Stanovnici Palestine u prvom stoljeću smatrali su da srce ima daleko važniju ulogu nego da jednostavno pumpa krv i šalje je u sve dijelove tijela. Grčka riječ kardia prevodi se na naš jezik kao srce. Od nje danas imamo mnoštvo izvedenica. U Bibliji je kardia sjedište pobuda i ponašanja, kao i središte čovjekove ličnosti. U taj se pojam uključuju i razum i volja. Stoga je Isus mogao pitati: “Zašto zlo mislite u srcima svojim?” (Matej 9,4) I mudri je čovjek mogao zamijetiti: “… ali mu srce nije s tobom.” (Izreke 23,7)

Biblija opisuje srce kao kontrolno središte uma i volje, ali i osjećaja. Srce je izvor iz kojega izvire sve u čovjekovom životu. Zato je toliko važno da je srce čisto. Nečisto srce navodi na nečist život, dok čisto srce upućuje na život u skladu s Božjim načelima. Kontrolno je središte veoma važno. “Blago onima koji su čista srca!”

Isus je objavio svoja učenja o srcu u svijetu u kojemu se čovjekova duhovnost procjenjivala po vidljivim postupcima. Kako pereš ruke, kako se odijevaš, s kime jedeš, to su bile činjenice po kojima se sudilo. Religija je u mislima Hebreja postala formalna, vanjska aktivnost.

Ni danas nije mnogo drugačije. Mnogo takozvanih kršćana procjenjuje svoje bližnje po onome što se vidi. Njihovo je mjerilo vrlo često mjerilo ljudskih tradicija i ljudskih gledišta, slično mjerilu negdašnjih farizeja. To se događa čak i među nama.

Isusovo je učenje označilo kraj takvim procjenama. Isus se bavi mojim kontrolnim središtem. Ako je sve u redu u središtu, onda će sve biti u redu i na periferiji mog života.

George R. Knight

S druge strane, Ivan pamti dan kada je počeo gajiti lošu naviku. Njegov ga je profesor matematike pozvao da pred razredom riješi jedan problem. Obuzela ga je panika jer se nije pripremio. Umjesto da prizna kako nije učio, Ivan se ispričao objašnjavajući kako je morao ići u posjet baki koja je teško bolesna. Baka je zbilja bila bolesna, ali budući da je živjela u susjedstvu, njegov je posjet trajao samo 15 minuta. Ostalo slobodno vrijeme izgubio je na video-igre i TV program.

Profesor se sažalio, jer je Ivan bio odličan učenik i imao je povjerenja u njega. Od tada je Ivanu bilo sve lakše i lakše izgovarati laži. To mu se čak činilo zabavnim. Ali sada je zbog toga počeo zapadati u dublje probleme. Počeo se osjećati bijedno. Ponekad se sjeti jedne stare španjolske izreke: “Navike su u početku poput paučine, a zatim poput lanca.” Osjećao se kao zatočenik u tamnici bez izlaza.

Bili mladi ili stari, loše navike nas sve privlače, predstavljajući nam se kao zanimljive. Ali na duže staze, one počnu komplicirati život. Međutim, dobra vijest je da se navike UČE, što znači da ih se možemo i ODUČITI. I to moramo početi činiti što prije, jer vremenom one puštaju dublji korjen u našem srcu. Biblija kaže da to može imati teške posljedice: “Ne varajte se:… što tko sije, to će i žeti.” To vrijedi i za dobre i loše navike. Zato je dobro odmah početi formirati dobre navike.

Ivan je shvatio da ima problem koji izmiče njegovoj kontroli. Kao kršćanin je želio prestati s tim. Biblija mu je rekla što je dobro: “Ne laži.” Ali kako prestati s navikom koja ga je toliko puta izvukla pred drugima? Obratio se za savjet čovjeku kome je najviše vjerovao. Svakoga su tjedna provodili sate u razgovoru. Promjena, svakako, nije nastala preko noći, ali malo po malo, Ivan je razvio novu naviku – govorio je istinu bez obzira na posljedice. To ga je potaklo da bolje pripazi na svoje učenje i ponašanje kako bi istina uvijek mogla biti što ljepša.

Ako se i vi borite s nekim tajnim lošim navikama, možda bi vam doboro došli neki prijedlozi iz Ivanovog iskustva:
Suprotstavite se navikama pojedinačno. Nitko nije sve probleme riješio odjednom. Štoviše, pokušavanje da se jednim udarcem oslobodite svih loših navika je siguran recept za neuspjeh. Izborite se do kraja protiv jedne prije no što pređete na drugu.

Dajte svojoj prošlosti mjesto koje joj pripada. Neka ona uvijek ostane PROŠLOST. Neki bi vas unutarnji glasovi mogli smetati, kao: “Ivane, ti si uvijek imao problem s laganjem. Misliš li da se to može promijeniti?” Nemojte ih slušati! Počnite iznova. Uvijek imate priliku za novi početak.

Započnite s oblikovanjem nekih dobrih navika. Jakov u Bibliji piše: “Svaki DOBAR dar… dolazi odozgo, od Stvoritelja.” Dobre stvari ćemo, dakle, naći u druženju s Isusom. Učinite da vaša prva dobra navika bude molitva i vrijeme nasamo s Biblijom i Gospodinom, svaki dan. Tu se nalazi nevjerojatan izvor snage za život. Dalje ćete osjetiti vodstvo Svetoga Duha koji će vas provesti kroz sve probleme, iz pobjede u pobjedu.

Analizirajte svoje misli i osjećaje. Poznavanje sebe pomoći će vam da bolje razumijete zašto tako reagirate u određenim okolnostima. Ako ste bijesni, na primjer, nije riješenje reći sebi da niste ljuti, već suočiti se s tim osjećajem. Tea je voljela svoju mamu i loše se osjećala kada je vikala na nju. Ali kada je počela pisati svoj dnevnik, sve događaje, osjećaje i misli, kada je počela pisati i molitve koje je upućivala Isusu, shvatila je u kom kutku srca se krije njezin problem. Nakon toga se odlučno suprotstavila svojoj lošoj navici. Možda imate neki hobi kada ste nasamo sa svojim mislima, kada su svi ostali glasovi prigušeni. Iskoristite to vrijeme da se suočite sa samim sobom. Ne zaboravite da je i u tim tihim trenucima Isus pokraj vas. Ako ga pozovete, rado će vam se pridružiti.

Vjerujte u sebe. Najvažniji odnos koji možete s nekim izgraditi, pored odnosa s Bogom, je odnos koji imate sa samim sobom. Nemojte se osuđivati ako doživite poneki poraz. Oprostite samom sebi kao dobrom prijatelju. Svi se mi borimo s lošim navikama. Nije poraz ništa strašno. Podržite sebe u nastojanju da počnete iznova. U tome vam može pomoći i prijateljstvo nekoga iskusnijeg, kao što je pomoglo Ivanu.

Posijmo danas ono što bismo voljeli da nam urodi u budućnosti. I ne zaboravimo da se i dobre navike mogu naučiti. Krenimo u sjetvu sa željama za dobru žetvu.

Roberta Messner i Henry Gernhardt

Nevidljivi zidovi
Naravno da je ova priča izmišljena, ali mi se čini zrcalom našeg vremena. Pritom ne mislim toliko na naše PIN-ove i lozinke bez kojih danas gotovo ništa ne funkcionira, nego na nevidljiva vrata i zidove kojima se pokušavamo zaštititi od drugih:

– Odgovarajući na pitanje “Kako ste?” kažemo “Hvala, dobro. A vi?” jer se ne usuđujemo iskazati stvarne osjećaje. Sugovornik bi mogao iskoristiti informaciju.
– Djeca pričaju roditeljima samo najnužnije jer se može dogoditi da “starci” shvate njihove izjave kao dopuštenje da se umiješaju u njihove privatne stvari.
– Ako se poslovni partner previše zanima za pojedinosti o našemu radu ili o tome kako provodimo dan, postajemo nepovjerljivi: sumnja li nešto? Možda misli da poslu ne pristupam dovoljno ozbiljno. Sumnja li na nešto?
– Ako nas šef ili kolega na poslu pohvali, istodobno nam se pali signal upozorenja pa se pitamo kakva će zamolba ili prijekor uslijediti nakon pohvale.

Šteta što sebi i drugima otežavamo već ionako težak život pa radije gradimo zidove umjesto mostove. Istina je da od previše povjerenja postajemo lakovjerni, ali od previše nepovjerenja postajemo bolesni. Previše nepovjerenja guši osjećaje u samom začetku. Ono čovjeka usamljuje, učvršćuje predrasude, koči razvoj osobnosti, čini čovjeka oholim i otuđenim.

Nepovjerenje opasno po život
Previše nepovjerenja može biti i opasno po život — pritom mislim na nesreću s podmornicom u Barentsovom moru. Ono bez sumnje nije bilo jedini razlog, ali nepovjerenje je svakako pridonijelo što je ponuđena pomoć Zapada isprva odbijena, a spašavanje nepotrebno odugovlačeno – pod cijenu ljudskih života.

Previše nepovjerenja sigurno će završiti smrću onih koji su odbacili Božju ponudu da Ga pobliže upoznaju, ispitaju istinu i vjerodostojnost Njegovih riječi i izjava. Tko je nepovjerljiv prema Bogu, pokazuje nepovjerenje prema Onome tko je bez iznimke i ograničenja dostojan povjerenja. Još nikad u povijesti nije prekršio danu riječ. Ono što je obećao, to je i ispunio. Što je nagovijestio, to se i zbilo — točno onako kako je pretkazao u svojoj Riječi, Svetom pismu. Tko unatoč tome nema povjerenja u Boga, sličan je djetetu koje kaže: “Oče, daj mi 15.000 eura da ih stavim u banku kako bih sljedećih pet godina mogao bezbrižno živjeti. Neću se svakog dana pitati hoćeš li mi dati jesti i hoćeš li se brinuti za mene.” Ne bi li takav zahtjev bio pljuska dragom ocu koji se sve vrijeme s ljubavlju brinuo za dobro svojega djeteta?

“Pljuske” nepovjerenja
Koliko takvih “pljuski” Bog iz dana u dan dobiva od svoje nezahvalne djece zato što se radije oslanjaju na dostignuća tehnike, na obećanja samozvanih gurua ili na pomnjivo izabrane banke, nego na Onoga tko ih je stvorio i radije pustio svojega Sina da umre na križu nego da digne ruke od ljudi i prepusti ih njima samima! U najtužnijim Isusovim riječima uočljiva je Božja molba za povjerenjem Njegove djece: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko put htjedoh skupiti djecu tvoju kao što kvočka skuplja piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!” (Lk 13,34)

Tko polaže povjerenje u Boga, nalazi sigurnost za sadašnjost i za budućnost. Tko nauči uzdati se u Boga, sam će razviti zdravo samopouzdanje. Pouzdanje u Boga je najbolja zaštita protiv pretjeranog nepovjerenja.

El Diez

‘Dok si bio u majčinu trbuhu,’ – reče dječaku – ‘često bih tvoju majku pozvao da sjedne upravo tu pored mene, pa bih onda zasvirao ovu pjesmu samo za tebe.’ Na očevo potpuno iznenađenje, dječak je kao usput odgovorio: ‘O, pa to si bio ti!’

Je li se dječak doista sjetio kako je čuo očevu glazbu ili nije, ne znamo, ali znamo da dijete u majčinoj utrobi čuje mnoge zvukove koji dolaze s druge strane tanke stjenke majčina trbuha.

A ti? Čuješ li ti Očevu glazbu? Prema proroku Sefaniji Bog u stvari doista pjeva, zbog tebe, i zbog mene. ‘Gospodin Bog tvoj koji je usred tebe, spasit će te; radovat će ti se veoma, umirit će se u ljubavi svojoj, veselit će se tebe radi pjevajući.’ (Sofonija 3,17. DK)

Ovo je biblijski pjesnički način izražavanja istine kako nas je Bog doista svjestan, kako je prema nama osjećajan, i kako pokušava usaditi u nas razmišljanje o njegovoj ljubavi prema nama. Stoga Bog pjeva. S druge strane tanke stjenke što dijeli vidljivo od nevidljivog, Bog pjeva našem srcu, šapće neprestance našoj svijesti istinu o svojoj ljubavi. Postoji neki stvaran, ali ne i čujan osjet kojim se Božje misli i osjećaji, poput pjesme, milozvučno slijevaju u naša srca. A On pjeva, nama, u nadi da ćemo Njegov pjev čuti i Njegovo srce upoznati.

Sama zamisao o tome da Bog ustvari pjeva, doista je začudno otkriće o naravi Bića kakvo svemoćni Stvoritelj mora biti. A kakva je to osoba koja pjeva? Pa, prije svega, vrlo posebna osoba, netko tko ima misli koje želi izraziti i osjećaje koje želi prenijeti na druge. O takvom Bogu ovdje govorimo.

Ne govorimo o Bogu kao ‘nepokrenutom pokretaču’ kakvim bi Aristotel želio da ga zamišljamo. Ne govorimo o ‘bezosjećajnom’ ili ‘determinističkom’ Bogu klasičnog teizma, što je samo kristijanizirana verzija Aristotelova Boga. Ne govorimo ni o ‘neosobnoj sili’ ili ‘kolektivnoj duši’ panteizma i Ratova zvijezda (‘Neka sila bude s tobom’). Ni jedno od ovih viđenja ne poklapa se s vrstom karaktera koji ima Bog otkriven u Pismu.

Bog koji pjeva mora biti Bog koji osjeća, Bog dubokih, pokretačkih težnji. Ako Bog pjeva, a Biblija tako kaže, onda smo shvatili kako živimo u blizini uzvišenog Bića čije srce kuca uzvišenim osjećajima. A to ima veliko značenje.

Neki su grčki ‘hipiji’, zvani pitagorejci, zamijetili kako je sve što je stvoreno matematika. Primijetili su da je glazba matematika. Shvatili su kako je glazba matematički skladana na takav način da u ljudskoj duši stvara nove zamisli i osjećaje. Tako su došli do hipoteze kako Stvoritelj mora biti pjevač, i kako je pjevanjem svemir dozvao u postojanje. Tako sav svemir mora djelovati na nekoj vrsti glazbene partiture!

Tko zna, možda su pitagorejci bili u pravu. Glazba je u konačnici osjećajna matematika, a tekstovi koji prate glazbu samo su osjećajno prikazane misli. Veliki su skladatelji vjerovali kako su svojom umjetnošću oni zapravo samo dali glazbeni ton ljepotama stvaranja. Neki su od njih tvrdili da se glazba u njihovim mislima pojavila dok su promatrali čuda svijeta oko sebe, kao da su samo čuli nešto što je tamo već postojalo. Smatrali su kako su više bili uključeni u otkrivanje glazbe nego u njezino stvaranje.

Biblijski je Bog svemoćni Stvoritelj svih stvari. Sama zamisao kako postoji božansko Biće može biti vrlo silna i prijeteća. Čak zastrašujuća. Ali, ako Bog pjeva… dakle, to mijenja sve. Otvara naš um shvaćanju kako unutar te premoćne sile kuca jedno nježno srce.

Ako Bog pjeva, tada smo mi zadivljeni jedinstvom apsolutne moći i beskonačne osjećajnosti. Čak i više od toga. Ako je Bog skladatelj i pjevač ljubavnih pjesama, kao što to Pismo kaže, tada to znači da je u nas duboko zaljubljen, jer samo zaljubljeni pjevaju ljubavne pjesme. A to mora značiti kako On želi da Ga mi čujemo, jer pjevači ljubavnih pjesama pjevaju kako bi ih njihovi voljeni čuli. A mi? Čujemo li mi božansku glazbu?

Nikada neću zaboraviti svoje iskustvo obraćenja: ‘O,- pa – to – si – bio – ti!’ Imao sam 18 godina. Do tada nisam poznavao zamisao o Bogu i nisam pročitao ni jednu vjersku knjigu. O Bogu nisam znao doslovno ništa, a o vjeri vrlo malo. Ipak su postojale stvari koje sam znao, koje sam spoznao s jakim osvjedočenjem i snažnim osjećajima. Bio sam ispunjen bijesom zbog nepravde i tlačenja u svijetu. Znao sam kako ljudi ne smiju otimati djecu i iživljavati se nad njima. Znao sam kako muškarci ne smiju tući svoje žene. Znao sam kako narodi ne smiju bacati bombe jedni na druge, kako je nelogično da jedna skupina ljudi umire od gladi dok druga jede više no što je potrebno, da preprodavači droge ne smiju vrebati djecu i da ljudi ne smiju mrziti jedni druge samo zato jer su različite boje kože.

A znao sam još nešto, nešto još važnije. Znao sam da ako znam kako su neke stvari loše, tada mora postojati neko stvarno i konačno dobro što određuje to loše kao svoju suprotnost. Ponekad bih letimice opazio dobro, kao kad bih vidio čovjeka koji voli svoje dijete, ili dvoje djece kako se od sveg srca smiju uživajući u međusobnom prijateljstvu, ili pak nekoga tko je hrabro zaustavio nepravdu, ili pri susretu s ljepotom prirode, ili pak u želji za ljubavlju izrečenoj u pjesmi.

Sve sam ovo znao bez poznavanja Boga. Tek kasnije sam shvatio kako sam sve to znao jer je On znao mene. Stalno je pjevao mojoj duši, ali ja nisam znao da je to On. A onda je došao dan kada je moj bijes protiv zla i moja žudnja za dobrom koje prevladava našla svoj odjek u susretu s Onim koji je izvor dobra i neprijatelj zla. Bilo je to kao da ste sliku povezali s imenom, ili ime sa slikom. U srcu sam imao jak osjećaj o tome kakav bi svijet bio kad se ne bi činila nikakva nepravda, kad nitko drugome ne bi činio zlo, kad bi svatko više skrbio za drugoga no za sebe. Kada sam shvatio kako je Stvoritelj našeg svijeta bio matrica dobra za kojim sam čeznuo, kako je On mrzio svako zlo i nepravdu, bio sam poput dječaka za glasovirom koji je ocu rekao: ‘O, pa to si bio Ti!’

I tada mi je svanulo. Kada bih bio evolutivna životinja ne bih imao više ciljeve od golog preživljavanja. U bljesku uvida odjednom sam shvatio da sam mrzio zlo jer je postojalo, a za dobrotom sam žudio zato što postoji nešto što nazivamo konačnim dobrom. Tako sam konačno smjestio apsolutnu antitezu zla i apsolutni epicentar dobrote u osobnog Boga koji je ljudski rod stvorio na svoju sliku. Upravo je taj Bog cijelog moga života stalno ulijevao moralne podražaje u moju savjest, vodeći me i potičući. Sada sam znao ime Onome koji je cijelog života pjevao mojoj duši.

Bilo je to kao tada kad sam vozio duž puta i na radiju čuo jednu čudesnu pjesmu. Osjećao sam kako ju moram ponovno čuti. Zgrabio sam olovku i komadić papira i pripremio se zapisati podatke. Na moje veliko razočaranje, DJ je nastavio voditi u veselom tonu, odsvirao sljedeću pjesmu ne spominjući izvor remekdjela koje je zaokupilo moju pozornost.

Prošlo je nekoliko godina. Jednoga dana prijatelj me upitao jesam li ikada slušao Adagio za gudače Samuela Barbera. Rekao sam mu da nisam. ‘Moraš to čuti,’ – rekao je. Nekoliko dana kasnije darovao mi je CD i nagovorio me da odmah sjednemo i poslušamo glazbu. Čim su se prekrasni zvuci počeli pojavljivati poput jutarnjih sunčevih zraka kroz hladnu zimsku maglu, prepoznao sam pjesmu. ‘O, da, ja znam ovu pjesmu.’ – rekao sam prijatelju. ‘Čuo sam je jedanput prije nekoliko godina i otada ona svira u mojoj glavi.’ Konačno sam našao izvor pjesme koja je postojala u mojoj glavi. Jeste li vi povezali ljubavnu pjesmu koja vam je u srcu s njezinim božanskim Skladateljem?

Ty Gibson