“U čemu je problem? Zašto ne mogu ući?”

“Prijatelju, prije toga moraš odložiti svoje oružje.”

Pokajanjem mi možemo odložiti svoje oružje: tako će se naše odmetničko srce poniziti pred Kraljem, odreći ćemo se onoga na što mislimo da polažemo pravo i umjesto toga primit ćemo Njegove najbolje darove. “Ispunilo se vrijeme,” rekao je Isus. “Blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!”

Drugi uvjet da iskusimo Božje kraljevstvo na Zemlji jest da vjerujemo u Evanđelje, da vjerujemo u Isusovu poruku. Vjerujte i imajte povjerenje. Zvuči previše jednostavno, zar ne? A to i jest tako jednostavno! Vjerujte i imajte povjerenje u Radosnu vijest i iskusite Božje kraljevstvo na Zemlji.

Kessia Reyne Bennett

To je neobičan fenomen koji je često prisutan, zar ne? Dvoje (ili više) braće i sestara, od istih roditelja, žive u istom domu, jednako su odgajani, jednako voljeni, čak su jeli istu hranu — jedno od njih postaje duhovno, vjerno, služi Gospodinu, dok drugo iz nepoznatog razloga ide u sasvim suprotnom smjeru. Koliko god bilo teško razumjeti, to nam pokazuje stvarnu snagu slobodne volje.

Tekst nam ne kaže kako je došlo do dijaloga između oca i sina i je li ga otac odgovarao moleći ga da preispita svoju odluku, da ne bude tako brzoplet, da promisli o svojem postupku. Najvjerojatnije je to i učinio, ali je na kraju sinu dao “dio baštine” koja mu je pripadala, i on je otišao. Isto načelo možemo zapaziti u cijeloj Bibliji: Bog daje ljudskim bićima slobodu izbora da idu svojim putem, da žive kako sama žele. Naravno, kao što dobro znamo, naš izbor dolazi s posljedicama, posljedicama koje mi ne možemo zamisliti ili predvidjeti.

Raširene ruke
Zamislite oca koji promatra kako njegov odvažni sin stavlja svoje stvari u naprtnjaču, spreman da napusti svoj dom. Možda je pitao svojeg sina kamo ide, kakav mu je plan u vezi sa zapošljavanjem, koji su njegovi snovi za budućnost. Tko zna što mu je sin odgovorio. Njegovi odgovori vjerojatno nisu bili ohrabrujući, barem za oca. Sin je bio više nego spreman da se dobro provede.

Uostalom, zašto ne? Bio je mlad, pustolovnog duha, imao je nešto gotovine i želio je vidjeti svijeta. Život na obiteljskom gospodarstvu vjerojatno je smatrao glupim i dosadnim za razliku od svih mogućnosti koje mu je svijet nudio.

Teško je pretpostaviti kako bi ova priča završila da je rasipnom sinu krenulo dobro u životu. Pretpostavimo da je našao načina za stjecanje prihoda i da mu je bilo dobro. Iz onog što ovdje možemo iščitati, nije baš vjerojatno da bi se vratio “na koljenima”, zar ne? Tko od nas nije ponekad osjetio žaljenje, ne toliko zbog grijeha koliko zbog posljedica, pogotovo kad smo bili uhvaćeni? Čak će i okorjeli mnogobožac požaliti što je učinio preljub ako je zbog toga dobio herpes, gonoreju ili neku drugu spolno prenosivu bolest. Ako snosimo bolne posljedice zbog našeg pogrešnog izbora, to nije pravo kršćanstvo, zar ne?

Što se dakle dogodilo s ovim mladim čovjekom? Iako nema sumnje da su strašne okolnosti u kojima se našao rezultirale promjenom stava, do čega inače ne bi došlo, njegovo razmišljanje, kao što tekst otkriva, pokazuje istinsku poniznost i spoznaju da je sagriješio i protiv oca i protiv Boga. Čini se kako govor koji je pripremio pokazuje iskrenost njegova pokajanja.

Možeš se ponovno vratiti kući
U drugim dvjema usporedbama u Luci 15. izgubljeni objekti nisu toga bili svjesni (posebno drahma), i nisu se mogli vratiti natrag čak i da su htjeli, dok je izgubljeni sin, koji se udaljio od “istine”, tek nakon vremena provedenog u tami (vidi Ivan 11,9.10) shvatio koliko je izgubljen. Tijekom povijesti spasenja Bog se morao nositi s onima koji su se namjerno okrenuli od svjetla koje su imali i otišli svojim putem. Dobra je vijest u ovoj usporedbi da čak i u takvim slučajevima, kada Bogu okrenu leđa ljudi koji su svjesni Njegove dobrote i ljubavi — On ih je još uvijek voljan vratiti na položaj koji su nekad imali u Njegovoj obitelji Saveza. Ako je mladić svojom slobodnom voljom odlučio otići, morao je tom istom slobodnom voljom odlučiti da se vrati. Tako je i s nama.

U ovim je usporedbama također zanimljiv kontekst u kojem su ispričane. Pročitajte Luka 15,1.2. Zapazite različite ljude koji slušaju ono što Isus govori. Za sve nas trebala bi biti snažna poruka da Isus, umjesto da upućuje upozorenja o završnim apokaliptičnim događajima ili o propasti svijeta i osudi onih koji se ne pokaju, kazuje usporedbe koje pokazuju očevu žarku ljubav i brigu za sve one koji su izgubljeni, bez obzira na okolnosti koje su ih do toga dovele.

Najbolja haljina
Kao što smo vidjeli, sin je morao donijeti odluku o povratku kući. Nije bilo nikakve prisile od strane njegovog oca. Bog nikog ne prisiljava na poslušnost; ako nije prisilio Sotonu na poslušnost na Nebu ili Adama i Evu u Edenu, zašto bi to učinio sada, dugo nakon što su posljedice neposlušnosti opustošile čovječanstvo (Rimljanima 5,12-20)?

Sin je sve priznao ocu, ali iz ovog teksta možemo dobiti dojam da ga otac gotovo nije čuo. Pogledajmo redoslijed zbivanja: otac trči u susret sinu, grli ga i ljubi. Naravno, priznanje je dobro i vjerojatno je više koristilo ocu nego sinu, ali u tom su trenutku sinova djela govorila jasnije od njegovih riječi.

Otac je također naredio slugama da donesu najbolju haljinu i odjenuo ga. Grčka riječ koja je ovdje prevedena kao “najbolja” (protos), često znači “prvi” ili “najistaknutiji”. Otac mu je dao najbolje što je imao. Razmislimo također i o kontekstu: sin je živio u siromaštvu tko zna koliko dugo. Vjerojatno nije došao kući obučen u najbolju odjeću. Uostalom, on je dosad čuvao svinje. Nema sumnje da je postojala razlika između onoga u što je bio odjeven kad ga je otac prihvatio (zapazite također da otac nije zagrlio sina tek nakon što se ovaj okupao) i odjeće u koju ga je otac odjenuo.

Ovo između ostalog pokazuje da je obnova njihovog odnosa u tom trenutku bila potpuna. Upravo u tom trenutku i na tom mjestu sin je dobio sve što mu je bilo potrebno. Izgubljeni sin se pokajao, priznao i odvratio od svojih putova. Otac je učinio ostalo. To je najljepša slika spasenja.

Myrna Tetz

Biblijsko značenje
U Starom zavjetu za pokajanje se često rabila riječ šub, u značenju “okretanja” i “vraćanja” (Bogu). U Novom zavjetu nalazimo riječ metanoia, koju prevodimo kao kao promjena misli ili “promjenu razmišljanja”.

Prije su “jadni grješnici” stavljani na “stup srama”. A mi bismo rado nekima navukli “haljinu pokore” i na njih pokazivali prstom.

Pokajanje u biblijskom smislu je promjena smjera. U pojedinim slučajevima to se može ostvariti i na vrlo dramatičan način, No, do pokajanja često dolazi daleko od ljudskih očiju, bez spektakularnosti. Nikad nije prekasno promijeniti pogrešan smjer i okrenuti se. Jedina zapreka je ljudska lijenost. Često se događa da vozimo više kilometra u pogrešnom smjeru prije nego odlučimo okrenuti upravljač. Pokajanje nije jednokratni čin. Uvijek je iznova potrebno Ispravljanje smjera.

Jasna dijagnoza
Nitko od nas ne bi mogao opstati pred Bogom. Naime, božanska i ljudska mjerila jednostavno su previše različita. Pri procjenjivanju prema božanskim mjerilima moramo očajavati zbog svoje nemoći. Često smo, čak i premu vlastitim mjerilima, nepravedni. No, Bog se ne bavi stalno našim pogreškama kao što to mi činimo s pogreškama drugih oko sebe. Sam Bog premošćuje ponor koji je nastao Između Njega i čovjeka. Bog je taj koji ide za čovjekom. Sami bismo teško mogli zamijetiti svoje pogreške ili se promijeniti. Upravo nas Božje strpljenje i ljubav potiču na pokajanje (vidi Rim 2,4) i daju novi život.

Teorija i praksa
Ovo okretanje i promjena je Božji dar koji primamo s pouzdanjem u Boga. u Efežanima 2,8 to je iskazano riječima: “Da. milošću ste spašeni po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji!”

Pa ipak, mnogi teško prihvaćaju ponuđeno spasenje. Mnogi imaju velikih problema i kad je riječ o malim darovima. Kako to onda može funkcionirati kod jednog tako velikog dara kao što je spasenje — bez naknade! Gledano čisto teološki, možda još možemo prihvatiti da nas spašava samo naša vjera, pouzdanje u Boga. Ali često duboko u sebi ne osjećamo onu oslobađajuću snagu koju nam Bog nudi u svojoj ljubavi. Zar to može biti tako jednostavno, pitamo se. Prema našem mišljenju, to bi ipak moralo biti teško. Možda nam smeta što, osim svoje vjere, ne možemo pridonijeti ništa, ma kojoj konfesiji pripadali.

Često bi nam bilo mnogo draže kad bismo svoje spasenje imali sami u rukama. Onda bismo se mogli osjećati sigurnijima. No, nisu nam potrebna djela pokajanja. Ne moramo se na koljenima vuči do Canosse. Ne moramo sami sebe mučiti i odricati se nečega da bi nas Bog primio. Nikakvo mučenje ne pomaže i ne čini nas boljim ljudima.

Novi Život
Dakle, Bog je taj koji se, unatoč našim pogreškama i nedostacima, miri s nama. Naš će doprinos uvijek ostati skroman. I to je dobro. Zašto bismo si nešto utvarali? Jedino što možemo dopustiti jest da nas Bog ljubi. Naša spremnost da to prihvatimo korak je koji Bog od nas očekuje.

Reformator Martin Luther ustao je, između ostalog, protiv nebiblijskog učenja o pokori. Već je prva od njegovih 95 teza bila udarac postojećem vjerskom naučavanju. Luther je u središte stavio Isusa koji navodi ljude na pokajanje i nudi spasenje. “Čitav vjernikov život” trebao je nakon toga “biti kajanje”. Svećenikovo posredovanje više nije bilo potrebno.

“Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.” (2 Kor 5, 17)

Joachim Lippert

Kontekst

Tri najpoznatije Isusove priče nalaze se u 15. poglavlju Lukinog evanđelja. U Luci 14,25-35 nalazimo Isusa okruženog velikim mnoštvom. Učitelj govori o cijeni učeništva koristeći različite slike. Obitelj, čak i roditelji, moraju zauzeti drugo mjesto (stihovi 26 i 27); graditelj mora napraviti dugoročan financijski plan (28. stih); kralj treba razmisliti o troškovima ratovanja (stihovi 31-33); sol mora ostati slana (stihovi 34 i 35). Na kraju svih ovih slika Isus podiže svoj glas: “Tko ima uši da čuje neka čuje!” (35. stih).

Sljedeća scena je značajna. Luka kaže da su se carinici i grješnici tiskali oko Isusa da Ga čuju. Oni su razumjeli poziv, dok su farizeji i književnici negodovali (Luka 15,1.2).

Znajući sve ovo, Isus priča priču – u stvari tri priče, koje obrađuju istu temu. Sve one slijede sličnu shemu: netko izgubi nešto, očajnički ga traži, pronalazi ga, i slavi – kraj priče.

Priča o ovci, novčiću i izgubljenom sinu

U prvoj priči javlja se pastir koji, primijetivši da je jedna ovca zalutala u vrelo doba dana, ostavlja preostalih 99 ovaca i traži onu izgubljenu. Da li ste ikada razmišljali o ispravnosti pastirove odluke da naizgled zapostavi 99 ovaca i usredotoči se na onu koja se izgubila? Poslovni ljudi bi rekli da je gubitak od jedan posto u proizvodnji uobičajen. Zašto pastir napušta 99 ovaca da bi pronašao jednu izgubljenu? Isusovo objašnjenje u sedmom stihu nagovještava odgovor: Nebo se raduje zbog svakog grješnika koji se kaje, dok ostalih 99 možda i ne osjeća potrebu za promjenom. Možete li zamisliti izraz na licima farizeja u tom trenutku?

Priča o izgubljenom novčiću ukazuje na nešto drugo. Ovoga puta Isus povećava faktor gubitka na 10 posto. Dok je brojala svoje srebrne novčiće, najvjerojatnije svoj miraz, žena otkriva da jedan novčić nedostaje. Njegova vrijednost odgovarala je iznosu deset dnevnica. Žena je i dalje imala 90 posto, ali počinje ga grozničavo tražiti. Po dnevnom svjetlu, ona pali lampu kako bi zavirila u svaki ugao kuće. Kada konačno pronađe novčić, poziva prijatelje i susjede da s njima podijeli radosnu vijest (9. stih). Žena mnogo ulaže (ne zaboravite da u to vrijeme nije bilo struje, a ulje za lampu je bilo skupo) da bi povratila svoje blago; zatim, svoju radost dijeli sa zajednicom. Ponovno Isus podsjeća slušatelje da grješnik koji se kaje donosi radost u nebeskim dvorovima.

Posljednja priča još više iznenađuje. Ovog puta slušatelji su sigurno uzdahnuli kada su čuli da je mlađi od dva sina (ne prvorođeni) otišao ocu zatražiti svoje nasljedstvo. To je bilo neuobičajeno u to vrijeme. Bio je to sramni čin nepoštovanja. Poznat vam je nastavak priče. Mladić odlazi od kuće i živi burnim životom. Na kraju ostaje ponižen, bez prebijene pare, radi kao svinjar i jede otpatke od njihove hrane. Na izmaku snage, odlučuje se vratiti kući ne kao sin, već kao sluga.

U međuvremenu, otac ga svakoga dana iščekuje. Jednoga dana ugleda pognutu priliku kako se polako kreće ka kući. Osoba mu je poznata – da, to je njegov sin. Sljedeća scena nadilazi sva očekivanja. Otac počinje trčati prema svom odrpanom, zapuštenom sinu. Očev zagrljaj kao da traje čitavu vječnost – konačno se izgubljeni sin vratio kući. Zabava je brzo organizirana, na kojoj se veseli cijeli dom – odnosno, skoro cijeli dom. Stariji brat, ogorčen i nesretan, nije se spreman priključiti gozbi. Isus posvećuje osam stihova dijalogu između oca i starijeg sina. Stihovi 31 i 32 su ključni: “Sine, ti si uvijek s menom, i sve je moje tvoje. A trebalo je održati radosnu gozbu i proveseliti se; jer ovaj brat tvoj bio je mrtav i živi opet; bio je izgubljen, i nađe se.”

Paradoks spasenja

Iz ove tri priče možemo izvući mnoge pouke. Sve tri nas podsjećaju da spasenje zahtjeva pomoć sa strane. Bilo da je u pitanju pastir, žena koja mahnito traži novčić, ili otac koji čeka svoga sina: kada se izgubimo, Bog je taj koji preuzima inicijativu da nas spasi (Ivan 6,44). Kada postanemo svjesni svog bespomoćnog stanja, moramo donijeti odluku da se “vratimo kući” i dozvolimo Božjem Duhu da nas promijeni u novu tvar (2. Korinćanima 5,17). U Božjoj matematici 1% + 10% + 50% = 1 – jedan koji se izgubio. Božja spasonosna milost nadilazi brojke i vjerojatnoću. Čitav svemir promatra veliku borbu za sudbinu čovječanstva. Svaka nađena osoba podstiče uzvik radosti u nebeskim dvorovima. Svaka odluka protiv Krista izaziva suze i bol u nebeskoj obitelji.

Promatrajući mnoštvo koje je slušalo Njegove ključne priče o nebeskom kraljevstvu, Isus je tragao za onima koji će čuti i prigrliti Božju spasonosnu i preobražavajuću milost. On i danas još uvijek traga.

Gerald A. Klingbeil

Opsjednutost grijehom, razočaranjima ili neuspjesima je kao da dodirujete vrata svježe obojana crvenom bojom. Prisjećajući se svojih padova, mi ostavljamo mrlje na sadašnjosti. Tako pojačavamo svoj osjećaj krivnje zbog grijeha ili nečega čega se sramimo. Kako se, dakle, izboriti za dobar zaborav?

Kao prvo, učinite sve da stvar iz prošlosti popravite što je više moguće. Priznajte si prijestup, suočite se s njime i odlučite okrenuti se suprotno. Rekli bismo, pokajte se. Teško je zaboraviti greške dok se ne pokušaju ispraviti.

Neki je čovjek jednom pisao vlasniku trgovine u kojoj je krao: “Ne mogu spavati. Muči me grizodušje. Evo, šaljem vam ček na 300 kuna. Ako i dalje ne budem mogao zaspati, poslat ću vam ostatak onoga što sam uzeo.” Žalosno je što taj čovjek nije bio svjestan težine svoje greške. Pravo bi ga pokajanje potaklo da pošalje odmah cijeli iznos.

Čitajte i pokušajte moliti Davidov psalam 51. “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom… Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!” Davidov život nije bio bez grijeha, a ipak je u Bibliji poznat kao čovjek po Božjem srcu zato što se znao pokajati cijelim srcem. Nakon što povjerujete u Božji oproštaj, spremni ste zaboraviti prošlost. Pokajani i obraćeni Pavao piše: “Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem.”

Preusmjerite proces pamćenja. Kako? Pamćenje se ojačava ponavljanjem. Onako kako ste patili zbog grijeha koji su vas progonili u sjećanju svaki put kada ste se vraćali u prošlost, isto tako sada ne morate patiti. Kada ste iskreno sebi i Bogu priznali, te se pokajali, stekli ste novo iskustvo pobjede. Sada slobodno možete posjetiti prošlost i prisjetiti se greške, jer je to prirodan proces i ne treba se boriti protiv prirode, ali ovoga puta ne morate ići nizbrdo, propadati i patiti. Počnite od toga trenutka iz prošlosti i podignite glavu. Pa nije li vam Bog pokazao da je uz vas kada vam je oprostio i pozvao na promjenu? Tako se pri sljedećem porazu možete ohrabriti na tim starim padovima, znajući da vam je s desne strane nebeski pomoćnik.

U skladu s time, pokušajte misli o sramnoj prošlosti zamijeniti uzvišenijim mislima. Mnogi vam iskusni kršćani mogu potvrditi da u dubokom razmišljanju o Isusu i njegovoj žrtvi na križu postoji velika moć za grešnika koji pati. Čitajte evanđelje po Mateju, 27. poglavlje.

Božja je ljubav veća od bilo čega što ste učinili ili propustili da učinite. U Bibliji pišu ove riječi ohrabrenja ljudima: “Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša. Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje… Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine i grijehe tvoje poput oblaka. Meni se obrati jer ja sam te otkupio.” Sveto pismo jamči da kada Bog oprašta, on i zaboravlja: “Jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.” Razmislite – kada Bog tvrdi da oprašta i zaboravlja, tko ste vi da se toga sjećate?

Željko Bošnjak

A onda se pojavio prorok Natan s jednom pričom. Neki je siromašak imao janje koje je jako volio, ali je susjed bogataš poželio to janje. Premda je u gradu mogao kupiti bilo koju životinju, bogataš je želio baš to janje koje je siromašak toliko volio pa mu ga je oteo i zaklao. Grozno, pomislio je David. “Tko je taj bogataš?” gnjevno je upitao. “Pobrinut ću se da bude pravedno kažnjen.”

“Ti si taj čovjek!” odgovorio je Natan. Odjednom je David postao svjestan svoga grijeha. Njegovi pokušaji da ga prikrije samo su pogoršali stanje. Sad je došao trenutak da pred narodom prizna svoj grijeh. Psalam 51 je to priznanje.

U svim vremenima ljudi vjere uzimali su Davidove riječi da plaču zbog svojih padova. Mi se izručujemo milosti našeg dragog Boga moleći da izbriše naše strašne prijestupe. Budimo sigurni da nas čuje, uklanja naše grijehe i pere nas da budemo bijeli kao snijeg.

Gospodine Isuse, vidiš da strpljivo čekam.
Dođi sada, novo srce u meni stvori.
One koji su Te potražili nikad odbio nisi;
Operi me stoga i bit ću bjelji od snijega.
James Nicholson

Randy i William J. Petersen

Kad bismo mi pisali knjigu koja bi trebala biti temelj za vjerovanje i vjeru, napisali bismo samo ono što oduševljava, ohrabruje i iznosi najbolje poruke. Ali Bog je bio pametniji. Dao je zapisati loše, pa i zle ljudske strane zajedno s dobrima. Kad čitate o ljudima koji su činili zlo i onda im je Bog ukazao svoju milost, to je najveće moguće ohrabrenje.

Izvještaj o tome kako je Bat-Šeba privukla Davida pun je spletki, laži i ubojstava. David nije otišao u rat zajedno sa svojim ljudima. Premda je imao sav mogući luksuz doma i društvenog života, njegov je pogled lutao ulicom, a nedaleko od njega kupala se Bat-Šeba, uvjerena da je nitko ne promatra. Njezino ime znači “kći subote”, odnosno “kći zakletve”. David je poželio ovu “kćer” jer je bila vrlo privlačna. U njegovim mislima prvo mjesto je imala želja za spolnim odnosom pa je, bez obzira na to što je ona već bila udana za Uriju, on legao s njom. Kad je zatrudnjela, obavijestila je Davida o svojem stanju. Davidov grijeh sada se pretvorio u veliko zlo. Odmah je pozvao Uriju da napusti bitku i dođe kući. Zatim ga je nastojao navesti da spava sa svojom ženom kako bi pomislio da je dijete, kad se rodi, njegovo. Kakva podlost! Urija je suosjećao sa svojim ljudima u ratu i njegova osobna etika nije mu dopuštala luksuz da spava sa svojom ženom dok je to uskraćeno njegovim ljudima.

Kad ovaj trik nije uspio, David je dao upute svojem vojskovođi da Uriju stavi na najopasnije mjesto u borbi kako bi tijekom opsade Rabe poginuo. Plan je uspio i jadna Bat-Šeba sada je morala žalovati i pokopati svojeg muža. Međutim, kad je prošlo vrijeme tugovanja za mužem, David se njome oženio i uzeo je na svoj dvor. Dijete se rodilo, ali se razboljelo i umrlo. Kralj je bio shrvan zbog njegove smrti.

Meni se dopada način na koji je Bog postupio s Davidovim velikim zlom. On šalje proroka Natana da s njim razgovara. Prorok počinje razgovor o Davidovom grijehu alegorijom. Neki je čovjek imao samo jedno janje koje je jako volio. Ali došao je bogataš i uzeo mu ga, a jadnika ostavio bez ičega. Kad je to David čuo, strašno se razgnjevio zbog okrutnosti bogataša i izjavio da ga treba osuditi na smrt. Na to je Natan priču usmjerio na zlo koje je David učinio Uriji: “Ti si taj čovjek!” rekao je. “Uzeo si Bat-Šebu, ubio si Uriju u bitci i uzeo je za svoju ženu.” (2. Samuelova 12,9 — parafrazirani tekst) David je u svojem grijehu poželio, učinio preljub, lagao i ubio. U Psalmu 51 nalazimo njegovo priznanje. U službi u Svetištu nije bilo žrtve za grijeh s predumišljajem. David je učinio jedino što mu je preostalo. Pokajao se pred Bogom, priznao svoj grijeh i učinio sve da popravi učinjeno zlo.

Ovo je jedan od mnogih izvještaja u kojima jasno vidimo Božju milost. David je dobio oprost i mogao je ovim psalmom drugima otkriti Božje preveliko sažaljenje. Čudesna je činjenica da je Bog pokazao svoju milost i više nego što se moglo zamisliti. Bat-Šebin drugi sin bio je Salomon, jedan od predaka našega Gospodina. Međutim, zanimljivo je da je u Matejevom rodoslovlju Krista Bat-Šeba naznačena kao “žena Urijina” (Matej 1,6).

Koliko god mi daleko otišli putem grijeha ili što god učinili, pokajanje, priznanje i žaljenje zbog grijeha donosi Božju čudesnu milost u oprostu i obnovi. Možemo iznova ili po prvi put živjeti s Bogom i, bez obzira na našu prošlost, imati Njegovo jamstvo slavne budućnosti. Nije li to radosna vijest?

David i Gaya Currie

Matejeva ukupna slika Ivanove odjeće i onoga čime se hranio odiše jednostavnošću. Njegov način života je u velikoj suglasnosti s njegovim propovijedanjem i porukom o pokajanju.

Iako je Krstiteljev način života vjerojatno bio jednostavan, njegova vijest je istovremeno i složena i duboka. Na prvom mjestu i prije svega Ivanova vijest je poziv na pokajanje (Matej 3,2). Baš taj poziv ponovo postavlja Ivana u liniju s prorokom Ilijom, čija se služba koncentrirala oko njegovog sukoba s Ahabom, Izabelom i otpalim svećenstvom, kada je pozivao i Izrael i njegove vođe da se pokaju od onoga što rade.

Grčka riječ za pokajanje može se prevesti u smislu “predomisliti se” ili “promijeniti svoj način razmišljanja”. Međutim, u Ivanovim mislima, kao i u cijelom Novom zavjetu generalno, pokajanje podrazumijeva ne samo promjenu misli nego i promjenu života. Zahvaljujući tome, Ivan od svojih slušalaca traži da “rode rod dostojan pokajanja” (Matej 3,8). Mentalna osvjedočenja o tome što je pravo nisu dovoljna. Ivan poziva na promjenu u usmjerenju cjelokupnih života svojih slušatelja, usmjerenju koje se odražava u životima koji će se živjeti u skladu s Božjim načelima.

Drugi element u Krstiteljevom propovijedanju je izjava da “se približi kraljevstvo nebesko” (Matej 3,2). Ta najava podrazumijeva da je ispunjenje proročanstva na pragu, da će se Bog još jednom otkriti kao Kralj Izraela, kako su to pretkazali proroci. U tom trenutku je došao kraj jedne ere, jednog doba, a druga će uskoro početi. Nebesko kraljevstvo će uskoro probiti zemaljske sfere; Narodi na Zemlji uskoro će biti suočeni s Božjim spasenjem i sudom.

Nažalost, kako Ivan vidi — Hebreji i njihove vođe ne razumiju ni dubinu traženog pokajanja niti značenje traženog roda. Oni su pogrešno shvatili uvjete spasenja. Ubrajati se u djecu Abrahamovu neće biti dovoljno za prolazak kroz predstojeći sud (Matej 3,9). Za mnoge Hebreje je bilo nezamislivo da potomci velikog patrijarha budu izuzeti od Božjih blagoslova.

Hebreji nisu jedini koji su primili tu misao. Mnogi kršćani u svojim različitim denominacijama bavili su se sličnim mislima. Međutim, svako takvo razmišljanje je varljivo. Bog nije zavisio od Abrahamovih potomaka po pitanju ostvarenja svojih namjera u Ivanovo vrijeme, niti On u danas zavisi od bilo koje određene grupe. Ono što je pred Bogom vrijedno, je, po Ivanovim riječima, srce koje se kaje i život obilježen rađanjem zdravog roda.

George Knight

“Ali kad dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje. A da ste zbilja sinovi, dokaz je što Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina koji viče: Abba — Oče! Stoga nisi više rob, nego sin. A ako si sin, i baštinik si po Bogu.” (Galaćanima 4,4-7)

Moja je obitelj bila vrlo siromašna. Kao djeca znali smo da su princeze Elizabeth i Margaret odrasle u Buckinghamskoj palači. Sjećam se da sam “sanjao” kako bi bilo lijepo imati njihov dom, odjeću i hranu. Njima, činilo mi se, nikad ništa nije nedostajalo. Zato bi svakom djetetu bilo dobro kad bi bilo posvojeno u kraljevsku obitelj. Kad sam bio stariji, shvatio sam veliku istinu: “A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego — od Boga.” (Ivan 1,12.13) Da, ovo je prekrasna istina. Primanjem Isusa za osobnog Spasitelja posvojeni smo u obitelj Kralja svemira. To je Božji plan i On želi da svi doživimo njegovo ostvarenje u svojem životu.

Ivan je pod nadahnućem napisao: “A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. Ovo pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate vječni život.” (1. Ivanova 5,11-13) Spasiti se možemo ovog trenutka, jer ako vjerujemo u Sina, po Njemu imamo vječni život. Taj život počinje ovdje i nastavlja se u vječnosti.

Dio ove temeljne istine glasi: “Kroz Krista smo opravdani, posvojeni kao Božji sinovi i kćeri i oslobođeni vlasti grijeha.” Kad priznamo svoje grijehe i prihvatimo Krista za svojega Gospodina i Spasitelja, mi stojimo pred Ocem kao da nikad nismo sagriješili. To se zove opravdanje. Isus je na sebe uzeo naše grijehe koji su nas odvojili od Boga i zauzvrat nam daje svoj život.

Osuđenici na smrt često upućuju predsjednicima, kraljevima i guvernerima molbe za pomilovanje. Događa se da vladar osuđeniku na smrt ukine presudu. Sudac koji je donio presudu postupio je prema zakonu zemlje, ali onaj tko predstavlja zakon ima pravo ukinuti smrtnu presudu. Ali osuđenik može i dalje ostati u zatvoru, možda doživotno.
Svakome tko prihvati Isusa kao Gospodina i Spasitelja smrtna kazna se ukida i on dobiva novi život u Isusu Kristu našemu Gospodinu. Zahvaljujući Isusu Kristu, taj čovjek više nije zatočen u grijehu, već slobodan. Zar to nije radosna vijest?

David i Gaya Currie

”Prešutjet’ sam htio, al’ kosti mi klonuše od neprestana jecanja … snaga mi se trošila k’o za ljetnih žega. Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: ‘Priznat ću Jahvi prijestup svoj’, i ti si mi krivnju grijeha oprostio.” (Psalam 32,3.5)

Mahatma Gandhi je jednom ispričao: ”Imao sam petnaest godina kad sam počinio krađu. Pošto sam imao dugova, ukrao sam ocu zlatni ručni sat da ih isplatim. Ali kad više nisam mogao podnositi teret krivnje otišao sam ocu. Kad sam stao pred njega, od stida nisam bio u stanju progovoriti riječ. Zato sam svoje priznanje napisao. Dok sam mu pružao listić drhtao sam čitavim tijelom. Otac je pročitao tekst, zatvorio oči i onda ga pokidao. ‘Dobro je’, rekao je samo i zagrlio me. Nikad više nije spomenuo ovaj slučaj.”

Je li i tebi teško priznati krivnju kao meni? Uvijek se želimo braniti: okolnosti su krive, drugi su krivi – mi ponajmanje. Pritom smo svjesni da se krivnje možemo osloboditi samo ako skupimo hrabrost da je priznamo.

Moliti Boga za oproštenje, to još ide. Pred njim ne gubimo obraz. ”Bože, oprosti mi sve moje grijehe!” brzo izgovaramo, ali to obično nije znak pokajanja. Zato Bog želi da svoje promašaje imenujemo i to ne samo kad se obraćamo njemu nego i da ih priznamo onome kome smo skrivili. Stari su Izraelci znali što to znači. Oprost su mogli dobiti samo ako su za svoj grijeh prinijeli žrtvu. Kakav bol i gubitak – i kako mučno! Morali su na životinju slikovito prenijeti grijeh time što su joj položili ruku na glavu i zatim je zaklali. To im je omogućilo da shvate koliko je grijeh strašan u Božjim očima.

Koliko je Boga moralo koštati kad je svog Sina žrtvovao za oproštenje naših grijeha! Čovjek ne može ravnodušno stalno griješiti i misliti: Bog će mi oprostiti. Tko tako misli, jednog će dana ostati praznih ruku. Prekasno će shvatiti: ”Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.” (Izreke 28,13)

Kurt Selchow