Riječ „apokalipsa“ je izvedenica grčke imenice apokalypsis – otkrivanje, razotkrivanje, podizanje vela. Biblijsku Apokalipsu ili Otkrivenje pisao je apostol Ivan u zatočeništvu gdje su ga poslale rimske vlasti za vrijeme cara Domicijana oko 95. godine. Knjiga je izvorno poslana u sedam kršćanskih rkava velikih gradova Male Azije i opisivala je između ostalog i narav rimske dominacije. Stoga je i odabran apokaliptički način pisanja, u simbolima i šiframa, kako ne bi ovaj tekst pogoršao, već ionako teško stanje kršćana u progonstvu.

Iako je Otkrivenje izvorno napisano za prve kršćane nije napisano samo njima, već svim kršćanima do samoga kraja povijesti. Glavna je poruka da Bog upravlja svjetskim zbivanjima; Isusovom smrću na križu pobjeđuje sile zla i uspostavlja Božje vječno kraljevstvo ljubavi. Knjiga Otkrivenje (Apokalipsa) je puna ohrabrenja kršćanima koji su se suočavali i koji se suočavaju s teškoćama života i neizvjesnom budućnošću. Otkrivenje možemo podijeliti na tri glavna dijela: (1) poruke sedam crkava u Maloj Aziji (1,9–3,22); (2) povijesni događaji u Crkvi i izvan nje od prvog stoljeća sve do kraja vremena; i (3) eshatološki dio, koji se odnosi na posljednje događaje koji kulminiraju Kristovim dolaskom i uspostavljanjem Božjeg kraljevstva (12,1–22,5). Oduševljavajmo se novim dobom koje dolazi jer je Isus postao Čovjekom i svojom dobrotom pobijedio svako zlo.

Slavni i nevjerojatan opis onoga što slijedi na kraju vremena trebao bi promijeniti naše mišljenje o riječi apokalipsa. I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer — prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: “Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer — prijašnje uminu.” Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: “Evo, sve činim novo!” I doda: “Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite.” I još mi reče: “Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava. (Otkrivenje 21,1-6)

Dragutin Matak

U Knjizi o sucima, primjerice, Gideonov najmlađi sin priča priču o tome kako je drveće jednom imalo vrlo važan sastanak (Suci 9,8-15). Ondje su bili maslinovo drvo, smokvino drvo, vinova loza i glog. Glog je rekao ostalom drveću: “Ako me doista hoćete pomazati za kralja, u sjenu se moju sklonite. Ako nećete, iz gloga će oganj planuti i sažeći cedrove libanonske.” (Suci 9,15)
Evo prekrasne usporedbe koja je u to vrijeme ostavljala vrlo snažan dojam.
Slična usporedba pojavljuje se i u 2. kraljevima 14,9: “Libanonski je trn jedanput poslao glasnike k libanonskom cedru: ‘Daj kćer mome sinu za ženu’, ali su divlje zvijeri libanonske prošle i trn izgazile”. Jasno je da nikada nikakav trn nije nešto tako učinio. Ovaj je izraz upotrijebljen da se opiše netko koga pisac nije htio nazvati imenom.

Božja se riječ uspoređuje sa svjetiljkom ili svjetlom, hranom ili kruhom, čistim zlatom, vatrom, maljem, mačem, pa čak i s kišom i snijegom! Evo nekoliko tekstova u kojima su upotrijebljene ove snažne slike, to jest metafore.

Svjetiljka: “Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.” (Psalam 119,105)
Hrana: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Matej 4,4; Job 23,12)
Zlato i med: “Neokaljan strah Jahvin – ostaje svagda; istiniti sudovi Jahvini – svi jednako pravedni, dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka.” (Psalam 19,10.11)
Oganj: “Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim.” (Jeremija 20,9)
Malj: “Nije li riječ moja poput vatre – riječ je Jahvina – i nije li slična malju što razbija pećinu?” (Jeremija 23,29)
Mač: “Prihvatite kacigu – ono čim se spašava – i mač Duha, to jest riječ Božju.” (Efežanima 6,17)
Kiša i snijeg: “Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi, ozeleni, da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.” (Izaija 55,10.11)

Može li se Božja riječ pravilno predočiti svim tim različitim simbolima? Svakako da može; štoviše, svaki simbol donosi neko novo viđenje kojega drukčije ne bismo uočili. Svaki od njih nalik je dodatnom oknu kroz koje dopire nova svjetlost.

Još jedan primjer probrane simbolike nalazimo u mnogim izrazima vezanim uz Isusovo ime. Navodimo nekoliko imena kojima je On nazvan. Svako od imena ima osobito značenje.
Ugaoni kamen: Efežanima 2,20; 1. Petrova 2,6
Sunce s visine: Luka 1,78
Zvijezda Danica: 2. Petrova 1,19
Sjajna zvijezda Danica: Otkrivenje 22,16
Janje Božje: Ivan 1,29-36
Kruh života: Ivan 6,35
Svjetlost svijeta: Ivan 8,12
Živi kamen: 1. Petrova 2,4
Kralj iz Judinog plemena: Otkrivenje 5,5
Pastir dobri: Ivan 10,11
Vrhovni Pastir: 1. Petrova 5,4

Sva ta simbolična imena samo su dodatak izravnim titulama koje su Mu dodijeljene: Božji Sin, Sin Čovječji, Spasitelj, Otkupitelj, Savjetnik, Posrednik, Svemoćni Bog, Vječni Otac, Knez mironosni, Veliki Svećenik, Blagoslovljeni i Jedini Vladar, Čežnja svih naroda, Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima. Tako ova uporaba simbola pomaže otkriti određene osobine Kristovog karaktera koje ne bismo dovoljno razumjeli da nisu ovako oslikani. Štoviše, svaki od njih otvara cijeli niz proučavanja koja će vas, samo ako ustrajete, odvesti u pravo kraljevstvo misli koje blista od Božje slave.

Upravo se uz proročanstvo vezuje snažna simbolika, i to ne bez razloga. Kad čitajući Bibliju dođete do drugog poglavlja Knjige proroka Daniela, otkrit ćete da se ona naširoko bavi velikim metalnim kipom. Prorok Daniel ga je ovako opisao babilonskom kralju Nabukodonozoru: “Ti si, o kralju, imao viđenje: Gle, kip, golem kip. Vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti, i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju.” (Daniel 2,31-35)

Kakvog li prizora! Nijedan holivudski filmski producent nikada ne bi takvo što stvorio. Svaki njegov dio imao je određeno značenje, ne samo za Nabukodonozora, nego za cijeli svijet, čak i za današnje naraštaje.
Danielovo tumačenje razjasnilo je Nabukodonozoru da je kip ništa drugo do sažetak svega što će se dogoditi u budućnosti. Četiri glavna dijela predočavala su slijed svjetskih kraljevstava za koje se većina povjesničara slaže da su bile četiri velike sile staroga doba, a zvale su se Babilon, Medo-Perzija, Grčka i Rim.

I onda, kao što su stopala i prsti kipa bili dijelom od čelika a dijelom od gline, tako se i Rimsko Carstvo trebalo razdijeliti, kao što se i dogodilo. U “vrijeme tih careva”, ili carstava, Bog će sebi uspostaviti svoje vlastito vječno kraljevstvo. Sedmo poglavlje iste knjige uvest će vas u novu skupinu simbola. Ovdje su narodi uspoređeni za “zvijerima”. Babilon se više ne uspoređuje sa zlatnom glavom, već s lavom koji ima orlovo krilo. Umjesto s “poprsjem i rukama od srebra”, Medo-Perziju uspoređuje s leopardom, a Rim kao “četvrtu neman, strahovitu, užasnu i izvanrednu snažnu”.

Nova se sila uvodi pod simbolom “roga” i očito je iz konteksta da ona predočava veliku vjersko-političku silu koja stupa na svjetsku pozornicu s propašću neznabožačkog Rima. (Vidi Daniel 7,24.25) U Danielu 8 opet se mijenja simbolika. Ovdje prorok vidi “ovna s dva roga”, a poslije jarca koji “dolazi sa zapada povrh sve zemlje ne dodirujući tla; jarac imaše silan rog među očima”. (Daniel 8,5) Ovi se simboli nalaze u istom poglavlju gdje ovan, kako se kaže, predočava “kraljeve Medije i Perzije”, a jarac kralja Grčke. Veliki rog u ovom slučaju je “prvi kralj”. (Daniel 8,20.21) Taj prvi kralj nije nitko drugi do Aleksandar Veliki, čija je sudbina jasno prorečena u redcima koji slijede.

Ako otvorimo knjigu Otkrivenja, otkrit ćemo da je prepuna simbola, tako da neki smatraju da ju je zbog toga teško razumjeti. Pa ipak, nije tako teško. Kad jednom razjasnimo najvažnije simbole, ostatak knjige je lakše razumjeti. U prvom poglavlju gledamo Krista kako šeće između sedam svijećnjaka. Isprva to može izgledati čudno, no svijećnjaci su jednostavno simboli crkava koje su, nakon svega, trebale biti svjetlost usred mraka svjetovnosti oko njih. U petom, šestom i sedmom poglavlju govori se o sedam pečata i o otvaranju prvih četiriju pečata. Opisana su i četiri jahača, koji se često nazivaju četiri jahača Apokalipse. Očito je da su to simboli.
Ali, što znače?

S neobičnom kratkoćom i točnošću oni oslikavaju pad Crkve iz njezine prvobitne čistoće pa sve do vremena kad postaje potpuno pokvareno tijelo koje pravim Kristovim sljedbenicima donosi mučenja i smrt.
Od osmog do jedanaestog poglavlja pronaći ćete još više čudnih simbola. Ovaj put su to anđeli s trubljama koji donose strahovitu nesreću na svijet. Taj je dio teško razumjeti sve dok ne shvatimo da ove riječi oslikavaju nagovještaj uspona i napretka onih okrutnih barbarskih likova koji su odigrali veliku ulogu u raspadu Rimskog Carstva. U dvanaestom poglavlju je prava Božja Crkva predočena ženom “obučenom u sunce i s mjesecom pod njezinim nogama, a na glavi ima krunu sa dvanaest zvijezda”, što nesumnjivo predočava Crkvu i dvanaestoricu apostola. Žena ima dijete, što očito mora biti Isus Krist, Božji Sin.

U sljedećim redcima pojavljuje se prizor s “velikim Zmajem” čiji je rep povukao trećinu nebeskih zvijezda i bacio ih na zemlju. Ovo jasno oslikava Sotonu koji je na Nebu podigao veliku pobunu, zaveo mnoge anđele i u davna vremena na Zemlju donio grijeh.

Kad smo pravilno protumačili simbole, ovo dvanaesto poglavlje Otkrivenja postaje osobito važno jer ukratko prikazuje podrijetlo grijeha, pozadinu velike borbe između Krista i Sotone i prave uzroke vjekovnog progonstva prave Božje djece. U trinaestom poglavlju opisuje se jedna druga zvijer koja je, čini se, utjelovljenje svih dosad spomenutih zvijeri. Nalikuje leopardu, medvjedu i lavu, a Zvijer joj je dala svoju moć, sjedište i veliku vlast.
Jedna od sedam glava ove zvijeri je “smrtonosno ranjena”, nakon čega dolazi do izlječenja rane, čemu se sav svijet divi.

Većina protestantskih tumača smatra kako ovaj simbol predočava neobičnu povijest papinstva, koje je smrtno ranila reformacija i događaji nakon nje, a sada se ponovno uzdiže u svjetsku silu.

Još jedan snažan simbol pojavljuje se u Otkrivenju 13. Opisan je kao “druga Zvijer” koja “izlazi iz zemlje”. Imala je dva roga kao janje, a govor kao zmaj. Mnogi su uvjereni da ona predočava Sjedinjene Američke Države koje su na početku svoje povijesti podupirale dva velika načela o građanskoj i vjerskoj slobodi, a na njih će zaboraviti u konačnoj borbi za vlast u posljednje dane. Nemoguće je u ovom članku učiniti više od samog spominjanja tih vrlo važnih pitanja, od kojih svako zaslužuje pomnjivo proučavanje u koje bi se predani čitatelj trebao što prije udubiti.

Imajući sve to na umu, možda se pitate zašto se biblijski pisci nisu jasnije izražavali. Zar ne bi bilo mnogo bolje da su manje upotrebljavali slike, a više izravno iznošenje?

Postoje valjani razlozi za uporabu slika, osobito u Ivanovo vrijeme. Kao rimski zatočenik na otoku Patmosu, bio je u vrlo teškom položaju. Da je otvoreno i naširoko pisao o skoroj zloj kobi Rima, sigurno bi bio smjesta pogubljen. Pišući u simbolima i slikama, mogao je svojoj braći po vjeri uputiti vijest utjehe da će njihovi progonitelji biti konačno poraženi.

I tako, dok su Ivanovi rimski stražari mislili da pergament na kojem piše ne sadrži ništa više nego samo besmisleno mudrovanje senilnog stogodišnjaka, on je zapravo prenosio Božjem narodu poruku povjerenja i nade.

Danas kad povijest svjedoči o ispunjenju Ivanovih pretkazanja, možemo vidjeti kako je čudnovata objava koju mu je Bog dao i kako je mudra i prikladna simbolika kojom se služio. Ako ste došli u kušnju da izostavite proročke knjige u Bibliji jer su tako pune “rogova i kopita”, odbacite takvu odluku. Možda će vam trebati malo vremena da dokučite puno značenje svih upotrijebljenih simbola, no ako ustrajete u proučavanju, na kraju će vas obasjati veliko svjetlo s ovih najdragocjenijih mjesta. Tako ćete riješiti ne samo vaše trenutačne probleme u proučavanju Biblije, nego i one koji će se pojaviti ubuduće.

Dakle, u tim naizgled teškim knjigama napisana je povijest unaprijed. U njima je otkrivena budućnost, u njima Bog govori o našem vremenu i onom koje slijedi, u njima imamo “… vrlo sigurno sve proroštvo. Dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima”. (2. Petrova 1,19)

Arthur S. Maxwell

Testirao sam vrlo veliku publiku, i do sada, jedva da je netko dao pravi odgovor. Međutim, zaključna izjava Otkrivenja nam govori o tome što Božji narod doista treba dok se priprema za vrijeme kraja.

Da pogledamo u taj zadnji stih. Knjiga Otkrivenja završava blagoslovom: “Milost Gospodina Isusa Krista sa svima svetima!” (Otkrivenje 22,21). Na takav način, Otkrivenje se završava na način kao i većina novozavjetnih poslanica. Međutim, ovaj izjava izražava mnogo više od davanja običnog blagoslova. Svrha ove izjave je uvjeriti Božji narod kroz cijelu povijest da se njihova jedina nada nalazi u Kristovoj milosti. Krist je odgovor na sve ljudske nade i iščekivanja usred tajni i nesigurnosti života.

Budućnost može izgledati zastrašujuća i turobna, ali Bog je obećao da će uvijek biti sa svojim narodom do samog kraja: “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” (Matej 28,20). On drži budućnost u svojim rukama.

Njegova milost je obećana svima koji uzmu ozbiljno poruke Otkrivenja. Njegova će milost osposobiti njegov narod da prođu i izdrže burna vremena posljednje krize. I kroz Kristovu milost, sva obećanja knjige Otkrivenja će se ostvariti kada se Krist vrati uzeti svoj narod kao svoju nevjestu i odvesti ih u njihovu vječnu domovinu.

Da, uistinu, dođi Gospodine Isuse.

Ranko Stefanović

Prije pojave grijeha Adam i Eva izravno su komunicirali s Bogom; nakon dolaska grijeha ova je komunikacija bila prekinuta. Sa svojim Stvoriteljem više nisu mogli razgovarati licem u lice. Razlog tome nije bio da se Bog promijenio, već se promijenio odnos Adama i Eve prema Njemu.

Zbog grijeha Adam i Eva nisu mogli opstati pred Gospodinom (vidi Postanak 3,8). Bojali su se Boga. Grijeh ih je otjerao od Stvoritelja. Štoviše, grijeh koji je odvojio ljudski rod od Stvoritelja odvojio je i narode, kraljevstva, plemena, društvene zajednice, crkve i obitelji. To je žalosna činjenica koju smo svi doživjeli na ovaj ili onaj način.

Kako je smiješna misao koji ponekad čujemo da je “čovjek u potrazi za Bogom”. Točno je upravo suprotno: Bog je u potrazi za nama. On nas traži na razne načine i raznim sredstvima da nas dovede k spasenju. Od Postanka do Otkrivenja, od Mojsija do Ivana, Biblija otkriva Boga koji je u potrazi za ljudskim rodom; ona pokazuje Njegovu želju da nas dotakne, da nam dade do znanja da je ovdje i da nas ljubi unatoč našim grijesima (Izaija 5,1-5; Matej 23,37).

BOG I PROROCI

Od najranijih dana — zapravo od trenutka kad je prekinuta izravna komunikacija — Bog se služio prorocima da s nama stupi u vezu. Rad proroka uključivao je mnogo toga: oni su naviještali oba Isusova dolaska; pokazali su da Bog toliko cijeni ljudska bića da je između njih izabrao proroke koji će Ga predstavljati; bili su oruđa preko kojih je Gospodin otkrivao svoju ljubav i karakter svojem narodu; slali su upozorenja na neposredno predstojeće sudove. Proroci su također otkrivali plan spasenja. I Gospodin je uporabio proroke da napiše Bibliju.

Usporedimo 2. Ljetopisa 20,20 s Lukom 16,31. Ovdje su prikazana dva stajališta prema prorocima. U određenom smislu mi se nalazimo na jednoj od opisanih strana. Ili vjerujemo što nam Bog govori (često preko svojih proroka) ili ne vjerujemo. Naše stajalište prema prorocima u biti samo odražava naše stajalište prema Bogu.

Kako možemo znati vjerujemo li stvarno prorocima? Može li se dogoditi da mislimo kako vjerujemo, a u biti ne vjerujemo, kao i mnogi izraelski vođe tijekom povijesti tog naroda?

Odgovor nije težak. Isus ga je dao bezbroj puta: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.” (Ivan 14,15) “Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine’, a ne činite što zapovijedam?” (Luka 6,46).

OTKRIVENJE PO ISUSU KRISTU

Iako je Božja najuobičajenija metoda bila da se otkriva preko svojih proroka, dolazak Isusa Krista na ovaj svijet najveće je i najpotpunije Božje otkrivenje uopće. Uostalom, Isus je bio Bog u tijelu. Kakvo bismo još otkrivenje mogli tražiti?

Premda je Isus došao u drukčijem obliku nego što su ljudi očekivali, Njegov život i nauk bili su zoran primjer Božje volje za čovječanstvo. Narod koji je živio u Kristovo vrijeme očekivao je veličinu koja će zadovoljiti njihova fizička očekivanja. Očekivali su silu umjesto poniznosti, veličanstvenost umjesto krotkosti. Međutim, Isusov je dolazak vjerno otkrio pravi karakter Boga Oca.

Na osnovi Ivana 14,8-12 znamo da su oni koji su vidjeli Isusa vidjeli Oca jer su Isus i Otac jedno. Ovaj prisan odnos više je od odnosa učitelja i učenika. Riječi koje Isus izgovara više su nego samo riječi ljudskog bića: one su objava djelovanja samog Boga. Zbog toga upoznavanjem Isusa upoznajemo i Boga. Najbolji način da upoznamo Božju ljubav i Njegovu dobrotu jest osobno upoznati Isusa Krista.

BOG GOVORI DANAS

Govorili smo o božanskoj objavi preko proroka i Isusa Krista. Međutim, ona nije bila ograničena samo na biblijsko doba. Bog je uvijek želio da znamo koja je svrha života. On se pobrinuo za to da upoznamo istinu i sredstva spasenja. Bog se otkrio putem prirode, znanosti, Biblije, Isusa, božanske providnosti u našem životu, ljudskih odnosa i Svetoga Duha. On se također otkriva u Božjem liku koji se odražava u onima koji su Mu posvetili svoj život.

BOG GOVORI PREKO BIBLIJE

U više slučajeva Gospodin je od proroka tražio da zapišu Njegove poruke; mnoge od njih su sačuvane. Nalazimo ih u Bibliji. Na primjer: “Mojsije popiše sve riječi Jahvine.” (Izlazak 24,4; vidi i 34,27; Levitski zakonik 26,46) I Jošua je trebao zapisati ono što je Bog rekao (Jošua 24,26). Gospodin je od Jeremije tražio da napiše knjigu u kojoj će biti sve riječi koje je uputio ljudima. Godinama poslije prorok Daniel (Daniel 9,2) piše kako je čitao Jeremijinu poruku u kojoj je Gospodin obećao da će Božji narod osloboditi nakon sedamdeset godina robovanja. Sam Daniel je trebao napisati knjigu posebno za one koji žive u “vrijeme svršetka” (Daniel 12,4). Tako se Bog otkriva u Bibliji. Njezina pisana poruka izraz je Božje volje.

Činjenica je da u Svetom pismu ne nalazimo riječ Biblija. Ona potječe od latinske riječi biblia koja znači “knjige”, odnosno “svete knjige”, a dolazi od grčke riječi biblos koja znači “knjiga”. Biblija je sastavljena od niza knjiga, trideset devet u Starom i dvadeset sedam u Novom zavjetu.

Usprkos velikoj raznolikosti stilova i oblika, od prve do posljednje knjige Biblija govori o Bogu punom ljubavi, Stvoritelju svemira, kojemu je stalo do Njegovih grešnih stvorenja. Glavna je tema Biblije Božja ljubav koja se posebno očitovala u Kristu koji je došao na ovaj svijet, živio kao čovjek i umro na Golgoti. To je najveća istina u svemiru. Zbog toga sve glavne biblijske istine treba proučavati iz te perspektive.

Jonathan Oey Kuntaraf i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf