Stoga ne čudi da se danas i od fundamentalističkih propovjednika koji, bar teoretski, još uvijek vjeruju u takvo što, nerijetko čuju propovijedi o paklu koji gori ognjem i sumporom. Možda osjećaju da Bog, koji je toliko ljubio svijet da je i svojega jedinorođenog Sina poslao da spasi grješnike, ne može biti Bog koji beskrajno muči ljude, pa bili to i najgori grješnici. Taj neprihvatljivi paradoks potaknuo je biblijske znanstvenike svih kršćanskih religija da ponovno ispitaju biblijska učenja o konačnoj kazni.

Nebiblijska gledišta o paklu

Na nesreću, neki su došli do nebiblijskih rješenja ovog problema; među njima su univerzalizam i metaforičko gledište o paklu. Metaforičko gledište zastupa mišljenje da pakao traje zauvijek, ali se trpi mentalno, a ne tjelesno — bol potječe od osjećaja odvojenosti od Boga. Billy Graham iskazao je to mišljenje riječima: “Često sam se pitao nije li pakao strašna goruća želja u našem srcu za Bogom, za zajedništvom s Bogom, vatra koju nikad ne možemo ugasiti.”

Mnogi znanstvenici počinju shvaćati da gledište o potpunom uništenju najbolje objašnjava biblijsko učenje o paklu. To je gledište zasnovano na četirima biblijskim elementima: (1) smrti kao kazni za grijeh, (2) terminologiji “uništenju zlih”, (3) moralnim odjecima vječnog mučenja i (4) kozmološkim odjecima vječne patnje.

Kažnjavanje grijeha

Biblija prikazuje smrt kao prestanak života i dosljedno, u Starom i Novom zavjetu, konačni kraj zlih prikazuje kao njihovo potpuno uništenje: “Duša koja zgriješi, ona će poginuti” i “Jer je plaća grijeha smrt.” (Ez 18,4.20; Rim 6,23)

Sveto pismo govori o dvjema smrtima: prvoj i drugoj. Gotovo svi ljudi, pravednici i zli, doživljaju prvu smrt, no za pravednike toj će smrti doći kraj kad Krist po drugi put dođe. Međutim, od druge smrti nema uskrsnuća, jer će oni kojima je namijenjena biti uništeni u onome što Biblija naziva “ognjenim jezerom.” (Otk 20,14) To je konačno uništenje.

Kojim je riječima opisano uništenje

Bogati prikaz uništenja, često uziman u Starom i Novom zavjetu da opiše sudbinu zlih, drugi je razlog za vjerovanje u potpuno uništenje izgubljenih. Basil Atkinson kaže da Stari zavjet koristi više od dvadeset pet imenica i glagola da opiše konačno uništenje zlih. Primjerice, u Psalmu 37 čitamo da zlih “više nema”, da će se “poput dima … rasplinuti” da će se svi “istrijebit“. (Ps 37,10.20.38) U Psalmu 145,20 pjesnik potvrđuje: “Jahve štiti one koji njega ljube, a zlotvore sve će zatrti.”

U prvom poglavlju svoje knjige Izaija proglašava: “Otpadnici i grešnici skršit će se zajedno, a oni što Jahvu napuštaju poginut će.” (Iz 1,28) Posljednja stranica Starog zavjeta pruža slikovit opis uništenja zlih: Gospodnji dan “dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih — govori Jahve nad Vojskama — da im neće ostati ni korijena ni grančice.” (Mal 3,19)

Isus se služio različitim metaforama da opiše sudbinu zlih, ali sve ukazuju na potpuno uništenje. Zli se vežu “u snopove da se spale“, rđave se ribe bacaju, štetne se biljke čupaju, besplodne voćke se sijeku, osušene loze spaljuju, a nevjerne sluge ubijaju. (Mt 13,30.40; 13,48; 15,13; Lk 13,7; Iv 15,6 i Lk20,16)

Oni koji se pozivaju na Kristove riječi o paklenom ognju kako bi poduprli svoje vjerovanje u vječne muke, propuštaju shvatiti, kako to John Stott ispravno pokazuje, da “se za samu vatru kaže da je ‘vječna’ i ‘neugasiva’, i da bi bilo vrlo čudno kad bi ono što se u nju baca bilo neuništivo. Očekivali bismo suprotno: da će to zauvijek izgorjeti, a ne zauvijek gorjeti. Otuda se i dim (dokaz da vatra vrši svoj posao) ‘diže u vijeke vjekova’ (Otk 14,11;usp. 19,3).”

Isusovu svečanu izjavu: “Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,46) neki često uzimaju kao dokaz svjesnog vječnog mučenja. Ovakvo tumačenje zanemaruje razliku između vječne kazne i vječnog kažnjavanja. Izraz “vječan”, koji u grčkome (aionios) doslovno znači “vremensko trajanje”, često govori o trajnim posljedicama, a ne nastavljanju nekog procesa. Primjerice, Juda u sedmom retku kaže da su Sodoma i Gomora ispaštali “kaznu — vječni (aionios) oganj”. Jasno je da je vatra koja je uništila ova dva grada vječna, ali ne u smislu trajanja, nego trajnih posljedica.

Još jedan prikladan primjer nalazimo u 2 Solunjanima 1,9. Govoreći o onima koji odbacuju evanđelje, Pavao kaže: “Oni će biti kažnjeni vječnom propašću.” Propast svakako predočava uništenje. Uništenje zlih je vječno ne zato što proces uništenja zauvijek traje, već zato što su posljedice trajne.

Riječi kojima je opisano uništenje osobito se često javljaju u Otkrivenju. Prema njemu će davao, Zvijer, lažni prorok, smrt i podzemni svijet, svi biti bačeni u ognjeno jezero koje je “druga smrt”. (Otk 20,14) Da bi protumačio izraz druga smrt kao vječno svjesno mučenje ili odvajanje od Boga, čovjek mora nijekati biblijsko značenje “smrti” kao prestanka života.

Neprihvatljive moralne posljedice

Treći razlog za vjerovanje u konačno uništenje izgubljenih su neprihvatljive moralne posljedice učenja o vječnim mukama. Zamisao Boga koji samovoljno muči grešnike kroz beskrajne vjekove vječnosti ne može se pomiriti s biblijskim otkrivenjem Boga kao beskonačne ljubavi. Koliko god su Njegova stvorenja griješila, Bog koji ih kažnjava beskrajnim mukama mnogo više sliči Sotoni nego Ocu punom ljubavi, kako nam Ga je Isus Krist otkrio.

Glede moralnih posljedica učenja o vječnim mukama, John Stott prikladno kaže: “Ne bi li onda postojao ozbiljan nerazmjer između svjesno učinjenih grijeha u vremenu i muka svjesno trpljenih za čitavu vječnost? Ne umanjujem strahotu grijeha kao pobune protiv Boga, našeg Stvoritelja, ali sumnjam da se ‘vječne svjesne muke’ mogu uskladiti s biblijskom objavom o božanskoj pravdi.”

Uostalom, svako učenje o paklu mora proći test moralnosti, a učenje o doslovnim beskonačnim mukama taj test ne može proći. Međutim, učenje o potpunom uništenju to može, jer priznaje da Božje konačno kažnjavanje zlih nije opravdanje pa zahtijeva vječne muke, nego razuman postupak pa vodi do njihovog trajnog uništenja.

Kozmološke posljedice

Četvrti razlog za vjerovanje u uništenje izgubljenih je činjenica da vječne muke pretpostavljaju vječni kozmički dualizam. Prema ovom gledištu, nebo i pakao, sreća i bol, dobro i zlo, nastavit će postojati zauvijek jedno pokraj drugoga. No, takvo gledište nije moguće pomiriti s onim što prikazuje proročko viđenje, prema kojemu na novome svijetu neće više biti “ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe”. (Otk 20,4) Kako može nestati jauka i boli ako je na vidiku stradanje izgubljenih, kao što je to prikazano u usporedbi o bogatašu i Lazaru?¹

Prisutnost bezbrojnih milijuna koji zauvijek podnose strahovite muke, čak i kad bi to bilo daleko od doma spašenih, samo bi uništilo mir i sreću novoga svijeta. Novo stvaranje bi od prvog dana bilo okaljano, jer bi grješnici svu vječnost ostali u Božjem svemiru i Bog nikad ne bi mogao biti “sve u svemu”, (l Kor 15,28)

Bog je načinio plan spasenja da ukloni grijeh i grješnike s ovoga svijeta. Zato doista možemo reći da je Božja spasiteljska misija bila neusporediva pobjeda samo ako grješnici, Sotona i njegovi demoni izgore u ognjenom jezeru i nestanu u drugoj smrti. Vječne muke bacile bi trajnu sjenu mraka na novostvoreni svijet.

Recimo na kraju da naš naraštaj treba naučiti i te kako se bojati Boga; zato moramo govoriti o posljednjem sudu i kazni. Moramo upozoriti ljude da će one koji odbacuju Božja životna načela i ponudu spasenja na kraju dočekati strašni sud pa će “biti kažnjeni vječnom propašću”, (l Sol 1,9) Vraćanje na biblijsko gledište može pomoći propovjednicima, jer ono znači da ga mogu objaviti ljudima koji ga trebaju čuti bez straha da Bog bude prikazan kao čudovište.

Samuele Bacciocchi

__________________________________________________

Ovdje su pet razloga po kojima možeš znati da priču o bogatašu i Lazaru ne treba uzimati doslovno.

1. Ona se nalazi u popisu usporedbi. The Merriam-Webster’s Collegiate Dictionary definira “usporedbu” kao “obično kratku izmišljena priča koja ilustrira moralni stav ili religijski princip.” Priča o bogatašu i Lazaru se nalazi na kraju liste parabola ispunjenih simbolima i nedoslovnim ilustracijama (vidi Luka 15). Na primjer, u usporedbi o izgubljenoj ovci Isus sigurno ne uči da Njegovi sljedbenici imaju četiri noge i da jedu travu; to je sve metafora za veću duhovnu točku.

2. Ona sadrži nemogući razgovor. Parabola oslikava bogataša u “Podzemlju” kako direktno razgovara sa Lazarom koji se nalazi u “Abrahamovom krilu”. Mogu li ljudi na Nebu razgovarati sa ljudima u paklu? Mogu li ljudi sa Neba gledati ljude kako gore u paklu? Ne, prema Isusu koji opisuje veliki jaz između spašenih i izgubljenih (Luka 16,26)

3. Ona koristi jasne simbolične slike. Bogataš moli Abrahama da pošalje lazara da umoči svoj prst u vodu i da mu rashladi jezik (24. stih). ovo mora biti simbolično, jer je fizički nemoguće. Koliko mnogo vode treba proći kroz plamen kako bi pomoglo nekome tko pati u paklu?

4. Ona koristi slikovite izraze. Da li ljudi koji umiru vjerom u Krista nalaze svoj odmor u doslovnom Abrahamovom krilu? Koliko je veliko to Abrahamovo krilo? Ovo je simbolični izraz, jer znamo da će anđeli sakupiti svete prilikom Isusovog drugog dolaska (vidi Matej 24,30.31)

5. Ona bi se, inače suprotila ostatku Pisma. Ako je ova priča doslovna, onda bi bilo teško objasniti zašto Biblija kaže da među mrtvima nema sjećanja (Psalam 6,5). Umjesto toga, oni koji umiru spavaju u grobovima čekajući uskrsnuće (1. Solunjanima 4,15.16). Biblija više od 50 puta uspoređuje smrt sa spavanjem. Pogledaj što je Isus rekao u Ivanu 11,11-14.

Nažalost, prava poruka ove usporedbe se često gubi iz vida jer je ljudi koriste pokušavajući dokazati nešto o čemu Isus nije ni govorio.

(preuzeto sa Amazingfacts.org)

Klasični dualizam. Klasični nauk o čovjekovoj naravi uglavnom proizlazi iz spisa Platona, Aristotela i stoika. Ove filozofije naglašavaju razliku između materijalnih i duhovnih sastavnica čovjekove naravi. Prema Platonovoj zamisli čovjekova narav ima jednu i drugu komponentu. Materijalna je tijelo koje je prolazno i u biti zlo, dok je duhovna komponenta duša (psyche) ili um (nous), koji su vječni i dobri. Ljudsko je tijelo prolazno i smrtno, dok je ljudska duša trajna i besmrtna. Prigodom smrti duša se oslobađa tamnice tijela u kojoj je neko vrijeme bila zatvorena.

Povijesno gledano ova popularna kršćanska misao bila je pod snažnim utjecajem ovog dualističkog, nebiblijskog razumijevanja čovjekove naravi. Tijekom srednjeg vijeka vjerovanje u zagrobni život promicano je literaturom i umjetničkim praznovjernim prikazivanjima blaženstva svetaca i mučenja grešnika. Danas se takvo vjerovanje na spretniji način promiče preko medija, okultista, “znanstvenog” istraživanja o doživljajima bliske smrti i kontaktiranja s duhovima umrlih od strane new agea. Posljedica je da pitanje tijela i duše izaziva nezamislivo zanimanje čak i medu vodećim znanstvenicima različitih vjerskih opredjeljenja.

Nije lako procijeniti koliko su po kršćansko vjerovanje i postupke bile dalekosežne posljedice klasičnog gledišta o čovjekovoj naravi.

Biblijski holizam. Biblijski nauk o čovjekovoj naravi je holistički, odnosno monistički. Biblija naglašava jedinstvo tijela, duše i duha, s tim što je svako od njih dio nedjeljivog organizma. Prvo, holističko gledište na čovjekovu narav određeno je vjerovanjem da je stvaranje ovog materijalnog svijeta, uključujući i ljudsko tijelo, “veoma dobro” (Postanak 1,31). Nema dualizma ni proturječja između materijalnog i duhovnog, tijela i duše, mesa (puti) i duha, jer je sve dio Božjeg stvaranja. Izbavljenje je obnova cijele osobe, tijela i duše, a ne spašavanje duše odvojene od tijela.

Druga suprotnost klasičnom gledištu jest da čovjek po svojoj naravi nije bio stvoren besmrtan, već sa sposobnošću da postane besmrtan. Ljudska bića nemaju smrtno tijelo i besmrtnu dušu; ona imaju holističko smrtno tijelo i dušu koji mogu postati besmrtni. Besmrtnost je Božji dar onima koji prihvate Njegovu ponudu spasenja. Oni koji odbace Božji plan za svoje spasenje na kraju će doživjeti vječno uništenje, a ne vječne muke u trajno gorećem paklenom ognju. Razlog je jednostavan. Besmrtnost se daje kao nagrada spašenima, a ne kao odmazda nespašenima.

Ovo je srž Božje Radosne vijesti. Premda su Adam i Eva stvoreni smrtni (s mogućnošću da postanu besmrtni jedenjem ploda sa stabla života), pa se i mi danas rađamo smrtni, ako prihvatimo Božji dar vječnog života možemo dobiti besmrtnost. Besmrtnost je Božji dar, a ne nešto urođeno čovjeku. Ona je uvjetovana našom spremnošću da prihvatimo Božje milostive odredbe za spašavanje naše cjelokupne naravi, tijela i duše. Stoga biblijsko stajalište govori o uvjetnoj besmrtnosti jer je ponuđena sukladno Božjim odredbama i uvjetima.

Dualisti pokazuju zabrinutost. Ovakvo tumačenje izazvalo je ozbiljnu zabrinutost kod dijela onih koji zaključuju da je njihovo tradicionalno dualističke razumijevanje čovjekove naravi ozbiljno napadnuto i potkopano.

Suvremeni biblijski znanstveni radovi uzrokuju “egzistencijalnu zabrinutost” kod milijuna iskrenih kršćana koji su uvjereni da prigodom smrti njihove bestjelesne duše idu na Nebo. Svaki napad na tradicionalno njegovana vjerovanja može biti katastrofalan. Pa ipak, bez izljeva snažnih emocija, kršćani koji prihvaćaju normativni autoritet Svetog pisma moraju biti spremni ponovno ispitati tradicionalna vjerovanja i, ako ustanove da su nebiblijska, promijeniti ih.

Na primjer, mnogi su ogorčeno napali Oscara Cullmanna zbog njegove knjige Immortalitv of the Soul or Resurrection of the Dead? (Besmrtnost duše ili uskrsnuće umrlih?) O tome je on pisao: “Nijedna moja publikacija nije izazvala takvo oduševljenje ili takvo nasilno neprijateljstvo.” ³ Cullman tvrdi da napadi nisu utemeljeni na egzegetskim dokazima, već na emotivnim, psihološkim i sentimentalnim razmatranjima…

Što za sobom povlači dualizam?

Posljedice po doktrinu. Klasični dualistički nauk o čovjekovoj naravi ima velike doktrinarne i praktične posljedice. Na primjer, vjerovanje da u trenutku smrti duša odlazi u raj, pakao ili čistilište, počiva na vjerovanju da je duša po naravi besmrtna i da smrću nadživljava tijelo. To znači da se, ako se dokaže da je urođena besmrtnost duše nebiblijska misao, popularna vjerovanja o raju, čistilištu i paklu trebaju radikalno mijenjati i čak odbaciti.

Vjerovanje da nakon smrti duše svetih odlaze u blaženstvo raja potaklo je katoličko i pravoslavno vjerovanje u posredničku ulogu Marije i svetaca. Ako su duše svetih na Nebu, moguće je pretpostaviti da mogu posredovati u prilog grešnika na Zemlji. Zato se pobožni kršćani mole Mariji i svecima da posreduju za njih. Takav postupak je suprotan biblijskom nauku da je “jedan posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus” (1. Timoteju 2,5). A još je važnije da se cjelokupno naučavanje o posredničkoj ulozi Marije i svetaca mora odbaciti kao crkvena izmišljotina, ako duša ne nadživi tijelo i ne može funkcionirati odvojeno od tijela. Ozbiljno preispitivanje biblijskog nauka o čovjekovoj naravi može imati zastrašujuće posljedice po dugo njegovana kršćanska vjerovanja.

Jednako tako je vjerovanje da nakon smrti duše onih kojima se može oprostiti prelaze u čistilište, dovelo do naučavanja kako Crkva na zemlji ima pravo primijeniti Kristove zasluge i zasluge svetaca na duše koje pate u čistilištu. Ovo se postiže davanjem oproštajnica, odnosno ukidanja vremenske kazne zahvaljujući oprostu grijeha. Takvo je vjerovanje dovelo do skandalozne prodaje oproštajnica, što je izazvalo pojavu protestantske reformacije.

Reformatori su nauk o čistilištu odbacili kao nebiblijski, ali su sačuvali nauk o neposrednom prijelazu duše pojedinca nakon smrti u stanje savršenog blaženstva (Nebo) ili u stanje trajnog kažnjavanja (pakao). I opet, ako se pokaže da je vjerovanje u preživljavanje i funkcioniranje duše odvojeno od tijela nebiblijsko, onda se popularno vjerovanje o čistilištu, oproštajnicama i odlasku duše na Nebo ili u pakao također mora odbaciti kao crkvena izmišljotina.

Djelo što su ga reformatori započeli uklanjanjem čistilišta sada bi trebalo dovršiti redefiniranjem raja i pakla sukladno Svetom pismu, a ne crkvenoj tradiciji. Jako je malo vjerojatno da bi takvu monumentalnu zadaću danas mogla izvršiti bilo koja protestantska crkva. Svaki pokušaj prilagođivanja ili odbacivanja tradicionalnih doktrina često se tumači kao izdaja vjere i može izazvati raskol i odcjepljenje. Ovu vrlo visoku cijenu većina crkava nije spremna platiti.

Besmrtnost duše oslabljuje nauk o Kristovom drugom dolasku. Tradicionalni dualizam pridonio je i slabljenju adventne nade. Vjerovanje da duše uzlaze na Nebo može zasjeniti i potisnuti očekivanje drugog dolaska.

Ako prigodom smrti duša vjernika odmah uzlazi u blaženstvo raja da bude s Gospodinom, teško da je moguće imati stvaran osjećaj očekivanja da Krist siđe i uskrisi svete koji spavaju. Ovakvo razmišljanje gotovo da i ne ostavlja nikakvo zanimanje za Gospodnji dolazak i uskrsnuće tijela.

Pogrešna shvaćanja o budućem svijetu. Klasični je dualizam također potaknuo pogrešne ideje o budućem svijetu. Popularno shvaćanje raja kao duhovnog odmarališta postavljenog negdje u svemiru, u kojem će proslavljene duše provoditi vječnost u neprekidnom razmišljanju i meditiranju, više je nadahnuto Platonovim dualizmom nego biblijskim realizmom.

Praktične posljedice. Na praktičnoj razini klasično dualističko gledište o čovjekovoj naravi poticalo je njegovanje duše odvojeno od tijela i potiskivanje fizičkih težnji i zdravih prirodnih poticaja. Nasuprot biblijskom stajalištu da je Božje stvaranje bilo dobro, uključujući i tjelesna zadovoljstva, srednjovjekovna duhovnost promicala je trapljenje tijela kao način da se postigne božanski cilj svetosti. Sveci su bili asketi koji su se prvenstveno posvećivali životu razmišljanja – vita contemplativa, odvajajući se od života rada – vita activa. Budući da se spasenje duše smatralo važnijim od očuvanja tijela, fizičke potrebe tijela bile su često zanemarene ili čak potiskivane.

Pojava suvremenog sekularizma. Neki znanstvenici tvrde da je klasični dualizam doveo do pojave suvremenog sekularizma i progresivne erozije kršćanskog utjecaja na društvo i kulturu. ⁴

Oni vide vezu između sekularizma i razlike između naravi i milosti kako ju je definirao Toma Akvinski. Prema njemu u ovome svijetu prirodno je prosuđivanje dovoljno za življenje prirodnim životom, dok je milost potrebna za življenje duhovnim životom i za postizanje cilja spasenja. Tako je skolastička razlika između tijela i duše omogućila podjelu života na dvije različite razine: vita activa i vita contemplativa, ili, mogli bismo reći, na svjetovan i duhovan život. Naglašena razlika između tijela i duše dovodi do toga da su kršćani golema životna područja, moralne vrijednosti i znanja prepustili snagama sekularizma i humanizma. Dakle, država, a ne crkva, treba se brinuti o obrazovanju, znanosti, tehnologiji, gospodarskim sustavima, socijalnim i političkim problemima te općoj kulturi i javnim vrijednostima. Podjela čovjeka na tijelo i dušu dovela je do pojave svakovrsnih lažnih dihotomija u čovjekovu životu.

Što za sobom povlači biblijski holizam?

Pozitivno gledanje na fizičko i duhovno. Biblijski holistički nauk o čovjekovoj naravi, prema kojem su naše tijelo i duša nedjeljiva cjelina koju je Bog stvorio i otkupio, zahtijeva da se pozitivno odnosimo prema fizičkim i duhovnim elementima života. Mi slavimo Boga ne samo svojim umom već i svojim tijelom, jer je naše tijelo “hram Duha Svetoga” (l. Korinćanima 6,19). Sveto pismo nas savjetuje da prinesemo “svoja tijela za žrtvu živu” (Rimljanima 12,1 DF). To znači da način na koji postupamo sa svojim tijelom odražava duhovno stanje naše duše. Ako svoje tijelo kaljamo alkoholom, duhanom, drogama ili nezdravom hranom, mi ne kaljamo svoje tijelo samo fizički, već i duhovno kaljamo dušu. Briga za cijelu osobu. Biblijski holizam upućuje na vođenje računa o cijeloj osobi.

U svojem propovijedanju i poučavanju Crkva mora zadovoljiti ne samo duhovne potrebe duše, već i fizičke potrebe tijela. To znači da treba poučavati ljude kako da sačuvaju emocionalno i fizičko zdravlje.

Ovaj pristup ne sastoji se samo u spašavanju “duša” ljudi, već i u poboljšanju njihovih životnih uvjeta djelovanjem na područjima kao što su zdravlje, prehrana, odgoj i obrazovanje. Cilj treba biti da služimo svijetu, a ne da ga izbjegavamo. Problemi društvene pravde, rata, rasizma, siromaštva i gospodarske neravnoteže trebaju biti predmet brige onih koji vjeruju da Bog radi na obnovi čitavog čovjeka i cijelog svijeta…

Biblijski realizam. Biblijski holistički nauk o čovjekovoj naravi utječe i na naše razumijevanje budućeg svijeta. Biblija budući svijet ne smatra nekim eteričnim rajem u kojem će proslavljene duše provoditi vječnost obučene u bijele haljine, pjevati, čupkati harfine žice, moliti se, ganjati oblake i jesti božansku hranu. Namjesto toga Biblija opisuje uskrsle svete kako nastanjuju Zemlju koja će pri Gospodnjem dolasku biti očišćena, preobražena i usavršena (2. Petrova 3,11 -13; Rimljanima 8,19-25; Otkrivenje 21,1). “Nova nebesa i nova zemlja” (Izaija 65,17) nisu neko udaljeno i beznačajno duhovno odmaralište negdje tamo u svemiru, već sadašnje nebo i zemlja vraćeni u svoje prvobitno savršenstvo.

Za žaljenje je što je ovaj konkretan, zemaljski pogled na Božji novi svijet, prikazan u Svetom pismu, uglavnom izgubljen i nadomješten popularnom pobožnošću s eteričnim, spiritualiziranim shvaćanjem Neba. Za ovo drugo trebamo zahvaliti utjecaju Platonovog dualizma, a ne biblijskog realizma.

Zaključak. Povijesno gledano postoje dva glavna, radikalno različita gledišta o čovjekovoj naravi. Jedno je nazvano klasičnim dualizmom, a drugo biblijskim holizmom. Dualističko gledište tvrdi da se čovjekova narav sastoji od materijalnog, smrtnog tijela i duhovne, besmrtne duše. Ova posljednja nadživljava smrt tijela i prelazi u raj, čistilište ili pakao. Pri uskrsnuću duša se sjedinjuje s tijelom. Ovo dualističko shvaćanje izvršilo je golem utjecaj na kršćansku misao i život djelujući na gledište koje ljudi imaju o čovjekovu životu, ovom sadašnjem svijetu, otkupljenju i budućem svijetu. U naše vrijeme klasični je dualizam izložen napadima biblijskih stručnjaka, crkvenih povjesničara, filozofa i znanstvenika. Biblijski stručnjaci su ispitali antropološke izraze i tekstove pa su zaključili da biblijski nauk o čovjekovoj naravi uopće nije dualistički, već jasno holistički. Mnogi glasovi iz različitih smjerova danas potvrđuju da je dualizam out, a holizam in.

Kratki osvrt na biblijski nauk o čovjekovoj naravi pokazao je temeljnu važnost ovog predmeta za čitav niz kršćanskih vjerovanja i pravila života. Stoga je nužno da ponovo marljivo ispitamo što Biblija stvarno naučava o ovom važnom predmetu.

Samuele Bacchiocchi
__________________________________________