Radi se o promjeni
Promjena je dio stvarnosti u našem suvremenom svijetu. A spremnost za promjenu oduvijek je bila u srži kršćanske vijesti, premda su poneki kršćani i kršćanske crkve često postupali na načine koji su to opovrgavali. Ali cilj kršćanske poruke jest da se možemo i moramo mijenjati. Uostalom, pojmovi kao što su obraćenje i posvećenje ukazuju na promjenu. Kako možemo napredovati u svojem kršćanskom životu bez promjene?

Ako ozbiljno razmotrimo biblijsku vijest, znamo da ne možemo ostati takvi kakvi jesmo. Mi moramo rasti “u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista” (1. Petrova 3,18). Na ovome svijetu nikad nećemo dostići savršenstvo; uvijek će postojati potreba za promjenom. Ovo jako dobro vidimo u ponašanju drugih oko sebe, ali nekako ne vidimo dovoljno jasno u svojem vlastitom životu.

Rastenje je tajnovit proces i nemoguće ga je pratiti iz minute u minutu. Niti možemo shvatiti sve mehanizme rastenja. Ali nakon nekog vremena ono postaje vidljivo i mjerljivo. Kao što je rastenje nužno u fizičkom svijetu, tako je nužno i u duhovnom. U određenim područjima svojeg života moramo ciljno, stvarno i stalno rasti.

Rastimo u našem razumijevanju vijesti spasenja
Neka ne bude nesporazuma. Ne trebamo stalno mijenjati svoja vjerska gledišta, kao da nismo sigurni što vjerujemo. Postoji jezgra nepromjenjivih vjerovanja; postoje čvrsta uvjerenja i nije uvijek sve za raspravljanje. U jadnom smo stanju ako se okrećemo kao vjetrokaz pod svakim povjetarcem teološke mode ili svakim novim filozofskim trendom. U nevolji smo ako svaka knjiga koju čitamo u nama izazove pometnju. Jednako nas tako treba žaliti ako smatramo da uvijek znamo sve odgovore i ako nikad nemamo potrebu da kopamo još dublje i dublje. Premda trebamo biti čvrsto ukorijenjeni u svojoj vjeri, moramo i rasti – rasti u svojem shvaćanju onoga što je Bog odlučio da nam objavi.

Bog se ne mijenja. On je beskonačan i savršen. Mi se, s druge strane, moramo stalno mijenjati dok rastemo i sazrijevamo; dok nastojimo bolje razumjeti; dok dopuštamo Svetome Duhu da nam pomogne kako bismo jasnije vidjeli. Stvaranje sredine u kojoj može doći do takve promjene jedna je od glavnih potreba Crkve u svim područjima, a posebno u mjesnoj crkvi.

Rastimo u pravoj spoznaji našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista
Odnosi nikad nisu statični. Neki odnosi između nas i drugih počinju cvasti i produbljivati se; tako dobivaju na značenju i postaju posebno korisni. Drugi mogu zakržljali i umrijeti, dok većina ima svoje uspone i padove. Odnosi ne jačaju automatski. Ako želimo ostati bliski s drugim ljudima, moramo s njima provoditi vrijeme, moramo im se približiti, razgovarati s njima. Moramo biti spremni davati kao i primati, oprostiti kao i zaboraviti.

U izvjesnoj mjeri naš odnos s Bogom slijedi uzorak međuljudskih odnosa. Naravno, opraštanje pripada Bogu. Ali ako želimo da naša veza s Bogom jača, moramo Mu se približiti, razgovarati s Njim i s Njim provoditi vrijeme. Naš odnos s Bogom može napredovati u dubini i značenju ako smo voljni u njega ulagati i dopustiti da postane mjerilo svega što govorimo i činimo.

Rastimo u primjeni biblijske istine na svoj svakidašnji život
Mnogi su od nas skloni pridavati važnost vanjskome dok pokušavamo mjeriti kako napredujemo na putu posvećenja (a posebno onih oko sebe). Mi gledamo na ono što možemo lako mjeriti: što ljudi jedu ili piju, koliko nakita nose, što čitaju i rade u subotu poslijepodne. Prirodno je da unutarnji duhovni rast postaje vidljiv u našim postupcima.

Mnogi su od nas skloni pridavati važnost vanjskome dok pokušavamo mjeriti kako napredujemo na putu posvećenja (a posebno onih oko sebe). Mi gledamo na ono što možemo lako mjeriti: što ljudi jedu ili piju, što čitaju i što rade. Prirodno je da unutarnji duhovni rast postaje vidljiv u našim postupcima.

Ali dopustite mi da istaknem dvoje:

1. Ako smatramo da treba mjeriti prema ponašanju, trebali bismo se više baviti sobom nego drugima. Mnogi, mladi i stari, napustili su crkvu zbog osuđivačkog ponašanja drugih. Svi mi dolazimo iz različitih sredina i nalazimo se na različitom stupnju vjerskog iskustva. Budimo zbog toga obazrivi i ne osuđujmo svoje suvjernike.
2. Više se usredotočimo na karakter i temeljne vrijednosti nego na popis onoga što je dopušteno, a što nije. Jesam li s vremenom postao uravnoteženiji, zreliji, ljubazniji, simpatičniji i spremniji da praštam? Jesam li naučio pokazati iskreno sažaljenje? Jesam li naučio biti ponizan i ne voditi računa samo o svojim probicima? To su važniji znakovi rastenja.

Rastimo u načinu na koji s drugima dijelimo svoja vjerovanja
Nekima je od nas lako govoriti o svojoj vjeri, osjećajima, uvjerenjima i nije nam teško preuzeti inicijativu da se molimo s drugim ljudima. Drugima to teško pada. Ali svi možemo na neki način svjedočiti o svojoj vjeri. Svi imamo svoj duhovni dar (ili darove!). S obzirom na njih – bilo da se radi o propovijedanju ili pokazivanju različitih oblika gostoljubivosti – mi moramo rasti i svjesno govoriti o svojoj vjeri.

Stalno trebamo držati na umu Petrov savjet da “rastemo u milosti”. I premda je rastenje misterij, mi možemo pomoći u odvijanju tog procesa. Možda ne razumijemo točno kako biljke rastu, ali im možemo dati vode i gnojiva.

Tako je i duhovni rast tajna Božje milosti, ali mi možemo poticati djelovanje Duha tako da razvijamo iskrenu pobožnost, budemo pošteni u rješavanju svojih pitanja i sumnji, slušamo Duha i širimo svoju vjeru.

Dok rastete sami, omogućite i drugima da rastu i shvatite da oni mogu rasti različitom brzinom i da njihov rast može biti vidljiv u područjima života o kojima vi nemate pojma. Svi smo mi na različitim etapama svojeg hodočašća. Bog to priznaje pa bismo trebali i mi.

I na kraju, ako se radujemo što vidimo napredak u vlastitom duhovnom životu, ostanimo skromni.

Reinder Bruinsma

I ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima u svijetu prirode, Stvoritelj za nas ima poruku. Čovječanstvo naizgled spada u životinjski svijet, i tome je pomalo kriva teorija evolucije, zato što nam život završava smrću kao i svim ostalim živim bićima, uključujući i biljke. Tako je bilo naraštajima prije nas, već mnogo tisuća godina. Od tih su nam prošlih naraštaja živih bića, tako, ostale tolike naslage ugljena i rezervoari nafte i plina. Sve izgleda kao da i mi danas živimo bez smisla, bez vrijednosti života. Kao da nam je zajamčeno da postanemo ružni ugljen negdje u dubini Zemljine kore. Gdje je naša vrijednost?

Sjetimo se dijamanta. Procesu koji je Bog uspostavio  treba mnogo vremena da od ugljena postane dragulj. Ali je isto tako Stvoritelj spreman mnogo vremena odvojiti samo za vas kako bi vas učinio posebnima. Ne samo da vas u ovome stanju, nazovimo to stanje ugljena, nebeski Otac vidi kao posebnu dragocjenost, već je spreman posvetiti se vama kako bi vas pretvorio u svoj dragulj. To je velika osobina prave ljubavi – da na čovjeka gleda ne samo kakav je trenutno, već kakav može postati kad mu se posveti dovoljno pažnje. Kao što komadu običnoga ugljena treba tlak, temperatura i vrijeme, tako i promjeni ljudskoga karaktera, gotovo kao po nekakvoj zakonitosti, trebaju nepopustljiv trud, vrijeme, pa i vruće nevolje da bi došlo do ozbiljnijih promjena u razmišljanju i odnosu prema svijetu. Tada čovjek može od običnoga postati netko s osobitim razumijevanjem i cijenjen među ljudima. Od nevjernoga i čovjeka bez smisla može postati onaj tko je vjeran svome Tvorcu, čovjek koji živi ispunjen život. U procesu koji nadgleda Bog svatko može postati netko. Svatko, premda već sada poseban, može postati dragocjen i jedinstven.

Dijamanti, u stvari, i nisu baš toliko lijepi kada ih nađete u prirodi. Nakon svega što su prošli njima još uvijek treba brušenje i poliranje da bi dobili onaj vrhunski sjaj. Isto tako i mi, kao društvena bića, trebamo druge ljude da utječu na nas. Njihov utjecaj može biti različit, ali bi rezultat svakako trebao biti isti – karakter oblikovan mudro, istančanoga osjećaja za okolicu. Zato nemojte biti sami. Poradite na odnosima u obitelji da vam svima bude dobro, a prijatelje birajte tako da vas vode usavršavanju, a ne propasti. Prijatelji mogu biti odličan instrument u Božjim rukama da vam pomogne u brušenju i poliranju dok ne postanete blistavi Božji dijamant kakav je potreban da podigne vrijednost ovome svijetu i kakav bi samo poželio ugraditi u svoje kraljevstvo. U Bibliji piše: “Željezo se željezom oštri, i čovjek oštri jedan drugoga.” (Izreke 27:17).

Bog je voljan i spreman da od mene i vas učini nešto divno. Otvorimo srce već danas i zamolimo ga da uđe u naš život, te otpočne proces naše preobrazbe u dijamant kakav biste samo poželjeli da budete.

Željko Bošnjak

Što mislite, kako tipičan suprug reagira kada se njegova žena razboli od malo teže prehlade? Tijekom prve godine braka obično kaže:

“Šećeru, jako se brinem zbog svoje curice. Imaš tako strašnu hunjavicu, i ja stvarno nemam riječi za sve te užasne viruse koji ovih dana kruže naokolo. Dušo idemo, vodim te u bolnicu. Već sam rezervirao jednu sobu samo za tebe. Znam da im je hrana loša, ali ne brini ja ću ti donositi paketiće iz McDonlad’sa. Sve sam već dogovorio s glavnom sestrom na tvome odjelu, tako da imaš potpuni mir i udobnost.”

Druge godine braka to zvuči ovako:

“Čuj, draga, ne sviđa mi se kako kašljucaš pa sam zvao liječnika da hitno dođe ovamo. A sad budi dobra cura pa pođi u krevet, a ja ću se za sve pobrinuti.”

Treće godine tipični suprug na ženinu bolest regira ovako:

“Zlato, možda je bolje da legneš. Ništa bolje ne pomaže od malo odmora kada se loše osjećaš.”

Četvrte godine kaže:

“Čuj, draga, daj malo pokušaj shvatiti stvari. Nakon što nahraniš klince, opereš suđe i obrišeš pod, uzmi si malo odmora pa lezi.”

Pete godine:

“Zašto ne popiješ par aspirina?”

Šeste godine braka:

“Zašto ne bi malo isprala to grlo s nečim pametnim umjesto što kašlješ naokolo cijelu noć kao pas čuvar?”

Sedme godine braka to izgleda ovako:

“Pobogu, ženo, prestani šmrcati! Što ti u stvari hoćeš, da dobijem upalu pluća, ha?”

Ljubav koju mi ljudi imamo sposobnost doživjeti nije postojana. Mi smo vrlo skloni mijenjati ponašanje prema bližnjima kako nam se ljubav hladi. Zato je za brak potrebno na neki način podgrijevati ljubav. U najuspješnijim brakovima oba se supružnika trude da imaju dovoljno vremena jedno za drugo i da budu tolerantni jedno prema drugome.

Isto vrijedi i za naš odnos s Bogom. Kršćanstvo je, kao što kaže Biblija, u izvjesnome zaručničkom odnosu sa Isusom Kristom. A u takvim okolnostima nikako ne smijemo dopustiti hlađenje ljubavi. Mi ne možemo samo povremeno odlaziti u crkvu ili gledati religijske emisije na televiziji, bez dubljega zanimanja. Zbog toga se malo osjećamo pobožnima, malo se ne osjećamo kršćanima, sad volimo Boga, sad ga ne volimo. Ako životno ozbiljno shvaćamo vjeru i Boga mi ćemo njegovati taj odnos. Posvetit ćemo svakoga dana vrijeme da ga upoznajemo kroz Bibliju, kroz prirodu i ljude, i trudit ćemo se da budemo tolerantni kada nam nešto tu nije jasno. Vjerom ćemo se čvrsto držati njega i živjeti prema njegovim savjetima. To je recept održavanja ljubavi živom.

Isto vrijedi i za Božju stranu. On će nas rado saslušati kada mu se obratimo u molitvi. Nema toga posla koji Bog treba prije obaviti nego da zastane i čuje svoga vjernoga čovjeka. Njegovo je predanje u tome bez prigovora, pa i njegov odaziv na naše želje i molbe. Tako je i s tolerancijom. On čini i više nego samo da oprašta naše prijestupe. On se upušta u to da zajedno s nama ispravi stvari. A što se tiče hlađenja Božje ljubavi prema nama, e tu njemu ne trebaju recepti za podgrijavanje ljubavi. Osobina je toga velikoga srca da njegova ljubav za mene i tebe ne može ni pod kakvim okolnostima prestati.

Ljudski supružnici mogu mijenjati svoj odnos iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu. Ali je Božja ljubav prema nama uvijek ista kao prvoga dana. Biblija dovijeka svjedoči: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?..  U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.”

Željko Bošnjak

Tako su izgledala reagiranja tijekom čitave povijesti doktrine o Trojstvu. To kršćansko vjerovanje, ipak, ostaje temeljno za naše shvaćanje spasenja. Ono glasi: “Postoji JEDAN Bog: Otac, Sin i Sveti Duh, jedinstvo TRI vječne osobe.” To je govorio Isus, a to govori i Biblija. Mnogo je tekstova u Svetom Pismu koji ističu čas jednoga Boga, čas zajedništvo tri božanske osobe. Mojsije je povikao: “Čuj Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je JEDAN!” a Isus je pred svoj odlazak poručio: “Učinite sve narode učenicima mojim. Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha svetoga.” Kako ova, naizgled proturječnost, može biti temeljem naše kršćanske vjere i iskustva?

Učenje o Trojstvu nam pomaže da više cijenimo svoje spasenje od grijeha. Biblija počinje s Božanstvom koje stvara svijet, a završava s Isusom i Duhom koji pozivaju ljude da dođu i piju vodu života. Između je čitava povijest spašavanja ljudi, priča o tri jedinstvene osobe Božanstva koje se cijelim srcem suprotstavljaju silama zla, što nam je poznato pod nazivom Velika Borba. Grijeh je toliko ozbiljna stvar da su sva tri člana Božanstva uložila sve svoje napore i poslala jednog između sebe da povrati čovječanstvo. Apostol Petar je ovako opisao njihovu zajedničku aktivnost pišući o kršćanima kao Božjim izabranicima: “Izabranima po predznanju Boga OCA, za posvećenje koje ostvaruje DUH, da se pokore ISUSU Kristu i budu poškropljeni njegovom krvlju.”

Iako je samo Isus prolio krv za nas, druge osobe Božanstva su jednako podnosile bol i agoniju umiranja na križu. U nastavku, Sveti Duh je taj koji je ostao nazočan na Zemlji nakon Kristovog uznesenja, i pomaže vjernima da nadvladaju zlo. Tako učenje o Trojstvu čini da više cijenimo svoje spasenje u koje je toliko uloženo.

Nauk o Trojstvu nam govori što je prava ljubav. Da bi ljubav postojala, potrebno je najmanje dvije osobe: muž i žena, majka i dijete, otac i sin. U bračnom odnosu, na primjer, ljubav stvara jedinstvenu zajednicu između dvoje ljudi, a ipak dozvoljava da svatko funkcionira na svoj način. Biblija kaže da je Bog ljubav. Budući da ljubav ne može postojati sama, to upućuje da u Božanstvu vlada odnos ljubavi. A u pravoj ljubavi nema podijeljenosti. Osobitosti – da, ali podijeljenosti – ne.

Unutar Božanstva vladaju odnosi potpunog povjerenja i originalne ljubavi. Svaki od njih Trojice živi u potpunosti predan boljitku druge dvojice. To objašnjava golemu bol, pa i smrt, koje su zadesile Isusa na križu. Jedan iz Trojstva je trebao na sebi ponijeti grijehe svih ljudi i tako biti razdvojen od ostalih iz Božanstva, zbog prokletstva grijeha. To je i slomilo Kristovo srce koji je kroz vječnost živio u zajedništvu s Ocem i Svetim Duhom. Trojstvo je, dakle, neusporedivi primjer prave ljubavi.

Trojstvo nam otkriva značenje zajedništva. Tri osobe Božanstva, iako razdvojene, jedno su u karakteru, jedno u naravi i jedno u namjeri. Njihovo zajedništvo karakterizira savršeni sklad. Vjerojatno zato Biblija ističe da je Bog jedan. Sličan bi sklad trebao postojati i u ljudskom zajedništvu. U prvom poglavlju Biblije piše da je Bog stvorio čovjeka prema svom obličju. Pisac toga poglavlja, dalje, pod imenicom ČOVJEK podrazumijeva dvije jedinke – muško i žensko. Tako nam Trojstvo otkriva da ma koliko različiti bili, ljudi su stvoreni da žive kao jedna obitelj, kao što i tri osobe Božanstva žive u skladu, ljubavi i jedinstvu.

Trojstvo nas uči zadaći koju imamo obaviti. Jedna od veličanstvenih istina vezanih uz Božanstvo je da je svatko od njih posvećen izvršenju istog posla. U stvaranju svijeta, u izvođenju Božjeg naroda iz ropstva, u poniženju i uzdizanju Isusa Krista, kod izlijevanja Duha na apostole, u vođenju kršćanske crkve, i u uspostavljanju budućeg Božjeg kraljevstva na Zemlji, čitavo je Trojstvo na djelu. Ono nas uči da Isusov poziv “Idite i učinite ljude mojim učenicima” ne znači samo propovijedanje evanđelja, već poziv da se aktivno, a ne pasivno, pridružimo Božanstvu u Velikoj Borbi i zauzmemo svoje mjesto na strani dobra. Kao što je Otac poslao Sina i kao što su Otac i Sin poslali Duha, tako Sin šalje nas da izvršimo zadaću ljubavi i pomirenja grešnika s Bogom koju je on započeo na križu.

Nauk o Trojstvu, je uistinu temelj našeg odnosa s Ocem, Sinom i Svetim Duhom. Svaki bi kršćanin trebao biti utemeljen na njihovom primjeru zajedništva, sklada, predanosti, jedinstva i ljubavi koja stalno radi za dobro drugih.

John Fowler