je pružilo ruke kroz rešetke u namjeri da zagrli vukove, ali prije no što ih je i dodirnulo oni su skočili i… mališan je ipak ostao živ, ali će njegovi roditelji uvijek kada pogledaju na njega vidjeti posljedice prijestupa jednog upozorenja.

Isto tako i odbacivanje Božjih zapovijedi najposlije će se pokazati kao preskupo i preopasno, kako za pojedinca tako i za cijelo društvo. Nevjera i neposlušnost Bogu koji nam želi dobro, štetno djeluje i na sve ljudske odnose. Laganje je, na primjer, ustaljena praksa u političkim i poslovnim krugovima. Posvuda se zahtijeva opreznost. Nasilje je postalo svakidašnjost, osobito u gradovima. Pojedinci puni straha pribjegavaju kupnji oružja kako bi se zaštitili. I sve to u raznim oblicima opterećuje čovječanstvo već tisućama godina. Za to vrijeme Bog je kroz Bibliju govorio ljudima: “O, da si PAZIO NA ZAPOVIJEDI moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila.”

Možda ste već pokušali držati zapovijedi, ali se vremenom pokazalo da vam je to napor i opet ste pogriješili. Ali nemojte se bojati svojih pogrešaka niti se bavite njima. Usmjerite pozornost na Isusa. On je rekao: “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.” Bez ljubavi nije moguće živjeti kršćanski. I naša djeca su najposlušnija onda kada ne žele griješiti iz ljubavi prema nama. Volimo li dovoljno Isusa da bismo držali njegove zapovijedi? On nam je spreman pomoći, ali nas ne želi prisiljavati. Ljubav je temelj odnosa. Neka naša molitva bude: “Hvala ti, Bože, za tvoju ljubav. I ja tebe želim voljeti. Želim biti poslušan zakonu koji si dao za moje dobro. Pomozi mi, Gospodine. Znam da ćeš me uslišati i hvala ti za to. Amen.”

John Graz

Kad je Richard odrastao, njegov je otac služio u crkvi – skupljao je milodare, svirao i propovijedao kad je pastor bio odsutan. Richard se sjeća kako je ukočeno sjedio u prvom redu u crkvi, stalno na oku ocu. Nije se usuđivao progovoriti, zadržavao je za sebe svoju tajnu ne usuđujući se prekršiti zakon šutnje.

A onda, s četrnaest godina, nešto se u njemu slomilo. Richard se usprotivio ocu kad je trebalo ići u crkvu. Počeo je psovati, piti, tući se, uzimati droge. Zakoračio je u svijet koji je bio mračniji od onoga koji je dotad poznavao. Sve se sručilo na njega. Dvaput si je pokušao oduzeti život.

Njegov otac, svjestan da je izgubio nadzor, poslao ga je u jednu kršćansku školu s internatom. U sljedeće dvije godine Richard je sustavno nalazio načine da pravi štetu na kampusu – oštećivao bi ormariće, rezao stolove u blagovaonici, razbijao prozore, uništavao knjige.

A onda, tijekom tjedna posvećenog duhovnom rastu, do njega je doprlo nešto što je propovjednik rekao. Dok je Richard s oklijevanjem izlazio pred propovjedaonicu, činilo se da navire sva bol proteklih šesnaest godina. Plakao je bez srama ispred male skupine svojih prijatelja.

Idući mjeseci nisu bili laki. Prijatelji su ga odbacili. Nastavnici, navikli na njegovu buntovnost, sumnjali su u iskrenost obraćenja. Unatoč svemu, Richard se čvrsto držao svojih novih osvjedočenja. Ali i dalje ga je mučio svaki navodni dokaz njegove nesavršenosti. Zamišljao je kako Božje oko s neodobravanjem gleda svaki novi korak. Pokušao je živjeti novim životom sve vrijeme osjećajući nad glavom oblak kriticizma, strogog Oca koji od njega zahtijeva više nego što je mogao dati.

Richard je postao kritičan prema drugima. Prestao se smijati, provodio je svaki trenutak dana sa suzdržanim dahom bojeći se da ne počini neku pogrešku. Pročitao je svaku knjigu do koje je mogao doći i koja govori o poslušnosti, ispravnom životu i vršenju zakona. Kad bi ljeti otišao kući, pokušao je pokazati promjenu svojega karaktera. No Richardov otac je i dalje pjevao u crkvi, skupljao milodare – i vikao na Richarda i za najmanji prijestup.

Richard je proveo sljedećih osam godina nastojeći ugoditi Bogu koji je za njega bio slika njegovog zemaljskog oca. Slušao je propovijedi o Božjoj ljubavi, sućuti i ljubaznosti, ali je više slušao unutarnji glas koji mu je govorio da nije dovoljno dobar, da Bog namrgođena lica broji svaku pogrešku, svako zlo sa sve većim negodovanjem.

A onda se s dvadeset i četiri godine Richard oženio. Kad je ubrzo nakon vjenčanja zamalo udario u stražnji dio automobila svojeg tasta, postariji se čovjek samo nasmiješio i njegovu ispriku prihvatio riječima: “To se događa i najboljim vozačima.” Tijekom godina koje su slijedile, Richard je u tom dobrom čovjeku vidio očinsku figuru koja je pokazivala povjerenje, poštovanje, ljubav i opraštanje. Postupno se Richard počeo oslobađati svojeg iskrivljenog gledišta o grubom i nemilosrdnom nebeskom Ocu. Uživajući u prihvaćanju svojeg tasta, počeo je sebi opraštati male prijestupe. Postao je ljubazniji i blaži prema drugima.

“Tražite…”
Priča o Richardu nije izuzetak. Bezbrojni odrasli koje su odgojili strogi i kritički raspoloženi roditelji nastoje stvoriti sliku o Bogu koja ne bi bila iskrivljena nedostacima njihovih zemaljskih roditelja. Kako se osloboditi pomisli da Bog samo traži pogreške, da je samovoljan i hladan, kad je vaš jedini primjer otac koji vas je tukao zato što niste pojeli sve što je bilo na tanjuru? Kako se možete grijati toplinom ljubaznog nebeskog Roditelja, ako je sve što znate okrutni zemaljski roditelj koji vas je zlostavljao?

Počnite čitanjem biblijskih tekstova koji opisuju karakteristike vašeg nebeskog Oca. U prvom retku Biblije čitamo da je stvorio naš svijet i sve što je u njemu. U vrt je stavio cvijeće za nas, stvorio ptice koje će lepršati oko naših hranilica, nacrtao šaru na leđima vjeverice. On je silni Bog, reda, ljepote i svrhe.

Druga knjiga Biblije nastavlja s prikazom Božjeg portreta. Dok je Mojsije stajao na vrhu Sinajske gore s dvije isklesane kamene ploče u rukama očekujući da se Bog pojavi, sam Bog mu je objavio svoj karakter: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup.”¹

Novi zavjet nastavlja otkrivati Boga. Tu vidimo Njegov karakter u ljudskom tijelu, riječima i postupcima – preko Njegova Sina. Kad je Filip zatražio da njemu i drugim učenicima pokaže Oca, Isus je odgovorio: “I ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: ‘Pokaži nam Oca!’ Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni?”² Veoma poznati tekst u Ivanu 3,16 podsjeća nas da se Otac toplo brine za one koje je stvorio: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.”

Bog je poslao svoje Dijete da živi s nama, da ponese naše terete, da izliječi naše tuge, da umre našom smrti. Otac je Bog sućuti, opraštanja i milosti. “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.”³

Ovi i drugi tekstovi slični njima uvjeravaju nas da je Bog Roditelj u čijoj ljubavi možemo počivati. Kad nas sumnje žele vratiti u skučeni prostor naše patetične prošlosti, dobro je ponovno pročitati podsjetnike na Očevu ljubav i sućut.

Sandra Doran