Hajdemo pokušati razraditi naš predmet na osnovu onoga što nalazimo u Pismu o tome kako je Isus postupao prema kršćanima koji su griješili. Tekst se nalazi u Marko 9, a počinje sa 33. stihom: “Dođoše u Kafarnaum. Kad su bili u kući, zapita ih: ‘O čemu ste putem govorili?’ Oni su šutjeli; jer su se bili putem prepirali među sobom o tom, tko da je među njima najveći.”
Vidim Isusa i Njegove učenike kako putuju prašnjavim putem prema Kafarnaumu. Isus se uputio u Jeruzalem i učenici su bili sigurni da će tamo uspostaviti svoje kraljevstvo, a očekivali su da će to biti zemaljsko kraljevstvo. Kad se radilo o kraljevstvu, oni su imali neke nezavršene poslove. Još uvijek nisu sredili tko će biti predsjednik vlade, tko prvi ministar, tko ministar financija i tko će biti najveći. I tako su idući prema Kafarnaumu pokušavali srediti svoje nedovršene poslove. Znali su da nije bilo dobro to što se svađaju, pa su zaostajali za Isusom. Kad su stigli u Kafarnaum, bili su toliko zaostali za Njim da nije mogao čuti njihov razgovor, pa ih je, kad su bili sami u kući, Isus upitao o čemu su razgovarali cijelim putem.

To nas uči nečemu veoma zanimljivom kod griješenja. Teško je griješiti u Isusovom prisustvu. Jeste li to zapazili? U stvari, većina ljudi, čak i najslabijih, priznali bi da je teško griješiti u prisustvu nekoga koga volite i veoma cijenite. Većina grješnih postupaka mora se uraditi kad nema onih koje volimo i poštujemo. Na neki način moramo se osjećati udaljenima od Boga, udaljenima od Isusa Krista, da bismo nastavili s namjernim, svjesnim griješenjem.

I tako vidimo da su učenici zaostajali za Isusom nadajući se da će sakriti od njega predmet razgovora koji ih je toliko zaokupljao. Ali, kada su stigli u Kafarnaum, u kuću u kojoj su trebali odsjesti, Isus je poslao Petra u čudnu misiju na obali mora, po novac… u banku! Zanimljiva banka, slažete li se? Riblja usta! I dok je Petar bio odsutan, Isus je postavio ostalima ovo pitanje. Očigledno da je imao više od jednog razloga da pošalje Petra! Nije želio da Petar bude tu kada ih bude pecnuo. Želio je da i drugi učenici imaju priliku razmisliti i odgovoriti bez Petra koji je uvijek prvi odgovarao na sva pitanja.
Tako je Isus poslao Petra, a onda upitao učenike: “O čemu ste pričali na putu za Kafarnaum?” Počeli su šarati nogama po prašini i vrpoljiti se. Nisu odgovorili. 34. stih kaže: ” Oni su šutjeli.” Bilo im je lakše šutjeti!
Kad su mene pitali šta se dogodilo s vrećicom božićnih slatkiša mog brata, i ja sam šutio! Ali, Isus je uporno postavljao svoje pitanje i napokon je jedan od učenika rekao: “Pa, ovaj, hm! Pitali smo se, u stvari, tko će biti najveći u kraljevstvu.”
“Dajte mi drugu dvanaestoricu!”

Isusov život je bio život poniznosti. Isus je ispraznio sebe i “poništio uzevši obličje sluge, ” prema Filipljanima 2,7. Onaj kome su bile podanički vjerne i pred kim su se klanjale sve nebeske vojske, došao je na ovu Zemlju i rodio se u skromnoj štalici. Onaj koji je bio toliko bogat da se to ne može zamisliti, postao je siromašan, da bismo mi putem Njegovog siromaštva mogli postati bogati. „Jer znate milost Gospodina našega Isusa Krista, da je, premda je bio bogat, zbog vas postao siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.“ (2. Korinćanima 8,9) Stalno je pokušavao pomoći svojim učenicima da shvate da je prava veličina zasnovana na skromnosti. Ali, oni nisu razumijevali tu poruku.

U tom trenutku mislim da je Isusu bilo lako da kaže: “Gubite mi se s očiju, vi, bijedna dvanaestorico! Dajte mi drugu dvanaestoricu; počinjem iz početka!” Ali, umjesto toga, On ih je pozvao k sebi i rekao: “‘Tko hoće da bude prvi, taj neka bude najzadnji i svima sluga.’ Tada uze dijete, metnu ga u sredinu među njih, zagrli ga i reče im: ‘Tko jedno takvo dijete primi u ime moje, mene primi; a tko primi mene, ne primi mene, nego onoga, koji me posla.'” (Marko 9,35-37)

Iskoristio je malo dijete da objasni kakvo je u stvari nebesko kraljevstvo. Bio je ljubazan prema svojim učenicima. Bio je strpljiv s njima. Nije ih osuđivao. Iznosio im je svoje pouke, a kad ih nisu uspjeli naučiti, nastavljao ih je poučavati. A iznad svega nastavljao je ići s njima; produžavao je druženje s njima. Nastavljao je jesti s njima, putovati s njima, raditi s njima, povjeravati im svoje djelo i svoj zadatak.

Moris Venden

Porok o kome je ovdje riječ zove se oholost ili taština. U biblijskom moralu suprotna mu je skromnost… Prema Bibliji, prvi porok, krajnje zlo, jeste oholost. Razvratnost, ljutnja, lakomost, pijanstvo – to su sitnice u usporedbi s ohološću. Lucifer (grčki – “Svjetlonoša”) je postao zao upravo zbog oholosti, i postao Sotona (grčki – “Tužitelj braće”). Ona je uzrok svakom drugom poroku – oholost je stanje duha potpuno suprotno Božjoj zamisli.

Čini li vam se to pretjeranim? Ako je tako, promislite još jednom. Malo prije smo istakli, da što smo oholiji, to nam se manje sviđa tuđa oholost. Najlakši način da se ustanovite stupanj vlastite oholosti jeste u tome da se upitate: “Koliko mi smeta što me drugi preziru, što me ne primjećuju, prema meni se odnose starateljski ili što se preda mnom prave važni?” Stvar je u tome, da se naša oholost takmiči s ohološću drugih. Zato što sam se na kućnom druženju baš ja htio istaknuti, smeta mi što je glavni bio netko drugi. Poznato je da se dva trgovca nikad ne slažu. Oholost je u suštini takmičarske prirode, dok drugi poroci mogu biti samo slučajno takmičarski.

Ohol čovjek se ne zadovoljava onim što posjeduje, zadovoljan je tek kad posjeduje više od drugih. Kažemo da su ljudi oholi zbog svog bogatstva, svoje pameti, dobrog izgleda, ali to nije istina. Ljudi su oholi ako su bogatiji, pametniji ili zgodniji od drugih. Kad bi svi bili jednako bogati, pametni i lijepi, čovjek ne bi imao razloga da bude ohol. Takvim nas čini uspoređivanje – zadovoljstvo dolazi od spoznaje da smo iznad drugih. Čim nestane takmičenje, nestaje i oholost. Zato kažemo da je oholost bitno takmičarske prirode, na takav način na koji nisu ostali poroci.

Spolni nagon može dva mladića, koji vole istu djevojku, natjerati da se takmiče. Ali to je samo slučajnost – mogli su isto tako voljeti i dvije različite djevojke. Međutim, ohol čovjek vam neće oteti djevojku zato jer je on želi, on će to učiniti da sebi dokaže kako je bolji od vas. Pohlepa može ljude natjerati na pretjerano takmičenje kad žele nešto čega nema dovoljno za sve, ali ohol čovjek, čak i kad ima više nego što je mogao poželjeti, pokušat će dobiti još više, samo da potvrdi svoju moć. Gotovo sva zla koja se pripisuju pohlepi ili sebičnosti, najčešće su posljedica oholosti.

Uzmimo, na primjer, novac. Pohlepnom čovjeku nikad nije dosta novca: s više novca moći će sagraditi bolju kuću, ljepše će provesti odmor, obilnije će jesti i piti. Ali sve do određene granice. Što čovjeka, koji mjesečno zarađuje 10.000 dolara, tjera da zaradi 20.000? To nije pohlepa za većim zadovoljstvima; 10.000 dolara omogućuje svakome koliko god želi uživanja. Tu se radi o oholosti, želji da budem bogatiji od drugog bogataša, i (još više) želji za moći. Oholost nalazi uživanje u moći. Nema boljeg načina da se čovjek osjeća moćnim, nego kad se s drugima može poigravati kao s olovnim vojnicima. Što potiče zgodnu djevojku koja skuplja obožavatelje, da svuda širi bijedu svojim ponašanjem? Sigurno ne njen spolni nagon (takve su najčešće u ljubavi hladne), već oholost. Što nekog političara ili čitav narod tjera da traži sve više i više? Opet oholost. Ona je po svojoj prirodi takmičarska – zato se ohol čovjek ne zadovoljava onim što ima, već uvijek traži više. Ako sam ohol i ako u cijelom svijetu postoji samo jedan čovjek koji je moćniji, bogatiji i pametniji od mene, on će biti moj protivnik i neprijatelj.

Religiozni ljudi imaju pravo: oholost je glavni uzrok bijede svakog naroda i svake obitelji, otkad je svijeta. Drugi poroci mogu ponekad ljude zbližiti. Čovjek se može sprijateljiti i dobro se zabaviti u društvu pijanaca i bludnika. Ali oholost uvijek znači neprijateljstvo. Ona je suština neprijateljstva. To je neprijateljstvo ne samo među ljudima, nego i između čovjeka i Boga.

Bog je u svemu neizmjerno veći od nas. Sve dok ga tako ne shvatite i dok ne shvatite da ste u usporedbi s Njim beznačajni, nećete ga uopće poznavati. Sve dok ste oholi, nećete moći upoznati Boga. Ohol čovjek uvijek podcjenjuje drugoga, na njega gleda s visine, pa je jasno da ne može vidjeti nešto što je iznad njega.

Sad nam se postavlja jedno dosta čudno pitanje. Kako to da ljudi koji su očigledno oholi govore da vjeruju u Boga i još se smatraju religioznim? Bojimo se, da takvi poštuju pogrešnog boga. Teoretski priznaju da u odnosu prema njemu nisu ništa, ali u stvarnosti misle da On posebno drži do njih i smatra ih daleko boljima od običnih ljudi. Dakle, daju Mu sitnicu svoje umišljene poniznosti, a iz toga izvlače obilato oholost u svom stavu prema drugima.

Pretpostavljamo da je Krist mislio upravo na takve ljude kad je rekao da će neki pričati o Njemu, i u Njegovo ime izgoniti đavole, ali njima će On na kraju reći da ih nikada nije poznavao. Svaki od nas, u svakom trenutku svog života može zakoračiti u ovakvu smrtonosnu zamku. Srećom imamo pouzdanu provjeru za to. Kad god osjetimo da smo zbog našeg religioznog života izuzetno dobri, čak bolji od drugih – tada možemo biti sigurni da nama Bog ne upravlja. Bog je s nama ako smo u stanju da potpuno zaboravimo na sebe, i kad sebi ne pridajemo neki izuzetni značaj.

Strašno je što se najgori od svih poroka može kradom uvući u samo središte našeg religioznog života. Vidjet ćete zašto je to tako. Drugi, manje opasni poroci, dolaze od Sotone, koji se koristi našom prirodom koja je postala slična životinjskoj. Međutim, oholost nema nikakve veze sa životinjskom prirodom. Ona je duhovne prirode, pa je, prema tome, daleko podmuklija i opasnija. Iz istog razloga oholost se često može upotrijebiti za svladavanje manjih poroka. Učitelji, ustvari, vrlo često koriste oholost učenika ili kako to oni kažu samopoštovanje, kako bi ga naveli da se pristojno ponaša. Mnogi ljudi su svladali kukavičluk, požudu ili naglost, uvjeravajući sami sebe da su ti poroci ispod njihovog dostojanstva – dakle, pomoću oholosti. A Sotona se raduje. Sasvim je zadovoljan našom čednošću, hrabrošću i samosavlađivanjem, ukoliko je to posljedica diktature oholosti u nama. Isto tako bio bi zadovoljan da vas izliječi od prehlade, a za uzvrat da vam nanese rak. Oholost je duhovni rak koji razjeda samu mogućnost postojanja ljubavi, zadovoljstva, pa čak i zdravog razuma.

Prije nego završimo s time, moram vas upozoriti na moguće nesporazume:
1) Zadovoljstvo koje se javlja kad nas netko cijeni, ne znači oholost. Dijete koje učitelj potapše po ramenu zbog dobro naučenog zadatka, žena koju hvali njen muž, spašena duša u susretu s Kristom – osjećaju pri tome zadovoljstvo i to je dobro. Ovdje, naime, zadovoljstvo ne proizlazi iz svijesti o vlastitoj veličini ili vrijednosti, nego iz činjenice da smo usrećili nekoga koga smo (s pravom) htjeli usrećiti. Teškoće počinju kad prestanete misliti: “Usrećio sam nekoga, sve je u redu”, a počnete sebe uvjeravati: “Što sam dobar! Pa tko bi to još mogao tako dobro napraviti?” Što više uživate u sebi a manje u samoj pohvali, to postajete gori. Kad potpuno uživate u sebi i ništa ne držite do same pohvale, stigli ste do samog dna. Zbog toga je taština, mada se ona najviše iskazuje površinski, daleko manje zla i opasna od ostalih vidova oholosti – preko nje najlakše prelazimo. Tašt čovjek želi da se hvali, da mu se aplaudira, da mu se drugi dive. Sigurno, to je mana, ali djetinjasta, pa čak (na neki način) mana koja svjedoči o izvjesnoj dozi skromnosti. Ona pokazuje da još niste u potpunosti zadovoljni divljenjem koje osjećate prema samom sebi. Još uvijek držite do mišljenja drugih, pa je jasno da očekujete njihov sud o sebi i svojim sposobnostima. Još ste uvijek čovjek. Prava, crna, sotonska oholost javlja se onda kada toliko malo držite do drugih, da vas uopće nije briga što misle o vama. Naravno, sasvim je u redu, a često nam je i dužnost da se ne obaziremo na ono što drugi misle o nama, ukoliko imamo dobar razlog za to, naime, ukoliko nam je važnije što o nama misli Bog. Međutim, ohol čovjek ne vodi računa o mišljenju ostalih ljudi iz sasvim drugog razloga. On kaže: “Zašto bih se brinuo zbog aplauza te mase? Kao da njeno mišljenje išta vrijedi? Pa čak kad bi i vrijedilo, zar sam ja djevojka na prvom plesu, pa da se crvenim zbog svakog komplimenta? Ne, ja sam potpuno odrastao čovjek. Sve što sam učinio, bilo je da zadovoljim vlastite uzore, umjetničku svijest ili tradiciju svoje obitelji – ili jednom riječju, zato što sam ja strašan tip. Ako rulja to voli, neka joj bude. Ona mi ništa ne predstavlja.” Na ovaj nam način oholost može poslužiti da provjerimo koliko smo tašti, jer, kako maločas rekoh, Sotona voli izliječiti neku sitnu, neznatnu manu da bi vas istovremeno zarazio mnogo većom. Moramo nastojati da ne budemo tašti, ali u tom nastojanju ne smijemo pozivati u pomoć oholost. Bolje je pasti u tiganj nego u vatru.

2) U našem jeziku, kažemo da je čovjek ponosan na svoga sina, na oca, na školu, na svoju jedinicu u vojsci, pa se može postaviti pitanje da li takav ponos, u ovom značenju, predstavlja grijeh? Čini se da sve ovisi od toga što mislimo kad govorimo da se nečim ponosimo. U ovakvim izjavama, fraza ponosan često znači osjećaj divljenje prema nekome. Naravno, ovo divljenje je daleko od toga da bude grijeh. Ali može se dogoditi da onaj tko tako govori, sebi pridaje dio važnosti koju ima njegov uvaženi otac, ili njegova jedinica. To bi očigledno bilo pogrešno, ali i to je bolje nego biti ponosan na samog sebe. Voljeti i diviti se bilo čemu odvojeno od nas samih predstavlja korak dalje od krajnje duhovne propasti. Nećemo se, međutim, dobro osjećati sve dok naša ljubav i divljenje prema Bogu ne bude jače od svake druge ljubavi i divljenja.

3) Ne smijemo misliti da Bog oholost zabranjuje zato jer ga ona vrijeđa ili da od nas traži poniznost zbog toga što ona odgovara njegovoj uzvišenosti, kao da je sam Bog ohol. O tome nema ni govora. On, ustvari, želi da ga svaki od nas osobno upozna, želi svakome od nas predati sebe. Njegova i naša priroda takve su, da ukoliko dođemo u bilo kakav dodir s njom, bit ćemo zaista ponizni i osjećat ćemo beskrajno olakšanje što smo se jednom zauvijek oslobodili svih besmislenih predstava o vlastitoj uzvišenosti koje su nam zagorčavale život. On nas nastoji učiniti poniznima, kako bi nam omogućio sljedeće: da nas oslobodi ružnih, lakrdijaških krpetina u koje smo si do vrata obukli, u kojima se potucamo po svijetu kao idioti. Voljeli bi da smo i sami malo više ponizni – tada bi vam, vjerojatno, mogli reći nešto više o olakšanju i zadovoljstvu koje donosi svlačenje te lakrdijaške odjeće i oslobađaju lažne slike o sebi sa svim ovim: “Gledajte me!” i “Zar nisam strašan momak?”, i ostalim prenemaganjima. Samo približavanje tom uzoru, pa čak i za trenutak, nalik je čaši hladne vode u pustinji.

4) Nemojte misliti da će zaista ponizan čovjek biti ovakav kakvim danas često zamišljaju ponizne ljude. Neće on biti neki ljigavac koji stalno za sebe govori da je nitko i ništa. Vjerojatno će vam se učiniti radostan, razuman dečko, koji se zaista interesira za ono što mu govore. Ako vam nije simpatičan, to je zato što pomalo zavidite svakom tko tako uživa u životu. On neće razmišljati o poniznosti – on uopće neće razmišljati o sebi.

Ako netko želi postati skromniji, mislim da ga možemo uputiti na prvi korak. To će biti shvaćanje da smo oholi. To je ujedno i najveći korak. Prije njega, ne možemo ništa poduzeti. Ako mislite da niste umišljeni, to je sigurno znak da jeste.

C. S. Lewis (iz knjige Mere Christianity)

Ranije je nebeski Bog pokušavao prići ovom neznabožačkom kralju i omogućiti mu da sazna kako postoji Netko veći od njega. Nabukodonozor je imao jedan san. Kada ga je zaboravio, Daniel je mogao stupiti na scenu. Sam Bog je otkrio Danielu san i Nabukodonozor ga je prepoznao. Daniel mu je i protumačio san. Nabukodonozoru je bilo rečeno da je on glava od zlata. Međutim, time nije bilo do kraja protumačeno sve iz sna. Nabukodonozoru se nije dopao dio tumačenja o mišićima i grudima od srebra i o ostalim kraljevstvima koja će uslijediti. Zato je odlučio sagraditi lik iz svog sna, ali od zlata. Sigurno se sjećate cijelog događaja. Nebeski Bog se još jednom otkrio Nabukodonozoru.

Više sam zainteresiran za kamen-stijenu iz Daniela 2. glave nego za bilo što drugo. Ponekad smo provodili mnogo vremena proučavajuci četiri kraljevstva i deset kraljevstava, a zanemarili pravog junaka cijele priče, stijenu, kamen odvaljen bez ruku.

Što biste vi izabrali kad bi vam bilo ponuđeno da birate između zlata i kamena? Na prvi pogled izgledalo bi da je zlato mnogo bolji izbor. Ali Bog gleda pojedinosti drugačije od nas. Kamen odvaljen od planine, bez ruku, izabran je da predstavi Isusa. Sve zlato, srebro, bronza i željezo iščezavaju. Sve će to biti razbijeno u komadiće i postati će kao pljeva u vrijeme žetve koju će vjetar odnijeti.

Kraljevstva ovog svijeta će išceznuti u ništavilu. I sve što čovjek stavlja na mjesto Boga na kraju će se pokazati bezvrijednim. “U vrijeme onih kraljeva Bog će nebeski podignuti kraljevstvo, koje se neće raspasti dovijeka.”

Morris L. Venden

Pierre Simon Laplace bio je i ostao poznat po svojem doprinosu matematici. Živio je između 1749. i 1827. godine. Danas u gotovo svim školama na svijetu djeca neizostavno uče o sjajnim matematičkim postavkama koje je on pronašao. Međutim, bilo bi dobro kada bi se u školama uz njegovo djelo znalo i za njegovu jednostavnost, mogli bismo reći poniznost.

Jedan od asistenata velikoga matematičara jednog je dana Laplaceu pun oduševljena ispričao do kakvog je otkrića došao. Laplace, koga su znali i po sposobnosti da hrabri druge, reagirao je isto tako oduševljeno i pomogao asistentu da objavi svoje djelo.

Nekoliko godina kasnije, nakon smrti toga znanstvenika, asistent je u jednoj Laplaceovoj bilježnici pronašao otkriće potpuno isto kao i njegovo, i to napisano mnogo prije no što je on došaso do tih rezultata. Laplaceov rad je čak imao i više detalja od njegovog. Veliki matematičar očito nije želio da slava zbog otkrića pripadne njemu, već je želio uspjeh prepustiti mladome asistentu.

Grčki filozofi, među kojima i Aristotel, smatrali su da čovjek s mnoštvom kvaliteta ne može biti ponizan. U slučaju matematičara Laplacea to se nije pokazalo kao točno. Ali grčka zamisao ipak utječe na suvremeni svijet. Kad za nekoga kažemo da je ponizan to nikako ne zvuči kao kompliment. Sve se više cijeni oholost kao pokretačka sila. I to vrlo opasna sila!

Ohol čovjek nema mira. On ne podnosi da je netko iznad njega. Za njega nema drugoga Boga osim njega samoga. Stoga oholost dovodi do odbacivanja svojega Stvoritelja. Koliko je samo genija, velikaša, holivudskih zvijezda, sportaša i glazbenika utonulo u mračne vode grijeha vođeni ohološću i željom za slavom.

S druge strane, o poniznim ljudima i njihovoj veličini se ne trubi naokolo, ali ćete gotovo uvijek uz njihov životopis naći da su bili vjerni, pobožni i širokogrudi te da su imali mir.

Isus se odlučnim glasom ispunjenim ljubavlju obraća svojim učenicima: “Kraljevi naroda gospodare nad njima, i oni koji vrše vlast nad njima hoće da se zovu dobrotvori. A vi ne tako! Naprotiv, tko je najveći među vama neka bude kao najmanji, a starješina kao sluga.” Drugim riječima: “Moćnici ovoga svijeta traže prvenstveno svoju slavu. Oni su motivirani glađu za vlašću, željom da budu iznad drugih, da njima upravljaju. To se događa i vama kršćanima, mojim učenicima. Prepuštajući se takvim sklonostima postat ćete mali tirani. Je li to vaš cilj? Sigurno nije! Onda vladajte sobom i svojim mislima. Upravljajte svoje težnje k Bogu. Želite li biti najveći? Budite najmanji. Želite li biti vladari? Budite sluge, kao što sam i ja, Krist vaš Gospodin, sluga svakome. Vaš se uspjeh pred Bogom neće mjeriti zemaljskim dostignućima, već vašom odanošću Stvoritelju. A za to treba poniznost.”

Iznenađujuće, zar ne? Je li Isus, Božji Sin, uistinu bio sluga? Apostol u poslanici Filipljanima piše: “Težite među sobom za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu! On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizio je sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” Velika pobjeda nad grijehom, spasenje ljudskoga roda iz patnji u jedan bolji svijet, bilo je moguće samo kroz poniženje koje je pretrpio Isus Krist. Poniznost, a ne oholost, je ta istinska sila koja postiže uspjeh. Vječni uspjeh.

Poniznost će biti mnogostruko nagrađena kada Bog konačno na našem planetu uspostavi svoje slavno kraljevstvo. Tada će svi krotki i ponizni vjerni stanovnici zemlje biti uzdignuti Božjom voljom do časti nebeskih stanovnika. Psalmist je pisao: “Drznike opominjem: Ne budite drski! bezbožnike: Ne budite tako rogati! Ne dižite roga svog protiv Neba, nemojte govoriti drsko na Boga! Jer… Bog je koji sudi: ovoga snizuje, onog uzvisuje.”

Vjerni prijatelji, ako želimo biti najveći, budimo spremni biti najmanji. To znači staviti svoj život u Božje ruke, predati mu planove, ambicije. Imajmo povjerenja i on će učiniti onako kako je najbolje za nas.

John Graz