Teško je opisati napetost u sudnici u trenutku kad porota treba objaviti svoju odluku. Mnoge su oči uprte u glasnogovornika i mnoge uši čekaju da čuju rezultat istraživanja. Sudac pita: “Kakva je vaša presuda?” Gotovo svi zadržavaju dah jedan trenutak koji izgleda kao vječnost. Samo jedna riječ – KRIV – može osuditi, a samo dvije riječi – NIJE KRIV – mogu osloboditi osuđenika.

U slučaju Johna Spenkelinka izgovorena je samo jedna riječ. I tom jednom riječju njegov je život bio prekraćen.

Jedna ili dvije riječi – u oba slučaja to je jednostavna izjava. Ipak, izjava suda je toliko moćna da mijenja tijek ljudskog života. Svaki će se čovjek sučeliti s jednom od te dvije izjave. Pitat ćete se: “Kako to kad nismo svi kriminalci?” Točno, ali se slučaj svakoga čovjeka iznosi pred Božji sud. U Bibliji piše: “Jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim .” Vjerovali u to ili ne, htjeli mi to ili ne, bili kršćani ili ne, bili mi kriminalci ili ne – svi ćemo biti pred nebeskom porotom. Najveće pitanje s kojim se danas suočava čovječanstvo nije koliko je naša zemlja uspjela u razvoju, koliko novca nosimo u lisnici, dokle će trajati zemaljske zalihe nafte, tko će biti najbolji na Olimpijadi, niti koliko milijardi će nas biti 2000. godine. Ne. Kao što je Daniel Webster jednom primijetio, najveće pitanje u našem životu je pitanje naše osobne odgovornosti pred Bogom!Isus je iz javio: “Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.” Procjenjuje se da prosječna osoba tijekom tjedna izgovori toliko riječi da bi se mogla ispuniti knjiga od oko 320 stranica. Za 60 godina nakupilo bi se više od tri tisuće takvih knjiga! Znate li što će sve vaša knjižnica progovoriti na sudu?

Ali nisu samo riječi važne na sudu. Riječi odražavaju naše misli, a Bogu je važno što nam je u srcu. Jesmo li stari, grešni ljudi, ili novi, preobraženi po uzoru na Isusa Krista, to je važno. Osim toga, naše misli i naše riječi utječu na naše ponašanje. Tako će ono što činimo biti dobar izvor dokaza za nas ili protiv nas pred sudom. Iako nitko neće biti spašen za Božje kraljevstvo na temelju dobrih djela, već na temelju Kristove milosti, najjednostavniji način da se nekoga ocjeni je prema njegovom ponašanju. Kada se ne bi sudilo po djelima, došlo bi do zbrke zato što nije pouzdano suditi po boji kože, po društvenom položaju, po obrazovanju, ne može se suditi ni po nečijem izgledu, sposobnostima, niti po tome je li tko formalno kršćanin. Bog nam može suditi jedino po tome kako se ponašamo – kao nevjerni ili kao vjerni njegovim načelima.

Isus je rekao: “Neće svatko tko mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.” Božji zakon Deset Zapovijedi, riječi Biblije i zapis o Isusovom životu, najjasnije su otkrivenje Božje volje, njegovih načela. Tko za vrijeme svoga življenja ne bude usvojio ta načela kao pravilo svog života, neće imati djela ni ponašanje dostojno nebeskih stanovnika. Zato je Isus i rekao da neće svatko tko ga naziva Gospodinom ući u vječni život. Postoji mnoštvo kršćana koji se uzdaju da će ih Krist ili neki drugi zagovornici formalno opravdati pred sudom, a niti ne pomišljaju na promjenu svoga ponašanja po savjetima Biblije.

Postoji jedna olakšavajuća okolnost za sve stanovnike svijeta pred Božjim sudom. To je stvar koju zemaljski sudovi nemaju – sudac je istovremeno i naš odvjetnik! Isus Krist je i postao čovjek da bi mogao preuzeti naš slučaj na sebe. On je tako i više od našeg odvjetnika – on nam je prijatelj na vrlo odgovornom položaju pred sudom. Ali da bi njegovo zastupanje našeg slučaja bilo učinkovito, on se mora upoznati s nama i mi s njime. Ako već danas iskoristimo vrijeme i priliku da Krista priznamo za svoga prijatelja i Gospodina, ako nastojimo da ga upoznamo i vršimo njegovu volju, nemamo se čega bojati kada se naš slučaj iznese pred nebesku porotu. Ali ako odbacimo tu radosnu vijest i živimo po našim nagonima i filozofiji, mi tamo gore nećemo imati nikoga na našoj strani. Kako i možemo kad nas odvjetnik Isus ne poznaje, kad smo odgurnuli njegovu pruženu ruku i odbacili prijateljstvo s njime? Kao što je i on sam rekao: “Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene.'”

Mi živimo u svečano doba. Prema proročanstvu, nastupilo je i traje vrijeme nebeskog suda. Jedina moguća priprema za iznošenje našeg slučaja pred sud je u zajedništvu s Isusom Kristom. Već danas u prijateljstvu s njime možemo postati novi ljudi. On će posvetiti naše misli. Misli, opet, utječu na ponašanje, a sud će onda, prema tim djelima, prepoznati da smo bili s Isusom. I sam Krist će, kada se prozove naše ime, reći: “Ja ga poznajem. On je prihvatio moju ruku prijateljstva i sada njegove grijehe otkupljujem svojom žrtvom i svojim zaslugama sa križa. On više nije grešnik. Ovaj čovjek NIJE KRIV.” O nama ovisi hoće li u nebeskoj sudnici za nas odjeknuti jedna ili dvije riječi koje će odlučiti našu vječnu sudbinu.

Mark Finley

Sljedeći rezultati jednoga istraživanja mogli bi uznemiriti mnoge. Ali nemojte dopustiti da vas obuzme panika. Naime, istražitelji socijalnih prilika proveli su proučavanje da bi usporedili koji su disciplinski problemi bili najgori u školama 1940.-ih godina, a koji su najteži prekršaji školske discipline u 1990.-im godinama. Ne tako jako davnih 1940.-ih godina u školi ste mogli dobiti težak ukor, čak isključenje, ako ste pričali kad se nije smjelo, žvakali žvakaću gumu, ako ste pravili buku, trčali kroz hodnik, izlazili iz reda, nosili nepropisnu odjeću i ako niste bacali papir u koš za smeće.

Za usporedbu, istraživanje ističe da su u školama danas najteži prekršaji discipline konzumiranje droge, alkohola, trudnoća, samoubojstvo, silovanje, krađa, krvavi napadi, čak ubojstva.

Kakva promjena u ponašanju za samo četrdeset godina. Prije ovoga našeg vremena djeca su stoljećima imala slično ponašanje u odnosu na starije od sebe i svoje prijatelje. Patrijarhalni je odgoj svakome u obitelji dodijelio mjesto, pa i djeci. I to je bilo učinkovito dugo. Međutim, danas, za samo nekoliko desetljeća, strah je zavladao umjesto reda. Takve nas šokantne činjenice zovu da nešto poduzmemo. Želimo li to? Pođimo u srž problema.

Ljudsko je ponašanje poput ostalih procesa vođenih prirodnim zakonima. Recimo, kada posijemo sjeme u zemlju mi nastojimo da ga njegujemo – zalijevamo vodom i dohranjujemo određenim sredstvima. Na sličan način radimo i sa svojom djecom. Svakoga ih dan vlastitim primjerom poučavamo o moralnosti. Bili mi loši u tome ili dobri, oni uče od nas. Zatim, učimo ih da oblikuju navike, izgrađuju karakter. Ali to nije sve. Mi ih šaljemo u školu gdje su pod utjecajem društva, kod stola ih učimo što da jedu i izgrađujemo njihov ukus, dopuštamo im da gledaju televiziju i čitaju po svome izboru. To je naš način njegovanja posađenoga. To je ono što raste u čovjeku.

Evanđelist bilježi događaj s Isusom: “Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: ‘Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?’ A on im reče: ‘Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske’… Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: ‘Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Tko ima uši da čuje, neka čuje!’ I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: ‘Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?’… Još dometnu: ‘Što iz čovjeka izlazi, te onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.'”

Iz Kristovih je riječi jasno da se u našoj djeci nalazi nešto čemu smo mi dopustili da tamo bude, a što se izvana pokazuje na mnoge destruktivne načine. Što je to što je za kratko vrijeme prekršaj žvakanjem žvakaće gume pretvorio u konzumiranje droge i alkohola? Što je doprinijelo da izlazak iz reda pretvori u izlazak iz društva samoubojstvom? Što smo stavili u djecu što zaslužuje da odmah iziđe van? Dali smo im ono što smo imali. Zato treba mijenjati našu unutrašnjost. A tko nam može pomoći? Jedini onaj koji poznaje naš problem i koji je u prethodnome biblijskome tekstu postavio točnu dijagnozu. Dok mi baratamo vanjštinom, samo Isus zna kako treba s nutrinom. Probajte.

Željko Bošnjak