To nije posvema loše, ponekad je čak i nužno, za napredak evanđelja, no kulturalni ustupci mogu postati idolizirani pa kršćanstvo gubi svoju jedinstvenost. Međutim, u srži naše vjere nalaze se jedinstvene odlike. Evo pet kršćanskih odlika koje su trajno i radikalno protivne kulturi:

STRPLJIVOST
„Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljivošću“ (Rimljanima 8,25 – Biblija, Šarić). U svijetu koji je opsjednut trenutnim podacima, brzim dopunama vijesti, viralnim širenjem informacija i stalnim kretanjem, postalo je sve teže čekati ili jednostavno mirovati. Strpljenje je protukulturni čin povjerenja u Boga i prihvaćanja činjenice kako su neke stvari izvan naše kontrole.

U društvu koje vrednuje neprestani rad, učinkovitost, akciju i interakciju, a podcjenjuje odmor, tišinu i mir, može biti vrlo teško odvojiti se od svega. Isključivanje, odmaranje, čekanje i slušanje onoga što Bog govori vrlo je neočekivano i radikalno postignuće.

KROTKOST
„Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju” (Matej 5,5).

Živimo u bučnoj kulturi koja nagrađuje najglasnije, najnakićenije i najupadljivije. Dreka, svađanje, vikanje i bučno ometanje postali su novo pravilo.

Čak se i kršćanska poruka opredijelila za svađajuće frakcije koje se bore kako bi postale najmoćnije, najutjecajnije i najvidljivije, no ovakvim procesom zapravo dokazuju kako su samo obična ili prosječna varijacija svijeta koji ih okružuje.

Senzacionalizam je način na koji naše društvo prodaje, oglašava i komunicira u okruženju koje uvažava samo slavu, priznanje i pozornost.

No, poniznost nije slabost, već zapravo jedinstven izvor snage koji omogućuje ljudima da ne postanu skloni populističkoj mržnji, općem bijesu, bezočnom pretjerivanju, neracionalnom strahu, suludom nasilju, bezobzirnoj propagandi, rasističkoj retorici i sustavnoj nepravdi.

Kada smo blagi i tihi u pobješnjeloj civilizaciji, koja je brza da osudi, optuži, ustraši i razori, tada se možemo usredotočiti na Boga. Krotkost se dokazuje djelovanjem i služenjem bez traženja osobnog priznanja, uz istodobno proslavljanje Boga, te na taj način postaje dubok i izvanredan čin obožavanja.

PONIZNOST
„Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen” (Luka 14,11).

Tehnologija i društveni mediji omogućili su nam prikazivanje uljepšane slike o sebi koja se sastoji od uređenih fotografi ja, savršenih navoda, zanimljivih doživljaja i samouvjerenih postova.

Stalno nam se govori kako trebamo biti potpuno otvoreni i ne sramiti se svojeg ponašanja i svojih uvjerenja. No, lako je biti sebičan i drzak u političkim pogledima, teološkim stavovima, vjerskim predajama i društvenim svjetonazorima.

Vrlo rijetko nas uče pozornom slušanju, sustavnom učenju, ljubaznom razgovoru, iskrenom ispričavanju ili priznavanju da smo u krivu. Priznati vlastite pogreške, prihvatiti vlastita ograničenja i ponizno živjeti zahtijeva iznimnu samokontrolu i hrabrost. Poniznost ostaje izvanredna odlika u kulturi koja poštuje slavu i neprestano naglašava vrijednost uzdizanja vlastitog ega.

NADA
„A Bog, izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga” (Rimljanima 15,13).

Nakon što su uništeni naši odnosi, zajednica nas povrijedila, ustanove nas izdale, organizacije izmanipulirale, vlade razočarale, a religije oštetile, teško je ne biti ciničan i pesimističan prema doslovno svemu.

No, za one koji imaju nadu nadahnutu Isusom postoji osjećaj smisla, namjere i optimizma u odnosu na život. Ova nada, unatoč kaosu nestalnog svijeta koji nas okružuje, usidrit će nas u Kristu, omogućujući nam sigurnu plovidbu kroz život ispunjen nesigurnošću.

VJERA
„Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Hebrejima 11,1).

U beskrajno složenom svijetu punom različitih pogleda teško je vjerovati u bilo što, stoga se ljudi sve rjeđe odlučuju na snažno povjerenje u neku osobu, stvar, zamisao ili filozofiju.

Vjera ne znači odsutnost dvojbe, tajnovitosti ili složenosti, već dopuštanje povjerenja u nešto, povjerenje u odnos s nekim. Već je dovoljno značajno svoje povjerenje i nadu polagati u nešto, no imati vjeru u nevidljivog, nemjerljivog, nadnaravnog Boga jest čin koji je u najvećoj mjeri protivan kulturi.

Stephen Mattson

Porok o kome je ovdje riječ zove se oholost ili taština. U biblijskom moralu suprotna mu je skromnost… Prema Bibliji, prvi porok, krajnje zlo, jeste oholost. Razvratnost, ljutnja, lakomost, pijanstvo – to su sitnice u usporedbi s ohološću. Lucifer (grčki – “Svjetlonoša”) je postao zao upravo zbog oholosti, i postao Sotona (grčki – “Tužitelj braće”). Ona je uzrok svakom drugom poroku – oholost je stanje duha potpuno suprotno Božjoj zamisli.

Čini li vam se to pretjeranim? Ako je tako, promislite još jednom. Malo prije smo istakli, da što smo oholiji, to nam se manje sviđa tuđa oholost. Najlakši način da se ustanovite stupanj vlastite oholosti jeste u tome da se upitate: “Koliko mi smeta što me drugi preziru, što me ne primjećuju, prema meni se odnose starateljski ili što se preda mnom prave važni?” Stvar je u tome, da se naša oholost takmiči s ohološću drugih. Zato što sam se na kućnom druženju baš ja htio istaknuti, smeta mi što je glavni bio netko drugi. Poznato je da se dva trgovca nikad ne slažu. Oholost je u suštini takmičarske prirode, dok drugi poroci mogu biti samo slučajno takmičarski.

Ohol čovjek se ne zadovoljava onim što posjeduje, zadovoljan je tek kad posjeduje više od drugih. Kažemo da su ljudi oholi zbog svog bogatstva, svoje pameti, dobrog izgleda, ali to nije istina. Ljudi su oholi ako su bogatiji, pametniji ili zgodniji od drugih. Kad bi svi bili jednako bogati, pametni i lijepi, čovjek ne bi imao razloga da bude ohol. Takvim nas čini uspoređivanje – zadovoljstvo dolazi od spoznaje da smo iznad drugih. Čim nestane takmičenje, nestaje i oholost. Zato kažemo da je oholost bitno takmičarske prirode, na takav način na koji nisu ostali poroci.

Spolni nagon može dva mladića, koji vole istu djevojku, natjerati da se takmiče. Ali to je samo slučajnost – mogli su isto tako voljeti i dvije različite djevojke. Međutim, ohol čovjek vam neće oteti djevojku zato jer je on želi, on će to učiniti da sebi dokaže kako je bolji od vas. Pohlepa može ljude natjerati na pretjerano takmičenje kad žele nešto čega nema dovoljno za sve, ali ohol čovjek, čak i kad ima više nego što je mogao poželjeti, pokušat će dobiti još više, samo da potvrdi svoju moć. Gotovo sva zla koja se pripisuju pohlepi ili sebičnosti, najčešće su posljedica oholosti.

Uzmimo, na primjer, novac. Pohlepnom čovjeku nikad nije dosta novca: s više novca moći će sagraditi bolju kuću, ljepše će provesti odmor, obilnije će jesti i piti. Ali sve do određene granice. Što čovjeka, koji mjesečno zarađuje 10.000 dolara, tjera da zaradi 20.000? To nije pohlepa za većim zadovoljstvima; 10.000 dolara omogućuje svakome koliko god želi uživanja. Tu se radi o oholosti, želji da budem bogatiji od drugog bogataša, i (još više) želji za moći. Oholost nalazi uživanje u moći. Nema boljeg načina da se čovjek osjeća moćnim, nego kad se s drugima može poigravati kao s olovnim vojnicima. Što potiče zgodnu djevojku koja skuplja obožavatelje, da svuda širi bijedu svojim ponašanjem? Sigurno ne njen spolni nagon (takve su najčešće u ljubavi hladne), već oholost. Što nekog političara ili čitav narod tjera da traži sve više i više? Opet oholost. Ona je po svojoj prirodi takmičarska – zato se ohol čovjek ne zadovoljava onim što ima, već uvijek traži više. Ako sam ohol i ako u cijelom svijetu postoji samo jedan čovjek koji je moćniji, bogatiji i pametniji od mene, on će biti moj protivnik i neprijatelj.

Religiozni ljudi imaju pravo: oholost je glavni uzrok bijede svakog naroda i svake obitelji, otkad je svijeta. Drugi poroci mogu ponekad ljude zbližiti. Čovjek se može sprijateljiti i dobro se zabaviti u društvu pijanaca i bludnika. Ali oholost uvijek znači neprijateljstvo. Ona je suština neprijateljstva. To je neprijateljstvo ne samo među ljudima, nego i između čovjeka i Boga.

Bog je u svemu neizmjerno veći od nas. Sve dok ga tako ne shvatite i dok ne shvatite da ste u usporedbi s Njim beznačajni, nećete ga uopće poznavati. Sve dok ste oholi, nećete moći upoznati Boga. Ohol čovjek uvijek podcjenjuje drugoga, na njega gleda s visine, pa je jasno da ne može vidjeti nešto što je iznad njega.

Sad nam se postavlja jedno dosta čudno pitanje. Kako to da ljudi koji su očigledno oholi govore da vjeruju u Boga i još se smatraju religioznim? Bojimo se, da takvi poštuju pogrešnog boga. Teoretski priznaju da u odnosu prema njemu nisu ništa, ali u stvarnosti misle da On posebno drži do njih i smatra ih daleko boljima od običnih ljudi. Dakle, daju Mu sitnicu svoje umišljene poniznosti, a iz toga izvlače obilato oholost u svom stavu prema drugima.

Pretpostavljamo da je Krist mislio upravo na takve ljude kad je rekao da će neki pričati o Njemu, i u Njegovo ime izgoniti đavole, ali njima će On na kraju reći da ih nikada nije poznavao. Svaki od nas, u svakom trenutku svog života može zakoračiti u ovakvu smrtonosnu zamku. Srećom imamo pouzdanu provjeru za to. Kad god osjetimo da smo zbog našeg religioznog života izuzetno dobri, čak bolji od drugih – tada možemo biti sigurni da nama Bog ne upravlja. Bog je s nama ako smo u stanju da potpuno zaboravimo na sebe, i kad sebi ne pridajemo neki izuzetni značaj.

Strašno je što se najgori od svih poroka može kradom uvući u samo središte našeg religioznog života. Vidjet ćete zašto je to tako. Drugi, manje opasni poroci, dolaze od Sotone, koji se koristi našom prirodom koja je postala slična životinjskoj. Međutim, oholost nema nikakve veze sa životinjskom prirodom. Ona je duhovne prirode, pa je, prema tome, daleko podmuklija i opasnija. Iz istog razloga oholost se često može upotrijebiti za svladavanje manjih poroka. Učitelji, ustvari, vrlo često koriste oholost učenika ili kako to oni kažu samopoštovanje, kako bi ga naveli da se pristojno ponaša. Mnogi ljudi su svladali kukavičluk, požudu ili naglost, uvjeravajući sami sebe da su ti poroci ispod njihovog dostojanstva – dakle, pomoću oholosti. A Sotona se raduje. Sasvim je zadovoljan našom čednošću, hrabrošću i samosavlađivanjem, ukoliko je to posljedica diktature oholosti u nama. Isto tako bio bi zadovoljan da vas izliječi od prehlade, a za uzvrat da vam nanese rak. Oholost je duhovni rak koji razjeda samu mogućnost postojanja ljubavi, zadovoljstva, pa čak i zdravog razuma.

Prije nego završimo s time, moram vas upozoriti na moguće nesporazume:
1) Zadovoljstvo koje se javlja kad nas netko cijeni, ne znači oholost. Dijete koje učitelj potapše po ramenu zbog dobro naučenog zadatka, žena koju hvali njen muž, spašena duša u susretu s Kristom – osjećaju pri tome zadovoljstvo i to je dobro. Ovdje, naime, zadovoljstvo ne proizlazi iz svijesti o vlastitoj veličini ili vrijednosti, nego iz činjenice da smo usrećili nekoga koga smo (s pravom) htjeli usrećiti. Teškoće počinju kad prestanete misliti: “Usrećio sam nekoga, sve je u redu”, a počnete sebe uvjeravati: “Što sam dobar! Pa tko bi to još mogao tako dobro napraviti?” Što više uživate u sebi a manje u samoj pohvali, to postajete gori. Kad potpuno uživate u sebi i ništa ne držite do same pohvale, stigli ste do samog dna. Zbog toga je taština, mada se ona najviše iskazuje površinski, daleko manje zla i opasna od ostalih vidova oholosti – preko nje najlakše prelazimo. Tašt čovjek želi da se hvali, da mu se aplaudira, da mu se drugi dive. Sigurno, to je mana, ali djetinjasta, pa čak (na neki način) mana koja svjedoči o izvjesnoj dozi skromnosti. Ona pokazuje da još niste u potpunosti zadovoljni divljenjem koje osjećate prema samom sebi. Još uvijek držite do mišljenja drugih, pa je jasno da očekujete njihov sud o sebi i svojim sposobnostima. Još ste uvijek čovjek. Prava, crna, sotonska oholost javlja se onda kada toliko malo držite do drugih, da vas uopće nije briga što misle o vama. Naravno, sasvim je u redu, a često nam je i dužnost da se ne obaziremo na ono što drugi misle o nama, ukoliko imamo dobar razlog za to, naime, ukoliko nam je važnije što o nama misli Bog. Međutim, ohol čovjek ne vodi računa o mišljenju ostalih ljudi iz sasvim drugog razloga. On kaže: “Zašto bih se brinuo zbog aplauza te mase? Kao da njeno mišljenje išta vrijedi? Pa čak kad bi i vrijedilo, zar sam ja djevojka na prvom plesu, pa da se crvenim zbog svakog komplimenta? Ne, ja sam potpuno odrastao čovjek. Sve što sam učinio, bilo je da zadovoljim vlastite uzore, umjetničku svijest ili tradiciju svoje obitelji – ili jednom riječju, zato što sam ja strašan tip. Ako rulja to voli, neka joj bude. Ona mi ništa ne predstavlja.” Na ovaj nam način oholost može poslužiti da provjerimo koliko smo tašti, jer, kako maločas rekoh, Sotona voli izliječiti neku sitnu, neznatnu manu da bi vas istovremeno zarazio mnogo većom. Moramo nastojati da ne budemo tašti, ali u tom nastojanju ne smijemo pozivati u pomoć oholost. Bolje je pasti u tiganj nego u vatru.

2) U našem jeziku, kažemo da je čovjek ponosan na svoga sina, na oca, na školu, na svoju jedinicu u vojsci, pa se može postaviti pitanje da li takav ponos, u ovom značenju, predstavlja grijeh? Čini se da sve ovisi od toga što mislimo kad govorimo da se nečim ponosimo. U ovakvim izjavama, fraza ponosan često znači osjećaj divljenje prema nekome. Naravno, ovo divljenje je daleko od toga da bude grijeh. Ali može se dogoditi da onaj tko tako govori, sebi pridaje dio važnosti koju ima njegov uvaženi otac, ili njegova jedinica. To bi očigledno bilo pogrešno, ali i to je bolje nego biti ponosan na samog sebe. Voljeti i diviti se bilo čemu odvojeno od nas samih predstavlja korak dalje od krajnje duhovne propasti. Nećemo se, međutim, dobro osjećati sve dok naša ljubav i divljenje prema Bogu ne bude jače od svake druge ljubavi i divljenja.

3) Ne smijemo misliti da Bog oholost zabranjuje zato jer ga ona vrijeđa ili da od nas traži poniznost zbog toga što ona odgovara njegovoj uzvišenosti, kao da je sam Bog ohol. O tome nema ni govora. On, ustvari, želi da ga svaki od nas osobno upozna, želi svakome od nas predati sebe. Njegova i naša priroda takve su, da ukoliko dođemo u bilo kakav dodir s njom, bit ćemo zaista ponizni i osjećat ćemo beskrajno olakšanje što smo se jednom zauvijek oslobodili svih besmislenih predstava o vlastitoj uzvišenosti koje su nam zagorčavale život. On nas nastoji učiniti poniznima, kako bi nam omogućio sljedeće: da nas oslobodi ružnih, lakrdijaških krpetina u koje smo si do vrata obukli, u kojima se potucamo po svijetu kao idioti. Voljeli bi da smo i sami malo više ponizni – tada bi vam, vjerojatno, mogli reći nešto više o olakšanju i zadovoljstvu koje donosi svlačenje te lakrdijaške odjeće i oslobađaju lažne slike o sebi sa svim ovim: “Gledajte me!” i “Zar nisam strašan momak?”, i ostalim prenemaganjima. Samo približavanje tom uzoru, pa čak i za trenutak, nalik je čaši hladne vode u pustinji.

4) Nemojte misliti da će zaista ponizan čovjek biti ovakav kakvim danas često zamišljaju ponizne ljude. Neće on biti neki ljigavac koji stalno za sebe govori da je nitko i ništa. Vjerojatno će vam se učiniti radostan, razuman dečko, koji se zaista interesira za ono što mu govore. Ako vam nije simpatičan, to je zato što pomalo zavidite svakom tko tako uživa u životu. On neće razmišljati o poniznosti – on uopće neće razmišljati o sebi.

Ako netko želi postati skromniji, mislim da ga možemo uputiti na prvi korak. To će biti shvaćanje da smo oholi. To je ujedno i najveći korak. Prije njega, ne možemo ništa poduzeti. Ako mislite da niste umišljeni, to je sigurno znak da jeste.

C. S. Lewis (iz knjige Mere Christianity)

Kršćani često nevjernicima predstavljaju evanđelje koristeći strategije koje oponašaju sekularni svijet. Usvajaju trendove, stilove i ponašanja, pa u njih onda upakiraju biblijske istine kako bi odgovarale pravilima kulture.

To nije posvema loše, ponekad je čak i nužno, za napredak evanđelja, no kulturalni ustupci mogu postati idolizirani pa kršćanstvo gubi svoju jedinstvenost. Međutim, u srži naše vjere nalaze se jedinstvene odlike. Evo pet kršćanskih odlika koje su trajno i radikalno protivne kulturi:

STRPLJIVOST
„Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljivošću“ (Rimljanima 8,25 – Biblija, Šarić).

U svijetu koji je opsjednut trenutnim podacima, brzim dopunama vijesti, viralnim širenjem informacija i stalnim kretanjem, postalo je sve teže čekati ili jednostavno mirovati. Strpljenje je protukulturni čin povjerenja u Boga i prihvaćanja činjenice kako su neke stvari izvan naše kontrole.

U društvu koje vrednuje neprestani rad, učinkovitost, akciju i interakciju, a podcjenjuje odmor, tišinu i mir, može biti vrlo teško odvojiti se od svega.

Isključivanje, odmaranje, čekanje i slušanje onoga što Bog govori vrlo je neočekivano i radikalno postignuće.

KROTKOST
„Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju” (Matej 5,5).

Živimo u bučnoj kulturi koja nagrađuje najglasnije, najnakićenije i najupadljivije. Dreka, svađanje, vikanje i bučno ometanje postali su novo pravilo.

Čak se i kršćanska poruka opredijelila za svađajuće frakcije koje se bore kako bi postale najmoćnije, najutjecajnije i najvidljivije, no ovakvim procesom zapravo dokazuju kako su samo obična ili prosječna varijacija svijeta koji ih okružuje. Senzacionalizam je način na koji naše društvo prodaje, oglašava i komunicira u okruženju koje uvažava samo slavu, priznanje i pozornost.

No, poniznost nije slabost, već zapravo jedinstven izvor snage koji omogućuje ljudima da ne postanu skloni populističkoj mržnji, općem bijesu, bezočnom pretjerivanju, neracionalnom strahu, suludom nasilju, bezobzirnoj propagandi, rasističkoj retorici i sustavnoj nepravdi.

Kada smo blagi i tihi u pobješnjeloj civilizaciji, koja je brza da osudi, optuži, ustraši i razori, tada se možemo usredotočiti na Boga. Krotkost se dokazuje djelovanjem i služenjem bez traženja osobnog priznanja, uz istodobno proslavljanje Boga, te na taj način postaje dubok i izvanredan čin obožavanja.

PONIZNOST
„Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen” (Luka 14,11).

Tehnologija i društveni mediji omogućili su nam prikazivanje uljepšane slike o sebi koja se sastoji od uređenih fotografi ja, savršenih navoda, zanimljivih doživljaja i samouvjerenih postova.

Stalno nam se govori kako trebamo biti potpuno otvoreni i ne sramiti se svojeg ponašanja i svojih uvjerenja. No, lako je biti sebičan i drzak u političkim pogledima, teološkim stavovima, vjerskim predajama i društvenim svjetonazorima.

Vrlo rijetko nas uče pozornom slušanju, sustavnom učenju, ljubaznom razgovoru, iskrenom ispričavanju ili priznavanju da smo u krivu. Priznati vlastite pogreške, prihvatiti vlastita ograničenja i ponizno živjeti zahtijeva iznimnu samokontrolu i hrabrost.

Poniznost ostaje izvanredna odlika u kulturi koja poštuje slavu i neprestano naglašava vrijednost uzdizanja vlastitog ega.

NADA
„A Bog, izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga” (Rimljanima 15,13).

Nakon što su uništeni naši odnosi, zajednica nas povrijedila, ustanove nas izdale, organizacije izmanipulirale, vlade razočarale, a religije oštetile, teško je ne biti ciničan i pesimističan prema doslovno svemu.

No, za one koji imaju nadu nadahnutu Isusom postoji osjećaj smisla, namjere i optimizma u odnosu na život. Ova nada, unatoč kaosu nestalnog svijeta koji nas okružuje, usidrit će nas u Kristu, omogućujući nam sigurnu plovidbu kroz život ispunjen nesigurnošću.

VJERA
„Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Hebrejima 11,1).

U beskrajno složenom svijetu punom različitih pogleda teško je vjerovati u bilo što, stoga se ljudi sve rjeđe odlučuju na snažno povjerenje u neku osobu, stvar, zamisao ili filozofiju.

Vjera ne znači odsutnost dvojbe, tajnovitosti ili složenosti, već dopuštanje povjerenja u nešto, povjerenje u odnos s nekim. Već je dovoljno značajno svoje povjerenje i nadu polagati u nešto, no imati vjeru u nevidljivog, nemjerljivog, nadnaravnog Boga jest čin koji je u najvećoj mjeri protivan kulturi.

Stephen Mattson

Tijekom teških dana Drugoga svjetskog rata, Britanija je imala velikih problema da zadrži radnike u rudnicima ugljena. Bio je to prilično nezahvalan posao, bez časti. Zato se mnogo ljudi prijavljivalo za neku od vojnih službi, kako bi sudjelovali u ratu. Željeli su nešto što će im dati više društvenog priznanja. Nešto je te ljude što prije trebalo motivirati da ostanu raditi u rudnicima ili će britanska industrija pretrpjeti težak udarac zbog nedostatka ugljena.

S time na umu, Winston Churchill jednoga je dana održao govor pred desetak tisuća rudara, objašnjavajući im važnost njihovoga posla u ratnim naporima. Pozvao ih je da zamisle jedan prizor:

“Zamislite golemi mimohod koji će se održati na dan završetka rata. Bit će to predstavljanje jedinica koje su oslobodile Britaniju. Prvo će nastupiti mornari Britanske mornarice, oni koji su porazili nacističku Armadu. Za njima će ići piloti Kraljevskoga zrakoplovstva zbog svojih zasluga u obrani Britanije od masovnih nasrtaja bombardera njemačkoga Luftwafea. Treća će marširati kopnena vojska, oni koji su se hrabro držali u paklu Dunkirka. Bit će to prava vojna parada. A kao počasna vojska, za njima će pred englezima i engleskinjama  ulicama Londona koračati duga povorka oznojenih radnika, prljavih i zamazanih od čađi, s teškim alatom u rukama. Zamislite tada kako netko iz mase gledatelja dovikne: “A što ovi tu traže? Gdje su oni bili dok su se drugi borili?” Odgovor će tada doći iz desetaka tisuća grla: “Bili smo duboko u zemlji licem u lice s ugljenom!”

Svjedoci kažu da su se nakon tih Churchillovih riječi ohrabrenja mogle vidjeti suze u očima većine okupljenih rudara. Čovjek s govornice njihovom je poslu dao zasluženi osjećaj vrijednosti.

Kada je Churchill hrabrio rudare on im je, zapravo, govorio da nose svoj križ ponizno, ali časno. Među ljudima se često može čuti izraz da netko “nosi svoj križ”. To obično povezuju s nekim životnim teretom koji osoba dugo trpi i na koji se žali. Međutim, kada je Isus rekao da njegovi sljedbenici trebaju ponijeti svoj križ tada je imao na umu da je križ sredstvo ubijanja, a ne teret. A što treba ubiti kod onoga tko želi ići za Kristom? Poslušajmo njegove riječi: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” Ponijeti križ je, dakle, ponizno se odreći sebe znajući da je naša volja iskvarena grešnim sklonostima i prihvatiti Božju volju. Dalje, to nije razlog za žalost. Apostol Pavao je o tome govorio: “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni!” A kada je Isus u našemu životu, to je radost, a ne žalost, to je vrijednost i čast, dobitak, a ne gubitak. Ponizni su, jednostavni i dobri ljudi, u društvu danas pomalo prezreni. Smatra ih se posljednjima, dok se divimo onima koji se guraju da budu prvi. Međutim, ponizno je izvršavanje Božje volje ono što obilježava ljude koji se spremaju za Božje kraljevstvo. Isus je rekao o dolasku njegova kraljevstva: “Mnogi prvi bit će posljednji, i posljednji prvi.”

Priča se da su u nekome selu dva mlada čovjeka, inače braća, uhvaćena u velikoj krađi ovaca. Cijelo se selo okupilo da kazni omražene kradljivce. Svi su dovikivali svoje presude. Konačno je odlučeno da ih se pusti na slobodu osramoćene do kraja života. Na čelo su svakome udarili žig s dva slova – SV. To je bilo skraćeno od SEOSKI VELEKRADLJIVAC. Tako osramoćeni, mladići su pušteni. Kao rezultat žigosanja jedan je brat otišao iz sela i do kraja života lutao živjeći u nemilosti ljudi zbog svoga žiga. Drugi je ostao u selu. Radio je naporno da vrati sve što je ukrao. Postao je susojećajan prijatelj svakome tko je imao potrebu i dobar susjed svojim mještanima. Pomagao je bez naknade slabima i ponizno činio mnoga dobra selu. U starosti je doživio da ga svi vole i cijene zbog njegove ponizne čestitosti.

Jednoga dana neki je stranac svratio u selo. Zastao je pred gostionom i upitao skupinu seljana što znači ono SV na čelu onoga starca tamo što nosi vreću na leđima. “Nismo sigurni što to znači”, odgovorili su mu. “Bilo je to davno. Ali znajući starog, to SV na čelu vjerojatno znači SVETAC.”

Kada Isus dolazi čovjeku i poziva ga, on ga poziva da ponese i svoj križ. I vi ste pozvani. Možete spustiti križ, ne odreći se sebe i živjeti do kraja ovoga taštoga života po svojoj volji, uvijek sebi prvi da biste na kraju bili posljednji. Ali isto tako imate mogućnost da prihvatite Kristov poziv, uzmete svoj križ, da budete posljednji pred ljudima, te ponizno, ali radosno, dopustite da umjesto vas Isus živi svoj pravedni život u vama i jednoga vas dana učini prvima pred Bogom.

Željko Bošnjak

Mi ne možemo zamisliti kako se Marija, Isusova majka, osjećala kada je rađala Božjeg Sina. Možemo se samo pitati što je mislila kada je vidjela bebu. Što je ispunjavalo njezin um dok je svoga Spasitelja povijala u pelene? Nemamo nikakvu predstavu o onome što se u njezinim mislima događalo te noći. Ono što znamo je da joj je Bog povjerio najodgovorniju ulogu u ovoj drami koju proživljava čovječanstvo. Ona je trebala hraniti, odjevati i odgajati njegovog Sina. Morala ga je obrazovati i pjevati mu. Da se pitalo ljude, mnogi bi rekli da je premlada za toliku odgovornost. Bila je i siromašna. Kako bi ona mogla pružiti Mesiji odgoj kakav mu je bio potreban? Ona nikada prije toga nije imala djecu; nije li bilo bolje povjeriti tu odgovornost nekoj iskusnijoj ženi? Tu je i Nazaret. Kako je Marija mogla podizati Sina Božjeg u takvome mjestu? Kako ga je zaštitila od stalnog zlog utjecaja okolice?

“Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga”, rekao joj je anđeo Gabriel. Možda je negdje i postojalo neko bolje mjesto, bolja okolica ili osoba s boljim društvenim položajem. Bilo je vjerojatno boljih kuća i sposobnijih učitelja koji bi ponudili sustavno obrazovanje i bolji glazbeni odgoj. ALI NIJE BILO BOLJE ŽENE. Bog nije mogao povjeriti bilo kojoj ženi da bude majka Mesije. Tako je Marija postala najbliskije povezana osoba s Bogom od bilo koga u povijesti. To je bio divan dar, ali i najteža stvar koja se od nje ikada zahtijevala.

Dok su je susjedi ogovarali zbog njezine tajanstvene trudnoće i dok su mnogi govorili kako je najbolje da se otkaže vjenčanje s Josipom, Marija je patila, ali je vjerovala Bogu. Dok je Isus rastao i napredovao, ona je uvijek bila uz njega. Tješila ga je kada su ga druga djeca vrijeđala zbog njegovog nepoznatog porijekla. Poučavala ga je najbolje što je mogla o Bogu Ocu i postavila mu temelj na kome je gradio spoznaju o svojoj ulozi koju je trebao odigrati jednog dana. Marija je uz golemu požrtvovnost i nerazumijevanje ljudi oko sebe, stvorila dom za Boga dječaka, Boga mladića i Boga čovjeka.

Toga nedjeljnog jutra, prvoga dana u tjednu, Marija Magdalena je mislila da će joj srce pući od boli. Suze su joj zamaglile vid, a tijelo je drhtalo od jecaja. Još uvijek se nije mogla odvojiti od praznog groba i posmrtnih povoja Isusa Krista. Taj joj je čovjek bio sve. Zbog njega je ostavila prijašnji način života, a sada je mrtav. Marija je željela da je i ona mrtva s njim. Sjećala se kako joj je dao novi početak kada ju je oslobodio pobješnjelih muškaraca koji su je htjeli kamenovati kao bludnicu. Zatim je opet pala i krenula starim putem. Sedam puta je dozvolila da je grijeh odvuče od Krista. Sedam puta je iskusila poraz. Ali je i najmanje sedam puta došla Isusu za oproštaj. Tako je sedam puta krenula u novi početak. Prezrena od ljudi i izmučena vlastitim žudnjama, ona se ipak mogla osjetiti prihvaćenom. Marija Magdalena je zavoljela Boga.

Dok je išao prema Šimunovoj kući, gdje je pozvan na večeru, Isus je vjerojatno bio opterećen mislima o predstojećim događajima. Znao je što ga čeka kada padne u ruke onih koji su ga mrzili. Znao je da će mu trebati osobita duševna snaga. Vjerojatno je čeznuo za nečjim jednostavnim povjerenjem, jednostavnom ljubavlju i jednostavnom pažnjom. Upravo to je i dobio iste večeri, i to od bivše bludnice. Marija Magdalena mu je prišla dok je sjedio za stolom okružen mnoštvom drugih gostiju. Znala je da to vjerojatno nije bilo pravo vrijeme i pravo mjesto. Ali nije marila. Znala je da ona nema što tražiti na toj večeri. Ali nije marila. Tu je bio Isus i ona mu je htjela reći hvala za sve. Izlila je skupocjeni parfem na njegova stopala. Ljudi su bili šokirani tim razbacivanjem novca zbog prašnjavih nogu. Ali Marija je znala samo to da joj je taj čovjek pokazao više ljubavi nego što je mislila da je moguće dobiti. Isus ju je spasio i on joj je bio sve.

Počela je plakati, a suze su padale po njegovim nogama. Brisala ih je svojom kosom. Ona nije znala da će Isus uskoro umrijeti i da će oproštaj njenih grijeha postati više od obećanja. Ona nije znala da je njezin skupocjeni miris bio jedina tekućina kojom je on pomazan za smrt.

Sada, dok je stajala kraj groba, osjećala je kako tuga potpuno ispunjava njeno srce. Izgubila je jedinog koji ju je istinski volio u svijetu koji ju je prezirao. Ali nije dugo čekala i on joj se pokazao, tu pokraj groba. Njezina je vjera bila nagrađena, a radost potpuna.

Dvije Marije su istaknuti likovi u Isusovom životu. Obje su bile nisko vrednovane u društvu u kome su živjele, ali su ipak bitno označile čitav njegov život. Jedna ga je prva dočekala dok je izlazio iz utrobe, a druga ga je prva susrela kraj groba. Jedna je bila djevica, a druga bludnica. Jedna je bila optužena za preljub, a druga je činila preljub. Jedna je živjela čistim životom, a druga je griješila i uvijek iznova dolazila Isusu za oproštaj. Jedna je novorođenog Mesiju povila u pelene, a druga ga je svojim parfemom pripremila za smrt. Obje Marije su bile kraj njega onda kad ih je najviše trebao. I on je objema zauvijek promijenio život. Bog je učinio sve da nam pokaže koliko treba nas i našu ljubav i vjeru. A svatko od nas treba promjenu svoga života.

Larisa Myers

Neki kršćani smatraju da je imati veliko znanje opasno. ”Nije li Pavao rekao da znanje nadima,” kažu, ”da vodi arogantnosti i gubitku vjere?”

Bili bismo nepravedni prema Pavlu kad bismo rekli da je svako razmišljanje negativno i nepotrebno. On se nije protivio temeljitom već površnom razmišljanju. On nas savjetuje da u našem razmišljanju budemo dosljedni: ”Što je … hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli.” (Fil 4,8) Što god ”činili, sve na slavu Božju činite” (1 Kor 10,31). Prema tome, koristimo svoj um na slavu Bogu. …

Mnogi kršćani jačaju svoje tijelo, a zanemaruju svoj um. Mi naglašavamo zdrav način života, brinemo o svome tijelu, hranimo se zdravo. Slušamo i čitamo o tome. Ali kad smo posljednji put slušali propovijed ili čitali o osobinama zdravog uma? O dosljednom kršćanskom razmišljanju? A kršćanski um nije luksuz; dio je izobilnog života kojeg nam je Krist obećao.

Kako možemo služiti Bogu cijelim umom? Prije svega moramo naglasiti potrebu za poniznošću. Tijekom školovanja osjećali smo se nadmoćni. Znali smo više od drugih. No ubrzo smo shvatili da mnogo toga ne znamo. I što smo više znali shvatili smo da mnogo toga ne znamo. Dakle, postoji razlog da budemo ponizni i izbjegnemo arogantnost.

Ne smijemo prestati učiti. Ne samo iz knjiga već iz iskustava, iz života, od raznih ljudi – kolega, vršnjaka i ”običnog” naroda. Cijenimo njihovu mudrost i znanje. Uvijek možemo učiti od ljudi u crkvi koji nisu imali mogućnost da studiraju. Držimo na umu: Krist, najveći učitelj svih vremena, nikad nije pohađao fakultet.

Kršćanski um se stalno razvija, ali nikad neće biti savršen ili nepogrešiv. Prihvatimo da u nečemu možemo imati pogrešno mišljenje i budimo spremni mijenjati ga kad to zahtijevaju dokazi.

Služiti Bogu umom znači otvoriti se velikom Izvoru mudrosti. Pijemo li s njega, javit će se ideje, imat ćemo vizije, moći ćemo upućivati druge. Istovremeno budimo strpljivi i blagi prema drugima kojima treba vremena da promijene mišljenje. Ako vodimo ljude ne trčimo toliko daleko ispred njih da nas više i ne vide. …

Dok služite Bogu nikad ne žrtvujte intelektualno poštenje. Nemojte se ”prodati”. Nikad ne mijenjajte uvjerenje zato da biste se domogli nekog položaja ili bili popularni. Ne popustite kušnji da u crkvi vjerujete jedno, a na poslu drugo.

Na kraju, nikad ne razdvajajte intelekt od prave duhovnosti. Možete mnogo znati o kršćanstvu, ali nemati zajednicu s Kristom. Možete mnogo znati o ophođenju s ljudima, a nemati pravu ljubav prema njima. Uvijek mora postojati tijesna veza između znanja i djelovanja, između vjerovanja i poslušnosti. Rečeno nam je da ljubimo Gospodina svim umom, ali ne samo s umom. Služimo Bogu svime što imamo i jesmo.

Reinder Bruinsma

Pierre Simon Laplace bio je i ostao poznat po svojem doprinosu matematici. Živio je između 1749. i 1827. godine. Danas u gotovo svim školama na svijetu djeca neizostavno uče o sjajnim matematičkim postavkama koje je on pronašao. Međutim, bilo bi dobro kada bi se u školama uz njegovo djelo znalo i za njegovu jednostavnost, mogli bismo reći poniznost.

Jedan od asistenata velikoga matematičara jednog je dana Laplaceu pun oduševljena ispričao do kakvog je otkrića došao. Laplace, koga su znali i po sposobnosti da hrabri druge, reagirao je isto tako oduševljeno i pomogao asistentu da objavi svoje djelo.

Nekoliko godina kasnije, nakon smrti toga znanstvenika, asistent je u jednoj Laplaceovoj bilježnici pronašao otkriće potpuno isto kao i njegovo, i to napisano mnogo prije no što je on došaso do tih rezultata. Laplaceov rad je čak imao i više detalja od njegovog. Veliki matematičar očito nije želio da slava zbog otkrića pripadne njemu, već je želio uspjeh prepustiti mladome asistentu.

Grčki filozofi, među kojima i Aristotel, smatrali su da čovjek s mnoštvom kvaliteta ne može biti ponizan. U slučaju matematičara Laplacea to se nije pokazalo kao točno. Ali grčka zamisao ipak utječe na suvremeni svijet. Kad za nekoga kažemo da je ponizan to nikako ne zvuči kao kompliment. Sve se više cijeni oholost kao pokretačka sila. I to vrlo opasna sila!

Ohol čovjek nema mira. On ne podnosi da je netko iznad njega. Za njega nema drugoga Boga osim njega samoga. Stoga oholost dovodi do odbacivanja svojega Stvoritelja. Koliko je samo genija, velikaša, holivudskih zvijezda, sportaša i glazbenika utonulo u mračne vode grijeha vođeni ohološću i željom za slavom.

S druge strane, o poniznim ljudima i njihovoj veličini se ne trubi naokolo, ali ćete gotovo uvijek uz njihov životopis naći da su bili vjerni, pobožni i širokogrudi te da su imali mir.

Isus se odlučnim glasom ispunjenim ljubavlju obraća svojim učenicima: “Kraljevi naroda gospodare nad njima, i oni koji vrše vlast nad njima hoće da se zovu dobrotvori. A vi ne tako! Naprotiv, tko je najveći među vama neka bude kao najmanji, a starješina kao sluga.” Drugim riječima: “Moćnici ovoga svijeta traže prvenstveno svoju slavu. Oni su motivirani glađu za vlašću, željom da budu iznad drugih, da njima upravljaju. To se događa i vama kršćanima, mojim učenicima. Prepuštajući se takvim sklonostima postat ćete mali tirani. Je li to vaš cilj? Sigurno nije! Onda vladajte sobom i svojim mislima. Upravljajte svoje težnje k Bogu. Želite li biti najveći? Budite najmanji. Želite li biti vladari? Budite sluge, kao što sam i ja, Krist vaš Gospodin, sluga svakome. Vaš se uspjeh pred Bogom neće mjeriti zemaljskim dostignućima, već vašom odanošću Stvoritelju. A za to treba poniznost.”

Iznenađujuće, zar ne? Je li Isus, Božji Sin, uistinu bio sluga? Apostol u poslanici Filipljanima piše: “Težite među sobom za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu! On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizio je sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” Velika pobjeda nad grijehom, spasenje ljudskoga roda iz patnji u jedan bolji svijet, bilo je moguće samo kroz poniženje koje je pretrpio Isus Krist. Poniznost, a ne oholost, je ta istinska sila koja postiže uspjeh. Vječni uspjeh.

Poniznost će biti mnogostruko nagrađena kada Bog konačno na našem planetu uspostavi svoje slavno kraljevstvo. Tada će svi krotki i ponizni vjerni stanovnici zemlje biti uzdignuti Božjom voljom do časti nebeskih stanovnika. Psalmist je pisao: “Drznike opominjem: Ne budite drski! bezbožnike: Ne budite tako rogati! Ne dižite roga svog protiv Neba, nemojte govoriti drsko na Boga! Jer… Bog je koji sudi: ovoga snizuje, onog uzvisuje.”

Vjerni prijatelji, ako želimo biti najveći, budimo spremni biti najmanji. To znači staviti svoj život u Božje ruke, predati mu planove, ambicije. Imajmo povjerenja i on će učiniti onako kako je najbolje za nas.

John Graz

One su suprotnost duhu vremena u kojemu smo zatrpani govorom i slikom napuhanih zvijezda, uspjelih menadžera i neupitno važnih političara. Budući da čovjek ne može do kraja poreći i svoju dobru narav, onu prvu i bogostvorenu, valja govoriti o onome za čim, katkad i ne znajući ili pak na krivi način, teži. Stoga će govor o skromnosti i poniznosti razumjeti i oni koje je zapljusnuo val blještavila, uspjeha ili moći. A to zbog činjenice da ih i oni osjećaju kao iskonski zov vlastitog srca koje negdje ipak zna da se i ne može biti više od toga da smo ljudi i da smo toliko veliki i važni koliko smo to u sebi i pred svojom vlastitom savjesti. Za razliku od egocentričnih i egoističnih nastojanja oko svekolikog promicanja vlastite veličine, ljepote i uspješnosti, skromnost nas stavlja u službu, okreće nas od nas samih i naših vlastitih prohtjeva prema drugima, čini nas suosjećajnima i dobrima. Skromnost je stečena vrlina. Do nje se dolazi izborom.

Mnogo je bilo mudrih i skromnih ljudi tijekom povijesti koji su ostavili velik trag. Nalazimo ih na raznim stranama i u raznim vremenima. Biblija o njima donosi brojna svjedočanstva. Tako je još prorok Sefanija upozoravao na važnost težnje prema skromnosti. On, savjetnički, preporučuje: “Tražite skromnost!” Skromnost nas uči samodostojanstvu i poštivanju dostojanstva svakog čovjeka. Ona nas ne uveličava pred vlastitim očima, niti to želi učiniti pred očima drugih. Skromnost je stav koji uviđa vlastite granice, ali i mogućnosti, vrijednosti i mane. Zato je skroman čovjek uvijek otvoren. Za njega nema gotovih rješenja, dogotovljenog slučaja ili pak propalog slučaja. Skroman se čovjek uvijek može nadati, uvijek može vjerovati da se još nešto može dogoditi, da je još moguć napredak, rast i popravak. Skromnost ne postavlja granice milosti koja dolazi na razne načine, koja nam se približava preko ljudi, događaja ili pak nama nedokučivim putovima. Tako se skromnost očituje kao put rasta, napretka, mira i dostojanstva.

Skromnost ne očajava, a još je manje u opasnosti uznositi se. Ona doprinosi ravnoteži na tezulji naših života. Zato je Sefanijina preporuka i te kako važna. Štoviše, nužna. Posebice danas. Slična joj je poniznost. Ona je prije svega istinita svijest o sebi, o Bogu i drugima. Za vjernike ta je svijest vezana uz Boga i sve njegove atribute. Poniznost sebe ne precjenjuje, ali niti podcjenjuje. Svijest o vlastitoj nedostojnosti i nedostatnosti poniznost neće preuveličavati, već će se uzdati u Boga koji je sve u svemu. Ona ne poriče vlastite darovitosti, ali od njih ne gradi kule babilonske, kao što u vlastitim manama i pogreškama ne vidi odmah smak svijeta. Poniznost nas uravnotežuje i smiruje. Daje nam osjećaj nezabrinutosti pa i veselosti u ovome postojanju.

Skromni i ponizni ljudi hodajući su sveci Božji među nama. Ima ih i više no što bismo mislili. Najčešće ne žive u bogatim četvrtima niti u dvorovima i palačama… Srest ćemo ih na tržnicama, u pothodnicima, neboderima i barakama…

Anton Šuljić