koje su provele s Isusom, nisu u potpunosti shvatile što će se dogoditi. One svakako nisu očekivale da će zateći praznu grobnicu ili da će im nebeski vjesnik reći. “On nije ovdje! Uskrsnuo je!” (Luka 24,6)

Žene su neposredno bile svjedoci Isusovog uskrsnuća. Požurile su prenijeti ovu radosnu vijest drugima, ali nitko nije povjerovao u nju (Luka 24,11). Apostoli su odbacili taj najznačajniji izvještaj u povijesti otkupljenja ljudskog roda kao “izmišljotinu” iscrpljenih i ožalošćenih žena (redci 10.11).

Uskoro su shvatili koliko su pogriješili!

Kristovo uskrsnuće je temelj Božjeg djela otkupljenja i sveukupne kršćanske vjere i postojanja. Apostol Pavao to jasno kaže: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera.” (1. Korinćanima 15,14)

“Ako Krist nije uskrsnuo iz mrtvih, onda se dugačak niz Božjih djela otkupljenja za spasenje svojeg naroda završava u slijepoj ulici, u grobnici. Ako se Kristovo uskrsnuće nije stvarno dogodilo, onda nam ništa ne jamči da je Bog živi Bog, zato što smrt ima posljednju riječ. Vjera je u tom slučaju uzaludna jer se predmet te vjere nije pokazao kao Gospodin života. Ako je Krist doista mrtav, kršćanska vjera je onda zatvorena u grobnici zajedno s konačnim i najuzvišenijim Božjim samootkrivenjem u Kristu.” (George Eldon Ladd, A Theology of the New Testament, Eerdmans, 1974., str. 318)

Sve je uzaludno i beskorisno, jer nam samo Kristovo uskrsnuće može pružiti nadu. Bez te nade naš život završava ovdje na Zemlji i za svu vječnost. Kristov život nije završio u grobnici, a veliko obećanje glasi da neće ni naš.

John M. Fowler

Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha
Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja
Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo
Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno.

I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Ovo je jedno od najčudesnijih Kristovih imena koje nalazimo u Svetom pismu. Ovdje Krista nalazimo potpuno obdarenog svim moćima, pravima obilježjima i vrlinama Božanstva. U Kristu je utjelovljen zbir svega što Bog jeste. On zadovoljava puninu stvaralačke sile, otkupiteljske ljubavi, života bez početka i kraja i savršenstva. Svaka božanska osobina – dostojanstvo, vlast, odlučnost i moć u punini se nalaze u Kristu.

Pavlova tvrdnja da je cjelokupno Božje biće otkriveno u Isusu istaknuta je dalje prilogom “bivstveno” ili u drugim prijevodima “tjelesno”. Božja punina prebiva u proslavljenom Kristovom tijelu u kojem se On uznio svom nebeskom Ocu (Filipljanima 3,21). U ovoj tvrdnji otkupljeni su privučeni u jedinstvo sa Bogom po Kristu. Otkupljeni su savršeni u Kristu koji je punina Božja (Kološanima 2,10).

Uzbudljiva je istina da Krist ispunjava našu prazninu. Mi koji smo spašeni postali smo jedno tijelo sa Kristom pa prema tome dijelimo Njegovu puninu. Apostol Ivan potvrđuje tu činjenicu u prologu svog Evanđelja: “Od punine njegove mi svi primismo milost za milošću.” (Ivan 1,16) Oni koji su otkupljeni Božjom milošću savršeni su u Kristu; njihova praznina ispunjena je Njegovom puninom.

George W. Brown

Ovo ime dano iz nježnosti opisuje neprekinuti odnos ljubavi koji je uvijek postojao između Oca i Sina. Naziv Sin moj ljubljeni je izraz Božjeg zadovoljstva savršenošću Njegovog Sina. To je potvrda Kristove nadmoćnosti nad čitavim svemirom.

Čak i prije muke u Getsemaniu, prije smrtne borbe na Golgoti i pobjede uskrsnuća, Bog je mogao izraziti svoje potpuno zadovoljstvo svojim Sinom. Sa sigurnošću je mogao unaprijed izjaviti kako je po Njegovoj volji. Na Gori preobraženja Bog nije samo svojim glasom izrazio zadovoljstvo Isusom, nego je i dodao: “Njega poslušajte!” Time Bog kaže: “Moj ljubljeni Sin, kojim sam vrlo zadovoljan, pravi ej predstavnik Neba.” Tako je Bog zauvijek potvrdio otkupiteljska ovlaštenja Isusa Krista, našeg neusporedivog Spasitelja. Božje odobravanje bilo je odgovor na Isusovu molitvu. Isus se molio kao naša zamjena i jamac, i sada ljudska obitelj ima pristup k ocu zbog zasluga Njegovog ljubljenog Sina.

Na one koji prihvate spasonosnu Kristovu milost prenosi se Sinovljevo jedinstvo sa Ocem. Apostol Pavao naglašava tu vezu između Otkupitelja i otkupljenih kad kaže da nas je Bog izabrao u Isusu Kristu prije stvaranja svijeta i da nas je tom milošću “obdario u ljubljenome Sinu svojemu” (Efežanima 1,6) Kakve li divne prednosti! U usporednom stihu je Pavao rekao “Koji nas izbavi od vlasti tame i premjesti u kraljevstvo Sina ljubavi svoje.” (Kološanima 1,139 Kad Isus dođe uspostaviti svoje kraljevstvo, On dolazi kao Onaj koji je jednak Bogu, kao Njegov ljubljeni Sin.

George W. Brown

Vođeni ponosom, neki, koji se uspinju ljestvicama uspjeha i bogatstva, često se stide svog skromnog porijekla. Da bi zaštitili stečeni položaj, oni se odriču svojih korijena. Koliko je to različito od Onoga koji je dragovoljno napustio sjaj Neba da bi postao naš stariji brat.

Ovaj Isusov portret izraziti je primjer Njegove krajnje odanosti ljudskom rodu. Kad smo bili stranci, odvojeni od Krista, bez nade i bez Boga u ovome svijetu, Knez Slave došao je na Zemlju u ljudskom obličju (Efežanima 2,12) On nije samo patio i umro za bezbožnike, nego je time javno, ne stideći se, trajno postao jedan od nas. “Zato se ne stidi zvati ih braćom.” (Hebrejima 2,11) Htio je da čitav svemir zna da je On naš Stariji Brat.

Kakva je to dragocjena prednost sa smo prihvaćeni ako braća i sestre Kralja svemira! Svojom zastupničkom smrću Krist je postao naš Spasitelj i suosjećajni Stariji Brat za svu vječnost. Time što je postao naš brat, Krist nas je povezao sinovskim vezama Božje obitelji.

George W. Brown

Naziv “prijatelj grešnika” svakako nije upotrijebljen sa namjerom da Isus bude pohvaljen! Vjerski su kritičari njime osudili Isusa zato što se družio sa odbačenim slojevima koje su sa omalovažavanjem zvali ” carinicima i grješnicima”. Kristovi kritičari nisu imali pojma kako su veliku pohvalu izrekli o Njemu.

Zaista, Isus je Prijatelj grješnika. Upravo zbog toga je došao na našu planetu u liku grješnog čovjeka (Galaćanima 4,4). Došao je “da potraži i spasi, što je bilo izgubljeno.” (Luka 19,10). Da bi ispunio svoje poslanje otkupljenja, Isus se družio sa svim ljudima bez obzira na rasu, vjersko uvjerenje ili položaj u društvu. Postajući prijatelj grješnicima donosio im je nadu, oproštenje i budio njihovo osjećanje vrijednosti.

Svoje otkupiteljsko prijateljstvo Krist je najočiglednije prikazao u slučajevima triju poznatih osoba kojima je služio. Bili su to Zakej, bogati, nemilosrdni starješina carinika (Luka 19,2), žena uhvaćena u preljubi (Ivan 8,3) i Marija Magdalena, žena na lošem glasu (Luka 8,2). Mada su ljudi ove tri osobe žestoko napadali i prezirali kao grješnike, Krist se sa njima sprijateljio i oprostio im. Pružajući im ruku otkupiteljskog prijateljstva, On je čudesno promijenio njihov život.

Svaki pojedinac koji je doživio Isusovu spasonosnu milost može potvrditi činjenicu da je Isus Prijatelj Grješnika. Pavao nas podsjeća da “nema pravedna ni jednoga” (Rimljanima 3,10). A onda dolazi najdublja od svih istina: “Krist, kad smo bili još grješnici, umrije za nas.” (Rimljanima 5,8). Naglasak je na riječi kad. Krist je ostavio svoje uzvišeno prijestolje da bi mogao postati Prijatelj Grješnika. Umro je za spasenje svijeta.

Kakvog prijatelja imamo u Isusu!

George W. Brown

Njegovi učenici Ga konačno priznaju za Mesiju. On sada mora početi prenositi im što znači biti Mesija.

Zapazimo da Isus kaže da “mora” ići u Jeruzalem stradati i umrijeti. Taj put nije bio neobvezni dio, opcija Njegove službe. Otići i umrijeti za Njega je bila neophodnost. Zapravo, bila je to sama svrha Njegovog dolaska na Zemlju. On nije došao samo živjeti dobrim životom, nego da “život svoj dadne u otkup za mnoge.” (Matej 20,28). “Jer je ovo krv moja i Novoga Zavjeta”, rekao je Isus svojim učenicima prilikom Posljednje večere, “koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha.” (Matej 26,28) Kristova smrt nije bila neobvezni, opcionalni dio plana spasenja. Bez te zamjeničke smrti ne bi bilo plana spasenja.

Ali ta točka nije bila i intuitivno očigledna za učenike. Oni su rasli sa shvaćanjem koje je bilo opće shvaćanje među Hebrejima, da će Mesija biti kralj-osvajač koji će pokoriti neprijatelje nacije. Osim toga, učenici su se nadali da će mnogo dobiti od jednog takvog Mesije, pošto su oni formirali Isusov „kabinet“. Oni bi bili dvanaest najviših zvaničnika u kraljevstvu koje je uskoro trebalo nastati.

Na nesreću, Kristov križ neće biti jedini križ. On dalje kaže da će svaki Njegov sljedbenik imati vlastiti križ. “Tko hoće da ide za mnom”, rekao je Isus svojim učenicima, “neka se odreče sebe, uzme na se križ svoj i tako ide za mnom!” (Matej 16,24).

Da bismo ovu misao u potpunosti razumjeli potrebno je da se stavimo na mjesto učenika. Misao da netko bude razapet ne utječe mnogo na maštu čovjeka dvadesetog stoljeća. Mi nikada nismo vidjeli raspeće. Raspeće je za nas — mrtva riječ. Ali to se nije odnosilo na učenike. Kada bi vidjeli grupu rimskih vojnika kako prate kroz grad čovjeka koji nosi ili vuče dio od križa, znali su da je to put samo u jednom pravcu. Znali su da je smrt na križu najokrutnija i smrt koja donosi najveće poniženje. Za Isusa i učenike je križ bio simbol samo smrti i ničega drugog.

Međutim, što je u učenicima trebalo umrijeti? Odgovor nalazimo u Mateju 16,24-26. Trebalo je da se odreknu svoga “ja”. To je značilo, da se trebaju odreći svog samovoljnog načina života kako bi mogli zadobiti vječni život. Trebalo je da Isus bude razapet na križu, ali prije nego što je dospio na drvo toga križa, trebao je svoju volju predati Ocu. Nitko Ga nije mogao natjerati da ide na križ (ili da, zapravo, na njemu ostane). Borba u Getsemaniji u stvari je bila borba predavanja svoje volje Ocu, oko spremnosti, voljnosti da učini Očevu volju.

Tako je isto i sa svakim od Njegovih sljedbenika. Većina od nas neće nikada morati podnijeti stvarni križ, ali će svatko morati razapeti svoju prirodu koja iznad svega hoće učiniti ono što njoj odgovara.

Da bismo razumjeli što Isus misli u 24. stihu, potrebno je imati na umu da, u svom najosnovnijem smislu, grijeh znači postaviti u središte svog života sebe i svoju volju, a ne Boga i Njegovu volju. Grijeh je pobuna protiv Boga u smislu odluke da postanemo vladari vlastitih života. Grijeh je odbijanje Boga i svesrdno prihvaćanje — sebe, svoga “ja”.

Ovdje mora umrijeti egocentrični princip života, itekako prirođen ljudskim stvorenjima. Tako je autor Dietrich Bonhoeffer govorio o suštini onoga što znači biti kršćanin, pišući da “kada Krist poziva čovjeka, On ga poziva da dođe i umre.”

Isus je upro prstom na suštinski ljudski problem, rekavši da “nitko ne može dva gospodara služiti.” (Matej 6,24). Konačni ishod je: Koga ću postaviti na prijestolje svog života? Svoje “ja” ili Boga? Svoju ili Božju volju? Ne mogu služiti oboma u isto vrijeme. Kada se direktno suočim s Kristovim zahtjevima, tada ili moram razapeti Njega ili dopustiti da On razapne mene. Srednji put ne postoji. Tamo vidimo da — križ — nije neko malo apstiniranje u životu kršćanina ili muž-zanovijetalo ili nevjerna žena. Križ je put smrti egocentričnog života.

Ali srećom, poslije križa u čovjekovom životu dolazi ponovno rođenje u Kristu (Ivan 3,3.5; Rimljanima 6,1-11). Tamo imamo paradoks — raspećem, razapinjanjem života “sebi”, mi zadobivamo stvaran život ovdje i vječni život u budućnosti (Matej 16,25.26). I slično kao što je veliko iskušenje Kristovog života bilo pokušaj da izbjegne križ, tako će ono biti i u našem životu.

Nažalost, život križa nije nešto što se doživi u jednom trenutku. Paralelni tekst iz Luke kaže da kršćani moraju uzimati svoje križeve “svaki dan ” (Luka 9,23). Ipak, ta borba neće biti bez prednosti. Isus ne samo što poručuje da je samoodricanje — put u život, nego kada On ponovno dođe “s anđelima svojim u slavi Oca svojega … tada će vratiti svakome po djelima njegovim” (Matej 16,27).

George R. Knight

Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha

Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja

Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno. I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.

Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Jednoga dana neki je zaljubljenik u starine ušao u jednu od takvih trgovina. S uživanjem je pregledavao komad po komad izložene robe. U svome je zanosu slučajno nogom udario mačku koja je pila mlijeko iz tanjura na podu. Kratko se ispričao trgovcu što mu je udario mačku i vratio se stvarima na polici. Ali oko mu je zapelo za tanjur iz kojega je mačka pila mlijeko. Stručnjak je odmah prepoznao vrijedan komad posuđa iz drevne Kine, iz razdoblja dinastije Ming, vrijedan stotine tisuća kuna. A sada je bio tu, na podu, i iz njega se hranila obična mačka! Posjetitelj je pomislio kako trgovac očito nije bio svjestan vrijednosti toga tanjura.

Čovjek je odmah počeo smišljati kako da dobije tanjur što povoljnije, a da trgovac ne sazna što zapravo prodaje. Okrenuo se vlasniku trgovine i rekao: “Znate, gospodine, vi imate vrlo zanimljivu mačku. Tako bih volio da je kupim.”

“Drago mi je, ali moja mačka nije za prodaju. Osim toga, to je samo obična mačka. Imam ih na desetine tu u dvorištu.”

“Ali ja insistiram! Što kažete na ponudu od 400 kuna za tu mačku?”

“O, to je vrlo darežljivo od vas”, smiješio se trgovac. “Osobno ne mislim da je ta mačka vrijedna 400 kuna, ali ako tako jako želite tu mačku, prodano!”

Čovjek je platio za mačku, a onda dodao: “I još samo jedna stvar. Trebat će mi i neka posuda iz koje ću hraniti tu mačku. Recimo da vam platim još nekih 10 kuna za taj šareni tanjur iz koga je do sada pila mlijeko?”

“Ah, gospodine, takvo što nikada ne bih mogao učiniti”, iznenadio se trgovac. “Vidite, to nije običan tanjur. On je rijetkost iz Kine, iz razdoblja Ming, za koju je nemoguće odrediti cijenu. I još nešto – od kad sam počeo hraniti životinje iz toga tanjura prodao sam već 12 mačaka!”

Trgovac starinama očito je degradirao posudu od velike vrijednosti da bi podigao vrijednost svojih mačaka. Time samo otvorimo misli da pokušamo približni shvatiti Božji postupak. I on je upotrijebio nešto velike vrijednosti da bi nas podigao, dao nam vrijednost i vječnost. Božji je Sin postao bespomoćno dijete i kasnije čovjek, da bi nam dao vrijednost koju smo davno izgubili. Išao je još i niže. Biblija svjedoči: “On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” Rezultat toga je da smo mi postali neprocjenjiva dragocjenost, kada živimo u vjeri i nadi. I o tome Bog kroz Pismo kaže: “Budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti PREDRAGA SVOJINA  mimo sve narode.”

Postoji još jedna pouka iz događaja u trgovini starinama. Tamo su  mušterije koje nisu bile stručnjaci za antikvitete jednostavno prolazile pored posude s mlijekom ne znajući pored kakvoga blaga prolaze. Od sada malo razmislite kako se odnosite prema svojim bližnjima. Vi samo mislite da svakoga dana prolazite pored obične osobe. Ali svi su ti ljudi, zajedno s vama, neprocjenjivo blago jer je ljudima Bog dao vrijednost. On nas je tako volio da je sebe dao kako bi nas izbavio i uzdigao.

Željko Bošnjak

Tu je bila jasno prikazana spasiteljska svrha te smrti. Najistaknutija između njegovih izreka je izjava da “nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih” (Mt 20,28; Mk 10,45). Dok su prva dva Evanđelja gotovo paralelna u svojim izvještajima o uspostavi Posljednje večere (Mt 26,26-29; Mk 14,22-25), na Markovo: “Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se proljeva za sve” (Mk 14,24), Matej dodaje riječi “za oproštenje grijeha” (Mt 26,28). U Matejevom dodatku Isus daje teološko tumačenje smrti koja Ga čeka.

Za Isusa su Njegovu smrt i događaje vezane uz nju prorekli starozavjetni proroci, i oni su bili dio božanskog plana (Mt 26,54.56; Lk 22,37 = Iz 53,12; Luka 24,44; Iv 17,12 = Ps 41,10), kojeg je On predosjećao i prihvatio. On je svojevoljno dao svoj život; nitko Mu ga nije oduzimao. Do kraja imao je vlast dati ga i vlast ponovno ga uzeti (Iv 10,17.18; usp. Mt 26,53)…

Ne treba iznenaditi da su, nasuprot onoj kod običnih ljudskih bića, Kristova smrt kao i Njegov život od najveće važnosti. Ona je vrhunac sva četiri Evanđelja. Ivan, na primjer, posvećuje dvanaest od svojih poglavlja Kristovoj javnoj službi, a devet događajima koji opisuju Njegovo stradanje – Kristovo stradanje između noći na Posljednjoj večeri i Njegove smrti i uskrsnuća. Matej posvećuje četvrtinu svog Evanđelja posljednjem tjednu Kristove službe, Marko oko jedne trećine, a Luka više od jedne petine. Križ zauzima središnje mjesto u Evanđeljima; on je predviđen da bude vrhunac njihovog izvještaja.

Smrt razapinjanjem bila je krvava i okrutna, užasno zastrašujuća, posebno za Židove u prvom stoljeću. Ona ih je podsjećala da je obješeni za stablo bio Božje prokletstvo (Pnz 21,22.23). No upravo je ovaj omrznuti križ bio središte Isusove zadaće i Božjeg plana. Ivan u njemu vidi događaj spasavanja svijeta (usp Iv 3,13.14; 12,32); zato što je na kraju života posvećenog Ocu otišao u smrt nedužno, dragovoljno i sukladno volji svog Oca. Isusova smrt ima beskonačna svojstva pomirenja.

U samom srcu kršćanske religije je križ i na tom je križu Sin Božji osigurao spasenje grešnika. Pomirenje znači da je Isus Krist svojom smrću riješio problem koji je grijeh stvorio. Sve što je trebalo učiniti, On je učinio…

Ključ za osnovu biblijske doktrine o pomirenju jest tvrdnja da su Bog i ljudi idealno jedno u životu i interesima. Od Postanka do Otkrivenja svuda se polazi od tvrdnje da Bog i ljudi trebaju imati skladnu zajednicu. Takva je slika Adama i Eve u Edenu (Post 1–3). U Starom kao i u Novom zavjetu ova tvrdnja stoji nasuprot činjenici da je u ovom zajedništvu nastupio radikalan prekid (Post 3,22-24; Iz 59,1.2; Rim 5,12; Ef 2,1). Čovjekov život u svom neobnovljenom stanju otuđen je od Boga. Ljudi “prebivaju u tami” (Lk 1,79; usp. Iv 12,46), “otuđeni od Božjeg života” (Ef 4,18), “otuđeni i… postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima” (Kol 1,21) i “bez Boga u ovom svijetu” (Ef 2,12). Oni njeguju “neprijateljstvo prema Bogu” (Rim 8,7) i neprijatelji su Bogu (Rim 5,10). To se ne odnosi samo na neznabošce (Rim 1,23.25.26), nego i na Židove koji se ponose posjedovanjem Zakona (Rim 3,9.23). “Nema čovjeka koji ne griješi”” odjekuje iz Starog zavjeta (1 Kr 8,46); “nema nijednog što čini dobro, ni jednoga jedinog” (Ps 14,3 – RU).

I uzrok ove otuđenosti od Boga je jasno ocrtan. Uzrok je naš grijeh, naša uporna neposlušnost Božjoj volji. U osnovi grijeha je ideja zakona i zakonodavca, jer “grijeh je bezakonje” (1 Iv 3,4 – DF). Zakonodavac je Bog. Grešnost grijeha je u činjenici da je grijeh kao prijestup Zakona u prvom redu pobuna protiv neke osobe, protiv Boga, čak i onda kad zlo učinimo drugima ili sebi (usp. Post 39,9; Ps 51,5). Daleko od toga da bude nešto bezlično i strano Bogu, Zakon je prijepis Njegova karaktera i volje. Poslušati ili ne poslušati ozbiljna je stvar, ne zato što se odnosimo prema nekom bezličnom dokumentu, nego zato što Zakon treba razumjeti kao način odnošaja prema Bogu kao osobi. Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da kršenje Zakona povlači ozbiljne posljedice: čovjek se izlaže kazni, posebno smrti koja je posljedica grijeha. Po svojoj naravi, tvrdi Pismo, Bog nije ni spokojan ni popustljivo ravnodušan prema prijestupu. “Bog se ne da izrugivati”, objašnjava Pavao. “Što tko sije, to će i žeti!” (Gal 6,7 – DF). Zakon vraćanja za nepokajanog grešnika nalazi izraza u svečanoj opomeni: “Jer plaća je grijeha smrt.” (Rim 6,23 – DF) Zapravo, objašnjava apostol, grešnik je već mrtav “zbog svojih prekršaja i grijeha” (Ef 2,1).

To ne znači da se Bog hladno drži po strani i prezire grešnike ili da se od njih uvrijeđeno odvraća. Isto Sveto pismo, koje beskompromisno objavljuje Božje nesmanjeno neprijateljstvo prema grijehu (Iz 59,1.2; Hab 1,13; usp. Iv 1,29) i strašne posljedice koje slijede, prikazuje Boga punog ljubavi, milosrdnog i sporog na srdžbu (Izl 34,6; Pnz 7,6-8; 1 Iv 4,8.16). On se uvijek iznova približava, nastojeći da izbavi grešnike od zla koje ih upropaštava i odvaja od Boga (Post 3,9; Jr 3,11-14; Hoš 6,1: Lk 13,34). U vrhunskoj gesti ljubavi i milosrđa On je došao u svom Sinu Isusu, koji je sišao “da traži i spasi što je izgubljeno” (Lk 19,10) i umro od ruku grešnih ljudi, za nas, za one koji su još uvijek bili grešnici. “Dok smo još bili grešnici, [Krist je] umro za nas.” (Rim 5,8).

Kristovo djelo pomirenja tijesno je povezano s Njegovom smrću na križu. Iako ne zanemaruju važnost Kristova života, u ovome se novozavjetni pisci jednoglasno slažu. Mi smo se s Bogom pomirili “smrću njegova Sina” (Rim 5,10). “On sam u svom tijelu naše grijehe uznese na drvo.” (2 Pt 2,24 – RU) “On je žrtva pomirnica za naše grijehe.” (1 Iv 2,2) Grešnici su potpuno bespomoćni da išta učine za svoje spasenje ili da se oslobode svog grešnog stanja. Njihovo je stanje vrlo ozbiljno. Oni ne mogu sebe očistiti od grijeha (Izr 20,9) i nema tih djela Zakona koja bi ih osposobila da stanu opravdani pred Boga (Rim 3,20; Gal 2,16). Zato je nužno pomirenje, netko drugi trebao je za njih učiniti ono što je bilo potrebno. Krist je sušto samodavanje, čak i u smrti. On je sredstvo pomoću kojeg se možemo vratiti Bogu. Preko Njega imamo pristup k Ocu (Ef 2,18), pristup osiguran po vjeri (Ef 3,12), vjeri u Njega kojega je “Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri” (Rim 3,25)…

Vođeni Svetim Duhom novozavjetni pisci se bore s nedostatnošću ljudskog jezika dok nam nastoje prikazati značenje ovog božanskog događaja. Različite govorne figure kojim ga Pavao i drugi objašnjavaju, osvjetljavaju mnoge dimenzije našeg grešnog stanja. Neke od njih smo spomenuli, kao što su žrtva, otkupljenje, zamjena, pomirenje, opravdanje i izmirenje. Sve su one važne i ni jednu od njih ne treba zanemariti. No ni jedna od njih nije dovoljna da pokrije sve raznolike strane značenja križa. Ima još mnogo toga s njim u vezi. Pomirenje je nešto više od uklanjanja negativnog, odnosno uklanjanje grijeha i prekid neprijateljstva. Ono otvara put za novi život u Kristu. Ovaj novi život zahvalnosti i rastenja u Kristu, kao plod pomirenja, mnogo je više od beznačajne karakteristike kršćanskog doživljaja. Biblijska doktrina o pomirenju vodi tomu.

Raoul Dederen