Danas je Butch O’Hare mnogo poznatiji nego kada je postao pilot ratnog zrakoplovstva Sjedinjenih država. Njegova je jedinica bila smještena na nosač aviona u južnome Pacifiku. Jednoga je dana cijela eskadrila bila poslana u akciju.

Nakon što je uzletio, Butch je ustvrdio da netko nije napunio njegov rezervoar, te da zbog manjka goriva neće uspjeti obaviti zadaću i vratiti se na brod. Obratio se zapovjedniku postrojbe, a ovaj mu je rekao neka se odmah vrati na nosač. Nevoljko je napustio formaciju i krenuo prema floti.

Dok se vraćao na matični brod, ugledao je nešto strašno. Eskadrila japanskih lovaca jurila je prema brodovima Američke flote. Svi su američki avioni bili na zadatku, pa je tako flota imala gotovo nikakvu obranu od napada iz zraka. Više nije mogao stići svoju eskadrilu da ih zove u pomoć. Promislivši, zaključio je da mu je ostala samo jedna stvar. Mora se potruditi da nekako Japance odvrati od flote. Podigao se iznad japanskih lovaca i po cijenu vlastite sigurnosti zaletio se među njih kao jastreb među kokoši. Neprekidno je otvarao vatru iz oružja na krilima svoga zrakoplova i napadao jedan po jedan japanski avion. Razbio je njihovu formaciju i sada je nastojao uništiti što više letjelica. Ali mu je nestalo streljiva. No, ni to ga nije omelo u namjeri. Nastavio je uporno napadati zapanjene Japance gledajući da krajem krila ili trupa zakači po neki vitalni dio njihovih aviona i omete ih ili sruši. Očajnički je nastojao učiniti sve što je mogao da ih zadrži što dalje od američkih brodova.

Konačno, ogorčeni ostaci japanske eskadrile okrenuli su se suprotnom smjeru. S nevjerojatnim olakšanjem, Butch O’Hare je svoj izudarani avion spustio na nosač zrakoplova. Njegovi su zapovjednici pregledali film koji je zabilježio sve trenutke borbe i zapanjili se kada su se osvjedočili u O’Hareovu nevjerojatno hrabru odlučnost i požrtvovnost da spasi svoju flotu. Proglašen je junakom i odlikovan najvišim vojnim odličjem. Danas, golema zračna luka O’Hare, u Chicagu, nosi ime u čast toga velikog čovjeka.

U godinama prije Drugoga svjetskog rata, u Chicagu je živio čovjek koga su poznavali po nadimku Easy Eddie. Bio je jedan od najboljih odvjetnika onoga vremena, ali u službi Al Caponea, čovjeka koji je čeličnom rukom i zločinima vladao Chicagom. Eddieva je odvjetnička sposobnost Caponea godinama čuvala od zatvora. Za to mu je mafijaški vođa dobro plaćao. Easy Eddie je uz novac od Caponea dobivao sve što je htio – vile, igrališta, automobile. Uživao je sa svojom obitelji, ne mareći za zao glas koji ga je pratio.

Ali je Easy Eddie imao jednu slabu točku. Imao je sina jedinca kojeg je jako volio. Kako je mali rastao, Eddie je shvatio da je od svega što ima on najveća vrijednost. Zato mu je pružio sve najbolje: od odjeće i automobila do najboljega školovanja. Mladić je živio kao kraljević. Iako je bio duboko upleten u organizirani kriminal, Eddie je nastojao sina poučiti što je dobro, a što loše. Želio je da izraste u boljega čovjeka nego što je on. Ipak, i pored svega što mu je pružio, Eddie nije mogao dati djetetu dvije stvari, jer ih je žrtvovao Al Caponeu – dobro ime i dobar primjer.

Jednoga je dana Easy Eddie donio tešku odluku. Važnije je sinu dati časno ime nego sve bogatstvo koje mu je mogao ostaviti. Odlučio je ispraviti sve zlo što je učinio. Imao je namjeru otići vlastima i reći sve što je znao o prljavim poslovima Al Caponea. To je značilo i da mora svjedočiti protiv Mafije, a to ga je moglo koštati života. Međutim, Eddie je više od svega želio skinuti prljavštinu s imena i dati sinu dobar primjer. Izišao je pred sud i svjedočio. Za manje od godinu dana poginuo je pod vatrom strojnica na ulici Chicaga. Svome je sinu dao najveći mogući dar po najvišoj cijeni.

Sada se sigurno pitate u kakvoj su vezi ove dvije priče. Pa, vidite, požrtvovni pilot Butch O’Hare, koji je spasio svoju flotu, bio je sin odvjetnika Eddiea.

Već smo govorili o velikom utjecaju roditelja na svoju djecu. Spominjali smo i onaj poznati Biblijski redak: “Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.” Dosta je posvećeno dobrome odgoju. Ali naraštaji dolaze i odlaze, poučne radio emisije također nestaju u zaboravu. Stoga, da bismo osigurali dobru budućnost našemu društvu, mi moramo stalno nastojati, na ovaj ili onaj način, da novim naraštajima, našoj djeci danas, damo dobar primjer i dobru pouku. Vi osobno uz ove napore nastojte im dati i dobro ime. Što tko sije to će i žeti. Neka ta žetva bude dobra.

Željko Bošnjak

Biblijski pogled na svijet govori nam da je Bog stvorio sve po vrstama (Postanak 1. poglavlje). To znači da kao ljudska vrsta nismo nastali slučajno. Ljudski rod ima vrhunskog Autora. prvi ljudi su dobili zadaću čuvati okoliš (prva lekcija iz ekologije), “da ga obrađuje i čuva” i da se u čuvanom okolišu razmnožavaju rađanjem. “Plodite se i množite i napunite zemlju” (Post 2,15; 1,28).

Rađanjem od prvog bračnog para cijeli ljudski rod je u specifičnoj rodbinskoj vezi. Iako je došlo do vanjskih promjena u izgledu ljudske vrste, i crni i bijeli i crveni i žuti – svi se na isti način rađaju, misle, gledaju, osjećaju, vole, raduju se. Bog je načinio plan da se djeca rađaju u obitelji, da znaju tko je otac a tko majka, a ne da budu kao jaje koje ništa ne zna, da budu radost svojim roditeljima, da vole i budu voljena.

Roditelji su dobili zadaću osigurati svojoj djeci dobro ozračje i dobar odgoj. Dati djeci dobar odgoj jednako je važan posao, ako ne i važniji, ako i biti misionarka u Kini i Indiji. To dijete, vjerojatno najnemoćniji mali stvor na Zemlji, odgojem će sutra postati dobar majstor, liječnik, predsjednik, poljodjelac, propovjednik, pravnik, astronaut, znanstvenik… Tako su roditelji dobili i dužnost i prednost da utječu na budućnost generacija i naroda.

Dijete – Božji dar

“Sinovi su Jahvin dar” (Ps 127,3). Promatramo li ptice, ribe, životinje, zadivljuje briga tih nijemih roditelja. Kako se samo brinu za svoju mladunčad! Kako ih hrane, maze, ljube, zibaju i čine sretnima! A koliko tek inteligentni muškarci i žene trebaju biti svjesni svoje uloge u podizanju djece! Dar procjenjujemo po onome što nam je dano – po njegovoj vrijednosti i prema onome tko nam ga je dao. Dar može biti vrlo skup a da nam nije drag. A može biti vrlo jednostavan, ali drag zbog osobe koja nam ga je darovala.

Bog nije Adamu i Evi darivao po jedno brdo zlata ili dragulja (za čime mnogi danas čeznu i jure ulažući svoje zdravlje, vrijeme i život). Kao Stvoritelj i vrhunski dizajner, Bog je dao najljepši dar prvom bračnom paru – dijete. Ali, drukčije, neusporedivo drukčije od pileta (koje nam je drago, drukčije od malog mede (kojeg volimo), drukčije od majmuna koji izvodi neobične akrobacije (kojemu se divimo)… Da, Bog je dao dar čovjeku, najneobičniji od svih darova. Jeste li znali da je prva mama na ovome svijetu, Eva, rodila sina kojemu je nadjenula ime Kajin, što znači dobitak.

Dijete je dar, dobitak, i treba ga strpljivo odgajati da sutra bude inteligentni gospodar nad sobom i okolišem. Ako roditelji ne izvrše svoju ulogu u odgajanju tog malog dara, on može postati problem sebi i široj zajednici.

Koga više voliš: mamu ili tatu?

Vjerojatno ljudi žele biti zanimljivi kad postave ovakvo pitanje malom djetetu. No, čim imalo budu u mogućnosti zaključivati, takvi mališani se zaustave, sustežu se odgovoriti. Osjećaju da je pitanje nelogično. Djecu treba učiti da jednako vole i mamu i tatu, a oni trebaju jednako postupati prema djeci.

Dok sam na tržnici birao sunčane naočale, pozornost mi je privukao razgovor dvojice prodavača. Jedan se, naime, hvalio kako ima jako pametnog četverogodišnjeg sinčića. “Taj zna prepoznati sve tipove automobila, nabrojiti cijeli tim igrača, razmišlja i zaključuje kao veliki… ali, mama mu nije baš najinteligentnija (govori o svojoj supruzi).” Sugovornik mu nije sve odobravao i na kraju su se razišli. Tada sam rekao tom prodavaču: “Znate li što sam pročitao u jednom stručnom časopisu o temi o kojoj ste govorili? Dječaci nasljeđuju inteligenciju samo od majke. Djevojčice pak nasljeđuju inteligenciju i od oca i od majke. Zato morate pripaziti što govorite o svojoj supruzi. A osim toga, ona je izabrala vas za svojega supruga.” “Da, pa znate… nije ona baš tako ni loša…” počeo je ispravljati svoju izjavu.

Što učiniti s neobičnim darom

Ako je dijete dar, zašto neke mame moraju ustati vrlo rano i snenu djecu vući ulicama grada i po tramvajima do jaslica i vrtića? Zašto djeca moraju ostajati zaključana u kući, sama, s ključem oko vrata ići u školu? Zašto djeca moraju čuvati i odgajati tete njegovateljice i bake? (Svaka čast tim dobrim osobama i ustanovama, ali…)

Posjetio sam poznanika. Kod njih sam u toaletu vidio vazu. Jednom je bila kupljena u prodavaonici, upakirana u lijepi šareni papir, povezana lijepom crvenom vrpcom. Danas taj poklon, tko zna iz kojih razloga, stoji u toaletu, a u njemu četka za čišćenje WC školjke. Reći ćete: vrlo neobičan odnos prema daru. Degradirajuće. Da. No, nije strašno, možemo kupiti drugu bazu.

Je li moguće da su neka djeca postala višak i smetala?! Tragično je ako zanemarimo dar koji nam je Bog dao. Tragično je ako zbog našeg nemara, lakomosti ili objektivnog siromaštva i krize zanemarimo dijete i ono postane mali, pa poslije veliki terorist, ako zbog nebrige, besposličarenja ili neodgojenosti zapadne u loše društvo, zapusti školu, roditelje, Boga, ode putem droge i drugih posrtanja.

Rastakanje obitelji najveća je šteta koju doživljavamo u ovom vremenu. Najveći grijeh koji možemo učiniti u takvoj situaciji je prezreti Onoga koji nam je dao taj neprocjenjivi dar i taj dar zanemariti.

Isusov odnos prema djeci

Kad bismo samo prihvatili uzvišene pouke kojima je Isus poučavao svoje učenike uzimajući za primjer malo dijete, koliko bi nestalo onoga što danas čini nesavladive poteškoće! Kad su učenici pristupili Kristu i pitali: “Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom?” Nato Isus dozva malo dijete, postavi ga pred njih te reče: “Zaista, kažem vam, ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko. Dakle: najveći je u kraljevstvu nebeskom koji se ponizi kao ovo malo dijete.” (Mt 18,1-5)

“Dijete koje vjeruje u Krista toliko je dragocjeno u Njegovim očima koliko i anđeli oko Njegovog prijestolja. Djecu treba dovesti Kristu i odgajati ih za Krista. Vodite ih putem poslušnosti, a ne putem popuštanja želji ili taštini.” (Ellen G. White, Testimony Studies on Diet and Foods, 259)

Bez obzira na objektivne ili subjektivne poteškoće s kojima se svakodnevno neizbježno susrećemo, najveća dužnost roditelja bila je i bit će zalaganje za djecu. Neka to, unatoč boli, nezahvalnosti, poteškoćama, nepravdama i suzama, bude naš najvažniji i najdraži posao i dužnost koje ćemo ipak obaviti s ljubavlju. Jer je tako Bog htio i jer je to jedini ispravan pristup djetetu – Božjem daru. Samo će u vječnost pokazati da smo postupili ispravno.

Ivan Đidara

Sljedeći rezultati jednoga istraživanja mogli bi uznemiriti mnoge. Ali nemojte dopustiti da vas obuzme panika. Naime, istražitelji socijalnih prilika proveli su proučavanje da bi usporedili koji su disciplinski problemi bili najgori u školama 1940.-ih godina, a koji su najteži prekršaji školske discipline u 1990.-im godinama. Ne tako jako davnih 1940.-ih godina u školi ste mogli dobiti težak ukor, čak isključenje, ako ste pričali kad se nije smjelo, žvakali žvakaću gumu, ako ste pravili buku, trčali kroz hodnik, izlazili iz reda, nosili nepropisnu odjeću i ako niste bacali papir u koš za smeće.

Za usporedbu, istraživanje ističe da su u školama danas najteži prekršaji discipline konzumiranje droge, alkohola, trudnoća, samoubojstvo, silovanje, krađa, krvavi napadi, čak ubojstva.

Kakva promjena u ponašanju za samo četrdeset godina. Prije ovoga našeg vremena djeca su stoljećima imala slično ponašanje u odnosu na starije od sebe i svoje prijatelje. Patrijarhalni je odgoj svakome u obitelji dodijelio mjesto, pa i djeci. I to je bilo učinkovito dugo. Međutim, danas, za samo nekoliko desetljeća, strah je zavladao umjesto reda. Takve nas šokantne činjenice zovu da nešto poduzmemo. Želimo li to? Pođimo u srž problema.

Ljudsko je ponašanje poput ostalih procesa vođenih prirodnim zakonima. Recimo, kada posijemo sjeme u zemlju mi nastojimo da ga njegujemo – zalijevamo vodom i dohranjujemo određenim sredstvima. Na sličan način radimo i sa svojom djecom. Svakoga ih dan vlastitim primjerom poučavamo o moralnosti. Bili mi loši u tome ili dobri, oni uče od nas. Zatim, učimo ih da oblikuju navike, izgrađuju karakter. Ali to nije sve. Mi ih šaljemo u školu gdje su pod utjecajem društva, kod stola ih učimo što da jedu i izgrađujemo njihov ukus, dopuštamo im da gledaju televiziju i čitaju po svome izboru. To je naš način njegovanja posađenoga. To je ono što raste u čovjeku.

Evanđelist bilježi događaj s Isusom: “Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: ‘Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?’ A on im reče: ‘Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske’… Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: ‘Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Tko ima uši da čuje, neka čuje!’ I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: ‘Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?’… Još dometnu: ‘Što iz čovjeka izlazi, te onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.'”

Iz Kristovih je riječi jasno da se u našoj djeci nalazi nešto čemu smo mi dopustili da tamo bude, a što se izvana pokazuje na mnoge destruktivne načine. Što je to što je za kratko vrijeme prekršaj žvakanjem žvakaće gume pretvorio u konzumiranje droge i alkohola? Što je doprinijelo da izlazak iz reda pretvori u izlazak iz društva samoubojstvom? Što smo stavili u djecu što zaslužuje da odmah iziđe van? Dali smo im ono što smo imali. Zato treba mijenjati našu unutrašnjost. A tko nam može pomoći? Jedini onaj koji poznaje naš problem i koji je u prethodnome biblijskome tekstu postavio točnu dijagnozu. Dok mi baratamo vanjštinom, samo Isus zna kako treba s nutrinom. Probajte.

Željko Bošnjak

Amram i Johabeda najvjerojatnije su živjeli u Tebi, danas poznatoj kao Luxor. Premda je u ljetnim mjesecima vrlo vruće, klima je inače ugodna. Na drugoj strani Nila nalazila se dolina u kojoj su bili pokopani neki kraljevi i u kojoj će u kasnijim stoljećima biti pokopani još mnogi. To će biti kraljevi kao što su Ramzes II. i njegovih pet sinova, Ramzes IV., Tutankamon, Seti I. i mnogi drugi. Neki će doživjeti veliki publicitet u budućim stoljećima kada budu otkriveni njihovi grobovi i njihovo blago izloženo javnosti.

Međutim, Amram i Johabeda nisu spadali među velikaše. Bili su robovi kao tisuće njihove braće i sestara u Izraelu. Amram je vjerojatno radio na gradnji hramova i grobnica koje će ostati do našeg doba. Za Amrama i Johabedu znamo da su imali dvanaestogodišnju kćer i sina, a sada su dobili još jednog sina. Na Istoku je rođenje sina uvijek prilika za proslavljanje u obitelji. Ali, nekako u to vrijeme ova se obitelj našla u velikoj muci. Kralj Amniotes III. izdao je proglas da se prirast Izraelaca treba smanjiti. Svu mušku novorođenčad trebalo je pobiti. Postoji li neki način da se spasi život ovog dječaka koji je već kao novorođenče pokazivao da je pred njim velika budućnost?

Od obilja papirusne trske koja je rasla na obalama Nila i njegovih pritoka Amramova je obitelj napravila košaricu za svoju malu bebu i oblijepila je smolom. Kad bi se saznalo da su u blizini vojnici koji trebaju izvršiti naredbu, nije bilo teško odnijeti malu crnu košaricu do obale i staviti je u visoki papirus gdje je mogla biti na sigurnom i gdje su svi zvuci prigušeni.

I tako se dogodilo da je jednog dana princeza Hatšepsut došla na kupanje. Mali Mojsije cvilio je u svojoj maloj kolijevci — nećemo mu to zamjeriti. Međutim, princeza je čula plač i kao svaka normala mlada dama htjela je vidjeti dijete. Bila je to ljubav na prvi pogled i zvuk, i što joj je preostalo nego da ga posvoji? I to je vjerojatno razlog što danas znamo za Amrama i Johabedu. Budite sigurni da su se stalno molili da Bog sačuva njihovo dragocjeno dijete. Mirjam, njegova dvanaestogodišnja sestra, nalazila se na odgovarajućem mjestu da čuva brata. Obitelj je morala učiniti svoj dio ako je željela da Bog učini svoj. Ali tko bi pomislio da će nebeski Bog djelovati preko poganske svjetovne i bogate princeze koja je štovala mnoštvo bogova? Mirjam je princezi ponudila odgojiteljicu i ova je prihvatila ponudu; čak je roditeljima platila da se brinu za njezino posvojeno dijete.

Amram i Johabeda imali su rijetku prednost da odgajaju svojeg sina dok ne navrši dvanaest godina. Onda će prijeći iz zaštićenog doma na faraonov dvor. U dvanaest godina ovaj će bračni par pružiti Mojsiju takav odgoj da će ostatak svojeg života živjeti u zajednici s nebeskim Bogom. Možete li zamisliti s kakvom su molitvom i brižljivošću odgajali Mojsija da njegov život bude pravi primjer onima koji žive s Bogom? Odgoj koji je dobio prije nego što je prešao na faraonov dvor pomogao mu je da postane veliki vođa i to danas priznaju tri najveće svjetske religije.

David i Gaya Currie