Druga je vrsta vjerovanja, nastavlja reformator, ne samo da vjerujemo u stvari o Bogu, već i da polažemo svoje povjerenje u njega. To je stanje kada smo spremni promijeniti svoj život zbog činjenice da postoji Bog i zbog toga što mu vjerujemo. Mi se tada njemu predajemo, slijedimo ga i vjerujemo da nas voli neograničenom ljubavlju, tako da nas ništa ne može razdvojiti od te ljubavi.

Ostvarivanje prijateljske veze između dvije osobe neiscrpna je tema. Kad biste anketirali ljude na ulici dobili biste različite formule za uspostavljanje odnosa – od ozbiljnog pogleda neposredno u oči, preko grimase lica i verbalnog upoznavanja, do dodira rukovanjem dvije osobe.

Ali kako uistinu uspostaviti odnos s osobom Isusom Kristom? Zašto je to važno? Zato što je Krist tvrdio da je blisko zajedništvo s Bogom ključ kršćanstva. Da, to je tako, bez obzira što vi mislili o svojemu vjerničkom statusu. Vjerovanje u Isusa nije samo vaše slaganje s katekizmom crkve ili poznavanje obreda. Bit kršćanstva, složit ćete se, nije ni samo redovito odlaženje u crkvu, slušanje propovjedi i obavljanje ostalih vjerskih formi. Kršćanstvo je odnos s osobom. A odnosi se ne ostvaruju kada nam netko samo priča o drugoj osobi. Prijatelj vam može govoriti kako je, recimo, vaša moguća buduća supruga divna osoba, netko tko zna susojećati, mudra djevojka i zabavna prijateljica. On vam može reći da je toliko dobra da biste je svakako trebali poželjeti pored sebe. I on vam je toliko može približiti svojim pričanjem da poželite otići i upoznati se, ali on ne može stvoriti odnos između vas dvoje samo pričanjem. Sve dok se vi zapravo ne sretnete, upoznate i dok ne provedete neko vrijeme zajedno, neće biti poznanstva. Najbolje što taj prijatelj može učiniti jeste da vam ukaže na osobu i dovede vas k njoj.

To je ono što je apostol Filip učinio za svoga prijatelja Natanaela. On mu je rekao kako je Isus divna osoba. Izrazio je svoje oduševljenje njime. Čitamo u evanđelju po Ivanu: “Filip nađe Natanaela i javi mu: ‘Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.'” Ali Natanael, kao i mnogi suvremeni skeptični ljudi, nije odmah povjerovao oduševljenim riječima svoga prijatelja. “Reče mu Natanael: ‘Iz Nazareta da može biti što dobro?'” Filip je ovdje mogao ući u dugu raspravu s Natanaelom. Mogao mu je izinijeti sve argumente da je Isus onaj za koga se predstavlja. Ali je samo rekao ono što je i ključ za uspješnu pobožnost: “Kaže mu Filip: ‘Dođi i vidi.'” Jednostavan poziv da dođe i upozna Boga osobno. Filip je imao dobar osjećaj da neće moći potaknuti Natanaela da vjeruje. To je moglo samo osobno poznanstvo s Kristom. Dalje piše: “Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: ‘Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!’ Kaže mu Natanael: ‘Odakle me poznaješ?’ Odgovori mu Isus: ‘Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.’ Nato će mu Natanael: ‘Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!'”

Ne brinite, nisu sve ove godine vašega vjerovanja i ispunjavanja vjerskih formi pale u vodu teorijom o poznanstvu. Vaše je vjersko iskustvo samo obogaćeno time. Ali ako još niste doživjeli onaj blizak odnos s Kristom, ako još niste vidjeli kako vas njegova ruka vodi, kako sudjeluje u vašemu životu, uslišava vaše iskrene molitve i blagoslivlja vas, tada poslušajte Filipov poziv: “Dođi i vidi!”

Željko Bošnjak

Tako se nekome može činiti naivnim zahtjev koji su učenici postavili Isusu Kristu: “Gospodine, nauči nas moliti.” Zar nisu znali da je molitva ono što je zapisano u crkvenome molitveniku? Ili ih je netko prevario da postoji nekakav tajni recept za uspješnu molitvu?

Na njihov zahtjev, Isus je svojim učenicima rekao da mole Boga za svoje svakodnevne potrebe – materijalne, emotivne i duhovne. Ali im je rekao i da Boga oslovljavaju “naš Oče”. Niti jedan roditelj rado ne uskraćuje svojoj djeci ono što je za njih dobro, čak i ako ga za to zamole nevještim, neispravnim riječima. Ipak i dalje neki smatraju da nam Bog neće odgovoriti ako mu ne pristupimo na poseban način, zacrtanom konstrukcijom molitve. Zahvaljujući takvom pogledu, molitva se danas smatra isključivo sredstvom da nešto od Boga dobijemo. Molimo se da nas Bog blagoslovi da bismo bili sigurni ili uspješni. Međutim, jedina je istina da je molitva u svojoj biti prava komunikacija. A prvo je pravilo komuniciranja da treba slušati onoliko koliko govorimo. Slušate li vi Boga? Ili mu samo nabrojite sve te “Očenaše” ili čitavu listu zahtjeva i odete svojim putem?

Postavite se na mjesto našega Stvoritelja: jedina prilika kada mu se netko od neprijatelja obraća jeste kada ga psuju, a jedina prilika kada mu se obraća netko od prijatelja jeste kada nešto od njega traže. Kako biste se osjećali?

Sramim se, ali moram priznati da je bilo vrijeme kada sam imao monologe dok sam se obraćao Bogu. Ali naučio sam bolje. Naučio sam otpočeti svoju molitvu tako što najprije kažem Bogu zašto ga stvarno volim. Zatim podijelim s njime svoje planove, nedavna razmišljanja, ono što mi je najvažnije. Konačno kažem: “Gospodine, što ti imaš reći meni?” Ponekad mi kao odgovor dođe podsjećanje da ima još nešto što mu nisam rekao. Ponekad on u meni potakne neki dojam, ponekad samo slušam misli. Ali kada završim znam da smo moj Bog i ja imali razgovor.

Pitate za odgovore? Naravno, ima i konkretnijih odgovora. Kroz Bibliju, preko nekih ljudi ili novih shvaćanja. Međutim, to ne bi trebao biti uvijek razlog za molitvu. Molite se da biste rekli Bogu kako vidite stvari iz svoje perspektive. Kada ja otvorim svoje srce njemu, on mi pomaže da istražim svoje misli, motive i prioritete. I zato što je Božja mudrost beskrajna uvijek rezultate našega razgovora prepuštam njemu. On bolje zna što je dobro za mene, moju obitelj i moje društvo.

Podsjetimo se legendarnih riječi: “Molitva je disanje duše. Ona je tajna duhovne sile.” I kao disanje, molitva bi se trebala odvijati više ili manje spontano. Ona bi trebala podići naš pogled iznad sebičnih interesa i pomoći nam da se predamo daleko širim i važnijim interesima Božjega kraljevstva. Ona je, konačno, izražavanje ljubavi između mudroga Boga koji voli i njegovoga vjernog djeteta.

Kada su me klinci iz atletske sekcije pitali kako bi trebali disati, ja sam im odgovorio: “Ovisi.” Tada sam im rekao ono o trčanju i hodanju, uzbrdo-nizbrdo, i tako dalje. Dodao sam: “Dišite onako kako to najbolje odgovara vama. Ali kako god to činili, nemojte prestati.” Dragi prijatelji, to se isto odnosi i na vašu molitvu. Jer ona je disanje. Nemojte prestati. Vaš vas Otac želi žive, vječno pored sebe.

Stephen Chavez