Krist je učinio prvi korak u pomirenju s Njim. Upravo nas “dobrota Božja … vodi k obraćenju” (Rimljanima 2,4). U Kristu nas je Bog pomirio sa sobom dok smo još bili grešnici. Naše pokajanje i priznanje nisu ostvarili pomirenje. Kristova smrt na križu je to učinila; naš udio je samo u tome da prihvatimo ono što je učinjeno za nas.

Istina je da ne možemo dobiti blagoslov oprosta ako ne priznamo svoje grijehe. To ne znači da naše priznanje potiče Boga da nam oprosti. Oprost je stalno prisutan u Njegovom srcu. Naprotiv, priznanje nas osposobljava da primimo oprost. “Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.” (1. Ivanova 1,9)

Priznanje je životno važno ne zato što bi promijenilo Božje držanje prema nama, već zato što mijenja naše držanje prema Njemu. Kada se pokorimo osvjedočavajućoj sili Svetoga Duha i kada se pokajemo i priznamo svoje grijehe, mi se mijenjamo.

Oprost je također vrlo bitan za naše duhovno blagostanje. Kada ne oprostimo nekome tko nas je povrijedio, to nam može nauditi mnogo više nego njemu, čak i ako takva osoba ne zaslužuje oprost. Ako vas je netko povrijedio i bol vas razdire zato što mu niste oprostili, vi mu dopuštate da vas svakog dana ranjava ispočetka.

Oprost oslobađa našeg bližnjega od naše osude zato što je Krist nas oslobodio od svoje osude. Oprost nipošto ne odobrava njegovo ponašanje prema nama. Mi se možemo pomiriti s nekim tko nas je povrijedio zato što nas je Krist pomirio sa sobom kad smo mi Njega povrijedili. Mi možemo oprostiti zato što smo dobili oprost. Možemo ljubiti zato što smo sigurni u Njegovu ljubav. Oprost je odluka, izbor. Mi možemo odlučiti da ćemo oprostiti usprkos ponašanju i djelima druge osobe. To je onda pravi duh Isusa Krista.

Mark Finley

Kršćanski je praštati unaprijed jer Bog prašta čovjeku i prije nego što smo se uspjeli ispričati, ili prije nego što smo se pokajali.

Isusova inicijativa pomirenja
Ovakvo shvaćanje Božjeg oprosta se čini suviše liberalnim i nestvarnim. I upravo u toj posebnosti praštanja, u toj terapeutskoj inicijativi, u nezasluženoj naklonosti, u velikodušnom ulaganju u pomirenje, nalazimo božanstvenost praštanja. Mi smo još i spremni oprostiti kad nam se netko dobro ispriča i pruži nam neku zadovoljštinu, međutim Isus na križu moli za svoje ubojice „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Luka 23,34.) dok oni likuju nad njegovom patnjom. U najtežim životnim prilikama, dok je umirao Isus je živio ono što je poučavao: „I ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?“ (Matej 5,44-47) Apostol Pavao ovako opisuje tu Božju inicijativu: “Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.” (Rimljanima 5,8) “Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.” (2. Korinćanima 5,19)

Praštanje na Isusov način
Ova Božja pedagogija nije bolesna permisivnost koja previđa patnju žrtava nečije zloće, već je to jedini put k ostvarenju mira i uspostavljanju suživota među sukobljenim stranama. Božju velikodušnost možemo smatrati utopijom, ili nečim što nema mjesta u našem iskustvu, ali upravo u takvom praštanju se očituje najdublja pobožnost, na što nas Biblija ponovo upućuje: „Ili prezireš bogatstvo dobrote, strpljivosti i velikodušnosti njegove ne shvaćajući da te dobrota Božja k obraćenju privodi?“ (Rimljanima 2,4) Zapazimo ponovo božanski redoslijed rješavanja narušenih odnosa: Najprije je Božja dobrota na djelu, Njegovo praštanje, darivanje raznih dobara svima i dobrima i zlima, molitva i zauzimanje za svoje ubojice, a onda slijedi promjena. Neprijatelji postaju prijatelji; prijestupnici prestaju prestupati svaku mjeru lijepog ponašanja; s onom snagom i odlučnošću s kojom smo činili zlo sada smo zauzeti za dobro.

Apostol Pavao ne iznosi samo ovo božansko načelo: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“ (Rimljanima 12,21.), već svjedoči kako je ta Božja dobrota ostvarila promjenu u njegovom životu: „Zahvalan sam Onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, i kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri.“ (1. Timoteju 1,12.13) Ženi uhvaćenoj u preljubu Isus je najprije oprostio, a onda ju pozvao na promjenu ponašanja. (Ivan 8,4-11)

Osnovna obilježja praštanja na kršćanski način se nalaze u Isusovom primjeru. S pravom se nazivamo kršćanima samo kada slijedimo Njegov primjer bezuvjetne ljubavi, dobrote pod svaku cijenu, praštanja koje potiče na promjenu ponašanja i obnovu narušenih odnosa. Ovaj se ideal o Bogu i čovjeku koji odlučuje biti Njegov sljedbenik neprestano pojavljuje u biblijskim spisima. Spomenimo još jedan od poznatih primjera praštanja koji nalazimo u usporedbi o izgubljenom sinu i milostivom ocu. Buntovni sin koji je potrošio svoj život uzalud još je daleko bio kad ga je njegov otac ugledao i potrčao mu ususret. Kada su se sreli sin nije uspio izraziti do kraja svoje kajanje, jer su ga grlile ruke njegova oca. Inicijativa u iskazivanju ljubavi, dobra, oprosta i požrtvovnosti je uvijek na Božjoj strani. Bog ne čeka da ispunimo uvjete nakon čega bi nas mogao voljeti, biti nam sklon, oprostiti nam i žrtvovati se za naše trajno dobro. On investira u grešnog čovjeka dobro kako bi ovaj pobjeđivao želju za osvetom i kako bi mogao praštati usprkos nanesenoj nepravdi i šteti.

Rezultate ovog izuzetnog praštanja možda nećemo odmah doživjeti, i trebat će nam strpljivosti i požrtvovnosti, ali suprotni scenarij je poguban i ništa ne rješava. Nepraštanje donosi nastavak i produženje sukoba i vodi u još veće zlo.

Kao kršćani ne dopustimo da Isusov primjer praštanja ostaje neprimijenjen u našem životu. Ne čekajmo dugo jer Biblija poručuje „Sunce nek’ ne zađe nad vašom srdžbom“ (Efežanima 4,26).

Dragutin Matak

Nekoliko godina poslije, kao student sam radio u osmosatnim noćnim smjenama u državnoj ustanovi, a povremeno sam bio primoran sjediti u malom uredu s okrutno sarkastičnim suradnikom. Ovaj će čovjek zauvijek ostati na vrhu mojeg popisa ljudi koje ne podnosim. Ipak sam morao dati sve od sebe kao bih s njim proveo tih osam radnih sati.

Nijedna od ovih osoba više nije u mojoj blizini, ali još uvijek ima onih u čijem mi je društvu neugodno. Ipak, primoran sam na suživot s njima. I moram se s njima nekako nositi.

Volio bih da mogu reći kako je u crkvi drugačije, kako svatko svakog voli, kako je svatko svakome drag i kako nitko ni s kim nema nikakvih problema. Konačno, ne bi li tako trebalo biti? Nije li apostol Pavao rekao kako Bog želi da njegov narod bude ujedinjen (Efežanima 4,13)? Naravno! Ali Pavao je isto tako shvatio da nije savršen (Filipljanima 3,12), kao ni drugi ljudi, jer su „svi sagriješili“ (Rimljanima 3,23). No svi težimo Božjem idealu.

Kako, dakle, vi i ja izlazimo na kraj s nekim tko nam baš nije drag, bilo u crkvi ili izvan nje?

Započnite sa samoispitivanjem
Ako ste članak pročitali dovde, onda ste vjerojatno draga osoba. Poštujete ljude i ne volite sukobe. Ipak, možda bi bilo dobro da razmislite za trenutak o vlastitoj osobnosti. Upitajte se: Dominiram li u razgovorima s drugim osobama? Želim li da bude po mojem čak kad je u pitanju zajedničko odlučivanje? Smatraju li me osobom koja stalno nekoga podbada? Ponašaju li se ljudi kao da „hodaju po jajima“ kad sam u njihovoj blizini? Zastrašujem li svojim nastupom ljude oko sebe?

Postoji još jedna strana osobnog preispitivanja. Zašto nam se neki ljudi ne sviđaju? Iznenađujuće je, a možda i nije, da nesviđanje uglavnom potječe iz straha. Moj osjećaj odbojnosti prema školskom nasilniku započeo je kada mi je nakon zadnjeg zvona iza školske zgrade zaprijetio da će me pretući. A kada odrastemo, strah od tjelesnog povređivanja zamjenjuje strah od ljudi koji nad nama vrše psihičko nasilje. Problem je s ovim strahom što nam zaprječuje postavljanje jasnih granica. I to može biti uzrokom našeg osjećaja odbojnosti prema nekim ljudima.

Što bolje razumijemo same sebe, to ćemo se lakše moći na odgovarajući način ponašati prema ljudima koji nam nisu dragi. Stoga zamolite Boga da najprije shvatite svoj dio odgovornosti u cijelom problemu i kako ga ispraviti. Naučite moliti kao David: „Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim.“ (Psalam 139,23.24) Zamolite Svetoga Duha da promijeni vaše srce, a posljedica će biti promijenjeno ponašanje.

Pokušajte ih razumjeti
Nastojanje da razumijemo drugu osobu može nam biti vrlo korisno. Možda ta osoba ima naslijeđenu sklonost da vrijeđa druge. Možda je u obitelji bilo normalno da jedan član obitelji tjednima, a možda i godinama, ne razgovara s drugim. Moguće je da je osoba odrastala među onima koji su se ljutili i galamili misleći da će time postići ono što žele. Nasilnici su vrlo često nesigurne osobe i zastrašivanje drugih njihov je način da vladaju okolnostima. Možda se ne znaju bolje ponašati. Možda se neće promijeniti sve dok većinu ljudi ne otjeraju od sebe i ne budu se osjećali vrlo usamljenima.

Kultura iz koje dolazi neka osoba može se značajno razlikovati od vaše i to vas može zbunjivati ili navesti na krivi zaključak. Osobe koje potječu iz jedne kulture možda cijene blagost i neizravni razgovor, dok se druge najugodnije osjećaju dok se glasno pravdaju razmahujući rukama. Vi ćete možda zbog svojeg odgoja smatrati kako je vrlo nepristojno gledati nekome ravno u lice, ali ako ja dolazim iz kulture koja ima pravilo: „Ako si iskren, gledaj me u oči“, tada mogu pomisliti da ste vi lukavi ili sumnjivi. Hvalisavo nadmetanje u živoj raspravi u kojoj oba sugovornika vrlo glasno, ali dobronamjerno, provociraju jedan drugoga, moglo bi nekoga iz mirnije i tiše kulture nagnati da se iz straha povuče u svoju ljušturu.

Stoga, kada nemate izbora, već morate provoditi vrijeme s ljudima koji su vam neugodni, pokušajte se staviti na njihovo mjesto. Pokušajte ih razumjeti.

Nekoliko prijedloga
Pogledajmo sada nekoliko prokušanih načina postupanja s takvim ljudima.

Praštajte.
Praštati ne znači šutke podnositi zlostavljanje, o kojemu ćemo nešto kasnije više reći, već znači sjetiti se Isusovog savjeta upućenog učenicima koji će uskoro biti izloženi progonstvu, da okrenu i drugi obraz (Matej 5,38-42) i obilato praštaju (Matej 18,21.22).

Isus je, naravno, naš uzor u praštanju. „Oprosti nam dugove naše“, učio nas je moliti, „kao što mi opraštamo dužnicima našim“ (Matej 6,12). Proganjanje Mu nije bilo strano. Gledao je iste ljude koji su Mu se nedavno divili, kako sada viču da se razapne. Pa ipak je, čak i kada su Mu rimski vojnici zabijali klinove u dlanove, molio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ (Luka 23,34)

Istražite što Biblija govori o ponašanju prema ljudima.
„Blag odgovor ublažava jarost, a riječ osorna uvećava srdžbu.“ (Izreke 15,1) Kršćani se trebaju jedni prema drugima odnositi „sa svakom vrstom poniznosti i krotkosti, sa strpljenjem podnosite jedni druge s ljubavlju“ (Efežanima 4,2). „Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti“, stoji u Psalmu 133,1. To ne znači da trebate svima biti otirač.

Učite od ljudi koji se ponašaju diplomatski.
Steve (pseudonim) je moj prijatelj koji ima divne diplomatske sposobnosti. Stoga sam počeo oponašati njegovo ponašanje i riječi. On je razvio mnoge iskrene i ljubazne izraze kojima se, kada se za to ukaže potreba, služi u slučaju neslaganja s ljudima. Kod Stevea posebno cijenim spretnu upotrebu tih čarobnih riječi koje najčešće rasprše sukob i prije nego što je zapravo počeo.

Umjesto hladnog: „Ne slažem se s tim“, Steve kaže: „To je zanimljivo. Nisam siguran da sam te potpuno razumio, ali reci mi nešto više o tome.“ Umjesto da kaže: „Ti si glup! Pa Drugi svjetski rat je završio 1945., a ne 1944.!“ Steve će reći: „Jesi li provjerio taj podatak u Wikipediji? Ja mislim da je rat završio 1945.“ On ne bi rekao: „Ja zahtijevam da crkveni tepih bude boje zelenog šumskog proplanka!“, već: „Znate, malo sam istraživao koje bi se boje mogle uskladiti s ostalim bojama u crkvenoj dvorani. Predložio bih nekoliko mogućnosti, a svakako bih volio znati što o tome misle članovi odbora za unutarnje uređenje.“

Načinite popis dobrih osobina „teške“ osobe i potražite priliku da joj to na iskren način date do znanja.
Ako ta osoba, primjerice, voli nogomet, pokušajte s njom o tome razgovarati. Ako se pak radi o osobi ćudljivoj koja je istodobno vjerna dužnosti, bio to pastor, đakon ili proučavatelj Biblije, pokušajte ugrijati njezino srce iskrenom, spontanom pohvalom. Ako vas netko uporno nastoji uzrujati ili razljutiti, ljubazno ali čvrsto postavite svoje granice.

Ako to ne učinite, postat ćete otirač po kojemu će ta osoba moći gaziti kada god poželi. (Neke neprijateljski raspoložene osobe u ljutnji dožive navalu adrenalina, stoga podsvjesno teže tom stimulansu.)

Ponekad će postavljanje granica značiti i određeni sukob. Vratimo se u mali ured tijekom noćne smjene s mojim okrutno sarkastičnim suradnikom. Došao sam do točke kada mi je bilo svega dosta. Ovaj je čovjek očito mislio kako me, s obzirom na to da sam dolazio iz obitelji u kojoj je moj otac bio uzor blagosti, može zlostavljati bez ikakvih posljedica.

A onda sam mu, bez podizanja tona, rekao što mi se u njegovom ponašanju ne sviđa. Nisam uvrijeđeno napustio sobu. Nisam mu prijetio da s njim više neću razgovarati. Samo sam mu dao do znanja da ga smatram razumnom osobom i (nakon vrlo potanke pripreme onoga što mu namjeravam reći kako ne bih skrenuo s teme) rekao mu otvoreno što mi je na umu. Bio je zapanjen. Izgledalo je kao da je janje odjednom postalo njemački ovčar koji je na njega zarežao s autoritetom. Naravno, nisam mu iznenada postao simpatičan, ali je život u tom noćnom uredu postao podnošljiviji.

Zapamtite, vi ne možete toj osobi biti mesija (izbavitelj).
Ponekad će u vaš život doći netko tko je toliko izgubljen da mu se ne može pomoći bez stručne osobe.

Problem je u tome što smo pri upoznavanju ovakvih nefunkcionalnih ljudi skloni pretpostaviti da su oni vrlo slični nama. Konačno, svi mi imamo dva oka, dva uha, nos, usta itd. Stoga, kada vidimo emocionalno praznu osobu, nalazimo se u kušnji da bavljenje tom osobom uzmemo za svoju kršćansku zadaću.

U normalnim bi uvjetima to bilo sasvim u redu. Međutim, govoreći iz osobnog iskustva, postoje određeni ljudi koji su toliko teški da im može pomoći samo Božje izravno čudo ili, možda, liječenje kod stručnjaka. Prije nekoliko godina susreo sam se s takvom osobom i koliko god smo joj se moji prijatelji i ja pokušavali sklanjati s puta, ova nam je osoba uporno činila strašnu emocionalnu štetu. Stoga smo na kraju morali postaviti čvrste granice.

Zapamtite, Isus voli i tu osobu.
Isus je zbog svoje ljubavi umro i za tu osobu, jednako kao i za vas i za mene. Stoga za svoje neprijatelje upućujte molitve. Možda se iznenadite, poput mene, kakva sve čuda molitva može učiniti.

Nadam se da vi nemate problema s „teškim“ ljudima kakve sam ovdje opisao. Ali ako imate, bilo da se radi o susjedima, suradnicima ili pak vjernicima u crkvi, nadam se da će vam ovi savjeti pomoći u poboljšanju međusobnih odnosa.

Maylan Schurch

Bila je to vrlo tužna slika, ali možda ćete se iznenaditi kad čujete da je njezino iskustvo zapravo bilo vrlo pozitivno. Njezina grižnja savjesti značila je da je Bog vodi u pokajanje.

Je li osjećaj krivnje loš?
U današnje vrijeme nije moderno osjećati krivnju. Čuo sam kako ljudi za svoj osjećaj krivnje optužuju religiju, umjesto da se sjete loših stvari koje su učinili i koje su proizvele taj osjećaj. Neki psiholozi potiču svoje klijente da odbace krivnju tako što će izjaviti kako stvari protiv kojih govori Biblija zapravo i nisu loše, pa se ne trebaju osjećati krivima ako su ih učinili. „Budite svoji!“ kažu oni. „Činite sve što vam godi! Ništa nije loše sve dok ne povređujete druge. Samo nemojte dopustiti da vas sputava stari moral!“

Ipak, nama je potreban osjećaj krivnje premda se zbog njega osjećamo strašno. Kada je Bog predočio Adamu i Evi njihovu neposlušnost, oni su se osjećali užasno, a to je bilo dobro jer ih je grižnja savjesti vodila k prepoznavanju i priznanju svoje pogreške. Od početka je Bog želio da shvatimo kako neposlušnost Njegovim savršenim zakonima života čini i Njega i druge i nas same nesretnima.

Možete li zamisliti svijet bez osjećaja krivnje? U tom bi slučaju svatko bez razmišljanja mogao ubiti drugu osobu pa bi na taj način prijateljstva bila nemoguća, a osobna sigurnost nepostojeća. Svatko bi mogao imati spolni odnos sa svakim bez osjećaja grižnje savjesti, pa bi se brak i roditeljstvo raspali. Kad bi ljudi mogli ukrasti sve što požele bez kajanja, poslovanje i trgovanje bili bi nemogući. Obećanja, zavjeti, ugovori? Sve bi bilo besmisleno. Ljudi bi mogli nekažnjeno kršiti državne zakone jer ne bi postojao tihi glas koji im govori da to ne čine.

I na kraju bismo morali pobjeći od drugih ljudi jer bi svaki zajednički trenutak bio ispunjen izdajom i opasnošću, pa bi ljudski rod bio izložen samouništenju. Ne čudi nas onda što je Sigmund Freud, kojega bismo teško mogli nazvati vjernikom, priznao kako bez osjećaja krivnje ne bi postojala civilizacija jer on drži pod nadzorom ljudsku agresiju i sebičnost.

Lijek
Nakon što osjećaj krivnje posluži svojoj svrsi, nakon što nas dovede do toga da vidimo svoju potrebu za oprostom i popravljanjem, on treba prestati. Da bismo mogli nastaviti živjeti emocionalno zdravim životom, osjećaj krivnje mora prestati. Bog ne želi da trajno patimo zbog prošlih grijeha. Nameće nam se pitanje: Kako se netko može riješiti osjećaja krivnje?

Za početak je potrebno preuzeti odgovornost za vlastita djela. Kralj David je počinio neke vrlo strašne grijehe. Jedanput je ubio čovjeka kako bi uzeo njegovu ženu (2. Samuelova 11). No kada mu je grijeh bio predočen, David se s njim suočio otvoreno. Napisao je: „Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.“ (Psalam 51,5) David nije samo priznao svoj grijeh, već je zbog toga bio žalostan, a to iskustvo Biblija naziva pokajanjem.
Ponekad ljudi za svoje vlastite grijehe okrivljuju druge. „Reagirao sam nasilno zato što si me ti razljutila.“ „Učinio sam preljub jer me druga osoba zavela pa nisam imao izbora.“ To su izgovori. Svatko je mogao izabrati drugačije ponašanje. Za grijeh se ne možete pokajati ako ne priznate da je on posljedica vašeg izbora.

Priznanje
Pokajanje odjeveno u riječi naziva se priznanjem. Novozavjetna grčka riječ za priznanje (homologeo) znači „reći istu stvar“, pa tako priznanje znači usklađenost s Božjom ocjenom naših grijeha, a ne pokušaj da se izvučemo. David se u svojem priznanju složio s Bogom: „Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: pravedan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš.“ (redak 4)

S obzirom na to da ne griješimo samo protiv Boga, vrlo je važno priznati svoje grijehe i ljudima koje smo povrijedili. „Ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite“, savjetuje apostol Jakov (5,16). Kada se Zakej, ubirač poreza, pokajao zbog svojih nepoštenih djela, izjavio je: „I ako sam koga u čemu prevario, vratit ću četverostruko.“ (Luka 19,8) Razgovor s osobom kojoj ste učinili nažao i nadoknađivanje počinjene štete uklanja teret krivnje.

Oprost
Zajedno s priznanjem trebamo moliti Boga za oprost. David se molio: „Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega. … Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu.“ (Psalam 51,9.11) Da bi im grijesi bili oprošteni, ljudi su ih u starozavjetno vrijeme morali priznati pred svećenikom i prinijeti žrtvu. Ali sada to više ne moramo činiti! Božji Sin, Isus, dao je sebe kao konačnu žrtvu za grijeh tako da mi možemo pristupiti Stvoritelju svijeta „s pouzdanjem“ da „primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć“ (Hebrejima 4,16).

Primanje i doživljaj Božjeg oprosta mijenja život. Isus je ovo iskustvo prikazao u jednoj usporedbi. Rekao je: „Neki vjerovnik imao dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina denara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti, on oprosti obojici. Koji će mu, dakle, od njih više pokazivati ljubavi?“ (Luka 7,41.42) Jasno, onaj dužnik kojemu je oprošten veći dug imat će snažniju motivaciju da voli i služi onome tko mu je oprostio.

Tako je i s našim grijesima. Kada je David primio oprost, molio je Boga da preuzme njegov život i tako ga promijeni da sljedeći put ne bude tako lako iskušan: „Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni.“ (Psalam 51,12) Obećao je da će zauzvrat „učiti bezakonike tvojim [Božjim] stazama i grešnici tebi će se obraćati“ (redak 15).

Nemojte zaboraviti da će se osjećaj krivnje opet vratiti kada sagriješite. To je upozoravajuće svjetlo na upravljačkoj ploči vašeg života koje vas upozorava da se odvratite od pogrešnih putova i uredite odnos s Bogom.

Tvrdoglava krivnja
Filozof Alfred Korzybski citira staru izreku: „Bog će oprostiti vaše grijehe, ali vaš živčani sustav neće.“ Pritom je mislio kako se osobe koje razumski znaju da im je Bog oprostio, često ne mogu osloboditi osjećaja grižnje savjesti. Jedan mi je čovjek rekao kako je bio obeshrabren jer je osjećao da mu nije potpuno oprošteno stoga što nije mogao pronaći osobu koju je povrijedio prije mnogo godina kako bi joj to priznao.

Okrutan otac može se pokajati zbog svojeg grubog postupanja prema obitelji, ali ne može nadoknaditi sve godine uništenih odnosa. Ubojici može biti žao što je ubio čovjeka, ali svoju žrtvu ne može vratiti u život. Posljedice grijeha ostaju i nakon oprosta.

Neriješena krivnja vrlo je bolna i razorna. David je težinu svoje krivnje doživljavao kao da mu se satiru kosti (redak 10). Kada su k Isusu donijeli uzetog čovjeka, On mu je najprije oprostio grijehe, a nije mu spomenuo oslabljene noge zato što je shvatio kako su ovog čovjeka vlastiti grijesi opterećivali mnogo više od njegove tjelesne slabosti (Luka 5,17-26).

Ako se pokušavate osloboditi tereta krivnje, uvjeravam vas da imate pravo na Božji oprost, koji će sve vaše grijehe „baciti na dno mora“ (Mihej 6,19). Ako taj teret još niste odbacili i dopustili Isusu da ga uzme, molite Boga neka učini sve što je potrebno kako bi vam pomogao da prihvatite oprost. Ne ustručavajte se porazgovarati s duhovnim savjetnikom. Ponekad je potreban samo ljubazan i suosjećajan sugovornik koji će vam pomoći da prihvatite radost koju vam Bog nudi.

Bog ne može opravdati grijeh, ali nam može pomoći da nadvladamo krivnju. Oprost koji primamo zapečatio je i uručio Isus koji „osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ, da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti“ (1. Petrova 2,24). Oprost donosi toliku promjenu da se ona može usporediti s uskrsnućem u novi život! „Dakle, neka više ne vlada grijeh u vašem smrtnom tijelu, tako da vas podvrgne njegovim požudama“, piše apostol Pavao. „Naprotiv, prinesite Bogu sami sebe, sebe kao takve koji ste od mrtvih postali živima.“ (Rimljanima 6,12.13).

Nemojte zadržavati osjećaj krivnje kada je Isus dao svoj život kako bi vam oprostio!

Loren Seibold

Ova upečatljiva slika Krista koji oprašta jedna je od onih koje otkrivaju Njegovu ljubav za nezaslužene grešnike. On je postao jedno s nama i poistovjetio se s nama u našem trpljenju, iskušenjima i slabostima (Hebrejima 4,15). Zaštitni znak Isusove službe na Zemlji bio je “da je prolazio čineći dobro” (Djela 10,38).

A onda je došao najtužniji trenutak u povijesti kad su Ga ljudi, koje je On došao tražiti i spasiti, odbacili i odrekli Ga se. S Njim su postupali gorje nego sa običnim zločincem i okrutno Ga razapeli na križ pred očima svjetine koja Mu se rugala i ismijavala Ga. Međutim, u završnim trenucima svojih muka On je uzviknuo: “Oče, oprosti im; ne znaju što čine!” Čak i dok se suočavao sa smrću, Isus je živio ono što je propovijedao. Sa dubokom je iskrenošću poučavao: “Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one, koji vas progone!” (Matej 5,44)

Kristova molitva za oproštenje Njegovim krvnicima i ubojicama bila je sveobuhvatna molitva. Odnosila se i na Rimljane i na Hebreje koji su Ga razapeli. U širem smislu podrazumijevala je i sve grješnike svih vremena. Molitva Krista koji oprašta sadrži veoma radosnu vijest. To je Radosna vijest da je onima koji prihvaćaju Njegovo oproštenje zaista oprošteno u svakom pogledu. Preko njihovih imena Njegovom je dragocjenom krvlju otisnuta riječ oprošteno (1. Ivanova 1,9).

George W. Brown

Kada je otkrila novu vezu svoga supruga, Karolina je bila emocionalno uništena. Njihov je najmlađi sin planirao vjenčanje za godinu dana. Ona se nadala vremenu kada će opet biti sama sa svojim mužem. Budućnost je vidjela kao obnavljanje njihove prve ljubavi. A sad joj je misli ispunjavalo ono zagonetno Zašto? Zašto ju je Tomo odlučio napustiti nakon što mu je toliko pružila, nakon svih trenutaka koje je živjela za njega? Njena su pitanja postupno izazivala gorčinu, a zatim gnjev. Osjećala se grubo izigranom.

Nakon razvoda, Karolina se predala usamljenosti i dubokoj depresiji. Što je više razmišljala o onome što se dogodilo, gnjev je bio sve jači. Jedne se noći sjetila jedinog izlaza i u dubokoj je duševnoj boli zavapila k Bogu za snagu da nadvlada tu nepodnošljivu situaciju. Uskoro je osjetila kako joj se polagano sređuju misli. Njezin joj je suprug uništio prošlost, ali mu ona ne smije dozvoliti da joj upropasti i budućnost. Usprkos onome što joj je on učinio, usprkos njezinoj gorčini, ona može izabrati da mu oprosti. Potražila je Bibliju i u njoj pronašla redak iz Pavlove poslanice Efežanima: “Budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu.” Odlučila je da riječi ovog teksta natapaju njenu dušu sve dok ne preobraze njezine misli i učine je novom ženom. Ako je Isus mogao njoj oprostiti grijehe dok je još bila njegov neprijatelj, i ona će oprostiti Tomi iako je on njezin neprijatelj. Ako je Isus mogao njoj pružiti ruku kad to nije zaslužila, i ona može pružiti ruku Tomi iako to ne zaslužuje. Odlučila je zamoliti Boga da joj pomogne promijeniti stav. Samo uz njegovu pomoć ona može oprostiti i postati ljubazna.

Kako se bližio dan vjenčanja njezinog sina, Karolina je osjećala mir pri pomisli na susret s Tomom i njegovom novom ženom. Dogovorili su susret ispred crkve, kratko prije svadbene ceremonije. Karolina je stigla ranije da bi sjedeći u tišini crkve razmišljala i molila Boga za snagu da oprosti Tomi. Zamolila ga je da joj oduzme i posljednje tragove gorčine i gnjeva.

Uskoro je začula otvaranje masivnih crkvenih vrata i zatim odjekivanje poznatih koraka. Tiho je ustala i okrenula se da vidi Tomu. Prišao joj je držeći za ruku atraktivnu, ukusno odjevenu, mladu ženu. Karolina mu se približila i stavila ruku na njegovo rame. “Iako sam bila duboko povređena onime što si učinio”, rekla mu je, “želim da znaš da ti opraštam.” Zatim se okrenula k mladoj ženi govoreći: “Iako bi to moglo biti jako teško, učinit ću sve što mogu da vam ovaj vikend učinim ugodnim.” Potom su krenuli ka izlazu i zajedno sjeli na klupu ispred crkve, čekajući početak ceremonije.

Što je Karolini dalo snagu da tako duboko oprosti? Kako je moguće pobijediti gorčinu i gnjev koji se pojavljuju gotovo uvijek kada život nije fer prema nama? Biblija sadrži prijedloge koji zbilja mogu izmijeniti naš život.

Je li vas išta povrijedilo tako duboko da ste se ozbiljno razgnjevili? Prvi korak u prevazilaženju problema je priznati da se srdite. Je li vam se dogodilo da osjećaje potisnete u sebe, misleći kako sve držite pod kontrolom? Ali ubrzo shvatite kako je to samo zavaravanje koje vam služi da pred drugima izgledate normalno. Najbolje je da budete pošteni prema sebi. Budite iskreni pred Bogom. Priznajte da se gnjevite i da se nalazite u teškoj situaciji. Biblija kaže: “I nema stvorenja sakrivena pred njim. Naprotiv, sve je golo i otkriveno očima onoga kome moramo dati račun.” Bog već zna što se događa unutar vas, i velika je prednost ne skrivati se, već podijeliti sve s njim. Mogli biste se ovako pomoliti: “Bože, jako sam ljut. Shvaćam da nemam kontrolu nad svojim osjećajima. Ne znam što da činim. Molim te, pomozi mi.” Na taj ste mu način omogućili da počne obnovu u vašem životu, posao koji niste u stanju učiniti sami. I to će mu i uspjeti ukoliko ga nastavite tražiti svakodnevno. Jer gnjev, ako mu se ne suprotstavite, može zavladati vašim umom tako da činite bezumne stvari koje, inače, ne biste činili u normalnom stanju. On može biti poput zloćudnog tumora u vašoj duši. Vrlo brzo može pomračiti sve lijepe stvari u vašem životu.

Kralj David je zapisao: “Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj… Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe, ne žesti se da zlo ne učiniš.” Je li bolje predati se u Božje ruke ili prepustiti gnjevu da se smjesti u našem stomaku, izazivajući bolest? Biblija nas savjetuje da se oslobodimo gnjeva, da zaboravimo srdžbu. Štoviše, ona preporuča da vjerujemo Bogu i njegovoj skrbi za nas. Dozvolite mu da vas oslobodi srdžbe. Dozvolite mu da vas utješi. Kad ste zadnji put polako i s razmišljanjem molili Očenaš? Jedan dio te uzor-molitve može vam osobito pomoći u riješavanju problema. “I oprosti nam grijehe naše kako i mi opraštamo dužnicima svojim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.” Opraštanje je drugi važan korak u borbi protiv gorčine. Isus nas je u svojoj molitvi želio naučiti da, budući je nama Bog oprostio ono što smo mi njemu učinili, i mi opraštamo onima koji s što nama zgriješili. I za ovo je potrebna snaga koju, također, možemo dobiti od Boga u molitvi.

Protiv gnjeva je važno krenuti odmah. Ne dozvolimo mu da se nakupi i razvije u našem umu. Bogu je sve moguće. Našu srdžbu on može zamijeniti nečim daleko boljim za naš život. Ako sebi želite dobro, Božja vam je pomoć uvijek na raspolaganju. Predajte cijelu stvar njemu, uklonite se od gnjeva i vidjet ćete što će učiniti.

Mark Finley

Tijekom niza godina u kućicu, koja se ugnijezdila u podnožju jedne planine u američkoj saveznoj državi Georgiji, dolazila su pisma s neispunjenim obećanjima da će posjetiti svoju obitelj. Ovog Božića, kao i mnogih drugih, svi su se šalili sa svojom voljenom mamom, uvjereni kako se Joe ni ove godine neće pojaviti.

Po mišljenju Joeove sestre Lois, on više uopće nije bio zainteresiran za svoju obitelj. Ona se jako srdila na svojeg brata s kojim je odrasla. Zajedno su se igrali s gušterima u dvorištu i odlazili se kupati na Smoky Hollow Greek. Sjedili bi zajedno na drvenim klupama u crkvi znojeći se od propovjednikovih gromoglasnih prijetnji paklenim ognjem za nepokajane grešnike, kao i od ljetne vrućine. Lois nije bila spremna oprostiti svojem bratu. Bilo je krajnje vrijeme da Joe preuzme svoje odgovornosti kao brat i sin.

Jednog dana, dok je promatrala majku, sve slabiju i krhkiju kako se približavao Božić, Lois je sjela i suznih očiju bratu napisala posljednje pismo: “Ako ovaj put ne dođeš, nećeš je više vidjeti živu.” Lois je konačno odlučila oprostiti bratu i sada se samo nadala da će prihvatiti njezinu ispriku i vratiti se kući. U međuvremenu je mama, kao i svaki dan, nastavila raditi na pokrivaču izrezujući i šivajući od ostataka tkanine prizore Isusova rođenja. Jedan je prikazivao usamljenog pastira koji prilazi betlehemskim jaslicama. Na njemu se vidjelo da to ne čini iz prisile, već zato što želi. Tako je mama vidjela svojeg izgubljenog sina koji se vraća kući ne zato što mora, već zato što se zbilja želi vratiti.

Stigao je Bozić, a s njim i kucanje na vratima. Izgubljeni sin konačno se vratio i svi su te radovali – njegova sestra, zato što mu je oprostila i dobila oprost, a majka zato što nikad nije prestala praštati.

Opraštanje nas povezuje s Bogom

Božić znači prvi božanski čin opraštanja na Zemlji. Dijete, rođeno od Svetoga Duha i siromašne tinejdžerke bez ugleda i bogatstva, odraz je običnog i neshvatljivo uzvišenog. Svakidašnje opraštanje povezuje nas s Bogom i potvrđuje da smo sinovi i kćeri Svemogućega. Njegova se najuzvišenija vrlina – Njegova ljubav – očitovala u božičnim jaslama, a mi, korisnici tog dara, pozvani smo da je podijelimo s onima koji su nas uvrijedili.

Nebo se te noći otvorilo nekim poniznim pastirima kojima su anđeli navijestili dolazak Božjeg Sina. “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!”² Ovaj nas blagoslov podsjeća na ime koje je prorok Izaija dao Božjem Sinu – “Knez mironosni”³ – i time Dijete poistovjetio s Mesijom. Anđeli su bili zadivljeni onim što je Bog učinio preko tog Djeteta koje će donijeti spasenje ljudskom rodu otuđenom od svojeg Stvoritelja. Zidovi nebeskog grada nisu mogli zadržati neiskazanu radost na Nebu pa se hvalospjev anđela prenio na Zemlju. Božansko Dijete nije bilo nitko drugi do Spasitelj obećan u Starom zavjetu, Knez mironosni, koji će pomiriti pali svijet s njegovim Stvoriteljem.

U grčkom izvorniku riječ “mir” ima isto značenje kao hebrejska riječ šalom. Hebrejska riječ ne znači odsutnost rata ili sukoba, već ukazuje na društveni sklad. Oni koji prime mesijanski mir, ljudi su “dobre volje” ili “miljenici”, odnosno ljudi koji prihvaćaju Boga. Ovaj tekst pokazuje da oni koji primaju Božju naklonost trebaju tu naklonost pokazati prema bližnjima.

Prvi božični dar pokazuje Božje milosrđe

Ono što je toliko čudesno kod ovog prvog božičnog dara jest što ga je tako malo njih očekivalo iii uopće osjećalo potrebu za njim. Pretpostavite da vas je netko iznenadio nekim poklonom, netko koga uopće ne poznajete, ali vas je izabrao iz čiste dobrote u srcu. Tako je nas Bog, svojim milosrđem, svojom nezasluženom milošću, svojom bezgraničnom ljubavlju, iznenadio darom svojega Sina čak i kad nismo znali tko je On, pa nismo bili svjesni ni koliko nam je taj Dar potreban.

Bill i Marietta Yeager logorovali su sa svoje petero djece u planinama Montane kad se ušuljao neki muškarac i oteo sedmogodišnju kćer Susie iz šatora koji je dijelila sa svojom starijom sestrom. Nemoguće je zamisliti što je pretrpjela ova majka kad je nekoliko mjeseci poslije saznala da joj je kći smrtno stradala od ruku umno poremećenog čovjeka za koga se znalo da je sklon nasilju. Isprva je željela naći tog čovjeka i ubiti ga golim rukama, natjerati ga da trpi kao sto je njezina draga Susie morala trpjeti.

Gnjev je prijetio da je ubije dok Marietta jednog dana nije shvatila da ljutnja koju je njegovala prema ubojici ne ubija njega, kako je to željela, već nju. Svijest o tome potaknula ju je da se okrene opraštanju. I mada joj se ubojica nije ispričao niti čak potpuno shvatio što je učinio, Marietta mu je oprostila. Kao Bog, Marietta je oprostila čovjeku koji uopće nije shvatio da je sagriješio protiv nje.

Prelazi li oprost preko zla? Možda pitate: Ako oprostim, ne znači li to da odobravam zlo koje nam je učinjeno? Pokušajmo odgovoriti protupitanjem: Odobrava li Bog naš grijeh kad nam je oprostio? On ne odobrava grijeh koji nas je odvojio do Njega, već ga prepoznaje kao kršenje Zakona ljubavi. On sam je dopustio da duboko u svojem biću osjeti posljedice izdaje, bol kad je ustanovio da se otuđio od svoje djece. Prepoznajući učinjeno zlo, Bog je odlučio oprostiti. Umjesto da nam vrati istom mjerom, dao nam je ljubav umjesto naše mržnje, poštenje umjesto našeg nepoštenja, velikodušnost umjesto naše sebičnosti.

Sylvia je shvatila zahtjeve ove poniznosti koja se očekuje od onih koji namjeravaju oprostiti kad se udala za Paula. Paul i njegov mlađi brat Peter izgubili su oca još kao mali dječaci pa je Paul postao očeva zamjena Peteru. Ako je Peteru bila potrebna odjeća za školu, Paul bi je kupio; ako je nešto trebao, Paul bi radio prekovremeno kako bi svojem bratu priskrbio sve što je potrebno.

Kad su se Paul i Sylvia vjenčali i počeli obavljati službu u crkvi, Peter je smatrao da mu je ona otela brata i “oca”. Od tog trenutka Peter je na svaki mogući način pokušao otežati život Sylviji. Kamo god išla, Peter bi je slijedio i širio glasine o njoj. Dugo je Sylvia podnosila svojeg šogora, dok na kraju nije izgubila strpljenje. Njezin suprug, koji se našao u nezavidnom položaju posrednika između svoje supruge i brata, konačno je prihvatio Sylvijin zahtjev da se stvar iznese pred crkveni odbor.

Ali u noći prije sastanka odbora, Sylvia je usnila san u kojem je čula glas koji joj je rekao: “Oprosti mu! Oprosti mu!” Budući da više nije mogla zaspati, provela je noć u molitvi. Sutradan je na sastanku odbora Sylvia trebala objasniti zašto se tuži na Petera. Ona je ustala i rekla: “Nemam pritužbe na Petera. Sada ga volim kao brata i opraštam mu.” Sjela je, a u prostoriji je zavladala zaprepašćujuća tišina. Krajičkom oka vidjela je Peterovu pognutu glavu i suze koje su mu tekle niz obraze.

Kad je Peter uspio zavladati sobom, ustao je i priznao sve što je činio i objasnio zašto je želio nauditi Sylviji. Kad je završio, njih dvoje se zagrlilo. Danas Sylvia svjedoči da je Peter njezin najvatreniji branitelj.

Božični pokrivač

Kao majka u priči The Christmas Quilt, (Božićni pokrivač) Sylvia nije čekala da Peter prizna što je učinio. Da je čekala, možda nikad ne bi dobila ono što je primila kad mu je prva oprostila. To je vječna lekcija Božića: Bog je u svojoj ljubavi poslao svoga jedinorođenog Sina da pokrene naše spasenje kako bismo se mi mogli pokajati. On se ponizio da bi oprostio onima koji nisu svjesni zla koje su učinili; onima koji svjesno i samovoljno griješe; onima koji svoj grešni život skrivaju iza fasade lažne svetosti.

Isus je došao pokazati oprost koji nam je Bog već dao kao poklon. Došao nas je pozvati na život praštanja jedan drugome. Za nas je čin opraštanja čin zahvalnosti za ono što nam je tako velikodušno dano i što nam se svakodnevno daje. Taj božični poklon može trajati čitavu godinu – čak i životni vijek.

Lourdes Morales Gudmundsson
________________________________

Svi govore da je opraštanje divna stvar sve dok se ne nađu sami u situaciji da nekome nešto oproste. Ponekad, ako samo spomenemo opraštanje, svi će nas mrko pogledati. Nije u tome što ljudi smatraju da je to nedostižna i teška vrlina – naprotiv, oni je često preziru i mrze. Mnogi od vas bi sigurno željeli upitati: “Interesira me što bi ti mislio o opraštanju gestapovcu da si kojim slučajem Poljak ili Židov?”

To se i ja pitam, vjerujte. Isto se tako pitam da li bih uistinu mogao biti toliko hrabar, pa ne odreći se svoje vjere, čak i po cijenu smrti. Da, pitam se, kada bi stvarno bio Poljak ili Židov, da li bih mogao oprostiti gestapovcu. Međutim, nije mi namjera govoriti o tome što bi mi mogao učiniti, već vam govorim samo ono što je biblijski. Mi nismo izmislili biblijsku religiju. A u njoj, u samoj njenoj suštini, nalaze se ove riječi: “Oprosti nam grijehe naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim.” Nema ni najmanjeg znaka da bi nam moglo biti oprošteno pod drugim uvjetima. Sasvim nam je jasno rečeno da nam se neće oprostiti, ukoliko mi ne oprostimo drugima. Nema drugog načina. Što nam je, dakle, činiti?

Svakako, oprostiti je teško, ali nam se čini da bi nam u tome mogle pomoći dvije stvari. Kad počnete učiti matematiku, ne počinjete odmah s integralnim računom, već s običnim zbrajanjem. Isto tako, ako stvarno želimo (ali, pazite, sve zavisi od toga da li to stvarno želimo) naučiti opraštati, možda bi bilo bolje početi s nečim lakšim nego što je gestapo. Mogli biste početi tako, što ćete oprostiti mužu (ženi), roditeljima ili djeci, nešto što su vam učinili ili rekli prošlog tjedna. To će vas vjerojatno na trenutak zaposliti. Drugo, mogli biste pokušati shvatiti, što znači voljeti svog bližnjeg kao samog sebe. Kako to ja volim samog sebe?

Kad o tome bolje promislimo, ne bi baš mogli reći da se sami sebi sviđamo, čak se događa da uopće ne uživamo u vlastitom društvu. Očigledno, voli svog bližnjeg ne znači “neka ti se on svidi” ili “pokušaj uvidjeti njegovu privlačnost”. To vidimo kod drugih i bez posebnog uvjeravanja. Da li mi o sebi mislimo najbolje, mislimo li da smo dobri ljudi?

Moramo priznati da ponekad tako mislimo (to su, bez sumnje, naši najgori trenuci), ali takvo mišljenje o samom sebi nije razlog zbog kojeg samog sebe volim. U stvarnosti je obrnuto – zbog svog samoljublja, mislimo da smo dobri. Tako, kad kažemo da treba ljubiti svoje neprijatelje, nipošto ne znači da ih trebamo smatrati dobrima. To je veliko olakšanje. Mnogi ljudi, naime, misle da oprostiti neprijatelju, znači priznati kako on, na kraju krajeva, i nije tako loš, mada smo uvjereni u suprotno. Pođimo dalje. U svojim najsvjetlijim trenutcima, ne samo da ne mislimo da smo dobri ljudi, već uviđamo da smo opaki. U životu smo učinili dosta toga što nas je sramota. Prema tome, dopušteno nam je prezirati i mrziti ono što rade naši neprijatelji. Teolozi kažu da trebamo mrziti djela zlih ljudi, ali da ne smijemo mrziti zle ljude – dakle, mrzi grijeh, ali ne grešnika.

Mnogi ovu razliku smatraju nevažnim cjepidlačenjem – pa kako čovjek može mrziti grijeh, a ne mrziti počinitelja? Kasnije mnogima padne na pamet da su se upravo tako ponašali prema jednom čovjeku, i to cijeli svoj život – prema samome sebi. Koliko god su mrzili svoj kukavičluk, taštinu i pohlepu, nisu prestajali sebe voljeti. U tome ih ništa nije moglo spriječiti. Dakle, upravo zato što su voljeli počinitelja, mrzili su njegove grijehe. Baš zbog ljubavi prema sebi bili su žalosni kad su shvatili što su sve u stanju napraviti. Dosljedno tome, religija od nas ne traži da bar malo ublažimo mržnju koju osjećamo prema zlim djelima. Sve što je o njima rečeno ostaje i dalje. Međutim, religija od nas traži da ih mrzimo na isti način na koji mrzimo grijeh u nama samima, da žalimo onoga koji čini zlo i da se nadamo da će se on, ako je ikako moguće, jednom negdje i na neki način promijeniti i ponovno postati čovječan.

Predlažem malu provjeru. Pretpostavimo da u novinama pročitate o gadostima koje je učinila osoba koja vam nije baš draga. Pretpostavimo dalje, da se iz članka može zaključiti da cijela priča možda i nije potpuno istinita ili da onaj o kome je riječ nije tako loš, kako se u prvi mah može zaključiti. Hoće li vam nakon čitanja pasti na um pomisao: “Hvala Bogu, pa on i nije tako loš.” Ili ćete u potpunosti prihvatiti prvi utisak priče i uživati u činjenici da se o vašem neprijatelju piše tako loše. Ako je točno ovo drugo, tada je to prvi korak, koji će vas, ako se nastavi, pretvoriti u demona. Vidite, čovjek počinje željeti da ono crno bude još crnje. Ne odupremo li se tome, uskoro ćemo željeti da sivo vidimo kao crno, a na kraju ćemo čak i bijelo vidjeti kao crno. Konačno ćemo tvrditi da je sve loše – Bog, naši prijatelji, čak i mi sami. U tome se nećemo moći zaustaviti – zauvijek ćemo ostati u svijetu potpune mržnje.

Priznajemo da se iz toga može zaključiti kako trebamo voljeti i one koji u sebi nemaju ničega što bi bilo vrijedno ljubavi. Da li u nama ima nečega zbog čega bi nas trebalo voljeti?

Sebe volite jednostavno zato, jer ste vi u pitanju. Bog želi da na isti način i iz istoga razloga volimo sve ljude. On nam je dao svojstvo da ljubimo sebe, kako bismo trebali naučiti na koji način trebamo voljeti druge. Dakle, pravilo koje vrijedi u našem posebnom slučaju, moramo primijeniti i na druge ljude. Možda će nam biti lakše ako se prisjetimo da baš tako Bog nas voli – ne zbog nekih dobrih, privlačnih osobina koje možda posjedujemo, već jednostavno zato, jer smo takvi kakvi jesmo. Zaista u nama nema ničeg što bi se moglo voljeti – bića poput nas u mržnji nalaze toliko zadovoljstva da je se odriču jednako teško kao i žestokih pića ili duhana.

C.S. Lewis (preuzeto iz knjige Kršćanstvo)

Ali priču bismo mogli nazvati i ”Otac koji prašta.” Dobar dio prispodobe opisuje oca punog ljubavi, strpljivosti i opraštanja. Bez obzira što njegov sin čini ili kaže, otac i dalje reagira milostivo, nježno, mudro i snažno. Prikladan naslov svakako bi bio ”Otac koji prašta.”

Ali u priči nalazimo još jedan element koji me potiče da se pitam ne bi li se mogla nasloviti ”Gnjevni brat.” U stvari, ako razmotrite kontekst i vidite kome se Isus obraća, čini se da je to bila glavna pouka koju je želio posebno istaknuti. Prema kontekstu u kojemu nalazimo ovu prispodobu, ”okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.’ Nato im Isus kaza ovu prispodobu.” (Luka 15,1-3)
Farizeji i pismoznanci su se jako razljutili. Kako Isus može biti dobar i ljubazan prema skupljačima poreza, prema ljudima koji su surađivali s Rimljanima, izrabljivali svoje sunarodnjake Židove, prodali se neprijatelju? Kako je Isus mogao jesti s grešnicima, ljudima koji su, zna se, bili nemoralni?

To je kontekst prispodobe u Luki 15,11-32.

Ali s obzirom na važnost sve tri strane u prispodobi, čini se prikladnim nazvati ovu priču ”Otac koji oprašta, sin koji se kaje i gnjevni brat.”

Sin koji se kaje
Nije teško poistovjetiti se s mlađim sinom. Svi smo u sebi osjećali želju da živimo kako nam se sviđa, da radimo što nam se sviđa i kad god to želimo. Nešto u nama kao da nas privlači lagodnom životu.

S obzirom da je odrastao u bogatom domu sa slugama koje su obavljale veći dio posla, mlađi sin (tako zamišljam) je vjerojatno osjećao da je otac prezahtjevan. A kad budući izgubljeni sin nije izvršio svoje skromne odgovornosti, disciplinske mjere koje je otac primijenio morale su mu izgledati prestroge, pa su se počele javljati negativne misli: Moj otac je problem. Vjerojatno noću leži budan smišljajući čime bi nam mogao zagorčiti život. Kad bih nekako mogao otići odavde, bio bih presretan. Kad bih se samo mogao osloboditi svojeg tate! Ponekad poželim da me nema. Zašto nisam ranije razmišljao o tome?

”Tata, volio bih te nešto pitati. Uvijek si govorio da je ovo obiteljski posao. I kad umreš, sve ćemo mi djeca dobiti. Znam da si u nama pokušao razviti osjećaj kako smo suvlasnici i zato trebamo ozbiljno shvatiti svoje odgovornosti. Ali ja sam odlučio da više ne želim ovdje ostati. Želim voditi svoj život i raditi kako ja mislim da je dobro. Možeš li mi dati moj dio nasljedstva? Odrastao sam i želim živjeti samostalno.”

Otac je znao da mu mlađi sin nije sretan. Jako ga je volio i želio mu najbolje. Ali bez obzira što govorio i kako se trudio pokazati da ga voli, nije bilo prihvaćeno. Činilo se da je njegov sin podigao nevidljivi zid gorčine, odbojnosti i gnjeva, koji ga je isključio.

Otac je znao da ne mora zadovoljiti sinovljev iznenadni i nerazumni zahtjev. Međutim, njemu nije bilo stalo do svojega bogatstva, već do sinovljeva srca. Najvjerojatnije je mislio: Kako mogu doprijeti do njegovog srca? Kako mu mogu pomoći? Možda, možda je ovo jedini način da nauči. Snoseći posljedice svojih odluka mogao bi razumjeti svoju potrebu i otvoriti se za moju ljubav.

Bio bi veliki rizik pustiti sina da ode. Prevelika bi bila kušnja da potrati svoj novac. Mnogi bi ga sigurno htjeli samo iskoristiti i pomoći mu da ga potroši. Drugi bi ga sigurno okrali. Postojala je velika mogućnost da izgubi sve, a možda i život.

Ako pristanem, razmišljao je otac dalje, hoću li ikad ponovno vidjeti sina? Hoće li ikad poželjeti da se vrati, naravno, ako ostane živ? To bi bio preveliki rizik. Ali prisiliti ga da ostane samo bi dovelo do toga da mu srce još više otvrdne.

Mlađi sin nije mogao vjerovati ušima. San mu se ostvario! Svi troškovi plaćeni! Doživotni godišnjih odmor! Slobodan od svih odgovornosti!

Ubrzo poslije toga krenuo je da vidi svijet. Isus rabi samo jednu frazu da opiše postupke mlađeg sina: on ”potrati svoja dobra živeći razvratno” (Luka 15,13).

Svijet je danas pun izgubljenih ljudi, spremnih da troše svoje vrijeme, novac i snagu na sve što je nezdravo – duhovno, tjelesno i emocionalno. Ali nitko ne uspijeva izbjeći posljedice grijeha. Grešni način života će uvijek izazvati bolne posljedice – financijske, emocionalne, tjelesne, duhovne, društvene ili njihovu kombinaciju.

Na sreću, imamo Oca koji prašta; On nas voli i pruža prema nama ruke bez obzira što smo učinili. U biti svi mi smo bili ”izgubljeni”, jer svi smo sagriješili. Svi smo na neki način protratili svoj život nerazumnim življenjem.
Otac pun čežnje

Otac iskreno voli svoje sinove. Kad je mlađi otišao, lako je između redova pročitati i vidjeti oca kako razmišlja o njemu, pita se što radi i nada se njegovu povratku. Dok se pita kako mu je i čeka, otac često gleda u daljinu ispunjen čežnjom za sinom.

Jednog dana vidi da dolazi. Ne može čekati pa trči u susret da mu izrazi dobrodošlicu. On ne kaže: ”Govorio sam ti! Pravo ti bilo! Vidi što si od sebe načinio!” Umjesto toga, grli ga uz praštanje i milost. A odjeća, obiteljski prsten i sandale govore ovom mladiću o ljubavi: ”Još uvijek si moj sin!” A onda ga vodi u kuću na slavlje, govoreći: ”Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.” (Luka 15,24)

Gnjevni brat
Stariji se brat vraća. Zbunjen glazbom, saznaje od jednog sluge: ” Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.” (Luka 15,27)

Umjesto da se raduje, brat se rasrdio i odbija im se pridružiti.

Otac izlazi i moli ga. ”Ovo je dan radosti, uđi i daj da slavimo zajedno kao obitelj.”

Stariji brat odgovara srdžbom prema ocu i mlađem bratu: ”A on će ocu: ‘Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.”’ (Luka 15,29.30)

Očeve riječi koje slijede su snažne i značajne: ”Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'” (Luka 15,31.32)

Drugim riječima: ”Moja ljubav prema tebi nije manja zato što volim tvojega brata. Ti si uvijek sa mnom. Uvijek si mi u srcu. Uvijek u mojim mislima. Volim te. Ništa ne može umanjiti ovu ljubav. Tvoj brat neće biti prijetnja tvojim financijama. Sve što imam je tvoje. Ako je sve što činimo s našim bogatstvom gomilanje i mislimo samo na sebe, promašit ćemo ono što stvarno donosi radost i smisao u životu – biti blagoslov drugima i služiti im iz ljubavi. Ispravno je da proslavljamo povratak tvojega brata. On je bio izgubljen, a sad je nađen. Uđi pa da se zajedno radujemo.”

Završetak koji često propuštamo vidjeti
U Luki 15. poglavlju priča završava sa starijim bratom koji ostaje vani i odbija slaviti povratak svojeg mlađeg brata. Ali šira priča tu ne završava. U nastavku čitanja Biblije saznajemo da je ”stariji brat” sve više popuštao svojemu gnjevu.
Priča završava, kako to teološki zamišljam, sa starijim bratom koji upada na mjesto ”proslave”, hvata svojega oca, tuče ga, ruga mu se i na kraju ga razapinje na križ.

Jer ovaj stariji brat predstavlja one koji su prigovarali: “Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” A činjenica je da su oba sina željela da im otac bude mrtav. Jedan se pokajao, drugi ga je razapeo.

Clinton Meharry