Prema izvještaju prve trojice evanđelista (sinoptika) Isus je umro u petak oko 15 sati. Ova tri evanđelja spominju period tame¹ što je skrivala razapetog Isusa. Mrak se spustio od šestog do devetog sata² ili od 12 do 15 sati. Tada je Isus izdahnuo. U Evanđelju po Marku nalazimo detalj da je Isus razapet u tri sata ili u 9 sati ujutro, što znači da je visio na križu oko šest sati (Marko 15,25). Posljednji sati Isusova života bili su od Posljednje večere u četvrtak navečer do smrti u petak poslijepodne. Imajući na umu brojne starije i novije opise i prikaze Kristove muke, nameće se pitanje: Što je izazvalo najveću Isusovu patnju u posljednjim satima Njegova života? U čemu je bila težina Njegove muke?

Čini se da nije teško zaključiti koji je najveći problem osuđenika na smrt razapinjanjem. Umiranje tim ponižavajućim rimskim načinom kažnjavanja značilo je umirati polako od sepse, iskrvarenja i gušenja zbog nemogućnosti normalnog disanja. Međutim, je li razapinjanje bilo najveća Isusova muka? Je li tjelesna bol teža od duševne patnje?

Najvjerodostojnije opise ove agonije nalazimo u četirima evanđeljima.³

Posljednja večera

Toga četvrtka uvečer blagovala se židovska Pasha. U nizu od petnaest stoljeća Pashalnih blagovanja koja su podsjećala na izbavljenje iz egipatskog ropstva i ukazivala na dolazak Mesije, ova je Pasha bila posljednja jer će Mesija, ili Krist, upravo ovdje na večeri i u sljedećim satima privesti kraju svoje spasiteljsko poslanje. U isto vrijeme ustanovljen je obred uspomene ili sjećanja na Kristovo djelo spasenja od grijeha – Večera Gospodnja. Koristili su se gotovo isti simboli. Međutim, osim dubokog vjerskog značenja, koje su učenici jedva nazirali, o čemu se razmišljalo i govorilo na toj oproštajnoj večeri?

Prema Ivanovu opisu Isus je ukazivao na svoj odlazak iz njihove sredine, na svoje raspeće, uskrsnuće i uzašašće. Upućivao ih je na Utješitelja – Svetoga Duha, na božanski mir, na zajedništvo i međusobnu ljubav i molio: “Oče … da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.” (Ivan 17,23) Bilo je za očekivati da će Isus na ovome okupljanju uživati u uspjehu svojega djelovanja među najbližim suradnicima. Nakon tolikih uputa, silnih djela i opomena učenici su sigurno nešto naučili o naravi i cilju Njegova poslanja. Budući da im Isus opet ponavlja što će se dogoditi, vjerojatno Ga bar sada razumiju. Sigurno im je svaka minuta zajedništva s njihovim omiljenim Učiteljem predragocjena. Vjerojatno se tiskaju oko Njega kako bi Mu bili što bliže, hrabre Ga za borbu koja je pred Njim, možda Mu žele povjeriti još koju svoju tajnu, čuti Njegov posljednji savjet i osjetiti još jednom Njegov pogled ljubavi na sebi.

Međutim, u tim posljednjim trenucima događa se upravo nevjerojatno: “Nastade prepirka među njima o tome tko bi od njih bio najveći” (Luka 22,24); hvalisavi se Petar gura naprijed, svraća na sebe pozornost i teatralno izjavljuje: “Ja sam spreman s tobom i u tamnicu i u smrt ići” (Luka 22,33); samouvjereni i sveznajući Toma opet nije ništa shvatio pa pita: “Gospodine … ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli znati put?” (Ivan 14,5); dok lukavac Juda te večeri udružen sa silama tame ostvaruje svoje paklene planove (Ivan 13,23-30). Kako se samo Isus osjećao u tim trenucima? Izgleda da je učenicima sve drugo bilo važnije od Njega. Njihovi sebični i karijeristički planovi, osobne prepirke i probici nisu im dopustili da čuju što Isus govori, a kamoli da Ga razumiju, poslušaju Njegove posljednje savjete i da Mu iskreno zahvale na nenadmašnoj požrtvovnosti – pa On umjesto njih ide na križ.

Isus je sigurno bio na rubu suza, ali se nije samosažaljevao niti ljutio. Naučio je Isus spašavati propale situacije, ozdravljati bolesne i dizati mrtve – ni iz čega stvarati nešto. Umjesto slavlja dobri se Učitelj dao na posao i odlučio služiti njihovim potrebama do samoga kraja. “Zatim ulije vodu u posudu za pranje te poče učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim bijaše opasan.” (Ivan 13,5) Isusova muka je već počela. Osobito Ga je tištalo to što je izgledalo da nije uspio u svojem poslanju. Počeli su se ispunjavati scenariji starozavjetnih proroka koji su opisivali stradanje Mesije. Odbacivanje Mesije ili Krista opisano je na različite načine: “Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaonim kamenom”;⁴ “Udarit ću pastira, i stado će se razbjeći”;⁵ “Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju”;⁶ “Ni jedna mu se kost neće prelomiti”;⁷ “Gledat će na onoga koga su proboli”.⁸ Ivan je pedesetak godina nakon ovih događaja pisao: “K svojima dođe i svoji ga ne primiše.” (Ivan 1,11) Prolazili su dragocjeni sati i došlo je vrijeme počinka, ali ne i za Isusa. Zaputili su se prema Maslinskoj gori i zaselku Getsemaniju.

U Getsemanskom vrtu

U blizini zaselka Isus i učenici su stali. Otvoreno je rekao svojim učenicima kako se osjeća i zamolio ih za pomoć: “Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.” (Matej 26,38) Toliko toga je postajalo zbunjujuće i Isus se trebao sabrati u molitvi. Uskoro više neće biti sa svojim učenicima, onima koji su trebali nastaviti Njegovo djelo. A učenici, činilo se, nisu za to spremni. Umjesto toga zaokupljale su ih misli o osobnoj koristi u budućem mesijanskom kraljevstvu koje je Isus navodno trebao osnovati u Palestini. Isus se osjećao kao profesor koji se izuzetno trudio oko svojih studenata, ali nijedan nije položio ispit. S tim teretom dolazi u Getsemani. A osim svega tu je i tama ponora grijeha koja Ga nastoji odvojiti od Njegova Oca. “Ponor je bio tako širok, tako mračan, tako dubok da je Njegov duh uzdrhtao pred njim.”⁹ Sotona je govorio Isusu “da će odvajanje biti vječno ako postane jamac za grešni svijet … i nikada više neće biti jedno s Bogom. Isus je bio u strašnom iskušenju da ljudski rod prepusti posljedicama vlastite krivice, a On da ostane nevin pred Bogom. On bi bio ohrabren samo da je mogao znati da to Njegovi učenici razumiju i cijene … Bila je to strahovita borba. Ona se mjerila krivicom Njegovog naroda, Njegovih tužitelja i izdajica, krivicom svijeta koji je ležao u zlu.” (Ellen White, Isusov život, str. 569) S Isusovih blijedih usana oteo se bolan uzvik: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.” Ali je odmah dodao: “Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.” (Matej 26,39.42)

Što je Isusu bilo najteže u tim trenucima? “Kad pati, ljudsko srce čezne za suosjećanjem. Ovu čežnju Krist je osjećao iz dubine svoga bića. U najdubljoj duševnoj boli došao je svojim učenicima s velikom željom da čuje neku riječ utjehe od onih koje je tako često blagoslivljao, tješio i štitio u žalosti i nevolji.” (Ellen White, Isusov život, str. 569) Ali našao ih je kako spavaju. Isto se ponovilo još dvaput. U Getsemaniju je Isusova muka dosegla vrhunac i u njoj je bio sam, bez potpore onih za koje je to sve činio. “Kad se nađe u samrtnoj borbi, još je žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju.” (Luka 22,44) “Čempresi i palme bili su nijemi svjedoci Njegove duševne borbe. S njihovih lisnatih grana kapala je krupna rosa na njegovo iznureno tijelo, kao da je priroda plakala nad svojim Tvorcem koji se sam borio sa silama tame.” (Ellen White, Isusov život, str. 571) Međutim, Isus je donio odluku: ići će do kraja. Došao je do učenika koji su opet spavali i rekao: “Ustanite! Hajdemo! Evo se približi moj izdajnik.” (Matej 26,46)

Judin poljubac

Judin poljubac ilustrira sve licemjerje, nepoštovanje i hladnoću grešnoga čovjeka. Kada je u svojoj najvećoj muci Isus trebao nekoga pokraj sebe, da samo bude tu, da Mu kaže bar jednu riječ, da Mu stavi ruku na rame, dobio je zagrljaj i poljubac, ali Judin. Ima li veće boli nego kad nas odbace oni s kojima smo najbliži, na koje računamo, koje još jedino imamo? Da je Juda izdao Isusa psovkom ili pljuskom, više bi odgovaralo prilici. Zato Isus i govori Judi: “Juda, poljupcem izdaješ Sina Čovječjega!” (Luka 22,48) Nakon toga odbacivanja nastupaju uvježbani hramski i rimski specijalci i rutinski obavljaju svoju sramnu zadaću. Isus pak ostaje miran, staložen i dostojanstven. Ne žaluje, ne viče i ne prosvjeduje kada Ga krivo optužuju, vrijeđaju, pljuju, udaraju i razapinju na križ. Na licu Mu se vidjela tuga, ali i opraštanje kada Mu se pogled sreo s Petrovim, nakon što je on upravo uspio uvjeriti svjetinu da nema nikakve veze s Isusom.

Petrovo odricanje

Da je Petar na vrijeme razmislio o Isusovoj opomeni: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja se molim za tebe da ne malakše tvoja vjera” (Luka 22,31-32), mogao je stati hrabro na stranu svojega Učitelja i biti Mu bar sada ohrabrenje. Ušao je Petar u sudnicu, pronašao neki kut gdje se skupio i promatrao što se događa. Nije želio biti prepoznat kao Isusov sljedbenik i doživjeti neugodnosti. Međutim, uskoro su ga prepoznali. Uslijedila su pitanja i odricanje i Petar je ušao u povijest na neslavan način – ali ne i tragičan. “Dok su ponižavajuće kletve još bile na Petrovim usnama i kreštavi pjev pijetla još uvijek odjekivao u njegovim ušima, Spasitelj se okrenuo od namrštenih sudaca i pogledao pravo u jadnog učenika. Istodobno Petar je usmjerio svoj pogled prema svom Učitelju. Na tom blagom licu čitao je duboko sažaljenje i bol, ali na njemu nije bilo nikakve ljutitosti.” (Ellen White, Isusov život, str. 588) Nakon još jednog niza suđenja, vrijeđanja i iživljavanja Isus je prikovan na križ.

Isus na križu

Uz Isusov križ još su razapeta dvojica razbojnika. Iako stravičan, ovaj prizor nije izazivao sažaljenje kod promatrača. Dvojica evenđelista izvješćuju kako su Isusa na križu “prolaznici grdili … glavari svećenički zajedno s književnicima i starješinama rugali se … Isto su ga tako vrijeđali i razbojnici koje s njim razapeše.” (Matej 27,39-44; Marko 15,29-32) Činilo se da su svi smatrali Isusa prijestupnikom i da je kazna opravdana. Najteži je teret grijeha u odvajanju od Izvora života, a Isus je upravo nosio taj teret pa je izrazio svoju muku uzvikom: “‘Eli, Eli! Lema sabakthani’ – a to znači: ‘Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?'” (Matej 27,46)

“Nebo je s boli i divljenjem promatralo Krista kako visi na križu, kako krv teče iz Njegovih izranjavanih sljepoočica i znoj obojen krvlju kako se graška na Njegovu čelu. Iz Njegovih ruku i nogu kapala je krv po stijenju izdubljenom za podnožje križa. Širile su se rane načinjene od klinova jer je težina Njegova tijela sad počivala na rukama. Njegovo otežano disanje bivalo je sve ubrzanije, jer je Njegova duša drhtala pod teretom grijeha svijeta. Cijelo Nebo bilo je ispunjeno divljenjem kad je Krist usred strahovite patnje izrekao svoju molitvu: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!’ (Luka 23,34) … Kakav je to bio prizor za svemir!” (Ellen White, Isusov život, str. 631)

Tko je tješio Isusa?

Kroz tamu đavolske okrutnosti, nepravde i zloće koju su zli ljudi još zgušnjavali, bojažljivo su prodirale zrake svjetlosti. Bilo je onih koji su Isusu izražavali sućut i vjerovali u uzvišenost Njegove patnje – poslanja. U Getsemaniju je Isusa tješio anđeo (Luka 22,43). Kad je Isus prošaptao: “žedan sam”, jedan rimski vojnik, potaknut suosjećanjem, nastojao Mu je pomoći vlaženjem suhih usana octom (Ivan 19,28-29). Jedan od raspetih zločinaca prekoravao je drugoga koji je vrijeđao Isusa, priznao je svoju grešnost, posvjedočio da je Isus nevin te zamolio: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!” Vjerujem da je Isus odgovorio uz osmijeh: “Zaista, danas ti kažem, bit ćeš sa mnom u raju!” (Luka 23,43)¹⁰

Na kraju svoje samrtne agonije Isus je našao ohrabrenje u skrbi za svoju majku. “U podnožju križa stajala je Njegova majka koju je pridržavao učenik Ivan. Nije mogla podnijeti da bude udaljena od svoga Sina, a Ivan, znajući da se približava kraj, ponovo ju je priveo Kristu. U samrtnom se trenutku sjetio svoje majke. Gledajući njezino bolju izmučeno lice, a onda Ivana, rekao joj je: ‘ženo evo ti sina’, a zatim Ivanu: ‘Evo ti majke!’ (Ivan 19,26-27)”¹¹ Ivan je odmah poveo blaženu djevicu Mariju u svoj dom i nježno se skrbio o njoj. Ona ga je stalno podsjećala na voljenog Učitelja.

Dragutin Matak

_____________________________________________

Otuda su potekle one narodne izreke: “Gdje ima dima ima i vatre”, “Svi oni imaju putra na glavi” itd. Međutim, hajka na Isusa demantira ovu “mudrost”. Ni u kom smislu Isus nije bio odgovoran za hajku koja je podignuta protiv Njega. Događaji posljednjih sati Isusova života zorno ilustriraju ove tvrdnje.

Jedinstveno Isusovo djelovanje ispunjeno dobrotom i praktičnom pobožnošću pratila je zavist, zloba, neprijateljstvo te ubilačke namjere književnika i svećenika, židovskih glavara. Bilo je to nerazumno, bolesno stanje opasnih ubojica koji su bili to opasniji što su izgledali pobožnijima. Vrlo rano u Isusovom djelovanju odlučili su se Židovi riješiti samozvanog Rabina. Savjetovao ih je veliki svećenik Kaifa: “Vi ništa ne znate! Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda nego da sav narod propadne.” (Ivan 11,49-50; 18,14) Hajka na Isusa počela je u ime naroda, kao i mnoge vjerske obmane i zlodjela razuzdanih duhovnih vođa prije i poslije ovog događaja. Iako nisu marili što misli “prokleta svjetina koja ne pozna Zakona” (Ivan 7,49), svećenici su se bojali naroda i zato su morali djelovati subverzivno, u tajnosti i podlo.

Organizirali su književnici i veliki svećenici tajne službe doušnika koji su “se pravili iskrenima, da ga uhvate [Isusa] u riječi pa da ga mogu predati vlastima” (Luka 20,20). Međutim, nisu imali značajnog uspjeha pa su morali izmišljati optužbe i podmićivati svjedoke kako bi došli do kakve-takve optužbe protiv Isusa. Nije bilo lako uhodama i stražarima uspješno obaviti ovu zadaću jer je i njih Isus oduševljavao svojom riječju i djelom. Vraćali bi se oni i izjavljivali: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!” što bi, naravno, izluđivalo naručitelje zala. “Ima li tko od članova Velikog vijeća ili od farizeja da je vjerovao u Njega?” (Ivan 7,48) – odgovarali bi uhodama farizeji i svećenici stavljajući tako institucionalni autoritet povrh radosne duhovnosti utjelovljene Istine.

Strah od naroda

Bojali su se veliki svećenici da ne izgube utjecaj nad narodom, ali su se bojali i naroda čiju su duhovnost zanemarili. Umjesto da povedu narod u izgradnji  praktične pobožnosti, bavili su se politikantstvom pomiješanim s nacionalnim ponosom naroda kojem su stajali na čelu.

Izgon trgovaca iz Hrama

Dvaput je Isus javno prosvjedovao u Hramu i isprevrtao štandove prodavačima i mjenjačima hramskoga novca vičući: “Kuća moja neka bude kuća molitve za sve narode, a vi ste je pretvorili u razbojničku špilju! Kad to dođe do ušiju svećeničkim glavarima i književnicima, počnu smišljati kako bi ga ubili. Bojali su ga se, jer je sav narod bio oduševljen njegovom naukom.” (Marko 11,17-18)

Ivanov i Isusov duhovni autoritet

Snaga razumljive i neposredne pobožnosti bila je poznata svećeničkim starješinama još od neustrašivog djelovanja Ivana Krstitelja. I tada se nisu usudili otvoreno nasrnuti na Ivana jer su se bojali naroda. Sami su priznali svoju nemoć kada su pitali Isusa kojim je On pravom i autoritetom prekinuo njihov hramski radni dan i izazvao materijalne gubitke. Svoj odgovor Isus je uvjetovao pitanjem: “Je li Ivanovo krštenje bilo s neba ili od ljudi?” Ako bi odgovorili “s neba”, morali bi priznati i Isusov nebeski autoritet, “a da reknemo ‘od ljudi’, bojali su se naroda, jer su svi držali da je Ivan bio doista prorok.” (Marko 11,27-33)

Usporedba o vinogradarima ubojicama

Usporedbu o vinogradarima ubojicama Isus je ispričao posljednjeg dana svojega naučavanja u Hramu, u utorak. Prva tri evanđelja opisuju taj događaj. Bog je povjerio Izraelu evangelizaciju svijeta, rad u Vinogradu, a oni su ubijali Božje izaslanike, proroke i sada planiraju ubojstvo Njegova Sina. Bili su kao graditelji koji odbacuju ugaoni kamen građevine. Budući da su razumjeli da Isus za njih govori, “u isti čas književnici i glavari svećenički gledali su da stave ruke na nj, ali se bojahu naroda.” (Luka 20,9-19)

Posljednje pashalno slavlje

Bližio se blagdan Pashe ili prisjećanja na izlazak iz egipatskog ropstva. Narod se prisjećao svojega Boga koji je i danas spreman spašavati svoj narod kao i nekad. Tješeći žalosne, liječeći bolesne i hrabreći utučene, Isus je približio običnom narodu upravo to željno očekivano spasenje. Narod je bio presretan. Međutim, “glavari svećenički i književnici tražili su kako bi Isusa ubili. Ali se bojahu naroda.” (Luka 22,1-2)

Stoga nije bilo jednostavno ovim zlikovcima ukloniti najveće Dobro koje je ikad vidio svijet. Valjalo je djelovati brzo, pod okriljem noći i bez ikakve pravde i milosti. Glavna strategija ove hajke bila je huškati narod, širiti neistine, stvoriti psihozu, zamijeniti teze o najvećoj opasnosti za narod te tako pomutiti svaki zdravi razum.

Posljednja hajka na Isusa

I upravo se prema tome planu odvijala posljednja hajka na Isusa. Sve je počelo u kasnim večernjim satima u četvrtak, nakon poznate Isusove večere sa svojim učenicima u gornjoj sobi. Bilo je to posljednje pashalno slavlje koje je svojom simbolikom stoljećima ukazivalo na žrtvu Jaganjca od koje nas je dijelila još samo jedna noć. Te večeri ustanovljeno je i podsjećanje na taj središnji događaj u povijesti ili Gospodnja večera. Kada je s učenicima napustio gornju sobu i našao se u obližnjem masliniku u blizini sela Getsemani, Isus se žarko molio da izdrži teret nepravednih optužaba koje su Mu pripisivali. Učenici su bili pospani, a razbudila ih je buka hramskih stražara i rimskih vojnika koji su predvođeni Judom došli uhititi Isusa. Približavala se ponoć. U tome mraku Juda je prepoznao Isusa. Počela je posljednja hajka na Isusa. Ispitivali su Ga i saslušavali, rugali Mu se i pljuvali po Njemu, fizički Ga zlostavljali i na kraju ubili. Hajka je trajala gotovo cijelu noć jer je već u petak u devet sati ujutro Isus bio razapet na križu. Kao što se svaka hajka brižno priprema stvaranjem euforije u odsutnosti zdravog prosuđivanja, tako je i ova imala svoj tijek i vrhunac ludila.

Saslušanja velikih svećenika

Isusa su najprije odveli k velikom svećeniku Ani koji je tada već bio u mirovini. Čelnu ulogu duhovnog vođe Židova podijelili su među sobom Anini sinovi koji su se tijekom pedesetak godina redali na velikosvećeničkoj stolici. Ana pita Isusa o Njegovim učenicima i nauku, a Isus Ga upućuje na svjedoke: “Ništa nisam rekao tajno. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio.” (Ivan 18,21) Isus nije namjeravao biti nepristojan, već je uputio na iskaze svjedoka po kojima se i donose presude. Međutim, tražio se i najmanji povod da se izazove incident. “Kad to reče, jedan od stražara udari Isusa po obrazu i kaza: ‘Tako odgovaraš velikom svećeniku!’ Isus mu odvrati: ‘Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?'” (Ivan 18,22-23) Bio je to posljednji Isusov vapaj za malo smisla u sve većem besmislu koji je trebao prerasti u neobuzdanu hajku. Nakon ovog obavijesnog ispitivanja Ana je poslao Isusa svojem zetu, velikom svećeniku Kaifi.

Kaifina strategija stvaranja izvanrednog stanja

Od Kaife se očekivalo da rukovodi paklenim planom. Najprije je usred noći hitno sazvao izvanrednu sjednicu Velikog vijeća gdje su se nizali izvještaji lažnih svjedoka, dok je Isus šutio. Ove su optužbe bile toliko banalne i neuvjerljive da ih nije trebalo komentirati. Kaifu je počela hvatati panika. Čini se da neće biti lako optužiti Nevinoga pa zato mijenja taktiku. Isusu postavlja pitanje: “Je si li ti Mesija, Sin Božji?” na što Isus odgovara potvrdno. “Tada veliki svećenik razdera haljine svoje i reče: Pogrdio je Boga! Čemu nam više trebaju svjedoci? Zaslužio je smrt.” (Vidi Matej 26,57-66)

Prema Mojsijevu zakonu dostojanstvo službe velikog svećenika zabranjivalo je čupanje kose i razdiranje haljina kao izraz žaljenja ili negodovanja (Levitski zakonik 10,6; 21,10); međutim, Kaifa je trebao stvoriti dramatično ozračje u kojem nastaje histerija lišena svakog razboritog prosuđivanja – hajka. To je ohrabrilo svjetinu te “su mu jedni pljuvali u lice i udarali ga pesnicom, a drugi mu davali zaušnice” (Matej 26, 67).

U gluho doba noći Veliko vijeće je osudilo Isusa na smrt. Istina, trebalo je obaviti još neke formalnosti, potvrditi presudu rano ujutro budući da Vijeće nije smjelo donositi odluke noću i Isusa uputiti Pilatu, rimskom namjesniku, da Ga on osudi na smrt jer Veliko vijeće nije moglo izricati i provoditi smrtne kazne. Smislili su veliki svećenici kako će to sve obaviti rano i hitro dok se hodočasnici u Jeruzalemu još bude. Počelo je završno bezumlje zla usmjereno protiv apsolutnog Dobra.

Još samo Pilat razmišlja razumno

Dvaput je Pilat ispitivao Isusa i svećenike i svaki put je postavljao razumna pitanja. Međutim, svećenici su mu odgovarali katastrofalno i huškanjem naroda vršili pritisak na rimsko sudstvo.

“Kakvu optužbu iznosite protiv ovoga čovjeka?” pitao je Pilat. “Kad ovaj ne bi bio zločinac, ne bismo ga tebi predali”, odgovarali su Židovi. “Uzmite ga vi te mu sudite po svom Zakonu!” kazao im je Pilat. “Nama nije dopušteno nikoga ubiti!” uzvratili su Židovi. (Vidi Ivan 18,29- 31.) Već na samom početku suđenja vidio je Pilat s kim ima posla pa je ušao u sudnicu kako bi na miru porazgovarao s Isusom. Židovi nisu htjeli ući “da se ne bi onečistili i da bi mogli jesti pashalnu večeru” (Ivan 18,28). Pilat i Isus vodili su razgovor o nebeskom kraljevstvu i istini. Bilo je to posljednje proučavanje koje je Isus s nekim održao, ali Pilat nije imao vremena za priču o istini oko koje su se filozofi stoljećima sporili. Pilat je ponovno izišao pred Židove i izjavio: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje.” (Ivan 18,38)

Kao iskusni političar znao je Pilat da će Židovi ustrajati u svojim zahtjevima te se pokušao s njima diplomatski nagoditi: ‘Želite li Isusa ili Barabu? Bičujmo Ga i narugajmo Mu se. Uostalom, neka Herod o tome odluči. On je ionako spreman na svaku vrstu zakulisnih podvala.’ Ali ni Herod nije našao nikakve krivnje na Isusu (Luka 23,15). Međutim, podcijenio je Pilat snagu histerije koja se postupno pojačavala.

Više nije bilo vremena za utvrđivanje Isusove krivnje saslušavanjem svjedoka, već se sudnicom prolamalo urlanje. “Smakni ga! Smakni! Razapni ga!” Triput se Pilat obraćao svjetini i treći put pitao: “Pa kakvo je zlo učinio? Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt.” (Luka 23,22)  “Evo ga izvodim pred vas da znate da ja na njemu ne nalazim nikakve krivnje! Evo čovjeka!” (Ivan 19,4.5) Međutim, čulo se samo: “Raspni ga! Raspni!” Uzalud je Pilat pitao: “Kakvo je zlo učinio?” Zavedeni su “još jače vikali: ‘Neka se razapne!'” (Matej 27,23) Histerija se još pojačala kada je svjetina počela vikati: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!” (Matej 27,25) Znao je Pilat da su svećenički glavari organizirali ovu predstavu iz zavisti. Nisu mogli trpjeti Isusovu dobrotu koja je bila njihov stalni ukor. Poruka njegove žene “Nemoj se nikako miješati u stvar toga pravednika” (Matej 27,19) Pilata je još više utvrdila u odluci da ne popusti pod pritiskom.

Međutim, kada su Židovi počeli uzvikivati licemjerne, politikantske prijetnje: “Mi nemamo drugog kralja osim cezara” i “Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!” (Ivan 19,15.12) te kada je Pilat uvidio da diplomacijom “ništa ne postiže i da buka biva samo još veća, uze vodu te opra ruke pred svjetinom, govoreći: ‘Nevin sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar.'” (Matej 27,24)

Isus i Pilat na strani istine

U posljednjoj hajki na Isusa jedino su Isus i Pilat nastojali da istina pobijedi. Dakako, među njima je bila velika razlika. Pilat nije bio spreman boriti se za ono što je pravo po svaku cijenu te je prema izvještaju sve četvorice evanđelista (Matej 27,26; Marko 15,15; Luka 23,25; Ivan 19,16) predao Isusa da se razapne. U odnosu na Pilata hajka na Isusa je uspjela jer je zavist nadjačala plemenitost.

Međutim, Isus je stajao na strani istine do kraja bez obzira na posljedice. Čak se prije svoje smrti molio: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Luka 23,34) Posljednja hajka na Isusa nije uspjela jer se On rodio, živio, umro i uskrsnuo kako bismo se mi mogli čvrsto ufati da zlo i pakost nemaju zadnju riječ u našoj stvarnosti. Savjetovao nam je kao roditelj djeci: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Ali ovo će sve protiv vas činiti zbog mog imena, jer ne poznaju onoga koji me poslao… Mrzili su me bez razloga!” (Ivan 15,18-25)

Ovu žalosnu neminovnost potvrđuje i apostol Pavao upozoravajući mladog Timoteja: “A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni. Zli pak ljudi i vračari napredovat će sve više u zlu – kao zavodnici i zavedeni.” (2. Timoteju 3, 12-13) Kristovi sljedbenici ne mogu izbjeći raznovrsne hajke kada stoje uspravno na strani dobra, ali ne moraju u njima sudjelovati niti ih smišljati kako bi lovili u mutnom, “jer gdje je zavist i sebičnost, ondje je javni nered i svaka vrsta zla djela. A mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena. U miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir.” (Jakov 3,16.-18)

Dragutin Matak