Nema mnogo prijepora, ni u prošlosti ni sada, o tome je li povijesna osoba po imenu Isus bila osuđena i razapeta. Teži dio za razumijevanje jest uskrsnuće: tvrdnja da je Isus iz Nazareta, koji je umro u petak poslijepodne, ustao iz mrtvih u nedjelju ujutro. S tim pitanjem bore se mnogi ljudi. Uostalom, raspeće Židova u Judeji bila je uobičajena pojava. Ali da je Židov ustao iz mrtvih nakon raspeća? To je sasvim drugo pitanje.

Ipak, bez vjere u uskrslog Isusa, kršćanska vjera ne bi postojala. Pavao je napisao: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” (1. Korinćanima 15,14.19) Isusova smrt morala je biti praćena Njegovim uskrsnućem zato što u Njegovom uskrsnuću počiva sigurnost našeg uskrsnuća.

Kada govorimo o Isusovom uskrsnuću, imamo dvije mogućnosti. Prva je da promatramo ovaj izvještaj kao sentimentalnu propagandu napisanu od strane nekoliko usamljenih Isusovih sljedbenika u želji da očuvaju sjećanje na Njega, kao što mi pokušavamo održati sjećanje na neku poznatu osobu nakon smrti. Druga mogućnost, kada govorimo o izvještaju o uskrsnuću, jest da ga prihvatimo doslovno, kao izvještaj napisan iz prve ruke o izuzetnom događaju koji se odnosi na svako ljudsko biće koje je ikad živjelo.

Andy Nash

Ali biblijski izvještaj ne daje nadu za Judu.

Biblija prikazuje raspeće kao niz dramatičnih suprotnosti: života i smrti, vjernosti i izdaje, svjetla i sjene. Sva četiri evanđelja slikaju Judu najtamnijim bojama. Ivan ga otvoreno naziva lopovom.¹ Od svih učenika jedini se Juda urotio s Isusovim neprijateljima i prodao svojeg učitelja za cijenu roba.² Služeći se izdajničkim poljupcem, Juda omogućuje Isusovo uhićenje. Poslije, svladan kajanjem, vraća novac za krv, ali ga se njegovi ortaci odriču riječima: “Što se to nas tiče? To je tvoja stvar.”³ Izdajica koji sam doživljava izdaju, u očaju počinja grozno samoubojstvo.

Od svih glavnih sudionika ove drame, Juda nas najviše uznemiruje premda nije jedini koji se izdajnički ponio prema Isusu. Kad je Isus bio uhićen, svi su učenici pobjegli. Petar Ga se triput odrekao. Kukavica Pilat vidio je da je Isus nedužan, ali Ga je prepustio svjetini. A Isus je čak odbio odgovoriti pokvarenom i razuzdanom kralju Herodu.

Ali Juda nas uznemiruje jer je proveo tri godine s Isusom, a ipak Ga nikad nije stvarno razumio. Uznemiruje nas jer je svojom izdajom pokrenuo događaje koji su doveli do spasenja drugih, a za njega su značili vječnu osudu. Isus je na to upozorio: “Jao onomu koji izdaje Sina čovječjega! Bolje bi mu bilo da se nije ni rodio!”⁴

Juda nas uznemiruje jer nam izvještaj o njemu ne ostavlja nikakvu nadu. Prema tomu, prirodno je da bismo htjeli prepraviti izvještaj, nekako naći nadu za Judu, nadu za naše vlastite najmračnije trenutke.

Netko je upravo to učinio krajem drugog ili početkom trećeg stoljeća. Svoj je rukopis od dvadeset šest stranica nazvao “Judino evanđelje”. Naravno, Juda je već odavno bio mrtav. Ne znamo tko je ovaj rukopis napisao, ali Juda svakako nije. A pisac je ispleo priču o tajnom, urotničkom odnosu između Isusa i Jude. Prema njoj Juda ima prvo mjesto među učenicima, najbliže Isusu. I zbog te bliskosti, koju ne dijeli ni s jednim drugim učenikom, Isus od Jude traži da Ga izda. Umjesto zločinca ili tragičnog lika, Juda se pojavljuje kao heroj. Ovo “evanđelje” zadovoljava našu težnju za nadom, čak i za Judu.

Moguće je da je Irenej, jedan od kršćanskih vođa prve Crkve, čitao knjigu s istim naslovom, jer je oko 186. godine spominje imenom. Ne znamo je li to bila ista knjiga. Poput Ireneja, i prva kršćanska Crkva odbacila je Judino evanđelje i ono je na kraju nestalo – osim jednog primjerka, sačuvanog s nekoliko drugih rukopisa na papirusu. I taj je papirus bio skriven sedamnaest stoljeća. U međuvremenu snaga novozavjetnog izvještaja preobrazila je svijet tako da se povijest počela računati od Isusova rođenja. Tijekom svih tih stoljeća generacije ljudi mučile su se oko Judine sudbine.

Još dok je drevni papirus tijekom dvadesetog stoljeća počivao u skrovitosti, dva romanopisca istražila su Judinu ulogu. Mihail Bulgakov riješio je u djelu Majstor i Margarita dilemu oko Judina ponašanja prikazavši ga kao sporednu osobu koja izdaje Isusa radi novca. Prema njegovoj priči, Juda čak nije postao jedan od dvanaestorice učenika. S druge strane, francuski romanopisac Roger Caillois u svojem je djelu Pontius Pilate prikazao Judu na vrlo sličan način kao i stari rukopis. Caillois nikad nije vidio taj rukopis, ali je ispitujući Judinu pobudu, došao do sličnih zaključaka.

A onda je negdje krajem dvadesetog stoljeća netko našao stari papirus. Možda je to bio neki dječak pastir, sličan onomu koji je našao rukopise pokraj Mrtvoga mora. Ne znamo. Ali netko ga je otkrio, netko tko nije mario za njegovu povijesnu vrijednost, tko ga je cijenio samo prema novcu koji bi mu mogao donijeti. I tako se pojavio iz skrovitosti da bi se našao na crnom tržištu starinama. Navodno je završio u sefu na Long Islandu u New Yorku. A onda je 2000. godine švicarska trgovkinja antikvitetima Frieda Nussberger Tchacos “spasila” papirus.

Drevne artefakte legalno nabavljene prate dokumenti u kojima su zapisani datum i mjesto nalaza, metode potvrde, lanac posjedovanja i tako dalje. Medutim, pljačkaši često haraju po arheološkim nalazištima tražeći predmete koje bi mogli prodati ili ih jednostavno uzimaju. Takav postupak često oštećuje predmet i uništava arheološke dokaze, pa smo lišeni mnogih vrlo bitnih informacija. Da bi obeshrabrile pljačku, mnoge države su proglasile zakone koji zabranjuju kupnju takvih predmeta.

Zbog tog zakona Tchacos nije mogla legalno prodati papirus. Prije nekoliko godina sveučilište Yale odbilo ga je od nje kupiti upravo zbog ovih zakonskih odredbi. Da zaobiđe zakon, Tchacos i njezin odvjetnik prodali su sadržaj papirusa, ali ne i sam rukopis. S obzirom na takvu etičku izopačenost, ne treba se čuditi da je Tchacos osjećala neku rodbinsku vezu s Judom. Njezine su riječi ponavljane mnogo puta: “Juda me molio da nešto učinim za njega.” Zauzvrat, Tchacos je dobila nešto više od dva milijuna dolara. Da bi slučaj bio još nejasniji, postoje optužbe da je Tchacos odavno bila diler opljačkanih antikviteta.

Unatoč ovim problemima, National Geographic odlučio je objaviti sadržaj i snimiti televizijsku emisiju reklamirajući zaboravljeno “evanđelje”.

Međutim, pravo pitanje nema veze s načinom na koji je rukopis pribavljen. Pitanje je baca li ispričani događaj u ovom dugo skrivanom rukopisu novo svjetlo na izvještaj o raspeću. Pomaže li nam da bolje razumijemo istinu o Judi?

Odgovor glasi: Ne. Znanstvenici se slažu da ne odražava Judine misli, vec tradiciju ranokršćanske sljedbe nazvane gnostici. Riječ “gnostik” dolazi od grčke rijeći gnosis koja znaci “spoznaja”. Stari “kršćanski gnostici” vjerovali su da se spasenje postiže tajnim znanjem koje je Isus otkrio svojem unutarnjem krugu.⁵ A upravo to prikazuje Judino evanđelje: Judu koji je bio skriveno povezan s Isusom i ta mu veza omogućuje pristup tajnome znanju koje je drugim učenicima bilo nedostupno i koji surađuje s Kristom, a ne izdaje Ga.

Ovo se izravno protivi biblijskom izvještaju. Matej i Ivan bili su svjedoci iz prve ruke koji su zapisali što su “vidjeli i čuli”.⁶ Znanstvenici se slažu da je Markov izvještaj prethodio Petrovom, koji je također bio očevidac. Luka, koji je nekoliko godina bio vremenski udaljen od opisanih događaja, pomno je “ispitao sve od početka”.⁷ Kao što bismo očekivali od četvorice neovisnih svjedoka istih događaja, njihovi se izvještaji razlikuju u pojedinostima, ali se slažu u svim glavnim točkama. I svi se slažu da je Juda izdao Isusa.

Budući da je bio jedan od dvanaestorice učenika, Juda je mnoge sate proveo s Isusom. Njemu, kao i drugima, Isus je otkrio “tajne kraljevstva Božjega”.⁸ Nasuprot gnosticima koji su vjerovali da znanje vodi spasenju, Biblija naučava da znanje o Isusu nije dovoljno. Moramo poznavati Njega i On nas.⁹ Biblijski izvještaj pokazuje da Juda nikad nije istinski vjerovao u Isusa. Nikad nije shvatio da će Isusova smrt donijeti vječno spasenje. Umjesto toga vidio je u Isusu samo političkog vodu. A smrću tog političkog vode umrle su i njegove ambicije. Zato si je oduzeo život.

Uzbudljiva je priča o tome kako je ovaj stari papirus dospio na svjetlo dana. Ali priča o Judi ostaje tragedija o izdanom prijateljstvu i vječnom gubitku.

Ed Dickerson

_________________

Otuda su potekle one narodne izreke: “Gdje ima dima ima i vatre”, “Svi oni imaju putra na glavi” itd. Međutim, hajka na Isusa demantira ovu “mudrost”. Ni u kom smislu Isus nije bio odgovoran za hajku koja je podignuta protiv Njega. Događaji posljednjih sati Isusova života zorno ilustriraju ove tvrdnje.

Jedinstveno Isusovo djelovanje ispunjeno dobrotom i praktičnom pobožnošću pratila je zavist, zloba, neprijateljstvo te ubilačke namjere književnika i svećenika, židovskih glavara. Bilo je to nerazumno, bolesno stanje opasnih ubojica koji su bili to opasniji što su izgledali pobožnijima. Vrlo rano u Isusovom djelovanju odlučili su se Židovi riješiti samozvanog Rabina. Savjetovao ih je veliki svećenik Kaifa: “Vi ništa ne znate! Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda nego da sav narod propadne.” (Ivan 11,49-50; 18,14) Hajka na Isusa počela je u ime naroda, kao i mnoge vjerske obmane i zlodjela razuzdanih duhovnih vođa prije i poslije ovog događaja. Iako nisu marili što misli “prokleta svjetina koja ne pozna Zakona” (Ivan 7,49), svećenici su se bojali naroda i zato su morali djelovati subverzivno, u tajnosti i podlo.

Organizirali su književnici i veliki svećenici tajne službe doušnika koji su “se pravili iskrenima, da ga uhvate [Isusa] u riječi pa da ga mogu predati vlastima” (Luka 20,20). Međutim, nisu imali značajnog uspjeha pa su morali izmišljati optužbe i podmićivati svjedoke kako bi došli do kakve-takve optužbe protiv Isusa. Nije bilo lako uhodama i stražarima uspješno obaviti ovu zadaću jer je i njih Isus oduševljavao svojom riječju i djelom. Vraćali bi se oni i izjavljivali: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!” što bi, naravno, izluđivalo naručitelje zala. “Ima li tko od članova Velikog vijeća ili od farizeja da je vjerovao u Njega?” (Ivan 7,48) – odgovarali bi uhodama farizeji i svećenici stavljajući tako institucionalni autoritet povrh radosne duhovnosti utjelovljene Istine.

Strah od naroda

Bojali su se veliki svećenici da ne izgube utjecaj nad narodom, ali su se bojali i naroda čiju su duhovnost zanemarili. Umjesto da povedu narod u izgradnji  praktične pobožnosti, bavili su se politikantstvom pomiješanim s nacionalnim ponosom naroda kojem su stajali na čelu.

Izgon trgovaca iz Hrama

Dvaput je Isus javno prosvjedovao u Hramu i isprevrtao štandove prodavačima i mjenjačima hramskoga novca vičući: “Kuća moja neka bude kuća molitve za sve narode, a vi ste je pretvorili u razbojničku špilju! Kad to dođe do ušiju svećeničkim glavarima i književnicima, počnu smišljati kako bi ga ubili. Bojali su ga se, jer je sav narod bio oduševljen njegovom naukom.” (Marko 11,17-18)

Ivanov i Isusov duhovni autoritet

Snaga razumljive i neposredne pobožnosti bila je poznata svećeničkim starješinama još od neustrašivog djelovanja Ivana Krstitelja. I tada se nisu usudili otvoreno nasrnuti na Ivana jer su se bojali naroda. Sami su priznali svoju nemoć kada su pitali Isusa kojim je On pravom i autoritetom prekinuo njihov hramski radni dan i izazvao materijalne gubitke. Svoj odgovor Isus je uvjetovao pitanjem: “Je li Ivanovo krštenje bilo s neba ili od ljudi?” Ako bi odgovorili “s neba”, morali bi priznati i Isusov nebeski autoritet, “a da reknemo ‘od ljudi’, bojali su se naroda, jer su svi držali da je Ivan bio doista prorok.” (Marko 11,27-33)

Usporedba o vinogradarima ubojicama

Usporedbu o vinogradarima ubojicama Isus je ispričao posljednjeg dana svojega naučavanja u Hramu, u utorak. Prva tri evanđelja opisuju taj događaj. Bog je povjerio Izraelu evangelizaciju svijeta, rad u Vinogradu, a oni su ubijali Božje izaslanike, proroke i sada planiraju ubojstvo Njegova Sina. Bili su kao graditelji koji odbacuju ugaoni kamen građevine. Budući da su razumjeli da Isus za njih govori, “u isti čas književnici i glavari svećenički gledali su da stave ruke na nj, ali se bojahu naroda.” (Luka 20,9-19)

Posljednje pashalno slavlje

Bližio se blagdan Pashe ili prisjećanja na izlazak iz egipatskog ropstva. Narod se prisjećao svojega Boga koji je i danas spreman spašavati svoj narod kao i nekad. Tješeći žalosne, liječeći bolesne i hrabreći utučene, Isus je približio običnom narodu upravo to željno očekivano spasenje. Narod je bio presretan. Međutim, “glavari svećenički i književnici tražili su kako bi Isusa ubili. Ali se bojahu naroda.” (Luka 22,1-2)

Stoga nije bilo jednostavno ovim zlikovcima ukloniti najveće Dobro koje je ikad vidio svijet. Valjalo je djelovati brzo, pod okriljem noći i bez ikakve pravde i milosti. Glavna strategija ove hajke bila je huškati narod, širiti neistine, stvoriti psihozu, zamijeniti teze o najvećoj opasnosti za narod te tako pomutiti svaki zdravi razum.

Posljednja hajka na Isusa

I upravo se prema tome planu odvijala posljednja hajka na Isusa. Sve je počelo u kasnim večernjim satima u četvrtak, nakon poznate Isusove večere sa svojim učenicima u gornjoj sobi. Bilo je to posljednje pashalno slavlje koje je svojom simbolikom stoljećima ukazivalo na žrtvu Jaganjca od koje nas je dijelila još samo jedna noć. Te večeri ustanovljeno je i podsjećanje na taj središnji događaj u povijesti ili Gospodnja večera. Kada je s učenicima napustio gornju sobu i našao se u obližnjem masliniku u blizini sela Getsemani, Isus se žarko molio da izdrži teret nepravednih optužaba koje su Mu pripisivali. Učenici su bili pospani, a razbudila ih je buka hramskih stražara i rimskih vojnika koji su predvođeni Judom došli uhititi Isusa. Približavala se ponoć. U tome mraku Juda je prepoznao Isusa. Počela je posljednja hajka na Isusa. Ispitivali su Ga i saslušavali, rugali Mu se i pljuvali po Njemu, fizički Ga zlostavljali i na kraju ubili. Hajka je trajala gotovo cijelu noć jer je već u petak u devet sati ujutro Isus bio razapet na križu. Kao što se svaka hajka brižno priprema stvaranjem euforije u odsutnosti zdravog prosuđivanja, tako je i ova imala svoj tijek i vrhunac ludila.

Saslušanja velikih svećenika

Isusa su najprije odveli k velikom svećeniku Ani koji je tada već bio u mirovini. Čelnu ulogu duhovnog vođe Židova podijelili su među sobom Anini sinovi koji su se tijekom pedesetak godina redali na velikosvećeničkoj stolici. Ana pita Isusa o Njegovim učenicima i nauku, a Isus Ga upućuje na svjedoke: “Ništa nisam rekao tajno. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio.” (Ivan 18,21) Isus nije namjeravao biti nepristojan, već je uputio na iskaze svjedoka po kojima se i donose presude. Međutim, tražio se i najmanji povod da se izazove incident. “Kad to reče, jedan od stražara udari Isusa po obrazu i kaza: ‘Tako odgovaraš velikom svećeniku!’ Isus mu odvrati: ‘Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?'” (Ivan 18,22-23) Bio je to posljednji Isusov vapaj za malo smisla u sve većem besmislu koji je trebao prerasti u neobuzdanu hajku. Nakon ovog obavijesnog ispitivanja Ana je poslao Isusa svojem zetu, velikom svećeniku Kaifi.

Kaifina strategija stvaranja izvanrednog stanja

Od Kaife se očekivalo da rukovodi paklenim planom. Najprije je usred noći hitno sazvao izvanrednu sjednicu Velikog vijeća gdje su se nizali izvještaji lažnih svjedoka, dok je Isus šutio. Ove su optužbe bile toliko banalne i neuvjerljive da ih nije trebalo komentirati. Kaifu je počela hvatati panika. Čini se da neće biti lako optužiti Nevinoga pa zato mijenja taktiku. Isusu postavlja pitanje: “Je si li ti Mesija, Sin Božji?” na što Isus odgovara potvrdno. “Tada veliki svećenik razdera haljine svoje i reče: Pogrdio je Boga! Čemu nam više trebaju svjedoci? Zaslužio je smrt.” (Vidi Matej 26,57-66)

Prema Mojsijevu zakonu dostojanstvo službe velikog svećenika zabranjivalo je čupanje kose i razdiranje haljina kao izraz žaljenja ili negodovanja (Levitski zakonik 10,6; 21,10); međutim, Kaifa je trebao stvoriti dramatično ozračje u kojem nastaje histerija lišena svakog razboritog prosuđivanja – hajka. To je ohrabrilo svjetinu te “su mu jedni pljuvali u lice i udarali ga pesnicom, a drugi mu davali zaušnice” (Matej 26, 67).

U gluho doba noći Veliko vijeće je osudilo Isusa na smrt. Istina, trebalo je obaviti još neke formalnosti, potvrditi presudu rano ujutro budući da Vijeće nije smjelo donositi odluke noću i Isusa uputiti Pilatu, rimskom namjesniku, da Ga on osudi na smrt jer Veliko vijeće nije moglo izricati i provoditi smrtne kazne. Smislili su veliki svećenici kako će to sve obaviti rano i hitro dok se hodočasnici u Jeruzalemu još bude. Počelo je završno bezumlje zla usmjereno protiv apsolutnog Dobra.

Još samo Pilat razmišlja razumno

Dvaput je Pilat ispitivao Isusa i svećenike i svaki put je postavljao razumna pitanja. Međutim, svećenici su mu odgovarali katastrofalno i huškanjem naroda vršili pritisak na rimsko sudstvo.

“Kakvu optužbu iznosite protiv ovoga čovjeka?” pitao je Pilat. “Kad ovaj ne bi bio zločinac, ne bismo ga tebi predali”, odgovarali su Židovi. “Uzmite ga vi te mu sudite po svom Zakonu!” kazao im je Pilat. “Nama nije dopušteno nikoga ubiti!” uzvratili su Židovi. (Vidi Ivan 18,29- 31.) Već na samom početku suđenja vidio je Pilat s kim ima posla pa je ušao u sudnicu kako bi na miru porazgovarao s Isusom. Židovi nisu htjeli ući “da se ne bi onečistili i da bi mogli jesti pashalnu večeru” (Ivan 18,28). Pilat i Isus vodili su razgovor o nebeskom kraljevstvu i istini. Bilo je to posljednje proučavanje koje je Isus s nekim održao, ali Pilat nije imao vremena za priču o istini oko koje su se filozofi stoljećima sporili. Pilat je ponovno izišao pred Židove i izjavio: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje.” (Ivan 18,38)

Kao iskusni političar znao je Pilat da će Židovi ustrajati u svojim zahtjevima te se pokušao s njima diplomatski nagoditi: ‘Želite li Isusa ili Barabu? Bičujmo Ga i narugajmo Mu se. Uostalom, neka Herod o tome odluči. On je ionako spreman na svaku vrstu zakulisnih podvala.’ Ali ni Herod nije našao nikakve krivnje na Isusu (Luka 23,15). Međutim, podcijenio je Pilat snagu histerije koja se postupno pojačavala.

Više nije bilo vremena za utvrđivanje Isusove krivnje saslušavanjem svjedoka, već se sudnicom prolamalo urlanje. “Smakni ga! Smakni! Razapni ga!” Triput se Pilat obraćao svjetini i treći put pitao: “Pa kakvo je zlo učinio? Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt.” (Luka 23,22)  “Evo ga izvodim pred vas da znate da ja na njemu ne nalazim nikakve krivnje! Evo čovjeka!” (Ivan 19,4.5) Međutim, čulo se samo: “Raspni ga! Raspni!” Uzalud je Pilat pitao: “Kakvo je zlo učinio?” Zavedeni su “još jače vikali: ‘Neka se razapne!'” (Matej 27,23) Histerija se još pojačala kada je svjetina počela vikati: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!” (Matej 27,25) Znao je Pilat da su svećenički glavari organizirali ovu predstavu iz zavisti. Nisu mogli trpjeti Isusovu dobrotu koja je bila njihov stalni ukor. Poruka njegove žene “Nemoj se nikako miješati u stvar toga pravednika” (Matej 27,19) Pilata je još više utvrdila u odluci da ne popusti pod pritiskom.

Međutim, kada su Židovi počeli uzvikivati licemjerne, politikantske prijetnje: “Mi nemamo drugog kralja osim cezara” i “Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!” (Ivan 19,15.12) te kada je Pilat uvidio da diplomacijom “ništa ne postiže i da buka biva samo još veća, uze vodu te opra ruke pred svjetinom, govoreći: ‘Nevin sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar.'” (Matej 27,24)

Isus i Pilat na strani istine

U posljednjoj hajki na Isusa jedino su Isus i Pilat nastojali da istina pobijedi. Dakako, među njima je bila velika razlika. Pilat nije bio spreman boriti se za ono što je pravo po svaku cijenu te je prema izvještaju sve četvorice evanđelista (Matej 27,26; Marko 15,15; Luka 23,25; Ivan 19,16) predao Isusa da se razapne. U odnosu na Pilata hajka na Isusa je uspjela jer je zavist nadjačala plemenitost.

Međutim, Isus je stajao na strani istine do kraja bez obzira na posljedice. Čak se prije svoje smrti molio: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Luka 23,34) Posljednja hajka na Isusa nije uspjela jer se On rodio, živio, umro i uskrsnuo kako bismo se mi mogli čvrsto ufati da zlo i pakost nemaju zadnju riječ u našoj stvarnosti. Savjetovao nam je kao roditelj djeci: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Ali ovo će sve protiv vas činiti zbog mog imena, jer ne poznaju onoga koji me poslao… Mrzili su me bez razloga!” (Ivan 15,18-25)

Ovu žalosnu neminovnost potvrđuje i apostol Pavao upozoravajući mladog Timoteja: “A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni. Zli pak ljudi i vračari napredovat će sve više u zlu – kao zavodnici i zavedeni.” (2. Timoteju 3, 12-13) Kristovi sljedbenici ne mogu izbjeći raznovrsne hajke kada stoje uspravno na strani dobra, ali ne moraju u njima sudjelovati niti ih smišljati kako bi lovili u mutnom, “jer gdje je zavist i sebičnost, ondje je javni nered i svaka vrsta zla djela. A mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena. U miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir.” (Jakov 3,16.-18)

Dragutin Matak