U teologiji opravdanja vjerom susrećemo se s dvjema imenicama: pravda i vjera te glagolom pravdati koji nam treba objasniti suodnos između tih dviju imenica ili pojmova. Pojmovi pravde i vjere vremenom su krivotvoreni, a osobito glagol kojim se opisuje radnja pravdanja.

Usmjerit ćemo pozornost prema izvornom biblijskom značenju ovih toliko pogrešno upotrebljavanih pojmova. Opravdanje vjerom je potpuno božanska inicijativa ili djelo.

Pravda koja je potrebna za spasenje: Pravdu trebamo poistovjetiti s povijesnim Isusom Kristom i Njegovim bezgrešnim životom u ljudskom tijelu trideset tri i pol godine.

Vjera koja je potrebna za spasenje: Vjeru također trebamo poistovjetiti s povijesnim Isusom Kristom i Njegovim bezgrešnim životom u ljudskom tijelu trideset tri i pol godine.

Opravdanje je utjelovljenje ili inkarnacija osobina Svetog Duha u naše ljudsko tijelo (život), kroz Svetog Duha u Osobi Isusa Krista: “Naprotiv, plod su duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost.” (Galaćanima 5,22)

Nema govora o ljudskoj vjeri, ljudskoj volji, ljudskom izboru, ljudskim djelima ili slično. Pravda kojom se opravdavamo je sto posto Božja. Vjera kojom prihvaćamo tu pravdu također je sto posto Božja i plod je Svetog Duha. I opravdavanje, odnosno posvećenje, je sto posto Božje. Pitamo se: Koja je naša uloga? Prije nego ponudimo odgovor, treba usvojiti pravilno razumijevanje pojmova pravde, vjere i opravdanja odnosno posvećenja.

Odakle dolaze pravda i vjera? Podrijetlo pravde je nebesko, u njoj nema ništa zemaljskog; ona je satkana na nebeskom razboju ili tkalačkom stanu i u njoj nema ni trunke ljudskoga konca.

Ljudska pravda prije pada u grijeh. — Adam i Eva stvoreni su sa svojom osobnom pravdom (sveti, pravedni, dobri), a rezultat je bio da su bili poslušni. Bili su u potpunom skladu s Božjim zakonom koji je bio ugrađen u njihova srca, odnosno um, u afirmativnom, pozitivnom i aktivnom stanju. Ta pravda s kojom su bili stvoreni našla je svoj izraz u nesebičnoj ljubavi prema Bogu i svim stvorenjima.

Ljudska pravda nakon pada u grijeh. — Padom u grijeh Adam i Eva su nepovratno izgubili svoju osobnu pravdu i postali obespravljeni, robovi sebičnosti kojom upravlja Sotona. To novonastalo ropstvo izražavalo se, i do današnjih se dana izražava, u podčinjenosti njihove egocentrične, sebične naslijeđene naravi svome “ja”, odnosno samom Sotoni. Čovječanstvo je bez Boga postalo nesveto, nepravedno, loše i neposlušno. Jednom riječju, ljudi su postali bezakonici. Stanje odsutnosti duhovnih vrijednosti može se danas prepoznati na svakom koraku. Nakon potopa pojavila se potreba za pisanim Božjim zakonom, uz već postojeći plan spasenja dan na početku u Postanku 3,15: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” Taj Zakon je dan u obliku pisanih Deset zapovijedi ili Dekaloga s obzirom na to da su ljudi zaboravili ono što im se usmenom predajom prenosilo i da su pali u idolopoklonstvo. Ključna zapovijed o Božjem imenu, tituli i području vladanja izražena u Zakonu na Sinaju posebice se nalazi u zapovijedi o šabatu (suboti) koja u Izlasku 20,8 glasi: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” Ljudi su se trebali sjećati zato što su zaboravili Boga.

U početku odvojeni od Boga, naši praroditelji izgubili su zajednicu s Bogom i poznavanje Boga te su bježali od svojega Oca i Stvoritelja. Bog kaže: “Vô poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve — Izrael ne poznaje [mene], narod moj ne razumije.” (Izaija 1,3) “A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3) Budući da je vječni život poznavanje Boga i Isusa Krista, izgubili su vječnost koja je ovisila o zajednici s Bogom.

Problem koji se tiče vječnog života je poznavanje ili nepoznavanje Boga. Danas se mnogi nalaze izvan vječnog života jer ne poznaju Boga i Isusa Krista. Prije pada u grijeh ljudi su bili duhovni, a nakon pada postali su tjelesni. Ova dva načela međusobno su suprotstavljena. Apostol Pavao nas izvješćuje o tome: “Jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje međusobno protivi tako da ne činite što biste htjeli.” (Galaćanima 5,17)

Čovjek je postao tjelesan, samostalan i autonoman pa si pojedinac daje pravo određivati zakone. Drugim riječima, ljudski razum, osjećaji, djela i pobude, a time i volja, više se nisu mogli pokoriti i podložiti Bogu. U tom smislu Biblija uči da se ne trebamo oslanjati na svoj razum i osjećaje. “Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.” (Izreke 3,5)

Kako su naše pobude uvijek sebične i tjelesne, i ljudska volja — koja je prava nevolja — ne želi se pokoriti, odnosno podložiti Božjoj volji. U tom smislu potrebna je božanska pomoć. “Nema pravedna ni samo jednoga; nema razumna, nema nikoga koji traži Boga. Svi su zastranili, zajedno se pokvarili. Nema ni jednoga jedinoga koji čini dobro.” (Rimljanima 3,10.11)

Ovakvom jasnom biblijskom učenju o ljudskoj stopostotnoj grešnosti, uključujući razum, osjećaje, postupke, pobude i volju — cijelu narav — skolastičari poput Tome Akvinskog i drugih pogrešno su naučavali teologiju ljudske djelomične grešnosti, isključujući razum i volju, dakle dajući im autonomiju, i time utrli put modernom racionalizmu i opravdavanju djelima. Kad Isus izjavljuje da bez Njega ne možemo ništa činiti, time se poziva na duhovne komponente. Da bi čovjek mogao primiti duhovnost, mora odbaciti tjelesnost. Dakle, čovjek, odnosno ljudsko “ja”, mora odustati, posumnjati u sebe, jednostavno izgubiti sebe, umrijeti sebi. Isus veli: “Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.” (Matej 16,25) “Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (Ivan 6,63)

Apostol Pavao jasno se izražava o tome kad kaže: “Živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20) “Iz dana dan mrem, tako mi slave koja ste vi, braćo — što je imam u Kristu Isusu, Gospodinu našem.” (1. Korinćanima 15,31)

Ovo umiranje nipošto nije simbolično; naprotiv, bolan je to proces osnovan na samoodricanju i žrtvi, a često ih prate osjećaji neugode i velike borbe. To je suprotno od lagodnog, ugodnog, emotivno pozitivnog kršćanstva čiju privlačnost mnogi promiču (privlačno karizmatsko kršćanstvo). Učenje apostola Pavla u teologiji odustajanja od sebe jasno i govori o stvarnom svakodnevnom umiranju. Bog se utjelovio, inkarnirao, i donio svoju osobnu pravdu u naše ljudsko tijelo i u njemu je nosio i sačuvao za nas u životu čovjeka Isusa Krista u trajanju od trideset tri i pol godine. Zapazite da je ta pravda, koja je satkana na Nebu, donesena nama ljudima koji smo postali obespravljeni, nepovratno izgubivši svoju osobnu pravdu. Nošena je i sačuvana u ljudskom tijelu u nama i za nas. Važno je razumjeti da Isus nije zaslužio pravdu, postao dobar, nego ju je sačuvao od Sotone u nama i za nas: On je bio dobar i ostao dobar po Duhu koji se utjelovio u ljudskom tijelu. Ideja da Boga treba udobrovoljiti (što je smisao mariologije), umilostiviti i žrtvovati Mu nešto, poganskog je podrijetla i prisutna je u svim mnogobožačkim religijskim sustavima, a, nažalost, danas i u većini monoteističkih sustava.

Razlog sveopćeg moralnog propadanja je nepoznavanje Boga. To se događa zbog loših crkvenih interpretacija Božjeg karaktera. Na golgotskom križu ubijene su pravda i vjera u ljudskom tijelu. Kako su i jedna i druga božanske osobine apsolutne vrijednosti, to je jedini način da ih se uništi. Umjesto toga, s obzirom na obespravljen čin pokušaja uništavanja pravde i vjere, zato što je plaća za grijeh smrt, pravda i vjera ne poznaju grijeha i time je za nas otvoren polog duhovnih vrijednosti. Praktična vrijednost poznavanja Boga, odnosno primanja pravde i vjere, donosi nadmoćnu pobjedu nad svakim oblikom zla, i to odmah, sada i u svakoj prigodi kad se posve oslonimo na Boga Isusa Krista.

Zapazimo: Isus nije umilostivio Oca, kako vjeruju pogani, politeisti i zabludjeli kršćani. Otac pun milosrđa dao je sebe u Sinu. “Da Bog [Otac] je tako ljubio svijet [mene po imenu] da je dao svoga jedinorođenog Sina [za mene] da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima [prezent, sadašnje vrijeme] život vječni.” (Ivan 3,16)

Ta pravda je apsolutna i savršena. Ona je Božji karakter donesen s Neba i sačuvan u raspadljivom ljudskom tijelu. Isus je bio posve nesamostalna osoba u duhovnom smislu, jer nije učinio nijedno samostalno duhovno djelo bez Oca. “Otac koji boravi u meni On čini svoja djela”, naglašava On. (Ivan 14,10) Grijeh je činiti dobro i loše u odvojenosti od Boga, odnosno samostalno. Grijeh je svako djelo bez vjere, bez Krista, jer Krist ne čini ništa sam od sebe. “… Svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda…” (Jakov 1,17); drugim riječima, duhovnost je dar i ona se ne može događati odvojeno od Isusa. “Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5) Svaka duhovna misao, riječ, osjećaj, pobuda, djelo i stanje je dar i dolazi odozgo. Nije od čovjeka, ali se događa po Kristu, Svetim Duhom u čovjeku.

“A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3) Kad ljudi prime Isusa Krista, Božju riječ, javlja se potreba da čovjek prepozna duhovni rod i duhovne darove u sebi te počne hvaliti Boga za svaku dobru misao, osjećaj, pobudu, želju, djelo i volju za dobrim. Zašto? “Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što mu je ugodno”.  (Filipljanima 2,13 — DK)

Pisano je: “Moj narod gine: nema znanja…” (Hošea 4,6) Kakvog znanja? Poznavanje Boga je vječni život, a nepoznavanje Oca u Kristu znači biti izvan vječnog života i živjeti u neznanju i ropstvu.

Ovo osobno poznavanje Boga u povijesnom Kristu i pravilna predodžba o Božjem karakteru, kojega Sotona neprekidno nastoji prikazivati iskrivljeno, nalazi se u tijesnoj zajednici s Bogom, u ljudskim tijelima na području volje, mišljenja, osjećanja, djela i pobuda. “Rekoh doduše: ‘Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega!” (Psalam 82,6) kaže David. “Tko je upoznao misao Gospodnji da ga može poučiti? A mi posjedujemo Kristovu misao.” (1. Korinćanima 2,16)

“Ljubljeni! Sada smo djeca Božja, što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1. Ivanova 3,2)

Bog stavlja svoj karakter u nas kako bi nas mogao uskrisiti. Na ovoj Zemlji nemoguće je biti Božji predstavnik bez Božjeg karaktera. Također je nemoguće slaviti Boga i bogoslužiti bez Božje slave koja je u bîti Božji karakter. Poslani smo da služimo svijetu, ali ne kao sluge, već kao sinovi s Očevim autoritetom. “Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu.” (Galaćanima 3,26) “A da ste zbilja sinovi, dokaz je što je Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina… Stoga nisi više rob, nego sin. A ako si sin, i baštinik si po Bogu.” (Galaćanima 4,6)

“Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo.” (1. Petrova 2,9)

O tim dobrim djelima koja je Bog u tijelu Isusa Krista unaprijed pripravio za nas, piše u Efežanima 2,10: “Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.”

Božja pravda, koja je u praksi Isusov bezgrešni život od trideset tri i pol godine i Njegova bespravna smrt, omogućila je pokrivanje i oprost svih naših grešnih djela. Božja pravda je samo jedna: postoji samo jedan pravedan, svet i dobar život, a to je život našega Gospodina i Spasitelja, povijesnog Isusa Krista.

Svi smo pozvani na vječni život u Isusu Kristu. Oni koji taj život imaju u sebi, a time i pravilno razumijevanje Božjeg karaktera i uloge Duha u našim životima, ne mogu šutjeti, već žele to podijeliti sa svojim bližnjima.

Dobra djela nisu uvijek dokaz duhovnosti, posebice ako ispred njih ne ide biblijska vjera i Isusovo učenje. Jedan od dokaza da netko ima vjeru Isusovu koja je jedina spasonosna, jest i poslušnost svim Zapovijedima i njihovo vršenje na doslovan način, onako kako je to zapisano u Bibliji, i kako je Isus potvrdio svojim primjerom. Potrebno je ostvariti dobar život, ispunjen dobrim djelima. Nije dovoljno činiti dobro, potrebno je biti dobar. Isus kaže: “Zašto me pitaš o onome što je dobro? … Samo je jedan Dobri.” (Matej 19,17)

Isus je u svome tijelu sačuvao vjeru i povjerenje u Oca, i omogućio da Otac sačuva dobar Duh koji je donio djela vjere, a to su sva dobra djela učinjena u Isusu od Oca, za nas u Sinu Isusu Kristu. “Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5) Bez Isusa ne možemo učiniti nijedno duhovno dobro djelo, jer smo tjelesni, ali sve možemo u Isusu Kristu. Zapazite da kaže “u”, a ne “sa”, i time je svaki suodnos zemaljskog i nebeskog, tjelesnog i duhovnog isključen kao inicijatora spasenja s ljudske strane. “A on mi reče: ‘Pazi! Ne! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci i oni koji vrše riječi ove knjige. Bogu se pokloni!” (Otkrivenje 22,9)

Sva hvala, slava i čast za svaku dobru misao, riječ, želju, htijenje, volju, djelo i pobudu — pripada samo Bogu. Čovjek nije stvoren da nosi slavu obožavanja. Ta čast ne pripada ni nebeskim anđelima, već samo Stvoritelju.

Damir Gal

Zato postavite sebi ovo pitanje – da li pokušavate učiniti bilo što, da biste zaradili, ili stekli, ili dokazali Bogu da zaslužujete spasenje? Zapitajte se to upravo sada. Razmislite malo o svom životu – svom životnom stilu. Jer ako pokušavate na bilo koji način zaraditi ili zaslužiti spasenje, poslanica Rimljanima će vam se smjelo suprotstaviti. Da li činite bilo što iz želje da zadobijete Božju ljubav, Njegovu milost, Njegovo odobravanje, ili da na Njega ostavite utisak koliko ste uzrasli, kako vam dobro ide, ili kako ste dostojni spasenja? Bilo što?

Ako to činite, spotaknuli ste se o stoljećima staru filozofiju, koja je pretežno vladala umovima žitelja ove planete kroz gotovo cijelu ljudsku povijest. Pa, ako vam se već to i dogodilo, apostol Pavao želi vam u Rimljanima 5,1 postaviti izazov. Iako će vam svijet reći da se unutarnji mir pronalazi na nekom od seminara na kojima vas uče kako da pogledate u sebe, ili možda da kontaktirate neke od svojih pokojnih predaka, ili da možda promijenite nešto u svojim međuljudskim odnosima – ipak mir s Bogom dolazi samo kroz našeg Gospodina Isusa Krista.

Dakle, ako vam upravo sada u životu nedostaje mir, to je stoga što Isus nije centar vašeg života. Želim da vam ove riječi odzvanjaju u ušima: „Opravdani dakle vjerom imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu.“ (Rimljanima 5,1)

Neki od vas znaju da se termin „opravdanje“ (na engleskom „justification“) koristi pri radu u tiskari. Kada su i lijeva i desna strana stupca savršeno poravnate, kaže se da su „opravdane“ – dovedene su pod savršenu vertikalu. A osnovno teološko značenje ove riječi na grčkom – originalnom jeziku Novog Zavjeta, je „opravdati“ ili „proglasiti“. Znači ne „učiniti pravednim“, nego „proglasiti pravednim“. I ako se sjetimo prethodnog primjera sa papirom u tiskari, možemo reći i „pravilno postaviti“.

Nevjerojatno radosna vijest je – zapazite vrijeme „opravdani dakle“ – da je opravdanje ostvarena činjenica. Da, pošto smo opravdani „…dakle vjerom imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu.“ Dakle, vjera je povezana s Isusom! Ona je kroz Isusa! Bog je učinio nešto u Isusu, što Mu je omogućilo da vas pravilno postavi. Vi ste stupci složenih slova u tiskari. Kada se tako složene riječi prislone uz ravnu ivicu – koja predstavlja standard Božje pravednosti – one dolaze u savršeno poravnanje. One su „opravdane“! A tako ste i vi! I želim vam reći da nikada, ali nikada, nećete moći nešto dodati ili poboljšati taj standard. U Božjim očima ste sveti kao što je i sam Isus svet. U Isusu Kristu vi ste potpuno usklađeni s cijelim Božjim zakonom. Tako vas Bog vidi. I to je naš izvor mira po apostolu Pavlu.

Imati dovoljno novca u banci? To nije izvor pravog mira. Znam ljude koji imaju puno novca u banci, ali nemaju mir. Imati sve stvari koje ovaj svijet može ponuditi? Ni to uopće nije izvor mira. Mir znači znati i vjerovati, da je ono što je Bog učinio kroz Isusa, Njemu omogućilo da uzme vaš stupac riječi i prisloni ga uz svoje savršeno ravnalo – svoj standard pravednosti – i proglasi vas savršenim kao što je i On savršen.

Kada vidite taj standard, vi počnete očajavati kako niste u mogućnosti poravnati se tj. opravdati se. Ali Bog vam kaže: „U Isusu vi ste već opravdani!“ A kad saznate i povjerujete da ste u Isusu već opravdani, doživjet ćete Njegov duboki osjećaj mira, u kakvim god okolnostima da se nalazite. Božja ljubav prema nama je nevjerojatna! Zaista nevjerojatna!

Bill Liversidge

Teško je opisati napetost u sudnici u trenutku kad porota treba objaviti svoju odluku. Mnoge su oči uprte u glasnogovornika i mnoge uši čekaju da čuju rezultat istraživanja. Sudac pita: “Kakva je vaša presuda?” Gotovo svi zadržavaju dah jedan trenutak koji izgleda kao vječnost. Samo jedna riječ – KRIV – može osuditi, a samo dvije riječi – NIJE KRIV – mogu osloboditi osuđenika.

U slučaju Johna Spenkelinka izgovorena je samo jedna riječ. I tom jednom riječju njegov je život bio prekraćen.

Jedna ili dvije riječi – u oba slučaja to je jednostavna izjava. Ipak, izjava suda je toliko moćna da mijenja tijek ljudskog života. Svaki će se čovjek sučeliti s jednom od te dvije izjave. Pitat ćete se: “Kako to kad nismo svi kriminalci?” Točno, ali se slučaj svakoga čovjeka iznosi pred Božji sud. U Bibliji piše: “Jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim .” Vjerovali u to ili ne, htjeli mi to ili ne, bili kršćani ili ne, bili mi kriminalci ili ne – svi ćemo biti pred nebeskom porotom. Najveće pitanje s kojim se danas suočava čovječanstvo nije koliko je naša zemlja uspjela u razvoju, koliko novca nosimo u lisnici, dokle će trajati zemaljske zalihe nafte, tko će biti najbolji na Olimpijadi, niti koliko milijardi će nas biti 2000. godine. Ne. Kao što je Daniel Webster jednom primijetio, najveće pitanje u našem životu je pitanje naše osobne odgovornosti pred Bogom!Isus je iz javio: “Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.” Procjenjuje se da prosječna osoba tijekom tjedna izgovori toliko riječi da bi se mogla ispuniti knjiga od oko 320 stranica. Za 60 godina nakupilo bi se više od tri tisuće takvih knjiga! Znate li što će sve vaša knjižnica progovoriti na sudu?

Ali nisu samo riječi važne na sudu. Riječi odražavaju naše misli, a Bogu je važno što nam je u srcu. Jesmo li stari, grešni ljudi, ili novi, preobraženi po uzoru na Isusa Krista, to je važno. Osim toga, naše misli i naše riječi utječu na naše ponašanje. Tako će ono što činimo biti dobar izvor dokaza za nas ili protiv nas pred sudom. Iako nitko neće biti spašen za Božje kraljevstvo na temelju dobrih djela, već na temelju Kristove milosti, najjednostavniji način da se nekoga ocjeni je prema njegovom ponašanju. Kada se ne bi sudilo po djelima, došlo bi do zbrke zato što nije pouzdano suditi po boji kože, po društvenom položaju, po obrazovanju, ne može se suditi ni po nečijem izgledu, sposobnostima, niti po tome je li tko formalno kršćanin. Bog nam može suditi jedino po tome kako se ponašamo – kao nevjerni ili kao vjerni njegovim načelima.

Isus je rekao: “Neće svatko tko mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.” Božji zakon Deset Zapovijedi, riječi Biblije i zapis o Isusovom životu, najjasnije su otkrivenje Božje volje, njegovih načela. Tko za vrijeme svoga življenja ne bude usvojio ta načela kao pravilo svog života, neće imati djela ni ponašanje dostojno nebeskih stanovnika. Zato je Isus i rekao da neće svatko tko ga naziva Gospodinom ući u vječni život. Postoji mnoštvo kršćana koji se uzdaju da će ih Krist ili neki drugi zagovornici formalno opravdati pred sudom, a niti ne pomišljaju na promjenu svoga ponašanja po savjetima Biblije.

Postoji jedna olakšavajuća okolnost za sve stanovnike svijeta pred Božjim sudom. To je stvar koju zemaljski sudovi nemaju – sudac je istovremeno i naš odvjetnik! Isus Krist je i postao čovjek da bi mogao preuzeti naš slučaj na sebe. On je tako i više od našeg odvjetnika – on nam je prijatelj na vrlo odgovornom položaju pred sudom. Ali da bi njegovo zastupanje našeg slučaja bilo učinkovito, on se mora upoznati s nama i mi s njime. Ako već danas iskoristimo vrijeme i priliku da Krista priznamo za svoga prijatelja i Gospodina, ako nastojimo da ga upoznamo i vršimo njegovu volju, nemamo se čega bojati kada se naš slučaj iznese pred nebesku porotu. Ali ako odbacimo tu radosnu vijest i živimo po našim nagonima i filozofiji, mi tamo gore nećemo imati nikoga na našoj strani. Kako i možemo kad nas odvjetnik Isus ne poznaje, kad smo odgurnuli njegovu pruženu ruku i odbacili prijateljstvo s njime? Kao što je i on sam rekao: “Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene.'”

Mi živimo u svečano doba. Prema proročanstvu, nastupilo je i traje vrijeme nebeskog suda. Jedina moguća priprema za iznošenje našeg slučaja pred sud je u zajedništvu s Isusom Kristom. Već danas u prijateljstvu s njime možemo postati novi ljudi. On će posvetiti naše misli. Misli, opet, utječu na ponašanje, a sud će onda, prema tim djelima, prepoznati da smo bili s Isusom. I sam Krist će, kada se prozove naše ime, reći: “Ja ga poznajem. On je prihvatio moju ruku prijateljstva i sada njegove grijehe otkupljujem svojom žrtvom i svojim zaslugama sa križa. On više nije grešnik. Ovaj čovjek NIJE KRIV.” O nama ovisi hoće li u nebeskoj sudnici za nas odjeknuti jedna ili dvije riječi koje će odlučiti našu vječnu sudbinu.

Mark Finley

Tu je bila jasno prikazana spasiteljska svrha te smrti. Najistaknutija između njegovih izreka je izjava da “nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih” (Mt 20,28; Mk 10,45). Dok su prva dva Evanđelja gotovo paralelna u svojim izvještajima o uspostavi Posljednje večere (Mt 26,26-29; Mk 14,22-25), na Markovo: “Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se proljeva za sve” (Mk 14,24), Matej dodaje riječi “za oproštenje grijeha” (Mt 26,28). U Matejevom dodatku Isus daje teološko tumačenje smrti koja Ga čeka.

Za Isusa su Njegovu smrt i događaje vezane uz nju prorekli starozavjetni proroci, i oni su bili dio božanskog plana (Mt 26,54.56; Lk 22,37 = Iz 53,12; Luka 24,44; Iv 17,12 = Ps 41,10), kojeg je On predosjećao i prihvatio. On je svojevoljno dao svoj život; nitko Mu ga nije oduzimao. Do kraja imao je vlast dati ga i vlast ponovno ga uzeti (Iv 10,17.18; usp. Mt 26,53)…

Ne treba iznenaditi da su, nasuprot onoj kod običnih ljudskih bića, Kristova smrt kao i Njegov život od najveće važnosti. Ona je vrhunac sva četiri Evanđelja. Ivan, na primjer, posvećuje dvanaest od svojih poglavlja Kristovoj javnoj službi, a devet događajima koji opisuju Njegovo stradanje – Kristovo stradanje između noći na Posljednjoj večeri i Njegove smrti i uskrsnuća. Matej posvećuje četvrtinu svog Evanđelja posljednjem tjednu Kristove službe, Marko oko jedne trećine, a Luka više od jedne petine. Križ zauzima središnje mjesto u Evanđeljima; on je predviđen da bude vrhunac njihovog izvještaja.

Smrt razapinjanjem bila je krvava i okrutna, užasno zastrašujuća, posebno za Židove u prvom stoljeću. Ona ih je podsjećala da je obješeni za stablo bio Božje prokletstvo (Pnz 21,22.23). No upravo je ovaj omrznuti križ bio središte Isusove zadaće i Božjeg plana. Ivan u njemu vidi događaj spasavanja svijeta (usp Iv 3,13.14; 12,32); zato što je na kraju života posvećenog Ocu otišao u smrt nedužno, dragovoljno i sukladno volji svog Oca. Isusova smrt ima beskonačna svojstva pomirenja.

U samom srcu kršćanske religije je križ i na tom je križu Sin Božji osigurao spasenje grešnika. Pomirenje znači da je Isus Krist svojom smrću riješio problem koji je grijeh stvorio. Sve što je trebalo učiniti, On je učinio…

Ključ za osnovu biblijske doktrine o pomirenju jest tvrdnja da su Bog i ljudi idealno jedno u životu i interesima. Od Postanka do Otkrivenja svuda se polazi od tvrdnje da Bog i ljudi trebaju imati skladnu zajednicu. Takva je slika Adama i Eve u Edenu (Post 1–3). U Starom kao i u Novom zavjetu ova tvrdnja stoji nasuprot činjenici da je u ovom zajedništvu nastupio radikalan prekid (Post 3,22-24; Iz 59,1.2; Rim 5,12; Ef 2,1). Čovjekov život u svom neobnovljenom stanju otuđen je od Boga. Ljudi “prebivaju u tami” (Lk 1,79; usp. Iv 12,46), “otuđeni od Božjeg života” (Ef 4,18), “otuđeni i… postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima” (Kol 1,21) i “bez Boga u ovom svijetu” (Ef 2,12). Oni njeguju “neprijateljstvo prema Bogu” (Rim 8,7) i neprijatelji su Bogu (Rim 5,10). To se ne odnosi samo na neznabošce (Rim 1,23.25.26), nego i na Židove koji se ponose posjedovanjem Zakona (Rim 3,9.23). “Nema čovjeka koji ne griješi”” odjekuje iz Starog zavjeta (1 Kr 8,46); “nema nijednog što čini dobro, ni jednoga jedinog” (Ps 14,3 – RU).

I uzrok ove otuđenosti od Boga je jasno ocrtan. Uzrok je naš grijeh, naša uporna neposlušnost Božjoj volji. U osnovi grijeha je ideja zakona i zakonodavca, jer “grijeh je bezakonje” (1 Iv 3,4 – DF). Zakonodavac je Bog. Grešnost grijeha je u činjenici da je grijeh kao prijestup Zakona u prvom redu pobuna protiv neke osobe, protiv Boga, čak i onda kad zlo učinimo drugima ili sebi (usp. Post 39,9; Ps 51,5). Daleko od toga da bude nešto bezlično i strano Bogu, Zakon je prijepis Njegova karaktera i volje. Poslušati ili ne poslušati ozbiljna je stvar, ne zato što se odnosimo prema nekom bezličnom dokumentu, nego zato što Zakon treba razumjeti kao način odnošaja prema Bogu kao osobi. Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da kršenje Zakona povlači ozbiljne posljedice: čovjek se izlaže kazni, posebno smrti koja je posljedica grijeha. Po svojoj naravi, tvrdi Pismo, Bog nije ni spokojan ni popustljivo ravnodušan prema prijestupu. “Bog se ne da izrugivati”, objašnjava Pavao. “Što tko sije, to će i žeti!” (Gal 6,7 – DF). Zakon vraćanja za nepokajanog grešnika nalazi izraza u svečanoj opomeni: “Jer plaća je grijeha smrt.” (Rim 6,23 – DF) Zapravo, objašnjava apostol, grešnik je već mrtav “zbog svojih prekršaja i grijeha” (Ef 2,1).

To ne znači da se Bog hladno drži po strani i prezire grešnike ili da se od njih uvrijeđeno odvraća. Isto Sveto pismo, koje beskompromisno objavljuje Božje nesmanjeno neprijateljstvo prema grijehu (Iz 59,1.2; Hab 1,13; usp. Iv 1,29) i strašne posljedice koje slijede, prikazuje Boga punog ljubavi, milosrdnog i sporog na srdžbu (Izl 34,6; Pnz 7,6-8; 1 Iv 4,8.16). On se uvijek iznova približava, nastojeći da izbavi grešnike od zla koje ih upropaštava i odvaja od Boga (Post 3,9; Jr 3,11-14; Hoš 6,1: Lk 13,34). U vrhunskoj gesti ljubavi i milosrđa On je došao u svom Sinu Isusu, koji je sišao “da traži i spasi što je izgubljeno” (Lk 19,10) i umro od ruku grešnih ljudi, za nas, za one koji su još uvijek bili grešnici. “Dok smo još bili grešnici, [Krist je] umro za nas.” (Rim 5,8).

Kristovo djelo pomirenja tijesno je povezano s Njegovom smrću na križu. Iako ne zanemaruju važnost Kristova života, u ovome se novozavjetni pisci jednoglasno slažu. Mi smo se s Bogom pomirili “smrću njegova Sina” (Rim 5,10). “On sam u svom tijelu naše grijehe uznese na drvo.” (2 Pt 2,24 – RU) “On je žrtva pomirnica za naše grijehe.” (1 Iv 2,2) Grešnici su potpuno bespomoćni da išta učine za svoje spasenje ili da se oslobode svog grešnog stanja. Njihovo je stanje vrlo ozbiljno. Oni ne mogu sebe očistiti od grijeha (Izr 20,9) i nema tih djela Zakona koja bi ih osposobila da stanu opravdani pred Boga (Rim 3,20; Gal 2,16). Zato je nužno pomirenje, netko drugi trebao je za njih učiniti ono što je bilo potrebno. Krist je sušto samodavanje, čak i u smrti. On je sredstvo pomoću kojeg se možemo vratiti Bogu. Preko Njega imamo pristup k Ocu (Ef 2,18), pristup osiguran po vjeri (Ef 3,12), vjeri u Njega kojega je “Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri” (Rim 3,25)…

Vođeni Svetim Duhom novozavjetni pisci se bore s nedostatnošću ljudskog jezika dok nam nastoje prikazati značenje ovog božanskog događaja. Različite govorne figure kojim ga Pavao i drugi objašnjavaju, osvjetljavaju mnoge dimenzije našeg grešnog stanja. Neke od njih smo spomenuli, kao što su žrtva, otkupljenje, zamjena, pomirenje, opravdanje i izmirenje. Sve su one važne i ni jednu od njih ne treba zanemariti. No ni jedna od njih nije dovoljna da pokrije sve raznolike strane značenja križa. Ima još mnogo toga s njim u vezi. Pomirenje je nešto više od uklanjanja negativnog, odnosno uklanjanje grijeha i prekid neprijateljstva. Ono otvara put za novi život u Kristu. Ovaj novi život zahvalnosti i rastenja u Kristu, kao plod pomirenja, mnogo je više od beznačajne karakteristike kršćanskog doživljaja. Biblijska doktrina o pomirenju vodi tomu.

Raoul Dederen

“Ali kad dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje. A da ste zbilja sinovi, dokaz je što Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina koji viče: Abba — Oče! Stoga nisi više rob, nego sin. A ako si sin, i baštinik si po Bogu.” (Galaćanima 4,4-7)

Moja je obitelj bila vrlo siromašna. Kao djeca znali smo da su princeze Elizabeth i Margaret odrasle u Buckinghamskoj palači. Sjećam se da sam “sanjao” kako bi bilo lijepo imati njihov dom, odjeću i hranu. Njima, činilo mi se, nikad ništa nije nedostajalo. Zato bi svakom djetetu bilo dobro kad bi bilo posvojeno u kraljevsku obitelj. Kad sam bio stariji, shvatio sam veliku istinu: “A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego — od Boga.” (Ivan 1,12.13) Da, ovo je prekrasna istina. Primanjem Isusa za osobnog Spasitelja posvojeni smo u obitelj Kralja svemira. To je Božji plan i On želi da svi doživimo njegovo ostvarenje u svojem životu.

Ivan je pod nadahnućem napisao: “A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. Ovo pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate vječni život.” (1. Ivanova 5,11-13) Spasiti se možemo ovog trenutka, jer ako vjerujemo u Sina, po Njemu imamo vječni život. Taj život počinje ovdje i nastavlja se u vječnosti.

Dio ove temeljne istine glasi: “Kroz Krista smo opravdani, posvojeni kao Božji sinovi i kćeri i oslobođeni vlasti grijeha.” Kad priznamo svoje grijehe i prihvatimo Krista za svojega Gospodina i Spasitelja, mi stojimo pred Ocem kao da nikad nismo sagriješili. To se zove opravdanje. Isus je na sebe uzeo naše grijehe koji su nas odvojili od Boga i zauzvrat nam daje svoj život.

Osuđenici na smrt često upućuju predsjednicima, kraljevima i guvernerima molbe za pomilovanje. Događa se da vladar osuđeniku na smrt ukine presudu. Sudac koji je donio presudu postupio je prema zakonu zemlje, ali onaj tko predstavlja zakon ima pravo ukinuti smrtnu presudu. Ali osuđenik može i dalje ostati u zatvoru, možda doživotno.
Svakome tko prihvati Isusa kao Gospodina i Spasitelja smrtna kazna se ukida i on dobiva novi život u Isusu Kristu našemu Gospodinu. Zahvaljujući Isusu Kristu, taj čovjek više nije zatočen u grijehu, već slobodan. Zar to nije radosna vijest?

David i Gaya Currie

Ima nekoliko stvari koje trebamo istaknuti u vezi s farisejevom molitvom. Prvo, to je spisak njegovih vrlina, najprije one izražene u odrečnom obliku, a onda one u potvrdnom. On ne samo što nije “kao ostali ljudi”, nego može i nabrojiti svoje zasluge. Pet puta koristi osobnu zamjenicu ja, govoreći o svojim vrlinama. William Barclay, npr., ističe da je “farisej u stvarnosti sâm sebi davao pohvalno svjedočanstvo pred Bogom”.¹ Takav spisak očigledno je utemeljen na metodu raščlanjivanja grijeha. Farisej je svoju pravdu, ovdje, mogao izraziti količinski i mogao je nabrojiti sve svoje zasluge.

Drugo, on ne samo što je svoju pravdu mogao izraziti količinski, nego je mogao i usporediti se sa “carinikom” i iz crkve izaći vrlo zadovoljan sobom. I, što je još važnije, da bi bio vrlo zadovoljan sobom, farisej se služio propustima svoga bližnjeg. Zato Luka dodaje da taj farisej ne samo što se uzdao u sebe nego je i “prezirao ostale” koji nisu bili tako dobri kao on. Taj problem je, nažalost, nastavio opterećivati sve osobe kroz povijest sklone farisejstvu.

Treće, priča pokazuje da je, usprkos svojoj dobroti, farisej duhovno bio potpuno izgubljen. Ne samo što se molio “u sebi” (11. stih) nego uopće nije osjećao da je izgubljen. U svojoj samouvjerenosti i revnosti da bude “dobar”, zaključio je da je u tome uspio. Njega možemo usporediti s rabinom Simeonom ben Jochaijem, koji je jednom izjavio: “Ako na svijetu postoji samo dvoje pravednih ljudi, tih dvoje smo ja i moj sin; ako postoji samo jedan, ja sam taj!” ²

Farisej u priči pokazuje da ne shvaća ni prirodu ni dubinu grijeha. Po onome kako se on ponašao, grijeh bi se mogao iskorijeniti uz veći trud i čineći više nego ranije. Jedan od ishoda bio je neki oblik “degeneriranog posvećenja” koji jezabijao klin između vjere u Boga i svakodnevnog života. Rezultat toga imao je “razorno djelovanje na istinsku religiju”.³

Tako priča iz Luke, 18. glave, prikazuje kako težnja za pravednošću može odvesti na stranputicu.⁴ Korijen problema bio je u tome što farisej grijeh i pravednost nije promatrao kao stanje uma i odnos prema Bogu, nego kao niz postupaka. Osim toga, nije shvatio da su ljudska bića grešnici po prirodi, da ih njihova sama dobrota — imajući na umu sklonosti ljudskog uma — vodi još dublje u srž grijeha — drugim riječima, u oholost i samouvjerenost.

Govoreći o tom problemu, autor P. T. Forsyth napominje da od grijeha dobrote nema podmuklijeg grijeha; od grijeha “dobrih ljudi koji ne znaju da nisu dobri”. U jednom drugom kontekstu, Forsyth označava farisejstvo kao “antikrista”, zato što je to religija sa čovjekom u središtu. Ellen G. White se slagala s takvom ocjenom, pišući da su “principi na kojima insistiraju fariseji karakteristični za čovjeka u svim stoljećima. Duh farisejstva je duh ljudske prirode”.⁵

Bez saznanja o dubini grijeha, ljudi su lišeni “ osnovnog sastavnog dijela”, neophodnog za shvaćanje sebe samog. Takvo saznanje omogućava nam da shvatimo “zašto ljudi čine određene stvari, od blažih prijestupa do onoga što čini najbezočniji zločinac”. Primjerena predstava o grijehu pomaže nam da uvidimo, kaže autor Bernard Ramm, da smo “mi grešnici u svom ‘komandnom centru za upravljanje postupcima’”. Iz tog centra dolaze instrukcije za djelovanje. Poimanje dubine i prirode grijeha omogućava nam ujedno da shvatimo i grijeh dobrote i ljudsku potrebu za bezrezervnim oslanjanjem na spasenje Božjom milošću.⁶

Nažalost, farisej iz Luke, 18. glave ništa od toga nije shvatio. A posljedica je, prema Kristovim riječima, bila da je taj čovjek, želeći se opravdati svojom molitvom, otišao kući neopravdan.

George R. Knight

__________________________