Krist je učinio prvi korak u pomirenju s Njim. Upravo nas “dobrota Božja … vodi k obraćenju” (Rimljanima 2,4). U Kristu nas je Bog pomirio sa sobom dok smo još bili grešnici. Naše pokajanje i priznanje nisu ostvarili pomirenje. Kristova smrt na križu je to učinila; naš udio je samo u tome da prihvatimo ono što je učinjeno za nas.

Istina je da ne možemo dobiti blagoslov oprosta ako ne priznamo svoje grijehe. To ne znači da naše priznanje potiče Boga da nam oprosti. Oprost je stalno prisutan u Njegovom srcu. Naprotiv, priznanje nas osposobljava da primimo oprost. “Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.” (1. Ivanova 1,9)

Priznanje je životno važno ne zato što bi promijenilo Božje držanje prema nama, već zato što mijenja naše držanje prema Njemu. Kada se pokorimo osvjedočavajućoj sili Svetoga Duha i kada se pokajemo i priznamo svoje grijehe, mi se mijenjamo.

Oprost je također vrlo bitan za naše duhovno blagostanje. Kada ne oprostimo nekome tko nas je povrijedio, to nam može nauditi mnogo više nego njemu, čak i ako takva osoba ne zaslužuje oprost. Ako vas je netko povrijedio i bol vas razdire zato što mu niste oprostili, vi mu dopuštate da vas svakog dana ranjava ispočetka.

Oprost oslobađa našeg bližnjega od naše osude zato što je Krist nas oslobodio od svoje osude. Oprost nipošto ne odobrava njegovo ponašanje prema nama. Mi se možemo pomiriti s nekim tko nas je povrijedio zato što nas je Krist pomirio sa sobom kad smo mi Njega povrijedili. Mi možemo oprostiti zato što smo dobili oprost. Možemo ljubiti zato što smo sigurni u Njegovu ljubav. Oprost je odluka, izbor. Mi možemo odlučiti da ćemo oprostiti usprkos ponašanju i djelima druge osobe. To je onda pravi duh Isusa Krista.

Mark Finley

A onda se pogled usredotočuje na mnoštvo. „Tko su ovi“, pita jedan od starješina. U odgovoru nema spominjanja nacionalnosti, spola, statusa, plemena, kasti ili bilo kakvih ograničenja na koje smo navikli. Odgovor je jednostavan ali značajan: To su oni koji su „oprali (su) haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“. (Redak 14.)

Oprani u Janjetovoj krvi je sidrište kršćanskog jedinstva. Tko god šteti tom jedinstvu koristeći neko drugo sredstvo da odredit ljudskost, dostojanstvo ili zajedništvo, nije kršćanin. Neki mogu izrabljivati druge ili tlačiti čitave skupine koristeći se taktikama rasizma, spola, ekonomije, kaste, religije ili boje kože, ali kršćani to ne mogu i ne smiju.

Kršćanski pristup ljudskim odnosima ne zasniva se na onome što ljudi mogu ostvariti, već na onome što je Bog odredio. A što je Bog odredio za ljudske odnose prikazano je u prvom poglavlju Biblije: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ (Post 1,27.)

Kako mogu kršćani, tvrdeći da im je podrijetlo zahvaljujući Božjem stvaranju zajedničko, tvrditi da je netko superiorniji od drugoga i uništavati mogućnost općeg zajedništva? Kako možemo svetkovati subotu kao uspomenu na Božja stvaralačka djela, a onda nijekati istovjetnost ljudskog roda?

U razdoblju nakon pada grijeh je oštetio Božju sliku i izazvao otuđenost ne samo između Boga i ljudi, već i među ljudima. Grijeh je negativno isticao boju kože, spol, kastu, nacionalnost, vjeru ili pleme. Ali ako želimo prihvatiti Boga kao Stvoritelja, onda moramo odbaciti ove razlike i potvrditi zajedništvo čovječanstva u Božjoj slici.

Bog nije ostavio čovječanstvo bez djelotvornog lijeka za takvu podijeljenost. „A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.“ (Gal 4,4.5.) Sin je došao da nas sve učini sinovima i kćerima, dajući nam zajedničku prednost da pristupamo Bogu kao našem „Ocu“, a jedni drugima kao brat i sestra.

Božji nalog za jedinstvom Njegovog naroda nigdje u Svetom pismu nije tako snažno zastupljen kao u Pavlovoj poslanici Efežanima. U njoj Pavao razmatra čudo prirode Crkve, koja se sastojala od Židova i pogana, Azijaca i Europejaca, robova i slobodnjaka – što su sve simboli poremećenog svijeta koji se treba obnoviti zajedništvom u Kristu. Apostol zna da je Čovjek s križa razvalio „razdvojni zid svojim tijelom“ (Ef 2,14 – Šarić). Ova povijesna i ostvarena istina izaziva u njemu neopisivu radost.

U izuzetnom zaključku drugog poglavlja, Pavao poziva za svjedoke imena Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetoga Duha kao arhitekte čudesnog jedinstva koje treba obilježavati kršćansku crkvu, sastavljenu od ljudi svih nijansi boje kože. Pavao to jedinstvo naziva „otajstvom“ (tajnom) i ovu riječ koristi šest puta da naglasi njenu božansku narav: Efežanima 1,9; 3,3.4.9; 5,32; 6,19.

Začeta u Božjem umu, dovršena Kristovom službom pomirenja, osnažena u svakome srcu djelovanjem Svetoga Duha, ova tajna novog čovječanstva bez ikakvih zidova koji bi ih dijelili je prednost i smisao kršćanstva.

John M. Fowler

Zato postavite sebi ovo pitanje – da li pokušavate učiniti bilo što, da biste zaradili, ili stekli, ili dokazali Bogu da zaslužujete spasenje? Zapitajte se to upravo sada. Razmislite malo o svom životu – svom životnom stilu. Jer ako pokušavate na bilo koji način zaraditi ili zaslužiti spasenje, poslanica Rimljanima će vam se smjelo suprotstaviti. Da li činite bilo što iz želje da zadobijete Božju ljubav, Njegovu milost, Njegovo odobravanje, ili da na Njega ostavite utisak koliko ste uzrasli, kako vam dobro ide, ili kako ste dostojni spasenja? Bilo što?

Ako to činite, spotaknuli ste se o stoljećima staru filozofiju, koja je pretežno vladala umovima žitelja ove planete kroz gotovo cijelu ljudsku povijest. Pa, ako vam se već to i dogodilo, apostol Pavao želi vam u Rimljanima 5,1 postaviti izazov. Iako će vam svijet reći da se unutarnji mir pronalazi na nekom od seminara na kojima vas uče kako da pogledate u sebe, ili možda da kontaktirate neke od svojih pokojnih predaka, ili da možda promijenite nešto u svojim međuljudskim odnosima – ipak mir s Bogom dolazi samo kroz našeg Gospodina Isusa Krista.

Dakle, ako vam upravo sada u životu nedostaje mir, to je stoga što Isus nije centar vašeg života. Želim da vam ove riječi odzvanjaju u ušima: „Opravdani dakle vjerom imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu.“ (Rimljanima 5,1)

Neki od vas znaju da se termin „opravdanje“ (na engleskom „justification“) koristi pri radu u tiskari. Kada su i lijeva i desna strana stupca savršeno poravnate, kaže se da su „opravdane“ – dovedene su pod savršenu vertikalu. A osnovno teološko značenje ove riječi na grčkom – originalnom jeziku Novog Zavjeta, je „opravdati“ ili „proglasiti“. Znači ne „učiniti pravednim“, nego „proglasiti pravednim“. I ako se sjetimo prethodnog primjera sa papirom u tiskari, možemo reći i „pravilno postaviti“.

Nevjerojatno radosna vijest je – zapazite vrijeme „opravdani dakle“ – da je opravdanje ostvarena činjenica. Da, pošto smo opravdani „…dakle vjerom imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu.“ Dakle, vjera je povezana s Isusom! Ona je kroz Isusa! Bog je učinio nešto u Isusu, što Mu je omogućilo da vas pravilno postavi. Vi ste stupci složenih slova u tiskari. Kada se tako složene riječi prislone uz ravnu ivicu – koja predstavlja standard Božje pravednosti – one dolaze u savršeno poravnanje. One su „opravdane“! A tako ste i vi! I želim vam reći da nikada, ali nikada, nećete moći nešto dodati ili poboljšati taj standard. U Božjim očima ste sveti kao što je i sam Isus svet. U Isusu Kristu vi ste potpuno usklađeni s cijelim Božjim zakonom. Tako vas Bog vidi. I to je naš izvor mira po apostolu Pavlu.

Imati dovoljno novca u banci? To nije izvor pravog mira. Znam ljude koji imaju puno novca u banci, ali nemaju mir. Imati sve stvari koje ovaj svijet može ponuditi? Ni to uopće nije izvor mira. Mir znači znati i vjerovati, da je ono što je Bog učinio kroz Isusa, Njemu omogućilo da uzme vaš stupac riječi i prisloni ga uz svoje savršeno ravnalo – svoj standard pravednosti – i proglasi vas savršenim kao što je i On savršen.

Kada vidite taj standard, vi počnete očajavati kako niste u mogućnosti poravnati se tj. opravdati se. Ali Bog vam kaže: „U Isusu vi ste već opravdani!“ A kad saznate i povjerujete da ste u Isusu već opravdani, doživjet ćete Njegov duboki osjećaj mira, u kakvim god okolnostima da se nalazite. Božja ljubav prema nama je nevjerojatna! Zaista nevjerojatna!

Bill Liversidge

Ovaj naslov ističe da je Krist jedini pristup Bogu. Riječ koja je prevedena sa pristup, u Novom zavjetu se pojavljuje samo tri puta i to samo u Pavlovim poslanicama. Slika pristupa Bogu sugerira vladarevu prijemnu dvoranu u koju ne smije ući nitko bez ovlaštenog pratitelja. Kraljevski pratitelj koji nas uvodi u nebesku dvoranu za prijeme osobno nas predstavlja Bogu. Nitko ne može sam izaći pred Boga pošto su nas naši grijesi odvojili od Njega (Izaija 59,2). Pošto je umro na križu jednom za svagda, Krist nas može izvesti pred Boga. On kaže: “Nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni.” (Ivan 14,6)

Kao naš pratitelj, Krist nas ne “privede k Bogu” (1. Petrova 3,18) samo na jedan jedini prijem. Činjenica da nas On predstavlja Bogu donosi nam položaj stalnih Božjih prijatelja. Kao Božji prijatelji mi smo pomireni sa Bogom, pa prema tome pred Oca možemo pristupiti hrabro i slobodno. Ukazivanje ovakvog povjerenja dostupno je jedino vjerom u Krista (Ivan 14,6).

Isus, Otkupitelj svijeta, otvorio je put da bi najgrešniji, najbjedniji, najugnjetavaniji i najprezreniji imali pristup Bogu.

Moja molitva za danas: Oče, hvalim Te zbog toga što me je Krist doveo k Tebi i sada imam slobodan pristup Tebi. Amen.

George W. Brown

Apostol Pavao nam u Rimljanima 5,6-8 skreće pažnju na temelj svoje vjere, podsjećajući nas na to da Kristova smrt čini radosnu vijest mogućom. On potvrđuje da je Krist u pravo vrijeme, dok smo još bili slabi, umro za bezbožnike.

Grčka se riječ upotrijebljena za vrijeme odnosi na poželjno ili pogodno vrijeme u kvalitativnom smislu. Kristova smrt nije bila slučajnost povijesti, nego dio Božjeg plana. Kao takva, došla je u predviđeno vrijeme, prema planu.

Mi smo u to vrijeme još uvijek bili “slabi”. Krist je umro za nas upravo u vrijeme kad smo bili krajnje bespomoćni da bilo što učinimo, što dokazuje da je u Kristovoj smrti naš jedini temelj nade u spasenje. To je istina na kozmičkom nivou. Krist je umro za nas kad su ljudi bili bespomoćni. Ali Pavao želi da to razumijemo i na osobnom nivou. Ja sam bio bespomoćan, i Krist je umro za mene. Svoje spasenje nisam mogao zaraditi ničim što sam sâm mogao učiniti. Međutim, moja slabost služi da bi se pokazala Božja snaga.

Razumije se, svi smo mi bezbožni. I sada, Pavao ponovno naglašava da nikakva naša dobrota ne doprinosi našem spasenju. On to ponovo ističe na kraju 8. stiha. Dok smo još bili grešnici, Krist je umro za nas. Bili smo slabi, bezbožni, bili smo grešnici.

Krist je umro za nas. Nema nikakve sumnje da nas spašava Krist, a ne mi sami sebe. Ipak, nije samo Krist bio uključen u tu žrtvu za nas, jer Bog je bio aktivan u Kristu. On je svoju ljubav prema nama pokazao u Kristovoj smrti.

Pavle nam u ovom kratkom djelu teksta od tri stiha iznosi nekoliko važnih istina o Kristovoj smrti. Ona je bila dio Božjeg plana i dogodila se u unaprijed određeno vrijeme. Bila je to smrt za nas. Koliko god da razumijemo pomirenje, nesporna je činjenica da je Kristova smrt bila djelotvorna u našem slučaju. Oslobođeni smo smrti zahvaljujući Kristovoj smrti. Pavao možda ne objašnjava sve pojedinosti o načinu funkcioniranja pomirenja, ali nas ipak ne ostavlja u nedoumici u pogledu toga da nam Kristova smrt nas radi omogućava spasenje.

Konačno, Pavao nam kaže da je Kristova smrt ujedno bila i prikaz Božje ljubavi. Gledajući na križ, mi vidimo kako se Božja ljubav izljeva za nas.

George R. Knight

Tu je bila jasno prikazana spasiteljska svrha te smrti. Najistaknutija između njegovih izreka je izjava da “nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih” (Mt 20,28; Mk 10,45). Dok su prva dva Evanđelja gotovo paralelna u svojim izvještajima o uspostavi Posljednje večere (Mt 26,26-29; Mk 14,22-25), na Markovo: “Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se proljeva za sve” (Mk 14,24), Matej dodaje riječi “za oproštenje grijeha” (Mt 26,28). U Matejevom dodatku Isus daje teološko tumačenje smrti koja Ga čeka.

Za Isusa su Njegovu smrt i događaje vezane uz nju prorekli starozavjetni proroci, i oni su bili dio božanskog plana (Mt 26,54.56; Lk 22,37 = Iz 53,12; Luka 24,44; Iv 17,12 = Ps 41,10), kojeg je On predosjećao i prihvatio. On je svojevoljno dao svoj život; nitko Mu ga nije oduzimao. Do kraja imao je vlast dati ga i vlast ponovno ga uzeti (Iv 10,17.18; usp. Mt 26,53)…

Ne treba iznenaditi da su, nasuprot onoj kod običnih ljudskih bića, Kristova smrt kao i Njegov život od najveće važnosti. Ona je vrhunac sva četiri Evanđelja. Ivan, na primjer, posvećuje dvanaest od svojih poglavlja Kristovoj javnoj službi, a devet događajima koji opisuju Njegovo stradanje – Kristovo stradanje između noći na Posljednjoj večeri i Njegove smrti i uskrsnuća. Matej posvećuje četvrtinu svog Evanđelja posljednjem tjednu Kristove službe, Marko oko jedne trećine, a Luka više od jedne petine. Križ zauzima središnje mjesto u Evanđeljima; on je predviđen da bude vrhunac njihovog izvještaja.

Smrt razapinjanjem bila je krvava i okrutna, užasno zastrašujuća, posebno za Židove u prvom stoljeću. Ona ih je podsjećala da je obješeni za stablo bio Božje prokletstvo (Pnz 21,22.23). No upravo je ovaj omrznuti križ bio središte Isusove zadaće i Božjeg plana. Ivan u njemu vidi događaj spasavanja svijeta (usp Iv 3,13.14; 12,32); zato što je na kraju života posvećenog Ocu otišao u smrt nedužno, dragovoljno i sukladno volji svog Oca. Isusova smrt ima beskonačna svojstva pomirenja.

U samom srcu kršćanske religije je križ i na tom je križu Sin Božji osigurao spasenje grešnika. Pomirenje znači da je Isus Krist svojom smrću riješio problem koji je grijeh stvorio. Sve što je trebalo učiniti, On je učinio…

Ključ za osnovu biblijske doktrine o pomirenju jest tvrdnja da su Bog i ljudi idealno jedno u životu i interesima. Od Postanka do Otkrivenja svuda se polazi od tvrdnje da Bog i ljudi trebaju imati skladnu zajednicu. Takva je slika Adama i Eve u Edenu (Post 1–3). U Starom kao i u Novom zavjetu ova tvrdnja stoji nasuprot činjenici da je u ovom zajedništvu nastupio radikalan prekid (Post 3,22-24; Iz 59,1.2; Rim 5,12; Ef 2,1). Čovjekov život u svom neobnovljenom stanju otuđen je od Boga. Ljudi “prebivaju u tami” (Lk 1,79; usp. Iv 12,46), “otuđeni od Božjeg života” (Ef 4,18), “otuđeni i… postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima” (Kol 1,21) i “bez Boga u ovom svijetu” (Ef 2,12). Oni njeguju “neprijateljstvo prema Bogu” (Rim 8,7) i neprijatelji su Bogu (Rim 5,10). To se ne odnosi samo na neznabošce (Rim 1,23.25.26), nego i na Židove koji se ponose posjedovanjem Zakona (Rim 3,9.23). “Nema čovjeka koji ne griješi”” odjekuje iz Starog zavjeta (1 Kr 8,46); “nema nijednog što čini dobro, ni jednoga jedinog” (Ps 14,3 – RU).

I uzrok ove otuđenosti od Boga je jasno ocrtan. Uzrok je naš grijeh, naša uporna neposlušnost Božjoj volji. U osnovi grijeha je ideja zakona i zakonodavca, jer “grijeh je bezakonje” (1 Iv 3,4 – DF). Zakonodavac je Bog. Grešnost grijeha je u činjenici da je grijeh kao prijestup Zakona u prvom redu pobuna protiv neke osobe, protiv Boga, čak i onda kad zlo učinimo drugima ili sebi (usp. Post 39,9; Ps 51,5). Daleko od toga da bude nešto bezlično i strano Bogu, Zakon je prijepis Njegova karaktera i volje. Poslušati ili ne poslušati ozbiljna je stvar, ne zato što se odnosimo prema nekom bezličnom dokumentu, nego zato što Zakon treba razumjeti kao način odnošaja prema Bogu kao osobi. Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da kršenje Zakona povlači ozbiljne posljedice: čovjek se izlaže kazni, posebno smrti koja je posljedica grijeha. Po svojoj naravi, tvrdi Pismo, Bog nije ni spokojan ni popustljivo ravnodušan prema prijestupu. “Bog se ne da izrugivati”, objašnjava Pavao. “Što tko sije, to će i žeti!” (Gal 6,7 – DF). Zakon vraćanja za nepokajanog grešnika nalazi izraza u svečanoj opomeni: “Jer plaća je grijeha smrt.” (Rim 6,23 – DF) Zapravo, objašnjava apostol, grešnik je već mrtav “zbog svojih prekršaja i grijeha” (Ef 2,1).

To ne znači da se Bog hladno drži po strani i prezire grešnike ili da se od njih uvrijeđeno odvraća. Isto Sveto pismo, koje beskompromisno objavljuje Božje nesmanjeno neprijateljstvo prema grijehu (Iz 59,1.2; Hab 1,13; usp. Iv 1,29) i strašne posljedice koje slijede, prikazuje Boga punog ljubavi, milosrdnog i sporog na srdžbu (Izl 34,6; Pnz 7,6-8; 1 Iv 4,8.16). On se uvijek iznova približava, nastojeći da izbavi grešnike od zla koje ih upropaštava i odvaja od Boga (Post 3,9; Jr 3,11-14; Hoš 6,1: Lk 13,34). U vrhunskoj gesti ljubavi i milosrđa On je došao u svom Sinu Isusu, koji je sišao “da traži i spasi što je izgubljeno” (Lk 19,10) i umro od ruku grešnih ljudi, za nas, za one koji su još uvijek bili grešnici. “Dok smo još bili grešnici, [Krist je] umro za nas.” (Rim 5,8).

Kristovo djelo pomirenja tijesno je povezano s Njegovom smrću na križu. Iako ne zanemaruju važnost Kristova života, u ovome se novozavjetni pisci jednoglasno slažu. Mi smo se s Bogom pomirili “smrću njegova Sina” (Rim 5,10). “On sam u svom tijelu naše grijehe uznese na drvo.” (2 Pt 2,24 – RU) “On je žrtva pomirnica za naše grijehe.” (1 Iv 2,2) Grešnici su potpuno bespomoćni da išta učine za svoje spasenje ili da se oslobode svog grešnog stanja. Njihovo je stanje vrlo ozbiljno. Oni ne mogu sebe očistiti od grijeha (Izr 20,9) i nema tih djela Zakona koja bi ih osposobila da stanu opravdani pred Boga (Rim 3,20; Gal 2,16). Zato je nužno pomirenje, netko drugi trebao je za njih učiniti ono što je bilo potrebno. Krist je sušto samodavanje, čak i u smrti. On je sredstvo pomoću kojeg se možemo vratiti Bogu. Preko Njega imamo pristup k Ocu (Ef 2,18), pristup osiguran po vjeri (Ef 3,12), vjeri u Njega kojega je “Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri” (Rim 3,25)…

Vođeni Svetim Duhom novozavjetni pisci se bore s nedostatnošću ljudskog jezika dok nam nastoje prikazati značenje ovog božanskog događaja. Različite govorne figure kojim ga Pavao i drugi objašnjavaju, osvjetljavaju mnoge dimenzije našeg grešnog stanja. Neke od njih smo spomenuli, kao što su žrtva, otkupljenje, zamjena, pomirenje, opravdanje i izmirenje. Sve su one važne i ni jednu od njih ne treba zanemariti. No ni jedna od njih nije dovoljna da pokrije sve raznolike strane značenja križa. Ima još mnogo toga s njim u vezi. Pomirenje je nešto više od uklanjanja negativnog, odnosno uklanjanje grijeha i prekid neprijateljstva. Ono otvara put za novi život u Kristu. Ovaj novi život zahvalnosti i rastenja u Kristu, kao plod pomirenja, mnogo je više od beznačajne karakteristike kršćanskog doživljaja. Biblijska doktrina o pomirenju vodi tomu.

Raoul Dederen

Nakon sastanka savjetnik je pokazao mladom izviđaču Isusov komentar na ovaj odjeljak iz Izlaska u propovijedi na gori. Pojašnjavajući Isusovu izjavu, čini se da je savjetnik ostavio dojam kako je Mojsijeva opomena bila namijenjena ljudima koji nisu imali osnovu za poštivanje načela ljubavi koje je kasnije Isus naučavao.

Po mome mišljenju, ni izviđačevo pozivanje na Mojsija, niti savjetnikov osvrt na Isusovu izjavu nisu bili zadovoljavajuće rješenje jer navode na zaključak da je Stari zavjet poticao na standarde ponašanja koji nisu bili visoki poput onih u Novom zavjetu.

Tražio sam i našao rješenje koje je podupiralo moje uvjerenje da je Stari zavjet jednako tako uzvišeno otkrivenje Boga kao i Novi, te da se oba dijela međusobno nadopunjavaju. A u ovim vremenima, u kojima ljudi teže opravdavanju osvetničkog nasilja, ja vjerujem kako je bitno ovaj problem pozorno razmotriti.

Pazite na kontekst Kao što se često događa s poznatim biblijskim odlomcima, izraz «oko za oko, zub za zub» najčešće citiraju ljudi koji nikada nisu čitali ili proučavali izjavu onakvom kakva se pojavljuje u samom biblijskom tekstu. Stoga joj pripisuju značenje koje joj njezin autor nije imao namjeru dati. Obično se rabi kako bi se opravdalo osvećivanje zbog tjelesnih povreda i inih vrsta društvenog nasilja.

Pisac je Mojsije, a ovaj izričaj nalazimo u trima odjeljcima u svezi s pravnim procedurama u knjigama Izlaska, Levitskog zakonika i Ponovljenog zakona.

Evo izvadaka:
1. «Ako se ljudi pobiju i udare trudnu ženu, te ona pometne, ali druge štete ne bude, onda onaj koji ju je udario neka plati odštetu koju zatraži njezin muž. On neka plati kako suci odrede. Bude li drugog zla, neka je kazna: život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.» (Izlazak 21, 22-25)

2. «Tko ozlijedi svoga bližnjega, neka mu se učini kako je on učinio: lom za lom, oko za oko, zub za zub – rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu.» (Levitski zakonik 24,19 i 20)

3. «Neka suci provedu temeljitu istragu. Bude li se pokazalo da je svjedok lažan i da je lažno svjedočio protiv svoga brata, učinite mu onako kako je on kanio svome bratu. Iskorijeni zlo iz svoje sredine! Drugi će, kad o tome čuju, pobojati se, te više neće činiti takva zla u tvojoj sredini. Neka ti se oko ne sažaljuje! Život za život; oko za oko; zub za zub; ruka za ruku; noga za nogu.» (Ponovljeni zakon 19,18-21)

Matej u svome evanđelju bilježi način na koji je Isus tumačio izraz svojim suvremenicima tijekom propovijedi u Galileji, tijekom svoje rane službe: «Čuli ste da je rečeno:’ Oko za oko, zub za zub.’ A ja vam kažem: ‘Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi! Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije!» (Matej 5, 38-41)

Površno gledano, čini se da se ono što je Krist rekao, jasno suprotstavlja onome što je Mojsije napisao. Kristova se izjava suprotstavlja svakoj vrsti osvete, dok se čini da ju Mojsijeva izjava podupire. Prije no što je ponudio svoje tumačenje ovoga i drugih učenja iz Mojsijevih knjiga, Krist je pazio da potvrdi kako tumačenja koja bude davao ni na koji način neće promijeniti ono što je bila namjera pouke iz originalnih izjava.

«Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.» (Matej 5, 17 i 18)

Tako se sučeljavamo s izazovom pažljivog proučavanja Biblije kako bismo našli osnove Isusova učenja – učenja koje nalazimo korjenito različitim od onoga što su Njegovi slušatelji općenito prihvaćali, a što je općeprihvaćeno i danas. Gledajte na drugi način Dopustite da predložim i objasnim dva dokaza.

Prvi: Tri Mojsijeva odlomka predstavljaju samo jednu stranu brojnih poticaja na pokajničko ponašanje koje nalazimo posvuda u njegovim spisima i u ostatku Biblije. Drugi: Neobično fraziranje je govorna figura kojoj je Mojsije sklon, a nakana joj je naglasiti jednakost u primjeni pravde, a ne vrstu sudske odmazde.

Različitim su izjavama nadahnuti biblijski pisci ukazivali kako je cilj njihova pisanja voditi grješnike na pomirenje sa svojim Stvoriteljem. Ovo su karakteristični primjeri:

• njegovati znanje o Bogu i stvarati ljubav prema Njemu (Ponovljeni zakon 6,4-6)
• dati sredstva kojima Bog može ponovno stvoriti svetost u grješnicima (Ivan 17,17) • proizvesti rast vjere u Boga (Rimljanima 10, 13-17)
• održavati sveti način života uonih koji se odluče pokajati (Psalam 119, 9-11; Druga Timoteju 3,16 i 17)

Kako bi postigli gore navedene ciljeve i dosegli različite ljudske temperamente, biblijski su pisci bili nadahnuti na uporabu cijelog niza različitih načina poučavanja. Njihovi spisi uključuju prijetnje strašnim posljedicama stalnih neodgovarajućih namjera i djela, kao i pozive iz kojih proizlaze sadašnje i buduće nagrade za život po načelima ljubavi. Ovakav obrazac nalazimo posvuda u Bibliji, a rabio ga je i sam Krist. Zapazite sljedeće u evanđeljima:
• poticanje na ljubav i vjernost (Luka 10,25-28; Matej 5, 3-10)
• obećanja nagrade za prihvaćanje pokajanja i obraćenja (Ivan 3,16; Luka 2, 32-34)
• prijetnje protiv nepomirljivog i nepokajanog življenja (Matej 13,41-43; Marko 6,11; Luka 12,47)

Isus uključuje prijetnju posljedicama pozivajući čovjeka čiju je paraliziranost izliječio u Bethezdi da prestane griješiti (Ivan 5,14). No, kada je spasio ženu iz pandži vlastite grješnosti i samopravedničke okrutnosti njezinih tužitelja, prijetnje posljedicama nije bilo u poticaju da prestane sa svojim grješnim životom (Ivan 8,10 i 11).

Krist je očito bio osvjedočen da su ova dva slučaja različita pa tako trebaju i različite pristupe. U odlomcima u kojima se pojavljuje fraza «oko za oko», upotrijebljena je prijetnja društvene zajednice sudskim djelovanjem zbog odvraćanja od nasilja onih koji će pozitivno odgovoriti na takav poticaj. Oni koji žele biti nasilni, upozoreni su kako će ih društvo kazniti oštrinom odgovarajućom njihovim nedjelima. Treba također zapaziti da je odgovor sudski (uključuje cijelu zajednicu), a ne osobna osveta.

Ali, u pokušaju iskorjenjivanja nasilja iz društva Mojsijevi spisi isto tako sadrže i mnoge dijelove privlačne drugim tipovima osobnosti. U Izlasku 23, 1- 8, naprimjer, ljudi su upozoreni (između ostalog) da «se ne povode za mnoštvom da čine zlo», da spase zalutalu životinju svoga bližnjeg i da ne izvrću pravice siromašnima. U Brojevima 5,5-8 potaknuti su da traže pomirenje priznanjem pogrešaka i međusobnim praštanjem, a ne pozivanjem na sudsku presudu. U Izlasku 23,1-9 ohrabreni su da na neprijateljstvo odgovore ljubaznošću.

Pažljivo sagledavanje Isusovih riječi otkriva da je On rabio sveobuhvatno poznavanje Mojsijevih spisa kako bi ustvrdio da Mojsije nije naučavao da je Bogu prihvatljivo osvetoljubivo uzvraćanje.

Obilato milosrđe posvuda Posvuda u Bibliji pokajanima je obećano obilje milosrđa. Gospodnje milosrđe prema ljudima i njegove djece jednih prema drugima tema je brojnih biblijskih događaja. Bog se otkrio Mojsiju kao Onaj koji obiluje milošću i milosrđem prema pokajnicima (Izlazak 34,6-8).

Milost je u žarištu sustava priznanja i žrtava kojim su Izraelci bili poučeni da služe Bogu. Ploče s deset zapovijedi, što ih je sam Bog napisao na kamenu, bile su stavljene u kovčeg i pod Pomirilište u svetištu, predstavljajući tako ublažen sud nad pokajanima.

Ponekad se ove zapovijedi u suvremenom društvu predstavljaju i promiču na način koji sugerira da se ne poštuje činjenica da niti jedno ljudsko biće, osim Krista, ne može podnijeti njihov ispit – osim po Božjoj milosti. Mojsije je naučavao da se oni koji su zanemarivali pokajanje i pomirenje na osobnoj razini izlažu istome neublaženome zakonu na zemlji kao i na nebu. Umjesto sudske presude preporučuje se osobno pomirenje.

Isus je rekao: «Brzo se prijateljski nagodi s protivnikom, još dok si s njim na putu, da te ne bi predao sucu, a ovaj sudskome stražaru, i da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nikako nećeš izići odande dok ne platiš i posljednji novčić.» (Matej 5,25 i 26.)

Još jedan pogled na Mojsijeve tri izjave Kada se tri Mojsijeva odlomka pažljivo prouče, tada izjavu «oko za oko, zub za zub» (i tomu slične) možemo vidjeti kao snažne govorne figure koje je on rabio kako bi izrazio ideju jednakosti u primjeni pravde. Kazna mora biti primjerena zločinu. Mora postojati i jednaka zaštita i jednaka izloženost za sve pod zakonom, bez obzira na status.

Izvještaj u Izlasku opisuje situaciju u kojoj tučnjava uzrokuje povredu trudne žene koja za posljedicu ima prerano rođenje djeteta ili pobačaj. Jasno je da je naglasak na odgovarajućoj naknadi, a «zub za zub» i «opeklina za opeklinu» u ovim okolnostima nisu vjerojatni.

U Levitskom je zakoniku problem je li kazna za svetogrđe u zajednici primjenjiva na nekoga tko nije Izraelac. Stvar je iznesena pred najvišu razinu priziva i Gospodin je uputio Mojsija da u koncept odgovarajuće kazne uključi sve koji su boravili u zajednici. Svatko je trebao biti jednako zaštićen ili izložen zakonskoj nadležnosti. «Neka vam je jednak sud i strancu i domorocu. Jer ja sam Jahve, Bog vaš.» (Levitski zakonik 24,22).

Riječi u Ponovljenom zakonu dolaze u kontekstu pokušaja da se nekoga povrijedi lažnim zločinačkim optužbama. Tvrdi se da kazna treba biti isto ono što je bila namjera za krivo optuženog. Ponovno je naglasak na kazni primjerenoj zločinu. I još nešto. Iako ne treba očekivati da su u Bibliji zabilježena sva djela u zajednici tijekom dugog razdoblja povijesti koji ona obuhvaća, činjenica da ona ne sadrži primjere primjene pravde tako da se iskopaju oči, izbiju zubi ili odsijeku udovi, pruža nam jake dokaze da su se Mojsijeve riječi mogle razumjeti kao figurativne, a ne kao doslovne.

Krist je pojasnio kako izjavu «oko za oko i zub za zub» ne treba tumačiti u značenju da su uzvraćanje istom mjerom i osveta prihvatljive. A time je ostao u savršenom skladu s Mojsijevim i proročkim učenjem.

Maxwell Blakeney