Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha
Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja
Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo
Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno.

I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

To je neobičan fenomen koji je često prisutan, zar ne? Dvoje (ili više) braće i sestara, od istih roditelja, žive u istom domu, jednako su odgajani, jednako voljeni, čak su jeli istu hranu — jedno od njih postaje duhovno, vjerno, služi Gospodinu, dok drugo iz nepoznatog razloga ide u sasvim suprotnom smjeru. Koliko god bilo teško razumjeti, to nam pokazuje stvarnu snagu slobodne volje.

Tekst nam ne kaže kako je došlo do dijaloga između oca i sina i je li ga otac odgovarao moleći ga da preispita svoju odluku, da ne bude tako brzoplet, da promisli o svojem postupku. Najvjerojatnije je to i učinio, ali je na kraju sinu dao “dio baštine” koja mu je pripadala, i on je otišao. Isto načelo možemo zapaziti u cijeloj Bibliji: Bog daje ljudskim bićima slobodu izbora da idu svojim putem, da žive kako sama žele. Naravno, kao što dobro znamo, naš izbor dolazi s posljedicama, posljedicama koje mi ne možemo zamisliti ili predvidjeti.

Raširene ruke
Zamislite oca koji promatra kako njegov odvažni sin stavlja svoje stvari u naprtnjaču, spreman da napusti svoj dom. Možda je pitao svojeg sina kamo ide, kakav mu je plan u vezi sa zapošljavanjem, koji su njegovi snovi za budućnost. Tko zna što mu je sin odgovorio. Njegovi odgovori vjerojatno nisu bili ohrabrujući, barem za oca. Sin je bio više nego spreman da se dobro provede.

Uostalom, zašto ne? Bio je mlad, pustolovnog duha, imao je nešto gotovine i želio je vidjeti svijeta. Život na obiteljskom gospodarstvu vjerojatno je smatrao glupim i dosadnim za razliku od svih mogućnosti koje mu je svijet nudio.

Teško je pretpostaviti kako bi ova priča završila da je rasipnom sinu krenulo dobro u životu. Pretpostavimo da je našao načina za stjecanje prihoda i da mu je bilo dobro. Iz onog što ovdje možemo iščitati, nije baš vjerojatno da bi se vratio “na koljenima”, zar ne? Tko od nas nije ponekad osjetio žaljenje, ne toliko zbog grijeha koliko zbog posljedica, pogotovo kad smo bili uhvaćeni? Čak će i okorjeli mnogobožac požaliti što je učinio preljub ako je zbog toga dobio herpes, gonoreju ili neku drugu spolno prenosivu bolest. Ako snosimo bolne posljedice zbog našeg pogrešnog izbora, to nije pravo kršćanstvo, zar ne?

Što se dakle dogodilo s ovim mladim čovjekom? Iako nema sumnje da su strašne okolnosti u kojima se našao rezultirale promjenom stava, do čega inače ne bi došlo, njegovo razmišljanje, kao što tekst otkriva, pokazuje istinsku poniznost i spoznaju da je sagriješio i protiv oca i protiv Boga. Čini se kako govor koji je pripremio pokazuje iskrenost njegova pokajanja.

Možeš se ponovno vratiti kući
U drugim dvjema usporedbama u Luci 15. izgubljeni objekti nisu toga bili svjesni (posebno drahma), i nisu se mogli vratiti natrag čak i da su htjeli, dok je izgubljeni sin, koji se udaljio od “istine”, tek nakon vremena provedenog u tami (vidi Ivan 11,9.10) shvatio koliko je izgubljen. Tijekom povijesti spasenja Bog se morao nositi s onima koji su se namjerno okrenuli od svjetla koje su imali i otišli svojim putem. Dobra je vijest u ovoj usporedbi da čak i u takvim slučajevima, kada Bogu okrenu leđa ljudi koji su svjesni Njegove dobrote i ljubavi — On ih je još uvijek voljan vratiti na položaj koji su nekad imali u Njegovoj obitelji Saveza. Ako je mladić svojom slobodnom voljom odlučio otići, morao je tom istom slobodnom voljom odlučiti da se vrati. Tako je i s nama.

U ovim je usporedbama također zanimljiv kontekst u kojem su ispričane. Pročitajte Luka 15,1.2. Zapazite različite ljude koji slušaju ono što Isus govori. Za sve nas trebala bi biti snažna poruka da Isus, umjesto da upućuje upozorenja o završnim apokaliptičnim događajima ili o propasti svijeta i osudi onih koji se ne pokaju, kazuje usporedbe koje pokazuju očevu žarku ljubav i brigu za sve one koji su izgubljeni, bez obzira na okolnosti koje su ih do toga dovele.

Najbolja haljina
Kao što smo vidjeli, sin je morao donijeti odluku o povratku kući. Nije bilo nikakve prisile od strane njegovog oca. Bog nikog ne prisiljava na poslušnost; ako nije prisilio Sotonu na poslušnost na Nebu ili Adama i Evu u Edenu, zašto bi to učinio sada, dugo nakon što su posljedice neposlušnosti opustošile čovječanstvo (Rimljanima 5,12-20)?

Sin je sve priznao ocu, ali iz ovog teksta možemo dobiti dojam da ga otac gotovo nije čuo. Pogledajmo redoslijed zbivanja: otac trči u susret sinu, grli ga i ljubi. Naravno, priznanje je dobro i vjerojatno je više koristilo ocu nego sinu, ali u tom su trenutku sinova djela govorila jasnije od njegovih riječi.

Otac je također naredio slugama da donesu najbolju haljinu i odjenuo ga. Grčka riječ koja je ovdje prevedena kao “najbolja” (protos), često znači “prvi” ili “najistaknutiji”. Otac mu je dao najbolje što je imao. Razmislimo također i o kontekstu: sin je živio u siromaštvu tko zna koliko dugo. Vjerojatno nije došao kući obučen u najbolju odjeću. Uostalom, on je dosad čuvao svinje. Nema sumnje da je postojala razlika između onoga u što je bio odjeven kad ga je otac prihvatio (zapazite također da otac nije zagrlio sina tek nakon što se ovaj okupao) i odjeće u koju ga je otac odjenuo.

Ovo između ostalog pokazuje da je obnova njihovog odnosa u tom trenutku bila potpuna. Upravo u tom trenutku i na tom mjestu sin je dobio sve što mu je bilo potrebno. Izgubljeni sin se pokajao, priznao i odvratio od svojih putova. Otac je učinio ostalo. To je najljepša slika spasenja.

Myrna Tetz

Prvo, zato što On kaže da to trebamo činiti. Drugo, jer priznavanje grijeha je Božje sredstvo za skidanje krivice s naše duše. Mi živimo iz dana u dan kažnjavajući se vlastitim krivicama. Krivica je nešto veoma razorno. Psiho-terapeuti, kao što je to bio i Siegmund Freud, govore: “Nemojte osjećati krivicu.” Ali to nije zadovoljavajući odgovor ljudima. Krivica uništava ljude. Isus kaže: Da vi ste krivi, ali ja ću uzeti vašu krivicu. Okreni se od stvari koja te čini krivim i imat ćeš mir.

Prisjetimo se kada smo nekome učinili nešto nažao. Mi smo se tada osjećali neugodno u njihovom prisustvu. Npr. posvađali smo se sa svojim bračnim drugom. Rekli smo mu dosta teških riječi. Osjećali smo se tada užasno neugodno. Nakon nekoliko sati ili nekoliko dana donijeli smo odluku da se pomirimo. Došli smo svom bračnom drugu i rekli smo da nam je veoma žao što smo to učinili, a bračni drug je to isto rekao nama. Što se odjednom događa? Napetost koja je postojala kao da je isparila. Dolazi neki mir, olakšanje.

Postoji još jedan razlog zbog čega trebamo priznati svoje grijehe. Mi tada primamo na znanje da to što smo uradili je loše. Neki idu kroz život s parolom koja glasi: “Što je loše u tome, pa tako svi rade!” Kada priznajemo grijeh, time priznajemo da ono što radimo je stvarno loše. Obično kod priznanja grijeha bivamo općeniti: “Ja sam grešnik, oprosti mi”. To je dobro za početak, ali mislim da moramo biti malo određeniji.

Istina, ne možemo se uvijek sjetiti svakog grijeha. Ipak ako se i ne možemo sjetiti, trebamo priznati kategorije za koje smo krivi. Ako je netko lažov treba reći Gospodinu: Gospodine ja sam lažov. Ako imamo problema s prljavim mislima, recimo to Gospodinu. Ako imamo naglu narav, molimo se Bogu da je uzme od nas! Čuo sam često izjavu: “Živci su mi popustili”. Tu lošu narav ako je imate, dajte je Gospodinu. Nemojte reći: “Ah, ja imam naglu narav!” Kao da govorite o neizlječivoj bolesti. Bog vam može pomoći u vezi s tim. Kakvi god bili naši grijesi, priznajmo ih i dobit ćemo dodatni blagoslov. Budimo određeni. Ako smo možda nešto zaboravili, budimo uvjereni da će nas Gospodin na to podsjetiti, a mi ćemo Mu tada to priznati.

Doug Batchelor

Sve su njene zamolbe bile odbijene i njoj se to činilo u redu. Bila je spremna nastaviti živjeti da donese promjenu ili umrijeti i tako, kako je vjerovala, vidi svoga Spasitelja. Dok je oluja debate oko njenoga pogubljenja bješnjela, ona je izgleda bila jedina osoba koja je imala pravi mir. Čak i do samoga trenutka svoje smrti. Svojim se posljednjim riječima obratila obitelji njenih žrtava: “Žao mi je. Nadam se da će vam ovime Bog dati mir.” I na kraju je rekla: “Ja ću biti licem u lice s Kristom. Sve vas stvarno volim. Vidjet ćemo se kada se jednoga dana sretnemo tamo.” Novinar koji je bio svjedok njenoga pogubljenja opisao ju je kao smirenu i sabranu do samoga kraja.

Karla Tucker je zaslužila umrijeti zbog onoga što je učinila. Ali zbog vjere da je Isus umro i za njene grijehe živjela je i umrla s dubokim osjećajem osobnoga mira. To je bio mir kakav bi mnogi ljudi željeli imati. Mir bez obzira na greške prošlosti. Mir u svezi s onime što nas čeka kada se nađemo pred Bogom. A taj je mir, zapravo, dostupan svakome.

Isus je rekao: “Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.” On je ovdje govorio o osuđenim ljudima, ljudima određenim za smrt. On je tu govorio o tebi i meni. Uznemirujuća je činjenica u Bibliji da svi mi živimo na odjelu za osuđenike na smrt. Kazna za grijeh je vječna smrt, zauvijek razdvajanje od Boga i njegove ljubavi. U Bibliji piše: “Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.” To znači da svatko od nas, zbog prisutnosti grijeha, živi pod smrtnom osudom. A grijeh podrazumijeva mnogo više od brutalnoga ubojstva ili drugog zločina. Grijeh je naša odluka, izbor da bez Boga vodimo svoje živote, da činimo što želimo bez Božjega zakona. I to svijet dovelo u stanje kakvo je danas i koje može biti samo još gore.

Zbog osude za koju smo sami krivi, Božja nam riječ zvuči fantastično: “Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.” Bog poručuje osuđenim ljudima da mogu biti slobodni. Ljudi osuđeni da umru u samo jednome trenutku mogu imati svoju osudu poništenu i primiti dar vječnoga života. Kako? Oslanjajući se u punome povjerenju na Isusa. On je bio razapet na križ kao vaša zamjena, primajući na sebe smrtnu kaznu. Apostol Pavao je stajao pred čovjekom koji je doživio duboko osvjedočenje da mu treba mir i nada u vječni život. Zavapio je: “Što mi je činiti da se spasim?’ Oni će mu: ‘Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!'”

Ako to nikada niste učinili, a želite mir bilo u životu ili zbog smrti, recite Isusu da mu vjerujete i da želite njega kao svoga Spasitelja od grijeha. On će vam tada sve oprostiti i vaše će se ime na nebu zapisati u Knjigu života. Tada više niste stanovnik ovoga zemaljskoga zatvora, odjela za osuđenike na smrt. Pomilovao vas je Isus Krist osobno, gospodar nad gospodarima. Vrijeme koje još provodite ovdje, provodit ćete ga kao slobodni stanovnik Božje države u misiji pomaganja drugim osuđenicima da se promijene.

Željko Bošnjak

“Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9)

Kako naša srca mogu postati čista? Ljudi i žene su se bavili ovim pitanjem tijekom svih stoljeća. Neki su mislili da se odgovor nalazi u odvajanju od svijeta, pa su postajali pustinjaci, redovnici, redovnice ili su se učlanjivali u neku drugu vrstu “čiste” zajednice.

Jedan od takvih asketa bio je Simeon Stylit (390.-459. poslije Krista). Simeon se prvo zakopao u zemlju do vrata i tako proveo nekoliko mjeseci. Zatim je odlučio da je za put do svetosti nužno da sjedi na vrhu dvadesetak metara visokog stupa, jer će tu biti daleko od svake kušnje. Trideset i šest godina, sve do svoje smrti, Simeon je ostao na vrhu stupa. Visoko iznad površine zemlje, mučen insektima, bavio se veoma napornom tjelovježbom. Kažu da je jednom prilikom 1244 puta uzastopno čelom dodirnuo stopalo.

Drugi su se asketski atletičari zatvarali u samice tako male da se nisu mogli ni potpuno ispružiti ni potpuno ispraviti u njima. Mnogi su se prestali kupati i nosili su odjeću od krzna, s dlakom iznutra. Za druge se priča da su se hranili pretežno travom koju su sami kosili srpovima.

Ti ljudi su očajnički pokušavali biti pravi pred Bogom. Svom svojom snagom težili su za čistim srcem.

Na nesreću, pošli su pogrešnim putem. Nisu uspjeli savladati silu grijeha u svom životu. Prorok Jeremija je dobro ocijenio ljudske mogućnosti kada je upitao: “Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno svoje? A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite?” (Jeremija 13,23) Odgovor je očit. Mi smo doista u beznadnom stanju kada smo prepušteni sami sebi. Bez obzira što činimo, naše srce i dalje ostaje nečisto.

Naš uvodni tekst stoga ističe da samo Gospodin može očistiti ljudsko srce.

George R. Knight

Opsjednutost grijehom, razočaranjima ili neuspjesima je kao da dodirujete vrata svježe obojana crvenom bojom. Prisjećajući se svojih padova, mi ostavljamo mrlje na sadašnjosti. Tako pojačavamo svoj osjećaj krivnje zbog grijeha ili nečega čega se sramimo. Kako se, dakle, izboriti za dobar zaborav?

Kao prvo, učinite sve da stvar iz prošlosti popravite što je više moguće. Priznajte si prijestup, suočite se s njime i odlučite okrenuti se suprotno. Rekli bismo, pokajte se. Teško je zaboraviti greške dok se ne pokušaju ispraviti.

Neki je čovjek jednom pisao vlasniku trgovine u kojoj je krao: “Ne mogu spavati. Muči me grizodušje. Evo, šaljem vam ček na 300 kuna. Ako i dalje ne budem mogao zaspati, poslat ću vam ostatak onoga što sam uzeo.” Žalosno je što taj čovjek nije bio svjestan težine svoje greške. Pravo bi ga pokajanje potaklo da pošalje odmah cijeli iznos.

Čitajte i pokušajte moliti Davidov psalam 51. “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom… Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!” Davidov život nije bio bez grijeha, a ipak je u Bibliji poznat kao čovjek po Božjem srcu zato što se znao pokajati cijelim srcem. Nakon što povjerujete u Božji oproštaj, spremni ste zaboraviti prošlost. Pokajani i obraćeni Pavao piše: “Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem.”

Preusmjerite proces pamćenja. Kako? Pamćenje se ojačava ponavljanjem. Onako kako ste patili zbog grijeha koji su vas progonili u sjećanju svaki put kada ste se vraćali u prošlost, isto tako sada ne morate patiti. Kada ste iskreno sebi i Bogu priznali, te se pokajali, stekli ste novo iskustvo pobjede. Sada slobodno možete posjetiti prošlost i prisjetiti se greške, jer je to prirodan proces i ne treba se boriti protiv prirode, ali ovoga puta ne morate ići nizbrdo, propadati i patiti. Počnite od toga trenutka iz prošlosti i podignite glavu. Pa nije li vam Bog pokazao da je uz vas kada vam je oprostio i pozvao na promjenu? Tako se pri sljedećem porazu možete ohrabriti na tim starim padovima, znajući da vam je s desne strane nebeski pomoćnik.

U skladu s time, pokušajte misli o sramnoj prošlosti zamijeniti uzvišenijim mislima. Mnogi vam iskusni kršćani mogu potvrditi da u dubokom razmišljanju o Isusu i njegovoj žrtvi na križu postoji velika moć za grešnika koji pati. Čitajte evanđelje po Mateju, 27. poglavlje.

Božja je ljubav veća od bilo čega što ste učinili ili propustili da učinite. U Bibliji pišu ove riječi ohrabrenja ljudima: “Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša. Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje… Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine i grijehe tvoje poput oblaka. Meni se obrati jer ja sam te otkupio.” Sveto pismo jamči da kada Bog oprašta, on i zaboravlja: “Jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.” Razmislite – kada Bog tvrdi da oprašta i zaboravlja, tko ste vi da se toga sjećate?

Željko Bošnjak

A onda se pojavio prorok Natan s jednom pričom. Neki je siromašak imao janje koje je jako volio, ali je susjed bogataš poželio to janje. Premda je u gradu mogao kupiti bilo koju životinju, bogataš je želio baš to janje koje je siromašak toliko volio pa mu ga je oteo i zaklao. Grozno, pomislio je David. “Tko je taj bogataš?” gnjevno je upitao. “Pobrinut ću se da bude pravedno kažnjen.”

“Ti si taj čovjek!” odgovorio je Natan. Odjednom je David postao svjestan svoga grijeha. Njegovi pokušaji da ga prikrije samo su pogoršali stanje. Sad je došao trenutak da pred narodom prizna svoj grijeh. Psalam 51 je to priznanje.

U svim vremenima ljudi vjere uzimali su Davidove riječi da plaču zbog svojih padova. Mi se izručujemo milosti našeg dragog Boga moleći da izbriše naše strašne prijestupe. Budimo sigurni da nas čuje, uklanja naše grijehe i pere nas da budemo bijeli kao snijeg.

Gospodine Isuse, vidiš da strpljivo čekam.
Dođi sada, novo srce u meni stvori.
One koji su Te potražili nikad odbio nisi;
Operi me stoga i bit ću bjelji od snijega.
James Nicholson

Randy i William J. Petersen

Priznavanje krivnje je prepoznavanje činjenice da smo prekršili Božji zakon. Zapazite riječi iz Biblije: “Samo priznaj svoju krivnju da si se odvrgla od Jahve, Boga svojega,… i nisi slušala glasa mojega – riječ je Jahvina.” Priznavanje također znači da nismo u stanju sami efikasno ukloniti krivnju. Biblija kaže: “Da se i lužinom opereš, napravljenom od mnogo pepela, ostat će mrlja bezakonja tvoga preda mnom – riječ je Jahve Gospoda.” Priznavanje također podrazumijeva da je Bog u pravu, a mi u krivu. Jednostavno rečeno, priznavanje je način na koji grješnik kaže: “Gospodine, žao mi je. Počinio sam grešku i trebam tvoj oproštaj.”

Priznavanje grijeha je utemeljeno na Božjem obećanju: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” Drugim riječima, Božji oproštaj stječemo u onom trenutku kada priznamo svoje grijehe. Događa se, kako je to činio i moj kolega, da neki zadaju bol sami sebi ili sprovode neku drugu vrstu samokažnjavanja kako bi pobjegli od krivnje. Ali Biblija ne preporuča taj okrutni poganski običaj smirivanja izmišljenog ćudljivog božanstva. Niti se od nas zahtjeva da činimo neka dobra djela samo da bismo se rasteretili i bili prihvaćeni pred Bogom. Sve što je potrebno, to je priznati i ostaviti grijeh. Biblija otkriva pet faktora vezanih uz naše prepoznavanje krivnje.

Grijeh treba priznati pred Bogom. Kada griješimo, mi kršimo Božji zakon. Zato njemu i priznajemo. Nije potreban nikakav ljudski posrednik. Mi smo, međutim, odgovorni i prema našim bližnjima. Ukoliko smo nekome zgriješili, dužni smo stvar iznijeti pred Boga, jer je to grijeh, ali i priznati svome bližnjem. Da je to ranije shvatio moj kolega, zaobišao bi samokažnjavanje i priznavanjem krivnje možda povratio povjerenje svoje djevojke.

Priznavanje slijedi nakon što smo osvjedočeni u grijeh. To je očito iz događaja s kraljem Davidom. Nakon preljuba i ubojstva, prorok ga je ukorio, nakon čega je kralj mogao reći: “Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.” Najbolji način da budemo osvjedočeni je proučavati Bibliju i prakticirati molitvu. Božji Sveti Duh tada radi u našem umu i mi jasno raspoznajemo Božju pravednost i svoje grijehe. Tome slijedi pokajanje i priznavanje što su osnovne kvalifikacije da budemo prihvaćeni pred Bogom.

Iskreno priznavanje prihvaća punu odgovornost za ono što je počinjeno. To podrazumijeva da ne pokušavamo prikriti svoje djelo raznim izgovorima. Mi ne smijemo opravdavati ono što nije u redu. Svoje bismo grijehe trebali priznati prihvaćajući punu odgovornost za svoja djela.

Naše priznavanje treba biti određeno. Često se može čuti molitva: “Gospodine, oprosti mi grijehe.” Međutim, priznavanje treba biti definirano, prepoznajući točno onaj grijeh za koji smo krivi. Neki su grijesi tajni i stoga se iznose samo pred Boga, u tajnosti. Neke priznajemo našim bližnjima, a neke u javnosti. Ali je važno svaki od njih iznijeti određeno, kako bismo rekli – po imenu i prezimenu. Općenite molitve za oproštaj neodređenih grijeha nemaju nikakvog efekta.

Odnos s Bogom u Bibliji je opisan kao hodanje. Kada griješimo, mi od njega odlazimo. Ali kada se pokajemo, mi mu se vraćamo i nastavljamo ići s njim. Priznavanje nas tako dovodi do promjene našeg života. Ono nema smisla kada nije propraćeno pokajanjem, odnosno voljom da promijenimo svoje ponašanje.

U priči o izgubljenom sinu, Isus je istaknuo neke bitne prednosti priznanja i pokajanja.

Kada se mladi rasipnik opametio, prepoznao svoja nedjela, i odlučio vratiti se kući, bio je spreman na sve, pa i na kaznu. Ali njegov ga je otac nestrpljivo čekao spreman da mu oprosti. Iako je bio prljav, neobrijan i neprijatnog mirisa, sin je doživio najtopliji zagrljaj u svom životu. Nije li divno znati da imamo nebeskog Oca koji nestrpljivo čeka da nam na naše priznavanje oprosti i prigrli u svoju obitelj?

Nadalje, mladićev je otac toliko bio sretan što mu se sin vratio da je organizirao slavlje. Zapovjedio je da se posluži najbogatija hrana i sve ukućane pozvao da se raduju s njime. Isus je rekao: “Kažem vam, tako će biti veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati.” S našim Bogom i sva se nebeska bića raduju kada priznajemo i kajemo se zbog naših grijeha. Ali i naše srce, za uzvrat, počinje osjećati slobodu i radost.

Sve je ovo bilo samo objašnjenje priznavanja; najbolje ćete ga, ipak, razumjeti kada to bude vaše osobno iskustvo.

Kenneth Mulzac

Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha

Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja

Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno. I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.

Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Pitanje je razložno. Isus na njega odgovara posebno u prispodobi o izgubljenom i nađenom sinu (Lk 15, 11-32). Kad se mladi rasipnik našao u bijedi, pokajao se i vratio ocu, stariji sin ne može prihvatiti da mu otac sve oprašta. “Kad dođe ovaj tvoj sin koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.” Otac tumači: “Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No, trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se”.

To je srž Isusova stava i Božjega oproštenja. Grešnik se ne “predomišlja” da bi Boga naveo na milosrđe, nego se iz temelja mijenja – umire da se iznova rodi. Iznova rođeni čovjek Božja je radost. Isus očekuje da to svi shvate. Bogu nije do pravde, nego do spasenja, ne želi suditi nego iznova prihvatiti čovjeka koji se tako iznova rađa. To je – kršćani vjeruju – moguće zbog toga što Isus umire i uskrisuje. U njegovoj smrti umiru ljudski grijesi – u njegovu uskrsnuću čovjek se ponovno rađa. Bog ne prihvaća one koji to odbijaju, ostavlja ih u slobodi njihova zla, ali nije mu do osude nego do čovjekova ponovnog rođenja. On zna tko se svoga grijeha stidi i tko ga se želi osloboditi. Tu ljudska računica ne pomaže. Ljudska pravda opravdano sudi zločincima na ovome svijetu, ali Bog može i sa stratišta i s lomače uzeti sebi onoga kojega prepoznaje kao iznova rođeno biće.

Nije to Božja slabost, nego snaga njegova otkupljenja, upravo Isusove smrti i uskrsnuća. To ne potiče čovjeka neka griješi pa će se na kraju ipak spasiti, nego ga stalno opominje da se grijeha može osloboditi i sasvim iznova zaživjeti kao novo stvorenje. Tu ne pomaže nikakva računica pravdoljublja – treba se radovati što je Bog trajno spreman oprostiti, raskajanoga iznova roditi. Takav preporođeni čovjek nije licemjer, nego novo stvorenje.

Živko Kustić
(kolumna u Jutarnjem listu, 01.02.2008)