Bila je to vrlo tužna slika, ali možda ćete se iznenaditi kad čujete da je njezino iskustvo zapravo bilo vrlo pozitivno. Njezina grižnja savjesti značila je da je Bog vodi u pokajanje.

Je li osjećaj krivnje loš?
U današnje vrijeme nije moderno osjećati krivnju. Čuo sam kako ljudi za svoj osjećaj krivnje optužuju religiju, umjesto da se sjete loših stvari koje su učinili i koje su proizvele taj osjećaj. Neki psiholozi potiču svoje klijente da odbace krivnju tako što će izjaviti kako stvari protiv kojih govori Biblija zapravo i nisu loše, pa se ne trebaju osjećati krivima ako su ih učinili. „Budite svoji!“ kažu oni. „Činite sve što vam godi! Ništa nije loše sve dok ne povređujete druge. Samo nemojte dopustiti da vas sputava stari moral!“

Ipak, nama je potreban osjećaj krivnje premda se zbog njega osjećamo strašno. Kada je Bog predočio Adamu i Evi njihovu neposlušnost, oni su se osjećali užasno, a to je bilo dobro jer ih je grižnja savjesti vodila k prepoznavanju i priznanju svoje pogreške. Od početka je Bog želio da shvatimo kako neposlušnost Njegovim savršenim zakonima života čini i Njega i druge i nas same nesretnima.

Možete li zamisliti svijet bez osjećaja krivnje? U tom bi slučaju svatko bez razmišljanja mogao ubiti drugu osobu pa bi na taj način prijateljstva bila nemoguća, a osobna sigurnost nepostojeća. Svatko bi mogao imati spolni odnos sa svakim bez osjećaja grižnje savjesti, pa bi se brak i roditeljstvo raspali. Kad bi ljudi mogli ukrasti sve što požele bez kajanja, poslovanje i trgovanje bili bi nemogući. Obećanja, zavjeti, ugovori? Sve bi bilo besmisleno. Ljudi bi mogli nekažnjeno kršiti državne zakone jer ne bi postojao tihi glas koji im govori da to ne čine.

I na kraju bismo morali pobjeći od drugih ljudi jer bi svaki zajednički trenutak bio ispunjen izdajom i opasnošću, pa bi ljudski rod bio izložen samouništenju. Ne čudi nas onda što je Sigmund Freud, kojega bismo teško mogli nazvati vjernikom, priznao kako bez osjećaja krivnje ne bi postojala civilizacija jer on drži pod nadzorom ljudsku agresiju i sebičnost.

Lijek
Nakon što osjećaj krivnje posluži svojoj svrsi, nakon što nas dovede do toga da vidimo svoju potrebu za oprostom i popravljanjem, on treba prestati. Da bismo mogli nastaviti živjeti emocionalno zdravim životom, osjećaj krivnje mora prestati. Bog ne želi da trajno patimo zbog prošlih grijeha. Nameće nam se pitanje: Kako se netko može riješiti osjećaja krivnje?

Za početak je potrebno preuzeti odgovornost za vlastita djela. Kralj David je počinio neke vrlo strašne grijehe. Jedanput je ubio čovjeka kako bi uzeo njegovu ženu (2. Samuelova 11). No kada mu je grijeh bio predočen, David se s njim suočio otvoreno. Napisao je: „Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.“ (Psalam 51,5) David nije samo priznao svoj grijeh, već je zbog toga bio žalostan, a to iskustvo Biblija naziva pokajanjem.
Ponekad ljudi za svoje vlastite grijehe okrivljuju druge. „Reagirao sam nasilno zato što si me ti razljutila.“ „Učinio sam preljub jer me druga osoba zavela pa nisam imao izbora.“ To su izgovori. Svatko je mogao izabrati drugačije ponašanje. Za grijeh se ne možete pokajati ako ne priznate da je on posljedica vašeg izbora.

Priznanje
Pokajanje odjeveno u riječi naziva se priznanjem. Novozavjetna grčka riječ za priznanje (homologeo) znači „reći istu stvar“, pa tako priznanje znači usklađenost s Božjom ocjenom naših grijeha, a ne pokušaj da se izvučemo. David se u svojem priznanju složio s Bogom: „Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: pravedan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš.“ (redak 4)

S obzirom na to da ne griješimo samo protiv Boga, vrlo je važno priznati svoje grijehe i ljudima koje smo povrijedili. „Ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite“, savjetuje apostol Jakov (5,16). Kada se Zakej, ubirač poreza, pokajao zbog svojih nepoštenih djela, izjavio je: „I ako sam koga u čemu prevario, vratit ću četverostruko.“ (Luka 19,8) Razgovor s osobom kojoj ste učinili nažao i nadoknađivanje počinjene štete uklanja teret krivnje.

Oprost
Zajedno s priznanjem trebamo moliti Boga za oprost. David se molio: „Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega. … Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu.“ (Psalam 51,9.11) Da bi im grijesi bili oprošteni, ljudi su ih u starozavjetno vrijeme morali priznati pred svećenikom i prinijeti žrtvu. Ali sada to više ne moramo činiti! Božji Sin, Isus, dao je sebe kao konačnu žrtvu za grijeh tako da mi možemo pristupiti Stvoritelju svijeta „s pouzdanjem“ da „primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć“ (Hebrejima 4,16).

Primanje i doživljaj Božjeg oprosta mijenja život. Isus je ovo iskustvo prikazao u jednoj usporedbi. Rekao je: „Neki vjerovnik imao dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina denara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti, on oprosti obojici. Koji će mu, dakle, od njih više pokazivati ljubavi?“ (Luka 7,41.42) Jasno, onaj dužnik kojemu je oprošten veći dug imat će snažniju motivaciju da voli i služi onome tko mu je oprostio.

Tako je i s našim grijesima. Kada je David primio oprost, molio je Boga da preuzme njegov život i tako ga promijeni da sljedeći put ne bude tako lako iskušan: „Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni.“ (Psalam 51,12) Obećao je da će zauzvrat „učiti bezakonike tvojim [Božjim] stazama i grešnici tebi će se obraćati“ (redak 15).

Nemojte zaboraviti da će se osjećaj krivnje opet vratiti kada sagriješite. To je upozoravajuće svjetlo na upravljačkoj ploči vašeg života koje vas upozorava da se odvratite od pogrešnih putova i uredite odnos s Bogom.

Tvrdoglava krivnja
Filozof Alfred Korzybski citira staru izreku: „Bog će oprostiti vaše grijehe, ali vaš živčani sustav neće.“ Pritom je mislio kako se osobe koje razumski znaju da im je Bog oprostio, često ne mogu osloboditi osjećaja grižnje savjesti. Jedan mi je čovjek rekao kako je bio obeshrabren jer je osjećao da mu nije potpuno oprošteno stoga što nije mogao pronaći osobu koju je povrijedio prije mnogo godina kako bi joj to priznao.

Okrutan otac može se pokajati zbog svojeg grubog postupanja prema obitelji, ali ne može nadoknaditi sve godine uništenih odnosa. Ubojici može biti žao što je ubio čovjeka, ali svoju žrtvu ne može vratiti u život. Posljedice grijeha ostaju i nakon oprosta.

Neriješena krivnja vrlo je bolna i razorna. David je težinu svoje krivnje doživljavao kao da mu se satiru kosti (redak 10). Kada su k Isusu donijeli uzetog čovjeka, On mu je najprije oprostio grijehe, a nije mu spomenuo oslabljene noge zato što je shvatio kako su ovog čovjeka vlastiti grijesi opterećivali mnogo više od njegove tjelesne slabosti (Luka 5,17-26).

Ako se pokušavate osloboditi tereta krivnje, uvjeravam vas da imate pravo na Božji oprost, koji će sve vaše grijehe „baciti na dno mora“ (Mihej 6,19). Ako taj teret još niste odbacili i dopustili Isusu da ga uzme, molite Boga neka učini sve što je potrebno kako bi vam pomogao da prihvatite oprost. Ne ustručavajte se porazgovarati s duhovnim savjetnikom. Ponekad je potreban samo ljubazan i suosjećajan sugovornik koji će vam pomoći da prihvatite radost koju vam Bog nudi.

Bog ne može opravdati grijeh, ali nam može pomoći da nadvladamo krivnju. Oprost koji primamo zapečatio je i uručio Isus koji „osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ, da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti“ (1. Petrova 2,24). Oprost donosi toliku promjenu da se ona može usporediti s uskrsnućem u novi život! „Dakle, neka više ne vlada grijeh u vašem smrtnom tijelu, tako da vas podvrgne njegovim požudama“, piše apostol Pavao. „Naprotiv, prinesite Bogu sami sebe, sebe kao takve koji ste od mrtvih postali živima.“ (Rimljanima 6,12.13).

Nemojte zadržavati osjećaj krivnje kada je Isus dao svoj život kako bi vam oprostio!

Loren Seibold

Utjeha dolazi na razne načine. Mala djeca se često tješe omiljenom igračkom ili pokrivačem. Stariji se tješe uspomenama na mjesta, ljude ili događaje. Pripadnici svih naraštaja tješe se nježnim dodirom prijateljske ruke ili ljubaznim riječima.

Ljudska je utjeha dobra, ali je utjeha od Boga još bolja. Neke od Njegovih utjeha su sadašnja stvarnost, dok druge očekujemo tek u budućnosti.

Među utjehama koje sada stoje na raspolaganju kršćaninu ubrajamo oprost grijeha i sigurnost spasenja.

Onima koji plaču zbog svojih grijeha i koji otvoreno priznaju svoju potrebu za Božjom pomoći Bog potpuno i savršeno oprašta. Božanski oprost je besplatan i dobiva se odmah. Svojom smrću, Isus ga je stavio na raspolaganje svima koji vjeruju u Njega. Prije nekoliko godina zaustavio sam se u Virginiji kraj trgovine mješovite robe. Naslov u nekim novinama privukao je moju pozornost: “Muž propješačio 1500 kilometara da traži oprost!” Pomislio sam da neki tako zamišljaju i Boga.

Ali, Bog nije takav. On ne traži da zaradimo oprost mučeći se u samostanu. On ne zapovijeda da se odijevamo u vreće ili da klečimo na kukuruzu kad mu se molimo.

Ne, On nas voli. I budući da nas voli, i više je nego spreman oprostiti nam. Traži jedino da se iskreno pokajemo i prihvatimo Kristovu žrtvu. Posljedice su trenutačne, dobivamo oprost. I upravo se tu uklapa plakanje i tuženje. Žalost u srcu zbog grijeha odvodi nas Isusu da tražimo očišćenje. “Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” (Matej 5,4) Ima li veće utjehe nego biti prav pred Gospodom?

George R. Knight

Kad bismo mi pisali knjigu koja bi trebala biti temelj za vjerovanje i vjeru, napisali bismo samo ono što oduševljava, ohrabruje i iznosi najbolje poruke. Ali Bog je bio pametniji. Dao je zapisati loše, pa i zle ljudske strane zajedno s dobrima. Kad čitate o ljudima koji su činili zlo i onda im je Bog ukazao svoju milost, to je najveće moguće ohrabrenje.

Izvještaj o tome kako je Bat-Šeba privukla Davida pun je spletki, laži i ubojstava. David nije otišao u rat zajedno sa svojim ljudima. Premda je imao sav mogući luksuz doma i društvenog života, njegov je pogled lutao ulicom, a nedaleko od njega kupala se Bat-Šeba, uvjerena da je nitko ne promatra. Njezino ime znači “kći subote”, odnosno “kći zakletve”. David je poželio ovu “kćer” jer je bila vrlo privlačna. U njegovim mislima prvo mjesto je imala želja za spolnim odnosom pa je, bez obzira na to što je ona već bila udana za Uriju, on legao s njom. Kad je zatrudnjela, obavijestila je Davida o svojem stanju. Davidov grijeh sada se pretvorio u veliko zlo. Odmah je pozvao Uriju da napusti bitku i dođe kući. Zatim ga je nastojao navesti da spava sa svojom ženom kako bi pomislio da je dijete, kad se rodi, njegovo. Kakva podlost! Urija je suosjećao sa svojim ljudima u ratu i njegova osobna etika nije mu dopuštala luksuz da spava sa svojom ženom dok je to uskraćeno njegovim ljudima.

Kad ovaj trik nije uspio, David je dao upute svojem vojskovođi da Uriju stavi na najopasnije mjesto u borbi kako bi tijekom opsade Rabe poginuo. Plan je uspio i jadna Bat-Šeba sada je morala žalovati i pokopati svojeg muža. Međutim, kad je prošlo vrijeme tugovanja za mužem, David se njome oženio i uzeo je na svoj dvor. Dijete se rodilo, ali se razboljelo i umrlo. Kralj je bio shrvan zbog njegove smrti.

Meni se dopada način na koji je Bog postupio s Davidovim velikim zlom. On šalje proroka Natana da s njim razgovara. Prorok počinje razgovor o Davidovom grijehu alegorijom. Neki je čovjek imao samo jedno janje koje je jako volio. Ali došao je bogataš i uzeo mu ga, a jadnika ostavio bez ičega. Kad je to David čuo, strašno se razgnjevio zbog okrutnosti bogataša i izjavio da ga treba osuditi na smrt. Na to je Natan priču usmjerio na zlo koje je David učinio Uriji: “Ti si taj čovjek!” rekao je. “Uzeo si Bat-Šebu, ubio si Uriju u bitci i uzeo je za svoju ženu.” (2. Samuelova 12,9 — parafrazirani tekst) David je u svojem grijehu poželio, učinio preljub, lagao i ubio. U Psalmu 51 nalazimo njegovo priznanje. U službi u Svetištu nije bilo žrtve za grijeh s predumišljajem. David je učinio jedino što mu je preostalo. Pokajao se pred Bogom, priznao svoj grijeh i učinio sve da popravi učinjeno zlo.

Ovo je jedan od mnogih izvještaja u kojima jasno vidimo Božju milost. David je dobio oprost i mogao je ovim psalmom drugima otkriti Božje preveliko sažaljenje. Čudesna je činjenica da je Bog pokazao svoju milost i više nego što se moglo zamisliti. Bat-Šebin drugi sin bio je Salomon, jedan od predaka našega Gospodina. Međutim, zanimljivo je da je u Matejevom rodoslovlju Krista Bat-Šeba naznačena kao “žena Urijina” (Matej 1,6).

Koliko god mi daleko otišli putem grijeha ili što god učinili, pokajanje, priznanje i žaljenje zbog grijeha donosi Božju čudesnu milost u oprostu i obnovi. Možemo iznova ili po prvi put živjeti s Bogom i, bez obzira na našu prošlost, imati Njegovo jamstvo slavne budućnosti. Nije li to radosna vijest?

David i Gaya Currie

Svi govore da je opraštanje divna stvar sve dok se ne nađu sami u situaciji da nekome nešto oproste. Ponekad, ako samo spomenemo opraštanje, svi će nas mrko pogledati. Nije u tome što ljudi smatraju da je to nedostižna i teška vrlina – naprotiv, oni je često preziru i mrze. Mnogi od vas bi sigurno željeli upitati: “Interesira me što bi ti mislio o opraštanju gestapovcu da si kojim slučajem Poljak ili Židov?”

To se i ja pitam, vjerujte. Isto se tako pitam da li bih uistinu mogao biti toliko hrabar, pa ne odreći se svoje vjere, čak i po cijenu smrti. Da, pitam se, kada bi stvarno bio Poljak ili Židov, da li bih mogao oprostiti gestapovcu. Međutim, nije mi namjera govoriti o tome što bi mi mogao učiniti, već vam govorim samo ono što je biblijski. Mi nismo izmislili biblijsku religiju. A u njoj, u samoj njenoj suštini, nalaze se ove riječi: “Oprosti nam grijehe naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim.” Nema ni najmanjeg znaka da bi nam moglo biti oprošteno pod drugim uvjetima. Sasvim nam je jasno rečeno da nam se neće oprostiti, ukoliko mi ne oprostimo drugima. Nema drugog načina. Što nam je, dakle, činiti?

Svakako, oprostiti je teško, ali nam se čini da bi nam u tome mogle pomoći dvije stvari. Kad počnete učiti matematiku, ne počinjete odmah s integralnim računom, već s običnim zbrajanjem. Isto tako, ako stvarno želimo (ali, pazite, sve zavisi od toga da li to stvarno želimo) naučiti opraštati, možda bi bilo bolje početi s nečim lakšim nego što je gestapo. Mogli biste početi tako, što ćete oprostiti mužu (ženi), roditeljima ili djeci, nešto što su vam učinili ili rekli prošlog tjedna. To će vas vjerojatno na trenutak zaposliti. Drugo, mogli biste pokušati shvatiti, što znači voljeti svog bližnjeg kao samog sebe. Kako to ja volim samog sebe?

Kad o tome bolje promislimo, ne bi baš mogli reći da se sami sebi sviđamo, čak se događa da uopće ne uživamo u vlastitom društvu. Očigledno, voli svog bližnjeg ne znači “neka ti se on svidi” ili “pokušaj uvidjeti njegovu privlačnost”. To vidimo kod drugih i bez posebnog uvjeravanja. Da li mi o sebi mislimo najbolje, mislimo li da smo dobri ljudi?

Moramo priznati da ponekad tako mislimo (to su, bez sumnje, naši najgori trenuci), ali takvo mišljenje o samom sebi nije razlog zbog kojeg samog sebe volim. U stvarnosti je obrnuto – zbog svog samoljublja, mislimo da smo dobri. Tako, kad kažemo da treba ljubiti svoje neprijatelje, nipošto ne znači da ih trebamo smatrati dobrima. To je veliko olakšanje. Mnogi ljudi, naime, misle da oprostiti neprijatelju, znači priznati kako on, na kraju krajeva, i nije tako loš, mada smo uvjereni u suprotno. Pođimo dalje. U svojim najsvjetlijim trenutcima, ne samo da ne mislimo da smo dobri ljudi, već uviđamo da smo opaki. U životu smo učinili dosta toga što nas je sramota. Prema tome, dopušteno nam je prezirati i mrziti ono što rade naši neprijatelji. Teolozi kažu da trebamo mrziti djela zlih ljudi, ali da ne smijemo mrziti zle ljude – dakle, mrzi grijeh, ali ne grešnika.

Mnogi ovu razliku smatraju nevažnim cjepidlačenjem – pa kako čovjek može mrziti grijeh, a ne mrziti počinitelja? Kasnije mnogima padne na pamet da su se upravo tako ponašali prema jednom čovjeku, i to cijeli svoj život – prema samome sebi. Koliko god su mrzili svoj kukavičluk, taštinu i pohlepu, nisu prestajali sebe voljeti. U tome ih ništa nije moglo spriječiti. Dakle, upravo zato što su voljeli počinitelja, mrzili su njegove grijehe. Baš zbog ljubavi prema sebi bili su žalosni kad su shvatili što su sve u stanju napraviti. Dosljedno tome, religija od nas ne traži da bar malo ublažimo mržnju koju osjećamo prema zlim djelima. Sve što je o njima rečeno ostaje i dalje. Međutim, religija od nas traži da ih mrzimo na isti način na koji mrzimo grijeh u nama samima, da žalimo onoga koji čini zlo i da se nadamo da će se on, ako je ikako moguće, jednom negdje i na neki način promijeniti i ponovno postati čovječan.

Predlažem malu provjeru. Pretpostavimo da u novinama pročitate o gadostima koje je učinila osoba koja vam nije baš draga. Pretpostavimo dalje, da se iz članka može zaključiti da cijela priča možda i nije potpuno istinita ili da onaj o kome je riječ nije tako loš, kako se u prvi mah može zaključiti. Hoće li vam nakon čitanja pasti na um pomisao: “Hvala Bogu, pa on i nije tako loš.” Ili ćete u potpunosti prihvatiti prvi utisak priče i uživati u činjenici da se o vašem neprijatelju piše tako loše. Ako je točno ovo drugo, tada je to prvi korak, koji će vas, ako se nastavi, pretvoriti u demona. Vidite, čovjek počinje željeti da ono crno bude još crnje. Ne odupremo li se tome, uskoro ćemo željeti da sivo vidimo kao crno, a na kraju ćemo čak i bijelo vidjeti kao crno. Konačno ćemo tvrditi da je sve loše – Bog, naši prijatelji, čak i mi sami. U tome se nećemo moći zaustaviti – zauvijek ćemo ostati u svijetu potpune mržnje.

Priznajemo da se iz toga može zaključiti kako trebamo voljeti i one koji u sebi nemaju ničega što bi bilo vrijedno ljubavi. Da li u nama ima nečega zbog čega bi nas trebalo voljeti?

Sebe volite jednostavno zato, jer ste vi u pitanju. Bog želi da na isti način i iz istoga razloga volimo sve ljude. On nam je dao svojstvo da ljubimo sebe, kako bismo trebali naučiti na koji način trebamo voljeti druge. Dakle, pravilo koje vrijedi u našem posebnom slučaju, moramo primijeniti i na druge ljude. Možda će nam biti lakše ako se prisjetimo da baš tako Bog nas voli – ne zbog nekih dobrih, privlačnih osobina koje možda posjedujemo, već jednostavno zato, jer smo takvi kakvi jesmo. Zaista u nama nema ničeg što bi se moglo voljeti – bića poput nas u mržnji nalaze toliko zadovoljstva da je se odriču jednako teško kao i žestokih pića ili duhana.

C.S. Lewis (preuzeto iz knjige Kršćanstvo)

“U dan nevolje tražim Gospodina, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, ne može se utješiti duša moja. Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane. Vjeđe moje držiš, potresen sam, ne mogu govoriti. Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina; razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje. Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek?”

“Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa. Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš?”

Odgovor Svetog pisma na bol uvijek je isti. Biblijske ličnosti, opterećene kajanjem, rastrzane tugom, očajanjem, dizale su se iz svog bijednog stanja tako što su ponovno upravile pogled na Boga cijelog svemira. U nazočnosti takve veličine, ovozemaljsko je izgubilo na značenju.

Usred vašeg obeshrabrenja nudim vam jednostavan savjet. Odredite svakog dana mjesto i vrijeme kad idete Davidu. Pročitajte jedan psalam, uživljavajući se u ono što čitate. Tugujte zbog svojih nedostataka. Izrazite svoju tugu zbog načina na koji se život odnosi prema vama. Isplačite nepravdu koju donose prilike, slabost vaše volje. A onda krenite naprijed. Čitajte odluku na kraju psalama. Ostavite za sobom vašu tugu. Pogledajte oko sebe, prema gore, naprijed i natrag k Onome koji uvijek jest i uvijek će biti. Razmišljajte o Onome čije je “prijestolje Nebo, a zemlja podnožje Njegovim nogama”. Potrudite se svojim umom shvatiti djelić Njegove veličine.

Slično Davidu i Jobu potrudite se povezati ove bogoslužbene doživljaje sa sviješću o postojanju Božjeg svijeta u prirodi. Otvorite uvečer prozor i razmišljajte o Bogu koji “u pravo vrijeme” izvodi zviježđa. Promatrajte kišnu oluju svjesni Boga koji je “jaz iskopao povodnju… prokrčio pute grmljavini da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema.”

Na kraju ustanovit ćete da je jedino što vrijedi – Bog.

Sandra Doran