Još od grčkog filozofa Platona, našim svijetom vlada ideja dualizma između duše i tijela. Duša je smatrana besmrtnom i dobrom, a tijelo smrtnim i zlim. Kao posljedica takvog stava, mnogi koji žele biti duhovni odbacuju seksualni užitak, a oni među njima koji ipak žele uživati u seksu, gonjeni su osjećati se kao da rade nešto prljavo. S druge strane, oni koje nije briga za duhovnost, uživat će u seksu baš zato što je prljav – dirty, kinky seks je za njih mjerilo uzbudljivosti seksa. Međutim, ideje o prljavosti seksa preuzeli su upravo iz grčkog dualizma (kojeg su kasnije usvojili srednjevjekovna crkva i otac moderne filozofije René Descartes). Izvorno biblijsko kršćanstvo, naprotiv, seks ne poistovjećuje s nečim prljavim. Kao prvo, prema Bibliji čovjek nije razdijeljeno biće s besmrtnom dušom koja nastavlja živjeti nakon smrti tijela. U Postanku 2,7 čitamo:

„Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.“

Da, dobro ste pročitali. Bez obzira na nikad veću seksualiziranost našeg društva i kulture, dobrog seksa ima kronično malo. Evo zašto.

Duša nije ušla u tijelo. „Živa duša“ je nastala kada je čovjekovo tijelo oživljeno dahom života. Dakle, živa duša (čovjek) = tijelo + dah života. Kao drugo, nakon što je Bog oblikovao i oživio tjelesnog čovjeka – „muško i žensko“ (Post 1,27) – opisao je to svoje tjelesno stvorenje kao „veoma dobro“ (1,31). Bog je dizajnirao čovjeka za vječni tjelesni život (i zato je nada biblijskog kršćanina u uskrsnuću tijela, a ne životu bestjelesne duše). Kada kršćani na tijelo gledaju kao na nešto negativno, oni zastupaju ideje grčke filozofije, a ne Biblije. Kao što je poznati teolog Reinhold Niebuhr rekao:

„Biblija ne zna ništa o dobrom umu i zlom tijelu.“

Seks je stvoren u bezgrešnom Edenu. Nije nam otkriveno kako su Adam i Eva proveli svoje prve zajedničke trenutke, ali moralo je biti uzbudljivo budući da je prva poezija koja se pojavljuje u Bibiji upravo Adamova pjesnička izjava kada ugleda Evu, nakon čega pripovjedač zaključuje: „i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24).

Za detaljniji opis idealnog seksa kako ga je Bog zamislio za čovjeka, trebamo zaviriti u biblijsku knjigu Pjesmu nad pjesmama. Ovdje se nalaze ljubavni, romantični i, da, erotični spjevovi kralja Salomona i njegove drage. Neki kršćani smatraju da je seks opravdan samo ako se rade djeca. No, u Pjesmi nad pjesmama nema ni riječi o reprodukciji. Radi se o čistom seksualnom užitku. Zasladimo se sa samo nekoliko redaka (a vi slobodno pročitajte cijelu Pjesmu):

„Poljubi me poljupcem usta svojih, ljubav je tvoja slađa od vina.“ (1,2)

„Dragi moj promoli ruku kroz otvor, a sva mi utroba uzdrhta. Ustadoh da otvorim dragome svome, a iz ruke mi prokapa smirna“ (5,4.5)

„Lijepa si, prijateljice moja … Odvrati oči svoje od mene jer me zbunjuju.“ (6,4.5)

„Pregibi su bokova tvojih kao grivne stvorene rukom umjetnika. Pupak ti je kao okrugla čaša koja nikad nije bez pića.“ (7,2.3)

„Kako si lijepa i kako si ljupka, o najdraža, među milinama! Stas je tvoj kao palma, grudi su tvoje grozdovi. Rekoh: popet ću se na palmu da dohvatim vrške njezine, a grudi će tvoje biti kao grozdovi na lozi“ (7,7-10)

„Ja pripadam dragome svome i on je željan mene. Dođi, dragi moj, ići ćemo u polja, noćivat ćemo u selima. Jutrom ćemo ići u vinograde da vidimo pupa li loza, zameće li se grožđe, jesu li procvali mogranji. Tamo ću ti dati ljubav svoju.“ (7,11-13)

Već ovo je dovoljno da nam dočara ljepotu edenskog seksa (usput, Eden znači „milina“). To je holistički seks – cjelovito spajanje s ljubavnikom ili ljubavnicom, postajanje jednim tijelom na fizičkoj i mentalnoj razini, i više od toga – na vremenskoj razini. Svaki seks koji nije doživotan, djelomičan je i prekinut, jer seks između dvije osobe može cvjetati i produbljivati se jedino kada je trajan – svaki njihov seks je sve bolji i bolji, i muž i žena se sve više stapaju u jedno tijelo. Zato ljubavnici u Pjesmi kažu:

„ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela!“ (8,4)

„za te sam ga [svoje voće] čuvala, o najdraži moj!“ (7,14)

i „Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni“ (6,3)

Ako ste do sada mislili da je seks prljav i prakticirali ga kao takvog (bilo s nekim, bilo sami), znate iz vlastitog iskustva da vas to, nakon kratkotrajnog hormonalnog rollercoastera, na kraju ostavlja praznim, jadnim i samim. Nije kasno okrenuti se od toga. Bog vas je dizajnirao za nešto mnogo slađe. Želite trajno uzbudljiv, ispunjavajući, edenski seks? Primijenite ljubavne savjete iz Pjesme nad pjesmama i imat ćete ga.

Matija Kovačević

Svaki se tekst ispravno razumije u svojem izvornom kontekstu, ili u okružju vremena u kojem je napisan. Autor, jezik, razlog pisanja, vjerske i političke te društvene prilike odlučujući su u shvaćanju poruke koju tekst prenosi. Važno je utvrditi na koja je pitanja tekst odgovarao prvim čitateljima i koje su bile njihove svjetonazorske vrijednosti, uvjerenja i nade. Nikakve kombinacije i improvizacije s tekstom i kontekstom ne jamče uspjeh u razumijevanju sadržaja. Primjerice: neko kinesko štivo ne čitamo u kontekstu ruske književnosti, iako su ti narodi susjedi. Poštivanje načela komunikacijskog konteksta sprečava učitavanje stranih misli u izvorni tekst.

Šteta što se biblijski tekst koji govori o Trojednom Bogu ne čita na ovako jednostavan način. Bez odgovarajućeg poštivanja judeokršćanskog konteksta u Sveto pismo se učitavaju sadržaji koji se tamo ne nalaze. Razmotrimo ukratko zanemarivanje izvornog judeokršćanskog biblijskog konteksta u nauku o Trojednom Bogu, kao posljedicu neodoljivog utjecaja grčke filozofije — Platona, Aristotela i stoika. U kršćanstvu se tradicionalno držida je nauk o Svetom Trojstvu oblikovan u prvih pet stoljeća. Uistinu, tada je zabilježena iznimna aktivnost u raspravljanju o ovoj temi, a to je vrijeme kad naučavaju i pišu crkveni oci. Po njima se i cijelo razdoblje naziva patrističkim dobom, prema grčkoj riječi pater, otac.

Patrističko Doba

Ugledne kršćanske pisce i teologe do petog stoljeća nazivamo crkvenim ocima. Obično ih razlikujemo prema jeziku kojim su pisali¹. Svi su se oni izjašnjavali o heretičkim učenjima ² svojega vremena te su tako oblikovali svoja učenja, od kojih su neka na crkvenim saborima proglašavana dogmama. Na prvom saboru u Niceji 325. godine, kojeg je sazvao rimski car Konstantin I. Veliki, u oblikovanju nauka o Svetom Trojstvu istaknuo se Atanazije Aleksandrijski u raspravi s libijskim svećenikom Arijem. Arijanizam je proglašen krivovjerjem i ostao je povodom za sukobe među kršćanima u 4. i 5. stoljeću. I sami branitelji nauka o Trojednom Bogu teško su se usuglašavali, ili uopće nisu, o značenju izraza kojima su opisivali Boga Oca, Sina i Svetoga Duha – poznati je primjer izraz Filioque. Smatralo se da bi “neprecizan novozavjetni govor valjalo zamijeniti preciznijim govorom grčke filozofije” i stoga su uvođeni termini kao usia (bît, narav, suština), homousia (ista narav), hipostasis (supstancijalna stvarnost) i desetine drugih. Tko ne bi promišljao na takav način, smatrao se neinteligentnim. Pored ovakvih intelektualnih rezervi prema biblijskim izvorima, bila je rasprostranjena i netrpeljivost prema Židovima.

Iako otvorena neprijateljstva prema Židovima nisu postojala u vrijeme pisanja Novoga zavjeta, na samom početku drugog stoljeća rani crkveni oci Ignacije i Barnaba počinju javno osuđivati judaizam. Samuele Bacchiocchi temeljito dokumentira stanje u to doba: “Dok Ignacije osuđuje ‘judaizam’ nekih kršćana, Barnaba potpuno odbacuje ‘judaizam’ kao teološki i društveni sustav.”³

“Barnaba napada Židove na dva načina: kleveće ih kao narod i lišava njihova religijska vjerovanja i običaje povijesne vrijednosti na taj način što alegorizira njihovo značenje.”⁴ U tom je raspoloženju otpočeo i proces zamjene svetkovanja subote za nedjelju. Hoće li ovakvo ozračje utjecati i na oblikovanje patrističkog učenja o čovjeku i Bogu?

Postojao je i određeni otpor kršćanskih mislilaca na unošenje grčke filozofije u kršćansku religiju. Jedan od najglasnijih je bio Tertulijan iz Kartage (160.—220.) On se nije slagao s apologetima koji su “nastojali odgovoriti na pitanje ‘kakav je Bog’ pribjegavajući izrazima onodobnog srednjeg platonizma. … Nasuprot tome, Tertulijanov Bog nije Bog kojega se može imenovati i spoznati: u tome je njegova teologija rastavljena od svakog platonizma i ukorijenjena duboko u biblijsku tradiciju, obnavljajući židovsko i kršćansko shvaćanje o osobnom i živom Bogu.”⁵ Međutim, grčki je utjecaj bio toliko snažan da se ni Tertulijan nije uspio dovoljno udaljiti od filozofije koju je kritizirao i graditi svoju teološku misao na židovskom monoteizmu. U tome su ga sprečavali sukobi sa Židovima i moda gomilanja novih, nebiblijskih teoloških izraza kao posljedica prevladavajućeg utjecaja grčkog svjetonazora. Njegova formula “jedna supstancija u tri Osobe” pribavila mu je titulu oca latinske trinitarne terminologije.

I danas neki suvremeni znanstvenici ističu ulogu grčke znanstvene spoznaje u kršćanstvu: “Ideja da bi bilo koji ozbiljan kršćanski mislilac makar i pokušao formulirati svoj svjetonazor samo na temelju Biblije je smiješna.”

Fernando L. Canale izravno opisuje utjecaj svjetonazora grčke filozofije na kršćansku misao: “Intelektualnu podlogu za kršćanski nauk o Bogu dala je grčka filozofija, posebno Platonov i Aristotelov sustav, zajedno s određenim utjecajem stoika.

Platonizam je neoplatonističkom reinterpretacijom svoje misli izvršio glavni utjecaj na patrističku misao. Aristotelizam je odigrao ključnu ulogu u srednjovjekovnoj teologiji. Činjenica je da je do kraja dvadesetog stoljeća gotovo svuda bilo prihvaćeno metodološko uvjerenje da se razumijevanje kršćanske teologije treba temeljiti na izvanbiblijskim filozofijama.”⁶ Isti autor navodi još nekoliko primjera: “U Augustinovim je djelima patristička sinteza neoplatonizma i Svetoga pisma dosegla najjasniju i najpoznatiju formulaciju. … Na toj osnovi Augustin je doktrinu o Trojstvu formulirao u svojoj knjizi De Trinitate (O Trojstvu).” “Teološka razmatranja tijekom srednjeg vijeka na sustavan su način izrazila logične posljedice Augustinove sinteze.

Međutim, za razliku od Augustina, Toma Akvinski (1225.—1274.), najpoznatiji predstavnik skolastičke teologije, razvio je svoju teologiju na Aristotelovom filozofskom temelju.” U nekim kršćanskim sredinama utjecaj grčke filozofije i danas ostaje odlučujući u oblikovanju ključnih doktrina.

Kritike atrističkih nebiblijskih stavova

“Nova filozofska kretanja bila su sve kritičnija prema platonističko-aristotelovskoj tradiciji na kojoj se temeljilo klasično razumijevanje Boga i teologije. Na osnovi Kantove, Hegelove i Whiteheadove misli, liberalni avangardni teolozi stvorili su nova teološka tumačenja.”⁷ Dakle, u naše vrijeme suvremeni filozofi kritiziraju stare filozofe te nude svoja rješenja, pa se stoga pitamo je li se išta značajno promijenilo. Čini se da smo opet na istom – filozofija uvjetuje teološku misao o Bogu, a izvorni biblijski kontekst se zanemaruje.

Zapaženu kritiku patrističkog nauka o Trojednom Bogu autoritativno daje jedan od najpoznatijih bibličara današnjice, škotski teolog Nicholas Thomas Wright. Nasuprot grčke filozofije u kršćanskoj misli, on uspješno dokazuje da je judaistički svjetonazor jedina prirodna misaona sredina za razumijevanje kršćanskog biblijskog učenja.

“Rani su kršćani … odbijajući promišljati o bilo kojem drugom bogu osim Bogu Abrahama, Izaka i Jakova bili potaknuti Duhom služiti se Isusovim jezikom koji je uzet iz židovskih naslijeđa i tradicionalnih načina čitanja Pisma. …Pisci Novoga zavjeta ponudili su izvornu teologiju Trojstva bez potrebe da se služe bilo kojim od tehničkih termina koji će biti prihvaćeni u kasnijim stoljećima. Štoviše, kada razumijemo kako njihov jezik funkcionira, otkrivamo da postiže daleko bolje rezultate nego kasnije formulacije.”⁸ (Naglasci D. M.)

“Ironija je što je židovsko misaono okružje i značenje bilo pogrešno shvaćeno i tako brzo zaboravljeno unutar Crkve, dok su se crkveni oci hrabro trudili izraziti istinu, ali s jednom rukom, jer im je druga, ona biblijska, bila zavezana na leđima. A sada, krunska ironija: Nakon duge tradicije ortodoksne teologije koja je ‘daleko od svoga doma’ izražavala kršćansku istinu na nebiblijski način patrističkim i kasnijim formulacijama, sada se nama kaže, ako želimo ići u prošlost i utvrditi značenje Novoga zavjeta u njegovom kontekstu – drugim riječima, u svijetu judaizma Drugog hrama – da ćemo otići ‘daleko od svoga doma’. Kažu nam da ne budemo smiješni, jer da su ova značenja bila u skladu s Božjim namjerama, ne bi bila zaboravljena već dvije tisuće godina.” Ovo je klasičan primjer transformacije zablude u “svetu” istinu. Isti autor opominje i kaže “da se sistematski teolozi bolje snalaze u patrističkim konceptima i da bolje razumiju tehničke termine nego biblijske za koje su pretpostavili da manje vrijede pri ozbiljnom konstruktivnom sistematiziranju. Možda su im, dok su studirali, to rekli njihovi postprosvjetiteljski biblijski učitelji.”⁹

Zapravo, sama upotreba teoloških izraza nije toliki problem, jer sistematska teologija mora imati svoju terminologiju. Problem nastaje u srazu između dvaju svjetonazora, židovskog i grčkog, u kojem grčki prevladava i izravno utječe na kršćanski nauk. Isto tako, bilo bi grubo reći da su crkveni oci “poganizirali” nauk o Svetom Trojstvu, ali su ga lišili bitnih sadržaja zanemarivanjem stvarnog, povijesnog, judeokršćanskog biblijskog konteksta. Ponovimo: Zdušno su se trudili “izraziti istinu, ali s jednom rukom, jer im je druga, ona biblijska, bila zavezana na leđima.”⁹

Sukob dvaju svjetonazora

Židovski je svjetonazor potiskivan na sve načine, da bi se u taj prostor useljavala suvremena, popularna i “znanstvena” misao grčkih filozofa. Grčko gledanje na svijet postajalo je norma za razumijevanje biblijskog teksta kojega su pisali pobožni i Bogom odabrani Židovi, kao što su apostoli Petar, Pavao i drugi. Međutim, kad razmotrimo razlike između biblijskog i grčkog svjetonazora, zanemarivanje izvornog konteksta Svetoga pisma postaje jasnije.

Grci su mnogobošci, a Židovi strogi monoteisti; za Grke je Bog čisti duh koji nema veze s materijalnim, a kod Židova Bog je Duh, ali i Stvoritelj svega što postoji, i povrh toga se utjelovljuje; prema Platonu tijelo je tamnica duše, a Židovi i autori Novoga zavjeta opisuju čovjeka holistički, kao biće duha, duše i tijela. Još od vremena Staroga zavjeta Božja zapovijed o izboru hrane i pića jasno govori o važnosti čovjekovog tijela. U srazu tih svjetonazora otvarali su se trajni problemi. Štetni su kompromisi bili neizbježni.

Drugim riječima: kad su prvi kršćani svojim grčkim suvremenicima objašnjavali biblijsko, holističko razumijevanje čovjeka, učeni su ih filozofi uvjeravali da to nema smisla i da će ih obrazovani ljudi ismijati, jer “sadašnji svijet prostora, vremena i materije je svijet iluzija, treperavih sjena u pećini, a čovjekova najprimjerenija zadaća je približiti se istinskoj stvarnosti koja je s onu stranu prostora, vremena i materije. Prema Platonu, to je stvarnost vječnih formi.”¹¹ Na tim su temeljima u kršćanstvu nastale dogme o zagrobnom životu duše, čistilištu, posredovanju za mrtve i slično. Biblijsko učenje o smrti i uskrsnuću stavljeno je u drugi plan ili je zanemareno. N. T. Wright upućuje na neprihvatljivost ovakvog učenja: “Mnogi su ohrabreni smatrati kako je pobjeda nad smrću bijeg duše iz mrtvoga tijela. To je opasna laž. Uskrsnuće pobjeđuje smrt.”¹² Ovako je prošao čovjek pod utjecajem grčke filozofije na biblijski nauk. Ništa bolje se neće dogoditi ni s Bogom. Kad se promišljalo o Bogu, onda su sljedbenici tog popularnog svjetonazora nametali kršćanima čitav niz pitanja na koja Sveto pismo ne daje odgovore.

Pogrešna i neumjesna pitanja

Bog se u Bibliji objavljuje osobno u povijesti i stvarnome životu, dok su grčki filozofi boga stavljali u sferu uzvišene duhovnosti daleko od svakodnevice i materijalne stvarnosti. Analitički nastrojene zagovornike grčke filozofske misli najviše je zanimala “anatomija” božanskoga bića, a kombinatorika o Trojednome Bogu postala je spekulativna poslastica. U skladu sa svojim svjetonazorom postavljali su pitanja: Kako Bog može biti jedan i trojstven? Na koji su način trojica jedan ili jedan trojica?

Jesu li svi iste naravi i tvari? Ako su si slični, kako su si slični? Ako su različiti, po čemu se razlikuju? Tko je prvi u božanskome triju? Tko je, kada i od koga postao i tko iz koga vječno proizlazi? Tko je od njih osoba, a tko neka vrsta sile? …

Na ova i njima slična pitanja Biblija jednostavno ne nudi odgovore , ali kad se, uz pomoć Crkve¹³ čita u kontekstu filozofske misli, onda se još i da nategnuti koji argument. Međutim, biblijski govor o Bogu je uvijek u okružju stvarnih povijesnih prilika, te ulazi u živote stvarnih ljudi na konkretnim zemljopisnim mjestima. Brojiti Bogu crvena krvna zrnca i određivati Njegov genetski kôd krajnje je neprimjereno. Dok je Bog zauzet obnovom našeg planeta i uspostavljanjem izgubljenog ljudskog dostojanstva, čovjek Mu ne zahvaljuje niti Ga proslavlja, već Ga rastavlja na sastavne dijelove i propituje se o onome što mu je ionako nedostupno. Umjesto da se s poštovanjem ugleda na Boga, prispodobljuje Ga sebi. Takvim se pristupom Bogu ne poštuje sveto tlo kod gorućeg grma. (Postanak 3) Kad danas raspravljamo o Svetom Trojstvu na patristički način, plešemo u kolu koje vodi Platonova i Aristotelova filozofija, a mi možda čak i mislimo da ispravno čitamo Bibliju. Bez judeokršćanskog biblijskog izvora lutamo “daleko od svojega doma”.

Biblijski kontekst nauka o Trojednom Bogu

Kako onda promišljati o Bogu? Zapazimo sljedeći okvir za biblijsko promišljanje o Bogu: “Objavu koju je Bog o sebi dao u svojoj Riječi dobili smo da o Njemu razmišljamo. Mi se možemo truditi razumjeti Boga. Ali, ne zavirujmo iza toga! I najviši um bi se mogao napregnuti do krajnjih granica, stvarajući razne pretpostavke i nagađajući o Božjoj naravi, međutim, njegov će napor ostati besplodan. Ovaj nam problem nije povjeren da ga rješavamo. Nema tog ljudskog uma koji bi bio sposoban shvatiti Božju narav. Neka se nitko ne upušta u takva nagađanja. Šutnja će u ovom slučaju značiti rječitost. Svemogući Bog ne može biti predmetom raspravljanja.”¹⁴

Prirodan i jedino prihvatljiv kontekst za razumijevanje Svetoga pisma je judaistički, Isusov i apostolski. Iako se sâm izraz “Trojstvo” ne spominje u Bibliji, nauk o Trojednom Bogu je duboko i skladno objavljen u biblijskim izvještajima. U nastavcima koji slijede razmatrat ćemo tri velika i jedan opći biblijski izvještaj – od Raja do Raja. Tri su velika biblijska izvještaja – priče: (1) od Abrahama preko Egipta do Kanaana; (2) od Babilona do Mesije; i (3) od osnivanja Crkve do obnovljene Zemlje. U svakom od ovih velikih biblijskih izvještaja Bog se objavljuje na jedinstven način: Kao Jahve, Bog Abrahama, Izaka i Jakova; kao Mesija Isus; i kao Sveti Duh. Takvom shvaćanju o Bogu strana je spekulativna filozofska misao, a biblijski se prikazi o Trojednom Bogu razumiju u okviru Božjeg trajnog djelovanja na spasenju svega što je ugroženo grijehom.

Duboko uvažavanje Boga osnovna je sastavnica ovoga pristupa.

Dragutin Matak

_____________

Klasični dualizam. Klasični nauk o čovjekovoj naravi uglavnom proizlazi iz spisa Platona, Aristotela i stoika. Ove filozofije naglašavaju razliku između materijalnih i duhovnih sastavnica čovjekove naravi. Prema Platonovoj zamisli čovjekova narav ima jednu i drugu komponentu. Materijalna je tijelo koje je prolazno i u biti zlo, dok je duhovna komponenta duša (psyche) ili um (nous), koji su vječni i dobri. Ljudsko je tijelo prolazno i smrtno, dok je ljudska duša trajna i besmrtna. Prigodom smrti duša se oslobađa tamnice tijela u kojoj je neko vrijeme bila zatvorena.

Povijesno gledano ova popularna kršćanska misao bila je pod snažnim utjecajem ovog dualističkog, nebiblijskog razumijevanja čovjekove naravi. Tijekom srednjeg vijeka vjerovanje u zagrobni život promicano je literaturom i umjetničkim praznovjernim prikazivanjima blaženstva svetaca i mučenja grešnika. Danas se takvo vjerovanje na spretniji način promiče preko medija, okultista, “znanstvenog” istraživanja o doživljajima bliske smrti i kontaktiranja s duhovima umrlih od strane new agea. Posljedica je da pitanje tijela i duše izaziva nezamislivo zanimanje čak i medu vodećim znanstvenicima različitih vjerskih opredjeljenja.

Nije lako procijeniti koliko su po kršćansko vjerovanje i postupke bile dalekosežne posljedice klasičnog gledišta o čovjekovoj naravi.

Biblijski holizam. Biblijski nauk o čovjekovoj naravi je holistički, odnosno monistički. Biblija naglašava jedinstvo tijela, duše i duha, s tim što je svako od njih dio nedjeljivog organizma. Prvo, holističko gledište na čovjekovu narav određeno je vjerovanjem da je stvaranje ovog materijalnog svijeta, uključujući i ljudsko tijelo, “veoma dobro” (Postanak 1,31). Nema dualizma ni proturječja između materijalnog i duhovnog, tijela i duše, mesa (puti) i duha, jer je sve dio Božjeg stvaranja. Izbavljenje je obnova cijele osobe, tijela i duše, a ne spašavanje duše odvojene od tijela.

Druga suprotnost klasičnom gledištu jest da čovjek po svojoj naravi nije bio stvoren besmrtan, već sa sposobnošću da postane besmrtan. Ljudska bića nemaju smrtno tijelo i besmrtnu dušu; ona imaju holističko smrtno tijelo i dušu koji mogu postati besmrtni. Besmrtnost je Božji dar onima koji prihvate Njegovu ponudu spasenja. Oni koji odbace Božji plan za svoje spasenje na kraju će doživjeti vječno uništenje, a ne vječne muke u trajno gorećem paklenom ognju. Razlog je jednostavan. Besmrtnost se daje kao nagrada spašenima, a ne kao odmazda nespašenima.

Ovo je srž Božje Radosne vijesti. Premda su Adam i Eva stvoreni smrtni (s mogućnošću da postanu besmrtni jedenjem ploda sa stabla života), pa se i mi danas rađamo smrtni, ako prihvatimo Božji dar vječnog života možemo dobiti besmrtnost. Besmrtnost je Božji dar, a ne nešto urođeno čovjeku. Ona je uvjetovana našom spremnošću da prihvatimo Božje milostive odredbe za spašavanje naše cjelokupne naravi, tijela i duše. Stoga biblijsko stajalište govori o uvjetnoj besmrtnosti jer je ponuđena sukladno Božjim odredbama i uvjetima.

Dualisti pokazuju zabrinutost. Ovakvo tumačenje izazvalo je ozbiljnu zabrinutost kod dijela onih koji zaključuju da je njihovo tradicionalno dualističke razumijevanje čovjekove naravi ozbiljno napadnuto i potkopano.

Suvremeni biblijski znanstveni radovi uzrokuju “egzistencijalnu zabrinutost” kod milijuna iskrenih kršćana koji su uvjereni da prigodom smrti njihove bestjelesne duše idu na Nebo. Svaki napad na tradicionalno njegovana vjerovanja može biti katastrofalan. Pa ipak, bez izljeva snažnih emocija, kršćani koji prihvaćaju normativni autoritet Svetog pisma moraju biti spremni ponovno ispitati tradicionalna vjerovanja i, ako ustanove da su nebiblijska, promijeniti ih.

Na primjer, mnogi su ogorčeno napali Oscara Cullmanna zbog njegove knjige Immortalitv of the Soul or Resurrection of the Dead? (Besmrtnost duše ili uskrsnuće umrlih?) O tome je on pisao: “Nijedna moja publikacija nije izazvala takvo oduševljenje ili takvo nasilno neprijateljstvo.” ³ Cullman tvrdi da napadi nisu utemeljeni na egzegetskim dokazima, već na emotivnim, psihološkim i sentimentalnim razmatranjima…

Što za sobom povlači dualizam?

Posljedice po doktrinu. Klasični dualistički nauk o čovjekovoj naravi ima velike doktrinarne i praktične posljedice. Na primjer, vjerovanje da u trenutku smrti duša odlazi u raj, pakao ili čistilište, počiva na vjerovanju da je duša po naravi besmrtna i da smrću nadživljava tijelo. To znači da se, ako se dokaže da je urođena besmrtnost duše nebiblijska misao, popularna vjerovanja o raju, čistilištu i paklu trebaju radikalno mijenjati i čak odbaciti.

Vjerovanje da nakon smrti duše svetih odlaze u blaženstvo raja potaklo je katoličko i pravoslavno vjerovanje u posredničku ulogu Marije i svetaca. Ako su duše svetih na Nebu, moguće je pretpostaviti da mogu posredovati u prilog grešnika na Zemlji. Zato se pobožni kršćani mole Mariji i svecima da posreduju za njih. Takav postupak je suprotan biblijskom nauku da je “jedan posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus” (1. Timoteju 2,5). A još je važnije da se cjelokupno naučavanje o posredničkoj ulozi Marije i svetaca mora odbaciti kao crkvena izmišljotina, ako duša ne nadživi tijelo i ne može funkcionirati odvojeno od tijela. Ozbiljno preispitivanje biblijskog nauka o čovjekovoj naravi može imati zastrašujuće posljedice po dugo njegovana kršćanska vjerovanja.

Jednako tako je vjerovanje da nakon smrti duše onih kojima se može oprostiti prelaze u čistilište, dovelo do naučavanja kako Crkva na zemlji ima pravo primijeniti Kristove zasluge i zasluge svetaca na duše koje pate u čistilištu. Ovo se postiže davanjem oproštajnica, odnosno ukidanja vremenske kazne zahvaljujući oprostu grijeha. Takvo je vjerovanje dovelo do skandalozne prodaje oproštajnica, što je izazvalo pojavu protestantske reformacije.

Reformatori su nauk o čistilištu odbacili kao nebiblijski, ali su sačuvali nauk o neposrednom prijelazu duše pojedinca nakon smrti u stanje savršenog blaženstva (Nebo) ili u stanje trajnog kažnjavanja (pakao). I opet, ako se pokaže da je vjerovanje u preživljavanje i funkcioniranje duše odvojeno od tijela nebiblijsko, onda se popularno vjerovanje o čistilištu, oproštajnicama i odlasku duše na Nebo ili u pakao također mora odbaciti kao crkvena izmišljotina.

Djelo što su ga reformatori započeli uklanjanjem čistilišta sada bi trebalo dovršiti redefiniranjem raja i pakla sukladno Svetom pismu, a ne crkvenoj tradiciji. Jako je malo vjerojatno da bi takvu monumentalnu zadaću danas mogla izvršiti bilo koja protestantska crkva. Svaki pokušaj prilagođivanja ili odbacivanja tradicionalnih doktrina često se tumači kao izdaja vjere i može izazvati raskol i odcjepljenje. Ovu vrlo visoku cijenu većina crkava nije spremna platiti.

Besmrtnost duše oslabljuje nauk o Kristovom drugom dolasku. Tradicionalni dualizam pridonio je i slabljenju adventne nade. Vjerovanje da duše uzlaze na Nebo može zasjeniti i potisnuti očekivanje drugog dolaska.

Ako prigodom smrti duša vjernika odmah uzlazi u blaženstvo raja da bude s Gospodinom, teško da je moguće imati stvaran osjećaj očekivanja da Krist siđe i uskrisi svete koji spavaju. Ovakvo razmišljanje gotovo da i ne ostavlja nikakvo zanimanje za Gospodnji dolazak i uskrsnuće tijela.

Pogrešna shvaćanja o budućem svijetu. Klasični je dualizam također potaknuo pogrešne ideje o budućem svijetu. Popularno shvaćanje raja kao duhovnog odmarališta postavljenog negdje u svemiru, u kojem će proslavljene duše provoditi vječnost u neprekidnom razmišljanju i meditiranju, više je nadahnuto Platonovim dualizmom nego biblijskim realizmom.

Praktične posljedice. Na praktičnoj razini klasično dualističko gledište o čovjekovoj naravi poticalo je njegovanje duše odvojeno od tijela i potiskivanje fizičkih težnji i zdravih prirodnih poticaja. Nasuprot biblijskom stajalištu da je Božje stvaranje bilo dobro, uključujući i tjelesna zadovoljstva, srednjovjekovna duhovnost promicala je trapljenje tijela kao način da se postigne božanski cilj svetosti. Sveci su bili asketi koji su se prvenstveno posvećivali životu razmišljanja – vita contemplativa, odvajajući se od života rada – vita activa. Budući da se spasenje duše smatralo važnijim od očuvanja tijela, fizičke potrebe tijela bile su često zanemarene ili čak potiskivane.

Pojava suvremenog sekularizma. Neki znanstvenici tvrde da je klasični dualizam doveo do pojave suvremenog sekularizma i progresivne erozije kršćanskog utjecaja na društvo i kulturu. ⁴

Oni vide vezu između sekularizma i razlike između naravi i milosti kako ju je definirao Toma Akvinski. Prema njemu u ovome svijetu prirodno je prosuđivanje dovoljno za življenje prirodnim životom, dok je milost potrebna za življenje duhovnim životom i za postizanje cilja spasenja. Tako je skolastička razlika između tijela i duše omogućila podjelu života na dvije različite razine: vita activa i vita contemplativa, ili, mogli bismo reći, na svjetovan i duhovan život. Naglašena razlika između tijela i duše dovodi do toga da su kršćani golema životna područja, moralne vrijednosti i znanja prepustili snagama sekularizma i humanizma. Dakle, država, a ne crkva, treba se brinuti o obrazovanju, znanosti, tehnologiji, gospodarskim sustavima, socijalnim i političkim problemima te općoj kulturi i javnim vrijednostima. Podjela čovjeka na tijelo i dušu dovela je do pojave svakovrsnih lažnih dihotomija u čovjekovu životu.

Što za sobom povlači biblijski holizam?

Pozitivno gledanje na fizičko i duhovno. Biblijski holistički nauk o čovjekovoj naravi, prema kojem su naše tijelo i duša nedjeljiva cjelina koju je Bog stvorio i otkupio, zahtijeva da se pozitivno odnosimo prema fizičkim i duhovnim elementima života. Mi slavimo Boga ne samo svojim umom već i svojim tijelom, jer je naše tijelo “hram Duha Svetoga” (l. Korinćanima 6,19). Sveto pismo nas savjetuje da prinesemo “svoja tijela za žrtvu živu” (Rimljanima 12,1 DF). To znači da način na koji postupamo sa svojim tijelom odražava duhovno stanje naše duše. Ako svoje tijelo kaljamo alkoholom, duhanom, drogama ili nezdravom hranom, mi ne kaljamo svoje tijelo samo fizički, već i duhovno kaljamo dušu. Briga za cijelu osobu. Biblijski holizam upućuje na vođenje računa o cijeloj osobi.

U svojem propovijedanju i poučavanju Crkva mora zadovoljiti ne samo duhovne potrebe duše, već i fizičke potrebe tijela. To znači da treba poučavati ljude kako da sačuvaju emocionalno i fizičko zdravlje.

Ovaj pristup ne sastoji se samo u spašavanju “duša” ljudi, već i u poboljšanju njihovih životnih uvjeta djelovanjem na područjima kao što su zdravlje, prehrana, odgoj i obrazovanje. Cilj treba biti da služimo svijetu, a ne da ga izbjegavamo. Problemi društvene pravde, rata, rasizma, siromaštva i gospodarske neravnoteže trebaju biti predmet brige onih koji vjeruju da Bog radi na obnovi čitavog čovjeka i cijelog svijeta…

Biblijski realizam. Biblijski holistički nauk o čovjekovoj naravi utječe i na naše razumijevanje budućeg svijeta. Biblija budući svijet ne smatra nekim eteričnim rajem u kojem će proslavljene duše provoditi vječnost obučene u bijele haljine, pjevati, čupkati harfine žice, moliti se, ganjati oblake i jesti božansku hranu. Namjesto toga Biblija opisuje uskrsle svete kako nastanjuju Zemlju koja će pri Gospodnjem dolasku biti očišćena, preobražena i usavršena (2. Petrova 3,11 -13; Rimljanima 8,19-25; Otkrivenje 21,1). “Nova nebesa i nova zemlja” (Izaija 65,17) nisu neko udaljeno i beznačajno duhovno odmaralište negdje tamo u svemiru, već sadašnje nebo i zemlja vraćeni u svoje prvobitno savršenstvo.

Za žaljenje je što je ovaj konkretan, zemaljski pogled na Božji novi svijet, prikazan u Svetom pismu, uglavnom izgubljen i nadomješten popularnom pobožnošću s eteričnim, spiritualiziranim shvaćanjem Neba. Za ovo drugo trebamo zahvaliti utjecaju Platonovog dualizma, a ne biblijskog realizma.

Zaključak. Povijesno gledano postoje dva glavna, radikalno različita gledišta o čovjekovoj naravi. Jedno je nazvano klasičnim dualizmom, a drugo biblijskim holizmom. Dualističko gledište tvrdi da se čovjekova narav sastoji od materijalnog, smrtnog tijela i duhovne, besmrtne duše. Ova posljednja nadživljava smrt tijela i prelazi u raj, čistilište ili pakao. Pri uskrsnuću duša se sjedinjuje s tijelom. Ovo dualističko shvaćanje izvršilo je golem utjecaj na kršćansku misao i život djelujući na gledište koje ljudi imaju o čovjekovu životu, ovom sadašnjem svijetu, otkupljenju i budućem svijetu. U naše vrijeme klasični je dualizam izložen napadima biblijskih stručnjaka, crkvenih povjesničara, filozofa i znanstvenika. Biblijski stručnjaci su ispitali antropološke izraze i tekstove pa su zaključili da biblijski nauk o čovjekovoj naravi uopće nije dualistički, već jasno holistički. Mnogi glasovi iz različitih smjerova danas potvrđuju da je dualizam out, a holizam in.

Kratki osvrt na biblijski nauk o čovjekovoj naravi pokazao je temeljnu važnost ovog predmeta za čitav niz kršćanskih vjerovanja i pravila života. Stoga je nužno da ponovo marljivo ispitamo što Biblija stvarno naučava o ovom važnom predmetu.

Samuele Bacchiocchi
__________________________________________